Jagomir?

[Sanjarko]

Pa to kazem mozda je pasivac pa trabunja o tome u alkoholu. Ali opet se i to mora lijeciti. Jer nikad se ne zna.

Mene trenutna terapija drzi pravo pod kontrolom iako nisam ni bio bez kontrole nego me zivotni problemi pritisli a sad od terapije te ne pucam radi tih zivotnih belaja a imam ih pravo.

Nadam se da ce i njemu potrefiti terapiju. Bilo tablete ili razgovorom. Da ce mu biti bolje. Pozdrav.

[dječak sa šibicama]

Komsija zgrada pored, prije par godina zaglavio gore, inace je imao problema sa alkoholom i narkoticima, dobio je neke psiho napade, paranoja da ga neko proganja, posmatra, poceo tuci ukucane, prijavili policiji.
Mislim da je po preporuci ljekara primljen tamo, nisam detalje ispitivao, znam da je besplatno jer je postavljeno pitanje u vezi placanja.

Izasao nakon par sedmica, jos jednom su ga hospitalizirali nakon toga, bio je pod teskim sedativima ko zombi. Danas je ok, mislim da se i dalje drogira i da pije ali valjda nema vise tih psiho epizoda.

[Sanjarko]

Ma besplatno je. A psihoze mogu biti uzrokovane svacim. Kod mene kafetini, stres, fizicka bolest, zivotni belaji i depresija pa puko malo ali ne psihoza nego delirijum ali oni i to vode pod psihozom valjda. Sad puknuta sizofrenija kao dijagnoza iako ja sumnjam na asperger i bipolarni poremecaj.

[shake69]

Ja sam bio u Jagomiru, sadašnji naziv "psihijatrijska bolnica kantona sarajevo".
Uglavnom kako bi rekli psihijatri i psiholozi, bio sam dobrovoljno, iako mogu vam reći osječam se da sam bio prisilno.
Iskustvo je otprilike kao u filmu "Unsane (2018)" gdje djevojka kofol htjela da popriča sa psihologom, i završila svezana u ludnici.

Uglavnom naći ćete nasilnike kao i svugdje, ponekad se pacijenti potuku, lome stolove, svađaju se oko kanala na TV, nedaju jedni drugima spavati, smiju se preglasno, iskazuju mržnju, svađaju se, nekad bude konflikt između medicinskih tehničara i pacijenata, pa pacijent bude izudaran.
Kratko rečeno kao i svugdje ima dobro i zlo, ako mislite da ćete tamo naći utjehu, prevarili ste se, isto kao i u školi, tako i u ludnici ima nasilnika.
Naravno ima i psihičkih nasilnika, koji će vas torturisati psihički, emocionalno, mentalno, npr ubijeđivat vas kako se trebate objesiti zbog svoje depresije. Takođe ima pušača pacijenata i može se pušiti.

Oko pola pacijenata su drogeraši, a ostatak depresivci ili anksionzničari. Ja sam bio zaveden tako što su mi predložili bolnicu gdje su mi obečali da ću biti izlječen, ja pomislio to neka obična bolnica, gdje niko ne uznemirava, i vrijeme trajanja nekoliko dana kako su i rekli, kad ono zloglasna ludnica jagomir. I ne daju vam izači ako niste bili bar najmanje mjesec, iako vam dotad barem jednom daju odlazak kući preko vikenda.

Osječaj je kao u zatvoru, kad izađete čak samo na vikend, kao da niste vidjeli planetu godinama ili čak decenijama, potpuna sloboda, ljubav, kao da ste se tek rodili. Poželite prirodu i tišinu i slobodu, čudno iskustvo. Dobijete neku motivaciju i inspiraciju, da se trudite, da se popravite, da budete pametniji.

Tamo pijete lijekove, i provjeravaju vam usta da li ste progutali tabletu, iako ne provjeravaju uvijek. Imaju teretanu, sobu za ples / plesni klub, spavaće sobe naravno, kuhinju naravno... Kupate se jednom sedmično, stojeći pod tušem, gledaju vas drugi pacijenti dok se kupate, jer se i oni kupaju, ali mene nisu gledali baš jer nije bilo pedera nit sam ja privlačan nešto.

