Ivo Andrić

[piupiu]

Nebojša Lujanović: Kako je Andrić mrzio (i) kršćane (stilsko-interpretacijska vježba)

Nakon interpretacija književnih djela Ive Andrića koje je izložio niz bošnjačkih intelektualaca, kao što su Muhsin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić i drugi, a koje tobože prikazuju kako je Andrić mrzio bosanske muslimane i Bošnjake, ukazala se potreba za adekvatnim odgovorom. Adekvatni očito nisu bili oni koji su se oslanjali na teoriju književnosti jer se pokazalo kako je to navedenima prilično nepoznato područje. Adekvatnija bi bila primjena iste optike čitanja i na druge motivske sklopove složenog Andrićevog djela, a ne samo one u kojima se spominju bosanski muslimani i Turci. Kako će biti prikazano u tekstu koji slijedi, ako je Andrić mrzio muslimane, nisu zanemarivi ni dijelovi tekstova koji bi potkrijepili tvrdnju da je mrzio i kršćane. Naravno, to bi bilo vidljivo samo iz određenog kuta čitanja, onog koji zauzimaju Rizvić i ostali. A njega obilježava formiranje određenih postavki: poistovjećivanje na liniji autor-pripovjedač-lik, selektivno čitanje, zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje, zanemarivanje poetike groteske i demitologizacije, učitavanje intencije i osobnog/partikularnog nasuprot metaforičkom značenju, učitavanje značenja, manipulacija identitetskim matricima, anakrono nametanje arhaične moralističko-didaktične funkcije književnosti itd. Koliko god se svaka od ovih postavki kosila s temeljima teorije književnosti, one skupa ne mogu predstavljati valjan znanstveni materijal, tek nakaradnu misaonu i verbalnu vježbu koja degradira nečije književno djelo. Kako bi odgovor bio adekvatan, pa i razumljiv, preuzima iste postavke i tako predstavlja stilsko-interpretacijsku vježbu prema zadanom (Rizvićevom i Mahmutćehajićevom) obrascu.


KRŠĆANKE SU ŽENE NAOPAKE

Prvo što postaje očito iz zadane optike jest Andrićev odnos prema kršćanskim ženama. Čitanje njegove proze ostavlja dojam kako je kršćanke, nasuprot muslimankama, smatrao kompliciranim, a počesto i naopakim ženama. Brojni su književni primjeri koje možemo pronaći u tekstu i potvrditi tu postavku.

(Bošnjački interpretatori su se zgražali kako Andrić može napisati u romanu Travnička kronika da muslimanke pljuju na ulicu pred konzula. Osim činjenice da poštene muslimanke ne pljuju, time je autor pokazao i da mrzi bosanske muslimanke. Dakle, imamo postavku da su likovi nužno podređeni moralističko-didaktičkom ključu; književnost smije prikazivati samo dobre muslimanke i kršćanke. Kao i postavku da autor upisuje u tekst jasan amonizitet prema kolektivnim identitetima kojem podređuje svoju poetiku).

Andrić niti u jednom svom proznom djelu nije posvetio muslimankama cijelu priču ili barem dio teksta kako bi prikazao njihov iskvaren unutarnji svijet. S kršćankama mu to nije bio problem. Jednoj je posvetio cijeli roman: 'gospođica' Rajka Radaković, iz istoimenog romana, od oca sarajevskog Srbina, moralna je nakaza koju su unakazile životna nesreća i očev zavjet za štednjom. Pretvorila se u lihvarku koja nije imala živog prijatelja i umrla je kako i zaslužuje – sama na kućnom pragu, tako ju je pronašao poštar u beogradskom stanu. Hladnokrvna, čudljiva, šutljiva, škrta, koristoljubljiva junakinja tog romana kreirana je da zgraža čitatelja, kao i likove kratkog romana (kao što su sami njeni sugrađani u romanu komentirali: bilo bi je sevap ubiti). Jedna od preteča likova sa stigmom ratnog profitera u suvremenoj književnosti pripalo je, eto, kršćanki. Dok su ljudi ginuli i jedva preživljavali (svaka stota kuća je sita), ona je bešćutno zarađivala. Jer, rat je jedan veliki posao, jedno preduzeće kojem se ne vide granice.

Drugoj je posvetio pripovijetku. Anika, junakinja iz priče 'Anikina vremena', demonski je i destruktivni lik koji je obilježio ne samo tuđe živote, nego kasabu i okolicu, toliko da je jedan period u predaji nazvan po njoj. Priču o mahnitoj i osvetoljubljivoj kršćanki priča nam pripovjedač – pošten musliman. O njoj saznajemo iz ruke mutevelije Mule Mehmeda (kako stoji u priči, mudra i književna čovjeka). Što je napravila ta kršćanka za osvetu zbog propale ljubavi, najbolje govori ulomak iz priče: Te iste godine pronevaljali se u kasabi jedna žena, vlahinja (bog neka pomete sve nevjernike), i toliko se ote i osili da se njeno nevaljalstvo proču daleko izvan naše varoši. Mnogi su joj muškarci, i mlađi i stariji, odlazili, i mnoga se mladež tu ispoganila. A bila je metnula i vlast i zakon pod noge. Nije zgorega spomenuti, kad smo kod odnosa prema kolektivnim identitetima, da je skončala ubojstvom za koje su, priča nam ostavlja otvoren kraj, osumnjičena dva lika, oba kršćana. Nasuprot muslimankama koje su vrijedne i jedva vidljive (eventualno pljunu na cestu) u Andrićevim očima, kršćanke su nemoralne, kaotične, nakazne. Tu se možemo dotaknuti i 'Priče o Aliji Đerzelezu'.

(Navedeni autori su se također osvrtali na tu priču, zgroženi što je Andrić napravio epskom junaku, kako ga je samo unizio. Ovdje sada primjenjujemo selektivno čitanje i zanemarivanje metaforičke razine priče. Kao što su oni u svom čitanju zanemarili ženske likove iz te priče, mi ćemo u svojoj optici zanemariti Đerzeleza).

Zanimljivo je kako u toj priči Đerzelez utjehu traži u koketušama i prostitutkama. Tko su one u toj priči? Izuzmemo li drsku i divlju Ciganku Zemu (ponovno, selektivno čitanje), imamo njegov odlazak strasnoj i prevrtljivoj Jevrejki, te prostitutki čije su stepenice rasklimane od silnih posjeta – Jaketarini, ruskoj kćeri. Zar je Andriću bilo toliko teško zamisliti muslimanku s elementima tjelesnog, barem koketnog, ako već ne moralno dvojbenog, poput prodavanja tijela? Toliko je mrzio kršćanke?



SLABA LI JE U VAS VJERA

U zamišljenom komparativnom izučavanju tretmana islama i kršćanstva u Andrićevom djelu, zasigurno bi lošije prošli kršćani. Dok je islam kao vjera stabilna i bez unutarnjih proturječja, barem kada su u pitanju Andrićevi likovi koji su njeni nositelji, kršćanstvo je nestabilna vjera prepuna proturječja, često sklona manipulaciji i materijalnome, prebjezima 'na drugu stranu', okrutna prema vlastitim sljedbenicima. Ništa od toga nema u tekstu kada je u pitanju islam. Pored toga, vidjet ćemo da su i kršćanski svećenici, fratri i popovi, nerijetko nositelji negativnih karakteristika.

(Zadani model interpretacije podrazumijeva da se likovi i pripovjedači izjednače s autorom, tj. gdje se neki od njihovih glasova negativno očituje o religiji, ili se čak samo ponaša protivno moralnim vrijednostima, mi direktno učitavamo autorsku intenciju kritiziranja dotične religije. Uz nezaobilazno selektivno čitanje, izdvajanjem samo onih motiva koji podržavaju tezu, kako su Rizvić i ostali izdvajali 'riječi koje je Andrić metnuo u usta' svojim likovima, ostaje nam vidjeti što im je metnuo u vezi kršćanstva).

Bilo bi dobro po autora kada bi se zaustavili samo na razumijevanju religije. Naime, za početak ćemo ustvrditi da Andrić uopće nije razumio kršćansku religiju, napose katoličku.

(Povlačimo paralelu s konstruktorima modela koji su isticali priču 'Smrt u Sinanovoj tekiji' u kojoj, preko likova koji su prikazani i koji se ne ponašaju u skladu s idealističkom projekcijom tipičnog sljedbenika i službenika religije, prokazuju Andrićevo nerazumijevanje islama).

U priči 'Ispovijed', fra Marko krši ispovjednu tajnu, pa pokazuje reakciju na užase koje mu je ispovjedio čuveni hajduk Roša. Nezamislivo je da bi ijedan pošten franjevac učinio takvo nešto; Andrićevo inzistiranje na tome sugerira dvoje – ili nerazumijevanje ili izravnu namjeru vrijeđanja katoličke religije preko njenih predstavnika. (Podsjećamo na moralističko-didaktičnu funkciju koju su autori modela nametnuli; autor smije prikazivati samo poštene neiskvarene muslimane, pa onda i kršćane) Ali, ne zaustavlja se Andrić na nerazumijevanju.

Vratimo se na trenutak spomenutoj Aniki iz istoimene priče; nije ona jedina obilježila to vrijeme, nego općenito 'kršćanski luđaci'. Prije nje je istim područjem harao luđak, ujedno i pravoslavni svećenik. To da je sveta osoba jedne religije prikazana kao osoba pomračenog uma nije viđeno u slučajevima drugih religija kod Andrića. Pop Vujadin je samotnjak i čudak kojeg je dodatno gurnula u ludilo smrt popadije: lunjao je po brdima s puškom i pucao. Morali su ga privesti i zatvoriti u samicu gdje više nije znao za sebe. Slabe li vjere kada nije uspjela svog svećenika spasiti kratkotrajne tuge i žalovanja da ne skrene potpuno. Osim toga, vjerojatno svakom prosječnom kršćanu-katoliku opravdanu uvrijeđenost izazove spominjanje samo jednog Andrićevog lika, pored kojeg je suvišna daljnja analiza. Njegovo ime je fra Marko Krneta. I to u više priča. Recimo, kako dotični u priči 'U musafirhani' biva zadužen za ranjenog janjičara, pa onda iskorištava jadnog bolesnika i tjera ga da pređe na njegovu vjeru. To je lik iskompleksiranog svećenika koji ne razumije drugog ako ga ne pretvori u sebi sličnoga, bez poštivanja prema tuđoj vjeri i razumijevanja. Isti lik u priči 'Kod kazana' dvostruko griješi. Prvo ga njegovi fratri zovu da prebije ženu, njen prijestup je što se zaljubila u pripadnika druge vjere, Turčina. Kažu: Zovite fra Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj'. Očito je to praksa po kojoj je fra Marko poznat i u kojoj se prethodno specijalizirao. Nešto kasnije, on će se potući s pijanicama koji su mu došli kvariti posao pečenja rakije. Moralna vertikala i predstavnik jedne vjere skončava pored kazana oko svađe zbog rakije. Ne zbog Boga, Biblije ili nekog moralnog zakona. Ima li kod Andrića sličnih primjera za islamske predstavnike?

