Izraelsko-arapski ratovi

[Sanjarko]

Ma imali su svi buckuris. Ali mislim da su dobili Izraelci poslije od Francuza itd., sve do dan danas. A demografski mir moraju pronaci. 12 miliona Jevreja ako se ne varam u regiji od milijardu Arapa. Palestinaca ce biti kao i Jevreja.

[Sanjarko]

Eva Ras place sto Jugoslavija nije glasala itd., za Izrael. A jeste kako znam. Bila suzdrzana ako se ne varam itd. Nema cudno nista u umijesanosti Juge. Prodavalo se oruzje, jb-ga kao i sad. Kako kazu Ameri bisnis as juzual.

[llull]

Ja sam bas citao o ovoj tematici pa sam se zato raspisao, nadam se da mi ne uzimate za zlo.
A ljudi jednostavno moraju neki mir naci, Palestini dati nezavisnost i zivjeti kao dobri susjedi.

Bas kao sto i mi nekako moramo naci neki mir ...

[Woody]

Ustaše i Titovi borci zajedno ratovali protiv Izraela!

Iako je prošlo već petnaest godina od raspada Jugoslavije, u Beogradu se još pod strogim nadzorom čuvaju dosjei o tajnom djelovanju jugoslavenske vlasti. Kao što je poznato, bivša Jugoslavija na čelu s Josipom Brozom Titom, jednim od osnivača pokreta nesvrstanih, javno je podržavala sve oslobodilačke pokrete u svijetu, ali šira javnost nikad nije bila upoznata s činjenicom da su Tito i tadašnje vodstvo Jugoslavije slali dragovoljce da ratuju na strani tih oslobodilačkih pokreta.

Reporter Večernjeg lista došao je do senzacionalnog otkrića da je Josip Broz Tito 1948. godine poslao jednu diviziju sastavljenu od iskusnih i dobro izvježbanih partizana da ratuju na strani Arapa u I. arapsko-izraelskom ratu. Istodobno je skupina od 150 pripadnika Handžar divizije, koji su u međuvremenu oslobođeni iz talijanskih logora, krenula istim putem – ratovati na strani Palestinaca i Arapa. Tako su u Vojsci spasa, koju je osnovala Arapska liga, rame uz rame protiv Izraelaca ratovali negdašnji ljuti neprijatelji – partizani i ustaše.

Zatražili politički azil

Mnogi od tih boraca koji su preživjeli arapsko-izraelski rat odbili su Titovu naredbu da se vrate u Jugoslaviju te su zatražili politički azil u Kanadi, Australiji i Americi, a malobrojni, koji su se u međuvremenu oženili, ostali su živjeti u Libanonu. Pripadnici ustaškog pokreta i nekadašnje Handžar divizije, suočeni s neizbježnim suđenjem u tadašnjoj Jugoslaviji, ostali su živjeti u zemljama Bliskog istoka. Jedan od njih je i Kamel Rustomović, bivši pripadnik Handžar divizije koji živi u Beirutu. Danas umirovljeni libanonski časnik, 78-godišnji Kamel, oženjen Libanonkom, otac sedam kćeri i petorice sinova, nerado se sjeća ratnih dana. Premda je već 57 godina izvan svoje domovine, Kamel izvrsno govori bosanski jezik, no inzistirao je da razgovaramo na arapskom.

– Rođen sam 12. rujna 1928. u Bosni, u malom selu Kuti, koje se nalazi između Han Pijeska i Sokolca. Kad je izbio Drugi svjetski rat, četnici su upali u moje selo, za dva sata zapalili 150 kuća i noževima poklali većinu mještana. Moja obitelj i ja uspjeli smo pobjeći u Sarajevo. Kao najstariji od braće, s nepunih šesnaest godina odlučio sam se osvetiti za sve nedužne ljude te sam se početkom rujna 1943. godine prijavio u Handžar diviziju. Kako je Handžar divizija tada surađivala s Nijemcima, njihova elitna postrojba SS pozvala je mene i nekolicinu mojih suboraca u svoje redove. Dobili smo moderno oružje te smo prebačeni na rusku frontu, gdje sam ostao do završetka rata.

Nakon što je rat završio, povukli smo se s ruske fronte te se predali Englezima, koji su nas poslali u vojni logor Grotalia u Italiji. Tamo sam ostao godinu dana, a potom su me prebacili u civilni zatvor Fermo, gdje sam se upoznao s mnogim ustašama koji su, kao i ja, ratovali na strani Nijemaca. Dok sam bio u u logoru, u Palestini je izbio arapsko-izraelski rat te sam se sa suborcima dogovorio da ćemo, ako preživimo logor, otići pomoći Palestincima u borbi protiv Izraelaca.

Uskoro smo zaista bili oslobođeni te je nas 150 krenulo prema Siriji, točnije u Damask. Iz Damaska su nas prebacili u palestinski grad Nablus, jer su se tamo vodile najžešće borbe. Nakon što smo uspjeli stabilizirati frontu, zahvaljujući ratnom iskustvu, prebacili su nas do grada Jaffe, odakle sam ja sa svojom skupinom suboraca, među kojima su bila i dva Hrvata, Mario Galić i Zoran Dakić, nastavio prema gradu Jeninu jer sam bio stručnjak za protutenkovske mine.