Prije ludnice, bio sam kod nekoliko psihologa i psihijatara, počevši od školskih, pa do tamo doktora nauka i specijalista, od vrazova, starog grada, do novog grada. Kod raznih ambulanti od sedreniika do švrakina. Uglavnom medicinske sestre i skoro svi radnici će vam reći nešto na fazon "ma joj, nije to ništa, imamo to i mi". A šta to? Pa u mom slučaju tuga i strah, što bi neki rekli stid, anksioznost, povučenost, depresija. Sve su to iste stvari samo drugi naziv. Naravno ako im počnete pričati nešto bez uvjerenja onda će vam reći odnosno dijagnosticirati poremećaje iz kategorije psihoze. Meni je bilo na granici anksioznosti i hipnoze, tj između. Znači od vaše priče ovisi i dijagnoza. Npr ne smijete reći da mislite da vas neko prati ili mrzi ili napada ako nemate dokaza, inače ćete dobiti jače lijekove, tretman, i manje su šanse da će vas ikako pustiti na slobodu. Bukvalno postaće vam ludnica kao zatvor i imat ćete strah od ludnice, jer vam neće dati slobodu. Npr kad vas puste reći će vam da obavezno svaki mjesec ili čak svake sedmice morate posjetiti psihijatre ili bolnicu, zavisno od toliko koliko ste "otišli" mentalno.

Hrana im je za pohvalu, i naravno ima i dobrih ljudi, i sa strane doktora i pacijenata. Neki će vas podržati, pohvaliti, naučiti, počastiti, a neki će vas prepkašit, torturisati, živcirati, napadati, tuči. Kao što sam rekao kao i svugdje tako i u ludnici. Od hrane specifično bili su: banane, jabuke, salate od kupusa, premazi kao abc sir, eurokrem, čaj, mlijeko, čorbe, čokolade, kolači, meso... Ma uglavnom znaju napraviti hranu bolje nego moja porodica. Ovi dobri pacijenti su čak meni dali svoje ručkove i večere, a oni gladovali, jer su toliko dobri, valjda žele u džennet.

Takođe možete imati posjetu od porodice ili nekog, u mom slučaju čak više od jednom sedmično, mada koliko se sječam možete skoro svaki dan, ali počet će vam prigovarati ako vam posjeta dolazi svaki dan, i mogu zabranit ponekad iz raznih razloga. Velike su šanse da ćete doći nespremni, dakle biti prisilno ili prevareni dovedeni, iznenada, pa nećete imati šta obuči pa morat ćete ići po odjeću i ostale stvari ići tek na viken ako vas puste, ili da vam neko to donese. Može vam posjeta donijeti i hranu.

Što se tiče pištolja, noževa, iskreno mene nisu pregledali. Možda jesu kasnije ormar dok nisam bio u sobi, ali lično su me samo pitali da li imam oštri predmet. Možete mobitel imati, ali su male šanse da ćete ga moći puniti. Čini mi se sobe nemaju utičnice, a vamo u boravku kod tv-a ćete se svađati oko utičnice, i može vam pacijent neki razviti telefon.

Tu nekad policija dovede kriminalce, pa se ne zna ni je li kriminalac ili luđak, pa se svađaju doktori sa policijom kod kog treba da bude pacijent. Ovaj jedan kriminalac prebijo svoju ženu, pa krenuo se tuči sa dijabetičarom pacijentom. Udarci nogom u stomak, pljuvanje, razbojanje stolarije i staklarije su moguče stvari.

Nezz, ostala su mi dobra neka sječanja ali ja mislim to je više zbog neke nade, pozitivnih misli, dobrih muzičkih spotova na tv. Ipak mi je falilo slobode, i bilo dosadno, i povečao mi se strah tokom boravka.

