), onda je to sa razlogom i vise je radi pedagoskog efekta nego zbog vlastite afirmacije i ponizenja drugog ili sadistickog izivljavanja. Naravno, svugdje ima iskomplekisranih, agresivnih manijaka, ali kod nas je to ipak manje nego drugdje. Sjecam se kada sam ja bila dijete-a djeca vec i njihovi odnosi odrazavaju stanje i duh drustva-vec i u vrticu, svaki oblik bezobraznog, nedrugarskog(ovo u smislu Branka Kockice 
) bilo je medju nama sankcionirano, a onaj ko se ismijava bio je opomenut, na lijep nacin, a u krajnjem slucaju bio je iskljucen iz drustva male raje. Mi smo podsticani da suosjecamo sa drugima, da im pomognemo, ali ne mogu reci da je to samo nauceno ponasanje, vec da je ono sto je u svima nama njegovano. Jer nas tada, a ni sada niko nije tjerao da osjetimo bol drugih i da se zauzmemo za njih. Jedino ako bi neko zastranio u tom pogledu , a sto je normalno za djecu, bio je blago opomenut od roditelja, ucitelja i prijatelja da ne bi sraslo sa necijim karakterom.Ja ne vidim toliku veliku zlobu kod nas, ne toliku kakvu sam recimo vidjela drugdje.
(moze isto i u zenskom rodu)
