Intervju

[Haman2]

11:01 / 14.04.17
Biskup Komarica: Hrvatski entitet po uzoru na RS bio bi strašna sramota za Hrvate
Biskup banjalučki Franjo Komarica je u intervjuu za Anadoliju rekao kako je Uskrs za kršćane najveći blagdan.



Biskup banjalučki Franjo Komarica FOTO: ANADOLIJA Biskup banjalučki Franjo Komarica FOTO: ANADOLIJA
- Imamo i Božić koji je posebno radostan, ali uskrsnuće Kristovo koje slavimo na dan Uskrsa jeste temelj kršćanstva, temelj naše vjere i svega onoga što kršćanstvo, ne samo očituje, maifestira u svojim liturgijskim slavljima i danima tijekom cijele godine nego i sve ono što kršćanstvo ima za zadatak ponuditi čovječanstvu - naveo je biskup Komarica.

Ne mora se biti kršćanin da se čine dobra djela, poručuje biskup Komarica, "jer je Božiji duh gdje god se čini dobro na djelu".

Šta će nam entitet

Biskup Komarica je za Anadoliju govorio i o tome da li je hrvatski entitet u BiH, koji se zagovara, rješenje za Hrvate u BiH.

- Nije mi dovoljno poznato šta to znači entitet. Ako je entitet i hrvatski sličan entitetu RS ili sada Federaciji BiH, onda šta će nam to. Entitet RS znači da nema, ne postoje drugi narodi, članovi druge partije nego samo moje, jer sam ja gospodin Bog ovdje u ovom entitetu. Kakva je to onda država? Kakva je to lakrdija od države? To će biti samo strašna sramota za Hrvate i tobože taj hrvatski entitet, ako je to isto. Ovdje bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava i slobode među kojima je također pravo na rodno mjesto, nema države. To je apsurdna država. Takve države, koliko ja znam, nema nigdje u Evropi. To i jeste bolno. Pustimo entitete i neentitete. Trebaju se političari pobrinuti i to je njihova zadaća, inače, ne bi smjeli biti na tom mjestu. Neka kažu, ja to ne znam, sići ću pa ću kopati kukuruze pa ću ili brati šljive, čuvati ovce, ali neću se baviti tako odgovornim poslom. Ako tvrdim da znam, onda ću kao političar i na nivou pojedinca zaštititi njegovo dostojanstvo i njegovo pravo da može raditi i odgojiti svoje dijete i obitelj, imati dobrosujedske odnose i zajednički se onda brinuti i mobilizirati ljude da oni budu voljni izgrađivati svoje selo, svoju kuću, svoju domovinu - smatra Komarica.

Biskup banjalučki poručuje političarima: "Hajdemo izgrađivati, hajdemo praviti put, akcijama, jednu kuću, drugu, ovu zemlju. A kako će se urediti onda institucionalno jedna mjesna zajednica, jedna općina, grad, jedinica ili država, to je sada pitanje razborite mogućnosti".

- Ali ako ja kao Hrvat hoću da samo hrvatujem i onda ne znam ni za koga ko nije Hrvat i to moje stranke, onda ne trebam ja takvog Hrvata. Ja se moram stiditi takvog hrvatstva. Jednako tako, ako ja Srbin ne mogu kraj sebe izdržati nesrbina, odnosno i člana neke druge partije, onda kakav sam ja to čovjek? Ako ja kao Bošnjak ili ne znam ko, jednako tako ne postupam sa drugima, to je urušavanje onoga najvrednijega što mi imamo u čovjeku, a to je njegovo ljudsko dostojanstvo, njegova obaveza da afirmira ono najvrednije u sebi. Pogotovo ja to očekujem od vjernika, jer vjernici pozivaju da nisu plod slučaja nego da ih je stvorio jedan duh, kojega mi zovemo Bog, jedan svemogući duh koji upravlja ne samo malom zemaljskom kuglicom nego beskrajnim svemirom i uređuje i makro i mikrokosmos. Ne moram to vjerovati, ja ne moram biti vjernik, to je moja sloboda, ali ako sam vjernik, onda moram znati šta to znači - ističe biskup Komarica.

Pita se i kakvo je to slavljenje Uskrsa, Božića, Bajrama...

- U čemu se sastoji: da se malo najedemo, napijemo. To i krava radi, ovca, pas, mačka. I oni trebaju malo hrane. Ne smijemo na to pledirati. Ako nešto slavim, onda se ja opredjeljujem za to nešto što je vrlo važno u mom životu, u mom svjetonazoru, a to je ta dimenzija da ja moram da čovjeka kao duhovno i materijalno stvorenje, bogoliko stvorenje, kako kažemo mi kršćani, podržavati, pogotovo kada je on ugrožen u svome dostojanstvu, u svome pravu da živi životom dostojnim čovjeka tamo gdje ga je Bog stvorio. Jer ako ja osporavam pravo da on živi životom dostojnim čovjeka u njegovom rodnom mjestu, onda se ja pravim Bogom nad njim. Čovjeka možete likvidirati kada ga ubijete, fizički, i kada mu onemogućite da on bude tamo gdje postoji, u ličnoj karti gdje je uvedeno njegovo rodno mjesto, bilo iz ekonomskih ili prisilnih razloga, kao što je etničko čišćenje što je bilo u BiH ili na neki drugi način da mu osporavate ono na što on i po međunarodnim ugovorima ima pravo - rekao je biskup Komarica.

Kome koriste prazni prostori

Banjalučki biskup je ljut i razočaran ponašanjem građana BiH koji se ne bore za svoju zemlju, već iz nje odlaze:

- Bit će ovdje ljudi, Kineza ili Afrikanaca, ne moraju biti domaći, ako se njima ne sviđa domovina što je nenormalno. Meni se rugaju stranci kada im to kažem. Oni kažu, mi smo bili u Afganistanu, za kakve gudure, za kakve stijene, nema travke, nema drveta, a tamo se ljudi bore i ne daju svoje. Ginu, jedna generacija, drugi. Ne daju. I onda meni kažu: Bog vam je dao toliko toga, a vi ništa. Bježite iz svoje zemlje. Šta se to dogodilo sa vama? Kakav je to crv ušao u vaš identitet? Da normalan čovjek prezire svoju kolijevku, svoje rodno mjesto - kazao je Komarica.

On smatra kako odlaskom iz BiH građani zapravo bježe od odgovornosti.

- To je moje pitanje kršćanima, ali i svima drugima koji vjerujete u Boga i u Božiju providnost. Pa, pobogu ,gdje vam je svijest o odgovornosti za svoj rodni kraj, ne samo za grobove svojih, pokoj im duši. Ali kakav imate odnos prema svome rodu i porodu, prema svojim precima, prema roditeljima? Ako sam ja spreman otići pa izgrađivati svojim snagama srca tuđinu gdje ne znam ni jezika, ni mentaliteta, niti prošlosti, niti znam kakva će biti budućnost, onda ja zapravo pokazujem da samo želim biti radna snaga, razumna, ali ipak samo mazga ili traktor. To je strašno. Ja se degradiram samo na jednodimenzionalnost. Kakva je to vjera? Kršćanstvo to nije. Nije ni islam to. Dakle, i kršćanstvo kao monoteistička vjera i islam govore o duhovnoj dimenziji čovjeka koja je daleko važnija od materijalne dimenzije čovjeka. Kojem to entitetu koristi prazna Posavina, okoliš oko Banje Luke, prazan okoliš u zapadnoj Krajini, prazan okoliš na svim stranama - pita se biskup Komarica.

[Haman2]

Nije mi jasno kako Katolicka crkva u BiH ne moze vise uticati na hrvatske politicare. Ovo sto sad rade Hrvati i Srbi ide u pravcu razgradnje BiH, po principu " sta je ko jamio, jamio je". Oni su prigrabili-etnicki ocistili svoje teritorije i sad bi da ih jos i zaokruze i predaju Hrvatskoj a Srbi Srbiji. Da je bar izvrsena pravdena podjela pa hajde de, ali ova podjela je takva kao da su je pravili fasiti a ne samoporoklamirani antifasisti. Poslije ovih desavanja u BiH, crtanje entitetskih granica, pa onda desavanja u svijetu, cesto sam sebi postavim pitanje, u cemu je razlika izmedju fasista i antifasista?

[Novak20]

Nije mi jasno kako Katolicka crkva u BiH ne moze vise uticati na hrvatske politicare. Ovo sto sad rade Hrvati i Srbi ide u pravcu razgradnje BiH, po principu " sta je ko jamio, jamio je". Oni su prigrabili-etnicki ocistili svoje teritorije i sad bi da ih jos i zaokruze i predaju Hrvatskoj a Srbi Srbiji. Da je bar izvrsena pravdena podjela pa hajde de, ali ova podjela je takva kao da su je pravili fasiti a ne samoporoklamirani antifasisti. Poslije ovih desavanja u BiH, crtanje entitetskih granica, pa onda desavanja u svijetu, cesto sam sebi postavim pitanje, u cemu je razlika izmedju fasista i antifasista?

Gradonačelnik Skaka bi to najbolje objasnio.

[Haman2]

Pogledajte kako je saudijski ministar Jubeir začepio usta zapadnim novinarima odgovorom o Isilu /VIDEO/

[Haman2]

Šepić za "Nezavisne": Porazićemo Izetbegovića i njegove trabante

Razgovarala: Mirsada Lingo-Demirović
26.04.2017 08:30



Odavno sam se ogradio, pa napokon i odbacio politiku Bakira Izetbegovića i način na koji vodi SDA, kaže u intervjuu za "Nezavisne" Senad Šepić, koji je nakon dugogodišnjeg članstva u SDA u ponedjeljak odlukom Predsjedništva stranke isključen iz nje.

NN: Šta za Vas znači odluka Predsjedništva SDA da Vas isključe iz stranke, a da trojici Vaših kolega daju ukor?

ŠEPIĆ: Ovo je bila samo formalnost. Naravno, dugo sam u SDA, vjerovao sam u tu ideju, i dalje vjerujem. Javljaju mi se mnogi ljudi iz SDA i daju mi podršku jer vide da je sadašnje rukovodstvo izdalo osnovnu ideju SDA. Time što su trojici kolega iz parlamenta BiH dali ukor žele samo da kupe vrijeme i da dalje nastave sa manipulacijom. Oni će svakako biti ubrzo i formalno sa mnom, kao i veliki broj drugih koleginica i kolega koji su svjesni situacije u kojoj se kao stranka i zemlja nalazimo. Zato sam uvjeren da moje kolege neće nasjesti na ovu vrstu političke podvale i da će ostati istrajni u svojim stavovima. Osjećam se rasterećeno i s obzirom na podršku koju sve više dobijam vjerujem da ćemo na narednim izborima poraziti Izetbegovića i njegove trabante.

NN: Na koji način ćete sad djelovati u Predstavničkom domu BiH?

ŠEPIĆ: Djelovat ću kao i do sada, nezavisno i u skladu s interesima naroda u našoj zemlji. I dalje ću se boriti za svoju Krajinu i za sve druge dijelove naše države za koje mislim da su diskriminisani. I dalje ću se boriti protiv daljih nameta da bi se održala politička aždaha oličena u Izetbegoviću, Čoviću i Dodiku. I dalje vjerujem da nam je potreban unutrašnji dogovor između naroda u BiH, a do tog dogovora se može doći odgovornim i poštenim pristupom, rješavanjem stvari u vezi s kojima postoji dogovor kao što su socioekonomske reforme, itd. Vidim i da mi dosta ljudi iz RS daje podršku te ističu spremnost da na poštenim i partnerskim odnosima gradimo zajednički bolji život u ovoj zemlji. Unutar parlamenta BiH očekujem podršku i drugih kolega. Ubrzo ćemo formirati nezavisni klub, a nakon toga i klub koji će pratiti formalno novu politiku koju zagovaram i na čijoj organizaciji i strukturi radim.

NN: Da li će ovo dodatno zakomplikovati situaciju u parlamentu i da li je ovim činom najviši organ SDA rekao "zbogom" i klimavoj većini na nivou BiH?

ŠEPIĆ: Te većine odavno nema i nije njima najveći problem Senad Šepić. Problem te većine je da nema nikakve politike, niti plana, niti strategije. Oni su tabula raza, šuplji sa svih strana, i onda posežu za etno-nacionalnom retorikom, novim nametima i kreditima - to je sve što znaju.

Vrh SDA je od stranke napravio privatno društvo, a i od države u segmentima koje kontrolišu. To što radi vrh SDA najviše šteti Bošnjacima, ali i svim drugim narodima i građanima. Taj svojevrsni feudalizam šteti državi Bosni i Hercegovini, ali naš narod to zna prepoznati i kaznit će takvu vrstu anahronizma. Ta većina postoji samo kad treba da se izglasaju novi nameti i krediti, da se održe Izetbegović, Čović i Dodik u RS, oni su vlast pretvorili u njihovo privatno sredstvo, nažalost.

NN: Da li ćete osnovati novu stranku? Hoće li Vam se pridružiti trojica kolega iz kluba?

ŠEPIĆ: I od njih očekujem da istraju u svojim stavovima. Napisao sam u prvom sinoćnjem komentaru da sam siguran, poznajući te ljude, da će mi se i formalno ubrzo pridružiti. Njih trenutno vrh SDA pokušava i dalje koristiti da načelno pokaže da Klub SDA ima devet poslanika u parlamentu BiH, mada je to čista manipulacija. I oni će se ubrzo naći van ovakve SDA. S druge strane, lično već duže vrijeme radim na novom političkom projektu, u čemu imam podršku i nekih nezavisnih načelnika, ljudi iz akademske zajednice, mladih, pametnih i stručnih ljudi kojima do sada nije data nikakva šansa da se dokažu. U Bloku za Evropu, kojeg sam inicirao, radimo na politikama koje se tiču našeg puta ka EU i tu imamo fantastičnu ekipu. Također, radim sa grupom ekonomskih eksperata koji će imati nove konkretne prijedloge šta da se uradi u ekonomiji kako bismo otvorili nova radna mjesta i pokrenuli ekonomski rast.

NN: Da li postoji mogućnost za novi klub u Predstavničkom domu BiH?

ŠEPIĆ: Svakako. Mogli ste već vidjeti u medijima da su trojica mojih kolega iznijela i lične stvari iz Kluba SDA. Ali, osim njih postoje također i neke druge koleginice i kolege koje žele drugačiju politiku u BiH i koji podržavaju moje djelovanje. Čim se stvore formalni uslovi, djelovaćemo svi zajedno unutar nezavisnog kluba.

NN: Kako vidite budućnost SDA sad kad je evidentno da postoje problemi i da ni druge Vaše kolege nisu zadovoljne?

ŠEPIĆ: Očekujem da će SDA izgubiti na narednim izborima.

NN: Smatrate li da ste isključeni zbog akciza?

ŠEPIĆ: Ne. Akcize su samo nominalni povod i najaktuelnija tema i za njih razlog. Suštinski razlog je to što se nisam slagao da se krađom dođe do pozicija na Kongresu, što se nisam slagao da se na najodgovornije pozicije biraju nesposobni i podobni, što sam bio protiv onakve podjele vlasti sa Čovićem, što želim da imamo ravnomjerni razvoj i ulaganja na cijeloj BiH, a ne samo neke privilegovane sredine i općine, te što ne želim privatnu državu, nego državu jednakih šansi za sve.

http://www.nezavisne.com/novosti/interv ... nte/423483

[Haman2]

Karadžić otkrio: "Krio sam se blizu mjesta gdje su živjeli predstavnici UN-a i SFOR-a"

"Problem je bio moj laptop i svi elekstronski uređaji koje sam imao. Sve su mogli da lociraju termovizijskom kamerom. Moje obezbjeđenje se trudilo da mi obezbijedi smeštaj u urbanim sredinama koje su bile blizu banaka, pošta, tamo gdje ima mnogo kompjutera."


Radovan Karadžić

Tokom 1995 godine ispali ste iz političke trke, nakon dogovora sa Richardom Holbrookom. Tvrdili ste da Vas je on prevario?

"Odmah nakon Dejtona donio sam odluku da se ne kandidujem. Shvatio sam da to treba da prodam, i da im potrošim vrijeme, da ne diskvalifikujem druge funkcionere. Vlast sam prenio na Biljanu Plavišić. Nisam očekivao da će slušati Miloševića, jer mu nije pružila ruku, ni Amerikance, jer je bila kritična prema njima. Djelovala je čvršća u srpstvu od svih nas. Međutim, odmah su počeli da joj daju kaznene poene", kaže Radovan Karadžić u intervjuu za beogradske Novosti.

Znao sam da bi tako uradili sa Krajišnikom, Buhom, Maksimovićem… Zato sam odlučio da budem tajnovit. Na Vidvodan 1996. godine odustao sam od kandidature uz sporazum sa Holbrukom. Sada već postoji i glagol `holbrukovati` nekog, što znači, prevariti nekog", priča Karadžić.

Koji dogovor je bio u pitanju?

"Da se povučem iz javnosti, a oni će me ostaviti na miru."

Šta se dalje događalo, nakon tog dogovora?

"Prvo sam se slobodno kretao po Palama i Republici Srpskoj, u uvjerenju sa Holbruk drži riječ. Međutim, do mene su stizale informacije da Holbruk ne može da ispuni svoj dio dogovora jer je NATO prije za likvidaciju, jer ne znaju s čim mogu da izađem u javnost."

"Helikopter UN-a je lebdio iznad moje porodične kuće. Tada smo već imali unuka i bio sam zabrinut i ljut, a glasine o likvidaciji su postajale sve uvjerljivije. To je potvrdila i Karla Del Ponte, a imam i taj snimak. Tada sam riješio da odvedem moju porodicu dalje od svega i da se ja malo sklonim."

Ipak, nisu Vas ostavljali na miru?

"Moje obezbjeđenje je na jednom udaljenom brdu, s kog se vidi naša kuća, otkrilo neko veoma moćno sočivo, sa mnoštvom akumulatora poslaganih okolo. Del Ponteova je Biljani Plavšić rekla da oni tačno znaju kada sam u kojoj sobi, da razlikuju mene od mog sina. Jasno nam je bilo da je u pitanju termovizija."

"Bilo je jasno sa SFOR izvodi neke aktivnosti koje se ne najavljuju unaprijed. Vježbe su se odvijale na mjestima gdje sam bio dan ranije. Od tog trenutka je počelo ozbiljno skrivanje. Krio sam se na mjestima koja su bila baš blizu mjesta na kojima su živjeli predstavnici UN-a i Sfora."

Uspijevali ste vješto da im izmaknete.

"Problem je bio moj laptop i svi elekstronski uređaji koje sam imao. Sve su mogli da lociraju termovizijskom kamerom. Moje obezbjeđenje se trudilo da mi obezbijedi smještaj u urbanim sredinama koje su bile blizu banaka, pošta, tamo gdje ima mnogo kompjutera."

Tada ste došli u Srbiju?

"Kada je Đinđić ubijen, u isto vrijeme je usvojen Zakon o saradnji Republike Srpske sa Hagom, a ja sam se tada zahvalio ljudima koji su me čuvali i završio saradnju, jer nisam želio da ih inkriminišem."

"Tada sam počeo da živim sam, izlazio sam kasno noću, šetao i kupovao da jedem. Međutim, policija je počela da traga za `zemuncima` i njihovim skrovištima. Zanimali su ih stanovi u kojima navodno niko ne živi. Zato sam riješio da se pokažem komšijama, da vide da tu živi nekakav `čičica`."

Pojavili ste se kao David Dabić.

"Najprije sam morao da sa 112 kilograma spadnem na 80. Počeo sam da nosim drugu odjeću, rolke, široke majice, sve ono što nikad nisam. Govorio sam ekavski. Krenuo sam da se zanimam za zdrav način ishrane, pa sam se obreo na nekoliko predavanja i upao u sve to."

"U tom trenutku nestalo mi je para, pa sam počeo da držim predavanja o zdravoj ishrani. Radio sam za neke kompanije, a potom i kao konsultant u nekoliko privatnih ljekarskih ordinacija."

"Završio sam kurs iz parapsihologije. Učitelj mi je bio jedan vrlo neobičan čovjek, obdaren. On mi je dao ime David".

Uhapsili su Vas 2008.godine. Šta ste tada prvo pomislili?

"Znao sam da je Hag kao razjareni bik. Još u avionu Vlade Srbije shvatio sam da im nisam nešto naročito bitan, osim kao srpska paradigma, koju će vaspitno i egzemplarno udariti, da se srpstvo, ili bar Republika Srpska i njen narod, nikad ne oporave. Na prvom mjestu mi je bilo da ne branim samo sebe, već cijelo srpstvo, jer me zbog toga i traže".
(SB)

- See more at: http://24sata.info/vijesti/bosna-i-herc ... M2GVi.dpuf

[Haman2]

BEOGRADSKI NOVINAR RASKRINKAO VELIKOSRPSKU POLITIKU: „Izjednačavaju se žrtve koje su pale braneći i napadajući Sarajevo“
Novinar lista „Danas“ Rade Radovanović u intervjuu za vijesti.ba, još jednom upozorava na posljedice velikosrpske politike koja buja u vladajućim strukturama RS-a i susjedne Srbije


RADE RADOVANOVIĆ (Izvor: AJB)

Nedavno ste u listu Danas objavili, za bh .javnost dva zapažena teksta. prvi se odnosi na slučaj ubistva Mirodraga Šušnice iz Banjaluke na samom početu rata, a drugi na neki način razbija tu mitologiju stradanja vojnika JNA u Dobrovoljačkoj. Koliko je danas srbijansko društvo upoznato s tim šta se dešavalo u toku rata u BiH a koliko sa druge strane još uvijek preovladavaju narativi iz devedesetih godina.

Mislim da u Srbiji i uopšte na ovim našim prostorima, ni četvrt vijeka od početka tih užasnih ratnih sukoba, ogromna većina ljudi, kako moje generacije tako još više generacija naše djece, ne da ne znaju dovoljno o pravoj istini i posljedicama ratnih dešavanja, o zločinačkom divljanju, posebno u BiH, nego se o tome zna sve manje. Pobjednici u svim tim sukobima i ratnim orgijanjima od Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine, Kosova … pa do Srbije i Makedonije… pobjednici su vrlo slični, a to su nacionalističke čak i profašističke snage. A ti pobjednici , takvi kakvi su, uspostavljajući svoj poredak, svoj sistem vrijednosti uspjeli su ne samo da onemoguće da se sazna o istina o bitnom, recimo o samim uzrocima sukoba, nego su svojom interpretacijom , falsifikatima uspjeli da plasiraju neku svoju istinu … srpsku, hrvatsku, muslimansku, albansku istinu … koja je u tim nacionalističkim atarima zvanična i važeća, te mi sada imamo i živimo posljedice djelovanja tih istina.

Član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić kazao da je Dobrovoljačka najveći zločin. Zanimljivo, gospodin Ivanić i sprski političari rijetko pominju stradanje Srba, civila, recimo u Konjicu a izrazito naglašavaju "zločin" u Dobrovoljačkoj. Za tu politiku stradanje vojnika JNA u pokušaju ovladavanjem institucija države BiH je veći zločin nego stradanje civila, koje skoro nikad i ne pominju. Kako gledate na to da je taj narativ o stradanju vojnika JNA mnogo veći, bitniji i slično?

To je kompleksno i teško pitanje. Da se prvo koncentrišem na Dobrovoljačku. Tu je, zapravo, poginuo jedan jedini vojnik… On se zvao Zdravko Tomović, bio je iz Han Pijeska, vozač sanitetskog vozila koje je bilo u koloni, a koje je neko pogodio projektilom iz zolje. U tim kolima tog 3. maja 1992. godine bilo je još petoro ljudi… Medicinska sestra Nurmela Šuko, dvojica pukovnika i dvojica potpukovnika... pukovnik Radulović, pukovnik Mihajlović… Sokić … potpukovnik Jovanović… Kad se podvuče crta, to je šestoro ljudi.

Dakle, sanitetsko vozilo je bilo u koloni mahom kamiona JNA koja se povlačila na osnovu jedva sklepanog dogovora koji su postigli general Mekenzi, komandant UNPROFORa, i general Milutin Kukanjac, komandant sarajevske armijske oblasti … Dogovoru prethodi kidnapovanje, otimica Alije Izetbegovića, legalnog predsjednika BiH, koji je od strane JNA zarobljen na sarajevskom aerodromu, nakon povratka iz Lisabona.

Ja sad imam silne polemike sa nacionalno ostrašćenima kojima ne vrijedi ni crtati, ni govoriti jer njima argumenti nisu bitni. Jednostavno, već 25 godina vlasti u Banjaluci i Beogradu uporno, svuda i na svakom mjestu, ponavljaju jednu strašnu laž , koju su izdigli na nivo neke svoje svesrpske istine… da je 3.maja 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici …” zvjerski””, “zlikovački”… “monstruozno”… ubijeno od strane “mudžahedina”, zločinaca, zelenih beretki… i koga sve ne … “42 mlada vojnika… naših sinova… naše dece” …

I svake godine se tamo, u bivšu Dobrovoljačku, dovode roditelji i rodbina, desetine ljudi, navodno tu poginulih njihovih bližnjih, pripadnika JNA … A istina je, zbog čega sam i pisao nekolike tekstove, da je tog 3.maja 1992. popodne, u Dobrovoljačkoj …poginulo šestoro ljudi. Razlika u krvavoj računici između 42 mrtvih i 6 mrtvih je u činjenici da je 35 ili 36 pripadnika JNA… vojnika i oficira ... da su poginuli prethodnog dana, 2. maja, u pokušaju osavajanja Predsedništva i centra grada. Kreatori svoje srpske istine iz Banja Luke, nimalo slučajno, ove izginule prebacuju u kolonu u Dobrovoljačkoj, što je, ne samo netačno … nego je i duboko neljudski.

Na kojim mjestima su izginuli pripadnici JNA 2.maja?

Neki su, recimo, izginuli kao pješadija koja je pratila tenkove u blizini Jevrejskog groblja… a tu je pogođen tenk. General Jovo Divjak je svjedočio da su vojnici JNA ginuli i u Zagrebačkoj ulici, zatim, ako se dobro sjećam, i u Nedžarićima, blizu Televizije… U centru, na Skenderiji … gde je samo u onom jednom BOVu… praktično izgorilo njih desetak … jer je vozilo naletjelo na prekinuti tramvajski kabl visokog napona … A kabl je prekinut tokom arjtiljerijske kanonade sa okolnih brda, sa srpskih položaja na grad, što je početak Opsade Sarajeva…

Šta se dalje dešavalo?

To je granatiranje centra… to razaranje vitalnih civilnih objekata… pošte na Obali, recimo… trajalo je skoro dva sata, u rano jutro 2. maja 92. Nakon toga je uslIjedio napad JNA na grad iz tri pravca … A napadače su s druge strane dočekale mahom male grupe pripadnika Teritorijalne odbrane, Zelenih beretki, policije i ostalih … naoružanih zoljama, minobacačima, automatima …

Tog dana je na ovaj ili onaj način izginulo 36 ljudi, vojnika i oficira JNA… koji su zločinačkim komandovanjem iz Beograda bili gurnuti da osvajaju Sarajevo, glavni grad tada već međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, koja je 6. aprila te godine priznata i od EU, a postala je i članica UN-a. Što znači, pripadnici JNA na izdisaju bili su tada strani vojnici na BiH teritoriji, sviđalo se to nekome ili ne.

Tog 2, maja 1992. tokom sukoba koji su trajali cijeli dan nisu ginuli samo pripadnici JNA?

Da, u svim ovim kalkulacijama najčešće se zaboravi, u tim "dokazivanjima" kako su "mudžahedini" ubili 42 mladih ljudi u Dobrovoljačkoj, nigdje nisam vidio da iko od ovih zvaničnika iz Banjaluke i Beograda pominju ubijene građane Sarajeva koji su se tog 2.maja borili protiv napadača na svoj grad. U odbrani Sarajeva tog dana, 2. maja 92, ako dobro pamtim podatke Istraživačko-dokumentacionog centra, poginulo je oko dvadesetak ljudi ... Šest civila … i mislim … šesnaest pripadnika Armije BiH…

U skrivanju istine o ratu možda su najstrašnije manipulacije sa žrtvama?

Neviđeni su primjeri manipulacije i zloupotrebe žrtve. Naravno, svaki stradali čovjek u ratu je žrtva, ali ni sve žrtve nisu iste. Bitne su i okolniosti pod kojim je neko izgubio život. Nije isto to da li je neko poginuo tako što ga je neko napao ili je poginuo tako što je napadao nekoga… nečiji grad, kvart, kuću … pa je u tom napadu poginuo. I zbog toga se poginuli 2. maja u Sarajevu, prebacuju u 3. maj, u kolonu u Dobrovoljačkoj … te se i na taj način štite od odgovornosti istinski krivci za smrt svih stradalih i 2. i 3. maja 1992. u Sarajevu. Istovremeno, kod pobjednika koje smo pominjali, ni svi svoji poginuli, stradali … nisu iste žrtve. Jedni su stradalnici, mučenici… a neki se , manje bitni, i ne pominju…

Vratimo se pitanju sa početka

Mnogi građani BiH srpske nacionalnosti… pripadnici srpskog naroda … izgubili su živote u tom suludom ratu, kao i ljudi koje pominjete u Konjicu, ali morbidnim statističarima smrti oni nisu bitni. Posebno ako su prethodno, kao recimo Srbi u Sarajevu, već bili otpisani kao Alijini Srbi, nesrbi, komunjare, Jugosloveni … U Sarajevu je ubijeno više od jedanaest i po hiljada ljudi, a među njima je i nemalo Srba, ali se srpske nacionalističke glave ni danas niti pitaju, niti brinu - ko pobi te ljude … Nego, poput šoviniste Radoša Ljušića, istoričara, sve svaljuju na …”muslimane, balije, mudžahedine …”

Ako je neko od takvih patriota, i ako mu je stalo bar do svojih potomaka, neka prizna sopstvene zločine, one u kojima je učestvovao, a ne da ih ostavlja unucima u nasljedstvo … Nekim sam “unucima” … koji su me kritikovali zbog teksta Četvrt veka laži, o događajima u Dobrovoljačkoj 92… baš ovih dana na društvenim mrežama objašnjavao da nikako ne smiju pristati da im srpski nacoši “uvaljuju” svoje zločine … Opsadu Sarajeva, recimo … kao zločin i generacija Srba koje su tada rođene. .. Dobro smo se razumjeli i postali FB prijatelji.