Na istoj strani

U Jeninu smo vodili žestoke borbe s izraelskim snagama, uništili smo im desetke tenkova i oklopnih transportera te smo oslobodili velik dio teritorija oko toga grada. Na žalost, u tim borbama poginula su dva moja prijatelja, Mario Galić i Zoran Dakić. Nakon toga dobili smo naredbu o povlačenju i prepuštanju fronte jordanskoj vojsci. Povukli smo se do grada Malkije, na granici Libanona i Izraela.

Tamo smo doživjeli pravo iznenađenje. Glavni zapovjednik Vojske spasa Fawzi Al-Kawkji zatražio je da se spojimo s jugoslavenskom divizijom koju je poslao Tito, pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića, te da zajednički pripremamo akciju za oslobođenje grada Nasre. I sami pomalo zbunjeni pojavom Titove divizije u Vojsci spasa, upitali smo ga kakva je bila prva reakcija nekadašnjih žestokih neprijatelja.

– Možete zamisliti kako smo se osjećali u tom trenutku. Vjerujem, jednako smo bili zbunjeni i mi i oni. Prije samo tri godine gledali smo se preko nišana i ratovali jedan protiv drugoga. Siguran sam u jedno, mi smo više obraćali pozornost na njih nego na Izraelce, a tako i oni na nas. Nitko nikome nije vjerovao. Jednako sam se pribojavao metka Izraelaca kao i Titovih partizana.

Olakšanje za nas, a vjerujem i za njih, bilo je pridruživanje boraca iz Maroka, Iraka, Sirije i Saudijske Arabije našoj postrojbi. Napokon smo neopterećeni krenuli u akciju oslobođenja grada Nasre, zašavši duboko u izraelski teritorij. Međutim, unatoč našoj spremnosti, doživjeli smo poraz, o kojem i dan-danas razmišljam kao o arapskoj izdaji. Neshvatljivo je da nam Sirija i Irak pošalju vojsku i tenkove bez streljiva.

Sirijski tenk s topom od 40 milimetara mogao je bez problema uništiti izraelski položaj, ali nije imao streljiva, kao ni irački tenkovi. Osjetivši našu slabost, Izraelci su krenuli u protuofenzivu i potisnuli nas do libanonske granice, do sela Malkije, gdje su se vodile žestoke borbe i gdje je poginulo osam Jugoslavena iz Titove divizije. Tada je poginuo i moj najbolji prijatelj i ratni drug, Slovenac Franc Robotnik. U tim borbama poginuo je i najveći arapski heroj Muhammad Zugajib.

Nakon teškog poraza Vojske spasa, pridružio sam se saudijskoj brigadi koja je bila smještena u Majis Al-Jabalu i u njoj ostao do završetka arapsko-izraelskog rata, na području Palestine.
Zanimalo nas je kako se Kamel nakon rata odlučio zauvijek nastaniti u Libanonu, odbivši se vratiti u rodnu Bosnu ili otići u neku treću zemlju.

– Povratak u Bosnu bio je nemoguć jer me Titova partija osudila na smrt zbog, kažu, neprijateljskog djelovanja. Oženio sam se Libanonkom i zbog zasluga u ratu dobio libanonsko državljanstvo 1950. te sam odlučio ostati i odslužiti trideset godina u libanonskoj vojsci, sve do umirovljenja.
Oprostili smo se s Kamelom i njegovom suprugom Karimom te se zaputili prema gradu Bint Jubeilu, udaljenom samo pet kilometara od granice s Izraelom, koji je svojedobno bio poprištem sukoba Vojske spasa i Izraelaca. U tom gradu susreli smo se s dr. Mustafom Bazeom, jedinim arapskim povjesničarom koji je u svojoj knjizi “Jug Libanona u okruženju arapskog svijeta 1864.-1948.” pisao o ulozi Jugoslavena u arapsko-izraelskom sukobu. Dr. Baze najprije nam je zahvalio jer, kako kaže, prvi put netko od svjetskih medija pokazuje interes za te događaje.

– Sve je počelo 7. studenoga 1947., kada je Arapska liga zasjedala u gradu Aleji, u Libanonu, i kada je njezin predsjednik Abdel Rahman Azam zatražio od arapskih zemalja da osnuju Vojsku spasa radi oslobađanja Palestine. Nakon toga, pod zapovjedništvom Fawzi Al-Kawkjia, počele su stizati vojske iz cijelog arapskog svijeta. No, Arapska je liga zatražila slanje vojske i od socijalističkih zemalja, a jedina zemlja koja se odazvala tom pozivu bila je Titova Jugoslavija, koja je odmah poslala diviziju s Fuadom Šefkobegovićem na čelu. Osim te divizije, Vojsci spasa priključilo se mnogo jugoslavenskih dragovoljaca. Jugoslaveni su se tada žestoko borili i puno ih je poginulo.