Što se tiče samog liječenja od strane psihologa tj priče, i psihijatara tj lijekova, nećete biti izlječeni. Ovo vam govorim iskreno. Samo vam se može čak pogoršati stanje jer npr kad vidite da vam prijete da morate čitav život piti lijekove i posječivati ludnicu, i kad vidite zle pacijente, onda ćete osječati još više tuge, straga, nedostatka slobode i svega najgoreg. Poželite da ste ptica. Također budite svijesni da lijek nijedan ne liječi bolest. Bolest možete izlječiti samo otklanjanjem uzroka, mijenjanjem načina života, bez obzira da li to radite aktivnije ili pasivnije, duhovnije ili materijalnije. Npr kad kažem duhovnije mislim na mijenjanje misli i bavljenje religijom, a kad kažem materijalnije npr jedite zdravu hranu, riješite finansijske probleme, klonite se loših ljudi, zamki, onoga šta vam ne godi. Nemojte slušati tuđe savjete kako treba da živite, da se ponašate. Jer ljudi neki će vas uvijek mrziti i to ne znači da je do vas. Borite se u šta vi vjerujete. Pazite se cura, partnera, onih koji bi kao trebali da budu dobri ili uživanje. Oni vas mogu razočarati, pa to pojačati tugu i čak dovesti do samoubistva ako ste se previše vezali.

Rekli su mi psiholozi i psihijatri da sam upravu, pametan, mudar, čak me častili novcem i odjećom i hranom. Ali sam izgubio nadu u njih kao i u svu medicinu uključujući zubare i lijekove. Sad znam da lijekovi svi štete naročito ti psihijatrijski, i nema lijeka koji nije štetan. Većina ih vas stavi na goru poziciju nego što ste bili. U obliku umora, ili pospanosti, ili osječaja neprirodnosti. Moj je savjet da poradite na općem zdravlju naročito kroz hranu, balans... Nemojte jesti vještačku hranu, ne mješajte hranu, ne jedite ako niste gladni...jer u zdravu tijelu zdrav duh. Više savjeta o hrani imate i knjizi Orthotrophy. I ako niste znali supe i čajevi ne spadaju u prirodnu ili zdravu hranu, oni će vam samo pogoršati zdravlje. Ali eto više u toj knjizi da ovdje ne diskutujemo. Uglavnom NEMA UTOČIŠTA NI LIJEKA U LIJEKOVIMA ILI LUDNICI. Samo gubitak vremena. Isto kao što nema utočišta kod zubara, zubi i dalje propadaju koliko god ih vadili, opet morate ih vaditi svake godine otpilike. Jedino ako promijenite navike, hranu, ima nade.

Moje trenutno stanje: nezavršena srednja škola, asocijalan, povučen, propao, stidan, prljav, bolestan (najmanje 10 fizičkih i 5 mentalnih bolesti). Ali ipak pametan, mudar, jak, sposoban, koliko toliko. Barem ne ganjam više ono što znam da me neće izlječiti. Moj problem je usko povezan sa ljudima, i da vam pravo kažem više volim sebe vakog nego ljude. Oni me prestraše, rastuže, razočaraju... Tužniji sam sa ljudima nego sam...

Ma uglavnom falilo mi je i higijene, bile su mi usrane gače pa sam krio po laticama. Pa i sumrdim se brzo sjedeći. Pa nekad zaboli tijelo od sjedenja, da crknete od dosade. Onda neki će vas pitati što se ne družite, što ste tužni, kao da se došli zdravi i trebali biste biti normalni, glupost. Čuo sam ako ste luđi ili nešto uradite loše vežu vas na prvom spratu, a poseban sprat za žene, a poseban za muške. Ja nisam bio vezan, pa nezz kako je to i da li je istina.

Odavno nisam iskrenije svjedocenje psihickih bolesnika procitao. Aferim, i nedaj se.
Ti si dobro detektirao probleme koji su te doveli do Jagomira i nadam se da jos nije kasno da se posve iscupas. Asocijalnih, povucenih i bolesnih ljudi je svuda. Samo se valja znati nositi s tim. Samoca nije dobra i tu ako ikoliko poradis mnogi ostali problemi i poteskoce ce biti laksi i podnosljiviji.
Ne daj se, druze!