Andrićev stav o slaboj vjeri ne očituje se samo preko svećenika, nego i preko običnih vjernika. U priči 'Čudo u Olovu', stara Bademlićka vodi svoju fizički hendikepiranu kćer na hodočašće poznatom svetištu moliti Boga za čudo. Ostaje nejasno u priči je li se ono dogodilo, jasno je samo da stara Bademlićka, vidjevši nešto od one tromosti u djevojčinim očima, moli na kraju Bogorodicu: Uzmi je! Je li htjela starica čudo ili samo se riješiti tereta, kraj indicira ovo drugo, kao što inidicira slabost njene vjere, kao i moralnu degradaciju. Dno te moralne degradacije je priključivanje njenih pripadnika najzloglasnijoj ideologiju u najsramotnijoj povijesnoj epizodi ovih prostora – nacizmu. Iako je povijesna činjenica o koketiranju islamskih predstavnika s ustaškom vlasti, Andrić je ipak odlučio književno ovjekovječiti samo katolike: u priči 'Bife Titanik', govori upravo o prijetvornosti katolika, kako su donedavno živjeli u suživotu s Jevrejima, a onda se preko noći priklonili sili i onima koji će protjerivati njihove dojučerašnje susjede. Što uostalom u očekivati drugo od vjere koja je sva usmjerena isticanju i stremljenju u visine i nadjačavanje, nego suradnju s mračnim silama. To stremljenje je Andrić jasno opisao u priči 'Osatičani'. To je varoš na uzvisini u kojoj se, doduše, svi jednako žele uspinjati, samo su to kršćani doveli do krajnosti. Naime, Osatičani su se razdvojili na dvije strane. Dok je muslimanski dio grada podno uzvisine gdje je zemlja pogodnija za obradu (muslimani su pametniji, realniji, skromniji), kršćanski dio je na kršovitom brežuljku (kršćani su pohlepniji, bahatiji).



KO NA NAŠEG BRATA UDARI...

Posebnu grupu motiva čine oni koji sugeriraju negativan tretman Austrije od strane pripovjedača. Iz toga kako je tretirana prosvjetiteljska i dobročiniteljska vlast koja pod zaštitu uzima svoju braću po vjeri, može se iščitati općenito Andrićev stav prema određenoj vjeri ili kolektivnom identitetu; u ovom slučaju, prema katolicima.

(Manipulacija identitetskim matricama, ovdje obilato korištena, odnosi se na relacije između Osmanske imperije i Bošnjaka. Nije namjera ulaziti u raspravu o dodirnim pojmovima 'Turci, Osmanlije, bosanski muslimani, Bošnjaci', samim time što ni sami zagovornici spomenutog modela nisu na čisto s time. Unatoč brojnoj literaturi koja utemeljeno govori o deosmanizaciji kao temelju bošnjačkog identiteta, Rizvić i ostali interpretatori će, shodno prilici i koristi, prisvajati ili odbacivati taj temelj. Konkretno, kada se za bosanske muslimane kaže da su Turci, on i njemu slični će iz toga iščitavati uvredu. A kada se negativno piše o Osmanlijama, tj. povijesnim Turcima koji su u datom trenutku bili kolonijalizatori, oni će to shvaćati također kao osobnu uvredu. Vidimo ovdje da se, pored manipulacije, radi i o zanemarivanju kolonijalnog konteksta. Pa će se i ova interpretacija voditi istim postavkama. Austrija nije kolonizator, već sastavni dio katoličkog bosanskog identiteta, element koji je u njega ugrađen, pa se uvreda njoj poistovjećuje s uvredom katolicima).

U priči 'Svadba', odnos prema austrijskoj vlasti kreće se oko pojma 'aprovizacija'. Riječ koja znači skrb o građanima u izvanrednim ili kriznim uvjetima, ovdje je mistificirana u obliku zgrade koja je jednako strana i dušmanska lokalnim bosanskim stanovnicima. Oni pred njom čekaju svoje porcije hrane (među tim katolicima ima siromaha, ali ima i probisvijeta i pijanaca). Dok su njeni službenici bešćutni i bahati inzistirajući na kojekakvoj dokumentaciji, oslikavajući o kakvoj se katoličkoj vlasti radi. Ili, kako stoji na početku 'Priče o kmetu Simanu': Sa pucnjavom kakvu dotad nije čulo bosansko uho, ušle su austrijske trupe (...). Uz pucnjavu je ušlo i sve ostalo: krv, leševi, preki sud, vešanje i streljanje...

Međutim, nigdje nije toliko bratska katolička vlast kritizirana kao u romanu Travnička kronika. U njemu su predstavnici austrijske vlasti, konzul i konzulica u Travniku, prikazani krajnje uniženo, negativno. Po modelu 'kakvi predstavnici, takva vlast', vrijedi iščitati njihove osobine. Konzul fon Miterer je plah, slabašan, instrospektivno orijentiran mekušac. Još gore, njegova supruga je rastrojena, zahtjevna, egoistična i histerična žena podložna dramatiziranju. O njoj govori dovoljno citat iz romana: Kao sve lude i besne žene, lepa, nastrana, rasipna gospođa fon Miterer radila je što je htela, ne znajući nikad što zapravo hoće. Zanemarimo predstavnika osmanske vlasti (Ponovno, selektivno čitanje, kao što nameće model), nisu ni drugi predstavnici kršćanskih vlasti prikazani bolje.

Tko je francuzirani Talijan Davna, veza između konzula i grada? U tekstu stoji da je mračan, gorak i težak sebi i drugima. Uglavnom, mračna i iskompleksirana ličnost opterećena time da je cijelo vrijeme na usluzi, vječna sluga koja bi htjela više, bez očiglednog kapaciteta koji bi pokrili tu ambiciju. Stoji dalje:Bezgranično pokoran i do podlosti malen pred silom, vlasti i bogatstvom, bio je drzak, svirep i nemilosrdan prema svemu što je slabo, siromašno i nesavršeno. Govori li nam preko Davne Andrić o svom stavu prema Austriji i Francuskoj? Našoj braći i dobročiniteljima? Ne radi se o ekscesu, Andrić je gotovo repetitivan u svojoj mržnji. Imamo sličnu situaciju i s likom činovnika, Nikolom Rotom. Mitererov pomoćnik, inače rodom iz Trsta, metafora je vlasti. A prikazan je kao hodajuća groteska: isturene grbe, kratkih nogu. Pored toga, karakterno, on je gord, naprasit, drčan, neugodan. Koliko negativnih osobina pripisanih predstavnicima vlasti koja je upisana u jedan kolektivni identitet i čiji je doprinos (Povlačimo paralelu sa sentimentalnim odnosom autora modela prema Osmanskom carstvu, zanemarujući kolonijalni odnos, ističući njegov doprinos jednom kolektivu, na temelju 'bratstva po vjeri'). S obzirom na izrazito negativne konotacije katoličke vlasti u Bosni, prema ključu 'bratstva po vjeri', konstatiramo uvredljive elemente za katolike koji bi mogli posegnuti za Andrićevim djelom.



KLETE LI HAJDUČIJE, A NIGDJE JUNAKA...

Je li moguće zamisliti klasičnog junaka, u antičkom smislu, to jest epskome, to jest onom koji dominira i narodnom predajom, u Andrićevom djelu. Moguće, ali zasigurno ne kršćanske vjere. Što je još jedan argument u prilog postavljenoj tezi kojoj stremi ova interpretacija.

(O slučaju junaka se pozivamo na postavku zanemarivanja poetike groteske i demitologizacije koju su primijenili autori modela. Oni zamjeraju Andriću negativan prikaz junaka iz narodnih pjesama koji su islamske vjere, kao što je Đerzelez, pa iz toga iščitavaju autorovu mržnju prema bosanskim muslimanima kao takvima. S obzirom na Andrićevu poetiku koja inzistira na groteski svih likova, pa tako i epskih, kao i na nadograđenu tendenciju izvrgavanja epskog modusa ironiji, teško bi bilo naći bilo kojeg junaka u Andrićevoj prozi kakvog traže dotični autori. Hrabrog, odvažnog, moralnog, intelektualno superiornog, religioznog, odanog, požrtvovanog. Ali, pozivajući se ponovno i na selektivno čitanje, ova interpretacija se usmjerava na one junake iz redova kršćana. To jest, na njihovu degradaciju. S obzirom da se radi o kršćanima kao skupini koja je u opisanim situacijama uglavnom u podređenom položaju, pod osmanskom vlašću, ovdje imamo uglavnom hajduke, a ne predstavnike klasične vlasti. Ali, ionako ovaj model podrazumijeva zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje).

U narodnoj predaji su kršćani-hajduci, kao što su vjerojatno Đerzelez i ostali, plemeniti pobunjenici i borci za slobodu koji prave probleme kolonijalnoj vlasti, pa im se stoga može i oprostiti pokoji nestašluk poput pljačke. Međutim, kod mržnjom obuzetog Andrića, oni su redovno krvoloci. Spomenuti hajduk Ivan Roša iz priče 'Ispovijed' činio je tako strašne stvari, da je to sablaznilo fratra. Taj užas nam je samo dan u naslućivanju, nije ga moguće niti verbalizirati. Takav je hajduk Lazar u priči 'Žeđ'. Samo što se u toj priči ne zna tko je okrutniji, on ili oni koji su ga utamničili pa ga muče žeđu. Očekivati je da će vlast biti povremeno stroga da drži neuki narod u toru, ali zašto je (osim uslijed autorove mržnje) morao biti okrutan hajduk Špaljo Crnogorac, zvani Strašni Špaljo iz priče 'Za logorovanja'. Ako neki predstavnik osmanske vlasti, musliman, ubija i tuče, on to radi da bi održao red ili je produžena ruka bez prava odlučivanja unutar većeg mehanizma. Špaljo je jedan od rijetkih Andrićevih likova koji jednostavno voli, vrijedi ponoviti, VOLI tuči, krasti, otimati i živjeti kao hajduk. Zar niti jednog kršćanskog (epskog) junaka u Andrićevom djelu?



SVE HUŠKAČI I SITNI PROVOKATORI!

Kršćanska raja, ona bezimena koja rijetko kada u priči dobiva konkretno ime, nego tako i nastupa, kao masa, uglavnom je troma masa, nepokretna skupina neosviještenih pripadnika, bez ikakvog utjecaja na povijest, ali i interesa za istu. Ako se netko i izdvoji, onda su to huškači i provokatori, ili pak oni koji se iživljavaju nad slabim pojedincem iz svojih redova. Jedan od takvih je i gazda Stanoje iz priče 'Ćorkan i Švabica'. Osmanska vlast tu reagira 'lege artis': bije Ćorkana kao izvora uličnih nereda, njena zadaća je jednostavno spriječiti masovne nekontrolirane scene. Onaj koji ga potiče na sve to, provocira, igra s njegovom slijepom željom, bezdušni je kršćanin Stanoje, jedan iz raje.

(Na ovom mjestu također slijedimo postavke zadanog modela – selektivno čitanje i zanemarivanje poetike groteske).

Ponovno, istu 'šegu tjera' i s jadnim fra Stjepanom u priči 'Napast'? Osobnu traumu kroz noćni susret s tajanstvenom ženskom osobom on priča samo na nagovor svojih fratara. Da bi mu se onda isti smijali, ponižavali ga i u njemu izazivali bijes. Kako i u tekstu stoji: Ispuni ga ogorčenje na fratre koji se smeju i podruguju svemu i koji su, osim svetog krsta na njima, Turci kao i ostali Turci'. Samo što Turci nigdje ne čine svojim vlastitim ljudima. Pa zar ta potlačena kršćanska raja ne radi ništa drugo, nikakve druge intelektualne aktivnosti, nego smišlja kako će koga natjerati na rub živaca ili plača? Čini se da da. Radi još nešto, izmišlja laži. Tako je lik Jevreja u 'Priči o vezirovom slonu' švercao katran za vojno brodogradilište. Širili se lažna priča o tome kako ga je vezir, zbog pokušaja prevare na kvaliteti robe, utopio u vlastitom katranu. Iako se događaj otkrio tako da ga je vezir samo optužio, a Jevrej se sav uzvrtio oko katrana dokazivajući da su optužbe neosnovane, i u toj rastresenosti pao i sam se u njemu utopio.

(Ovdje primjenjujemo postavku učitavanja značenja. Samu priču je moguće dvojako, najmanje, interpretirati. Možda Jevrejin nije bio kriv, ali se toliko prepao optužbe i iz silne potrebe da dokaže svoju nevinost, pao u katran. Više je argumenata za tu interpretaciju, ali mi ćemo učitati ono značenje koje će podržavati našu tezu jer postoje elementi teksta koji, selektivno probrani, mogu je podržati).

Kako nakon ovoga ikakvog iskazu o nasilnosti turske vlasti vjerovati takvoj raji, ljudima koji su skloni samo zajebanciji, provokaciji i izmišljanju priča?