(Vijesti.ba/SB)[/quote]

[Haman2]

KAKO JE PUKLA TIKVA: Bivša predsjednica RS-a Biljana Plavšić razočarana Miloradom Dodikom i luksuzom u kojem uživa vlast
Nekadašnja predsjednica Republike Srpske Biljana Plavšić nazvala je nemoralnim zahtjev članova Asocijacije “Stvaraoci RS” da se poslanicima prvog saziva Narodne skupštine RS iz budžeta izdvoji novac za plate u periodu od pet i po godina, koje, kako navode, nikad nisu dobili.


Foto: Arhiv SBFoto: Arhiv SB

U razgovoru za SrpskaCafe, Biljana Plavšić, između ostalog, oštro kritikuje i aktuelnu vlast u Srpskoj, koja je, prema njenim riječima, najodgovornija za ogromno društveno raslojavanje i podjelu na ekstremno bogate i siromašne.

– Volim harmoniju i sklad. Nevjerovatno mi je kada čujem koliki je raspon između najnižih i najviših plata u RS. To nikako nije dobro – kaže Plavšićeva.

Kako komentarišete zahtjev poslanika iz prvog saziva Narodne skupštine i “Stvaralaca RS” da im se omoguće beneficije sadašnjih narodnih poslanika?

– Kao potpuno nemoralan. Čime su to oni zadužili Srpsku više od njenih boraca, njihovih porodica ili svakog običnog građanina koji je doprinio stvaranju RS? Ako im se da to što traže, onda bi svi stanovnici RS mogli da traže iste beneficije. Uostalom, dovoljno vam je da vidite ko se nalazi na čelu te asocijacije.

Mislite na Momčila Krajišnika?
– Naravno. Krajišnik je poznat kao veoma „poslovan čovjek“. Što bi se reklo, on je čovjek od profita.

Imate li bilo kakve kontakte s ljudima koji se nalaze u “Stvaraocima RS”? Tu mislim na Vojislava Maksimovića, Božidara Vučurevića, Milana Ninkovića. To su sve ljudi s kojima ste blisko sarađivali za vrijeme rata.
– Bože sačuvaj! Nemam nikakve kontakte s njima još od vremena kad sam otišla u Hag. Oni se bore za neka svoja prava i interese. Zar možete jednog Božidara Vučurevića da poredite sa borcima koji su se izborili za Srpsku, sa žrtvama tog rata?! Republika Srpska je jadna i siromašna i boli me kad vidim kakav se luksuz tjera.

Na šta mislite kad kažete “tjeranje luksuza”?
– Na one silne skupocjene automobile za potrebe ljudi na vlasti, na onakve stilske namještaje. Vjerujte da sam skroz zbunjena kad s jedne strane vidim to, a s druge strane vidim brojnu sirotinju i bijedu.

To zamjerate aktuelnoj vlasti u RS?
– Naravno da im to zamjeram. Takvi strašni kontrasti u jednom društvu nikako nisu dobri. Mnogo sam razočarana zbog tog luksuza, tih skupocjenih vozila što se kupuju. Kad se samo sjetim da mi nimalo nije smetalo to što sam se cijeli rat vozila u “golfu” u kojem sam izašla iz Sarajeva, a koji sam imala kao član Predsjedništva BiH.

Taj “golf” je bio izbušen sa svih strana! Kada sam išla u posjete borcima na prvim linijama, sam Bog je čuvao šofera i mene. Izađem iz “golfa” pa u rov, a na sve strane paljba! Inače, Karadžić nije želio da sa takvim autom učestvujem u koloni luksuznih vozila koja su se čak i tada kupovala za pojedince na vlasti. Govorio mi je: “Vi sa nama ne možete ići u koloni”, a ja sam mu odgovarala da ne želim da budem u koloni koja plaši ljude brzinom po drumovima, dok oni ne znaju gdje će da spavaju.

Da li ste pročitali nedavni intervju s Radovanom Karadžićem, gdje on opisuje kako se skrivao od Haškog tribunala?
– Jesam.

I? Imate li komentar?
– Mislim da nas je Bog spasio s obzirom kakav nas je nerealan čovjek vodio.

Kontaktirate li sa Miloradom Dodikom? Mnogi i danas tvrde da ste upravo vi najzaslužniji za njegov politički uspon s obzirom da ste mu 1998. dali premijerski mandat, iako je njegova stranka tada imala samo dva poslanička mjesta u Narodnoj skupštini RS.
– Ne! Nikad se ne javlja. Tačno je da me je posjetio tri ili četiri puta dok sam bila u zatvoru i zbog toga sam mu neizmjerno zahvalna. Međutim, mislim da sam to i zaslužila. Isto tako, ne odvajam te posjete od posjete nekog Srbina koji je bio tamo u Švedskoj. Mnogo me je ljudi tada posjećivalo.

Koliko iznosi vaša penzija?
– Imam rješenje za neku nacionalnu penziju koju dobijam, ali vjerujte mi da jedva spajam kraj sa krajem. Ovdje sam u Beogradu, gdje živim, a moja mjesečna primanja su 480 evra.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/518 ... vlast.html

[Haman2]

MIT I DALJE UZURPIRA MJESTO ZNANSTVENOJ ISTINI

Edib KADIĆ 11.05.2017.

Politika ne mari za to što u prvom osmanskom popisu Bosne iz 1468/69. godine nije bilo institucionalnog pravoslavlja, ali nauka je kriva što taj popis nikad nije valoriziran kako treba, čak nije dobio ni prikaz kakav zaslužuje. To je konformizam povjesničara, izbjegavanje priče o jednom vrlo kompleksnom problemu bez čijeg se ispravnog situiranja u našoj prošlosti ne može očekivati ni relaksiranje odnosa u sadašnjosti i budućnosti



Fazileta Hafizović rodila se u Sarajevu, gdje je završila Prvu klasičnu gimnaziju. Na Orijentalnom institutu počinje raditi 1976. godine, po završetku studija orijentalistike na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Prema riječima dr. Hafizović, kombinacija studija jezika i historije pravi je temelj za rad u oblasti osmanistike, čime se bavi od dolaska na Orijentalni institut. U međuvremenu je predavala turski i osmanski jezik na katedri za turski jezik Odsjeka za orijentalistiku, te kasnije i metodiku nastave turskog jezika. Trenutno je šef Historijskog odjeljenja Orijentalnog instituta u Sarajevu. U razgovoru za magazin Stav otkriva nešto više o svojim nedavnim projektima, prijevodima i otkrićima do kojih je došla.

STAV: Duže od 40 godina radite na Orijentalnom institutu i njegov ste uposlenik s trenutno najduljim radnim stažom. Kako je počeo Vaš angažman na Institutu i čime ste se bavili u početnim godinama Vašeg rada?

HAFIZOVIĆ: Zaposlila sam se u Orijentalnom institutu nakon završenog studija. Iako su se bile ukazale još neke mogućnosti za zaposlenje, što je i tad bilo prilično rijetko za ovo naše usmjerenje, i danas sam sretna što sam se opredijelila baš za ovaj posao. S obzirom na to da smo mi već na studiju imali predmete preko kojih smo se upoznali s nekim vrstama osmanskih dokumenata, odmah sam kao radni zadatak dobila jedan osmanski popis za obradu. I danas se našalim pa kažem: Sreća je što je to bio jedan od rijetkih popisa pisanih vrlo lijepim rukopisom; da sam dobila neke od kojih se i sad naježim, možda bih odustala od ovog posla već na samom početku.

STAV: Od kakve su važnosti rukopisi koje Vi obrađujete i kako oni danas utječu na pisanje historije?

HAFIZOVIĆ: Svi podaci koje dobijemo obradom rukopisa, bilo koje vrste, potpuno su novi. Razlika je u tome što neki od njih dobro dođu da se osnaže postojeće istine, dok su druga vrsta oni koji nam otkrivaju potpuno nepoznate činjenice kojima osvjetljavamo zatamnjene kutke naše povijesti. Rukopisi, odnosno građa uopće, od prvorazredne su važnosti za pisanje historije. Raditi tako nešto značajno bez korištenja arhivske građe samo je obična kombinatorika. Nažalost, ne samo da se izbjegava raditi s arhivskom građom nego se zaobilaze i već obrađeni dokumenti koji po svojoj važnosti ne bi smjeli biti zaobiđeni. O tome se raspravlja, svi se slažu da te rezultate treba primijeniti, ali, uglavnom, nema pozitivnih pomaka. Značaj svakog rukopisa, odnosno građe uopće, jeste upravo u tome što omogućava izgradnju slike koja odgovara stvarnosti.

STAV: Čitav Vaš intelektualni angažman vezan je za osmanistiku. Pojasnite nam šta je to što nazivamo osmanističkom građom, šta ona sve u sebi sadrži i do kakvih se sve podataka može doći njenim proučavanjem?

HAFIZOVIĆ: Osmanistička, ili osmanska građa, jeste sva ona građa što nam je ostala iz epohe osmanske vlasti na prostorima na kojima se prostirala Osmanska država. Nas ovdje, naravno, prvenstveno zanimaju naši prostori, na kojima su živjeli i radili naši ljudi od kojih su mnogi participirali u toj vlasti, bilo vojnoj, bilo administrativnoj, bilo u vjerskoj hijerarhiji. Dokumenti svih tih nivoa omogućavaju da se ondašnji život prikaže u svjetlu istine. Osim toga, mnogi od njih pisali su djela iz svih područja znanosti koja su tada bila proučavana. To kulturno naslijeđe također je pokazatelj toga kakva je bila naša prošlost i kako je utjecala na formiranje našeg identiteta.

STAV: Znamo da veliki dio osmanističke građe još nije ni registriran, kataloški obrađen, a pogotovo preveden. Koliko je potrebno vremena da se obuhvate i obrade određena djela ili određeni periodi i zbog čega ta istraživanja nekada traju godinama?

HAFIZOVIĆ: Kad sam prije dosta godina istraživala u Arhivi Predsjedništva Vlade u Istanbulu, najznačajnijem arhivu na svijetu što se tiče građe na osmanskom jeziku, čula sam za podatak da je tada kataloški bila obrađena samo desetina postojeće građe. U međuvremenu se napredovalo, i sada je taj postotak sigurno viši, međutim, mislim da je i dalje veći dio građe netaknut. Uz to, djelovanjem vremena i vjerovatno nedovoljnom zaštitom u ranijim periodima, dolazi do toga da pojedini važni dokumenti naprosto istruhnu. Što se tiče same obrade i interpretacije dokumenata, rad traje jako dugo zbog toga što najprije treba dešifrirati i prevesti tekst, recimo, katastarski popis od hiljadu i više stranica, pa ga tek onda prenijeti u tekst koji se može predočiti javnosti. Najčešće se moraju vršiti komparativna istraživanja da bi jedan problem mogao biti cjelovito sagledan. Nama se u Institutu vrlo često dešavalo da dođu ljudi i traže podatke, recimo, o svojoj porodici, čudeći se kako se to ne može “sad pa sad” učiniti. Rad upravo na takvim temama može trajati više decenija, zbog činjenice da se podaci nikad ne nađu na jednom mjestu, nego se pronalaze usputne mrvice koje treba zabilježiti i godinama ih pridodavati, radeći pri tome na širim temama.

STAV: Jeste li zadovoljni kojim se tempom za sve godine postojanja orijentologije (Orijentalnog instituta i Odsjeka za orijentalnu filologiju) u Sarajevu obrađuju i prevode djela vezana za historiju Bosne i Hercegovine i djela čiji su autori Bošnjaci?

HAFIZOVIĆ: S obzirom na to da je ovo posao na duge staze, teško je reći kad čovjek treba da bude zadovoljan. Mislim da je najvažnije ustrajavanje u misiji koju ovaj Institut, pa onda i srodne institucije, obavlja. Činjenica je da i institucije, kao i ljudi, imaju periode svijetlih i manje svijetlih momenata, ali, općenito govoreći, ovdje se zaista ustrajava na zacrtanom planu. Nekad nam može izgledati da nešto ide sporo, da se ne radi baš sistematski, ali mislim da je najbitnije da svaki taj napor na kraju postavi kockicu mozaika naše povijesti na odgovarajuće mjesto, s kojeg je niko ne može pomjeriti jer se baš tu i jedino tu uklapa. Time se onemogućava manipulatorima da taj mozaik uništavaju ili premještaju. To je teška i odgovorna misija, a ne samo posao koji ne daje rezultate na kratke staze.

STAV: Prošle ste godine objavili knjige Kliški sandžak od osnivanja do početka Kandijskog rata (1537–1645) i Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine, koje su prošle sedmice predstavljene u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu. Nešto ranije objavili ste Opširni popis timara mustahfiza Kliškog sandžaka iz 1550. godine, a još ranije Sandžak Požega 1579. godine, također opširni katastarski popis ovog sandžaka iz navedene godine. Uz to ste pripremili i knjigu znanstvenih studija o ovom području pod osmanskom vlašću. Otkud interesiranje za ovaj period i ove dijelove Osmanskog carstva i po čemu su nam oni zanimljivi?

HAFIZOVIĆ: Svaki period ove osmanske epohe zanimljiv je na svoj način. Počeci uspostavljanja vlasti sigurno su među značajnijim, a samim tim i vrlo interesantnim periodima. Požeški sandžak sam, da tako kažem, dobila kao temu zato što se u to vrijeme niko njime nije bavio. Kasnije su se teme otvarale jedna za drugom. Naravno, nakon što se obrade izvori, dolazi na red pretakanje tih podataka u studiju. Tako najviše volim raditi: da se uvjerim u izvore, a onda da to interpretiram; naravno, nikad ne zaobilazim ni rezultate do kojih su došle kolege. Kako je Požeški sandžak veći dio svog postojanja bio dio Bosanskog ejaleta kao pogranično područje, on je bio izuzetno vezan za ostale sandžake ejaleta, a posebno za bosanski. Isto tako, Kliški sandžak bio je zapadna granica Osmanske države na Balkanu, a on je, pak, sve vrijeme svog postojanja bio u sastavu Bosanskog ejaleta. Ta su pogranična područja vrlo zanimljiva sa stanovišta današnjeg istraživača, a sa stanovišta tadašnjih stanovnika tih krajeva bila su, zapravo, prilično teška za život, jer su se sve promjene najžešće odražavale u tim krajevima. Dovoljno je samo reći da su ta područja bila u stanju malog rata, dakle, ne međudržavnog sukoba, nego niza stalnih malih prekograničnih pljački, napada, otimačina. Upadi uskoka, morlaka, pljačkaša, a nekad su to bila ista lica, dešavali su se nevezano za objavljene ratove, te su predstavljali tešku prijetnju normalnom životu, ne samo muslimana nego i nemuslimana, istovjernika napadača. Ipak, ljudi su tu živjeli i najveći dio njih nije želio otići. Čak imamo slučajeve da su pojedina sela plaćala poreze i daće trima stranama da ih ostave na miru: Habsburgovcima, Mlečanima i, naravno, Osmanlijama, jer su u njihovoj državi živjeli. Ali ni u unutrašnjosti sandžaka nije bilo sasvim mirno: vrlo su česti upadi u krajeve koji nam djeluju udaljeni od granice, kao što su nahija Rama, nahija Uskoplje i druge.

STAV: S obzirom na to da je Kliški sandžak sve vrijeme svog postojanja predstavljao pogranično područje, odnosno tromeđu Osmanskog i Habsburškog carstva i Mletačke Republike, kakav je bio njegov geostrateški značaj za Osmansko carstvo?

HAFIZOVIĆ: Kliški sandžak, kao i sandžak Krka, koji je osnovan potkraj 16. stoljeća, najvećim dijelom od ranijeg teritorija Kliškog sandžaka, nesumnjivo je bio uspostavljen i održavan kao polazište za dalja osvajanja prema srednjoj Evropi i prema Apeninskom poluotoku. Poznato je da su postojali planovi sultana Sulejmana za osvajanjem Rima. Osmanlije se u početku čak nisu previše trudile da osvoje i neke primorske gradove na Jadranu, smatrajući da će to učiniti u povoljnijim momentima. Međutim, ti povoljniji momenti nisu došli, Evropa se stabilizirala i najprije se počela efikasnije braniti, a zatim i napadati, tako da se situacija za Osmanlije pretvorila u borbu za opstanak i očuvanje onoga što je osvojeno. Tako se polazišna tačka za osvajanja pretvorila u prvu liniju odbrane, znači, geostrateški značaj uvijek je bio naglašen.

STAV: Kako je postojanje Kliškog sandžaka utjecalo na Bosnu?

HAFIZOVIĆ: Veći dio teritorije Kliškog sandžaka nalazio se na teritoriji Bosne, znamo da su to bile velike nahije Neretva (s Konjicem kao centrom), Rama (s Prozorom kao sjedištem nahije), Uskoplje (gdje je centar nahije bio Akhisar / Prusac), da ne nabrajam dalje. Naravno, značajan dio teritorija nalazio se i u današnjoj Hrvatskoj, gdje je sandžak na nekim lokacijama izlazio i na morsku obalu. Kliški sandžak kao dio Bosanskog ejaleta imao je posebnu važnost kao njegovo krajište, koje je trebalo održavati tako da što bolje čini odbrambenu zonu na zapadu i sjeverozapadu. To je značilo da se posebno vodilo računa o utvrdama i njihovim posadnicima, kao i vojsci općenito. Osim toga, u mirna je vremena to bio širi prostor za kretanje ljudi, trgovinu, lakšu dostupnost proizvoda iz priobalja ljudima iz unutrašnjosti sandžaka, i obrnuto. U drugoj polovici 17. stoljeća briga o tom sandžaku prerasla je u težak teret, što se može vidjeti iz svih vrsta dokumenata. Ponajprije, radi se o tome da su i vojska i stanovnici vrlo često imali problem s nedostatkom hrane, te su slali molbe za pomoć. Hrane je nedostajalo zbog smanjene proizvodnje, bilo da su u pitanju prirodne nepogode, bilo ljudski faktor. Zatim, vidljiv je problem nediscipline i neobavljanja preuzetih obaveza kod svih nivoa vojnog sistema. Pomoć je tražena najprije od Bosanskog sandžaka, ali je Porta često davala naredbe i drugim sandžacima u vezi s tim.

STAV: Koliko je prešućenih činjenica u onome što danas poznajemo kao modernu historiju?

HAFIZOVIĆ: To je bio, slobodno mogu reći, manir rada historičara starijih generacija, bez obzira na naciju. Pa to je još bila i bolja varijanta od izmišljanja i prekrajanja prema željenoj varijanti i tumačenja vlastite prošlosti onako kako određeni centri političke moći to zatraže. Toga ima svakako i danas: šta reći kad savremeni historičar koristi dokumente arhiva, a onda, u interpretaciji teksta, nazive za različite skupine stanovništva prevodi imenom samo jedne nacije da bi pokazao neko tobožnje pravo na određene teritorije. To je zloupotreba nauke koja može donijeti samo zlo, o čijim smo posljedicama ne samo slušali nego smo ih i doživjeli, čak i u najnovije doba. Mislim da danas ima nekih promjena, posebno u hrvatskoj osmanistici. Mlađe kolege osmanisti (a osmanista, zapravo, nije ni bilo donedavno u Hrvatskoj), koji i sami rade na izvorima osmanske provenijencije, većinom imaju vrlo pošten stav prema nauci, što je već dovoljno i za poštene rezultate.

STAV: Kako se Hrvatska odnosi prema činjenici da je Osmansko carstvo bilo prisutno na dio njezinog današnjeg teritorija između 150 i 200 godina? Da li bi se moglo reći da se danas Hrvati prema toj činjenici odnose na isti način kao Španci prema činjenici da je arapska kultura bila više od 700 godina na Pirinejskom poluotoku?

HAFIZOVIĆ: Ovo je pitanje više za nekog političkog analitičara negoli za naučnika. Mislim da je nepoznavanje stvarnih činjenica, kao i stvaranje vlastitog mišljenja o ovom periodu svoje prošlosti samo na osnovu falsificirane povijesti, doprinijelo stvaranju vrlo negativnog ozračja. Uz propagandu, koja obično ide uz ovaj period, teško je očekivati stvaranje drugačije atmosfere. Nekad mi se čini da se ljudi boje da će oslabiti svoj vlastiti nacionalni identitet ako samo priznaju vrijednost identiteta drugog. Ne bi trebalo očekivati da današnji čovjek ima iste reakcije kao njegov neki rođak od prije pet stoljeća, ali nevjerovatno je da se upravo to dešava u najvećem broju slučajeva. Mislim da veliki broj intelektualaca ima normalan i korektan odnos prema ovom segmentu svoje prošlosti, ali, kao i svugdje, masa je ta koja zakomplicira stvari i kad nema razloga za tako nešto.

STAV: Šta je danas ostalo od osmanske i islamske civilizacije na prostoru nekadašnjeg Kliškog sandžaka, a današnje Dalmacije, a šta u Slavoniji ili drugim dijelovima današnje Hrvatske, a tadašnjeg Osmanskog carstva?

HAFIZOVIĆ: Vrlo je malo materijalnih ostataka na tim prostorima. Što se tiče arhitekture, cjelovito je sačuvana jedna džamija u Đakovu, ali je preživjela samo zato što je bila pretvorena u crkvu. Danas je restaurirana, vraćena su joj obilježja džamije, ali je sačuvala i crkveni portal i zvonik, tako da je svakako jedan zanimljiv objekt. U kliškoj tvrđavi sačuvana je zgrada džamije prvog kliškog sandžak‑bega Murat-bega Tardića, ali je i ona pretvorena u crkvu odmah nakon pada Klisa 1648. godine. U Drnišu postoji jedan minaret, ima i nekih mostova i tome slično. Postoje i neki predmeti u muzejskim zbirkama, kao što je oružje, a zanimljivo je da su sačuvani i mnogi toponimi iz osmanskog perioda. Mislim da je veličina upravo u tome, cijeniti svoju prošlost, ne mijenjati i ne frizirati istinu, ne počinjati ispočetka, kao da prije ničeg nije bilo. Ono što se desilo, desilo se, to mi ne možemo promijeniti niti prešućivanjem niti bilo kakvom drugom akcijom.

STAV: Knjiga Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine donosi i detaljan pregled stanovništva i naselja ovog područja. Šta možemo vidjeti iz tog pregleda? Kakva je tu bila struktura stanovništva?

HAFIZOVIĆ: Kako smo već rekli, ovaj je sandžak bio dio Bosanskog ejaleta. Određivala ga je činjenica da je bio serhad, krajište, zbog čega je velika pažnja bila posvećena vojnoj komponenti. Zatim, nije imao posebno razvijene urbane sredine: najveće središte gradskog tipa bilo je Livno, neslužbeni centar sandžaka. Bilo je tu svakako još kasaba, ali nisu bile posebno razvijene, pogotovo one u dalmatinskom dijelu sandžaka. Uz pojedine utvrde postojala su i podgrađa, varoši, dok u velikom broju nahija uopće nije bilo drugih naselja osim seoskih. Prihvatanje islama bilo je primjetnije u naseljima gradskog tipa i u selima u bosanskom dijelu sandžaka negoli u dalmatinskom. Taj proces prihvatanja islama trajao je duže vremena, a, koliko se vidi iz popisa, nije bilo nikakvih dramatičnih situacija: novi muslimani živjeli su i dalje u kućama ili na baštinama svojih očeva nemuslimana, u istim selima, s istim ljudima. Dosad neriješeni problem jeste stanovništvo vlaškog porijekla, kojeg je na ovim prostorima bilo i prije dolaska Osmanlija, a koje su posebno oni kasnije dovodili i naseljavali. Kad su dušobrižnici iz pojedinih nacija počeli svojatati to stanovništvo, onda je vlah katoličke vjere (iako je vjera bila vrlo slabašno prihvaćena) postao Hrvat, vlah pravoslavnog opredjeljenja postao je Srbin, e, onda, čije su sad teritorije koje su nastanjivali ti vlasi, i tako dalje i tako dalje.

STAV: Na promociji je istaknuto da ova knjiga donosi obilje do sada nepoznatih podataka. Zašto su nam oni važni? Do kakvih zaključaka dovode?

HAFIZOVIĆ: Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. godine jedan je u nizu osmanskih izvora, izuzetno značajnih za proučavanje naše prošlosti. Nastao je nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Sremskim Karlovcima 1699. godine, te nakon razgraničenja na samom terenu 1700. godine. Riječ je o dijelovima teritorija zauzetim od Mletačke Republike, ali koje je ona, prema odredbama ugovora, bila obavezna vratiti Osmanskoj državi. Kako je u naslovu i navedeno, to je bio prostor sandžaka Krka (razgraničenje je i počelo s tromeđom Debelo Brdo, iznad Knina), zatim Klisa i Hercegovine. U sandžacima Krka i Klis upisan je samo stvarni granični pojas, dok su u istočnoj Hercegovini popisane i cijele nahije koje, zapravo, nisu držali Mlečani. Međutim, one su tokom cijelog Morejskog rata bile ratno područje čiji su dijelovi prelazili iz ruke u ruku, tako da popis ovdje stavlja tačku na tada konačno stanje. S obzirom na to da je taj period bio više nego buran, a da dosad imamo vrlo malo izvora koji se na njega odnose, jasno je da je popis više nego značajan za determiniranje novonastale situacije, tim prije što je ona imala veliki utjecaj na život u tim krajevima. Ovdje posebno mislim na prostor Hercegovačkog sandžaka, koji je tada izgubio svoje najjužnije dijelove, a muslimansko stanovništvo tih krajeva preselilo se u dijelove koji su ostali u Osmanskoj državi. Istovremeno su popisane i nahije Hercegovačkog sandžaka, stare Hercegovine, koje se danas nalaze u Crnoj Gori. Kao prvi popis nakon tako teškog rata, on donosi i podatke o stanju objekata razne provenijencije: tvrđava, palanki, kula, mostova, džamija, crkava, mlinova i slično. Vidi se stepen razaranja materijalne komponente. U defteru je vidljivo i stradanje ljudskog faktora: mnoga su sela “pusta”, “bez ijedne kuće uzgor”, “u njemu već četrdeset godina nije moguće stanovati zbog crnogorskih razbojnika” i tome slično. Taj period, kao i mnogi drugi, tumačen je onako kako kojoj opciji odgovara. Na tom terenu odigrale su se dramatične promjene u strukturi stanovništva, tako da je nedostatak izvora dobrodošao falsifikatorima. Ovaj popis premošćuje taj nedostatak i, naravno, oduzima takvima glavno oružje.

STAV: Gdje sve mit (kada je u pitanju historijski period kojim se bavite) u javnom prostoru uzurpira mjesto znanstvenoj istini? Koliko su historijski mitovi politički (zlo)upotrebljavani?

HAFIZOVIĆ: Mislim da mit, u ovom periodu za koji pitate, i dalje uzurpira mjesto znanstvenoj istini. A ovaj je period dušu dao za to. Nedostatak izvora, bilo da stvarno ne postoje, bilo da nisu još uvijek dostupni, nepoznavanje i nepriznavanje arhivskog rada, uz odsustvo naučne etike, doveli su do toga da je svaka naučno neosvijetljena činjenica zamijenjena mitom. Naravno, kad je politika počela mitove koristiti kao argument, to je donijelo tragične posljedice. Spomenuti problem vlaškog stanovništva najbolja je ilustracija za to. Politika ne mari za to što u prvom osmanskom popisu Bosne iz 1468/69. godine nije bilo institucionalnog pravoslavlja, ali nauka je kriva što taj popis nikad nije valoriziran kako treba, čak nije dobio ni prikaz kakav zaslužuje. To je konformizam povjesničara, izbjegavanje priče o jednom vrlo kompleksnom problemu bez čijeg se ispravnog situiranja u našoj prošlosti ne može očekivati ni relaksiranje odnosa u sadašnjosti i budućnosti.

STAV: Postoji li način da se historija prestane zloupotrebljavati u političke svrhe? Gdje vidite prostor u kojem bi rezultati Vašeg i rada Vaših kolega mogli prodrijeti i izvan užih znanstvenih krugova?

HAFIZOVIĆ: Ovo je pitanje na koje je najteže dati odgovor. Svaki preživjeli mit, svaka nerazjašnjena situacija, hrana su za tu zloupotrebu. Iluzorno je očekivati da moral i etika prorade punim kapacitetom, ali mislim da bi trebalo da naučnici podržavaju rad svojih kolega tako što će njihove radove pročitati i preuzeti sve ono što im može koristiti u njihovim istraživanjima, umjesto da omalovažavaju tuđe napore, a svoje, pa i neznatne, višestruko uveličavaju. Potrebno je malo više hrabrosti i upornosti u promoviranju onoga što je dokazana istina, uz zahtjev da se ta istina odrazi i u javnom prostoru, kao i u udžbenicima.

http://stav.ba/mit-i-dalje-uzurpira-mje ... oj-istini/

[Haman2]

NA SCENI JE POVAMPIRENA POLITIKA HERCEG-BOSNE

Jakub SALKIĆ

Izmjene koje su predložili iz Kluba delegata hrvatskog naroda neprihvatljive su, dugoročno štetne, pa čak i opasne. To je koncept potpuno suprotan konceptu sadržanom u odlukama Evropskog suda za ljudska prava: umjesto integracije bh. društva, dostizanja jednakosti svih građana na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, prijedlog Kluba hrvatskih delegata uvodi podjele birača po etničkom principu, uspostavlja teritorijalizaciju etnički određenih birača i vodi podjeli našeg društva na osjetljivom pitanju izbora, što je predtekst za neke nove teritorijalne podjele



Halid Genjac predsjednik je Glavnog odbora Stranke demokratske akcije (SDA), delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, a trenutno vrši dužnost generalnog sekretara SDA i na toj poziciji mijenja uhapšenog Amira Zukića. U intervjuu za Stav Genjac govori o stanju unutar SDA, brojnim problemima koji tište ovu stranku, ali i o aktuelnim političkim pitanjima u državi, među kojima se najviše ističe nedavno dostavljeni prijedlog Hrvata za izmjene Izbornog zakona BiH.

STAV: Preuzeli ste nedavno funkciju v.d. generalnog sekretara SDA u ne baš sretnim okolnostima. Može li SDA iz ovih teškoća izaći kao jača stranka?

GENJAC: Kao velika stranka s brojnim članstvom, SDA je od svog osnivanja imala sličnih poteškoća. Ti problemi nekad su manje, a nekad više iznošeni u javni prostor, ali su uglavnom rješavani unutar stranke i njenih tijela. Na osnovu ličnog iskustva, mogu reći da su te poteškoće uvijek bile povod za pojačano djelovanje i aktivizam – i članstva i tijela stranke. I ovaj je put dosta posla pred nama: otići među članstvo i birače organizirajući veliki broj tribina, donijeti potrebne odluke itd. Ako taj posao uradimo kvalitetno i na vrijeme, SDA će iz ovoga izaći ojačana.