[moonca]

Ja sam bio u Jagomiru, sadašnji naziv "psihijatrijska bolnica kantona sarajevo".
Uglavnom kako bi rekli psihijatri i psiholozi, bio sam dobrovoljno, iako mogu vam reći osječam se da sam bio prisilno.
Iskustvo je otprilike kao u filmu "Unsane (2018)" gdje djevojka kofol htjela da popriča sa psihologom, i završila svezana u ludnici.

Uglavnom naći ćete nasilnike kao i svugdje, ponekad se pacijenti potuku, lome stolove, svađaju se oko kanala na TV, nedaju jedni drugima spavati, smiju se preglasno, iskazuju mržnju, svađaju se, nekad bude konflikt između medicinskih tehničara i pacijenata, pa pacijent bude izudaran.
Kratko rečeno kao i svugdje ima dobro i zlo, ako mislite da ćete tamo naći utjehu, prevarili ste se, isto kao i u školi, tako i u ludnici ima nasilnika.
Naravno ima i psihičkih nasilnika, koji će vas torturisati psihički, emocionalno, mentalno, npr ubijeđivat vas kako se trebate objesiti zbog svoje depresije. Takođe ima pušača pacijenata i može se pušiti.

Oko pola pacijenata su drogeraši, a ostatak depresivci ili anksionzničari. Ja sam bio zaveden tako što su mi predložili bolnicu gdje su mi obečali da ću biti izlječen, ja pomislio to neka obična bolnica, gdje niko ne uznemirava, i vrijeme trajanja nekoliko dana kako su i rekli, kad ono zloglasna ludnica jagomir. I ne daju vam izači ako niste bili bar najmanje mjesec, iako vam dotad barem jednom daju odlazak kući preko vikenda.

Osječaj je kao u zatvoru, kad izađete čak samo na vikend, kao da niste vidjeli planetu godinama ili čak decenijama, potpuna sloboda, ljubav, kao da ste se tek rodili. Poželite prirodu i tišinu i slobodu, čudno iskustvo. Dobijete neku motivaciju i inspiraciju, da se trudite, da se popravite, da budete pametniji.

Tamo pijete lijekove, i provjeravaju vam usta da li ste progutali tabletu, iako ne provjeravaju uvijek. Imaju teretanu, sobu za ples / plesni klub, spavaće sobe naravno, kuhinju naravno... Kupate se jednom sedmično, stojeći pod tušem, gledaju vas drugi pacijenti dok se kupate, jer se i oni kupaju, ali mene nisu gledali baš jer nije bilo pedera nit sam ja privlačan nešto.

Prije ludnice, bio sam kod nekoliko psihologa i psihijatara, počevši od školskih, pa do tamo doktora nauka i specijalista, od vrazova, starog grada, do novog grada. Kod raznih ambulanti od sedreniika do švrakina. Uglavnom medicinske sestre i skoro svi radnici će vam reći nešto na fazon "ma joj, nije to ništa, imamo to i mi". A šta to? Pa u mom slučaju tuga i strah, što bi neki rekli stid, anksioznost, povučenost, depresija. Sve su to iste stvari samo drugi naziv. Naravno ako im počnete pričati nešto bez uvjerenja onda će vam reći odnosno dijagnosticirati poremećaje iz kategorije psihoze. Meni je bilo na granici anksioznosti i hipnoze, tj između. Znači od vaše priče ovisi i dijagnoza. Npr ne smijete reći da mislite da vas neko prati ili mrzi ili napada ako nemate dokaza, inače ćete dobiti jače lijekove, tretman, i manje su šanse da će vas ikako pustiti na slobodu. Bukvalno postaće vam ludnica kao zatvor i imat ćete strah od ludnice, jer vam neće dati slobodu. Npr kad vas puste reći će vam da obavezno svaki mjesec ili čak svake sedmice morate posjetiti psihijatre ili bolnicu, zavisno od toliko koliko ste "otišli" mentalno.

Hrana im je za pohvalu, i naravno ima i dobrih ljudi, i sa strane doktora i pacijenata. Neki će vas podržati, pohvaliti, naučiti, počastiti, a neki će vas prepkašit, torturisati, živcirati, napadati, tuči. Kao što sam rekao kao i svugdje tako i u ludnici. Od hrane specifično bili su: banane, jabuke, salate od kupusa, premazi kao abc sir, eurokrem, čaj, mlijeko, čorbe, čokolade, kolači, meso... Ma uglavnom znaju napraviti hranu bolje nego moja porodica. Ovi dobri pacijenti su čak meni dali svoje ručkove i večere, a oni gladovali, jer su toliko dobri, valjda žele u džennet.