NAJGORI SOJ LJUDI

Već je u prethodnim poglavljima bio spomenut prelazak s kršćanske na tursku vjeru, dok suprotni primjeri nisu nigdje kod Andrića zabilježeni, iz čega se onda može iščitavati njegov stav o 'čvrstoći pojedine vjere.

(Naravno da primjenjujemo zanemarivanje kolonijalnog konteksta, činjenicu da nikakve materijalne koristi niti ičega dobroga nije moglo biti iz prelaska u suprotnom smjeru. Mada, ako suzimo pogled na običnu svakodnevnicu, teško je zamisliti da nije bilo, pa makar i rijetkih, prijelaza s islama na kršćanstvo zbog ljubavi. Ali, čak niti hipotetski, Andrić nije uzimao to u obzir).

Nije zgorega napomenuti ni kako se, u spomenutom primjeru, kao i u onima koji će biti dalje navedeni, radi o dobrovoljnim prijelazima s kršćanstva na islam. Zbog ljubavi i karijere. I ne samo da se radi o običnim ljudima, nego o velikim i važnim vojskovođama. Tim poznatim poturicama koji su najgori soj ljudi jer su kasnije bili okrutniji od svakog Turčina.

Jedan od njih je Mustafa Madžar. Andrić je posvetio cijelu (istoimenu) priču tom ratobornom i okrutnom junaku u kojem po Bosni, i ostatku Osmanske carevine, kruži legenda koliko je svirep. Naročito se iskazao u borbi na strani Turaka protiv monarhije, i to po dalekim frontovima na teritoriju Mađarske. Zanimljivo, radi se o poturici još od djeda. Naime, djed, pripadnik ugledne mađarske obitelji, prešao je na islam, a eto, njegov unuk postao veliki krvnik Mađara.

(Uz selektivno čitanja, zanemarit ćemo i metaforičku razinu priče koja nam preko krvoločnog, ali nesretnog junaka, koji primjenjuje silu jer drugačije ne može s ljudima punima gadosti, govori o zlu koje prebiva u ljudima jednako koliko i dobro. 'I krštenog i nekrštenog', svijet je pun gada', reći će Mustafa Madžar, ali to, značenje koje time sugerira ćemo zanemariti i usredotočiti se samo da se radi o krvoločnom poturici jer nam se to uklapa u interpretaciju, kao što su to činili i kreatori modela).

Drugom poturici je pak Andrić posvetio cijeli, ipak nedovršeni roman. Riječ je naravno o Omer-paši Latasu, ili, točnije Mihailu Latasu rodom iz Like, koji je zbog pronevjere novca pobjegao u osmansku vojsku i prešao na islam. Pa nakon toga postao najučinkovitija sultanova sablja za sječu bosanskih ustanaka protiv osmanske vlasti. Kao i po cijelome carstvu. Nema goreg soja kršćanskih ljudi od poturica, ljudi koji su bili okrutni prema vlastitoj braći, zbog pragmatizma ili karijere, i Andrić im je posvetio dosta mjesta. Kakva je to vjera koja daje takve ljude, a ne daje, sugerira Andrić, ona druga...



NEZGODA ZVANA 'MILJE' (franc. milieu)

U zadnju kategoriju spadaju likovi koje se nije moglo razvrstati u prethodne, koje ne daju naznake nove, a koji se također izdvajaju kao kršćani nositelji negativnih karakteristika.

(Ovdje primjenjujemo nekoliko postavki: i selektivno čitanje, i učitavanje, i zanemarivanje metaforičkog značenja, ali i konteksta priče. Naročito zanemarujemo nešto što bi se ukratko moglo nazvati milje. Kada je Andrić smještao priče u povijesne okolnosti osmanskog miljea, svi likovi, dobri i loši, tom logikom su muslimani, pa spomenuti interpretatori izdvajaju one loše, zanemaruju ostatak priče, i govore o Andrićevoj mržnji. Tako slijedi izdvajanje priča koje pripadaju 'kršćanskom miljeu', po vremenu, prostoru i atmosferi. To ćemo sve zanemariti, kao i činjenicu da je čitava paleta prikazanih likova, od dobrih do loših, kad već baratamo tim romantičarskim kategorijama, kršćanske vjeroispovijesti, pa izdvojiti samo one s lošim karakteristikama i izvesti iz toga Andrićevu mržnju prema kršćanima).

Takve su recimo priče 'Staze, lica predeli' (ova i iduće iz istoimene zbirke), 'Iskušenje u ćeliji br. 38', 'U ćeliji broj 115'... U njima su zatvorenici, varalice, kradljivci, zlikovci, svi kršćani, točnije katolici. Njima treba pridodati i negativce kršćane koji okružuju glavnu junakinju u romanu Gospođica. Pa i kršćansku hijerarhiju (svjetovne i crkvene uglednike) koju kao pokvarenu, dvoličnu, sklonu materijalnome i lažljivu razotkriva fra Serafin u priči 'Proba'. Ili pak priča 'Dan u Rimu' u kojoj imamo kršćane pijanice, siledžije i problematične ljude. U njoj siledžija, hercegovački vojnik Kriletić, izaziva probleme u Rimu jer mu sve smeta: i povijest, i uvrede prema Hercegovcima, i vlastiti život...


TKO SE STIDI JEZIKA SVOGA...

I na kraju, sve i da nismo naveli niti jedan od likova kao primjera kako je Andrić negativno vidio kršćane u Bosni i rubnim dijelovima, dovoljno je samo spomenuti jezik. Čudno je kako su mogle nastati konstrukcije kako je mrzio muslimane, kad je sav u njihovom jeziku. To je donekle razumljivo kada je priča smještena u osmanski milje, uz što su pak i svi likovi muslimani, pa je radi približavanja tog svijeta i lik i objektivni pripovjedač uzeo 'glas' obilježen turskim riječima. Ali, čak i onda kada je priča vezana uz katolički milje, kada govori isključivo o likovima-katolicima, bilo da oni govore ili o njima pripovjedač, jezik je pun dušeka, kapija i avlija... Pa zar za mrzitelja kršćanskog svijeta, Andrića, nije bilo katoličkije riječi od avlije? Dvorište, dvor, okućnica...

Budući da kreiranje modela, onog koji su zadali Rizvić i ostali, nije zaustavljeno samo na književno-teorijskoj sferi, nego se njima poticala konkretna društvena i politička akcija, pretočena u pojedine zahtjeve, tako i kreiranje ovog modela, koji prokazuje Andrićevu mržnju prema kršćanima, predlaže slične akcije: uklanjanje Andrićevih bista i spomenika iz mjesta i institucija u kojima većina čine kršćani, uklanjanje u istim mjestima i naziva ulica nazvanih po Andriću, uklanjanje Andrićevih djela iz lektira u školama gdje se školuju kršćani itd. Dalje popis mogu nastaviti svi oni koji su se osjetili na bilo koji način, nakon bilo kakve metode čitanja, uvrijeđeni nakon što su pročitali djela Ive Andrića. Ili barem za njih i neke njihove dijelove čuli.

Autor: Nebojša Lujanović

ivanlovrenovic.com & prometej.ba

http://www.prometej.ba/clanak/kultura/n ... -QAYjaQGFY

[Haman2]

Tekst je trebalo podijeli u nekoliko dijelova da bi se mogli pisati komentari. Niko od nas nema vremena za opsirno citanje i pisanje komentara, ali odmah na pocetku lako je uociti temeljenje tvrdnji na beznacajnim stvarima, pljuvanje po ulici i bavljenje prostitucijom.

Ugledniji knjizevni kriticari iz Beograda znali su dati objektivni pristup Amdricevom pisanju od ovog autora koji svoje argumente izvodi iz beznacajnih ciljenjica.

Ivo Andric bio je dokazni pobornik fasisticke ideologije. Osim toga bio je islamofob najviseg reda i mrzitelj BiH i to proizilazi iz svakog njegovog teksta koji se dotice islama i Turaka pod cim pojmom je podrazumijevao bosanske muslimane.

Svaki Bosnjak koji bi napisao ovo sto je napisao Ivo Andric bio bi osudjen na dugogodinje kazne zatvora za izazivanje vjerske i nacionalne mrznje, samo je I. Andric uzivao sve pogodnosti komunisticke ideologije: dobar stan, penziju i sve druge pogodnosti koje uz to idu, dok su svi drugi politicari KSHS cak i nizeg ranga od njega nestali-pojeo ih mrak, ili su ribali apsane sirom Srbije, da bi po izlasku iz zatvora preturali po kontajnerima jer su izgubili pravo na penziju.

[_BataZiv_0809]

Pogledao

[piupiu]

Tekst je trebalo podijeli u nekoliko dijelova da bi se mogli pisati komentari. Niko od nas nema vremena za opsirno citanje i pisanje komentara, ali odmah na pocetku lako je uociti temeljenje tvrdnji na beznacajnim stvarima, pljuvanje po ulici i bavljenje prostitucijom.

Ko želi pročitati tekst, pročitaće ga kad bude imao vremena; ko ga želi citirati, prekopiraće relevantan odlomak da bi o njemu napisao komentar. Površno znanje i čitanje i jesu jedan od osnovnih problema bosanskohercegovačkog društva.

Usput, u civilizovanoj komunikaciji, onome ko se uopšte potrudi da postavi neki tekst trebalo bi se prije svega zahvaliti. Jer trebanje je širok pojam, na to ukazuje i jednostavna vježbica konjugiranja glagola trebati... (ja) trebam, (ti ) trebaš... iz koje se da zaključiti da ono što treba tebi ne mora neophodno trebati i meni. Meni, na primjer, za razgovor o nekoj temi trebaju ljudi koji ne čitaju na preskok i ne 'učitavaju' zaključke. Iz poštovanja prema njihovoj temeljitosti, ja ću uvijek postaviti što potpuniji tekst. Zahvaljujem na kolegijalnosti i razumijevanju.

[hAZNADAR]

mtv Igman

Pogledao

Mogu mislit kako si to dozivio.

[hAZNADAR]

Nebojša Lujanović: Kako je Andrić mrzio (i) kršćane (stilsko-interpretacijska vježba),...

Interesantan pogled i vrijedi procitati i takav pogled. Medjutim - utisak poslije citanja ovoga nije isti kao poslije citanja cijelog djela. Isto vrijedi i za islamofobicne izvode - konteksti i cijela sustina nisu isto.

Andric se cita u svom cijelom kontekstu.

Ovako ja mogu i Copica prikazati kao islamofobicnog ili stereotipnog - lako je vaditi kontekste. Medjutim cjelokupan utisak nakon citanja Copica i Andrica nije isti.

[Haman2]

Svako ima pravo na svoje misljenje pa tako i ti PLUPLU. Iz mog ranijeg komentara moglo se zakljucit zasto ja tako razmisljam.

[LBVIEW]

mtv Igman

Pogledao

Mogu mislit kako si to dozivio.

Ma nije njemu smetala kritika Mese, sto jeste notorna glupost, vec posjecanje na zlocinacki kontinuitet oficijelne srpske politike.

[hAZNADAR]

Pogledao

Mogu mislit kako si to dozivio.

Ma nije njemu smetala kritika Mese, sto jeste notorna glupost, vec posjecanje na zlocinacki kontinuitet oficijelne srpske politike.

Nesto drugo sam ja mislio.
Svako dozivljava stvari na svoj nacin. Ja cu se isto ibretiti ovakvom interpretacijom Mese(kojeg cijenim), staviti smajli koji koluta ocima ali ipak zakljuciti da su Alispahic, Zubanovic jedna krajnost i manjina.

[LBVIEW]

Nesto drugo sam ja mislio. Ovakvi pojedinci poput Alispahica, Zubanovica,... su Bogom dati nekima kada pisu o bosnjastvu. Moramo i mi imati konje za neke utrke. Isto kao vehabije na temi o fasizmu u BiH.