Prva borba koju su vodili bila je 22. studenoga 1948. na području Blida i Maijs Aj-Jabal, gdje su pokazali veliku hrabrost i spretnost jer su vodili gerilsku borbu protiv Izraelaca, isto kao što su je vodili protiv Nijemaca. Drugu borbu, nazvanu “Haram”, vodili su 29. studenoga 1948. Trajala je 60-ak sati. Tada se dogodila velika izdaja Arapa, koji su povukli svoju vojsku. Jedini koji su ostali na položajima bili su Marokanci pod zapovjedništvom Ibrahima Bega Sudana i Jugoslaveni pod zapovjedništvom Fuada Šefkobegovića. U tim borbama poginulo je osam Jugoslavena i pedesetak Marokanaca, a na kraju su ipak bili prisiljeni na povlačenje.

Nepoznata povijest

Umirovljenog libanonskog vojnika Kamela Rustomovića upitali smo zna li koliko je jugoslavenskih boraca poginulo u tom ratu. – Puno ih je poginulo, više od pedeset, ali nisu bila vremena za vođenje evidencije. No pouzdano znam da su osmorica Titovih boraca pokopana u zajedničkoj grobnici u gradu Bint Jubeilu. Na žalost, većina mojih drugova nema grobove. Ne znam što je s tijelima Marija Galića, Zorana Dakića i Franca Robotnika, a ne vjerujem da to itko zna.

https://www.vecernji.hr

[llull]

Moguce je da je bilo bosnjaka na arapskoj strani ali sumnjam da je bila neka veca brojka, nekako mi je to previse nevjerovatno.
Citao sam ranije neke tekstove o tome, cak i ovaj tekst je izaao za Jerusalem Post.

Na strani izraela bilo je dobrovoljaca iz Australije, USA, Francuske, UK, Juzne Afrike... Ali opet to su simbolicne brojke, mozda par stotina boraca.

[zrakomlat]

Stvarno ne kontam te arapske vojske i budalaštine njihovih vođa. Zar nisu ništa naučili kroz historiju jebemu miša. Sjecam se nekih tekstova, na nekim drugim temama, sto su pisali kolega AleksoMKD i jos neki, čini mi se za irak, tenkovi bez optika, nepismeni tenkisti, al bukvalno, sin od poglavice plemena general a izgubio bi nacrtanu ovcu i slicno itd. I tako iz rata u rat Koji god poraz neke arapske vojske je tema, obavezno ima neka smijurij oko organizacije kao to sto Woody piše, poslali vojsku i tenkove bez streljiva.

Nije ni čudo što ih Izrael handri, ni što bi Hezbolah vjerovatno porazio bilo koju arapsku nacionalnu armiju, ili kako da ih već nazovem.

[zigubigule]

bilo je tu pristojnih zapovjednika

nakon 6odnevnog rata, izrael je okupirao sinaj i na samom suecu uspostavio bar lev liniju od 15ak utvrda (na koje je potroseno stotine miliona dolara) u koju su slijepo vjerovali ko francuzi u mažino.

https://en.wikipedia.org/wiki/Saad_el-Shazly

šazli je nakon ogromne artiljerijske podrske plus faktora iznenadjenja preletio suec sa pjesadijom i zauzeo vecinu ovih utvrda. nakon toga su inzinjerske jedinice pumpama i mlazovima vode rusile pjescane nasipe na suecu kako bi se mogao montirati most da bi presli oklopi.
nakon šaronovog manevra da upadne na zapadnu obalu sueca i okruzi trecu armiju egipta, šazli je predlozio da se ponovo vrate na zapadnu obalu i napadnu šarona, no predsjednik egipta enver sadat je bio mazga i rekao kako niko ne smije nazad no treba na istocnoj strani izvrsiti napad.
rezultat - masakr egipatskih tenkova 60-70 komada za par sati.

nakon rata, zbog cinjenice da se zamjerio sadatu vise puta, šazli nije bio medju odlikovanim oficirima
nista novo

[llull]

Od svih arapskih vojski Egipat je jedino smatran za dostojnog protivnika sa izraelske strane. Sto zbog brojnosti i velicine oruzanih snaga te i zbog jake britanske zaostavstine na pocetku u njihovom oficirskom kadru.
Brojne spletke i zavjere u arapskim vojskama su ostavile traga na njihovom komandnom kadru.

Primjer, Arapska Legija je bila kadra sa svojih 5000 vojnika u 1948 da satjera jevreje u Mediteran, ali je tu kralj Abdulah Prvi karikirao i zelio da kroz tu situaciju saceka i da kada se legija ukljuci i porazi jevreje on ce biti spasilac Palestine i vodja arapskog svijeta.
Tu se preracunao, previse cekao i na kraju uprkos par pobjeda kao sto je osvajanje stare Jevrejske Cetvrti u prvom ratu Legija je dozivjela poraz na kraju, cak i u samom Jerusalemu.

Maleni osvrt na pisanje o partizanima i ustasama u Palestini. 15.01.1948. Snage Kaderove Milicije, Arapske Legije i neki izvori pominju Huseinijevu Vojsku Spasa su ucestvovale u masakru nad 140 jevrejskih vojnika i civila u Kibucu Etzion Bloc.
Znaci moguce je da su nasi zemljaci ucestvovali u zlocinima nad civilima.

[Woody]

Vrlo šturi izvori o učešću Nasera u ratovima sa Izraelom:

Prvo iskustvo Nassera na bojnom polju bilo je u Palestini tokom arapsko-izraelskog rata 1948. Na početku se prijavio na službu Arapskom visokom komitetu (AHC) na čelu sa Mohamadom Aminom al-Husaynijem. Naser se sastao i impresionirao al-Husaynija, ali je na kraju ulazak u snage AHC od strane egipatske vlade odbijen iz razloga koji nisu bili jasni.