Takođe možete imati posjetu od porodice ili nekog, u mom slučaju čak više od jednom sedmično, mada koliko se sječam možete skoro svaki dan, ali počet će vam prigovarati ako vam posjeta dolazi svaki dan, i mogu zabranit ponekad iz raznih razloga. Velike su šanse da ćete doći nespremni, dakle biti prisilno ili prevareni dovedeni, iznenada, pa nećete imati šta obuči pa morat ćete ići po odjeću i ostale stvari ići tek na viken ako vas puste, ili da vam neko to donese. Može vam posjeta donijeti i hranu.

Što se tiče pištolja, noževa, iskreno mene nisu pregledali. Možda jesu kasnije ormar dok nisam bio u sobi, ali lično su me samo pitali da li imam oštri predmet. Možete mobitel imati, ali su male šanse da ćete ga moći puniti. Čini mi se sobe nemaju utičnice, a vamo u boravku kod tv-a ćete se svađati oko utičnice, i može vam pacijent neki razviti telefon.

Tu nekad policija dovede kriminalce, pa se ne zna ni je li kriminalac ili luđak, pa se svađaju doktori sa policijom kod kog treba da bude pacijent. Ovaj jedan kriminalac prebijo svoju ženu, pa krenuo se tuči sa dijabetičarom pacijentom. Udarci nogom u stomak, pljuvanje, razbojanje stolarije i staklarije su moguče stvari.

Nezz, ostala su mi dobra neka sječanja ali ja mislim to je više zbog neke nade, pozitivnih misli, dobrih muzičkih spotova na tv. Ipak mi je falilo slobode, i bilo dosadno, i povečao mi se strah tokom boravka.

Što se tiče samog liječenja od strane psihologa tj priče, i psihijatara tj lijekova, nećete biti izlječeni. Ovo vam govorim iskreno. Samo vam se može čak pogoršati stanje jer npr kad vidite da vam prijete da morate čitav život piti lijekove i posječivati ludnicu, i kad vidite zle pacijente, onda ćete osječati još više tuge, straga, nedostatka slobode i svega najgoreg. Poželite da ste ptica. Također budite svijesni da lijek nijedan ne liječi bolest. Bolest možete izlječiti samo otklanjanjem uzroka, mijenjanjem načina života, bez obzira da li to radite aktivnije ili pasivnije, duhovnije ili materijalnije. Npr kad kažem duhovnije mislim na mijenjanje misli i bavljenje religijom, a kad kažem materijalnije npr jedite zdravu hranu, riješite finansijske probleme, klonite se loših ljudi, zamki, onoga šta vam ne godi. Nemojte slušati tuđe savjete kako treba da živite, da se ponašate. Jer ljudi neki će vas uvijek mrziti i to ne znači da je do vas. Borite se u šta vi vjerujete. Pazite se cura, partnera, onih koji bi kao trebali da budu dobri ili uživanje. Oni vas mogu razočarati, pa to pojačati tugu i čak dovesti do samoubistva ako ste se previše vezali.

Rekli su mi psiholozi i psihijatri da sam upravu, pametan, mudar, čak me častili novcem i odjećom i hranom. Ali sam izgubio nadu u njih kao i u svu medicinu uključujući zubare i lijekove. Sad znam da lijekovi svi štete naročito ti psihijatrijski, i nema lijeka koji nije štetan. Većina ih vas stavi na goru poziciju nego što ste bili. U obliku umora, ili pospanosti, ili osječaja neprirodnosti. Moj je savjet da poradite na općem zdravlju naročito kroz hranu, balans... Nemojte jesti vještačku hranu, ne mješajte hranu, ne jedite ako niste gladni...jer u zdravu tijelu zdrav duh. Više savjeta o hrani imate i knjizi Orthotrophy. I ako niste znali supe i čajevi ne spadaju u prirodnu ili zdravu hranu, oni će vam samo pogoršati zdravlje. Ali eto više u toj knjizi da ovdje ne diskutujemo. Uglavnom NEMA UTOČIŠTA NI LIJEKA U LIJEKOVIMA ILI LUDNICI. Samo gubitak vremena. Isto kao što nema utočišta kod zubara, zubi i dalje propadaju koliko god ih vadili, opet morate ih vaditi svake godine otpilike. Jedino ako promijenite navike, hranu, ima nade.