Stoji i to, samo i ono sto spomenuh u prethodnom postu itekako boli - pjene jer isto vise nije zabranjena tema, kao sto je bila u zajednici "ravnopravnih", niti ce ikad vise biti.

[hAZNADAR]

Stoji i to, samo i ono sto spomenuh u prethodnom postu itekako boli - pjene jer isto vise nije zabranjena tema, kao sto je bila u zajednici "ravnopravnih", niti ce ikad vise biti.

Hebiga, prestize me a ja editovao post u medjuvremenu.

[¤ jelena ¤]

Nebojša Lujanović: Kako je Andrić mrzio (i) kršćane (stilsko-interpretacijska vježba)

Nakon interpretacija književnih djela Ive Andrića koje je izložio niz bošnjačkih intelektualaca, kao što su Muhsin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić i drugi, a koje tobože prikazuju kako je Andrić mrzio bosanske muslimane i Bošnjake, ukazala se potreba za adekvatnim odgovorom. Adekvatni očito nisu bili oni koji su se oslanjali na teoriju književnosti jer se pokazalo kako je to navedenima prilično nepoznato područje. Adekvatnija bi bila primjena iste optike čitanja i na druge motivske sklopove složenog Andrićevog djela, a ne samo one u kojima se spominju bosanski muslimani i Turci. Kako će biti prikazano u tekstu koji slijedi, ako je Andrić mrzio muslimane, nisu zanemarivi ni dijelovi tekstova koji bi potkrijepili tvrdnju da je mrzio i kršćane. Naravno, to bi bilo vidljivo samo iz određenog kuta čitanja, onog koji zauzimaju Rizvić i ostali. A njega obilježava formiranje određenih postavki: poistovjećivanje na liniji autor-pripovjedač-lik, selektivno čitanje, zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje, zanemarivanje poetike groteske i demitologizacije, učitavanje intencije i osobnog/partikularnog nasuprot metaforičkom značenju, učitavanje značenja, manipulacija identitetskim matricima, anakrono nametanje arhaične moralističko-didaktične funkcije književnosti itd. Koliko god se svaka od ovih postavki kosila s temeljima teorije književnosti, one skupa ne mogu predstavljati valjan znanstveni materijal, tek nakaradnu misaonu i verbalnu vježbu koja degradira nečije književno djelo. Kako bi odgovor bio adekvatan, pa i razumljiv, preuzima iste postavke i tako predstavlja stilsko-interpretacijsku vježbu prema zadanom (Rizvićevom i Mahmutćehajićevom) obrascu.


KRŠĆANKE SU ŽENE NAOPAKE

Prvo što postaje očito iz zadane optike jest Andrićev odnos prema kršćanskim ženama. Čitanje njegove proze ostavlja dojam kako je kršćanke, nasuprot muslimankama, smatrao kompliciranim, a počesto i naopakim ženama. Brojni su književni primjeri koje možemo pronaći u tekstu i potvrditi tu postavku.

(Bošnjački interpretatori su se zgražali kako Andrić može napisati u romanu Travnička kronika da muslimanke pljuju na ulicu pred konzula. Osim činjenice da poštene muslimanke ne pljuju, time je autor pokazao i da mrzi bosanske muslimanke. Dakle, imamo postavku da su likovi nužno podređeni moralističko-didaktičkom ključu; književnost smije prikazivati samo dobre muslimanke i kršćanke. Kao i postavku da autor upisuje u tekst jasan amonizitet prema kolektivnim identitetima kojem podređuje svoju poetiku).

Andrić niti u jednom svom proznom djelu nije posvetio muslimankama cijelu priču ili barem dio teksta kako bi prikazao njihov iskvaren unutarnji svijet. S kršćankama mu to nije bio problem. Jednoj je posvetio cijeli roman: 'gospođica' Rajka Radaković, iz istoimenog romana, od oca sarajevskog Srbina, moralna je nakaza koju su unakazile životna nesreća i očev zavjet za štednjom. Pretvorila se u lihvarku koja nije imala živog prijatelja i umrla je kako i zaslužuje – sama na kućnom pragu, tako ju je pronašao poštar u beogradskom stanu. Hladnokrvna, čudljiva, šutljiva, škrta, koristoljubljiva junakinja tog romana kreirana je da zgraža čitatelja, kao i likove kratkog romana (kao što su sami njeni sugrađani u romanu komentirali: bilo bi je sevap ubiti). Jedna od preteča likova sa stigmom ratnog profitera u suvremenoj književnosti pripalo je, eto, kršćanki. Dok su ljudi ginuli i jedva preživljavali (svaka stota kuća je sita), ona je bešćutno zarađivala. Jer, rat je jedan veliki posao, jedno preduzeće kojem se ne vide granice.

Drugoj je posvetio pripovijetku. Anika, junakinja iz priče 'Anikina vremena', demonski je i destruktivni lik koji je obilježio ne samo tuđe živote, nego kasabu i okolicu, toliko da je jedan period u predaji nazvan po njoj. Priču o mahnitoj i osvetoljubljivoj kršćanki priča nam pripovjedač – pošten musliman. O njoj saznajemo iz ruke mutevelije Mule Mehmeda (kako stoji u priči, mudra i književna čovjeka). Što je napravila ta kršćanka za osvetu zbog propale ljubavi, najbolje govori ulomak iz priče: Te iste godine pronevaljali se u kasabi jedna žena, vlahinja (bog neka pomete sve nevjernike), i toliko se ote i osili da se njeno nevaljalstvo proču daleko izvan naše varoši. Mnogi su joj muškarci, i mlađi i stariji, odlazili, i mnoga se mladež tu ispoganila. A bila je metnula i vlast i zakon pod noge. Nije zgorega spomenuti, kad smo kod odnosa prema kolektivnim identitetima, da je skončala ubojstvom za koje su, priča nam ostavlja otvoren kraj, osumnjičena dva lika, oba kršćana. Nasuprot muslimankama koje su vrijedne i jedva vidljive (eventualno pljunu na cestu) u Andrićevim očima, kršćanke su nemoralne, kaotične, nakazne. Tu se možemo dotaknuti i 'Priče o Aliji Đerzelezu'.

(Navedeni autori su se također osvrtali na tu priču, zgroženi što je Andrić napravio epskom junaku, kako ga je samo unizio. Ovdje sada primjenjujemo selektivno čitanje i zanemarivanje metaforičke razine priče. Kao što su oni u svom čitanju zanemarili ženske likove iz te priče, mi ćemo u svojoj optici zanemariti Đerzeleza).

Zanimljivo je kako u toj priči Đerzelez utjehu traži u koketušama i prostitutkama. Tko su one u toj priči? Izuzmemo li drsku i divlju Ciganku Zemu (ponovno, selektivno čitanje), imamo njegov odlazak strasnoj i prevrtljivoj Jevrejki, te prostitutki čije su stepenice rasklimane od silnih posjeta – Jaketarini, ruskoj kćeri. Zar je Andriću bilo toliko teško zamisliti muslimanku s elementima tjelesnog, barem koketnog, ako već ne moralno dvojbenog, poput prodavanja tijela? Toliko je mrzio kršćanke?



SLABA LI JE U VAS VJERA

U zamišljenom komparativnom izučavanju tretmana islama i kršćanstva u Andrićevom djelu, zasigurno bi lošije prošli kršćani. Dok je islam kao vjera stabilna i bez unutarnjih proturječja, barem kada su u pitanju Andrićevi likovi koji su njeni nositelji, kršćanstvo je nestabilna vjera prepuna proturječja, često sklona manipulaciji i materijalnome, prebjezima 'na drugu stranu', okrutna prema vlastitim sljedbenicima. Ništa od toga nema u tekstu kada je u pitanju islam. Pored toga, vidjet ćemo da su i kršćanski svećenici, fratri i popovi, nerijetko nositelji negativnih karakteristika.

(Zadani model interpretacije podrazumijeva da se likovi i pripovjedači izjednače s autorom, tj. gdje se neki od njihovih glasova negativno očituje o religiji, ili se čak samo ponaša protivno moralnim vrijednostima, mi direktno učitavamo autorsku intenciju kritiziranja dotične religije. Uz nezaobilazno selektivno čitanje, izdvajanjem samo onih motiva koji podržavaju tezu, kako su Rizvić i ostali izdvajali 'riječi koje je Andrić metnuo u usta' svojim likovima, ostaje nam vidjeti što im je metnuo u vezi kršćanstva).

Bilo bi dobro po autora kada bi se zaustavili samo na razumijevanju religije. Naime, za početak ćemo ustvrditi da Andrić uopće nije razumio kršćansku religiju, napose katoličku.

(Povlačimo paralelu s konstruktorima modela koji su isticali priču 'Smrt u Sinanovoj tekiji' u kojoj, preko likova koji su prikazani i koji se ne ponašaju u skladu s idealističkom projekcijom tipičnog sljedbenika i službenika religije, prokazuju Andrićevo nerazumijevanje islama).

U priči 'Ispovijed', fra Marko krši ispovjednu tajnu, pa pokazuje reakciju na užase koje mu je ispovjedio čuveni hajduk Roša. Nezamislivo je da bi ijedan pošten franjevac učinio takvo nešto; Andrićevo inzistiranje na tome sugerira dvoje – ili nerazumijevanje ili izravnu namjeru vrijeđanja katoličke religije preko njenih predstavnika. (Podsjećamo na moralističko-didaktičnu funkciju koju su autori modela nametnuli; autor smije prikazivati samo poštene neiskvarene muslimane, pa onda i kršćane) Ali, ne zaustavlja se Andrić na nerazumijevanju.

Vratimo se na trenutak spomenutoj Aniki iz istoimene priče; nije ona jedina obilježila to vrijeme, nego općenito 'kršćanski luđaci'. Prije nje je istim područjem harao luđak, ujedno i pravoslavni svećenik. To da je sveta osoba jedne religije prikazana kao osoba pomračenog uma nije viđeno u slučajevima drugih religija kod Andrića. Pop Vujadin je samotnjak i čudak kojeg je dodatno gurnula u ludilo smrt popadije: lunjao je po brdima s puškom i pucao. Morali su ga privesti i zatvoriti u samicu gdje više nije znao za sebe. Slabe li vjere kada nije uspjela svog svećenika spasiti kratkotrajne tuge i žalovanja da ne skrene potpuno. Osim toga, vjerojatno svakom prosječnom kršćanu-katoliku opravdanu uvrijeđenost izazove spominjanje samo jednog Andrićevog lika, pored kojeg je suvišna daljnja analiza. Njegovo ime je fra Marko Krneta. I to u više priča. Recimo, kako dotični u priči 'U musafirhani' biva zadužen za ranjenog janjičara, pa onda iskorištava jadnog bolesnika i tjera ga da pređe na njegovu vjeru. To je lik iskompleksiranog svećenika koji ne razumije drugog ako ga ne pretvori u sebi sličnoga, bez poštivanja prema tuđoj vjeri i razumijevanja. Isti lik u priči 'Kod kazana' dvostruko griješi. Prvo ga njegovi fratri zovu da prebije ženu, njen prijestup je što se zaljubila u pripadnika druge vjere, Turčina. Kažu: Zovite fra Marka da bije kučku dok dušu čuje u njoj'. Očito je to praksa po kojoj je fra Marko poznat i u kojoj se prethodno specijalizirao. Nešto kasnije, on će se potući s pijanicama koji su mu došli kvariti posao pečenja rakije. Moralna vertikala i predstavnik jedne vjere skončava pored kazana oko svađe zbog rakije. Ne zbog Boga, Biblije ili nekog moralnog zakona. Ima li kod Andrića sličnih primjera za islamske predstavnike?