U maju 1948, nakon britanskog povlačenja, kralj Farouk je poslao egipatsku vojsku u Palestinu, sa Naserom koji je služio u 6. pješadijskom bataljonu. Tokom rata pisao je o nepripremljenosti egipatske vojske, rekavši: "Naši vojnici su bili razbijeni na utvrđenjima". Nasser je bio zamenik komandanta egipatskih snaga koje su obezbjeđivale džep Faluje (komandovao je Said Taha Bey, od strane Izraelaca nazvan "Sudanski tigar". 12. jula, u borbama je bio lakše ranjen. Do avgusta njegova brigada okružena je izraelskom vojskom. Pozivi za pomoć jordanskoj arapskoj legiji prošli su bez odgovora, ali brigada je odbila da se preda. Pregovori između Izraela i Egipta su na kraju doveli do prepuštanja Faluje Izraelu. Prema novinaru veteranu Eriku Margolisu, branitelji Faluje, "uključujući mladog vojnog oficira Gamala Abdela Nassera, postali su nacionalni heroji" zbog izdržanog izraelskog bombardovanja dok su bili odsječeni od svoje komande.

Još stacioniran nakon rata u enklavi Falluja, Naser se složio sa izraelskim zahtjevom da ise dentifikuje 67 poginulih vojnika "vjerskog voda". Na ekspediciji koju je predvodio rabin Shlomo Goren, Naser ga je lično pratio, naloživši egipatskim vojnicima da ostanu u pripravnosti. Kratko su razgovarali, a prema Gorenu, nakon što je saznao da su na vojnicima pronađeni tefilini (vjerske hamajlije u obliku kožnih kutijica koje sadrže djeliće Tore - nose se pričvršćeni kožnim remenom na čelu i lijevoj nadlaktici samo tokom molitve), Nasser mu je rekao da "sada razumije njihov hrabri stav". Tokom intervjua na izraelskoj televiziji 1971. godine, Rabbi Goren je tvrdio da su se njih dvojica složili da se ponovo sretnu kada dođe vrijeme mira.

Egipatska najpopularnija pjevačica svih vremena, Umm Kulthum bila je na javnoj proslavi povratka oficira uprkos rezervama kraljevske vlade, koju su Britanci pritiskali da spriječi prijem. Očigledna razlika u stavu između vlade i opće javnosti povećala je Nasserovu odlučnost da sruši monarhiju. Naser se takođe osjećao ogorčeno što njegova brigada nije bila oslobođena uprkos otporu koji je pokazala. Počeo je pisati knjigu "Filozofija revolucije" tokom opsade.

Poslije rata, Naser se vratio ulozi instruktora na Kraljevskoj vojnoj akademiji. Po emisarima je poslao poziv na saradnju sa Muslimanskim bratstvom u oktobru 1948. godine, ali je uskoro zaključio da religiozni program Bratstva nije kompatibilan sa njegovim nacionalizmom. Od tada, Naser je spriječavao utjecaj Bratstva na aktivnosti njegovih kadrova bez raskidanja veza sa organizacijom. Nasser je poslat kao član egipatske delegacije na Rodos u februaru 1949. godine da pregovara o formalnom primirju sa Izraelom, i navodno je smatrao da su ponuđeni uslovi ponižavajući, naročito zato što su Izraelci mogli lako da zauzmu region Eilat dok pregovaraju sa Arapima u martu.

[llull]

Ne stigoh da se javim, ja sam negdje par puta zakacio Naserovo ime ali nista posebno nije spominjano. Mada znam da su u nekom dokumentarcu spominjali kako se on uz kralja Abdulaha kasnije diskretno zalagao za normalizaciju odnosa sa Izraelom ali ga je javno mjenje sputavalo da napravi neke konkretne korake.

[invincible1921]

Jedna nedoumica...jesul Arapi bili protiv Jevereja ili Izraela...mislim da su igrom slucaja pobjedili izrael 1948. sta bi uradili sa Jevrejima? Egzodus ili?

[llull]

Moje misljenje je da bi bio egzodus... Abdel Kader je u nekoj prepiski sa kraljem Transjordanije ( danasnjeg Jordana ) zahtjevao pomoc da konacno i za sva vremena jevreje bace u more i da se konacno otkloni cionisticka opasnost ...
Sukobi nisu bili pretjerano intenzivirani, bilo ih je ali ne sada u nekoj strasnoj mjeri. Pocetak sukoba izmedu Palestinaca i Jevreja nazire se još davne 1882.godine, kada su prve grupe Jevreja emigrirale u Palestinu iz evpopskih zemalja.
Glavni preokret u odnosima izmedu dva naroda bio je Balforova Deklaracija (Balfour Declaration) donesena 2. novembra 1917. godine, kojom se obecava osnivanje “države za jevrejski narod” u Palestini. Balforova Deklaracija prouzrokavala je negodovanje Palestinaca, što je rezultiralo izbijanjem nemira i sukoba.