STAV: Kako gledate na činjenicu da su podignute optužnice protiv nekoliko visokopozicioniranih članova SDA? Mislite li da je dobro za stranku da se sumnje konačno rasvijetle ondje gdje je tome i mjesto – u pravosudnim institucijama?

GENJAC: Optužnice podignute protiv generalnog sekretara i dva potpredsjednika težak su udarac za stranku. U vezi s tim optužnicama ima dosta nejasnoća i stranka će trpjeti štetu sve dok se te nejasnoće u potpunosti ne razjasne. Zato je za stranku, a vjerujem i za optužene, važno da se sve sumnje i nejasnoće što prije i što profesionalnije razjasne ondje gdje je to jedino moguće – u institucijama pravosuđa.

STAV: Korumpiranih ljudi ima u svim strankama i segmentima društva. Može li SDA biti primjer drugima da se s korupcijom mora raščistiti tako što će se krenuti iz vlastitog dvorišta?

GENJAC: Stranka demokratske akcije od svog je osnivanja skoro neprekidno najjača i najznačajnija politička stranka u Bosni i Hercegovini. Prije svega zahvaljujući podršci velikog broja birača, podršci koja obavezuje. Mislim da naši birači razumiju kompliciranost političkih odnosa u državi i ustavnog uređenja jako podložnog blokadama. Razumiju prijetnje kojima je izložena naša država i cijene borbu kadrova SDA za jačanje države na dobrobit svih njenih građana. Međutim, sasvim razumljivo, naši birači ne opraštaju korupciju i kriminal. Korupcija je ogromna opasnost za naše društvo općenito i u borbi protiv tog zla ključna je odlučnost političkih stranaka. U toj borbi u stranci ne smije uopće biti prostora za kompromis niti mjesta za one koji su povjerene pozicije koristili za činjenje kriminala i korupcije.

STAV: Je li situacija u stranci normalizirana nakon što je Predsjedništvo SDA isključilo Šepića i ukorilo ostalu trojicu iz “odmetnute četvorke”?

GENJAC: Dešavanja s četvericom poslanika ne utječu toliko na opće stanje u stranci, koliko utječu na stanje u Klubu SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. A stanje u Klubu nije normalizirano jer je nejasan daljnji odnos trojice poslanika prema odlukama organa stranke. Samo dva načina postoje da se to riješi: ili da poslanici poštuju stavove organa svoje stranke, što je statutarna obaveza, ili da, u suprotnom, organi stranke postupe onako kako Statut nalaže. Sve dok se to ne riješi na jedan od navedenih načina, teška situacija u Klubu opterećivat će stanje u stranci.

STAV: Šta uopće znači ukor stranke za političko djelovanje ukorenih?

GENJAC: Ukor uglavnom ima simbolički i upozoravajući značaj. U praktičnom smislu, to je najava sljedeće drastičnije sankcije, odnosno isključenja, ako se nastavi s nepoštivanjem statutarnih obaveza. Ukor može biti prepreka za stavljanje na listu ako se, kao što je bilo dosadašnjih primjera, organi stranke opredijele za takva izborna pravila.

STAV: Zašto je uopće SDA toliko dugo trpjela napade iz vlastitih redova od četverice zastupnika?

GENJAC: Ključni je razlog u nastojanju da se očuva jedinstvo i snaga Kluba SDA u provođenju vrlo zahtjevnih reformi. Nakon izbora, stranka je nastupila s vrlo ambicioznim reformskim planovima u cilju ubrzanja evroatlantskih integracija Bosne i Hercegovine. Za realizaciju tih planova izuzetno je značajan jedinstven i snažan Klub SDA u Predstavničkom domu, od koga se, prirodno, očekuje najsnažnija podrška Vijeću ministara s takvim reformskim programom. Kao što je poznato, u prvoj i drugoj godini mandata bilježimo značajne rezultate zahvaljujući kojima iduće godine očekujemo kandidatski status. Nažalost, cijela prva polovina ove treće godine mandata obilježena je neredom u Klubu SDA i upornim nastojanjem rukovodstva stranke da se stanje uredi i problemi riješe. Stranka jeste trpjela štetu zbog javnih istupa nekih od navedenih poslanika, ne svih, ali napominjem da izrečeno mišljenje nikada u SDA, pa ni ovaj put, nije bilo razlog da se izriču sankcije. Međutim, kada poslanik postupa suprotno Statutu i suprotno odlukama organa stranke, organi stranke moraju reagirati.

STAV: Kakva je sada pozicija SDA u Parlamentu BiH nakon isključenja Šepića, hoće li “ukorena trojka” poštovati stranački dogovor ili možemo očekivati da djeluju kao “slobodni strijelci”?

GENJAC: Nakon ovog dugog perioda dogovaranja i razgovaranja, mislim da je odluka u rukama navedenih poslanika.

STAV: Dosta je unutrašnjih problema u SDA, od “četvorke” do općinskih odbora u Srebrenici i Zvorniku. Šta su uzroci ovih problema i kako će ih SDA riješiti?

GENJAC: Uvijek je u stranci bilo nezadovoljnih pojedinaca, grupa, poslanika, odbornika. Uglavnom se to nezadovoljstvo obrazlagalo neslaganjem s navodno pogrešnim odlukama rukovodstva stranke. Pritom se svjesno populistički ili nesvjesno (iz neznanja) počesto zanemarivala i zanemaruje činjenica da bošnjačka politika, pa ni SDA i njeno rukovodstvo, nažalost, nisu u prilici birati između dobrog i lošeg, nego između lošeg i manje lošeg. Takvih pojedinaca i grupa bilo je i u vrijeme rahmetli Alije Izetbegovića i u vrijeme rahmetli Sulejmana Tihića, pa evo i sada. Naravno, primjedbe treba uvijek saslušati, razmotriti i razdvojiti dobronamjerne od demagoških. Upozoravajuća je i zahtijeva reagiranje činjenica da je rijetko do sada bilo ovakvog nepoštivanje odluka organa stranke.

STAV: Zašto je prijedlog izmjena Izbornog zakona, kakav su predložili Hrvati, neprihvatljiv Bošnjacima?

GENJAC: Izmjene koje su predložili iz Kluba delegata hrvatskog naroda neprihvatljive su, dugoročno štetne, pa čak i opasne. To je koncept potpuno suprotan konceptu sadržanom u odlukama Evropskog suda za ljudska prava: umjesto integracije bosanskohercegovačkog društva, dostizanja jednakosti svih građana na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, prijedlog Kluba hrvatskih delegata uvodi podjele birača po etničkom principu, uspostavlja teritorijalizaciju etnički određenih birača i vodi podjeli našeg društva na osjetljivom pitanju izbora, što je predtekst za neke nove teritorijalne podjele.

STAV: Čini se da smo došli u situaciju da SDA više brine o interesima Hrvata iz Bosne, dok HDZ gleda samo Hercegovinu. Kako je uopće to moguće?

GENJAC: HDZ nije nikada istinski napustio koncept Herceg-Bosne kojem se trenutno sudi u Hagu. Naprotiv, prisustvujemo svojevrsnom povampirenju te politike. Nažalost, raznim izjavama i postupcima tome daju podršku i predstavnici aktuelne vlasti Republike Hrvatske, u kojoj glavnu riječ vodi HDZ Hrvatske. Toj je politici ključni cilj zaokruživanje teritorija dijela Bosne i Hercegovine. Ostalo je manje važno. Hrvati izvan tog zamišljenog teritorija toj politici nisu bili bitni, kako u ratu, tako ni sada. Zato se kod izbora delegata za Dom naroda Parlamenta FBiH predlaže delegitimiranje ne samo Bošnjaka već i Hrvata s velikih dijelova prostora FBiH bez obzira na to što je riječ o kršenju Evropske konvencije o ljudskim pravima i Pakta o građanskim i političkim pravima. To znači, primjerice, da blizu 18.000 Hrvata s područja Sarajevskog kantona ne bi imalo pravo da budu birani i predstavljeni u Domu naroda Parlamenta FBiH.

STAV: Čak i da prođu ovakve izmjene Zakona, očekuje nas opet zahtjev Suda za ljudska prava za prilagođavanje zakona presudi u predmetu Sejdić-Finci. Zašto HDZ želi izbjeći taj detalj, presudu Sejdić-Finci?

GENJAC: Ovakve izmjene sasvim izvjesno ne mogu proći, ne postoji dovoljan broj glasova u Parlamentarnoj skupštini. Eventualnim usvajanjem ovakvih izmjena, sasvim sigurno bi se umanjili izgledi za provođenje presude Sejdić-Finci. HDZ upravo i hoće da se usvoje izmjene Izbornog zakona koje samo njima odgovaraju, nakon toga bi se teško mogao očekivati pristanak HDZ-a na bilo kakve promjene, pa i one koje znače provođenje obavezujućih presuda Evropskog suda za ljudska prava.

STAV: Kako gledate na to da Hrvati, koji se stalno žale na majorizaciju, upravo to pokušavaju nametnuti svima ostalima u Mostaru?

GENJAC: Hrvati su kao malobrojniji narod u Bosni i Hercegovini zaštićeni brojnim mehanizmima pozitivne diskriminacije ugrađenim i u Ustav BiH i u Ustav FBiH (domovi naroda, obavezne raspodjela ključnih pozicija među predstavnicima konstitutivnih naroda itd.). Sada HDZ ispostavlja nove zahtjeve i ti zahtjevi mogu biti legitimni. Međutim, ti zahtjevi moraju biti i vjerodostojni. Umjesto te vjerodostojnosti, HDZ postupa po principu: gdje sam manjina, tražim ravnopravnost, gdje sam većina, drugi i ne postoje. Stolac je primjer. HDZ vrlo agresivno, sve do Evropskog parlamenta, insistira na principu legitimnog (?) predstavljanja, po kome bi Hrvate trebali birati isključivo hrvatski birači. Istovremeno, predlažu rješenje izbora u Mostaru s ugrađenim inženjeringom koji omogućava da hrvatski birači biraju značajan broj bošnjačkih vijećnika u Skupštini Grada Mostara.

http://stav.ba/na-sceni-je-povampirena- ... ceg-bosne/

[Haman2]

NEGIRANJE ZLOČINA ODREĐUJE SRPSKI IDENTITET

Edib KADIĆ 24.05.2017.

“Mislim da bi Evropska unija trebala biti mnogo glasnija i da treba reagirati na revizionizam kakav trenutno pokreće Dodik. Evropska unija treba insistirati kod političkog rukovodstva Srbije da prihvate sve činjenice koje su utvrđene tokom postupaka u Hagu, a ne da nastavljaju s negiranjem onoga što je utvrđeno i već dokazano”, smatra Vetlesen



Arne Johan Vetlesen profesor je političke filozofije na Univerzitetu u Oslu i jedan je od najpoznatijih norveških filozofa današnjice. Objavio je dvadesetak knjiga i više od stotinu naučnih radova i eseja u kojima je izučavao pojam zla. Zbog svog upornog rada na izučavanju zla, ali i ljudskog dostojanstva, dobio je nagradu Fangenes Testamente (Logoraški testament, 2004. godine), koju Norveški institut za mir svake godine dodjeljuje istraživačima koji su dali poseban doprinos u borbi protiv zla.

Na prijedlog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerzitet u Sarajevu dodijelio je 2015. godine profesoru Vetlesenu Nagradu za mir i progres. Ocjena je da su njegovi naučni eseji nastojanje da se nauka koristi za razumijevanje provala barbarstva i zapretanih zločinačkih instinkata koji završavaju genocidom i da svi njegovi radovi imaju kao osnovni cilj razumijevanje uzroka, ciljeva i razmjera genocida te prevenciju genocida kao zločina i zla najvišeg ranga.

U ponedjeljak 15. maja u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava promovirana je njegova nova knjiga pod nazivom Studije o zlu. Autor je nakon promocije o samom porijeklu zla i njegovom nastanku, uzrocima i razlozima genocida, potencijalnim prevencijama, kao i mnogim drugim zanimljivim činjenicama govorio u intervjuu za Stav.

STAV: Otkuda dolazi Vaše interesiranje za izučavanje zla i genocida? Zbog čega ste se opredijelili za ovu temu, o kojoj ste napisali više od stotinu naučnih radova i eseja?

VETLESEN: Interesiranje za holokaust javilo se već od mladalačkih dana, još dok sam bio učenik osnovne škole, jer sam volio čitati i upoznavati ta iskustva, iskustva ljudi koji su preživjeli sve te strahote. Biografija Prima Levija mi je, recimo, bila veoma zanimljiva. Sjećam se da sam mnogo o tome čitao još kao petnaestogodišnjak. Jednostavno, zanimali su me nacistički zločini.

STAV: Kako u svojim djelima definirate zlo? Kako ono nastaje, odakle potječe, koji su razlozi i uzroci za činjenje zla, posebno u ratnim okolnostima, i koji su najbolji načini i metode da se zlo zaustavi i spriječi?

VETLESEN: Veoma je teško kratko ogovoriti na ovaj set pitanja. Krenimo od toga kako ja vidim i definiram zlo. Zlo nastaje kada neko, bilo ko, poduzima određenu akciju s namjerom da ozbiljno nanese štetu i bol žrtvi protivno njenoj volji, tako da na neki način utječe i definira budućnost te same žrtve. Uvijek se mora praviti osnovna razlika između individualnog i kolektivnog zla. Kod individualnog je žrtva odabrano ciljana na osnovu odnosa između tih dviju osoba. Kod kolektivnog apsolutno ne mora postojati nikakav lični ili privatni motiv i nikakav razlog. Jednostavno, kompletna grupa usmjerena je prema drugoj grupi koja postaje žrtva. Onda ta žrtva postaje meta nanošenja boli, izvođenja agresije, čisto zbog određene ideologije i zato što, kako se to najčešće objašnjava, žrtva predstavlja prijetnju agresoru, što je sasvim dovoljan razlog da mu se nanesu zlo i nepravda. Onda tu može još doći i do određenih objašnjenja zašto žrtva ne zaslužuje da živi s agresorom na istoj teritoriji, ili zašto ne zaslužuje da živi uopće. Odnos između ovih dviju grupa jednostavno se određuje na osnovu identiteta ili pripadnosti pojedinaca nekoj grupi, tako da identitet, zapravo, odlučuje da li će neko umrijeti, a u čitavom tom procesu dolazi do deindividualizacije pojedinca.

Ako pogledamo genocid, koji je planiran i organiziran na način da se pripadnicima neke druge grupe učini zlo, i ako uzmemo u obzir tri genocida koja su se desila u 20. stoljeću, holokaust, Bosna i Ruanda, nijedan od tih genocida nije se desio bez prethodnih faza: faza ideologije, faza propagande i faza pripreme. Zločini ovakvih razmjera nikada se nisu dešavali spontano, odnosno, da su od običnih građana išli prema vrhu, već su se upravo planirali tu na vrhu i tek onda se provodili u djelo uključivanjem ljudi koji su bili pod njihovom komandom. Ta fizička agresija, mučenje, silovanje, ubijanje, sve je to simbolički čin u kojem se retorički opravdava fizička agresija u obliku “samoodbrane koja je prijeko potrebna akcija u tom momentu”. Ljudima se nametne razmišljanje da su ugroženi postojanjem neke druge grupe, te se to opravdanje izuzetno često koristi kako bi se ljudi motivirali na činjenje zločina, te na koncu genocida.

Najprije se neprestano stvara atmosfera straha, nepovjerenja i nesigurnosti. Kreira se atmosfera u kojoj se određenoj grupaciji ne može vjerovati, ni grupi ni pojedincima, bez obzira na to što neko od ljudi iz prve grupe ima, na individualnom nivou, vrlo pozitivan odnos s pojedincima iz ove grupe. Međutim, pripadajući prvoj grupi, ljudi potpadaju pod ovu propagandu i ne mogu vjerovati pripadnicima drugih grupa. Tako da se sve na kraju svodi na borbu “života i smrti”. U takvom scenariju nijedan pojedinac, nijedna individua nije izuzeta.

Kada je riječ o prevenciji zločina i genocida, fizičko ubijanje i uništavanje ljudi u logorima krajnja je tačka, i o tome neću govoriti jer kompletan taj proces treba se i mora mnogo ranije zaustaviti. Na samom početku obični ljudi prestaju se pozdravljati na ulici s drugom skupinom i od njih okreću glavu, te tako postaju dio opće ideologije i priče. U trenutku kada se susjedski odnosi naruše toliko da se ne mogu dalje razvijati, ulazi se u tzv. vanrednu situaciju i sve se dijeli na “mi“ i “oni“. Većina pojedinaca nakon toga ili ne želi ili se ne usuđuje preuzeti rizik da intervenira i odbrani nekog pripadnika te druge strane ako vidi da je pripadnik te druge strane napadnut. Ideološki se prekidaju sve moguće veze i to je već znak da ništa u tom društvu nije u redu i da se opasnost od genocida u toj okolini znatno povećala. Arhitekti genocida to vrlo dobro znaju. To im je znak da mogu ići dalje u uništenje jedne grupe, jer u tom trenutku oni vrlo dobro znaju da neće doći ni do kakvog protesta i da se ljudi grupe “mi” neće pobuniti protiv zločina, a “njih”, one druge, svakako niko ništa i ne pita.

STAV: Jeste li tokom svojih izučavanja imali priliku razgovarati s ratnim zločincima? Jeste li uspjeli proniknuti u njihov način razmišljanja i razloge zbog kojih su spremni počiniti ratne zločine koji katkad završavaju i genocidom?

VETLESEN: Nisam imao priliku razgovarati s bilo kojim ratnim zločincem kako bih mogao da prodrem u njihov način razmišljanja. Moj rad i zaključci uglavnom se temelje na pisanim dokumentima iz postupaka pred krivičnim sudom u Hagu. Međutim, jedna je od mojih kolegica u Oslu psiholog i radila je doktorsku disertaciju o masovnim silovanjima koja su se dešavala tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, naročito o masovnim silovanjima u Foči. Insistirala je da razgovara s tri počinioca tih masovnih i teških krivičnih djela iz Foče osuđenim na kazne od 21, 28 i 34 godine zatvora, ali nije uspjela ostvariti kontakt. Jedan od razloga bio je formalne prirode, jer je bilo veoma teško osigurati pristup takvim osobama. S druge strane, ni oni sami nisu htjeli razgovarati o počinjenim zločinima.

STAV: Jesu li počinioci uopće svjesni razmjera učinjenog zla?

VETLESEN: Prisjećam se Milana Lukića, kojem se sudilo pred Tribunalom u Hagu. Mislim da se zločinci ne bi mogli osvrnuti na počinjeni zločin i objasniti mi kako je uopće moguće da jedan čovjek može počiniti tako stravične i grozne zločine. Oni to uopće ne vide kao grešku i ovdje ne govorim isključivo o krivičnom djelu, oni čitav taj proces ne vide kao nešto što je pogrešno. Samo to neprihvatanje i negiranje za mene kao naučnika u startu predstavlja prepreku da steknem neka nova saznanja. Vjerujem da bih u eventualnom susretu s njima bio frustriran njihovim negiranjima zločina jer bih stalno pokušavao saznati šta se to dešava u glavama tih ljudi i ponuditi odgovor na tu zagonetku. Oni će to zasigurno definirati kao nešto što nije pogrešno i u tome će istrajavati. To znači da je dijalog s njima u startu onemogućen.

STAV: Smatrate li da su odgovarajuće kazne koje su u Hagu izrečene osuđenim ratnim zločincima? Kako danas moderan čovjek, koji je dio demokratskog društva u kojem je prisutna vladavina prava, može sebi objasniti da je zločinac koji je ubio na stotine ljudi osuđen na samo dvadeset ili trideset godina zatvora?

VETLESEN: Pogledajmo slučaj Sretena Lukića, osuđenog pred Tribunalom u Hagu na 27 godina zatvora. Ili Karadžića, koji je prvostepeno osuđen na četrdeset godina. Ili Krstića, kojem je kazna zatvora smanjena na 34 godine. Naravno da ove kazne nisu dovoljne i da ovaj brojčani izraz ne predstavlja nekakvu veliku kaznu. Zatvorska kazna kolika god da je, nikada nije odgovarajuća za ovakve zločine niti se ona može mjeriti s težinom počinjenih djela. Ne postoji odgovarajuća proporcionalnost između počinjenih djela i sankcije. Ako izuzmemo smrtnu kaznu, koja se ne može izreći pred Tribunalom u Hagu, ono što se dešava u sudnici jeste u suštini ono što je za nas možda i mnogo bitnije. Na sudu je, iako nam se to možda sada ne čini takvim, od neprocjenjive važnosti utvrđivanje činjenica. To određuje kako će događaji o kojima se govori na sudu biti opisivani u knjigama i, na koncu, kako će ostatak svijeta, koji ne pripada grupi počinioca tih ratnih zločina, kao ni njihovim simpatizerima, razgovarati, komentirati i razmišljati o tome šta se u Bosni i Hercegovini dešavalo između 1992. i 1995. godine. Ove činjenice govore o počinjenim zlodjelima i mislim da je već to dobar način da se izvrši određena prevencija kako se ovakve stvari više nigdje ne bi ponovile. Opet napominjem, nesklad između kazni i počinjenih zlodjela jeste ogroman, međutim, dokazujući krivicu, mi ustvari pobijamo negatore zločina osudivši ih na propast u njihovim namjerama. U ovom trenutku svijet itekako dobro zna šta se dešavalo u Srebrenici, Višegradu, Sarajevu i ostalim gradovima u Bosni i Hercegovini. Kada je riječ o samim žrtvama, one nikada neće biti zadovoljne presudom, i to je sasvim normalno.

STAV: Da li svoju knjigu Studije o zlu planirate promovirati i u Srbiji? Mislite li da bi to imalo pozitivan utjecaj na budućnost i suživot naroda u Bosni i Hercegovini i u Srbiji?

VETLESEN: Volio bih da se napravi promocija moje knjige i u Srbiji ako bi se uspostavili kontakti i ako bi je izdavači u Srbiji željeli objaviti. Rado bih ondje otišao. Napisao sam i mnoge druge knjige koje šire i detaljnije govore o onome što se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom agresije. Kada je riječ o knjizi Studije o zlu, itekako bih volio da se mnogo više o njoj govori u Srbiji.

STAV: “Da li je oprost moralno pogrešan?” jedno je od pitanja kojim se bavite o svom djelu Studije o zlu. Kako bi u ovom slučaju bošnjački narod uopće mogao ući u fazu oprosta ratnih zločina i genocida s obzirom na to da većina srpskog naroda u Srbiji i Republici Srpskoj još negira ratne zločine i genocid koji je počinjen tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu?

VETLESEN: Dva poglavlja u kojima sam pisao o pomirenju i oprostu govore o tome da nijedan počinilac, bez obzira na to priznaje li krivicu i izražava li žaljenje, ne može zahtijevati dobijanje oprosta. Pomirenje je sasvim drugi koncept i zato je potrebno da neki lider poput Milorada Dodika istupi javno i prizna odgovornost za zločine počinjene u Srebrenici. Naravno da mi ne očekujemo da će se to desiti, ali navodim primjer. Možda bi premijer Srbije mogao javno istupiti i priznati genocid, što bi bio dodatni korak ka pomirenju. Pomirenje je politički segment u kojem se na političkom nivou uspostavlja balans između dviju grupacija, nacija, naroda… Upravo zato pomirenje i oprost moramo podijeliti na dvije različite strane i treba naglasiti da je pomirenje moguće i bez oprosta. Međutim, ako dođe do oprosta, počinioci zločina mogu ga smatrati isključivo jednim velikim dobročinstvom i poklonom.

STAV: Da li bi se poricanje genocida moglo okarakterizirati i poistovjetiti sa samim činjenjem genocida, i kako Vi tu vrstu poricanja doživljavate? Zbog čega Srbi još nisu spremni kolektivno priznati genocid i donijeti neku vrstu rezolucije o tome?

VETLESEN: Mislim da je jedan od premijera Srbije prilikom proslave Nove godine u svom govoru priznao da su bosanski Srbi počinili genocid u Srebrenici. To je pitanje ostalo toliko kontroverzno jer je on ubrzo nakon toga izgubio politički položaj i mislim da ga je sankcionirala njegova politička stranka jer nije postojala politička zrelost kod političke elite u Srbiji da prizna genocid. Oni još nisu spremni za takvo što. To ne znači da ni građani nisu spremni da o tome razgovaraju i da to prihvate. Ja ne znam šta ljudi u Srbiji misle, međutim, ako njihovi političari i lideri nastave negirati genocid, još će se više stvarati negativna atmosfera koja se odražava na društvo u Srbiji. Mislim da je potrebna neka nova generacija kako bi se to promijenilo. Međutim, vidimo da do priznanja nije došlo ni nakon 20 godina i ništa se u suštini nije promijenilo. Kao da negiranje zločina određuje srpski identitet kako bi se ono moglo s koljena na koljeno prenositi. Sada se postavlja pitanje da li je potrebno još dvadeset godina da se priznaju ovi zločini. Činjenica je da će za dvadeset godina većina ratnih zločinaca umrijeti, tako da više neće ostati niko ko bi mogao i trebao priznati genocid. Vrijeme ističe i ono nam nikako ne ide naruku.

STAV: Kako se Bošnjaci trebaju odnositi prema genocidu a da ne budu zauvijek zatočeni u ulozi žrtve?

VETLESEN: Žrtve bi u ovoj svoj priči vrlo lahko mogle biti zarobljene svojim pogledima na svijet i život, ali i oslanjanjem na sva ona iskustva i iskušenja kroz koja su prošli. Unatoč svemu tome, žrtve moraju ići naprijed, a istovremeno, najvjerovatnije, nikada neće biti u poziciji da se oslobode sve te težine i boli koju su pretrpjele. Preživjeli moraju na individualnom nivou pronaći način, kao i bilo koja žrtva zločina, kako da se nose s tim poteškoćama i svim onim što im se dogodilo. Žrtve moraju ići dalje i ne smiju čekati da počinioci zločina preuzmu odgovornost, što bi trebao biti kao neki preduvjet da se žrtve lično pomire s onim šta su iskusile i da konačno krenu dalje kroz život. Nikada se neće desiti da će se počinioci zločina oglasiti u nekom velikom broju i da će priznati krivicu i odgovornost.

Postoji tu i to stalno pitanje sramote. Možda počinilac zločina nije od samog početka razmišljao o nametanju sramote, međutim, to je nametanje poslije dobilo namjeru. Ta sramota opstaje kako u glavama pojedinačnih žrtava, tako i u cijeloj zajednici. Ona se održava kroz tabue, kroz tišinu, kroz situaciju u kojoj žrtve o tome nisu kadre razgovarati ni s najbližom rodbinom. Pogledajte slučajeve silovanja o kojima se tako malo govori. Bilo je mnogo slučajeva u kojima nisu isključivo zločinci vršili silovanja, već su primoravali žrtvu da siluje drugu žrtvu. Bilo je situacija kada su ljudi morali birati između života i silovanja nekog od članova svoje porodice ili sigurne smrti. To su strašne situacije, a o tome se izuzetno malo razgovara. Upravo ta šutnja sprečava ljude da krenu dalje u život. Bez obzira na to kakva su i koliko bolna bila naša iskustva, ako želimo ići dalje, moramo biti kadri o njima razgovarati.

STAV: Šta u vezi s ovim Evropska unija može učiniti kako bi konačno došlo do stabilizacije odnosa između Bosne i Hercegovine i Srbije?

VETLESEN: Evropska unija trebala bi biti mnogo glasnija i reagirati na revizionizam kakav trenutno pokreće Dodik. Evropska unija treba insistirati kod političkog rukovodstva Srbije da prihvate sve činjenice utvrđene tokom postupaka u Hagu, a ne da nastavljaju negirati ono što je utvrđeno i dokazano u Hagu. Na kraju, još jedan problem jeste ustavni poredak u Bosni i Hercegovini određen Daytonskim mirovnim sporazumom. Ovaj sporazum toliko je puta bio izložen žestokim kritikama zato što on produžava primat etničkog entiteta i ide u smjeru etničkih podjela.

Način na koji Daytonski mirovni sporazum diktira odnose unutar Bosne i Hercegovine, da s jedne strane imamo Hrvate i Bošnjake, a s druge strane Srbe, kao suprotstavljene strane, pokazuje se kao velika greška i propust. Naravno da ima onih koji govore da je to bilo jedino što se moglo postići u Daytonu, i ja se slažem s tim. Međutim, prošle su 22 godine nakon Daytona i očito je da se neke stvari moraju urediti. Mislim da treba pozitivno ići u obnovu multietničke Bosne i Hercegovine jer je to Bosna i Hercegovina kakvu smo oduvijek poznavali i kakvu i dalje želimo vidjeti. Ne smijemo ići isključivo na etničke podjele koje, bez sumnje, imaju svoju važnost, ali one ne smiju biti isključive na način na koji su danas prisutne u svim segmentima života u Bosni i Hercegovini. Kada ovo govorim, naravno da sam svjestan da je određene stvari nekada vrlo lahko reći, a da ih je vrlo teško provesti u djelo.

STAV: Koliko je zanimanje za genocid u Norveškoj? Koliko ljudi uopće znaju šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom agresije, da li ljudi znaju da je prije 22 godine nad Bošnjacima u Bosni izvršen genocid i kako se danas reagira na spomen genocida?

VETLESEN: Mislim da Norvežani znaju mnogo više o onome što se dešavalo u Srebrenici, nego u ostalim dijelovima BiH. Naprimjer, mislim da Norvežani ne znaju mnogo o opsadi Sarajeva tokom agresije na BiH, jer se o tome generalno mnogo ne priča u Norveškoj. Vrlo često se priča kako je u Bosni bio tzv. građanski rat i u Norveškoj i dalje postoji takvo razumijevanje koje je još pod utjecajem svega onoga što je Thorvald Stoltenberg govorio. On je uvijek insistirao na priči kako je tu sukob između triju grupa koje nisu mogle živjeti zajedno niti jedni pored drugih, tako da u mirovnim pregovorima on nikada nije pružao podršku toj multinacionalnoj Bosni i Hercegovini kakva ona jeste. To razumijevanje da je jedna država agresor, a da je druga država žrtva, ili da je jedan narod agresorski i da je drugi narod žrtva, nije se toliko često koristilo u Norveškoj, što je sve bilo ponovo pod utjecajem onoga što je govorio Stoltenberg.