Andrićev stav o slaboj vjeri ne očituje se samo preko svećenika, nego i preko običnih vjernika. U priči 'Čudo u Olovu', stara Bademlićka vodi svoju fizički hendikepiranu kćer na hodočašće poznatom svetištu moliti Boga za čudo. Ostaje nejasno u priči je li se ono dogodilo, jasno je samo da stara Bademlićka, vidjevši nešto od one tromosti u djevojčinim očima, moli na kraju Bogorodicu: Uzmi je! Je li htjela starica čudo ili samo se riješiti tereta, kraj indicira ovo drugo, kao što inidicira slabost njene vjere, kao i moralnu degradaciju. Dno te moralne degradacije je priključivanje njenih pripadnika najzloglasnijoj ideologiju u najsramotnijoj povijesnoj epizodi ovih prostora – nacizmu. Iako je povijesna činjenica o koketiranju islamskih predstavnika s ustaškom vlasti, Andrić je ipak odlučio književno ovjekovječiti samo katolike: u priči 'Bife Titanik', govori upravo o prijetvornosti katolika, kako su donedavno živjeli u suživotu s Jevrejima, a onda se preko noći priklonili sili i onima koji će protjerivati njihove dojučerašnje susjede. Što uostalom u očekivati drugo od vjere koja je sva usmjerena isticanju i stremljenju u visine i nadjačavanje, nego suradnju s mračnim silama. To stremljenje je Andrić jasno opisao u priči 'Osatičani'. To je varoš na uzvisini u kojoj se, doduše, svi jednako žele uspinjati, samo su to kršćani doveli do krajnosti. Naime, Osatičani su se razdvojili na dvije strane. Dok je muslimanski dio grada podno uzvisine gdje je zemlja pogodnija za obradu (muslimani su pametniji, realniji, skromniji), kršćanski dio je na kršovitom brežuljku (kršćani su pohlepniji, bahatiji).



KO NA NAŠEG BRATA UDARI...

Posebnu grupu motiva čine oni koji sugeriraju negativan tretman Austrije od strane pripovjedača. Iz toga kako je tretirana prosvjetiteljska i dobročiniteljska vlast koja pod zaštitu uzima svoju braću po vjeri, može se iščitati općenito Andrićev stav prema određenoj vjeri ili kolektivnom identitetu; u ovom slučaju, prema katolicima.

(Manipulacija identitetskim matricama, ovdje obilato korištena, odnosi se na relacije između Osmanske imperije i Bošnjaka. Nije namjera ulaziti u raspravu o dodirnim pojmovima 'Turci, Osmanlije, bosanski muslimani, Bošnjaci', samim time što ni sami zagovornici spomenutog modela nisu na čisto s time. Unatoč brojnoj literaturi koja utemeljeno govori o deosmanizaciji kao temelju bošnjačkog identiteta, Rizvić i ostali interpretatori će, shodno prilici i koristi, prisvajati ili odbacivati taj temelj. Konkretno, kada se za bosanske muslimane kaže da su Turci, on i njemu slični će iz toga iščitavati uvredu. A kada se negativno piše o Osmanlijama, tj. povijesnim Turcima koji su u datom trenutku bili kolonijalizatori, oni će to shvaćati također kao osobnu uvredu. Vidimo ovdje da se, pored manipulacije, radi i o zanemarivanju kolonijalnog konteksta. Pa će se i ova interpretacija voditi istim postavkama. Austrija nije kolonizator, već sastavni dio katoličkog bosanskog identiteta, element koji je u njega ugrađen, pa se uvreda njoj poistovjećuje s uvredom katolicima).

U priči 'Svadba', odnos prema austrijskoj vlasti kreće se oko pojma 'aprovizacija'. Riječ koja znači skrb o građanima u izvanrednim ili kriznim uvjetima, ovdje je mistificirana u obliku zgrade koja je jednako strana i dušmanska lokalnim bosanskim stanovnicima. Oni pred njom čekaju svoje porcije hrane (među tim katolicima ima siromaha, ali ima i probisvijeta i pijanaca). Dok su njeni službenici bešćutni i bahati inzistirajući na kojekakvoj dokumentaciji, oslikavajući o kakvoj se katoličkoj vlasti radi. Ili, kako stoji na početku 'Priče o kmetu Simanu': Sa pucnjavom kakvu dotad nije čulo bosansko uho, ušle su austrijske trupe (...). Uz pucnjavu je ušlo i sve ostalo: krv, leševi, preki sud, vešanje i streljanje...

Međutim, nigdje nije toliko bratska katolička vlast kritizirana kao u romanu Travnička kronika. U njemu su predstavnici austrijske vlasti, konzul i konzulica u Travniku, prikazani krajnje uniženo, negativno. Po modelu 'kakvi predstavnici, takva vlast', vrijedi iščitati njihove osobine. Konzul fon Miterer je plah, slabašan, instrospektivno orijentiran mekušac. Još gore, njegova supruga je rastrojena, zahtjevna, egoistična i histerična žena podložna dramatiziranju. O njoj govori dovoljno citat iz romana: Kao sve lude i besne žene, lepa, nastrana, rasipna gospođa fon Miterer radila je što je htela, ne znajući nikad što zapravo hoće. Zanemarimo predstavnika osmanske vlasti (Ponovno, selektivno čitanje, kao što nameće model), nisu ni drugi predstavnici kršćanskih vlasti prikazani bolje.

Tko je francuzirani Talijan Davna, veza između konzula i grada? U tekstu stoji da je mračan, gorak i težak sebi i drugima. Uglavnom, mračna i iskompleksirana ličnost opterećena time da je cijelo vrijeme na usluzi, vječna sluga koja bi htjela više, bez očiglednog kapaciteta koji bi pokrili tu ambiciju. Stoji dalje:Bezgranično pokoran i do podlosti malen pred silom, vlasti i bogatstvom, bio je drzak, svirep i nemilosrdan prema svemu što je slabo, siromašno i nesavršeno. Govori li nam preko Davne Andrić o svom stavu prema Austriji i Francuskoj? Našoj braći i dobročiniteljima? Ne radi se o ekscesu, Andrić je gotovo repetitivan u svojoj mržnji. Imamo sličnu situaciju i s likom činovnika, Nikolom Rotom. Mitererov pomoćnik, inače rodom iz Trsta, metafora je vlasti. A prikazan je kao hodajuća groteska: isturene grbe, kratkih nogu. Pored toga, karakterno, on je gord, naprasit, drčan, neugodan. Koliko negativnih osobina pripisanih predstavnicima vlasti koja je upisana u jedan kolektivni identitet i čiji je doprinos (Povlačimo paralelu sa sentimentalnim odnosom autora modela prema Osmanskom carstvu, zanemarujući kolonijalni odnos, ističući njegov doprinos jednom kolektivu, na temelju 'bratstva po vjeri'). S obzirom na izrazito negativne konotacije katoličke vlasti u Bosni, prema ključu 'bratstva po vjeri', konstatiramo uvredljive elemente za katolike koji bi mogli posegnuti za Andrićevim djelom.



KLETE LI HAJDUČIJE, A NIGDJE JUNAKA...

Je li moguće zamisliti klasičnog junaka, u antičkom smislu, to jest epskome, to jest onom koji dominira i narodnom predajom, u Andrićevom djelu. Moguće, ali zasigurno ne kršćanske vjere. Što je još jedan argument u prilog postavljenoj tezi kojoj stremi ova interpretacija.

(O slučaju junaka se pozivamo na postavku zanemarivanja poetike groteske i demitologizacije koju su primijenili autori modela. Oni zamjeraju Andriću negativan prikaz junaka iz narodnih pjesama koji su islamske vjere, kao što je Đerzelez, pa iz toga iščitavaju autorovu mržnju prema bosanskim muslimanima kao takvima. S obzirom na Andrićevu poetiku koja inzistira na groteski svih likova, pa tako i epskih, kao i na nadograđenu tendenciju izvrgavanja epskog modusa ironiji, teško bi bilo naći bilo kojeg junaka u Andrićevoj prozi kakvog traže dotični autori. Hrabrog, odvažnog, moralnog, intelektualno superiornog, religioznog, odanog, požrtvovanog. Ali, pozivajući se ponovno i na selektivno čitanje, ova interpretacija se usmjerava na one junake iz redova kršćana. To jest, na njihovu degradaciju. S obzirom da se radi o kršćanima kao skupini koja je u opisanim situacijama uglavnom u podređenom položaju, pod osmanskom vlašću, ovdje imamo uglavnom hajduke, a ne predstavnike klasične vlasti. Ali, ionako ovaj model podrazumijeva zanemarivanje kolonijalnog konteksta vremena radnje).

U narodnoj predaji su kršćani-hajduci, kao što su vjerojatno Đerzelez i ostali, plemeniti pobunjenici i borci za slobodu koji prave probleme kolonijalnoj vlasti, pa im se stoga može i oprostiti pokoji nestašluk poput pljačke. Međutim, kod mržnjom obuzetog Andrića, oni su redovno krvoloci. Spomenuti hajduk Ivan Roša iz priče 'Ispovijed' činio je tako strašne stvari, da je to sablaznilo fratra. Taj užas nam je samo dan u naslućivanju, nije ga moguće niti verbalizirati. Takav je hajduk Lazar u priči 'Žeđ'. Samo što se u toj priči ne zna tko je okrutniji, on ili oni koji su ga utamničili pa ga muče žeđu. Očekivati je da će vlast biti povremeno stroga da drži neuki narod u toru, ali zašto je (osim uslijed autorove mržnje) morao biti okrutan hajduk Špaljo Crnogorac, zvani Strašni Špaljo iz priče 'Za logorovanja'. Ako neki predstavnik osmanske vlasti, musliman, ubija i tuče, on to radi da bi održao red ili je produžena ruka bez prava odlučivanja unutar većeg mehanizma. Špaljo je jedan od rijetkih Andrićevih likova koji jednostavno voli, vrijedi ponoviti, VOLI tuči, krasti, otimati i živjeti kao hajduk. Zar niti jednog kršćanskog (epskog) junaka u Andrićevom djelu?



SVE HUŠKAČI I SITNI PROVOKATORI!

Kršćanska raja, ona bezimena koja rijetko kada u priči dobiva konkretno ime, nego tako i nastupa, kao masa, uglavnom je troma masa, nepokretna skupina neosviještenih pripadnika, bez ikakvog utjecaja na povijest, ali i interesa za istu. Ako se netko i izdvoji, onda su to huškači i provokatori, ili pak oni koji se iživljavaju nad slabim pojedincem iz svojih redova. Jedan od takvih je i gazda Stanoje iz priče 'Ćorkan i Švabica'. Osmanska vlast tu reagira 'lege artis': bije Ćorkana kao izvora uličnih nereda, njena zadaća je jednostavno spriječiti masovne nekontrolirane scene. Onaj koji ga potiče na sve to, provocira, igra s njegovom slijepom željom, bezdušni je kršćanin Stanoje, jedan iz raje.

(Na ovom mjestu također slijedimo postavke zadanog modela – selektivno čitanje i zanemarivanje poetike groteske).

Ponovno, istu 'šegu tjera' i s jadnim fra Stjepanom u priči 'Napast'? Osobnu traumu kroz noćni susret s tajanstvenom ženskom osobom on priča samo na nagovor svojih fratara. Da bi mu se onda isti smijali, ponižavali ga i u njemu izazivali bijes. Kako i u tekstu stoji: Ispuni ga ogorčenje na fratre koji se smeju i podruguju svemu i koji su, osim svetog krsta na njima, Turci kao i ostali Turci'. Samo što Turci nigdje ne čine svojim vlastitim ljudima. Pa zar ta potlačena kršćanska raja ne radi ništa drugo, nikakve druge intelektualne aktivnosti, nego smišlja kako će koga natjerati na rub živaca ili plača? Čini se da da. Radi još nešto, izmišlja laži. Tako je lik Jevreja u 'Priči o vezirovom slonu' švercao katran za vojno brodogradilište. Širili se lažna priča o tome kako ga je vezir, zbog pokušaja prevare na kvaliteti robe, utopio u vlastitom katranu. Iako se događaj otkrio tako da ga je vezir samo optužio, a Jevrej se sav uzvrtio oko katrana dokazivajući da su optužbe neosnovane, i u toj rastresenosti pao i sam se u njemu utopio.