[llull]

Pocetak arapsko-izraelskog sukoba nazire se prije stotinjak godina, kada su Jevreji 1882. godine, razocarani prospektima integracije u evropskim društvima, poceli emigrirati u Palestinu. To nisu bili pojedinci koji su težili da se mole i umru u Jerusalemu, vec su tamo došli kao dio politickog pokreta.
Taj politicki trend doživio je 1897. godine još vecu inspiraciju održavanjem Prvog cionistickog kongresa, koji je pozvao na osnivanje jevrejske države u Palestini. Ovo je bila pocetna faza širenja cionizama kao modernog nacionalnog pokreta.



Ali, ta zemlja (Palestina) koju su jevreji smatrali njihovom, pozivajuci se na Božije obecanje i historijska prava, bila je naseljena drugim narodom - Palestincima, koji su stoljecima živjeli na tim prostorima. Palestinci nisu doskora smatrani politlckim entitetom.
Prve grupe Jevreja koji su emigrirali u Palestinu nisu nailazile na otpore i neprijatnosti od strane lokalnog (palestinskog) stanovništva. Tek par desetljeca poslije cionisticki pokret poceo se smatrati kao opasnost, kako od strane domaceg palestinskog stanovništva tako i od drugih arapskih država.
Glavni preokret u odnosima izmedu dva nacionalna pokreta - arapskog i palestinskog na jednoj i cionizama na drugoj strani, bio je Balforova Deklaracija (Balfour Declaration) donesena 2. novembra 1917. godine. U toj deklaraciji britanski minstar vanjskih poslova Artur Balfor obecao je u Palestini osnivanje “države za jevrejski narod”, dodajuci da ce Britanska vlada koristiti “najbolje nacine i sredstva da se taj cilj ostvari…”.
Taj potez Britanske vlade, koja je uspostavila privremenu vlast u Palestini 1920. godine, nakon Prvog svjetskog rata, prouzrokavao je negodovanje Palestinaca, što je rezultiralo izbijanjem nemira i sukoba koji sa manjim prekidima traju sve do danas.
Palestinci su još više gurnuti u drugi plan masovnim doseljavanjem Jevreja u Palestinu, cime je broj Jevreja porastao sa 24.000 u 1881. godine (manje od 5 posto ukupnog broja stanovnika) na 85.000 u 1914. godini (12 posto od ukupnog broja stanovnika).
Doseljavanje Jevreja u Palestinu postalo je intenzivnije nakon Balforove deklaracije i rasta nacizma u Njemackoj 1933. godine, tako da se u periodu od 1921. do 1945. godine doselilo ukupno 368.845 Jevreja. Tako se u periodu od cetiri godine (1931-35), samo u Jerusalemu, najznacajnijem gradu u Palestini, kako za Jevreje tako i za Arape (muslimane i kršcane podjednako), broj Jevreja povecao sa 53.000 na 70.000.
Zbog svega toga, 1936. godine Palestinci su poceli pobunu protiv britanske politike u Palestini, koja je trajala sve do 1939. godine. Jedan od voda pobune bio je Emin el-Husejini, jerusalemski muftija i predsjednik Vrhovnog muslimanskog vijeca u mandatornoj Palestini (na te funkcije izabrala ga je britanska vlast 1929. godine).


Po izbijanju pobuna, muftija El-Husejni preuzeo je rukovodecu poziciju Visokog arapskog odbora i tako postao kljucna osoba palestinskog nacionalog pokreta.
I nekoliko godina prije izbijanja pobune Emin el-Husejni nastojao je da privuce pažnju muslimanske javnosti na palestinsku nacionalnu borbu protiv cionizma, i to na više nacina, kao što su:
1) Osnivanje fonda za renoviranje i održavanje džamija u Jerusalemu: Haremi-š -Šerifa, El-Aqsa i Quebtu-s-Sahra.
2) Održavanje medunarodnog samita uleme u novembru 1928. godine, kojem su prisustvovale delegacije iz Damaska, Bejruta i Transjordanije.
3) Održavanje medunarodne muslimanske konferencije u Jerusalemu u decembru 1931. godine. Ta konferencija, kojoj je prisustvovalo 150 islamskih ucenjaka iz cijelog islamskog svijeta, izdala je rezoluciju o znacaju Palestine i svetosti Jerusalema za muslimane.

Muftijina akcija na obnavljanju muslimanskih svetih mjesta u Jerusalemu naišla je na negativne reakcije jevrejskog naroda. Jevreji su tvrdili da ce to obnavljanje imati efekat na Zapadni zid, koji je dio od prvog i drugog jevrejskog Svetog hrama, te ce Jevrejima biti ugrožen pristup tom zidu.
Tako je nacionalni konflikt u Svetoj zemlji zadobio vjerski karakter, a borba za nacionalne ciljeve pretvorila se u vjerski rat za sveta mjesta i simbole (obilježja).
Taj konflikt dobio je još više vjerski karakter nakon tragicnih nemira koji su se dogodili 28. avgusta 1929. godine u Hebronu (svetom gradu za Jevreje i muslimane) u kojima su Arapi ubili 64 Jevreja. To se desilo nakon što su u više gradova, u znak protesta zbog obnavljanja Haremi-š-Šerifa, izbili nemiri.
Zatim, krajem dvadesetih i pocetkom tridesetih godina dvadesetog stoljeca bilo je poziva na džihad (sveti rat) od strane brojnih islamskih pokreta, a najizražjniji je poziv imama iz Haife-Šejh Izuddin el-Kassama (1882-1935.), i njegovih pristalica. Takode su, u vrijeme pobune 1936-39. godine muslimanski vjerski autoriteti iz Iraka, Sirije, pa cak i iz Indije, te drugih djelova islamskog svijeta, izdavali fetve o podsticanju na džihad, kao dužnost, da bi se zaštitila i oslobodila Palestina. Na opce iznenadenje egipatska ulema sa Univerziteta El-Azhar nije reagovala niti izrazila znak protesta.