Do danas se ta njegova retorika nije dovoljno osporavala. Ako napravimo poređenje između Norveške i Švedske, vidjet ćemo da se u Švedskoj više zna o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Možda se jedan od razloga krije i u činjenici da je Švedska tokom agresije primila 80.000 izbjeglica iz Bosne, dok je Norveška prihvatila svega 12.000. Uvijek se slatko nasmijem na činjenicu, a pogotovo danas nakon svega, da posrednik u mirovnim pregovorima Thorvald Stoltenberg nikada nije odgovorio na moj poziv i nikada se nije htio sresti sa mnom da razgovaramo, ali se uvijek rado sretao s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Danas to možemo protumačiti na način da je Thorvald Stoltenberg pažljivo birao ljude s kojima će se družiti.

http://stav.ba/negiranje-zlocina-odredu ... identitet/

[Haman2]

BiH treba biti građanska kao države EU; Prijedlog izmjena Izbornog zakona je povratak u srednji vijek


Akademik, Prof. DR. Muhamed Filipovic

U jednom intervju vašoj televiziji sam rekao da mi uopće nemamo potenciju da budemo članovi EU. Mi nemamo građana. EU je zajednica građanskih država. Nemamo građanstva jer građanin nije ništa. Prijedlog izmjena Izbornog zakona je vraćanje porijekla suverenosti na etnički identitet, a mi smo u 21 vijeku. Cijeli 19. i 20. vijek su pokazali da je to odbačeno. Potrebno je da se svi zajedno okupljamo na jednoj ideji koja je moderna, a to je građanska ideja, ideja demokratije i tolerancije, kazao je za TV1 akademik Muhamed Filipović.

TV1: Kako gledate na aktuelnu političku situaciju i koji je Vaš dojam?

FILIPOVIĆ: Razočaravajući. Ja sam jako zabrinut, zapravo ne mogu da shvatim kako je ovo moguće 25.godina nakon jedne katastrofe koja je izazvala strahovito velike promjene u našim životima, i to negativne.

TV1: Zašto ste zabrinuti?

FILIPOVIĆ: Zato što još uvijek nema nikakve ideje kako izaći iz toga jer mi živimo posljedice katastrofe. Nismo u procesu liječenja tih posljedica, nismo u procesu rekompezacije onoga što smo izgubili, nismo u procesu revitalizacije naših života.

TV1: Zašto nismo, ko je odgovoran?

FILIPOVIĆ: Nismo zato što nam je u temeljima države, onakva kakva je nastala poslije Dejtona, stavljeni su loši elementi, na kojima se ne može ništa graditi i što više gradiš na lošim temeljima to je zgrada nestabilnija i nesigurnija. Mi se ljuljamo svaki čas. Ne zna se šta će Dodik uradit, šta će Čović i Izetbegović uradit.

TV1: Zašto se ljulja?

FILIPOVIĆ: Ljuljamo se zato što nema ideje i konsenzusa o BiH. Mi moramo odgovoriti na pitanje ko smo mi, kao država, ko smo mi kao narod u modernom smislu te riječi, narod kao ukupnost građanstva. Mi operiramo sa definicijama i idejama koje pripadaju 17 i 18 vijeku.

TV1: Do kada to tako može trajati?

FILIPOVIĆ: Ne može trajati jer vodi nužnom konfliktu. Ako pogledate evropsku historiju i proces pretvaranja etniciteta u moderne građanske nacije, on se odvijao kroz vrlo krvave ratove u Evropi.

TV1: Želite reći da ukoliko se ovakvo stanje nastavi da to može rezultirati konfliktom?

FILIPOVIĆ: Apsolutno. To će nužnim načinom proizvesti konflikt. Ne moraju ljudi to želiti, ali to će tako ispasti, kao što ni prošli rat ljudi nisu morali željeti. Tipičan primjer toga jeste da je Alija Izetbegović stalno govorio da rata neće biti zato što mi ne želimo rat, a pokazalo se da je dovoljno da bude jedna budala kao Karadžić pa je dovoljno da rat nastane i da bi se on pokazao kao najveći Srbin. Kada se nakupe elementi čija je suština da su značajni i bitni i efikasni, samo ako budu potrebni biće upotrebljeni.

TV1: Šta je onda rješenje?

FILIPOVIĆ: Da se traži nova ideja i da se svi zajedno okupljamo na jednoj ideji koja je moderna, a to je građanska ideja, ideja demokratije, ideja tolerancije. Mi od toga nema ništa ovdje. Nemamo tolerancije niti unutar nacija, ili naroda tzv, jer to nisu moderne nacije. Nemamo građanstva jer građanin nije ništa. Prijedlog izmjena Izbornog zakona! Zamislite tog koncepta! Vraćanje porijekla suverenosti na etnički identitet, a mi smo u 21 vijeku. Cijeli 19 i 20 vijek su pokazali da je to odbačeno.

TV1: Šta je cilj takvog izbornog zakona?

FILIPOVIĆ: Cilj je stvaranje etničkih država, a to je Herceg Bosna i to je jedini cilj i jedini element u tome. Međutim ne može se prihvatiti da se u 21 vijeku stvaraju etničke teritorije, one koje su nastale u 18 vijeku ili prije toga.

TV1: Kako spriječiti takve ciljeve?

FILIPOVIĆ: Ne može se nikakvim represivnim ili sličnim mjerama. Može se samo jasnim formuliranjem ideje o BiH kao jedinstvenoj državi njenih građana u kojoj se garantiraju sva ljudska prava, između ostalog i nacionalna, uspostavljaju mehanizmi zaštite tih prava, ali koja funkcionira u korist svakog građanina na svakom njenom dijelu.

TV1: Zašto liderima nije u interesu da se izgradi takva država?

FILIPOVIĆ: Nije u interesu zato što oni imaju svoje države. Dodik ima svoju državu koju vidi kao privatno vlasništvo. Analizirajte kako on govori o Republici Srpskoj. Čović isto tako želi da ima svoju privatnu državu. Kod Bošnjaka isto tako. Jedna stranka želi da ima svoju državu i monopol na sve odluke.

TV1: Koliko sam Vas shvatio u BiH se sanjaju četiri države. Država BiH moćna država, država RS, fildžan država, i država Herceg Bosna.

FILIPOVIĆ: U vašem navodu sve je tačno, ali ako se realiziraju ove tri raspast će se BiH.

TV1: Želite reći da je velika vjerovatnoća da se realiziraju ove tri nego država BiH?

FILIPOVIĆ: Ako stvari budu išle ovako, biće tako. Zato je bitno da se napravi alternativa, da se formuliše vizija BiH.

TV1: Hoće li brži prijem u EU spriječiti takav scenario?

FILIPOVIĆ: U jednom intervju vašoj televiziji sam rekao da mi uopće nemamo potenciju da budemo članovi EU. Mi nemamo građana. EU je zajednica građanskih država. Drugo, mi nemamo toleranciju a EU pokazuje visoki stupanj tolerancije prema nepoznatim a ne samo prema bliskima. Živimo hiljadu godina zajedno a netolerantni smo jedni prema drugima. Oni nisu živjeli ni sa Turcima, ni sa ovima i onima, a tolerantni su.

TV1: Kako Vi komentirate najavu koncerta 8.juna u Mostaru a koji je podrška ratnim zločincima?

FILIPOVIĆ: Mislim da je to nekulturno, necivilizirano, neki inat i želja da se pošalje poruka; Možete šta hoćete, možete im suditi, oni su izvršili ono što je naša misija, zato ih cijenimo i zato je Thompson onaj koji izražava ono što mi mislimo.

TV1: Iako je to veličanje ratnih zločinaca.

FILIPOVIĆ: Širom ovih prostora veličaju se ratni zločinci, u Beogradu u Zagrebu, veličaju se i ovdje jer su hrvatski i srpski nacionalni pokret samo njihove filijale iz Beograda i Zagreba i to je njihov korijen. On nije u Mostaru.

TV1: Kako čovjek koji dobije nagradu promicatelja evropskih vrijednosti, gospodin Čović i HNS koji baštine EU put se ne ograđuju od koncerta čovjeka koji je zabranjen u zemljama EU?

FILIPOVIĆ: Zato što koncipiraju sebe na osnovu teze da su oni element predziđa kršćanstva. Smatraju da su po svome predodređenju i po karakteru nacionalnog identiteta Evropljani a da smo mi Balkanci i primitivci. BiH je bila evropska. Evropa danas pokušava da dođe do statusa kakav je u Bosni bio prije 1000 godina.

TV1: Iako ovo može izazvati nove netrpeljivosti i sukobe?

FILIPOVIĆ: To im odgovara, to jeste mogućnost da situaciju tumače kao vrlo dramatičnu i opasnu po Hrvate. Neprestano se žale kako su u teškom položaju, kako im mi biramo predsjedavajućeg. Nije tačno. Čovjek koji je bio u predsjedništvu je Hrvat i nije Čović taj koji određuje ko je Hrvat a ko nije. Ja smatram da ono što je Lagumdžija uradio nije bilo fer jer je onda sebe morao kandidirat za bošnjačkog člana i morao je kandidirat za srpskoga člana. Tada bi to bilo korektno u političkom smislu.

TV1: Kakvu politiku vode bošnjački lideri?

FILIPOVIĆ: Nema bošnjačke politike. Postoje politike grupa koje promoviraju svoje interese i nastoje da sačuvaju ono što su stekli, što su im narodne žrtve dale u ruke, ali neke politike nema, jer da ima bilo kakava politika bilo bi efekata. Jedini efekat je taj što su se neki ljudi obogatili a narod ostao siromašan.

TV1: Koliko je ta politika kriva za stanje koje imamo u državi?

FILIPOVIĆ: Ona je u jednom moralnom smislu najodgovornija, prvo što ne može ostati bez države BiH, drugo što država BiH ne može bez jasnog stava i odnosa bošnjačke politike i treće što su Bošnjaci jedni historijski faktor koji je isključivo zastupao BiH i ideju zajedništva. Bošnjaci nikada nisu zastupali neku izvanbosansku politku kao Hrvati ili Srbi. U tome smislu bošnjačka politika ima najveću odgovornost. Nestankom BiH, Bošnjaci bi najviše bili pogođeni, a nestankom Bošnjaka BiH ne bi bila moguća.

TV1: Zašto onda Bošnjaci ne promijene tu politku?

FILIPOVIĆ: Mnogi od njih nisu toga ni svjesni a nemaju ni ideje kako izaći i nastale situacije, čuvaju stečeno i misle da bi svaka promjena bila loša. To će trajat dok narod ima kesu, a narodna kesa je najdublja jer se stalno puni. Narod je uvijek mora puniti jer mora živjeti. Dok god narod trpi i dok nije zavezao kesu vlast će gurati ruke u nju.

TV1: Šta je onda sa ljevicom?

FILIPOVIĆ: Ljevice mi nemamo. Uspjeli su ovi koju su vodili socijaldemokratski pokret da liše ljevicu ideje borbe za socijalnu pravdu, ideje odgovorne politike, a sa druge strane i ideje konstruktivnog djelovanja u međunarodnom prostoru. Socijaldemokratija je u Evropi bila moćna i cijenjena, a da je naša bila spremna i sposobna mogla je da dobije podršku.

TV1: Hoće li se vratiti na političku scenu?

FILIPOVIĆ: U ovom momentu nema taj potencijal jer nema ljudi.

TV1: Još jedna tema. Je li vas iznenadio sukob reisa Kavazovića i Hasana Čengića predsjednika Sabora IZ?

FILIPOVIĆ: Nije jer već duže vrijeme vidim jedan proces u IZ koji je vrlo opasan, a to je ulazak politike u IZ. Nikada u BiH predsjednik Sabora IZ nije bio pripadnik političke stranke nego je uvijek bio građanski intelektualac poznat po svome ugledu. Zadnji takav je bio prof Hamdija Čemerlić. To je bio princip koji je čuvao prirodnu odnosa između IZ i bošnjačke građanske javnosti. Drugi momentat je da političari nisu imali mjesta u strukturi IZ. To je pripadalo ulemi, a danas je infiltracija političara a i mnoge uleme koja se politizirala dovela do toga da IZ polako počinje ponašati kao crkva, kao posrednik između Allaha i muslimana a temelja ideja islama je da nema posredovanja između Boga i čovjeka.

TV1: Ko je ovdje upravu?

FILIPOVIĆ: Mislim da su sistemom reformi uspstavljene kongregacije kao u Katoličkoj crkvi, jer kardinali koji vode kongregacije donese najbitnije odluke.

TV1: Je li ovo ka jačanju ili rušenju Reisa?

FILIPOVIĆ: Vodi ka jačanju jedne strukture koja vlada, a ne islama, jer nije pitanje da li je jaka IZ kao organizacija nego da li islam ima duhovnu snagu koju je imao ranije. Mislim da to nije dobro i smatram da je važno da naša javnost podrži reisa Kavazovića kao instituciju, kao što smo poštovali Aliju Izetbegovića, ne zbog toga što smo se u svemu slagali nego zato što je simbolizovao instituciju države. Reisa treba poštovati i uvažavati.

[Haman2]

DAVID KAMHI: U IDEJI SU BOSNE SPAS I IZLAZ

Filip Mursel BEGOVIĆ 01.06.2017.

Najvažnija je stvar Bosna. To ne smijemo zaboraviti i sve ono što se radi protiv opstojnosti Bosne ne valja. Svako pomalo vuče na svoju stranu, međutim, naša je snaga država Bosna. I pokojni predsjednik Alija Izetbegović, s kojim sam bio dosta u kontaktu i sretali smo se više puta za vrijeme rata, to je znao i o tome mi je govorio. Moja je majka postila za vrijeme ramazana, a i ja sam s njom postio. Sada više ne postim, ali poštujem ramazan. Dosta poznajem islam i znam kako se treba ponašati za vrijeme ramazana. Pa, moje drage komšije, uz najljepše želje, Ramazan šerif mubarek olsun! Drage komšije, spas i izlaz u jednoj su riječi: Bosna.



Prof. David Kamhi rođen je u Sarajevu u sefardskoj porodici, u kojoj se govorio judeo-espanjol kao maternji jezik i u kojoj se generacijama prenosio interes za sefardsku kulturnu baštinu, posebno za muziku. Nakon završene Prve muške gimnazije te Srednje muzičke škole, diplomirao je i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Usavršavao se na Moskovskom državnom konzervatoriju “P. I. Čajkovski”, nekoliko godina na katedri čuvenog violiniste i profesora Davida Ojstraha te u Rimu na Muzičkoj akademiji “Santa Cecilia” kod profesorice Pine Carmirelli.

Bio je profesor violine, viole i metodike violine pedeset godina, od kojih 46 na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nastupao je kao solista na mnogim koncertima u BiH, regiji i Evropi. U njegovoj klasi završilo je nekoliko desetina studenata na diplomskom i postdiplomskom studiju koji su sada solisti koncertanti, kamerni muzičari, koncert-majstori i pedagozi na tri kontinenta. Držao je brojne seminare i mastere u BiH, zemljama okruženja i Evropi. Bio je član ili predsjednik mnogih žirija na takmičenjima studenata i mladih umjetnika u BiH, bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu. Dvadeset godina bio je predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika BiH i član Predsjedništva muzičkih umjetnika bivše Jugoslavije.

Sefardikom se bavi dugi niz godina. Održao je brojna predavanja, pisao i objavljivao radove, te izlagao na mnogim simpozijima, između ostalog i na “Ljetnoj školi za sefardske studije” u Toledu – Španija. Godine 1992. učestvovao je na svjetskoj manifestaciji “SEFARD 1992” u Madridu kao predstavnik Sefarda iz Bosne i Hercegovine. Od 1993. do 1995. bio je član Savjeta Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za vanjske poslove, te savjetnik u Ambasadi Republike Bosne i Hercegovine u Madridu 1995. i 1996. Od 1992. do 1997. bio je potpredsjednik jevrejskog kulturnog i humanitarnog društva “La Benevolencija” i Jevrejske opštine u Sarajevu te glavni urednik glasila Bilten, koji je izlazio tokom rata.

Od 1992. do oktobra 2016. bio je predmolitelj (hazan) Sinagoge u Sarajevu, a 1997. bio je jedan od osnivača Međureligijskog vijeća. Sada je član predsjedništva i predsjednik kulturne komisije JKPH društva “La Benevolencija”. Za svoj umjetnički i naučni rad te očuvanje vjere i tradicije bosanskih Sefarda i drugih dobio je brojna priznanja, nagrade, ordene i zahvalnice, a 2012. laureat je nagrade “Isa-beg Ishaković” u kategoriji “Kulturna baština”.

STAV: Je li multikultura u Sarajevu lažna i nepostojeća, kako možemo čuti u TV prilozima na RTRS-u i iz usta dijela srpskih političara?

KAMHI: Nije. To su gluposti i nije to jedino što tvrde na RTRS-u. Tamo ima i drugih gluposti. Međutim, oni trebaju malo sebe da pripaze. Multikulturalnost ovdje nije umrla. Ona je bila tu, sada je tu i bit će zauvijek tu, zato što je Sarajevo grad koji je prilikom svog osnivanja bio multikulturalan. Kada ga je Isa-beg Ishaković osnovao, on je već bio multikulturalan i nikada se to nije izgubilo bez obzira na broj ljudi u njemu. Poslije Drugog svjetskog rata u njega su došli ljudi koji nisu naučili da žive u gradu, ali onda su prošle dvije-tri generacije pa su se nekako pripitomili i postali građani. Sad se, evo, desilo opet isto poslije ovog rata. To se osjeća. Međutim, mi se trebamo boriti. To su Bosanci isto kao i mi. To su i Bošnjaci. Znate li da su za vrijeme Austro-Ugarske monarhije Bošnjaci bili svi. U tadašnjim regimentama svi su imali fesove. Bilo je u njima i dosta Jevreja. Međutim, najvažnija je stvar Bosna. To ne smijemo zaboraviti i sve ono što se radi protiv opstojnosti Bosne ne valja. Svako pomalo vuče na svoju stranu, međutim, naša je snaga država Bosna. I pokojni predsjednik Alija Izetbegović, s kojim sam bio dosta u kontaktu i sretali smo se više puta za vrijeme rata, to je znao i o tome mi je govorio.

Moja je majka postila za vrijeme ramazana, a i ja sam s njom postio. Sada više ne postim, ali poštujem ramazan. Dosta poznajem islam i znam kako se treba ponašati za vrijeme ramazana. Pa, moje drage komšije, uz najljepše želje, Ramazan šerif mubarek olsun! Drage komšije, spas i izlaz u jednoj su riječi: Bosna.

STAV: Možemo li biti multikulturalni ako sastav gradova više nije multietničan kao nekada? Odnosno, neki multikulturalnost ne priznaju kroz duh ljudi nego kroz etnički sastav.

KAMHI: Ja bih to nazvao duhom Sarajeva. A ovo brojanje krvnih zrnaca, mislim da je to atavizam koji je bio u prošlim stoljećima. Bez obzira na to što su neke nacije poslije toga došle u nacionalni pubertet, kako ja to zovem, pa su onda promovirale svoje, svoje, svoje i ništa više. Fašizam je bio baziran na tome, tamo su bile više rase, arijevci. To je propala ideja koja vodi apsolutno ničemu. To se nikada nije moglo primijeniti na Sarajevo. I za vrijeme Drugog svjetskog rata i za vrijeme ove agresije uvijek je to bilo i ostat će. Pa evo pogledajte šta je sve bilo za vrijeme rata u Sarajevu: koncerti, pozorište, SARTR, “Ars Aevi”, razne manifestacije, Sarajevska zima…

STAV: Koje je Vaše iskustvo pojma “komšiluk” u Sarajevu?

KAMHI: Znate šta je komšiluk? Sad ću vam reći. U ulici u kojoj sam stanovao dođe neki praznik, ili jevrejski, ili muslimanski, ili katolički, ili pravoslavni. U nekim kućama bilo je dosta siromašnih ljudi. Moja bi majka napravila tepsiju nečega, ili baklave, ili kolača, čak je pravila i meso, pa mi kaže: “Idi na broj tri u pet ujutro, ostavi ovo ispred vrata i nemoj da te neko vidi.” Zašto? Da ne bismo onoga kome se to nosi postidjeli. Eto, to je komšiluk. On se potvrđivao i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su komšije Bošnjaci spašavali Jevreje. Eto, nas su spasili. Mene, moga brata i moju majku spasila je Fahrija‑hanuma Fadilpašić, čiji je muž Seid išao s mojim ocem u školu. Ja sam išao s njenim najstarijim sinom Mahmutom u školu, a moj je brat išao s jednim mlađim koji se zvao Halid. To je bilo neraskidivo prijateljstvo. Kad je počelo, Fahrija‑hanuma odmah je pomogla da se naprave falš dokumenti pa da nas izvedu. Ispod Mjedenice je sjedio kočijaš s fesom i puškom. On nas je primio i odveo na stanicu gdje su bile ustaše. Tu sam vidio svoju nonu, uhvatili su je. Kada su došli do nas, ustaša je pitao: “Čija je ovo pasažera?”, a ovaj mu kaže: “Odbij fukaro, bega Fadilpašića.” I mamu pod ruku i u vagon. Eto, tako smo se spasili. Eto, to vam je komšiluk na djelu.

Ili, kad se prodaje kuća, pita se pošto je kuća. Hajde da kažemo sto hiljada. Ovaj mu kaže: “Ima i za 25 hiljada tu blizu da se kupi.” Drugi mu odgovara: “E, burazeru, sve je to lijepo, al’ uz kuću ja prodajem i komšiluk.” Mislim da treba upoznati drugog i drugačijeg, pa tek onda pričati o njemu. Ali ga prvo upoznaj, a ne da pričaš pa da ga onda upoznaš. To je komšiluk.

STAV: Neki kažu da nakon genocida ne možemo više govoriti o komšiluku kakav smo ga poznavali?

KAMHI: Da vam kažem, genocid je genocid i to je katastrofalno. Ja kao Jevrej i kao čovjek koji znam šta je genocid mogu reći da je to jedna kategorija koja se ne može opisati. Ali, ima poštenih ljudi u svim nacijama, a ima i nepoštenih ljudi. Ima i ljudi koji su krvoloci. Prema tome, ne možemo si dopustiti generalizaciju neke nacije ili naroda. Međutim, mi ćemo sve preživjeti. Osnovna je stvar Bosna i ovo što su naši preci stvarali stoljećima. Bosna je bila država prije ostalih država iz bivše Jugoslavije. To se zna. Sve se zna, ali neki se prave kao da ne znaju.

STAV: Jesu li bosanski Jevreji za vrijeme agresije na BiH lobirali kod Jevreja iz svijeta, posebno onih iz SAD-a, da se zaustavi rat?

KAMHI: Naravno da jesu. Uostalom, pitajte dr. Harisa Silajdžića. On može ispričati kako se lobiralo kod američkih Jevreja, kongresmena, gdje se god moglo. Wiesenthal ga je uputio na članove Svjetskog jevrejskog kongresa koji su lobirali za nas. Osim toga, naš veleposlanik Sven Alkalaj i drugi ljudi javili su nam da je Ravnogorski pokret rekao da je Vlada Bosne i Hercegovine prodala Hagadu da kupi oružje. Onda su bili dogovori kako da se to demantira. Ministar je bio Ljubljankić. Bili su razgovori u kojima sam i ja učestvovao i onda smo na kraju došli do toga da se Hagada pokaže, uživo. To je bilo 1995. godine pred Pesah. Pesah je bio 15. aprila 1995. godine i Hagadu su donijeli iz trezora banke gdje je bila i mi smo je izložili. Onda je došao predsjednik Izetbegović, a ja sam Hagadu metnuo na jedan oltar. Ona se slučajno otvorila na onom mjestu gdje je zemlja prikazana da je okrugla. I sad predsjednik dođe i pita me: “Ovo su prikazali 200 godina prije Galileja?” Kažem ja njemu: “Predsjedniče, to tako tu piše.” Onda su došli i ambasadori i kojekakvi novinari i onda se reklo na tri jezika: “Ekselencije, dame i gospodo, izvolite. Sarajevska Hagada. Gledajte koliko hoćete, samo nemojte dirati.” Tako se i treba govoriti. Ono što kažu Hrvati – “zorno”.

STAV: Što je s onom pričom da jevrejske hramove 1941. nisu opljačkali Nijemci nego muslimani?

KAMHI: Bilo je i toga, ali su Nijemci pljačkali, Nijemci su htjeli odnijeti Hagadu. Došli su u muzej tamo gdje je bio kustos Jozo Petrović, koji ju je dao drugom kustosu Dervišu Korkutu. A to je čovjek koji je zastupao Jevreje i za vrijeme Kraljevine kada su im htjeli ukinuti pravo glasa. Prema tome, Korkut je čovjek koji je svijetli primjer.

STAV: Kad smo već kod Korkuta, spašavao je Jevreje, ali bio je kustos Zemaljskog muzeja pa je na bigajri‑hak završio u komunističkom zatvoru. Ne čini li Vam se da naši ljudi i u današnje vrijeme često zapadaju u zabludu kada govorimo o osjećaju pripadnosti antifašizmu kao ideji i onoga što je predstavljao komunizam kao oblik političke represije?

KAMHI: Da vam kažem, to treba razdvojiti. Antifašizam je jedna stvar, komunizam je druga. Meni je jako krivo što su Korkuta zatvorili jer on nije pričao floskule, on je konkretno nešto uradio i bio zbog toga i zatvaran i sletio s posla i bio degradiran i svašta. To je bila najveća glupost što su ga uhapsili. Vjerovatno je tu bilo i podmetanja raznih ljudi. Ja na Korkuta ne dam jer je on svijetli primjer. Malo je poznato da je bila i Banjalučka rezolucija protiv progona Jevreja. Jedan od inicijatora bio je Alija Kapidžić, koji je bio vrhovni imam kraljevske vojske. Onda su ga zvali da ide u London, nije htio. Pa je došao u Banju Luku, pa su ga svi redom hapsili. Čovjek koji je pokazao svoje bosanstvo i patriotizam.

STAV: Kako Vi gledate na slučaj Mustafe Busuladžića? On je trenutno aktuelan, ali kontinuirano svjedočimo razne prijepore oko uloge dijela bošnjačkih književnika i intelektualaca u NDH?

KAMHI: Busuladžić je bio jedan vrijedan intelektualac. Eh, sad, kako je bio orijentiran i u kojem periodu, i to moramo znati. Znate šta, ljudi se mijenjaju. Ne možemo čovjeka posmatrati onako kao što pivarski konji imaju na očima. Moramo čovjeka posmatrati na svaki mogući način i u svim segmentima i vremenskim kontekstima, o tome se radi. Jasno je da je bilo u ono doba komunizma ljudi koji su bili zatvarani i pogubljivani. Isto kao što je bilo toga svugdje u svijetu, nije to naša specijalnost.

Bilo je ljudi koji su ostvarili karijeru unutar ustaškog režima. Bilo je ljudi koji su bili ništa, pa su bili povjerenici po jevrejskim radnjama, napljačkali se i postali važni jer su imali novac. Sve ove stvari trebalo bi revidirati da se tačno vidi šta je ko i kako je radio. A sad, jedan totalitarni prilaz tome nikada nije valjao. To je moje mišljenje. Događale su se čudne stvari, a mi sada pričamo na osnovu onoga što smo čuli i na osnovu nekakvih hronika i izvještaja po novinama. Međutim, to nekada nije bilo tačno. Nekada je to bilo frizirano, falsificirano. Prema tome, ja sam za to da se raščiste stvari. Da se vidi tačno šta je čovjek uradio, a šta nije. Ne možemo Busuladžića posmatrati jednoobrazno. Treba da ga vidimo kompletnog kako bismo onda donijeli sud. Ti ideološki obračuni i danas traju. Uvijek je neka politika iza toga, a ljudi se služe time da bi drugog ponizili, a sebe uzdizali. Međutim, svi ljudi i sve nacije imaju i dobrih i loših stvari, prema tome ne smijemo gledati crno-bijelo. Zašto je došlo do ove rekonkviste fašizma u Evropi? To su političari napravili da bi dobili glasače i birače. A ti su političari ne znam ni ja koliko puta znali mijenjati parole. Vi imate slučaj sa Stjepanom Mesićem i ima takvih koliko hoćete. On je svoje stavove revidirao, ili što mi kažemo: “Došao čovjek tobe.”

STAV: Kako su Jevreji, i jesu li uopće, nadvladali traumu genocida?

KAMHI: To je bila užasna trauma. Meni su četnici ubili tetku na Kozari, a 80 članova moje porodice stradalo je po ustaškim i njemačkim logorima. Možemo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti, jer ako zaboravimo, to se opet može desiti. Ne smijemo gledati na sve Nijemce kao na fašiste, jer ni to nije istina. Gledati pojedine nacije kod nas kroz ono što je jedan dio ljudi te nacije uradio ne valja. Ne možemo reći da su muslimani bili ustaše. To su gluposti! Nije istina! Pa znate li koliko je muslimana bilo u partizanima? Vidite, šovinizam, mržnja i ta osjećanja, to za čovjeka koji je educiran nije nikakav izlaz niti način opstanka. Znate, mržnja je stvar koja izjeda, od nje se dobijaju neuroze, svašta se dobija od toga. Zašto da ja sad mrzim sadašnje Nijemce ako su neki njihovi preci bili fašisti? Doći će i kod nas do katarze. I ovi preko puta nas, preko Drine, i oni moraju imati katarzu da bi došli sebi. Pogledajte šta se sve dešava, ekstremni fašizam, ekstremna mržnja, ekstremne pojave, pojava ustaštva, pojava četništva, vađenje nekakvih stvari iz historije koje uopće nisu provjerene, i služe se njima da bi argumentirali svoje glupe ili pogrešne poteze.

STAV: A kako Vi kao glazbenik gledate na Wagnera, koji je bio Hitlerov miljenik?

KAMHI: Gledam na njega kao na kompozitora koji je bio uzor fašizmu. Ja, recimo, nikada ne bih zabranio izvođenja djela takvih kompozitora ako njihova djela ne vrijeđaju druge narode. Ne bih zabranio. Međutim, moramo shvatiti ljude koji su preživjeli genocid. U Izraelu je Wagner bio zabranjen jedan duži period. Međutim, kada je otišla generacija koja je bila po logorima, sada ga izvode. Wagner ima opere koje su u redu. Umjetnost je umjetnost, a ideologija je ideologija. Umjetnost koja je inspirirana ideologijom može biti i bezvrijedna, a može biti i vrijedna. Sada ću vam navesti jedan primjer. Kada su Nijemci ušli u Rusiju, sastali su nekakvi komiteti i trebalo je napraviti nešto što bi motiviralo i mobiliziralo mase. Napravili su pjesmu koja se zove Sveti rat. To je pjesma koja je, po mom mišljenju, jedna od najboljih pjesama u Drugom svjetskom ratu. Bolja je od njemačke Lili Marleen. To je toliko doprinijelo mobilizaciji da je čudo jedno, i to je jedan pozitivan primjer.