(Ovdje primjenjujemo postavku učitavanja značenja. Samu priču je moguće dvojako, najmanje, interpretirati. Možda Jevrejin nije bio kriv, ali se toliko prepao optužbe i iz silne potrebe da dokaže svoju nevinost, pao u katran. Više je argumenata za tu interpretaciju, ali mi ćemo učitati ono značenje koje će podržavati našu tezu jer postoje elementi teksta koji, selektivno probrani, mogu je podržati).

Kako nakon ovoga ikakvog iskazu o nasilnosti turske vlasti vjerovati takvoj raji, ljudima koji su skloni samo zajebanciji, provokaciji i izmišljanju priča?



NAJGORI SOJ LJUDI

Već je u prethodnim poglavljima bio spomenut prelazak s kršćanske na tursku vjeru, dok suprotni primjeri nisu nigdje kod Andrića zabilježeni, iz čega se onda može iščitavati njegov stav o 'čvrstoći pojedine vjere.

(Naravno da primjenjujemo zanemarivanje kolonijalnog konteksta, činjenicu da nikakve materijalne koristi niti ičega dobroga nije moglo biti iz prelaska u suprotnom smjeru. Mada, ako suzimo pogled na običnu svakodnevnicu, teško je zamisliti da nije bilo, pa makar i rijetkih, prijelaza s islama na kršćanstvo zbog ljubavi. Ali, čak niti hipotetski, Andrić nije uzimao to u obzir).

Nije zgorega napomenuti ni kako se, u spomenutom primjeru, kao i u onima koji će biti dalje navedeni, radi o dobrovoljnim prijelazima s kršćanstva na islam. Zbog ljubavi i karijere. I ne samo da se radi o običnim ljudima, nego o velikim i važnim vojskovođama. Tim poznatim poturicama koji su najgori soj ljudi jer su kasnije bili okrutniji od svakog Turčina.

Jedan od njih je Mustafa Madžar. Andrić je posvetio cijelu (istoimenu) priču tom ratobornom i okrutnom junaku u kojem po Bosni, i ostatku Osmanske carevine, kruži legenda koliko je svirep. Naročito se iskazao u borbi na strani Turaka protiv monarhije, i to po dalekim frontovima na teritoriju Mađarske. Zanimljivo, radi se o poturici još od djeda. Naime, djed, pripadnik ugledne mađarske obitelji, prešao je na islam, a eto, njegov unuk postao veliki krvnik Mađara.

(Uz selektivno čitanja, zanemarit ćemo i metaforičku razinu priče koja nam preko krvoločnog, ali nesretnog junaka, koji primjenjuje silu jer drugačije ne može s ljudima punima gadosti, govori o zlu koje prebiva u ljudima jednako koliko i dobro. 'I krštenog i nekrštenog', svijet je pun gada', reći će Mustafa Madžar, ali to, značenje koje time sugerira ćemo zanemariti i usredotočiti se samo da se radi o krvoločnom poturici jer nam se to uklapa u interpretaciju, kao što su to činili i kreatori modela).

Drugom poturici je pak Andrić posvetio cijeli, ipak nedovršeni roman. Riječ je naravno o Omer-paši Latasu, ili, točnije Mihailu Latasu rodom iz Like, koji je zbog pronevjere novca pobjegao u osmansku vojsku i prešao na islam. Pa nakon toga postao najučinkovitija sultanova sablja za sječu bosanskih ustanaka protiv osmanske vlasti. Kao i po cijelome carstvu. Nema goreg soja kršćanskih ljudi od poturica, ljudi koji su bili okrutni prema vlastitoj braći, zbog pragmatizma ili karijere, i Andrić im je posvetio dosta mjesta. Kakva je to vjera koja daje takve ljude, a ne daje, sugerira Andrić, ona druga...



NEZGODA ZVANA 'MILJE' (franc. milieu)

U zadnju kategoriju spadaju likovi koje se nije moglo razvrstati u prethodne, koje ne daju naznake nove, a koji se također izdvajaju kao kršćani nositelji negativnih karakteristika.

(Ovdje primjenjujemo nekoliko postavki: i selektivno čitanje, i učitavanje, i zanemarivanje metaforičkog značenja, ali i konteksta priče. Naročito zanemarujemo nešto što bi se ukratko moglo nazvati milje. Kada je Andrić smještao priče u povijesne okolnosti osmanskog miljea, svi likovi, dobri i loši, tom logikom su muslimani, pa spomenuti interpretatori izdvajaju one loše, zanemaruju ostatak priče, i govore o Andrićevoj mržnji. Tako slijedi izdvajanje priča koje pripadaju 'kršćanskom miljeu', po vremenu, prostoru i atmosferi. To ćemo sve zanemariti, kao i činjenicu da je čitava paleta prikazanih likova, od dobrih do loših, kad već baratamo tim romantičarskim kategorijama, kršćanske vjeroispovijesti, pa izdvojiti samo one s lošim karakteristikama i izvesti iz toga Andrićevu mržnju prema kršćanima).

Takve su recimo priče 'Staze, lica predeli' (ova i iduće iz istoimene zbirke), 'Iskušenje u ćeliji br. 38', 'U ćeliji broj 115'... U njima su zatvorenici, varalice, kradljivci, zlikovci, svi kršćani, točnije katolici. Njima treba pridodati i negativce kršćane koji okružuju glavnu junakinju u romanu Gospođica. Pa i kršćansku hijerarhiju (svjetovne i crkvene uglednike) koju kao pokvarenu, dvoličnu, sklonu materijalnome i lažljivu razotkriva fra Serafin u priči 'Proba'. Ili pak priča 'Dan u Rimu' u kojoj imamo kršćane pijanice, siledžije i problematične ljude. U njoj siledžija, hercegovački vojnik Kriletić, izaziva probleme u Rimu jer mu sve smeta: i povijest, i uvrede prema Hercegovcima, i vlastiti život...


TKO SE STIDI JEZIKA SVOGA...

I na kraju, sve i da nismo naveli niti jedan od likova kao primjera kako je Andrić negativno vidio kršćane u Bosni i rubnim dijelovima, dovoljno je samo spomenuti jezik. Čudno je kako su mogle nastati konstrukcije kako je mrzio muslimane, kad je sav u njihovom jeziku. To je donekle razumljivo kada je priča smještena u osmanski milje, uz što su pak i svi likovi muslimani, pa je radi približavanja tog svijeta i lik i objektivni pripovjedač uzeo 'glas' obilježen turskim riječima. Ali, čak i onda kada je priča vezana uz katolički milje, kada govori isključivo o likovima-katolicima, bilo da oni govore ili o njima pripovjedač, jezik je pun dušeka, kapija i avlija... Pa zar za mrzitelja kršćanskog svijeta, Andrića, nije bilo katoličkije riječi od avlije? Dvorište, dvor, okućnica...

Budući da kreiranje modela, onog koji su zadali Rizvić i ostali, nije zaustavljeno samo na književno-teorijskoj sferi, nego se njima poticala konkretna društvena i politička akcija, pretočena u pojedine zahtjeve, tako i kreiranje ovog modela, koji prokazuje Andrićevu mržnju prema kršćanima, predlaže slične akcije: uklanjanje Andrićevih bista i spomenika iz mjesta i institucija u kojima većina čine kršćani, uklanjanje u istim mjestima i naziva ulica nazvanih po Andriću, uklanjanje Andrićevih djela iz lektira u školama gdje se školuju kršćani itd. Dalje popis mogu nastaviti svi oni koji su se osjetili na bilo koji način, nakon bilo kakve metode čitanja, uvrijeđeni nakon što su pročitali djela Ive Andrića. Ili barem za njih i neke njihove dijelove čuli.

Autor: Nebojša Lujanović

ivanlovrenovic.com & prometej.ba

http://www.prometej.ba/clanak/kultura/n ... -QAYjaQGFY

Piu, bona ne bila, kako si samo mogla postaviti ovoliki tekst na temi o Andriću. Nikad demagoga od tebe!


Tekst - odličan; posebno mi je zanimljiv dio o manipulaciji identitetskim matricama i osjećaju uvrijeđenosti u odnosu prema prosvetiteljskim i dobročiniteljskim okupatorima... a tek dio o jeziku - hilarious.

[¤ jelena ¤]

Pogledao

Svaka čast organizatorima. Potrudili su se da raskrinkaju zlo, što jest - jest.

Al ova teta što je čitala citate...mogla je vala bar jednom pročitati ovo prije nastupa.

[Haman2]

Normalna je da postoji razlika u razmisljanjima ljudi, kao sto je normalno da smo svi ljudi ali medje nama postoje velike razlike u fizickoj konstituciji.Tako isto ne mozemo svi isto misliti i dobro je sto je tako.Dakle, normalno je i da postoje rzlike u vidjenjima Ivana-Ive i i naseg ili njihovog Mese.

I Ivo i Mesa kazali su puno toga o Bosni i Bosnjacima ali iskljucivo u neagtiovnom kontekstiu Nekome takve price gode, jer mrze Bosnu a posebno Bosnjake u njoj. Neko to primjecuje ali zbog formiranog kompleksa inferiornosti prihvatit ce to kao istinu i havlit ce Mesu i Ivu.



Sta su Ivan - Ivo i Mesa. Dva knjizevnika koji se naucno ne bave problematikom povjesti BiH i njenim narodima. Oni nemaju ni jedan istrazivacki rad obvajvljen na ovu temu. Sve sto pisu o Bosni i Bosnjacima razultat je dojama koji moze a i ne mora biti tacan, jer se ne temelji na stvarnim nego izmisljenim dokazima, cistim moralnim fikcijama koje su nastale kao posledica odrastanja - Ivo kao kopilan i zivot kopilana u bosnjackoj sredini, koja je u vrijeme njegova odrastanja imala izuzetno negativan odnos prema djeci rodjenoj izvan braka. Taj odnos prema djeci rodjenoj izvan braka poceo se mijenjati tek u FNRJ i kasnije YU.

Zar nije malo cudno da su sva tri brata Selimovic na neki nacin moralno grijesili. Jedan brat je zbog krsenja patizanskog morala strijeljan. U to vrijeme bilo je takvo gledanje na njegov grijeh. Drugi brat bio visoki funkcioner u jednom ministarsvu BiH odmah poslije Drugog svjetskog rata. Kazu da je bio strah i trepet, da je bio nesnosljivi diktator itd. Zasto je neko demokrata a neko nesnosljivi diktator spreman da se izivljava na ljudima, da zloupotrebljava svoj polozaj na najprimitivniji nacin, kao sto je to radio Mesin brat.To je svakako psiholoski problem, problem neke deformacije u odgoju. Dok Mesin brat seta ulicom sa pratnjom i cim primijeti lijepu zenu, trazi da mu dostave podatke o njoj a posebno njenom muzu. Muz se kasnije nadje u pritvoru, zena oblijece i trazi pomoc ali bez Selimovica pomoci nema, a on trazi krevet. I tako to ide sve dok ne saznaju visi od njega, poslije cega ide na izdrazavanje kazne u KPD Zenicu.



Nas ili njihov Mesa bio je uvijek obican cinovnicic. Prvo su ga komunisti ozenili, brak propao, pa mu se onda nametnula mlada udovica, kcerka viskog oficira izrazitog nacional-soviniste a bivsa suproga mladog oficira takodje izrazitog naciona-sovinikete koji dade svoj mladi zivot za KSHS. Mesina supruga je svojevremeno govorila da " nema boljih muzeva od muslimana". Nakon Mesine smrti nejne price se ne razlikuju puno od prica V. Seselja.
Da li se Mesa svjeno opredijelio da bude Srbin islamske vjere ili je samo potpisao pripremljeni tekst kad je bio bolestan i kad nije znao sta potpisuje.
Mesa nikad nije bio musliman, on je bio ateisti od svoje 18 godine. Kao dijete po zelji oca pohadjao je mekteb radi sticanja osnovne vjerske poduke za obavljanje namaza i islamskog ponasanja. Kao punoljetan u dzamiju nije isao cak ni petkom, nije klanjao ni kod kuce, nije postio za vrijeme ramazana, a to su obaveze svakog muslimana. Osim toga kazu znao je psovati Boga, jersti svinjetinu itd. Dakle, govorito o Mesi kao muslimanu iluzorna je cinjenica.
Izgleda da je i Mesa bio covjek oskudnog morala i covjek bez svog licnog i nacionalnog dostojanstva, pa nije cudo sto neki Bosnjaci kazu " prodao se za onu stvar".