U narednim godinama, zbog rasta Njemacke kao vojne sile, te bojazni da ce izgubiti ugled u arapskom svijetu, Britanija je bila prisiljena da promijeni politiku prema Palestini. To je rezultiralo izdavanjem Bijelog dokumenta (White Paper) 17. maja 1939. godine, u kojem je Britanska vlada prividno prihvatila palestinska nastojanja za nezavisnost na prostorima sa vecinskim arapskim stanovništvom (i to u narednih deset godina), te ogranicavanje doseljavanja Jevreja u Palestinu, kao i prodaju palestinske zemlje Jevrejima.
Kao što se moglo i ocekivati, ta odluka naišla je na negativne reakcije Jevreja koji su bili u procesu izgradnje jake vojne sile i infrastrukture.
Sukobi izmedu Palestinaca i jevrejskih doseljenika bili su neminovni. U Ješui (Yeshuv), poznatom gradu za jevrejske doseljenike, sa 1,2 miliona domacih Palestinaca i više od 650.000 Jevreja, susretali su jedni druge na malom prostoru i svaka grupa cvrsto je stajala iza svojih stavova o pravima u Palestini.
Odnosi su još više postali zategnuti kada je u septebmru 1947. godine Britanija izjavila namjeru o povlacenju iz Palestine, poslije 15. aprila 1948. godine.
Rezolucija 181 Ujedinenih nacija, izdata 29. novembra 1947. godine, predlagla je podjelu Palestine na dva dijela, jedan za Arape a drugi za Jevreje, ali to nije sprijecilo sukobe. David Ben Gorion (jedan od osnivaca jevrejske dražave i prvi predsjednik Izraela) i druge cionisticke vode prihvatile su rezoluciju 181 Ujedinjenih nacija. Prosto iz razloga što su shvatili da je to najbolje rješenje za jevrejsku zajednicu u Palestini u datim okolnostima. Arapi, na drugoj strani, izabrali su borbu kao nacin da oslobode svoju domovinu, jer su odluke Ujedinjenih nacija smatrali nepravednim.
Nakon šestomjesecnih sukoba izmedu arapskih i izraelskih trupa (od decembra 1947. do maja 1948. godine), palestinske i arapske dobrovoljacke trupe bile su poražene. Nakon tih velikih borbi Ben Gorion je 14. maja 1948. godine proglasio osnivanje jevrejske države Izrael na dijelovima teritorije koji historijski pripadaju Palestini.

[Woody]

Glavni preokret u odnosima izmedu dva naroda bio je Balforova Deklaracija (Balfour Declaration) donesena 2. novembra 1917. godine, kojom se obecava osnivanje “države za jevrejski narod” u Palestini. Balforova Deklaracija prouzrokavala je negodovanje Palestinaca, što je rezultiralo izbijanjem nemira i sukoba.

Uz malu, ali bitnu ispravku:

U Balfourovoj deklaraciji



NAMJERNO nije navedeno "state (država)", nego "national home (otprilike - domovina)" ... "for the Jewish people"

Termin "domovina" nije imao presedana u međunarodnom pravu, i bio je namjerno neodređen u pogledu toga da li se razmišljalo o jevrejskoj državi. Predviđene granice Palestine nisu bile precizirane, a britanska vlada je kasnije potvrdila da su riječi "u Palestini" značile da jevrejska domovina nije imala namjeru da pokrije cijelu Palestinu. Druga polovina deklaracije je dodata da zadovolji protivnike politike, koji su tvrdili da bi to inače štetno uticalo na položaj lokalnog stanovništva Palestine i podstakao antisemitizam širom svijeta "žigosanjem Jevreja kao stranaca na njihovoj rodnoj zemlji". Deklaracija je zatražila zaštitu građanskih i vjerskih prava za Palestinske Arape, koji su činili ogromnu većinu lokalnog stanovništva, kao i prava jevrejskih zajednica i u drugim zemljama izvan Palestine. Britanska vlada navela je 1939. godine da se stavovi lokalnog stanovništva trebaju uzeti u obzir i priznati do 2017. godine kada bi deklaracija trebala zatražiti zaštitu političkih prava Palestinskih Arapa.