STAV: Možete li opisati trenutačan položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini?

KAMHI: Kaže se da trenutno ima oko 700 članova Jevrejske općine. Računa se s nekih 1.000 do 1.200 Jevreja u BiH. A položaj? Kao i svi drugi. Ako krenemo od posljednjeg rata, niko nije dirao Jevreje. Jevreji su bili u Armiji BiH. Naravno, jedan dio Jevreja otišao je u Izrael i u Ameriku. Ja sam lično bio protiv toga. Smatram da onaj ko može nositi pušku treba da brani državu. Upotrijebio sam pejorativni izraz pa sam im rekao: “Vratit ćete se k'o posrani golubovi.” I ljudi su se vratili. Probali su živjeti tamo, vidjeli da ne može i onda se vratili. Šta ti je mentalitet! Pazite, sarajevski Sefard više liči na svog komšiju Bošnjaka nego na onog Jevreja koji je došao iz Amerike. To su dva različita svijeta. 450 ili 500 godina zajedničkog života ovdje nije malo.

Naprimjer, poslije onoga rata vratilo se u Sarajevo par hiljada Jevreja. Godine 1948, kada su Jevreji selili u Izrael, otišlo nas je ne znam ni sam koliko. Međutim, pred ovaj se rat u BiH pojavilo isto toliko Jevreja koliko ih je bilo poslije Drugog svjetskog rata, i to ljudi koji su se bojali da kažu da su Jevreji ili ljudi iz miješanih brakova. Odjednom su se pojavili kada je Jevrejska općina ispoljila najveći humanizam prema cijelom gradu. Mi smo imali apoteke ovdje, mi smo imali kuhinju u kojoj je uvijek bilo više od 300 abonenata. To nije bila samo jevrejska kuhinja, dolazio je svako. Znate li koliko je lijekova otišlo odatle u bolnice? Ali to je ono što se zove komšiluk i što smo naučili ovdje.

Meni je judeo‑espanjol maternji jezik i trudim se na sve moguće načine da ga očuvam. I pišem na njemu i govorim ga. Mislim da se taj jezik treba sačuvati jer na tom jeziku ima toliko lijepih djela. Prvo imate romanse, onda imate književnost koja je totalno nepoznata zbog jezičke barijere, 90% te književnosti ostalo je neprevedeno i na tome treba raditi. Ladino je pogrešan termin, i to ljudi ne znaju. U Bosni se ladino do Drugog svjetskog rata nikada nije zvao ladino. Uvijek se zvao ili điđo ili đudezmo, ili prosto španjol, a termin judeo‑espanjol donijeli su jevrejski studenti koji su studirali u Pragu, Beču, ili u okviru Austro-Ugarske monarhije. Termin judeo‑espanjol izmislio je profesor Wagner, koji je bio mentor Kalmi Baruhu, najvećem hispanisti i poznavaocu svih romanskih jezika. Međutim, termin ladino dolazi od glagola enladinar, što znači latinizirati.

Taj jezik naša je baština i baština Bosne. Znate li vi da je Sarajevo bilo sefardski centar veći nego Beograd. To je bio centar u rangu Soluna. Carigrad je bio najveći centar, onda dolazi Solun, ne računajući Maroko ili neke druge centre gdje su također došli Sefardi nakon izgona. Sarajevo je bilo poznato i rabinima i po reponsama (odgovorima) na pitanja koje su vjernici postavljali, mnogo više nego Beograd.

Što se tiče ove priče oko Sejdića i Fincija, ja sam za to da u ovoj državi svako ima pravo da bude sve ono za šta se neko bira, jer je svaki čovjek ovdje stanovnik. To se može riješti samo na taj način i nikako drugačije. Po mom mišljenju, nema ostalih. Šta znači ostali? To je glupost.

STAV: A šta kažete na izjave da Sarajevo nije više ono što je nekada bilo?

KAMHI: Ma to su gluposti. Nešto ću vam reći. Ima ljudi koji su pobjegli iz Sarajeva. Bukvalno pobjegli 1992. godine, da bi nas sada učili kako je nama bilo za vrijeme agresije. To su paradoksi da takvi ljudi nas uče kako nam je bilo, mene koji sam bio ovdje od prvog dana agresije. Oni trebaju mene da uče šta je ovdje bilo i šta se dešavalo? Ti ljudi pišu historije, pišu knjige, javno nastupaju kao tumači onoga što je bilo, što je sada i onoga što će biti. Stranci, s druge strane, nemaju pojma o tome i nemaju pojma ko smo mi. Naprimjer, kada je nagradu “Isa‑beg Ishaković” dobio austrijski predsjednik Fischer, austrijski ambasador mislio je da mi nismo kvalificirani da damo jednu nagradu predsjedniku Austrije. E, onda sam mu rekao: “Znate šta gospodine, pogledajte malo! Prvi tramvaj koji se pojavio, taj prvi tramvaj bio je u Sarajevu, a za vrijeme srednjeg vijeka plemići su se mazali parfemima, a izmet bacali kroz prozor u Beču i drugim velikim evropskim gradovima. Prođite pored hotela “Europe” i pogledajte akvadukt, vodovod koji je ovdje bio. Mi smo imali vodovod, a vi ga niste imali. Vaše su ulice bile takve da se njima nije moglo hodati od izmeta i smrada. Rabelais to tako opisuje, svi smo to čitali. Ljudi nemaju pojma šta je Sarajevo. Za Amerikance je ono što ima 100 godina jako staro. A kod nas, za ono što je staro 100 godina, mi za to kažemo bidermajer.

STAV: Mogao bi Vas neko optužiti i da ste neosmanist ako kažete da je Jevrejima bilo dobro za vrijeme Osmanskog carstva…

KAMHI: Bilo je i to ne može niko negirati. Ja sam o tome puno pisao. Kada su španjolski kralj Ferdinand i Izabela 1492. godine donijeli “edicto de expulsion de los judios” i istjerali Jevreje, ali i muslimane, jedina država koja je primila sav taj narod bila Osmanska imperija. Zbog čega? Zbog toga što su sultani bili multikulturalno opredijeljeni. Pogledajte koliko je sultana oženilo Jevrejke ili kršćanke. Drugim riječima, osmanska uprava nikada nije bila genocidna i nije ubijala ljude zbog toga što su drugačiji. Pogledajte procvat književnosti i pogledajte šta se sve desilo za vrijeme Osmanske imperije. Jevreji su bili milet koji je bio povlašten.

Neke stvari treba razjasniti. Šta znači uopće taj neoosmanizam. To je i tvoja historija jer si i ti živio u Osmanskoj imperiji. To su floskule, to su gluposti, naravno da Turci i Bošnjaci kopaju i traže po svojoj historiji jer su se neke stvari prešutjele. I imaju i šta tražiti. Pogledajte koliko je, recimo, vezira bilo iz Bosne. I to što je najljepše bili su ljudi koji su konvertirali. Šta to znači? To znači da je Osmanska carevina bila otvorena za sve. U krajnjoj liniji, imali su i korist od Jevreja koji su donijeli neke zanate i bankarstvo. Svaki je sultan imao doktora Jevreja. Imao je neslužbene ministre vanjskih poslova, imao je ambasadore Jevreje… Sve što se pojavi ovdje, sve je neo, neo. Nema tu ništa neo, sve je to ovdje već odavno prisutno i sve je to bilo.

STAV: A što je s aktuelnim pojavama antisemitizma na Balkanu?

KAMHI: On se najmanje pojavljuje u Bosni i ovdje ne postoji nešto što se zove državni antisemitizam. Ne postoji to i nikada nije bilo. Međutim, u drugim državama okolo nas se takve pojave dešavaju. Možda u Makedoniji jedino ne, a u svim se ostalima to pojavljuje. Vidite, radikalizam i šovinizam dovodi do antisemitizma. Međutim, kada neko kaže antisemitizam, tu ne spadaju samo Jevreji. Tu spadaju i muslimani i Arapi, svi su semiti. Pogledajte dva jezika koji su jako slični. Pogledajte sve te vjerske stvari, recimo, halal‑meso, košer. Pogledajte način klanja stoke, pa to je sve isto. Reis mi je jako dobar prijatelj i jedne prilike mi kaže: “Kada sam u Americi, ako nema halal-restoran, onda idem u košer.” A ja mu kažem da idem u halal ako nema košer. Naprimjer, jednom sam u Budimpešti došao do jednog košer-restorana koji je bio zatvoren. Onda sam otišao u halal-restoran. To je to.

STAV: Kada kažemo da u Bosni i Hercegovini žive tri naroda, je li Vas to vrijeđa? Osjećate li se kao manjina?

KAMHI: Naravno da me vrijeđa. Šta znači konstitutivni narod? Je li to da smo mi svi jednaki, ali su neki malo više jednaki, a drugi su malo manje jednaki? Dolazi do toga. Ja se ne osjećam kao manjina, već se osjećam kao građanin Bosne. Dolazim iz takve familije koja je uvijek bila probosanska.

STAV: Španija, Bosna i Hercegovina, Izrael…, na koji način razmišljate o pojmu domovina?

KAMHI: Ja sam bosanski Sefard prije svega. Ja sam se ovdje rodio i, prema tome, glupost bi bila da ja sada kažem da sam ja nešto drugo. Ovo je moja domovina i ja sam se borio za nju. I moj djed se borio za Bosnu, i moj otac se borio.



STAV: Kada govorimo o kulturi i kulturnom pamćenju i zaboravu, je li za Vas tabla na Vijećnici koja imenuje njene palitelje iskaz nacionalizma?

KAMHI: To je istina, i šta ćemo sad?! To nije nacionalizam, već je to jednostavno naštampana činjenica. To je fakt. Pa ja sam tu bio prisutan i znam sve šta se desilo. Drugi dan nakon spaljivanja Vijećnice bio sam unutra. Znate li kako je to gorjelo? Ma to je bila živa katastrofa i ne možemo to sada negirati. Kakav nacionalizam, molim vas!

http://stav.ba/daviod-kamhi-u-ideji-su- ... s-i-izlaz/

[Haman2]

ZABORAVLJENI INTERVJU: Kako je Vojislav Šešelj najavio ubistvo Zorana Đinđića i zašto ga danas niko ništa ne pita tim povodom...
Ovaj tekst, kao podsjetnik na intervju koji je Vojislav Šešelj dao Blic Newsu, 18. februara 2003., objavljen je u srbijanskom izdanju Newsweeka, a mi ga prenosimo u cjelosti


Vojislav Šešelj (Foto: Sputnik Srbija)Zoran Đinđić (Foto: Buka)

Mi smo narod koji brzo i lako zaboravlja. Zato nam je lako podmetnuti „vest“ da Vojislav Šešelj traži otvaranje nove istrage o ubistvu premijera Zorana Ðinđića. „Srešću se s Ljubišom Buhom Čumetom, hoću da čujem šta ima da mi kaže“, rekao je tada lider radikala.

Zaista bi trebalo jednom za svagda obelodaniti ko je sve i na koji način učestvovao u ubistvu srpskog premijera. Istražnim organima savetujemo da možda krenu baš od ovog zaboravljenog intervjua pod naslovom „U Srbiji se spremaju veliki i krvavi obračuni“, koji je Šešelj dao uoči samog odlaska u Hag. Intervju prenosimo uz neznatna skraćenja.

Iako je Vojislav Šešelj godinu dana najavljivao da će se odazvati svakom pozivu Haškog tribunala, malo ko je verovao da je to išta više od još jednog propagandnog trika lidera Srpske radikalne stranke. I kada je optužnica stigla, a Šešelj rezervisao kartu za Amsterdam, sumnje su ostale, bar u jednom delu javnosti. U oproštajnom intervjuu Šešelj odbacuje svaku mogućnost da ne ode u Hag.

„Kako da ne odem kada je gotova optužnica? To je nemoguće. Kakav bih ja ovde ispao u očima naroda, u očima svojih stranačkih prijatelja? Na koga vam ja ličim? Celog života uporno biram najteže puteve i čeličim se na njima i sada ja da bežim od ovoga - nisam lud. Ukazala mi se životna šansa da se proslavim širom sveta, a ja od toga da pobegnem ili da kukam kao Milan Milutinović“.

"SPREMAJU SE VELIKI OBRAČUNI, VEROVATNO I KRVOPROLIĆE"

Šta očekujete od mitinga koji će se održati u Beogradu uoči vašeg odlaska u Hag?
Očekujem da se skupi mnogo ljudi. Šta vi očekujete? Šta vi očekujete od 29. maja ove godine?

Nemam odgovor na ta pitanja. Imate li ga vi?
Što bi rekao ministar Mihajlović, bavite se istraživačkim novinarstvom. On bi hteo da vama novinarima prepusti sve policijske poslove. Vidite šta je ovde na delu? Dve godine već Zoran Ðinđić, Goran Svilanović i Nebojša Čović kume i mole zapadne političare da me što pre vode odavde jer sam nepodnošljiv. U ovom momentu je svima njima posebno važno da ja odem.

Zašto je njima važno da odete?
Spremaju se veliki obračuni u Srbiji. Verovatno i veliko krvoproliće. Ti su obračuni bili planirani do 31. marta, da se uhapse Ratko Mladić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić, da se ubiju Milorad Luković Legija i Frenki Simatović, da se isporuči Jovica Stanišić, pa Sreten Lukić, pa Goran Radosavljević Guri. Sve je to spremno.

Koliko su te tvrdnje osnovane?
Dobro sam informisan o tome. Moje informacije su iz diplomatskih izvora. Ja o takvim stvarima ne lažem i nikada do sada nisam lagao. Pošto sam ja taj plan poremetio na ovaj način, iznoseći mnoge činjenice, Amerikanci bi hteli i Legiju i Frenkija žive, ali Ðinđić bi hteo da ih ubije. Njemu najviše smetaju. Najviše znaju o Ðinđiću. Ðinđić je već u teškoj situaciji i zato se sada malo kočoperi prema Amerikancima, jer zna da im je Ljubiša Buha Čume već sve ispričao o njemu.

A šta je cilj Amerikanaca?
Amerikancima je cilj da se JSO (Jedinica za specijalne operacije) proglasi zločinačkom organizacijom i da se uništi. Ovo što se dešava na jugu Srbije u sklopu je priprema da se tamo veštački proizvedu nemiri, da se što više specijalnih jedinica uputi tamo, da ovde ostane što manji broj i da se lakše s njima okonča taj posao.

Šta će se zbivati sa SRS po vašem odlasku u Hag? Rejting SPS je pao za 50 odsto sa odlaskom Miloševića.
Mislim da rejting SPS nije pao zbog odlaska Miloševića u Hag, nego zbog toga što je došlo do unutrašnjih razdora u partiji, što je partija otkazala poslušnost Miloševiću. To je samoubilački potez za njih. Ubeđen sam da u SRS neće biti nikakvih unutrašnjih raskola i da će stranka ostati čvrsta, na istoj političkoj liniji.

Ko će imati najviše koristi od toga što nećete biti na političkoj sceni?
Oni koji planiraju da će se okoristiti grdno se varaju. Imaće mnogo veće glavobolje zbog toga - Ðinđić, Koštunica, Čović...

"NEĆU SLAVITI, BIĆU U HAGU"

Da li verujete u oslobađajuću presudu?
Mislim da će, na osnovu argumenata kojima raspolažem i na osnovu činjenice da je optužnica veoma slaba, oslobađajuća presuda biti najnormalnija. Međutim, spreman sam na sve. Mnogo mi je važnije kakav ću utisak tamo ostaviti nego kakva će biti moja životna sudbina. Ja sam čovek u zrelim godinama. Posle 50 godina, kada svi izumremo iz ove generacije, valjda će biti najznačajnije kakvo je ko delo iza sebe ostavio, a ne to hoće li neko cmizdreći da umre u svom krevetu ili će neko stradati negde boreći se za neke više nacionalne interese.

Neki lideri DOS su vrlo ljubomorni na vašu obaveštenost. Imate li nešto što se zove obaveštajna služba?
Možete to tako nazvati, ali nije to obaveštajna služba u stranci. To je mreža mojih saradnika, prijatelja, koja nema nikakve veze sa strankom. Niko u stranci ne zna za njih.

A da li Milorad Bracanović, bivši zamenik načelnika BIA, ima veze s vama?
Nikada u životu nisam video Milorada Bracanovića. Ne znam ni kako on izgleda. On je smenjen pod sumnjom da mi daje informacije, a ja sam odmah posle toga dobio nove, sveže informacije. Pogrešnog su smenili. Smenili su pukovnika Mišu Vilotića, koji je bio načelnik jedne od uprave u Službi državne bezbednosti, koga sam poslednji put video u Prištini 1999., pred rat. Iz nečeg su izvukli zaključak da me on snabdeva informacijama.

Da se vratimo na početak. Šta očekujete da će se dogoditi 29. maja?
To je veliki datum u srpskoj istoriji. To je godišnjica ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage. Valjda će biti na neki način obeležen taj veliki datum?

Da li ćete vi imati udela u obeležavanju?
Ne, ja ću biti u Hagu.

A vaša stranka?
Pa mi nismo tako neka svečarski raspoložena stranka. Videćemo. Nije to stranački praznik. To je značajan datum u istoriji celog srpskog naroda. Samo da vas podsetim - kada je čuo da se priprema 29. maj 1903., Nikola Pašić je odmah otišao u neku banju u Švajcarskoj. Sećate li se? Pogledajte malo po istorijskim knjigama.

Ko bi trebalo 29. da otputuje u Švajcarsku?
Ne 29. maja, on je ranije otišao. Otprilike negde ovako kao ja.
Tagovi:

[Haman2]

BARTUL ČOVIĆ
21. SIJEČNJA 2017.
IN MEMORIAM ANTE DAMIĆ: "Nije nam bio problem bacati bombe na tenkove i žrtvovati vlastiti život"



Početkom godine, 6. siječnja, u svom beogradskom domu preminuo je rođeni Opuzenac Ante Damić. Bio je jedan od posljednjih živućih boraca s Neretve i Sutjeske. S nepunih osamnaest godina Damić je postao član Komunističke partije Jugoslavije, a s nepunih devetnaest stupio je u Narodnooslobodilačku vojsku.

Iako osobna sjećanja iz mnogih razloga ne možemo koristi kao primarne povijesne izvore, Damićevo svjedočanstvo ima veliku vrijednost i to ne samo iz razloga što je živućih sudionika antifašističke borbe svake godine sve manje i manje. Individualna perspektiva iznesena u ovom intervjuu predstavlja iskustvo desetaka i stotina tisuća ljudi koji su se u periodu Drugog svjetskog rata pobunili protiv fašizma. NOB i dalje predstavlja razdoblje najmasovnije društvene mobilizacije u našoj povijesti, a svjedočanstva poput ovoga omogućavaju nam shvatiti klasne i političke implikacije te mobilizacije.

U kontekstu u kojem nam se danas pokušava podvaliti priča prema kojoj je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu bila „podijeljena“ treba inzistirati na prodiranju kroz naslage nacionalističkih falsifikacija. To znači razumjeti partizansku borbu kao izraz interesa velike većine stanovništva nasuprot kolaboracionističkim tvorevinama koje su se održavale jedino uz pomoć genocidne represije i podrške okupatora, što slikovito opisuje ovaj razgovor s Antom Damićem snimljen mjesec dana prije njegove smrti.

Opišite nam svoju obiteljsku pozadinu i okolnosti u kojima je vaša obitelj živjela.

- Damići, očeva strana familije oduvijek su bili projugoslavenski orijentirani, a Milići, majčina strana, bili su HSS¬ovci. Tako je bilo do ubojstva Stjepana Radića. Očev brat Marko bio je istaknuti borac protiv Austrije. Raspoloženje u Dalmaciji je uvijek bilo jugoslavensko, sjećam kako su u jednoj opuzenskoj gostionici, tik pred Drugi svjetski rat, ljudi pjevali "Sprem'te se, sprem'te četnici". Vlasnik gostionice Ante Ereš kasnije je otišao u partizane. Moj stari, Jure Damić, bio je pomorac, kao mali od kužine došao je sve do Japana, a kasnije je bio u austrougarskoj mornarici gdje su ga po mađarski zvali Đula. Četiri godine je služio vojsku uz još četiri godine rata. Radio je kao što mi Dalmatinci kažemo - šototajer, pomorski ronilac. Moja majka Manda umrla je od tuberkuloze dok sam bio dijete. Kao obitelj čiji je otac radio u jugoslavenskoj državnoj službi živjeli smo sasvim dobro, nismo imali svoju kuću nego smo plaćali najam u kući Duje Omana. Duje Oman je imao svaku drugu ili treću zemlju u Neretvi, kod njega je car Franjo dolazio u goste, u Opuzenu je imao devet kuća, sve na sprat, s đardinom, cisternom i ostalim.

Kada ste vi rođeni i kako je izgledalo vaše odrastanje?

- Ja sam se rodio 7. decembra 1923. godine. Osnovnu školu sam završio u Opuzenu, a onda sam krenuo u građansku školu u Metković. Četvrti razred završio sam u Makarskoj i kao najbolji đak bio sam oslobođen mature.

Kada počinje vaša politizacija?

- Tu u Makarskoj sam po prvi čuo za fašizam. Bilo je to u razgovoru s nekim studentom iz Zagreba, komunističkim simpatizerom. Po završetku građanske škole za nas iz Primorske banovine nije postojao internat u Splitu, već u Sarajevu gdje sam upisao Trgovačku akademiju. Moj internat, Napredak, bio je za katolike, postojala je još i Prosvjeta za pravoslavce, Gajret za muslimane koji inkliniraju Srbima i Uzdanica za muslimane koji inkliniraju Hrvatima. Ljevičar sam postao u Sarajevu s 15 godina. Od nas omladine u internatu 70 posto je bilo ljevičara dok su ostali bili frankovci. Za mene su odlučujuće bile klasne razlike koje sam počeo primjećivati u školi i gradu.


Kako su izgledale te klasne razlike u vašoj svakodnevici?

- Na primjer, kada bi došao školski odmor, sinovi bogatih trgovaca jeli bi kiflu a mi bi ih gladni gledali.

Školu ste završili pred sam rat...

- Maturirao sam 30. marta 1941. godine i vratio se u Opuzen. U zavičaju sam imao tri godine starijeg druga Živka Matića koji je nosio nadimak Mali Lenjin. Jako je utjecao na mene. Završio je gimnaziju u Beloj Crkvi u Srbiji. Bio je pravi komunista, iz čestite i siromašne porodice, ubili su ga četnici 1942. godine. Njegova sestra Svedarska samu je sebe ubila vlastitom bombom kada su je opkolili Nijemci. Majka mu je umrla davno, prije moje, a otac mu je bio šuster. Kao djeca znali smo uzeti komad kože od kojeg bi napravili fudbal i igrali bismo se.

Kako je izgledao početak rata?

- U razdoblju neposredno prije rata mi oko Živka Matića bili smo jedna ozbiljna grupa naprednih omladinaca. Nakon okupacije plašila nas se i ustaška milicija, sastavljena većinom od starijih Opuzenaca koji su se prijavili u miliciju jer su se plašili ići u domobrane, jer u domobranima te šalju na Romaniju i tko zna gdje. Mi se nismo plašili, nije nam bio nikakav problem bacati bombe na tenkove ili žrtvovati vlastiti život. Od 25. do 27. marta 1941. godine u Sarajevu sam učestvovao u demonstracijama protiv pristupanja Trojnom paktu pod parolama "bolje rat nego pakt" i "bolje grob nego rob". U Opuzenu su 10. aprila istaknute njemačka, talijanska i hrvatska zastava. Kada je narod čuo da dolaze Talijani navalili su na magazin da uzmu brašna, a moji stariji drugovi i Živko pokušali su da nabave nekog oružja.

Kada je u vašem kraju počeo otvoreni fašistički teror?

- Pred Vidovdan, 26. juna 1941. godine hercegovačke ustaše pohapsile su seljake iz okoline Stolca. Trebali su da ih vode na ušće Neretve. Ispred moje kuće stala su dva kamiona. Čujem ustaše kako seljake nazivaju "četnicima" i drugim uvredama. Ljude su odvezli, i pošto je put dalje bio slab, pobiše ih na pod Topolom, kilometar i po od Opuzena. Ukupno su u dvije noći pobili 283 ljudi, pravoslavaca, među kojima i Milana Bosnića, inače katolika, advokata s Korčule. Ustaše, uglavnom iz Čapljine, u Opuzenu je dočekivao pop. Osobno sam svjedočio zločinu, a sutradan je opštinska vlast tjerala nas omladince da zakopavamo leševe. Vidio sam mladića svojih godina kojem je bio prosut mozak. Dugo sam osjećao takvu muku da nisam mogao kavu da pijem. Jedan od seljaka pobjegao je sa stratišta, zvao se Dušan Mandrapa, preplivao je Neretvu i kasnije je bio u mojoj Neretvanskoj partizanskoj četi.

Kada započinjete s ilegalnim aktivnostima?

- U Komunističku partiju Jugoslavije primljen sam 15. oktobra 1941. godine, imao sam sedamnaest godina. Živko mi je na sastanku 30. decembra u kući Bjeliša Mande na Oplavu dao zadatak da ispisujem parole, što sam uradio 13. januara 1942. godine. Ispisali smo "smrt fašizmu", "živjela KPJ" i "živjela Crvena armija". Sa mnom su bili Milan Franičević i Mijo Dujmović zvani Šljevo (inače krojač). Sutradan je uhapšen moj otac pošto se znalo da on kao svjetioničar posjeduje boju kojom su ispisane parole, kao i nekoliko omladinaca. Da bi mi pustili oca, morao sam i ja svojevoljno da se predam, no ubrzo smo svi pušteni. Čim sam izašao iz zatvora počele su pripreme za odlazak u partizane. Moja partizanska veza trebao je biti Stjepko Mataga s kojim sam bio u sarajevskom internatu. Međutim, on je odustao. Morao sam naći drugu vezu kod opuzenskog krojača Slavka Švajcera i 6. maja 1942. godine pridružio sam se Neretvanskoj četi. Od oružja sam imao pištolj koji sam ukrao ocu.

Kako je izgledalo vaše prvo iskustvo borbe?

- Prvi bliski susret s neprijateljem bio je onaj s ustaškom Crnom legijom (cijela bojna, oko 700 ljudi), dogodio se prilikom probijanja prema Pelješcu, srećom prošli smo neopaženi i nismo imali gubitaka. Nas 17 boraca gajetom se prebacilo na Pelješac, nije naišao talijanski patrolni čamac, imali smo sreću. Nakon mjesec dana na Pelješcu, raspoređen sam u Omladinsku četu Biokovskog bataljona, tu nas je bilo 120 omladinaca, od petnaest do dvadeset jednu godinu, među nama je bilo i djevojaka.

Kada je osnovana Prva dalmatinska proleterska brigada?

- Kad su u augustu proleteri došli u Livno, čitava naša četa se javila u Prvu proletersku. S nama Biokovcima radio je Milo Milojević, bio je junačina, ubio je ustaškog bojnika i nosio njegov šmajser. Pričao nam je o ranijim borbama za Duvno i drugim borbama proletera. Pričao je i o Crnoj legiji. Nama je lako bilo sa "zelenim ustašama", ali Crna legija, to je kao SS jedinica. To su dobrovoljci, zatucani, obučeni, nahranjeni i dobro plaćeni. Prema odluci Vrhovnog štaba 6. septembra 1942. godine u selu Dobro kod Livna formirana je Prva dalmatinska proleterska udarna brigada. Ja sam imao čin vodnog delegata. Formirana su četiri bataljona nazvana po prijeratnim komunistima – Bude Borjan, Ante Jonić, Josip Jurčević i moj bataljun Tadija Anušić. Nakon formiranja u Livnu sudjelovali smo u oslobođenju Jajca krajem novembra 1942. godine za što smo dobili pohvalu Vrhovnog komandanta. Naš komandant Prve dalmatinske Pero Ćetković je zbog uspjeha u komandiranju bio imenovan za komandanta Treće udarne divizije. On je bivši major kraljevske vojske, odličan čovjek, znao je da izgubi dva sata kako bi obišao sve borce raspoređene po kućama, provjeri jesu li hranjeni i u redu. Svakom domaćinu držao bi prodiku, govorio bi mu, "ovo su naši borci, bore se i za tvoju slobodu". Ranjen je kod Kifinog Sela u vrijeme borbe za Nevesinje i od posljedica ranjavanja je umro. To je bilo uoči Pete ofanzive, marta četrdeset treće.

Kako je izgledao početak Četvrte neprijateljske ofenzive?

- Poslije Jajca pogoršalo mi se zdravlje, nisam mogao da jedem pasulj i izmjerena mi je visoka temperatura. Liječila me doktorka Gutman iz Užica, dobio sam ili tifus ili zapaljenje pluća, nikad nisu saznali. Otpremljen sam u centralnu bolnicu u Bukovaču, pored Petrovca. Druge ranjenike u Mrkonjić Gradu sutradan su poklali četnici. Liječenje mi je trajalo do januara 1943. godine. Tako sam dočekao Četvrtu ofenzivu, njemačke snage 20. januara krenule su preko Like i Korduna. U brigadu sam se vratio pred naš napad na Prozor. Nakon zauzimanja Prozora došlo je vrijeme za protuudar naših 12 brigada na Gornji Vakuf, kako bi se olakšala situacija za prelazak Neretve. Glavnina naših snaga probila se preko srušenog mosta u Jablanici u noći sa 6. na 7. mart, a naša 3. divizija Neretvu je prešla uzvodno, kod Ostrošca. Ja sam kao sarajevski đak koji je ranije putovao tim krajem dobro poznavao sva ta mjesta.

Nedugo nakon prelaska Neretve ste prvi put ranjeni...

