Da podsjetim...
Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti (skraćeno Memorandum SANU) je dokument koji je izradila Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) između 1985. i 1986. godine, kao strateški program srpske inteligencije. Nacrt dokumenta je objavljen u javnosti preko dnevnih novina Večernje novosti u dva nastavka 24. i 25. septembra 1986.[1]
Zgrada Srpske akademije nauka i umetnosti, podignuta 1922.
Memoradum je odmah izazvao burne reakcije u SFRJ, zbog svojih pogleda na stanje nacije i zahteva za temeljnom reorganizacijom države.[1] Njegova je osnovna tvrdnja da decentralizacija vodi dezintegraciji Jugoslavije i da su Srbi diskriminisani jugoslovenskim ustavom.[2] Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mračan program asimilacije kojem je cilj pohrvaćivanje Srba, a bilo je i pritužbi na račun toga što srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ne pripadaju više srpskoj književnosti, nego "crnogorskoj" i "bosanskohercegovackoj".[3] Memorandum posebno insistira na "celovitosti" srpskog naroda:
"Pitanje celovitosti srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavlja se kao suštinsko pitanje za opstanak i razvoj tog naroda."[4]
Temeljni je argument "Memoranduma" da je srpski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta koji ima jedinstveni niz prava što nadilaze sve obične političke i geografske podjele.[3] U Memorandumu je "kukanje nad Kosovom" bilo povezano s otvorenom optužbom da je politika pokojnog Tita išla za slabljenjem Srbije.[3] Memoradum navodi da se na Kosovu i Metohiji sprovodi „fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom“.[5]
Nekoliko godina kasnije, ekspertska komisija Ujedinjenih nacija je ovaj Memorandum ocenila kao „sredstvo širenja anti-albanskih osećanja“.[6] Među mnogima u Jugoslaviji, uključujući i Srbiju, ovaj dokument se smatra izrazom velikosrpskog nacionalizma.[7] Latinka Perović ovaj memorandum, po sadržaju i po karakteru kreatora, poredi sa platformom Srpskog kulturnog kluba iz 1939. godine.[8] Noel Malcolm smatra da je upravo težnja za "cjelovitošću" srpskog naroda na kraju upropastila Jugoslaviju.[3] Već duže vreme EU pokušava da skine sa sebe odgovornost za raspadu SFR Jugoslavije i jugoslovenske ratove, pa se vodi žestoka kampanja da se ovaj Memorandum predstavi kao dokument koji je raspirivao ratne strasti.[2]
U izradi dokumenta su učestvovali:[9] Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihailo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihailović, Stojan Ćelić i Nikola Čobeljić. Tadašnji predsednik ove institucije je bio Dušan Kanazir.
Izvor: WikipediaIslamska deklaracija je naziv knjige koju je objavio Alija Izetbegović 1970. godine. Godine 1969. Alija Izetbegović je napravio nacrt za tekst Islamske deklaracije, koju je tokom 1970. završio i objelodanio. Nakon "Sarajevskog procesa" 1983. godine djelo je doživjelo interesovanje te je Izetbegović po drugi put osuđen za tzv. islamski fundamentalizam. Iako napisana u Jugoslaviji, odnosno u Bosni i Hercegovini, Deklaracija pažnju nije usmjerila na ovdašnje političke prilike, nego prema tzv. islamskom svijetu, koji je u knjizi tretiran kao koherentan duhovni, politički i administrativni prostor.
Sadržaj knjige je podijeljen na tri dijela. Prvi dio "Zaostalost muslimanskih naroda" opisuje ideje islamske obnove između konzervativaca i modernista, uzroke nemoći te ravnodušnost muslimanskih masa. U drugom dijelu knjige Alija Izetbegović opisuje vjeru i zakon osvrćući se na definiciju šta u bistvu znači islamski poredak. Također, Izetbegović u drugom dijelu napominje da Islam nije samo religija nego i istovremeno unutrašnji i vanjski, moralni i društveni te duhovni i fizički dio života osvrćući se na 77 ajet sure El-Kasas. U dijelu knjige "Islamski poredak" Alija Izetbegović govori o islamskom poretku našeg vremena, čovjeku u zajednici, jednakosti ljudi, bratstvu i jedinstvu muslimana, zekjatu i kamati, republikanskim principima, Allahu kao jedinom božanstvu, odgoju, obrazovanju, slobodi savjesti, islamskoj nezavisnosti, radu i borbi, ženi i porodici, manjinama i odnosima prema drugim zajednicama. U trećem dijelu knjige Alija Izetbegović opisuje probleme islamskog poretka danas bazirajući se na islamski preporod kao vjersku odnosno političku revoluciju. Također, u ovom dijelu Alija Izetbegović opisuje islamsku vlast navodeći primjere prvenstveno Pakistana ali i ostalih muslimanskih zemalja te pri tome ističe:
U muslimanskom svijetu bez islama nema ni patriotizma.
Što se tiče kršćanstva, Alija Izetbegović pozdravlja nove tendencije koju je deklarirao posljednji Vatikanski koncil te ih ocjenjuje kao izvjesno približavanje prvobitnim osnovicama kršćanstva. Alija Izetbegović također naglašava da se islamski stav prema židovstvu zasniva na istom principu kao i na odnosu prema kršćanstvu gdje su islamska i židovska kultura međusobno isprepleću sličnim, ili pak istim historijskim vrijednostima. Na kraju, Alija Izetbegović govori o kapitalizmu i socijalizmu u svijetu.[4]