[invincible1921]

Al zaista kad se gleda historija i pocetak svega gotovo zvuci nevjerovatno da je na prostoru palestine gdje je zivjelo 9/10 arapa i samo 1/10 jeverja plus na okruzenje od koliko valjda milijardu arapa, da je izrael dosaoo u situaciju u kojoj se dns nalazi a to je da je dominatanat u svkoam pogledu

[zigubigule]

jaki kontakti sa medjunarodnom zajednicom
garant teritorijalnog opstanka od strane britanije i saveznika
vojna i finansijska pomoc zapada
historijska cinjenica da je to obecani prostor za jevreje
taj lobi o kojem svi vec znaju sve, milioni jevreja na mocnim pozicijama sirom planete
spremnost drzave kao i vojske da brane posljednji bastion judeizma na svijetu
glupi arapi

[llull]

Glavni preokret u odnosima izmedu dva naroda bio je Balforova Deklaracija (Balfour Declaration) donesena 2. novembra 1917. godine, kojom se obecava osnivanje “države za jevrejski narod” u Palestini. Balforova Deklaracija prouzrokavala je negodovanje Palestinaca, što je rezultiralo izbijanjem nemira i sukoba.

Uz malu, ali bitnu ispravku:

U Balfourovoj deklaraciji



NAMJERNO nije navedeno "state (država)", nego "national home (otprilike - domovina)" ... "for the Jewish people"

Termin "domovina" nije imao presedana u međunarodnom pravu, i bio je namjerno neodređen u pogledu toga da li se razmišljalo o jevrejskoj državi. Predviđene granice Palestine nisu bile precizirane, a britanska vlada je kasnije potvrdila da su riječi "u Palestini" značile da jevrejska domovina nije imala namjeru da pokrije cijelu Palestinu. Druga polovina deklaracije je dodata da zadovolji protivnike politike, koji su tvrdili da bi to inače štetno uticalo na položaj lokalnog stanovništva Palestine i podstakao antisemitizam širom svijeta "žigosanjem Jevreja kao stranaca na njihovoj rodnoj zemlji". Deklaracija je zatražila zaštitu građanskih i vjerskih prava za Palestinske Arape, koji su činili ogromnu većinu lokalnog stanovništva, kao i prava jevrejskih zajednica i u drugim zemljama izvan Palestine. Britanska vlada navela je 1939. godine da se stavovi lokalnog stanovništva trebaju uzeti u obzir i priznati do 2017. godine kada bi deklaracija trebala zatražiti zaštitu političkih prava Palestinskih Arapa.

Tacno, medjunarodnom odlukom je receno da ce se Palestina podijeliti na jevrejski i arapski dio, ali arapske vodje kao i arapi generalno se nisu slozili jer su tvrdili da polazu pravo na kompletnu Palestinu i tako je doslo do sukoba. Sad zbog geografske podjele koja je sve bila samo ne logicna i prakticna izraelci ( jevreji ) su u sukobu kada su dosli u poziciju da mogu da diktiraju uslove i da imaju vojnu nadmoc kroz borbena dejstva prosili zivotni prostor i tako zauzeli teritorije koje su po odluci pripadale arapima.

[zrakomlat]

Al zaista kad se gleda historija i pocetak svega gotovo zvuci nevjerovatno da je na prostoru palestine gdje je zivjelo 9/10 arapa i samo 1/10 jeverja plus na okruzenje od koliko valjda milijardu arapa, da je izrael dosaoo u situaciju u kojoj se dns nalazi a to je da je dominatanat u svkoam pogledu

I sad zamisliš naš narod ili političare koji ne razmišljaju dalje od 4 godine mandata. Ovi likovi prije 100 godina imali plan da budu ovo što su danas, manje više. I vjerovatno i sad imaju plan za neki naredni period, koji će možda dočekati njihova djeca a oni sigurno neće, i vuku poteze i prave uslove i ambijent da se to ostvari.

[LBVIEW]

Al zaista kad se gleda historija i pocetak svega gotovo zvuci nevjerovatno da je na prostoru palestine gdje je zivjelo 9/10 arapa i samo 1/10 jeverja plus na okruzenje od koliko valjda milijardu arapa, da je izrael dosaoo u situaciju u kojoj se dns nalazi a to je da je dominatanat u svkoam pogledu

To je ujedno i pokazatelj prirode tog projekta, kad na teritoriju gdje zivi 90 procenata jednih, napravis drzavu za 10 procenata drugih. I sad se svi, k'o biva cude sto tu nema mira, i sto ga nikad nece ni biti.

[Sanjarko]

Moguce je da je bilo bosnjaka na arapskoj strani ali sumnjam da je bila neka veca brojka, nekako mi je to previse nevjerovatno.
Citao sam ranije neke tekstove o tome, cak i ovaj tekst je izaao za Jerusalem Post.

Na strani izraela bilo je dobrovoljaca iz Australije, USA, Francuske, UK, Juzne Afrike... Ali opet to su simbolicne brojke, mozda par stotina boraca.

Bio je jedan placenik. Ratovao za AU, pa u II Svj. ratu, pa u Siriji zavrsio. Poznat, ima stranica na vikiji.

[Sanjarko]

Stvarno ne kontam te arapske vojske i budalaštine njihovih vođa. Zar nisu ništa naučili kroz historiju jebemu miša. Sjecam se nekih tekstova, na nekim drugim temama, sto su pisali kolega AleksoMKD i jos neki, čini mi se za irak, tenkovi bez optika, nepismeni tenkisti, al bukvalno, sin od poglavice plemena general a izgubio bi nacrtanu ovcu i slicno itd. I tako iz rata u rat Koji god poraz neke arapske vojske je tema, obavezno ima neka smijurij oko organizacije kao to sto Woody piše, poslali vojsku i tenkove bez streljiva.