- Da, to je bilo 15. marta u selu Idbar, između Konjica i Boračkih jezera. Zvao me komesar bataljona u vezi organizacije nekog kulturno prosvjetnog rada, kada su se pojavile talijanske Savoje i bombardovale nas, mene je udario geler. Neke seljake je bomba ubila, sjećam se kako je neka partizanka, Trogirka, dizala moral ožalošćenim seljacima, nije im dala da plaču. Nakon ranjavanja sam na svu sreću ostao pokretan, to me je i spasilo, oni nepokretni iz bolnice kasnije su stradali u Petoj ofenzivi...

O Bitci na Sutjesci često se priča kao o najslavnijoj i najtežoj partizanskoj bitci, što nam o njoj možete reći?

- O Petoj ofenzivi mogu puno da pričam, dobro se sjećam Sutjeske i te bitke. Maja 1943. godine u sklopu Operacije Švarc kako su Petu ofenzivu nazivali Nijemci, šest puta nadmoćniji neprijatelj nastupao je prema našim snagama, koje su brojale 18.000 operativnih boraca. Neprijatelj je nastupao s kružne osnovice Foča-Goražde-Prijepolje-Kolašin-Podgorica-Nikšić-Gacko-Kalinovik. Cilj je bio sabiti nas na uskom području uz Durmitor i likvidirati sve naše snage. Nakon ranjavanja u Idbaru 1. maja sam otpušten iz ranjeničke čete. Čim sam otpušten, pridružio sam se Trećoj četi Četvrtog bataljona Prve dalmatinske brigade, u kojoj sam preuzeo dužnost zamjenika političkog komesara.

Objasnite nam ukratko ulogu političkih komesara u NOB-u.

- Komesari su bili predstavnici Partije, a Partija je bila Bog i batina, mogli su se žaliti i suprotstaviti svakoj odluci komandira, a borcima smo morali biti primjer. Komesar mora biti prvi na bunkeru i zadnji na kazanu.

Kako je unutar vaše jedinice izgledala primjena "partizanske discipline" koju često spominjete?

- Komandant mog bataljona bio je Dimitrije Zeko Vojvodić, a komandir čete Ivan Despotović. Disciplina unutar brigade bila je čvrsta, tih dana u Bajevom polju u Crnoj Gori jedna žena je prijavila borca od 18 godina iz okoline Omiša, uzeo joj je nešto od hrane. Osuđen je od strane suda brigade i streljan. Za mojih 11 mjeseci u Prvoj dalmatinskoj petorica boraca streljana su zbog hrane. Danas neki prigovaraju da tako nije trebalo, da nije vođen proces, da nije imao advokata, ali da nismo imali takav režim, bili bismo isti kao četnici i ustaše, pljačkali bismo i otimali.


Miloje Milojević (treći s lijeva) i Danilo Lekić (prvi s lijeva), komandant Prve proleterske brigade (FOTO: Znaci.net)

Kada je došlo do samih borbi u kanjonu Sutjeske?

- Na obali Sutjeske, zatekao sam se 11. juna 1943. godine. U toku noći trebalo se prebaciti na drugu stranu i kao prethodnica Glavne operativne grupe i Centralne bolnice, probiti obruč. Moj komandir Ivan Despotović s dvogledom je promatrao što rade Nijemci na drugoj obali, na Tjentištu. Nismo znali da su njihovi izviđači pomoću sajle koju su razvukli preko rijeke već prešli na našu stranu. Odjednom zalajaše njihovi kerovi i tako nam je položaj otkriven. To je značilo da je plan o prelasku pod okriljem mraka bez znanja Nijemaca propao. Zbog onoga što je uslijedilo možemo skinuti kapu Zeki Vojvodiću, slao je nas komesare i komandire četa u prethodnicu, on nas je vodio kao prava junačina. Sjećam se da je još u Jajcu ubio komesara svog bataljona Danila Smiljanića jer je ovaj htio da se preda kada su bili opkoljeni od Nijemaca. Kasnije ih je moj bataljon oslobodio iz obruča. Na grebenu iznad Sutjeske imali smo osam "breda", italijanskih mitraljeza iz kojih smo otvorili vatru po Tjentištu, među Nijemcima je nastao rusvaj… Kada sam prešao vodu sjetio sam se da sam žedan, vratio sam se i popio malo hladne Sutjeske. Najviše nam je stradao batoljon "Bude Borjan" koji je bio zaštitnica.

Jeste li svjedočili stradavanju ranjenika?

- Sjećam se ranjenog Davora Radovnikovića, splitskog gimnazijalca i komesara čete, prešavši Sutjesku shvatio je da ne može nastaviti. Izvukao je pištolj i ubio se, nije htio pasti živ u ruke neprijatelju. Ostao je iza neke bukve… U proboju, čim bismo čuli Nijemce mi bismo skrenuli u jednu, a oni u drugu stranu, nije im bilo u interesu da se s nama bakću u šumi, gdje nemaju potporu aviona. Naišli smo i na grupu od četrdesetak tifusara, Banijaca, boraca, ali nenaoružanih. Pozvali smo ih da se pridruže, ali oni nisu htjeli. Nije prošlo ni pola sata kada smo začuli rafale, sve su ih pobili.

Kasnije se brigada vraća kući, u Dalmaciju...

- Ljeta 1943. godine Prva dalmatinska dobila je naređenja da se vraća u Dalmaciju, s nama su išli i dijelovi Vrhovnog štaba, moja četa u jednom trenutku je na nosilima nosila Vladimira Nazora. Bili smo u maršu 19 sati, ali ipak smo izdržali. Nakon kapitulacije Italije i organizacije narodne vlasti u Splitu, Nijemci su iz Sinja nadirali na tek oslobođeni grad. Držali smo položaj na Kočinom brdu kod Klisa. Tada je u brigadu pristupilo trideset splitskih mladića, od kojih su sedmorica odmah sutradan poginuli. Nakon ponovne okupacije Splita, povlačimo se preko Muća i vodimo borbu s ustašama u Posušju, da bi nam stiglo naređenje za napad na Makarsku. No, napad je odgođen. U međuvremenu su se Nijemci iskrcali na Pelješac, pa je tamo poslan i naš bataljon.

Na Pelješcu ste drugi put ranjeni, kako je izgledalo ranjavanje i oporavak?

- Ranjen sam na Roti, strugao me metak iz šmajsera i bacio na leđa, nakon čega je pukla bomba ili ručni bacač pa su me tako uhvatili i geleri. Tu se završava moj put u Prvoj dalmatinskoj. Previjala me Borka Vitasović. izuzetno hrabra bolničarka. Iz Orebića sam prebačen na Korčulu, a zatim na Vis. Sjećam se 7. novembra 1943. godine na Visu, slavio se dan Revolucije, došao je i Vicko Krstulović. Brodom Bakar, 30. novembra, prebačen sam u Italiju. Liječen sam prvo u savezničkoj bolnici u Grumi a onda u Tarantu. Tu smo imali nemile susrete sa “Andersovcima”, poljskim oficirima.

Pretpostavljam da je uzrok bio njihov antikomunizam?

- Naravno, oni su nam govorili, "džaba se vi borite, doći će Draža na vlast kada se Jugoslavija oslobodi". Mi bismo se tada s njima porječkali, nazivali smo ih fašistima, ali nije bilo tuče. U Italiji me zatekla vijest o drugom zasjedanju AVNOJ-a koje se zbilo u Jajcu dan prije mog isplovljavanja sa Visa. U sobi u savezničkoj bolnici bilo nas je sedmorica, tri Talijani i ostali naši. Bio je tu i Berislav Bere Žulj, osamnaesto godište, igrač Hajduka. Pričao sam mu kako sam ga gledao i išao za njim kao klinac kada je rezervni tim Hajduka dolazio da igra u Metković. Nakon rata u Beogradu sam igrao odbojku za Partizan, uvijek sam bio sportski tip, ali Hajduk mi je bio sve, za Hajduk i balun sam živio.


Sahrana Komandant Petar Ćetković na odru nakon pogibije, do njegovog oca (sa svijećom u ruci) stoji Sava Kovačević (FOTO: Znaci.net)

Kada se vraćate u borbe u Jugoslaviji?

- U Italiji nisam želio ostajati, htio sam se čim prije vratiti u Jugoslaviju. Žulj je ostao, on je završio pravo, bio je pametniji čovjek, a ja sam, jebiga, bio mlad i lud, sto puta sam mogao poginuti, ali želio sam natrag. Engleski invazioni brod vratio me na Vis 1. marta 1944. godine. Kasnije sam nastavio put u Devetoj dalmatinskoj diviziji. Iskrcavali smo se prvo na Rab, a potom na Istru preko Lošinja i Cresa. Na mostu između dva otoka imali smo okršaj s Nijemcima, predali su se kad im je nestalo municije, pobili smo ih desetak koliko ih je ostalo. Englezi su procjenjivali da će iskrcavanje u Istri trajati deset dana, no u nas je to obavljeno za dva. Trst smo oslobodili 2. maja 1945. godine. I tu sam dočekao kraj rata, koji je za nas bio 15. maj, ustaška kapitulacija, a ne 9. maj.

Koja je za vas, kao direktnog sudionika, najvažnija tekovina Narodnooslobodilačke borbe?

- Najvažnija tekovina je to što smo oslobodili zemlju, a i mnoge druge. Danas gledam ove branitelje po Hrvatskoj koji tvrde da je ona s njima počela. Više je Hrvatskoj donio jedan gladni i goli partizan nego njih deset sitih i pijanih, kakvi su išli u rat. Gdje je danas u Hrvatskoj spomenik Stjepanu Filipoviću? Gdje je zastava Prve dalmatinske proleterske brigade? Pa 2.229 boraca i borkinja poginulo je u toj brigadi. Nama nitko nije bio ravan. Niti jedna vojska nije nam mogla parirati. Nijemci su nam mogli zadavati probleme, ali u nas je svijest bila prejaka, svijest komunista i SKOJ-evaca.

Lupiga.Com

[Haman2]

ZAŠTO SE NOBELOVAC GORKO KAJE? Llosa: Okupacijom i nasiljem prema Palestincima Izrael je postao kolonizatorska država

19.06.2017. u 23:58

U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i prosperitetna. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. To je bila golema greška.



FOTO: Llosa (REUTERS)

Dobrim dijelom emocionalno distanciranom ocu, kojeg prvih deset godina uopće nije bilo u njegovu životu (razvodom braka posramljena majčina obitelj lagala je dječaku da je umro), a kad se pojavio sina je uglavnom kinjio, plašio i činio tjeskobnim, Vargas Llosa može zahvaliti da se okuražio pisati. Jer “Grad i psi”, njegov prvijenac kojega su po Limi 1960-ih palili generali, ne bi nastao da ga otac nije, ne bi li, nadao se, od literaturom zadojena mekušca napravio macho muškarca, poslao u - vojnu školu. Tamo je Vargas Llosa, bijelac, odrastao u gornjoj srednjoj klasi, otkrio “pravi Peru”, brutalnu zemlju sveprisutne diskriminacije, svu materijalnu bijedu, nedaće cholosa oko njega, predrasude, nasilje, tamo je “dobio” materijal za prvi roman. I baš je u vojnoj školi, više negoli ikada prije, utočište našao u knjigama; čitao je puno, k’o na traci pisao ljubavna pisma za one koji to nisu umjeli a imali su kome, takvi bi mu plaćali cigaretama. Cigarete je dobivao i za erotske priče; tako motiviran čini prve korake u literaturu.

Ko zna što bi bilo da je, kao kandidat desnog centra, zagovarajući neoliberalne reforme, neku vrstu andskog tačerizma, 1990. postao predsjednikom Perua. Kako je jednom kazao prijatelj mu, kubanski pisac Guillermo Cabrera Infante, “Peru bi dobio, literatura izgubila. A književnost je vječnost, politika tek povijest.” Pitanje je, doduše, što bi tad Peru dobio s Vargas Llosinom liberalnom doktrinom slobodnog tržišta, gdje je svako uplitanje države proglašavano radikalnim etatizmom, makar gori od populista i kriminalca Fujimorija, od kojeg je tad izgubio izbore, teško da je mogao biti.

Zanima li vas Vargas Llosin ekonomski liberalizam, bolje rečeno ta priča o transformaciji nekad uvjerena ljevičara i simpatizera kubanske revolucije u zagovaratelja liberalnog kapitalizma, uvjerenog, kako piše i u autobiografiji, da je “zbunjujuća mješavina socijalizma, nacionalizma i populizma upropastila Latinsku Ameriku”, polovicu u nas neprevedene autobiografije “Riba u vodi” autor je potrošio na to da objasni, pojednostavljeno rečeno, kako zadrugari, za razliku od veleposjednika, ne znaju upravljati i kako zemlja, u rukama populista i neukih seljaka, bira nerazvijenost, baš kao i da piše o tome zašto mu nije pošlo za rukom skupiti glasove sirotinje za koju je tvrdio da ima recept kako ih izvući iz siromaštva.

Predvidljiva je, moguće i ponešto promašena, vječita potreba za upoređivanjem Vargasa Llose i García Márqueza. Osim što su stvarali u isto vrijeme, neke godine proveli prijateljujući oko literature i politike, sasvim su različiti autori, moguće i ljudi. García Márquez u Stockholm je 1982. doputovao u zgužvanoj liquiliqui, odijelu latinoameričkih seljaka; onih nekoliko laureatskih minuta za govornicom iskoristio je da podsjeti, među ostalim, i na europski kolonijalizam, progovori o bijedi i volji za napretkom u Latinskoj Americi.

Osamnaest godina kasnije, Vargas Llosa Nobela je primio u smokingu s pozornice pričajući o - samome sebi.

Iako i dalje fokusirano piše, posljednjih je godina, nepravedno, možda i češće na stranicama žute štampe negoli u kulturnim rubrikama. Onaj, moguće najpoznatiji neliterarni okršaj među književnicima u 20. st. do danas je ostao nerazjašnjen; ne zna se je li Vargas Llosa Garcíju Márqueza na meksičkom trgu dohvatio šakom jer ga je zasmetala njegova tvrdoglava zadojenost Castrom ili zato što je koketirao s tadašnjom mu ženom. Istu tu Patriciju, rođakinju s kojom je proveo život, nedavno je, 2015., kratko nakon zlatnog pira, ostavio ne bi li oženio Isabel Preysler, nekad udanu za Julia Iglesiasa.

U Hrvatskoj će ove godine biti objavljena dva romana Vargasa Llose. Jedan sasvim recentan, drugi iz ranije faze njegove karijere. ”Cinco Esquinas”, koji će stići za Interliber, na španskom objavljen 2016., opisuje kako je Fujimorijeva diktatura koristila novinarstvo skandala i žutu štampu kao moćno političko oružje ne bi li denuncirala, u moralnom pogledu uništila ugled političkih neistomišljenika i protivnika. S druge strane, pokazuje i kako novinarstvo, odjednom, postaje platforma za građansku odbranu i oslobođenje društva.

S prvim danima jula iz štampe izlazi hrvatski prijevod u opusu peruanskog književnika bitnog romana “Teta Julia i piskaralo” (Maja Tančik, Vuković & Runjić), u njemu je dobro vidljiv autorov smisao za humor, a inspiriran je, među ostalim, piščevim brakom iz mladosti, iz vremena kad se kao 18-godišnjak oženio 14 godina starijom Bolivijkom, rođakinjom Juliom Urquidi Illanes, koja ga je naposljetku zbog dijelova spomenutog romana dala i sudski goniti.

Ima tačno četrdeset godina da je objavljeno prvo izdanje “Tete Julije i piskarala”. Što vama danas, s vremenske distance, znači taj roman?

- Taj sam roman napisao jer sam u glavi puno godina čuvao sjećanje na čovjeka kojeg sam upoznao dok sam, u studentsko doba, bio mladi novinar na radiopostaji u Peruu. Pisao je, radio romane, radio serije koje su u to doba bile silno popularne širom Latinske Amerike. Pazite, to je vrijeme prije televizije. Taj lik je bio posebna vrsta čovjeka. Ne samo da je pisao sapunice, već je u njima glumio, a i režirao ih. Ono što mu se naposljetku dogodilo bilo je u isti čas tragično i komično. U nekom trenutku, jer je radio tako puno, počeo bi zaboravljati priče ili bi se te priče pomiješale u njegovoj glavi. To su, jasno, otkrili slušatelji, zvali su radio.

Dakle, od te priče je počeo čitav roman. A onda se na to nakalemila i moja lična priča, jer i ona je bila neka vrsta soap opere pa se odlično uklopila, taj moj prvi brak i skandal koji je donio u moju širu obitelj. Nisam pisac fantazija, realist sam, pa nisam bježao staviti i soap opera priču iz realnog života u roman, makar to bila i moja vlastita.

Tako ste vi, tačno onako kako kaže Flaubert u onoj njegovoj da je “literatura način života”, a pisac uvijek senzibiliziran prepoznati priču u događajima oko sebe... tako ste vi, dijelom sebe, prikupljali i bilježili taj “sirovi materijal” čak i u braku.

- Ne bih se vraćao na taj brak. Ali, svi su se moji romani, više ili manje, rodili iz nečeg što mi se dogodilo ili se dogodilo drugima oko mene. U memoriji ostanu slike, s vremenom jedna od tih slika, malo-pomalo, preraste u opsesiju i postane sirovi materijal za roman. Ne znam kad tačno i kako neko iskustvo, slika, “uspomena” postane toliko silno persuazivna, gotovo pa opsesija pa da moram napisati roman oko nje. Nije to samo s romanima, tako je i s kratkim pričama, dramama, esejima koje pišem.

Vodite li i dalje onaj život disciplinirana pisca koji ujutro piše od kuće, a poslijepodne isti rukopis uređuje za stolom kakve kafane ili u biblioteci?

- Da, pišem svaki dan, radim baš svaki dan. To ne znači da i napredujem svaki dan, ali imam veliku potrebu raditi svaki dan, jer kad to ne bih činio, imam osjećaj da bi “stabilnost” mojih priča bila ugrožena. Da bi sve to kolabiralo i da bi mi onda bilo jako teško pohvatati konce. Ono što je Flaubert rekao, a što ste i vi spomenuli, da je “bavljenje književnošću način života”, to se tačno meni dogodilo. U toj se njegovoj rečenici ogleda moj život. Jer, moj način postojanja jest da pišem. Moram pisati svaki dan, to meni daje red, kontinuitet i na određeni način unosi mir u moj život.

Što vam najteže pada u tom procesu stvaranja?

- Možda je to u neku ruku i dalje - nedostatak samopouzdanja. To što pišem dugo, što sam objavio puno, dobio nagrade ne znači da mi je pomoglo ojačati spisateljsko samopouzdanje. Kod mene je obrnuto - to mi je pojačalo nesigurnost. Danas pišem s manje samopouzdanja negoli na početku. Zato i radim puno, jer samo radeći puno mogu se boriti protiv tog viška nesigurnosti koji dijelom dolazi od povećane samokritičnosti, a možda i od viška ambicije.

Tri mjeseca smo dogovarali ovaj intervju, za to ste vrijeme putovali po barem tri kontinenta. Zar i putujući pišete svaki dan?

- Ako, naprimjer, ne mogu pisati jer putujem, onda patim. Dobijem dojam da mi je život ometan, gotovo prekinut, da se odvija na način na koji ne bi trebao. I zato, kad god mogu, moram raditi svaki dan. Pisanje mi je veliko zadovoljstvo, način na koji ja uživam u životu.

Iako imam 81 godinu, i dalje sam silno znatiželjna osoba, jednako zainteresiran za stvari koje ne znam i voljan učiti. Pokušavam učiti svaki dan. To što sam kao pisac i dalje jako aktivan za mene nije pritisak... Štaviše, to je bitan dio moje sreće u životu.

Kad se osvrnete unatrag, koje su najveće greške što ste ih napravili? O nekima ste pisali vrlo ekstenzivno u autobiografiji “Riba u vodi”.

- Ha-ha. Napravio sam ja puno grešaka. Ali, mislim da bi to bilo bolje pitati moje neprijatelje, a njih je jako puno. Bili bi sretni da vam podastru precizan i dug odgovor na to pitanje. U mladosti sam sasvim bio u krivu vjerujući da je komunizam jedini način na koji Latinska Amerika može postati moderna i prosperitetna. Golema greška. Moja je generacija bila duboko uvjerena u tu socijalističku utopiju. Nismo vjerovali u demokratiju, mislili smo da je revolucija ono što nam treba da prevladamo nerazvijenost, siromaštvo, nepravdu. Tek poslije smo shvatili da je tip društva koji želimo čak i više nepravedan nego društvo koje smo tada imali. Kako sam kasnije bolje upoznavao demokratske kulture, educirao se, razmišljao, gledao oko sebe, tako sam promijenio mišljenje. Svi radimo greške u životu. No, najgora je greška ne učiti iz greške.

Kad će Martin Gerald objaviti vašu biografiju i kako vam je bilo raditi s njim? Nakon one koju je objavio o Garcíji Márquezu, ne sumnjam da će biti zanimljivo čitati i što piše o vama.

- Nemam pojma kad će završiti. Ali, iskreno se nadam da će mu trebati još puno, puno godina. Ne radujem se toj knjizi. Ne želim vidjeti tu biografiju. Gerald je vrlo ozbiljan istraživač i bojim se da će u toj knjizi biti sasvim gadnih otkrića. (smijeh) Šalim se...

Mlađe generacije pisaca Latinske Amerike sve manje zanima politika. Zašto?

- U moje je vrijeme bilo nezamislivo biti pisac i biti potpuno nezainteresiran za politiku, vjerovatno zato što smo živjeli pod diktaturama. Danas politiku vide kao nešto prljavo što ne bi trebao miješati s umjetnošću. Takav stav sebi mogu priuštiti zato što demokratija i ekonomska stabilnost jačaju.

Volite isticati da ste bili i ostali novinar. I danas pišete kolumne. Koji intervju što ste ga vodili kao novinar posebno pamtite? Onaj s Borgesom?

- Taj svakako pamtim. Nije to bio naš prvi susret, upoznali smo se u Parizu 1960-ih gdje je on predavao književnost, radio sam s njih više intervjua za francusku televiziju, ponekad bismo se viđali u Peruu i drugdje po svijetu.

Jedan sam razgovor s njim radio u Buenos Airesu, za peruansku televiziju. Mislim da mi je zamjerio neka pitanja, iako sam zapravo bio jako pažljiv i obazriv. No, na koncu sam nemušto prokomentirao kako sam iznenađen skromnošću kuće u kojoj živi, jer krov je tamo prokišnjavao, a zidovi su bili u jako lošem stanju. Kasnije sam shvatio da sam ga time jako uvrijedio, zapravo to mi je rekao Octavio Paz.

Da ste Latinoamerikanac, a ne samo Peruanac, osvijestili ste, kao i mnogi vaši kolege latinoamerički umjetnici - u Parizu 1960-ih. Kako danas vidite sebe, gdje pripadate?

- Dok sam živio u Peruu, u mladosti, znao sam vrlo malo o literaturi Čilea, Kolumbije, Ekvadora… U to je doba Latinska Amerika bila neka vrsta arhipelaga, barem u smislu kulture, gotovo da i nije bilo komunikacije između naših latinoameričkih zemalja.

Mnogi od nas morali su doći u Francusku, sresti jedni druge da bi otkrili da je Latinska Amerika zajednica, da imamo zajednički nazivnik, iste političke, ekonomske, socijalne, kulturne probleme. U Parizu sam otkrio da iz susjednih mi zemalja stiže vrlo zanimljiva književnost.

Ja sam Latinoamerikanac i Peruanac, moj jezik je španski, latinoamerički, preciznije peruanski, a jezik je za pisca vjerojatno najvažniji signal identiteta. Ali, smatram sebe i Evropljaninom, ne samo stoga što imam španski pasoš, uz peruanski, već zato što sam jako vezan uz evropsku kulturu.

Imaju li Latinoamerikanci općenito osjećaj zajedništva kakav ste vi i kolege umjetnici osvijestili 1960-ih godina u Europi? Koliko je on snažan?

- Latinoamerikanizam kao zajednički nazivnik silno je važan u kulturološkom smislu. Nacionalizmi su na tom kontinentu i dalje snažni, njih brižljivo njeguju, jer političarima idu na ruku. No kad uđete u sferu kulture toga nema, ili ga je puno manje. U kulturološkom smislu i životu mislim da Ekvadorci, Kolumbijci, Peruanci i ostali razumiju da je Latinska Amerika zajednica u kojoj je ono što nam je zajedničko daleko važnije ono onoga po čemu se razlikujemo. Zajednički jezik je stvorio neku vrstu bratstva među našim narodima. Među nama je puno više zajedničkih nazivnika negoli razlika, a i te razlike nisu nacionalne, već unutar regija u svakoj zemlji imate razlike, ponekad brojne, uglavnom kulturološke, od jezika pa dalje...

Dvije su dominantne teme Latinske Amerike - siromaštvo i nasilje. Puno je na svijetu mjesta jednako očajno siromašnih, ali gotovo nigdje nije tako visoka stopa kriminala kao u nekima od zemalja Latinske Amerike. Kako objašnjavate to sveprisutno nasilje? Konačno, baš ste vi u puno svojih romana opisivali brutalnost i teror.

- Nasilje ima jaku tradiciju u Latinskoj Americi. S druge strane, mi nemamo neku snažnu tradiciju koegzistencije različitosti, a to je temeljni sastojak demokratske kulture. Mi pripadamo objema kulturama - hispanskoj i prethispanskoj, prethispansku kulturu željeli su sasvim uništiti, tad nam iz Evrope nisu donijeli toleranciju. I to je proželo latinoameričku kulturu. Nemamo ni tradiciju poštivanja zakona. Ljudi u Latinskoj Americi jako često misle da oni trebaju uzeti zakon u svoje ruke, a ne držati se zakona.

U Evropu ste došli 1950-ih i barem pola života otad naovamo proveli ovdje. Što bi Evropa mogla naučiti od Latinske Amerike?

- U Latinskoj je Americi vidljiva vitalnost i entuzijazam za novim, a toga je u Europi, takvog stava i atmosfere, sve manje. Otvorenost i sklonost mašti, fantaziji ono što je konačno puno pomoglo razvoju latinoameričke literature, u Evropi to kopni, ta inklinacija životu, potrebi da ste živi; kao da je toga danas u Evropi manje.

Što mislite o katalonskom pokretu za nezavisnost?

- To je potpuno demagoška doktrina, sasvim anahrona. U ovom je vremenu važna globalizacija, nestajanje granica, a ne njihovo ponovno postavljanje, posebno u zemlji koja ima barem 500 godina zajedništva. Ne mislim da će uspjeti. Španija će sačuvati cjelovitost, ostat će jedna zemlja s puno različitih kultura, nacionalnosti i etniciteta, jer sve to može dobro koegzistirati u demokratskom društvu kakvo špansko danas jest. Pokreti za nezavisnost šire se poput bolesti. Pokreće ih nacionalizam, a nacionalizam je, vidjeli smo, pokretao najbrutalnije ratove.

Prije dvije sedmice u Americi je, u želji da upozori na 50 godina izraelske okupacije Zapadne obale i Gaze, izašla knjiga “Kingdom of Olives and Ash”, u kojoj je objavljen i vaš esej, skupa s esejima više svjetski poznatih autora. Lani ste boravili među Palestincima, što vas se posebno dojmilo?

- Priče ljudi koji svaki dan pate zbog izraelske okupacije, ta živa svjedočanstva. Nisam protiv Izraela, oduvijek branim pravo Izraela na postojanje. Ali, jako je bitno da prijatelji Izraela, a ja se osjećam jednim od njih, kritiziraju ono što je apsolutno pogrešno, okupacijom i nasiljem prema Palestincima Izrael je postao kolonizatorska zemlja. I zbog budućnosti Izraela je jako bitno boriti se protiv izraelske okupacije palestinskog naroda.

(TBT, Jutarnji.hr)

[Haman2]

OVAKO JE GOVORIO MILJENKO SMOJE, PRIJE 30 GODINA: „Ne brine me što njih deset veliča Pavelića, već što njih 1000 ne reagira
Tekst je objavljen u beogradskoj RTV reviji, 1985. godine



Miljenko Smoje (Foto: Portal Oko)Boris Dežulović i Miljenko Smoje snimljeni u prvoj polovini devedesetih (Foto: Novi list)Foto: Index.hr
Kаo što su mu uvijek sređene misli, tаko mu je i orgаnizаcijа svаkodnevice godinаmа istа. Miljenko Smoje ustаje rаno, kаže, nаjkаsnije u sedаm mаnje kvаrаt. Početаk dаnа je vrijeme zа pisаnje.

Oko deset već je u "Adrijаni", ­pije kаfu i pričа s ljudimа u kаfаni kojа se nаlаzi u centru splitske Rive.

Obitelj Smoje objeduje uvijek točno u jedаn sаt. Poslije on mаlo odrijemа, а popodne je opet "vаnkа, s društvom" i, nаrаvno, u kаfаni. Kući se vrаćа nаjkаsnije do deset sаti, čitа do jedаn ­ dvа po ponoći.

Nаvike mijenja sаmo kаd putuje ili, kаko on to voli dа kаže, "skitа i pričа s ljudimа". U penziji je već sedаm godinа, аli se to uopće ne primjećuje, nаročito ne nа strаnicаmа "Slobodne Dаlmаcije".

Izgledа dа gа ljubаv premа novinаrstvu nikаd neće nаpustiti. Jesmo li u prаvu?

„Nаrаvno dа neće. Znаš li ti, mаlа, štа je govorio bаrbа Lukа? Znаš li ti uopće ko je bаrbа Lukа? To ti je onаj legendаrni bаrbа Lukа trener Ajdukа. Mnogo je čuven bio.

E, on ti je znаo reći dа nаjbolju penziju nа svijetu imаmo mi, Jugosloveni. Kаd sаm gа pitаo kаko to kаd cili svit znа dа drugi imаju bolju, on meni kаže: 'Nemаju oni bolju, no imаju veću!'

Štа je htio reći? Dа je nаmа bolje jer imаmo mаnje penzije jer te to tjerа dа uvijek budeš аktivаn, dа uvijek još ponešto zаrаdiš dа bi preživijа. I to ti je, mаlа, nаjlipšа penzijа nа svitu kаd morаš rаdit, morаš bit аktivаn i nemа te kаd uhvаtit sklerozа".

„DALMACIJU NISAM OTKRIO DO KRAJA“

Imаjući u vidu ime i ugled koji uživаte, mi smo mislili dа vi imаte toliko veliku penziju dа nemаte potrebe dа rаdite i dаlje?