Moje trenutno stanje: nezavršena srednja škola, asocijalan, povučen, propao, stidan, prljav, bolestan (najmanje 10 fizičkih i 5 mentalnih bolesti). Ali ipak pametan, mudar, jak, sposoban, koliko toliko. Barem ne ganjam više ono što znam da me neće izlječiti. Moj problem je usko povezan sa ljudima, i da vam pravo kažem više volim sebe vakog nego ljude. Oni me prestraše, rastuže, razočaraju... Tužniji sam sa ljudima nego sam...

Ma uglavnom falilo mi je i higijene, bile su mi usrane gače pa sam krio po laticama. Pa i sumrdim se brzo sjedeći. Pa nekad zaboli tijelo od sjedenja, da crknete od dosade. Onda neki će vas pitati što se ne družite, što ste tužni, kao da se došli zdravi i trebali biste biti normalni, glupost. Čuo sam ako ste luđi ili nešto uradite loše vežu vas na prvom spratu, a poseban sprat za žene, a poseban za muške. Ja nisam bio vezan, pa nezz kako je to i da li je istina.

Sad znam da lijekovi svi štete naročito ti psihijatrijski, i nema lijeka koji nije štetan. Većina ih vas stavi na goru poziciju nego što ste bili.

Uz pravilnu dijagnozu, pomazu. Omogucuju ti da kolko- tolko finkcionises.
- Nemoj bjezati od ljudi. Ima ih jako dobrih.
Drz' se--

[moonca]

hej, angazuj se u nekoj stranci. Dobre signale saljes okolini.....

[Sanjarko]

Ko da svoj slucaj citam. Slicno i kod mene je ovako. Samo sam ja na bobama 7 godina vec i sve mi gore. Nije bas ovako u Zenici toliko na PK lose. Jeste da prvi mjesec, mozda malo manje zatvoreni ste u zatvorenom odjelu iako ste se dobrovoljno prijavili, ali poslije ste na poluotvorenom odjelu. Ja svaki put bio po mjesec dana sveukupno, mozda malo vise.

Bilo je svega. Od problema do sega na PK. Isto kao u RZ. A dijagnozu su mi sada lupili iako sumnjam da to uopste imam, a ko ping pong lopticu me prebacuju od psihijatra do psihijatra na PK ZE dok u CZMZ je isti psihijatar.

Nasavjetovali me RVI da pustim da mi lupaju sta hoce od dijagnoza i da se nebunim da bi neko primanje ostvario jer sam pravo bolestan i fizicki i psihicki pa da nesto ostvarim. Ali nazalost zbog zivotnih problema odgodzeno to. Cak i vadzenje nalaza u vezi jetre, vida odgodzeno. Do daljnjega. A sam to bas nemogu da ganjam jer ne znam kako i gdje.

Ja sumnjam da imam blazi oblik autizma, blazi oblik asperger sindroma i neki oblik depresije jos da me hormoni pucaju zbog necega.

Tesko da mogu pomoci psihijatri jer nemaju vremena. Pacijenti se smjenjuju ko na traci.

Uglavnom za neke cak PK je i dobra. Recimo za beskucnike. Sklanjali ih sa ulice na PK da se ne smrznu davno kada sam prvi put bio. Ne znam je li to jos rade.

Uredu je hrana, uslovi onako, nije lose kako ima po svijetu neuslovnih bolnica. Po meni cak nisu ni losi uopste. Jos su sada radili renorviranje, pa vjerujem da su uslovi jos i bolji nego prije.

Ovo je sto se tice PK Zenica, odjela u KB Zenica.

[amir1983]