Nije ni čudo što ih Izrael handri, ni što bi Hezbolah vjerovatno porazio bilo koju arapsku nacionalnu armiju, ili kako da ih već nazovem.

Ma Arapi su ti vise ko Ferengiji. Za muljanja i trgovinu. Ali su ratoborni.

[Sanjarko]

Jedna nedoumica...jesul Arapi bili protiv Jevereja ili Izraela...mislim da su igrom slucaja pobjedili izrael 1948. sta bi uradili sa Jevrejima? Egzodus ili?

Protiv Izraela. Radi Kudsa. Znas ono. Aksa kompleks itd. Da su bili protiv Jevreja ne bi im napocetku prodavali zemlju, a kasnije se poceli siriti cionisti Jevreji silom. Kako znam. Na pocetku je bilo mirno doseljavanje, pa nasilno sirenje. Kao i dan danas.

Ma gluposti sve. Sirenje itd. A bili u dobrim odnosima Jevreji i muslimani, pa cak i sa Arapima. Mislim ne u najboljim ali naspram svijeta u dobrim odnosima. Kazem za generaciju, dvije 12 miliona Jevreja i milijardu Arapa u regionu. Nije ni cudo sto ovi ratovi. Jos pun region sirovina. Od nafte pa nadalje. Recimo ne znaju ljudi da S. Arabija ne izvozi samo naftu, nego i metale ako se ne varam.

Glupost zesca sukobi ovi. Radi ekstremista na obje strane. Cak ne radi cionizma, nego radi bas ekstremista medzu cionistima ali i Arapima, muslimanima.

Po mom nekom misljenju a znate kako kazu za misljenje....

[Sanjarko]

Tacno, medjunarodnom odlukom je receno da ce se Palestina podijeliti na jevrejski i arapski dio, ali arapske vodje kao i arapi generalno se nisu slozili jer su tvrdili da polazu pravo na kompletnu Palestinu i tako je doslo do sukoba. Sad zbog geografske podjele koja je sve bila samo ne logicna i prakticna izraelci ( jevreji ) su u sukobu kada su dosli u poziciju da mogu da diktiraju uslove i da imaju vojnu nadmoc kroz borbena dejstva prosili zivotni prostor i tako zauzeli teritorije koje su po odluci pripadale arapima.

Ma do sukoba je doslo i dolazi i dan danas radi Kudsa. Aksa dzamija stara hiljadu godina itd. Ej pa Srbi su radi manastira i Kosova genocid nad Albancima poceli da rade a da ne dodze do sukoba muslimana i Jevreja i Arapa oko Kudsa, Akse itd.

Rjesenje ce morati pronaci jer ako im neko objavi sveti rat radi Kudsa, Akse. Najb-li su. Koliko god da su mocni itd.

[Sanjarko]

Al zaista kad se gleda historija i pocetak svega gotovo zvuci nevjerovatno da je na prostoru palestine gdje je zivjelo 9/10 arapa i samo 1/10 jeverja plus na okruzenje od koliko valjda milijardu arapa, da je izrael dosaoo u situaciju u kojoj se dns nalazi a to je da je dominatanat u svkoam pogledu

To je ujedno i pokazatelj prirode tog projekta, kad na teritoriju gdje zivi 90 procenata jednih, napravis drzavu za 10 procenata drugih. I sad se svi, k'o biva cude sto tu nema mira, i sto ga nikad nece ni biti.

Nece ga biti dok neko rjesenje ne pronadze i ne pristanu svi na kompromis. A to je dogovor. Ali zbog ekstremista nece ni na jednoj strani. A ako krenu Kuds, Aksu itd., dirati Jevrejski ekstremisti, prije ili kasnije ce doci do svetog rata itd. Pa sa krstasima su hiljadu godina skoro ratovali muslimani oko Kudsa, Akse itd. Pa je li misle Jevreji hiljadu godina da sa muslimanima, Arapima itd., da ratuju, ili misle neki genocid pociniti da milijardu ljudi odstrane iz tog prostora.

Ne znam, ja mislim da je to sve uzaludno.

[llull]

Al zaista kad se gleda historija i pocetak svega gotovo zvuci nevjerovatno da je na prostoru palestine gdje je zivjelo 9/10 arapa i samo 1/10 jeverja plus na okruzenje od koliko valjda milijardu arapa, da je izrael dosaoo u situaciju u kojoj se dns nalazi a to je da je dominatanat u svkoam pogledu

To je ujedno i pokazatelj prirode tog projekta, kad na teritoriju gdje zivi 90 procenata jednih, napravis drzavu za 10 procenata drugih. I sad se svi, k'o biva cude sto tu nema mira, i sto ga nikad nece ni biti.

Istorijski gledano jevreji su tu zivjeli, imali cak dva kraljevstva Judeju i Samariju, bas na podrucju Palestine. Sada nekima se nece svidjeti to sve ali jednostavno oni imaju istorijske zaostavstine tu, cak prije bilo kakve arapske drzavnosti ... Prognani su sa te teritorije i cekali momenat da se vrati.
Sad se moze govoriti o prici sile i cije ovce njegova livada ali ne mozemo zanemariti da su oni bili tu i zivjeli tu.