Vrаgа, imаm. Sаdа onа iznosi šest miljunа. Vidiš, imа tu nešto vrlo interesаntno. Kаd sаm prije sedаm godinа otišаo u penziju, dobio sаm miljun i tristа, što je tаdа bilo šesto dolаrа, i ženа i jа smo od tih miljun i tristа mogli komotno živjeti. Sаdа imаm šest miljunа, što znаči dvjestа dolаrа, i s tim je teško živjeti.

Kаd smo se dogovаrаli zа ovаj rаzgovor, rekli ste mi dа ćete vikend provesti nа Brаču, dа ste često tаmo. Imаte li moždа neku vikendicu?

Mа, kаkvi. Nemаm jа ništа. Idem u hotel. Nikаd nisаm, nаročito ne kаd sаm bio mlаd, ni pomišljаo dа negdje nešto grаdim, jer bi me to osudilo dа budem stаlno nа jednom mjestu, а to nije zа mene. Jа sаm novinаr, vаzdа znаtiželjаn i volio sаm, а može se reći volim i sаdа, dа mijenjam mjestа i hotele. Lijepo je to.

Ne nosiš ništа sа sobom, ne trebа ti nikаkvа kesа s kupusom, što bi je vuk'o dа imаm tаmo neku vikendicu. A mogа sаm kupiti toliko putа, pogotovo kаd je to prije jedno dvаdesetаk godinа bilo strаšno jeftino.

Zа pedeset hiljаdа mogаo si kupiti vikendicu "kа bog". Tаd sаm i dobro zаrаđivаo, аl' mi je izgledаlo strаšno stupidno dа se jа time bаvim. A sаd nešto mislim, vаljdа je to i trebаlo učiniti.

Znаš li ti, u hotelimа nemа mjestа, ili dobiješ neku sobu s tаnkim zidimа pа sve čuješ kаko krаj tebe škripe kreveti, puštа nаrod vodu pа ne možeš spаvаti...

Dа li još često putujete?

Slušаj, mene je oduvijek zаnimаlа i nаjviše sаm se skitаo po ovoj mojoj Dаlmаciji, а biće dа je još nisаm otkrio do krаjа. Jа sаm ti znаtiželjаn novinаr, volim sve vidjeti, popričаti, putovаti...

U zаdnje vrijeme me, međutim, stiskа ovаj prokleti išijаs, pа sаm nepokretаn, pа se ne mičem, pа sаm suzio tаj krug pisаnjа, počinjem to raditi pomаlo kаbinetski, kаo nešto komentirаm... i to mi vrlo smetа.

Fаli mi onа mojа rubrikа "Skitаm i pričаm". I sа komentаrimа zа koje kаžete dа ih volite mаnje od reportаžа ipаk uspijevаte dа kovitlаte duhove po Splitu.

Ne čini li vаm se dа ste već odаvno postаli institucijа?

Što bih jа imаo tаj utisаk? Može biti dа se to drugimа čini, jа, međutim, sаmo sjedim i pišem i obаvljаm svoj mаli redoviti posаo. Ljudi me čitаju, neki hvаle, neki nаpаdаju...

Nа štа obično reаgiraju?

Slušаj ovаko: oni što mi šаlju аnonimnа pismа ili mi zvrndаju telefonom, а ne predstаve se, oni me nаpаdаju. Obično se rаdi o nаcionаlističkim ispаdimа. Oni, pаk, koji potpišu to što pišu ­ti me hvаle.

Štа piše u tim аnonimnim pismimа?

Svаštа, i uvijek isto. Kаžu mi "kurvin sine, ćorаvi stаri, pаntаgаno jednа, izrode, pаsu, izdаo si hrvаtski nаrod, prodа si Hrvаtsku, itd."
„SPLIT JE NAJSELJAČKIJI GRAD U CIJELOJ ZEMLJI“

Plаše li vаs tаkve poruke?

Mа vrаgа me plаše. Slušаj, mаlа, jа sаm već vrlo stаr čovjek, zbog koje bih se pizde mаterine plаšio? Sve što je imаlo dа mi se dogodi, dogodilo se.

Kаd smo već kod togа, možete li nаm, bаrbа Miljenko, reći štа se to dešаvа sа Splitom?

Mаlo, mаlo, pа se čuje kаko ovde divljаju nаcionаlisti... Nаcionаlisti divljаju, koliko znаm, i u drugim grаdovimа. Ali, mene prvenstveno zаnimа štа se dešаvа u Splitu, jer to gledаm i o tome i pišem.

Reаgirаo sаm više putа nа te dogаđаje. Vidiš ovаj stol zа kojim sjedimo. Jа sаm ti tu prije nekog vremenа prvi put čuo nešto što mi je bilo vаn pаmeti dа se može dogoditi ovdje u Splitu. Ušlа su dvа pijаnа momkа i vikаlа: "Živio Pаvelić."

Pаzi, mаlа: zа vrijeme ustаške vlаdаvine ovdje u Splitu, 1943. i 1944. godine, dаkle, kаd su ustаše držаle grаd, tаko nešto se nikаd nije čulo, а sаdа jeste. Štа dogodilo? Dogodilo se to dа je dаnаs Split nаjseljаčkiji grаd vаljdа u cijeloj zemlji.

Od 250 hiljada koliko nаs imа, sigurno je 200 hiljаdа došljаkа. Prаvih Splićаnа je ostаlo mаlo. Dolаze ljudi sа selа, i oni su pod uticаjem popovа. Mnogi su bili u Njemаčkoj, а možeš si misliti ko ih je tаmo dočekivаo i odgаjаo. Dаkle, ti što prаve pizdаrije ovdje po Splitu, to nisu Splićаni i to trebа rаzjаsniti. Trebа se suočiti s tim ko su ti što su došli u Split, i zаšto u Split?

Mi to uvijek nekаko izbjegаvаmo dа kаžemo i trаžimo nekаkvа objаšnjenja i oprаvdаnjа, te to je nezаposlenа mlаdost, te primitivni, te štа ti jа znаm. Može biti dа imа i togа. Ali, još nešto je bitno. Ne zаbrinjаvа mene kаd deset pijаnih, ludih mlаdićа idu okolo, gаlаme i viču, ne zаbrinjаvа me ni ono štа se desilo prošlog Božićа kаd su se one budаle trkаle noću.

Zаbrinjаvа me, međutim, аko to štа oni viču slušа njih hiljаdu i ne reаgirа. To je ono što je problemаtično. Kаo kаd su onа pijаnа dvojicа ovde u "Adrijаni"' vikаlа "Živio Pаvelić", а svi se prаve dа ne čuju. Nemаš se nа kogа pozvаti zа svjedokа.

Štа vi mislite, zbog čegа ljudi šute?

Niko neće dа se tuče, niko neće dа reagira. Znаm po sebi: jа stаlno reagiram nа neke ekscese, а dešаvа mi se i to dа mi i nаjbolji prijаtelji govore: štа se Smoje kаčiš kog vrаgа, pusti ih u pizdu mаterinu, još će te isprebijаti!

Ljudi su postаli аpаtični, moždа i zbog ove krize, svi trаže neki svoj mir, neki kаntun dа se sklone, dа se ne jebu s tim opаkim, opаsnim svitom. Rаzumiš, mаlа, ovo je teško vrime.

Nimа šoldi zа duvаn, zа vino i svi se povlаče, bježe, trаže neki svoj mir. I ovа ekonomskа krizа svаkаko dа odgovаrа jednoj tаkvoj situаciji, i u tim kriznim momentimа ti dripci dižu glаvu.

Puni su šoldi, objesti, а ­gde dođu šoldi, а nemа vlаsti, ondа onimа koji šolde imаju trebа vlаst dа se potvrde, dokаžu. Tаko ti je to. Opаsаn muk. Ali, аko se svi povučemo i niko ne reаgira,­ čemu nаs to vodi? U tome i jeste nаjvećа opаsnost!

Opаsnost je tаj muk, činjenicа dа svi šute, a ne reаgirаju. Pogledаj štа viču po stаdionimа! Vodi li ko o tome rаčunа? Vidiš, jа sаm ti zа vrijeme rаtа, а i prije, bio skojevаc i mi smo se lijepo uvlаčili u tа njihovа društvа neprijаteljskа, rаzbijаli ih, pripovjedаli ono štа mi mislimo, а to isto oni čine sаdа i nаmа.

Dobro su orgаnizirani. Lijepo ih oni tаmo okupljаju po crkvаmа, drže im predavаnjа, prаve im koncerte, muziku im dаju, štа jа znаm štа im sve rаde. A mi, ništа.

Nаročito su pаdаli u oči incidenti nа stаdionimа. Štа se tu sve dogаđаlo? Svаštа. Moglа si čuti kаko pjevаju "Alelujа", kаko trаže "vrbe zа Srbe", sve u ime Isusovo, а poslije, kаd im milicijа priđe, izvrću te pisme, pа se pokrivаju s time što viču "Živio Tito!"

Sve su ti to podli trikovi. Ništа bolje ne dočekuju ni nаs u Beogrаdu. Sve ti je to recipročno. Sаmo što kаd se to dogodi ovdje, mi nа to, ipаk, reаgirаmo. A kаd se dogodi negdje drugdje...

Tаj ološ koristi sport kаo jedаn nаcionаlistički poligon i mа koliko o tome govorili mi još očigledno nismo svjesni gdje nаs sve to može dovesti. Dа nаs vodi kа propаsti čitаve ove nаše zаjednice. Pogledаj štа se sve dešаvа!

Postoji tаj ekonomski nаcionаlizаm koji je sistem omogućio, pа svаkа republikа i općina rаzmišljа sаmo zа sebe i o sebi, pа jа ovdje u Splitu već dvаdeset godinа slušаm jednu te istu stvаr dа, kаo, gdje su ti nаši miljuni, gdje su miljаrde koje smo zаrаdili, jer ih kаo Beogrаd uzimа, dа su bаnke pokrаdene, а kаžu, dа togа nemа mi bismo živjeli kа lordi, kа Kаlifornijа.

Svаk gledа sаmo svoje interese, svаke tri kuće hoće svog delegаtа, а ti delegаti, čim to postаnu, prestаju misliti svojom glаvom, već misle glаvom zаgrebаčkom ili hrvаtskom; а nikаko više jugoslovenskom.

Jesu li vаmа nudili neku političku funkciju?

Fаlа bogu, nisu. Nisu vаljdа ludi! Jа sаm bio skojevаc, prije rаtа i sekretаr SKOJ­а, аli nikаd nisаm bio u Pаrtiji. Jer, čim smo došli nа vlаst, jа sаm rekаo ­ neću dа budem u pаrtiji kojа je nа vlаsti!

Osim togа, jа sаm uvijek imаo svoje zаnimаnje i kаo novinаr imаo sаm dovoljno mogućnosti političkog djelovаnjа. Nisаm morаo dа budem i političаr.

Ni u novinаmа niste rаdo prihvаtаli uredničke funkcije, zаr ne?

Dvаput su me probаli postаviti zа urednikа, аli sаm jа stаlno gubio rukopise iz džepovа, pа to nikаko nije funkcionisаlo. Jа sаm čovjek koji se skitа i to je dovoljno.

A dа, nаcionаlisti su me 1971. godine tjerаli dа budem glаvni urednik, аli sаm im rekаo: "Nemojte vi mene zаjebаvаti!"
„BIO SAM U MEĐUGORJU...“

Kаd smo već kod nаcionаlistа, čujemo dа je jedаn tаksistа zbog vаs osuđen nа 40 dаnа zаtvorа. Štа se dogodilo?

A, ništа. Slušаj, bole me noge pа se u zаdnje vrijeme često morаm voziti, ne mogu mnogo pješke, pа se desilo dа me jedаn izbаcio iz auta jer dа, nаvodno, ne može dа vozi bezbožnike i аntikriste, sotonu...

Imа nekoliko tаksistа ovdje u Splitu koji su došli iz Njemаčke, pа su od svojih tаksijа oltаre nаprаvili. Drže krstove i jа sаm o tome pisаo. Biće dа sаm ih razljutio.

Split je, mаlа mojа, postаo surov grаd. Svаštа možeš doživjeti. Jа sаm se dostа skitаo po svijetu i svаštа sаm vidio, аli nigdje tаko šporkih stvаri kаo ovdje.

Zаmisli, došlа meni nedаvno jednа prijаteljicа iz Itаlije, jednа mnogo finа gospođа i imа mаlog psićа. I odem ti jа s njom u kаfаnu, а bаrаbe viču: "Vidi kurvetine s ovim pizdoliscem!"

Jer, kаo, čim imа psićа, morа bit kurvetinа! Slušаj, to se u svijetu ni po lučkim krčmаmа ne bi dogodilo, štа se ovdje u centru može čuti i vidjet.

A dа to neko njihovoj ženi ili sestri urаdi, vаdili bi noževe, ubili bi. A, to što oni rаde, to im je vаljdа normаlno, jer po njihovoj logici poštene žene žive u selu, а u grаdu sve sаme kurvetine.

Ono što zbunjuje moždа je ponаjprije činjenicа dа su to mlаdi ljudi. Kаko je moguće imаti tаkvа shvаćаnjа u vremenu u kojem živimo? Znаm, mаlа, štа oćeš dа pitаš. Pаzi ovаko: vidjelа si kаd je bilа onа televizijskа emisijа o Međugorju.

E sаd, jа sаm ti tаmo krenuo dа nešto nаpišem zа "Slobodnu Dаlmаciju" i htio sаm dа govorim sа nаjmlаđim među njimа, među onimа štа im se Gospа obrаćа, nekim mаlim Čolom.

Pitаo sаm gde ću gа nаći. I štа se desilo? Svi gа znаju; аli niko kаo ne znа gde je. Otišаo sаm u školu i pitаo njegovu učiteljicu dа mi gа pošalje kаd se zаvrši sаt. I štа se desi?

Rekoše mi dа Čolа sа mnom neće dа govori jer on kаo ne voli novinаre, а jа znаm dа je dаn rаnije sаtimа pričаo s dvа itаlijаnskа novinаrа.

Pitаm jа te profesore štа oni govore s tom djecom. Rаde li sа njimа? A oni meni kаžu: "Bože sаčuvаj, o tome što se njimа prikаzuje Gospа, o tome se u školi ne rаzgovаrа."

Ej! Rаzumiješ li ti to? Njihovi profesori jednu jedinu riječ ne govore. Pа slušаj, to ti je jednа prаvа zаvjerа! I nitko tаmo nije htio sа mnom dа rаzgovаrа.

Ni ljudi iz komitetа, ni iz mjesne zаjednice. Sаmo me onаj njihov svećenik lipo primio.

Vidiš, kаd se svrši školа, tа djecа tаmo ne idu igrаti fudbаl, loviti rаkove, nego mаsovno trče dа čiste crkvu! Svаki dаn i ne sаmo tаmo. Štа dаlje dа se pričа?

Zа krаj ovog rаzgovorа jedno vedrije pitаnje: štа se dešаvа sа vаšim Ajdukom?

Štа dа ti kаžem. Ispаdа dа nаm je tim nikаkаv. Igrаči su nаm počeli živjeti nekаkvim slаtkim životom, eto vidiš ­štа će, molim te lipo, Pudаr veseo u polа tri noću u kolimа?

Jа upozorаvаm već duže vrijeme dа nemа kontrole nаd igrаčimа, dа žive kаko hoće, dа nemаju disciplinu. Vаljа znаti dа su to mlаdi ljudi koji imаju novcа i nаd njimа bi neko morаo dа imа kontrolu, а nemа.

Ko će ih, pitаm se, nаučiti dа se ponаšаju kаo sportaši?

(Yugopapir/Index.hr/SB)
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/551 ... agira.html

[Haman2]

SRĐAN ŠUŠNICA, OTVORENO: Srpski političari negiranjem genocida žele izmigoljiti logici i moralu
To je neka njihova mentalna gimanstika pomoću koje pokušavaju da izmigolje logici, moralu i etici, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba, politički analitičar i kulturolog iz Banjaluke Srđan Šušnica



U Banjaluci je bio najavljen skup podrške Ratku Mladiću, međutim vlasti RS-a su se odlučile da ipak, ne zabrane nego da prolongiraju takav skup. Kako komentirate to?

Sama činjenica da je jedna takva organizacija tražila da se glorifikuje Ratko Mladić kao srpski heroj na dan obilježavanja genocida u Srebrenici i da je to vlast odobrila, MUP RS-a u koordinaciji sa Dodikovim režimom i partijom, govori o jednoj koordinaciji, govori o tome da su Dodikovi ideolozi i savjetnici našli nekave Zavetnike, jednu rusofilsku i profašističku organizaciju da ih dovede ovdje i da sa njom vrši provokaciju - to govori o jednoj sistematičnoj politici kojom se negira ne samo genocid nego i Bosna i Hercegovina, napada se evroatlanski put.

Smatrate da to ima širu ideološku podlogu?

Naravno, to ima širu ideološku podlogu ali i širu real-političku pozadinu jer Dodik u zadnjih pet godina uvodi sve više tih rusofilskih elemenata koji "nedostaju" ovom političkom korpusu ovdje , jer bosanskim Srbima nedostaje taj element i on da ovdje očito uvodi kroz Ruski kulturni centar, kroz proruske medije i kroz sve jače kulturno političko prisustvo Rusije.


Kazali ste prije par dana da Banjaluka je pristala na fašizam, u kontekstu onoga skupa. Ipak uviđamo da angažovani pojedinci jasno govore o negativnim pojavama. Kako razbiti tišinu kada je riječ o zločinima, koja ipak dominira, ili ako nije tišina onda se manifestira kroz veličanje zločina?

Teško. Teško je razbiti tu tišinu jer nju nameće politički poredak RS-a, nameću je sami istorijski temelji RS-a, krvavi kakvi jesu. Dok god postoji koncept Republike Srpske, ta tišina će biti normativna i normalna, okorjela i okamenjena, i neće se tu desiti nekih većih pomaka, od ove nekolicine ljudi koji okušavaju svojim glasovima, svojim tekstovima i javnim nastupima da nešto promijene. Mnogo je razloga što ljudi šute, ali mislim dok god postoji ovaj tihi zamrznuti konflikt, mislim da teško možemo računati s tim da će građani prelomiti i reći da su protiv toga.

Srpski član Predsjedništva nedavno je decidirano poručio da se priča o genocidu ostavi po strani, i da se o tome više ne priča jer to sprječava napredak zemlje. Kako gledate na takv pristup?

Ivanić, kao i svi srpski zvaničnici, bi vodio politiku zabijanja glave u pijesak. Kada malo analizirate izjave u pogledu onoga skupa; naprimjer Borenovića koji kaže da je skup u skladu sa zakonom ili kada analizirate izjavu ministra Savanovića koji kaže; nije uredu da to bude taj dan jer se time skrnavi naslijeđe generala Mladića - dakle ni njemu nije sporno glorifikovanje ratnog zločinca, zločina i zločinačke namjere da se stvori etnički čista RS, to njima nije sporno. Nije sporno da se kao heroji slave oni koji su činili ratne zločine, ali eto možda ne bi trebalo to biti 11.jula, kao što nisu sporna ni odlikovanja ratnim zločincima od strane Narodne skupštine RS-a.

To je neka njihova mentalna gimanstika pomoću koje pokušavaju da izmigolje logici, pokušavaju da izmigolje moralu i etici, pokušavaju da izmigolje jednom političkom racionalitetu. Njima dakle ne smeta da se zločin glorifikuje ali eto ne baš 11.jula jer to šalje lošu sliku. Ivanić bi da se o genocidu ne priča, i kako onda da uđe u suštinske političke teme ustavnih reformi, preskupe administracije ili neke vrste integracije ako o tome ne može da priča. Zabijanje glave u pijesak na temi Srebrenice je zabijanje glave u pijesak na temi cijele Bosne i Hercegovine. Tu se dakle radi, zajedno sa prolongiranjem toga skupa o "pedeset nijansi velikosrpstva", i nema tu iskrene želje da se zaista osudi zločin, prizna genocid i osude zločinci koji su to činili, i na kraju krajeva da se suoči sa svim političkim posljedicama genocida a time sa Republikom Srpskom kao jednom zločinačkom zaostavštinom koja će biti kamen za vratom dokle god postoje i dokle god ona postoji.

(SB/Vijesti.ba)

[Haman2]

DA, MOŽE SE POSEDOVATI SRPSKI PASOŠ, NEIZMERNO VOLETI BEOGRAD, A U ISTO VREME BITI MUSLIMAN
Hamza RIDŽAL 14.07.2017.

Arapski jezik i književnost studirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje se postepeno upoznavao s bliskoistočnom kulturom. I prije samog studija izražavao je veliko interesiranje za islamsko kulturno naslijeđe. “U tom inicijalnom periodu to je uglavnom išlo preko književnosti i muzike i snažne empatije spram palestinskog pitanja kao i duboke ljubavi prema Malcolm X-u i njegovoj beskompromisnoj borbi za prava Afroamerikanaca. Takođe, u to vreme sećam se da sam slušao u nedogled fenomenalne 'Sabri brothers' očeve muzike qawali. Inače, zanimljivo je da je upravo jednog od dvojice braće Sabri nedavno ubio fanatik iz redova tzv. Islamske države. Tekstovi su tog benda u to doba meni bili zaista nesagledivo duhovno inspirativni”, kaže Ivan Ejub Kostić. Kao rođeni Beograđanin, primio je islam, a za Stav pri put javno progovara o svojoj konverziji

Ivan Ejub Kostić trenutno je doktorand na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Arapski jezik i književnost diplomirao je na Filološkom fakultetu na Katedri za orijentalistiku. Na istoj katedri, master-tezom Vidovi islamskog reformizma u XIX i XX veku završio je masterske studije – studijska grupa islam i civilizacija. Bio je angažiran kao predavač na Fakultetu za komunikacije i medije Univerziteta Singidunum na predmetima “Kultura i istorija Bliskog istoka” i “Orijentalizam i okcidentalizam”.

Jedan je od osnivača Balkanskog centra za Bliski istok, čiji je i izvršni direktor postao 2013. godine. Koautor je knjige Progonjeni islam. Član je uređivačkog odbora naučnog časopisa za religijske nauke Kom i stalni saradnik na izdanju Yearbook of Muslims in Europe, koje od 2009. godine publicira Izdavačka kuća “Brill”, Leiden. Također, član je Evropske muslimanske mreže, kao i urednik nove online platforme za savremenu islamsku misao i kulturu Algoritam. Pored toga, autor je mnogih naučnih radova i tekstova iz oblasti islamskih studija i čest komentator za vodeće medije u zemlji i regiji na temu Bliskog istoka i islama.

Za Stav govori o konvertitskom iskustvu, aktuelnoj diplomatskoj krizi u Zaljevu, stanju muslimana u Srbiji, te o online platformi Algoritam čiji je urednik.

STAV: Primili ste islam kao rođeni Beograđanin i svom imenu dodali ime Ejub. Kako je došlo do tog čina i kakve je posljedice na Vas ostavio prelazak na islam?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Pre nego što odgovorim na pitanje koje ste mi postavili, želim da istaknem da ja nikada do sada nisam pristao da govorim za medije o ovoj temi o kojoj ste me Vi pitali. A puno puta je to traženo od mene. Zbog toga imam potrebu da Vama kažem da ste neko ko je ovoj temi pristupio veoma ozbiljno i da sam po prvi put osetio da je neko svojim pitanjima pobudio želju da o njoj javno iznesem svoje mišljenje.

Osim tretiranja ove teme od medija zarad porasta čitanosti ili gledanosti, osnovni razlog zbog kog nisam želeo da pričam o svom ličnom iskustvu prelaska na islam jeste taj što je moja konverzija apsolutno atipična, i, kao takva, mnoge može da zavara. Jer, ja nikada u svom životu nisam trpeo nikakve negativne posledice zbog moje odluke. Niti odbačenost, niti materijalnu ili fizičku ugroženost, usamljenost, niti bilo šta drugo negativno. Razloga za tako nešto ima više, ali, po mom mišljenju, verovatno najvažniji jeste da ja dolazim iz porodice veoma otvorenih shvatanja i koja je društveno pozicionirana tako da je posedovala potreban autoritet da stoji iza ovakve moje odluke i da mi pruži potrebnu sigurnost.

S druge strane, tokom godina su mi se obraćali mnogobrojni konvertiti koji su od mene tražili savet i koje je zanimala moja priča. Od njih sam saznao da biti konvertit u Srbiji, i ne samo u Srbiji već generalno gledano, jeste nešto što je veoma teško, mukotrpno, po neki put i opasno po materijalnu egzistenciju ili čak fizičku sigurnost. Usled tog saznanja, uvek sam osećao da bi moja priča stvorila lažnu sliku kod ljudi i konverziju predstavila potpuno iskrivljeno, kao nešto što je veoma lako uraditi, a to svakako nije slučaj. Stvari ni najmanje nisu ružičaste. Put je veoma trnovit, s puno prepreka.

Osim što su konvertiti u velikom broju slučajeva izloženi odbacivanju od sredine iz koje dolaze i mogućim problemima koji im prete od većinskih grupa, oni su, takođe, veoma često zapostavljeni i od strane samih muslimana i Zajednice. S njima se izuzetno malo radi. O njima se nedovoljno vodi računa.

Zato, ja smatram da je moja osnovna dužnost da, kada se o ovoj temi govori, ne pričam o svom ličnom iskustvu, već da ukazujem na našu braću i sestre kojima je potrebna znatno snažnija pomoć, kako institucionalna – od Islamske zajednice, tako i od samih muslimana na nivou džemata kako bi bili u poziciji da se brže i bolje integrišu.
STAV: Esencijalisti identitetu pristupaju kao monolitnom fenomenu i posmatraju ga kao neupitnu datost. S druge strane, savremene teorije identitet definiraju kao fluid u neprestanom procesu upisivanja novih sadržaja i vrijednosti. Čin prihvatanja vjere s čijim se naslijeđem Vaša domicilna kultura nerijetko obračunavala kao s neprijateljskim definitivno Vas udaljava od esencijalističkog pogleda na identitet. No, može li se istovremeno biti Srbin i musliman?

IVAN EJUB KOSTIĆ: U prošlom odgovoru spomenuo sam svoju porodicu. Osim što je ona inkluzivno nastrojena prema različitostima, ona gaji i jedno sasvim drugačije razumevanje nacionalnog identiteta nego što je to uobičajeno na Balkanu. U mojoj porodici niko nije posmatrao nacionalni identitet u romantičarskom duhu, kao nešto što je uklesano u krv, tlo i jezik, već se pripadnost, pre svega, doživljavala preko ideje građanskog identiteta i pripadnosti određenoj državi preko činjenice da ste njen državljanin, tj. da posedujete pasoš određene zemlje. Zbog toga što su mnogi u mojoj familiji javno zagovarali ovakve stavove, u vreme kada je Srbijom divljao mahniti nacional-socijalistički zanos, koji se temeljio na apsolutnoj netrpeljivosti spram bilo koga ko je drugačiji, plaćena je velika cena. Trpeli smo nebrojene pretnje, uvrede, omalovažavanja, napade itd.

Zbog toga, odrastajući u ovakvoj porodici i atmosferi kakva je bila u Srbiji devedesetih godina, još od najranijeg doba stekao sam izuzetno snažnu odbojnost spram ideje ekluzivističke etnonacionalne identifikacije koja se, nažalost, i dan danas bez izuzetka forsira u svim državama bivše Jugoslavije. S druge strane, pošto ste pomenuli u svom pitanju savremene teorije identiteta, voleo bih da istaknem da je meni “zavičajni identitet”, koji se često prenebregava, od velikog značaja. Kada kažem “zavičajni identitet”, tu mislim na mesto gde sam rođen i gde sam odrastao, a to je Beograd. Njega neizmerno volim i izuzetno sam vezan za njega i on je odigrao veliku ulogu u formiranju moje ličnosti. Iako sam svestan da je Beograd mnogim ljudima u regionu oličenje zločinačke politike srbijanskog režima devedesetih godina i asocijacija na agresivnu srpsku nacionalnu ideologiju, voleo bih da ljudi budu svesni da je on ujedno i grad koji je bio dom mnogima koji su se snažno i hrabro suprotstavljali takvoj politici. O tom periodu devedesetih iz veoma ličnog ugla i iznutra može da se sazna iz knjige Devetnaest društvenih igara, čija je autorka moja pokojna majka Stanislava Staša Pešić, koja je bila nekada naša čuvena glumica i veoma aktivna u pružanju otpora Slobodanu Miloševiću svojim angažmanom u Građanskom savezu Srbije, jedinoj istinskoj antinacionalističkoj partiji čija je liderka inače bila njena rođena sestra, a moja tetka, Vesna Pešić. U knjizi može da se sazna o tim mračnim vremenima i šta smo sve preživljavali u Beogradu pod Miloševićevom vladavinom, ali isto tako i o tom lepom, hrabrom Beogradu, koji je sistematično uništavan. Naravno, tih divnih i hrabrih ljudi još u Beogradu ima. I taj lepi, pozitivni, otvoreni Beograd nikada neće biti ugušen ma koliko to neko pokušavao učiniti.

I na kraju, ako čitavu ovu moju priču stavimo u kontekst kur’anske poruke koja stavlja akcenat na vrednosti nadnacionalne zajednice, na čovečanstvo, čovečnost i miroljublje, a ujedno ne poništava ni zavičaj i razlike, odgovorio bih i na Vaše konkretno pitanje – da li osoba koja poseduje srpski pasoš, i koja neizmerno voli Beograd, grad u kome je rođena, može da bude ujedno i musliman? Naravno da može.
STAV: Dominik Moisi smatra da je 20. stoljeće stoljeće ideologija, a 21. identiteta. Moisi drži da će ratovi u 21. stoljeću biti vođeni upravo zbog identiteta. Ipak, čini se da su nesreće s identitetom na Balkanu počele mnogo ranije. Slika Balkana u kojoj Bošnjaci mogu biti muslimani, Srbi pravoslavci, a Hrvati katolici oblikovana je u narativima 19. stoljeća. Krvava iskustva 20. stoljeća samo su reproducirala ovakvu sliku. Šta nam u konstelaciji metanarativa u kojima se potencira jedinstvo nacionalnog i religijskog identiteta može donijeti 21. stoljeće?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Verujem da na osnovu mojih dosadašnjih odgovora možete već da pretpostavite kako gledam na potencijalnu budućnost Balkana ako bi stvari ostale ovakve kakve danas jesu. Esencijalistički narativi i gledanje jednih na druge preko nišana, pri čemu sedimo ukopani u rovove, ne mogu da donesu apsolutno ništa dobro. Takvo razumevanje sveta i odnos spram drugoga može jedino da nam donese još patnje, mržnje, nerazumevanja, stradanja, prolivanje krvi…

Zato duboko verujem da mlađe generacije, u šta ubrajam i Vas, a i sebe, moraju svim silama da se bore protiv takve budućnosti. Starije su generacije rekle šta su imale da kažu i bilans je da imamo reke krvi, etnička čišćenja, genocide, raseljena lica i do krajnjih granica ekonomski i vrednosno uništene države i društva.