[seln]

Sta su Ivan - Ivo i Mesa. Dva knjizevnika koji se naucno ne bave problematikom povjesti BiH i njenim narodima. Oni nemaju ni jedan istrazivacki rad obvajvljen na ovu temu. Sve sto pisu o Bosni i Bosnjacima razultat je dojama koji moze a i ne mora biti tacan, jer se ne temelji na stvarnim nego izmisljenim dokazima, cistim moralnim fikcijama koje su nastale kao posledica odrastanja

Postoji li mogucnost da su njihovi radovi zapravo samo ono sto pisci (za razliku od istoricara) uglavnom i proizvode - fikcija?
Je li to prokletstvo Balkana ili mozda svih primitivnih zajednica; zasto se svaka prica ili roman koji su stavljeni u istorijski kontekst smatra istorijom?
Naravno, samo ako se uklapa u vlasitu ideolosku matricu.

Mesa nikad nije bio musliman, on je bio ateisti od svoje 18 godine. Kao dijete po zelji oca pohadjao je mekteb radi sticanja osnovne vjerske poduke za obavljanje namaza i islamskog ponasanja. Kao punoljetan u dzamiju nije isao cak ni petkom, nije klanjao ni kod kuce, nije postio za vrijeme ramazana, a to su obaveze svakog muslimana. Osim toga kazu znao je psovati Boga, jersti svinjetinu itd. Dakle, govorito o Mesi kao muslimanu iluzorna je cinjenica.
Izgleda da je i Mesa bio covjek oskudnog morala i covjek bez svog licnog i nacionalnog dostojanstva, pa nije cudo sto neki Bosnjaci kazu " prodao se za onu stvar".

Cuuuj? To opet "musliman" postalo nacija, ovaj put sa malim "m"?
Kakve veze ima necije praktikovanje vjere sa njegovom nacionalnom pripadnoscu?
Ili smo ipak samo vjerska skupina, kako tvrde srpski nacionalisti?

[hAZNADAR]

Normalna je da postoji razlika u razmisljanjima ljudi, kao sto je normalno da smo svi ljudi ali medje nama postoje velike razlike u fizickoj konstituciji.Tako isto ne mozemo svi isto misliti i dobro je sto je tako.Dakle, normalno je i da postoje rzlike u vidjenjima Ivana-Ive i i naseg ili njihovog Mese.

I Ivo i Mesa kazali su puno toga o Bosni i Bosnjacima ali iskljucivo u neagtiovnom kontekstiu Nekome takve price gode, jer mrze Bosnu a posebno Bosnjake u njoj. Neko to primjecuje ali zbog formiranog kompleksa inferiornosti prihvatit ce to kao istinu i havlit ce Mesu i Ivu.

Sta su Ivan - Ivo i Mesa. Dva knjizevnika koji se naucno ne bave problematikom povjesti BiH i njenim narodima. Oni nemaju ni jedan istrazivacki rad obvajvljen na ovu temu. Sve sto pisu o Bosni i Bosnjacima razultat je dojama koji moze a i ne mora biti tacan, jer se ne temelji na stvarnim nego izmisljenim dokazima, cistim moralnim fikcijama koje su nastale kao posledica odrastanja - Ivo kao kopilan i zivot kopilana u bosnjackoj sredini, koja je u vrijeme njegova odrastanja imala izuzetno negativan odnos prema djeci rodjenoj izvan braka. Taj odnos prema djeci rodjenoj izvan braka poceo se mijenjati tek u FNRJ i kasnije YU.

Zar nije malo cudno da su sva tri brata Selimovic na neki nacin moralno grijesili. Jedan brat je zbog krsenja patizanskog morala strijeljan. U to vrijeme bilo je takvo gledanje na njegov grijeh. Drugi brat bio visoki funkcioner u jednom ministarsvu BiH odmah poslije Drugog svjetskog rata. Kazu da je bio strah i trepet, da je bio nesnosljivi diktator itd. Zasto je neko demokrata a neko nesnosljivi diktator spreman da se izivljava na ljudima, da zloupotrebljava svoj polozaj na najprimitivniji nacin, kao sto je to radio Mesin brat.To je svakako psiholoski problem, problem neke deformacije u odgoju. Dok Mesin brat seta ulicom sa pratnjom i cim primijeti lijepu zenu, trazi da mu dostave podatke o njoj a posebno njenom muzu. Muz se kasnije nadje u pritvoru, zena oblijece i trazi pomoc ali bez Selimovica pomoci nema, a on trazi krevet. I tako to ide sve dok ne saznaju visi od njega, poslije cega ide na izdrazavanje kazne u KPD Zenicu.

Nas ili njihov Mesa bio je uvijek obican cinovnicic. Prvo su ga komunisti ozenili, brak propao, pa mu se onda nametnula mlada udovica, kcerka viskog oficira izrazitog nacional-soviniste a bivsa suproga mladog oficira takodje izrazitog naciona-sovinikete koji dade svoj mladi zivot za KSHS. Mesina supruga je svojevremeno govorila da " nema boljih muzeva od muslimana". Nakon Mesine smrti nejne price se ne razlikuju puno od prica V. Seselja.
Da li se Mesa svjeno opredijelio da bude Srbin islamske vjere[/b] ili je samo potpisao pripremljeni tekst kad je bio bolestan i kad nije znao sta potpisuje.
Mesa nikad nije bio musliman, on je bio ateisti od svoje 18 godine. Kao dijete po zelji oca pohadjao je mekteb radi sticanja osnovne vjerske poduke za obavljanje namaza i islamskog ponasanja. Kao punoljetan u dzamiju nije isao cak ni petkom, nije klanjao ni kod kuce, nije postio za vrijeme ramazana, a to su obaveze svakog muslimana. Osim toga kazu znao je psovati Boga, jersti svinjetinu itd. Dakle, govorito o Mesi kao muslimanu iluzorna je cinjenica.
Izgleda da je i Mesa bio covjek oskudnog morala i covjek bez svog licnog i nacionalnog dostojanstva, pa nije cudo sto neki Bosnjaci kazu " prodao se za onu stvar".

Prije bih rekao da si ti covjek oskudne pameti nego da je Mesa oskudnog morala. Normalno da postoji razlika u razmisljanjima, al je red da se stvari nazovu pravim imenom. Pricas o fikciji a sam iznosis podatke o mesinoj braci,mesinoj zeni,.. koje ne mozes dokazati nicim. Pricas o netoleranciji potonjih a spominjes vanbracnu djecu kao kopilane u negativnom kontekstu, i takodjer negativan kontekst za ateizam. Znaci ljudi koji jedu sve sto im se svidja, ne prekticiziraju vjeru su ljudi oskudnog morala i prodani za onu stvar?

Vise puta sam ti nabacio da si previse ekstreman, i da si dusevna hrana ovdje fgr-ovcima kojima su Alispahicevi vazovi na onom glupom videu Bogom dati. Jedna krajnost hrani drugu. Jednostavno - kao da si ovdje u misiji blacenja bosnjastva danas, islama,... jer nema efektnijeg blacenja nego kada navodno predstavljas to u ovakvom svjetlu. Sumnjam da si uopce to za sta se predstavljas.
O Ivi mozemo razgovarati sto i jeste tema, ali prema Mesi uvijek duboki naklon - Mesa i pored gresaka i opisa subjektivnog karaktera - nije sirio mrznju.

Post je prijavljen zbog kopiladi i oskudnog morala.

[Haman2]

selin

Cuuuj? To opet "musliman" postalo nacija, ovaj put sa malim "m"?
Kakve veze ima necije praktikovanje vjere sa njegovom nacionalnom pripadnoscu?
Ili smo ipak samo vjerska skupina, kako tvrde srpski nacionalisti?

Nisi ti dobro porocitao sta sam ja napisao. Vjerovatno znas da se Mesa odredio kao Srbin a vjerski kao musliman. Vjernik musliman ne moze biti onaj ko pije alkohol, jede svinjetinu, ne klanja 5 vakata namaza, ne ide u dzamiju, ne posti itd.
Ako si citao knjizevne kritike a sigurno jesi, onda znas da to nije istorijski roman

Haznadar

Prije bih rekao da si ti covjek oskudne pameti nego da je Mesa oskudnog morala. Normalno da postoji razlika u razmisljanjima, al je red da se stvari nazovu pravim imenom. Pricas o fikciji a sam iznosis podatke o mesinoj braci,mesinoj zeni,.. koje ne mozes dokazati nicim. Pricas o netoleranciji potonjih a spominjes vanbracnu djecu kao kopilane u negativnom kontekstu, i takodjer negativan kontekst za ateizam. Znaci ljudi koji jedu sve sto im se svidja, ne prekticiziraju vjeru su ljudi oskudnog morala i prodani za onu stvar?

Svoj IQ znam a ti svoj ne znas, niti imas neko znanje o inteligenciji - opstoj i posebnoj.To je problem psihologije licnosti koju ti ne poznajes.
Isto tako nemas znanje o moralu, ne znas koje norme odredjuju ponasanje covjeka a to je problematika etike koju ti opet nisu ucio

Mesin brat je dva puta bio na izdrzavanju kazne u KPD Zenica. Prvom prilikom za djela koja sam opisao a drugom prilikom sudejen zajedno za grupom oko Pasage Mandzica. Komunisti su se obracunali sa Pasagom na svoj nacin, a oni oko Pasage Mandzica kao : Prof. Dr. S. Burek, H. Cokic, T. Selimovic i drugi, osudjeni su na kazne zatvora koje su izdrzavali u KPD Zenica. Nesto o tome mozes naci u knjizi Prof. Dr. K. Suljevica i Prof. Dr. S. Filandre, dekana Fakuteta politickih nauka u Sarajevu.

Ako je jedan Mesin brat ubijen (opis imas u knjizi Sjecanje od M. Selimovica, a to je moralni prekrisaj, ako je drugi brat zloupotrebljavao polozaj ( i to je moralni prekrisaj koje zakon sankcionira), a kaznu izdravao u KPD Zenica , ako Mesa Selimovic pred smrt izjavio da je Srbin islamske vjere, znaci covjek bez licnog i nacionalnog dostojansva, ako jos i lagao da je musliman, a mi znamo ko je musliman a ko ateisti, onda logicki zakljucak moze biti samo jedan, to jest da su braca Selimobvici bili ljudi oskudnog morala.

A sto se tice Mesine supruge i to mozes naci, mozda cak i u nekom knjizevnim kritikama, intervjuima koje je sama davala za vrijeme zivota u Sarajevu kada je tvrdila, da " nema boljih ljudi od muslimana, da se druzila sa porodicom Lagumdzija" itd,itd. Nakon Mesine smrti dalea je intervju u kojem je izrazavala slicne stavova kao i vojvoda Seselj. To su slicni stavovi koje je zastupao i njen otac.

Od cega zavise nasi stavovi i pogledi na zivot i drustvo, kako se formiraju i mijenjaju, u kojim uslovima teze a u kojim lakse itd, itd. Drugim rijecima receno, zasto nas dva ne mislimo na isi nacin u moralnom i logickom smislu. I ovu problematiku ti ne poznajes gosp. Haznadar. To je problematika stavova kojim se bavi socijalna pishologija

Dobronamjeran savjet. Ne pricaj o problemima koje ne poznajes kao naprimjer ovo.

haznadar

Pricas o netoleranciji potonjih a spominjes vanbracnu djecu kao kopilane u negativnom kontekstu, i takodjer negativan kontekst za ateizam. Znaci ljudi koji jedu sve sto im se svidja, ne prekticiziraju vjeru su ljudi oskudnog morala i prodani za onu stvar

Ovaj tvoj komentar odrazava gotovo sve onu sto sam gore napisao uz samo jos jedan dodatak. Nisi razumio procitano. Zasto. Duga prica.

[hAZNADAR]

Nisi ti dobro porocitao sta sam ja napisao. Vjerovatno znas da se Mesa odredio kao Srbin a vjerski kao musliman. Vjernik musliman ne moze biti onaj ko pije alkohol, jede svinjetinu, ne klanja 5 vakata namaza, ne ide u dzamiju, ne posti itd.
Ako si citao knjizevne kritike a sigurno jesi, onda znas da to nije istorijski roman

Svoj IQ znam a ti svoj ne znas, niti imas neko znanje o inteligenciji - opstoj i posebnoj.To je problem psihologije licnosti koju ti ne poznajes.
Isto tako nemas znanje o moralu, ne znas koje norme odredjuju ponasanje covjeka a to je problematika etike koju ti opet nisu ucio

Mesin brat je dva puta bio na izdrzavanju kazne u KPD Zenica. Prvom prilikom za djela koja sam opisao a drugom prilikom sudejen zajedno za grupom oko Pasage Mandzica. Komunisti su se obracunali sa Pasagom na svoj nacin, a oni oko Pasage Mandzica kao : Prof. Dr. S. Burek, H. Cokic, T. Selimovic i drugi, osudjeni su na kazne zatvora koje su izdrzavali u KPD Zenica. Nesto o tome mozes naci u knjizi Prof. Dr. K. Suljevica i Prof. Dr. S. Filandre, dekana Fakuteta politickih nauka u Sarajevu.

Ako je jedan Mesin brat ubijen (opis imas u knjizi Sjecanje od M. Selimovica, a to je moralni prekrisaj, ako je drugi brat zloupotrebljavao polozaj ( i to je moralni prekrisaj koje zakon sankcionira), a kaznu izdravao u KPD Zenica , ako Mesa Selimovic pred smrt izjavio da je Srbin islamske vjere, znaci covjek bez licnog i nacionalnog dostojansva, ako jos i lagao da je musliman, a mi znamo ko je musliman a ko ateisti, onda logicki zakljucak moze biti samo jedan, to jest da su braca Selimobvici bili ljudi oskudnog morala.

A sto se tice Mesine supruge i to mozes naci, mozda cak i u nekom knjizevnim kritikama, intervjuima koje je sama davala za vrijeme zivota u Sarajevu kada je tvrdila, da " nema boljih ljudi od muslimana, da se druzila sa porodicom Lagumdzija" itd,itd. Nakon Mesine smrti dalea je intervju u kojem je izrazavala slicne stavova kao i vojvoda Seselj. To su slicni stavovi koje je zastupao i njen otac.

Od cega zavise nasi stavovi i pogledi na zivot i drustvo, kako se formiraju i mijenjaju, u kojim uslovima teze a u kojim lakse itd, itd. Drugim rijecima receno, zasto nas dva ne mislimo na isi nacin u moralnom i logickom smislu. I ovu problematiku ti ne poznajes gosp. Haznadar. To je problematika stavova kojim se bavi socijalna pishologija
Dobronamjeran savjet. Ne pricaj o problemima koje ne poznajes kao naprimjer ovo.
Ovaj tvoj komentar odrazava gotovo sve onu sto sam gore napisao uz samo jos jedan dodatak. Nisi razumio procitano. Zasto. Duga prica.

Da vidjamo,.. citiranje šunda od literature kao primarnog izvora o nekome, verbalne egzibicije koje ne kazu nista konkretno osim da vjerovatno ostave utisak, pokusaj odredjivanja ko je musliman a ko ne i opcenito skretanje price na vjeru, pokusaj da kroz IQ i tobozu diplomu u tematici zvucis vjerodostojnije, pokusaj izigravanja morala i tobozeg intelektualnog postenja, tumacenje necijeg karaktera na osnovu licnog izbora nacije, jezika, jeftin i providan pokusaj patriotizma u cilju sarmiranja budala,... i ono sto je najbitnije - gluma.

Malo sam prostudirao tvoje postove i na drugim temama - - pa koliko si dugo mislio igrati tu igricu ovdje? Mene farbati ne mozes haman zaman,.. Necu se uopce upustati u tumacenje tvojih motiva i sta ti je namjera ovdje reklamirati ili blatiti. Veceg muljatora odavno nije ovdje bilo.

Savjetovao bih drugima da ne nasjedaju.

[hAZNADAR]

A tema je Andric koliko znam a ne Mesa.

[seln]

Vjerovatno znas da se Mesa odredio kao Srbin a vjerski kao musliman. Vjernik musliman ne moze biti onaj ko pije alkohol, jede svinjetinu, ne klanja 5 vakata namaza, ne ide u dzamiju, ne posti itd.

Ko kaze da ne moze? Vjernik musliman je svako ko izgovori sehadet. Nije nase da ocjenjujemo njegovu vjeru.
Ako pije, ne posti itd... onda je los musliman, ali musliman se prestaje biti tek ako zanijeces Allaha.
Inace, mislim da je Mesa bio ateista.

Ako si citao knjizevne kritike a sigurno jesi, onda znas da to nije istorijski roman

Ne znam na koji roman referiras, ali mislim da ti nisi shvatio ono sto sam ja napisao.
Dakle: ni jedno djelo Ive Andrica i Mese Selimovica nije istorija, vec fikcija i kao takva se ne mogu uzimati kao argument.
Neka od Andricevih djela imaju stvarnu istorijsku pozadinu (Travnicka hronika, Omer-pasa Latas), ali su ipak samo fikcija.

[hAZNADAR]

Vjerovatno znas da se Mesa odredio kao Srbin a vjerski kao musliman. Vjernik musliman ne moze biti onaj ko pije alkohol, jede svinjetinu, ne klanja 5 vakata namaza, ne ide u dzamiju, ne posti itd.

Ko kaze da ne moze? Vjernik musliman je svako ko izgovori sehadet. Nije nase da ocjenjujemo njegovu vjeru.
Ako pije, ne posti itd... onda je los musliman, ali musliman se prestaje biti tek ako zanijeces Allaha.
Inace, mislim da je Mesa bio ateista.

Ako si citao knjizevne kritike a sigurno jesi, onda znas da to nije istorijski roman

Ne znam na koji roman referiras, ali mislim da ti nisi shvatio ono sto sam ja napisao.
Dakle: ni jedno djelo Ive Andrica i Mese Selimovica nije istorija, vec fikcija i kao takva se ne mogu uzimati kao argument.
Neka od Andricevih djela imaju stvarnu istorijsku pozadinu (Travnicka hronika, Omer-pasa Latas), ali su ipak samo fikcija.

Ne nasjedaj seln. Lik je u misiji antireklame. Nebitno za koga i sta.

[Haman2]

Na Drini cuprija, Travnicka hrobika, Omer Pasa Latas, itd, nisu istorisjki romani. To sam uporno ponavljao gotovo u svakom komentaru, pa bi svakome trebalo biti jasno na sta sam mislio Ko misli drukcije neka citira moj komentar.

U svakim muslimanskom pocetnom prirucniku vjerske poduke i obrazovanja jasno pise koje su osnovne duznosti svakog muslimana: da klanja 5 vakata namaza, da ide u dzamiju, da posti itd.
Muslimanom postaje nevjernike ili onaj koji na islam prelazi iz neke druge vjere. Tada je dovoljno da pred imamom izgovori sehadet. Na ovom Forumi ima puno onih koji nam ovo pitanje mogu puno bolje objasniti. Ali u svakom slucaju M. Selimovic nije bio musliman nego ateisti.

Evo sta na tu temu kaze ugledni profesor Michael A. Sells, pisac izvanredne knjige "Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni"

Michael A. Sells, pisac izvanredne knjige "Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni",inace profesor komparativne religije na Havenford univerzitetu Pennsylvanija, ukazuje na jedan od ta dva simbola koja su silno uticali na mladje narastaje i na zapadne novinare. To su simboli koje navodi Ivo Andric u romana "Na Drini cuprija", u kojoj se Osmanlijama kaže da," ako hoce sagraditi most, moraju staviti dvije srpske bebe unutar mosta. Drugi simbol odnosi se na dvije rupe u mostu kroz koje ce srpske majke dojiti tu djecu. To su zaista mocni simboli hristoslavizma. Ljudi koji to citaju, pogotovo na Zapadu, kombiniraju tu Andricevu fikciju sa objektivnom historijom a da pritom toga nisu ni svjesni. Isto je i sa nabijanjem Srba na kolac. Mnogi zapadnjaci zaista misle da je to nacin na koji su muslimani kroz historiju tretirali Srbe, tako da sam, analizirajuci odnos novinara sa Zapada prema ovom podneblju, ustanovio, da su Andricevi simboli medu kljucnima za razvijanje žurnalisticke ideje o vjecnom balkanskom antagonizmu" a kod mladjih Srba ideja o osveti, za nesto sto nije postojalo.

Dakle, sad bi svakome trebalo biti jasno.

Haznadaru mogu poruciti, ne huskaj ljude protiv mene. Nisam ja nikakav smutljivac. Svoje karakteristike licnosti ne pripisuj meni. Smutljivci huskaju druge ljude, jer sami ne smiju da se suoce sa istinom. Da li znas kako se zove ta osobina licnost.

haznadar

Pricas o netoleranciji potonjih a spominjes vanbracnu djecu kao kopilane u negativnom kontekstu, i takodjer negativan kontekst za ateizam. Znaci ljudi koji jedu sve sto im se svidja, ne prekticiziraju vjeru su ljudi oskudnog morala i prodani za onu stvar

Da ja pominjem netoleranciju prema djeci rodjenoj van braka ali U VRIJEME ADNDICEVOG ODRASTANJA. Tu djecu u narodu su nazivali kopiletom, kopilanom itd. Ti to ne znas jer nisu ucio ETIKU, ali sebi uzimas za pravo da drugim dijelis lekcije svog neznanja.

M. Selimovic se odredio kao Srbin islamske vjere a treobao je da se odredi kao ateista, znaci onaj koji ne vjeruje u Boga.Razloge sam ranije obrazlozio. Sobzirom da je uradio kako je uradio, laze sve nas, a laganje nije pozeljna moralna osobina. Neuki ce povjerovati u to kazivanje, ali oni koji malo misle svojom glavom i znaju ko je musliman naravno da nece.

Na osnovu prepricanog komentara ali na svoj moralni nacin izvodis pogresan zakljucak o meni, i pripisujes mi svoje osobine, osobine smutljivac.

[hAZNADAR]

Dobro, necu huskati ljude na tebe ali se drzi podalje mene u diskusijama - cak i kada se slazes u necemu.

Gluposti kontinuirano i predano mogu pisati samo dvije vrste ljudi:
- glupani koji stvarno vjeruju u to,
- smutljuvci sa nekim interesom, porivom, misijom,..

a ti glup nisi

[Haman2]

Rekao sam ti da znam svoj kolicnik inteligencije IQ. On je validan potvrdjen na tri testa, tako da me misljenja laika ne zanimaju
Opet pokusavas svoje osobine pripasati meni. To je jedna jako ruzna moralna osobina licnosti. Primjecujem, da se tom osobinom cak i ponosis.
Vrati se nazad pa vidi ko se za koga kacio i zasto.
Kao komentator nisi interesantan za mene, prije svega u moralnom smislu i da dalje ne nabrajam.
Ja samo odgovaram na tvoje tvrdnje upucene meni. Tebi ostavljam da izvedes zakljucak.

[Bodkin]

Dobro, necu huskati ljude na tebe ali se drzi podalje mene u diskusijama - cak i kada se slazes u necemu.

Gluposti kontinuirano i predano mogu pisati samo dvije vrste ljudi:
- glupani koji stvarno vjeruju u to,
- smutljuvci sa nekim interesom, porivom, misijom,..

a ti glup nisi

Oh the irony