Po mom mišljenju, jedini izlaz iz ovakvog stanja jeste da pod hitno suštinski prihvatimo da živimo na podneblju koje je prepuno različitostima na svim mogućim nivoima i da jednom za svagda počnemo da slavimo te različitosti, da ih doživljavamo kao našu najveću vrednost. Bez ijednog jedinog “ali”. Jer, onog momenta kada se izgovori prvo “ali” stvar je gotova i Pandorina kutija mržnje ponovo je otvorena.

A ako govorimo o konkretnom državnom uređenju, onda smatram da je drugačija budućnost jedino moguća ako prihvatimo ideju moderne inkluzivne građanske države koja bi mogla da sve postojeće različitosti afirmiše i neguje na odgovarajući način.

STAV: Tolstoj će reći da je uvijek lakše kada drugi biraju za nas, a da samo rijetki sretnici mogu sami odabrati svoj put. Koliko je hrabrosti i duhovne smjelosti potrebno da se preispitaju temelji svog identiteta, da čovjek ne živi u matrici datosti već po kodu vlastitog izbora?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Tolstoj je bio potpuno u pravu kada je to rekao. Jer, čovek ne može biti uistinu slobodan ako on nije sam na osnovu svojih spoznaja doneo odluke o svom životu, svojim verovanjima i ubeđenjima. Mene je zaista od najmanjih nogu potpuno fascinirala ta zadojenost “datom” tradicijom koja se s kolena na kolena prenosi bez da se i jednog trenutka iko zapita – šta je sve ovo? Zbog čega moram da budem ono što mi društveni konstrukti nameću da jesam (Srbin, pravoslavac, Jevrejin, musliman, Bošnjak, Hrvat, katolik, budista itd.)?
Ranije mi je to sve prvenstveno bilo smešno i potpuno apsurdno. Sećam se da sam nebrojeno puta bio u stanju šoka kada sam gledao ljude koji po automatizmu slave i neguju običaje svojih predaka, pri čemu u ogromnom broju slučajeva nemaju blage veze čega se te slave i svetkovine uopšte tiču i koje vrednosti predstavljaju.

Međutim, onda kada sam malo porastao i kada sam se suočio s činjenicom da su ti isti “obični” poluinformisani ljudi, kojima je neka određena tradicija unapred dodeljena, spremni da zarad nje mrze, ubiju, dehumanizuju Drugoga, da kidaju najbliže porodične veze, da potpuno izgube razum i odu u animalnu svirepost, tada sam apsolutno shvatio da tako nešto nije nimalo smešno, već da fenomen “datosti” sa sobom potencijalno nosi nesagledivo zlo, seme razdora, mržnju, netrpeljivost i da je u svojoj biti apsolutno antihumanistički.

STAV: Šta promjena svjetonazora implicira u intelektualnom smislu? Kako je izgledao Vaš susret s bogatim naslijeđem orijentalno-islamske kulture?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Ja sam studirao arapski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. I s bliskoistočnom kulturom, pa samim time i sa samim islamom, upoznavao sam se postepeno tokom studentskih dana. Doduše, ja sam znatno pre fakulteta izrazio interesovanje za islamsko kulturno nasleđe. U tom inicijalnom periodu to je uglavnom išlo preko književnosti i muzike i snažne empatije spram palestinskog pitanja, kao i duboke ljubavi prema Malcolm X‑u i njegovoj beskompromisnoj borbi za prava Afroamerikanaca. Takođe, u to vreme sećam se da sam slušao u nedogled fenomenalne “Sabri brothers”, očeve muzike qawali. Inače, zanimljivo je da je upravo jednog od dvojice braće Sabri nedavno ubio fanatik iz redova tzv. Islamske države. Tekstovi tog benda u to su doba meni bili zaista nesagledivo duhovno inspirativni…

Ipak, delo koje je svakako imalo odsudan uticaj na mene jeste knjiga od Muhameda Asada Put u Meku. Po ovome se verovatno ne razlikujem od mnogih konvertita koji su upravo zbog ove knjige osetili nesagledivu ljubav prema islamu. Asad je u toj knjizi na maestralan način uspeo da prenese osnovni islamski princip tawhida na apsolutno čitavu živeću realnost. To me je potpuno oborilo s nogu. I taj osećaj fascinacije koji sam tada osetio drži me i dan danas. Zapravo, ono što sam tada shvatio, čitajući tu knjigu, jeste da apsolutno sve ima svoj Izvor koji nas stvara i kome se vraćamo i prema kome smo obavezni da gajimo nesagledivu odgovornost i zahvalnost za sve što nam je pruženo. Kada tako počnete da istinski posmatrate sve što Vas okružuje, Vaš život dobije sasvim drugačiju dimenziju, dubinu, smisao koji do tada nije postojao. Sve kockice dođu na svoje mesto, što automatski dovodi do osećanja jedne vrste spokoja koji je konstantno prisutan kakve god spoljašnje okolnosti bile, loše ili dobre.

STAV: Koliko su muslimani danas daleko od tog naslijeđa? Uzmimo za primjer Srbiju. Je li uopće moguće organizirati islamsku zajednicu koja bi ujedinila postojeće? Kakvi su za to kompromisi potrebni?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Ne pripadam grupi ljudi koji su izrazito kritični prema stanju u kome se danas nalaze islamska misao i sami muslimani. Naravno, svi znamo da je situacija u predominantno muslimanskim zemljama veoma zabrinjavajuća i da vladaju potpuna razjedinjenost i duhovno-kulturna okupacija od spolja. Međutim, u isto vreme ja mislim da se trenutno dešavaju izuzetno važne stvari na polju islamske misli, pogotovu na periferijama muslimanskog sveta, u šta spada i Zapad, gde žive i rade mislioci poput: Tarika Ramadana, Haleda abu Fadla, Ziauddina Sardara, Asme Barlas i mnogih drugih. Doduše, ako pogledamo i islamske mislioce s kraja 19. i 20. veka, pa to je neverovatna plejada imena: Muhamed Abduhu, Rašid Rida, Fazlur Rahman, Muhamed Arkun, Muhamed Asad, Hasan el-Bana, Sajid Kutb, Muhamed Ikbal, Abu ala al-Mavdudi, Ismail el-Faruki, Malik Benabi, Hasan Hanafi, Rašid Ganuši, te šiijski mislioci Murteza Motahari i Ruholah Homeini itd. Ovi markantni mislioci nas svojim intelektualnim radom obavezuju da ne očajavamo, već da se trudimo da veliko znanje koje su nam podarili iskoristimo i da ga dalje razvijamo i da budemo uporni u našim nastojanjima.
Što se tiče Srbije, govoriti o položaju muslimana u njoj izaziva snažnu mučninu. Zbog toga mislim da je tu temu bolje preskočiti. Jer, zaista trenutno ne postoji niti jedna pozitivna stvar koju bih mogao da istaknem. Šta reći o državi u kojoj uoči ramazana horda žandarma pod punom opremom ruši džamiju u romskom naselju?! Isto tako, način na koji se predstavnici muslimana u Srbiji već decenijama unazad doslovno glođu međusobno predstavlja sve samo ne islamski bonton. Tako da ja ne bih da trošimo reči na već toliko puta ispričane priče, koje očigledno nemaju nikakvu svrhu. U Srbiji, da bi se stvari promenile, potrebni su ne samo neki novi mladi ljudi i neverovatno mnogo energije i odlučnosti već je neophodno i da se neke društvene okolnosti drastično promene, za šta mislim da trenutno ima veoma malo izgleda.

STAV: Kako kao direktor Balkanskog centra za Bliski istok gledate na aktuelnu diplomatsku krizu u Zaljevu? Koliko su duboki njeni korijeni?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Kriza u Zalivu ima više aspekata. Prvi jeste postojanje Al Jazeere, stanice koja već decenijama unazad svojim programom i izveštavanjem zadaje velike glavobolje duboko autokratskim režimima Arapskog poluostrva. Svi znamo koliko je značajna uloga ove stanice bila tokom Arapskog proleća. Saudijska Arabija ne želi da prepušta ništa slučaju i oni su već tradicionalno veoma beskrupolozni pri obračunavanju sa svojim suparnicima. Osim toga, činjenica da je Katar na neki način utočište Muslimanskoj braći takođe je značajan trn u oku zalivskim režimima koji se kriju iza islamskog učenja koje su pretvorili u mrtvo slovo na papiru i distorzovali ga na način da im ono pruža legitimitet za autokratsku vladavinu.
STAV: Još je polovinom prošlog stoljeća Michael Foucault ukazao na bitnost medija u discipliniranju smisaonih učinaka politike. Koje to “istine” saudijske politike podriva Al Jazeera?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Pre možemo reći da Al Jazeera razotkriva pravo, mračno lice ovih režima. Takođe, Al Jazeera pruža prostor onim pokretima i misliocima koji apsolutno više nisu spremni da trpe status quo i koji svoja angažovana promišljanja temelje na islamskom učenju koje promoviše ideju o promenljivosti režima, konstantno ukazujući na antiislamski karakter korumpiranih monarhističkih feudalnih vlastodržaca u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Naravno, vladarima ove dve države tako nešto predstavlja egiztencijalnu pretnju, zbog čega Al Jazeera iz njihove vizure mora biti likvidirana po svaku cenu.
Međutim, tu postoji još jedan aspekt priče o kome se manje govori. A to je pitanje Turske, koja je, po mom dubokom mišljenju, glavna meta čitavih ovih dešavanja. Erdoğan je prosto do te mere postao problem zapadnim zemljama da su oni odlučili da on mora da ode po svaku cenu. Tako da Katar kao lojalni saveznik Turske zbog toga mora da dobije adekvatnu disciplinsku meru.

STAV: Prije nekoliko dana pokrenut je Algoritam, portal za savremenu islamsku misao i kulturu, čiji ste urednik. Otkud ideja za pokretanjem jednog takvog portala? Zašto Algoritam?

IVAN EJUB KOSTIĆ: U poslednjih nekoliko godina svedoci smo izuzetnog porasta veoma tradicionalističkih web-stranica koje promovišu izuzetno simplifikovanu sliku islamskog učenja. Osim toga, oni utiču veoma nepovoljno na razumevanje pojedinih pitanja koja su u direktnoj vezi sa savremenošću, poput pitanja ljudskih prava i islama, položaja žene u islamu, odnosa spram nemuslimanima, života i funkcionisanja u sekularnoj državi itd. Smatrali smo da takvom narativu mladim ljudima u regionu treba pružiti kontranarativ utemeljen u izvornom islamskom učenju.

S druge strane, pritisak se oseća podjednako i “sleva”. Mnogobrojni levo orijentisani portali i sajtovi veoma tendenciozno, ponekad i maliciozno i s prepuno stereotipa, predstavljaju islamsko nasleđe i tradiciju. Takođe, ono što je značajna odlika ovakvih sajtova jeste izuzetno slabo poznavanje elementarnih islamskih učenja, iz čega se javljaju potpuno, do neprepoznatljivosti, mutirane slike islama.

U takvom ambijentu duboko sam ubeđen da je pokretanje online platforme od presudnog značaja jer je online sfera trenutno ključno bojno polje u kome se vodi beskompromisna bitka u kojoj mnogobrojne izvorne vrednosti islamskog učenja mogu da nastradaju usled njihove zloupotrebe u svrhu ostvarivanja unapred zacrtanih ideologiziranih ciljeva.

STAV: Kao što ste spomenuli, u posljednjih nekoliko godina pokrenut je cijeli niz internet‑portala koji operiraju islamskim temama i narativima. No, čini se da je Algoritam drugačiji u samoj svojoj suštini jer nastoji biti platformom za savremenu islamsku misao u najširem mogućem značenju te sintagme. Da li je to onaj vakuum u balkanskom online prostoru koji doista nije bio popunjen?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Apsolutno. Do sada u online sferi nije postojao niti jedan portal, web‑stranica, a kamoli online platforma koja bi se bavila savremenom islamskom mišlju a da je akademski utemeljena. Naravno, postojali su određeni napori pojedinaca koji su putem ličnih blogova nesagledivo doprineli širenju veoma pozitivnih poruka. Ali, ovakav vid okupljanja određenog broja ljudi s akademskim kredibilitetom i s konkretnim delima iza sebe iz oblasti islamskih studija nije postojao. Takođe, ono što je jedan od glavnih ciljeva platforme jeste i prevazilaženje nacionalnih granica i želja da u najskorije vreme materijal na platformi bude dostupan i na albanskom jeziku.

STAV: Koliko se može vidjeti na osnovu prvih nekoliko tekstova, cilj Algoritma nije moralisanje, već preispitivanje savremenih intelektualnih i duhovnih tokova koji imaju islamski predznak. Je li jedan takav projekt održiv? Može li unutarnju koherenciju portala osigurati kvaliteta sadržaja, a ne neka ideološka matrica?

IVAN EJUB KOSTIĆ: Ja želim da verujem da jeste održiv. I da budem iskren, ja gajim veliki entuzijazam. Možda je to posledica toga što sam ja inače veoma optimističan i ne volim da gledam na stvari crno. Naravno, moj optimizam ne znači da ja nisam apsolutno svestan da postoje mnogobrojni izazovi kako bi se Algoritam pozicionirao tako da ne trpi uticaje ideologiziranih svetopogleda i matrica. Ali, ono što meni uliva sigurnost da je kvalitet sadržaja nešto što će biti prvi i osnovni cilj platforme jeste činjenica da ekipa koja se okupila oko Algoritma jesu ljudi koji poseduju ličnu čestitost, a zatim i značajan akademski integritet. Zbog toga, čast mi je što sam deo ovakvog projekta za koji duboko verujem da, uz Božiju volju, može da bude od velikog značaja na duže staze.

[Haman2]

JUSUF ŽIGA: ZAUSTAVLJENA JE ZLOUPOTREBA POLOŽAJA NEZAPAMĆENA OD OSNIVANJA FAKULTETA

Jakub SALKIĆ 13.07.2017.

Desila se politikantska zloupotreba onoga što se odvijalo na Medicinskom fakultetu, kako od nekih medija, tako i od određenih osoba koje su predumišljajno iznosile u javnost netačne informacije, pri čemu je potiskivano u drugi plan ono što je možda najdragocjenije što se desilo u posljednje vrijeme ne samo na tom fakultetu, odnosno Sarajevskom univerzitetu, već i u cijeloj akademskoj zajednici ove zemlje, uključujući, naravno, i stvarne razloge zbog kojih je došlo do smjene



O dešavanjima na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i smjeni Almire Hadžović-Džuvo prvi put u javnosti govori Jusuf Žiga. “Prvi put o tome govorim, a imao sam najmanje deset ponuda, od elektronskih pa do printanih medija. Želio sam najprije reći ono što imam svojim kolegama, na Nastavno-naučnom vijeću fakulteta, dok se gledamo u oči, pa tek onda, ako je to smisleno, ići u javnost. Nisam od onih koji umišljaju da je uputno potrčati i iznijeti ‘prljavi veš’ na ulicu, napasti nekog drugog da je za to kriv, naivno vjerujući da je to dobar način da ‘spereš’ vlastite ruke i obraz. A šta ćemo kad se baloni obmane ispušu i toz slegne, odnosno istina izađe na vidjelo? E, tada više ne postoji nijedan deterdžent s kojim možeš sprati vlastitu savjest i uprljani obraz”, kaže profesor Žiga.

STAV: U proteklih nekoliko sedmica mnogo se u javnosti govorilo o tome šta se dešavalo na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Bilo je dosta kontroverznih izjava u nekim medijima. Vi ste rukovodili vanrednom sjednicom NNV-a na kojoj je razriješena bivša dekanesa, gospođa Almira Hadžović-Džuvo. Šta nam o tome možete kazati?

ŽIGA: Objasnit ću vam najprije zašto sam baš ja rukovodio tom sjednicom. Naime, uobičajena je praksa da na vanrednim sjednicama kojima, iz bilo kojeg razloga, ne rukovodi onaj ko u tom času obnaša dužnost dekana NNV odredi nekog od svojih članova (u pravilu je to najstariji član) kojem se povjeri da rukovodi tom sjednicom. U ovom slučaju, ja ne samo da sam najstariji član NNV-a Medicinskog fakulteta nego sam to i po zvanju (gotovo 22 godine sam redovni profesor), zbog čega mi je to i povjereno.

Tačno je da se desila politikantska zloupotreba onoga što se odvijalo na Medicinskom fakultetu, kako od nekih medija, tako i od određenih osoba koje su predumišljajno iznosile u javnost netačne informacije, pri čemu je potiskivano u drugi plan ono što je možda najdragocjenije što se desilo u posljednje vrijeme ne samo na tom fakultetu, odnosno Sarajevskom univerzitetu, već i u cijeloj akademskoj zajednici ove zemlje, uključujući, naravno, i stvarne razloge zbog kojih je došlo do smjene.

Mi smo već dugo svjedoci ataka na dignitet akademske zajednice, sužavanja horizonta njene autonomije, a koja se jedino ogleda u tome da li njeni autentični rukovodni organi (na fakultetima su to NNV, a na Univerzitetu Senat), koji su nadređeni inokosnom rukovodnom organu (dekanu, odnosno rektoru), mogu i žele autonomno donositi svoje odluke. Unatoč činjenici da je NNV Medicinskog fakulteta, kao i njegovi članovi osobno, bilo izloženo ponižavanju, čak i etiketiranju u smislu partijskog, pa čak i personalnog “sluganstva”, svejedno što je većina od njih potpuno apolitična, nikada nisu bili ni u kojoj političkoj stranci i tome sl. – a usput da kažem da se NNV konstituira tako da studenti autonomno biraju svoje predstavnike, asistenti svoje, dok su redovni profesori po zvanju, a ne po nečijoj “podobnosti”, članovi NNV-a, baš kao što su to i rukovodioci katedri po funkciji, i da dalje ne detaljišem – NNV Medicinskog fakulteta imao je dovoljno snage i odvažnosti da vrati dignitet svom fakultetu i akademskoj zajednici. Na vanrednoj sjednici održanoj 9. juna 2017. godine, na kojoj je bilo prisutno 59 članova Vijeća, što je gotovo tri četvrtine od ukupnog broja (kvorum čini 44 člana), tajnim glasanjem, i to bez ijednog glasa protiv, razriješena je dužnosti bivša dekanesa gospođa Almira Hadžović-Džuvo. To je, naprosto, nesporna činjenica na kojoj se i drugi mogu poučiti ako im se dese neki slični problemi.

STAV: Možete li nam, ukratko, iznijeti glavne razloge zbog kojih je uskraćeno povjerenje smijenjenoj dekanesi Almiri Hadžović-Džuvo?

ŽIGA: Ima tu više razloga. Spomenut ću samo neke. Nesporna je činjenica da je pod njenim rukovođenjem Medicinski fakultet, kao jedna od najstarijih i najuglednijih članica Univerziteta u Sarajevu, doveden u najveću blamažu i kompromitiranje otkako je osnovan, ne samo unutar akademske zajednice nego i šire, a što se moralo hitno zaustaviti. Duboko sam uvjeren da ona nikada ne bi riješila taj problem, već bi ga, zbog očigledne nedoraslosti takvim situacijama, samo dodatno povećavala. Sposoban i odgovoran rukovodilac nastoji prevenirati probleme, a ako se oni ipak dese, onda da ih što je moguće prije riješi, a ako to nije u stanju, onda se dostojanstveno iz toga povlači, a ne da, nojevski, kroz neku inat-politiku, sve oko sebe gura u ambis.

Drugo, kad je riječ o odnosu prema NNV-u koje je nadređeno dekanu, posegnula je za zloupotrebom položaja nezapamćenom od osnivanja fakulteta (ja sam na tom fakultetu još od 1978. godine i ispratio sam preko deset njegovih dekana). Ne samo da je ignorirala desetine pojedinačnih pismenih podnesaka preko protokola (one ranije zahtjeve za njenu smjenu o kojima se najviše govorilo u javnosti ostavljam po strani jer su u ovom kontekstu posve nebitni), u kojima su članovi Vijeća tražili izmjenu dostavljenog dnevnog reda, što je njihovo neotuđivo pravo, nego im je to brutalno onemogućeno i na samoj sjednici, kada je na izmjeni dnevnog reda insistirala apsolutna većina prisutnih članova Vijeća, što također spada u njihovo neotuđivo pravo, te u obavezu NNV-a da se o tim prijedlozima odmah izjasni.

Pošto Vijeće nije podržalo njen pokušaj ultimativnog nametanja dnevnog reda, smijenjena dekanesa demonstrativno je napustila sjednicu s još, koliko se sjećam, sedamnaest članova Vijeća. Taj je svoj stav, moram to možda vulgarno okvalificirati, pokušavala “argumentirati” na stupidan način, a to je “da ona neće dopustiti da se NNV izjašnjava o nečemu što je već odlučeno”, spominjući izjavu premijera KS-a, Upravni odbor UNSA i rektora, iako to sve nema nikakve veze s neotuđivim pravom NNV-a da postavlja i razrješava dekane, a što se ovdje pokušalo na bezočan način onemogućiti. Naravno, postoje i neki drugi razlozi, počevši od toga da je na fakultetu došlo do nedopustivih tenzija među uposlenicima, do narušavanja korektnih odnosa s Univerzitetskim kliničkim centrom, kao njegovom edukacijskom bazom, i da dalje ne nabrajamo. Volio bih da je, umjesto harangi i dnevnopolitičkih igrokaza, Medicinski fakultet imao podršku u vraćanju odgovornosti, digniteta i autonomije akademske zajednice koji su nam itekako potrebni u ovoj zemlji.

STAV: Ako se dekan bira i razrješava dužnosti tajnim glasanjem, gdje niko nikome ne može “zavrtati ruku”, čak i ako to želi, jer se na glasačkom listiću ne označava čiji je, zašto se, po Vašem mišljenju, svemu tome toliko opirala smijenjena prof. dr. Almira Hadžović-Džuvo?

ŽIGA: Postoji samo jedan razlog zbog koga se nije željela suočiti s istinom, a to je da je, nakon velikog povjerenja koje joj je na početku mandata bilo dato, to povjerenje do kraja izgubila i da je znala da je čeka fijasko na tajnom izjašnjavanju članova Vijeća, kada će se konačno demistificirati obmane s kojima je manipulirala u javnosti, a što se, kao što vidite, na kraju i desilo. Zato je pokušala učiniti sve što joj je bilo na dohvat ruke da do takvog izjašnjavanja nikad ne dođe.

STAV: U kakvom je stanju Medicinski fakultet posljednjih godina?

ŽIGA: Medicinski fakultet među najstarijim je i najuglednijim članicama Univerziteta u Sarajevu. Mnoga su njegova imena, od kojih mnogi više nisu živi, slavna, poznata i priznata u svijetu. Ono što se u posljednje vrijeme moglo uzeti kao dodatni iskorak jeste to što je Medicinski fakultet jedan od rijetkih koji je uveo i drugu liniju obrazovanja, studij na engleskom jeziku, što također i ostali fakulteti u budućnosti trebaju imati kao cilj. Još na Medicinskim fakultetu ima poznatih i priznatih imena, čak su neki od njih relativno mladi, tako da postoji potencijal vrijedan svakog pomena. U tom kontekstu, fakultet je imao pretpostavke da se na nesmetan način razvija. Ono što mu nikako nije trebalo i što se na ovaj način pokušalo zaustaviti, a bolje bi bilo da se nikako nije desilo, jesu afere ovog tipa koje ga kompromitiraju na najružniji način. Nedopustivo je, ko god bio dekan, da se na fakultetu dešavaju takve stvari.

STAV: Da li je kvalitet obrazovanja pao zbog ovih afera?

ŽIGA: Na to pitanje ne možemo odgovoriti pojednostavljeno. Prvo, nije isto govoriti o tome po bolonjskom i predbolonjskom načinu studiranja. Promijenile su se neke suštinske stvari u pogledu pozicije studenta, pozicije nastavnika i općenito nastavnog procesa. Drugo je masovnost studiranja, nije isto ako upisujete po 170 kandidata i ako upisujete 50 kandidata s istom nastavničkom posadom. Objektivno, ne možete imati kvalitet s takvom masom studenata u odnosu na manju grupu studenata iz razloga što je taj studij specifičan jer ima klinički dio. Kako možete rasporediti stotinu studenata na vježbe na kojima nije uputno na kliničkim predmetima da ih ima ni pet, jer vam za to treba stotine sati. Gdje ćete naći prostor za stotinu sati, gdje ćete naći toliko asistenata da prati toliki broj grupa studenata? To je ozbiljno pitanje.

STAV: Upravo su pojedini profesori Medicinskog fakulteta isticali problem prevelikog broja studenata na vježbama.

ŽIGA: To su elementarne činjenice, ne možete praktično, kvalitetno raditi ako imate masovne grupe. Svaki od tih budućih doktora mora osobno doći da vidi kakav je to pacijent kakvog će sutra imati, da nešto praktično uradi na tom pacijentu, jer sutra, kad on dobije diplomu i certifikat da može raditi doktorski posao, ostaje sam na brisanom prostoru, nema više uz njega ni profesora ni asistenta, on sam mora voditi pacijenta. Šta ako on do tada ne stekne minimum dragocjene prakse ili šta ako nema priliku da je stekne? To su stvari o kojima se mora voditi računa. Bolonjski način studiranja fenomenalno je zamišljen, ali pod pretpostavkom da se osigura ono što mu treba. Sarajevski univerzitet mogao je bezbolno ući u bolonjski sistem da ima najmanje tri puta više nastavnika i asistenata nego što ih ima, a to znači da ima i tri puta veći budžet. E to je ozbiljna priča o bolonjskom načinu studiranja, ne možete vi fingirati bolonju kada nemate asistente, nastavnike, prostor i opremu. Može, naravno, ali to ima svoje ime i prezime. Tu je generalno problem kako se odnosimo prema bolonjskom načinu studiranja.

STAV: Iz Bosne i Hercegovine svakodnevno odlaze mladi stručnjaci, posebno doktori, vidite li za to neko rješenje?

ŽIGA: O tom sam problemu više puta pisao i nikad mi neće moći stati u glavu kako se može desiti da društvo tako ne cijeni unutar sebe ono što mu je najdragocjenije i kako ga tako benevolentno prepušta drugome. To mogu uraditi samo zapuštena društva, društva koja ne drže do sebe, do svog prosperiteta, razvoja. Ozbiljna društva to nikada sebi neće dopustiti. Ne postoji ništa dragocjenije na ovom svijetu od mladog, školovanog i zdravog čovjeka. Koliko god u njega uložiš, on će ti višestruko vratiti. Toga bi svako društvo moralo biti svjesno. Zamislite jednog doktora, kada zbrojite sve što ste u njega uložili, na tržištu vrijedi 100.000 maraka, i vi ga rodite, odgojite, odškolujete, date mu diplomu i kažete: Sine, eto idi ti kod nekog drugog pa liječi. A mi tako bolesno društvo, prošlo kroz takvu dramatiku, kroz surovi rat, odveć tegobnu postratnu tranziciju, pa kada bismo se svi klinički podvrgli sistematskim pregledima, pitanje je koliko nas ima klinički zdravih. Mi smo jako bolesno društvo, i mentalno i somatski, bilo bi planetarno čudo da nismo. I da ne trebaju nam doktori!? Pa koliko god da ga platiš, ne možeš ga preplatiti. Liječenje samo jednog teškog pacijenta, ako ga pošalješ vani, košta koliko godišnja liječnička plaća. Ima li mozga u ovim našim glavama?

STAV: Prije su iz Bosne i Hercegovine odlazili građevinski radnici, a danas doktori.

ŽIGA: Ne treba brkati neke stvari. Nije sporno da današnji čovjek, a bit će toga još više u budućnosti, ima potrebu da odlazi. Odlaze ljudi iz skandinavskih zemalja, ali je razlika u tome što iz ovakvih društava kao što je bosanskohercegovačko odlaze iz nevolje, a iz nekih drugih odlaze iz znatiželje i obijesti. To je velika razlika. Nije problem što odlaze, problem je što mladi nemaju šansu da ostanu. Ja sam radio istraživanje, nije tačno da odlaze zato što mrze ovu zemlju ili što ne vide mogućnost prosperitetnog života, nego zato što misle da nemaju šansu, a više od 70 % njih radije bi živjelo ovdje nego bilo gdje drugo.

[Haman2]

Zukorlić: Povezivanje RS-a i Kosova može voditi u nove sukobe, pitanje Sandžaka je otvoreno

Pitanje Sandžaka nije otvoreno samo pod uvjetom da se bh. entitet RS dovodi u vezu s Kosovom, kaže narodni zastupnik u Skupštini Srbije i predsjednik Bošnjačke demokratske stranke Muamer Zukorlić komentirajući pokušaje da se pitanje bh. etniteta RS nametne u kontekstu aktuelnih razgovora u Srbiji o budućnosti Kosova.



Muamer Zukorlić Muamer Zukorlić

Zukorlić smatra da pitanje RS-a otvara i pitanje Sandžaka, a o povezivanju RS-a i Kosova za INS kaže:

- Ja tada ukazujem na rizik nepriznavanja granica država, i to je dublji nivo problema i može da vodi novim sukobima. Pitanje Sandžaka je otvoreno i kada govorimo i kada šutimo o njemu. To je pitanje statusa jedne historijske regije sa svojim političkim, historijskim, geografskim, kulturološkim, privrednim i svim drugim posebnostima, što je neosporna činjenica, a što treba rješavati dijalogom. U formi prekogranične, evropske regije, s izvjesnim stepenom samouprave kakvih primjera imamo širom Evrope. Rješavanje statusa Sandžaka u tom pogledu pomoglo bi stabilnosti i Srbije i Crne Gore, regiona... - kaže Zukorlić.

Teritorijalni integritet Bosne

Pojašnjava da postoje u Srbiji neka promišljanja da u dijalog i rješavanje pitanje statusa Kosova treba uključiti i pitanje bh. entiteta RS.

- Moj odgovor je uslijedio principijelno i logično da je suludo, tendenciozno, te da se ni na koji način se ne može shvatiti da kompenzacija jednog dijela teritorija ili utjecaja na Kosovu treba da se nadoknadi ugrožavanjem teritorijalnog integriteta Bosne! To je nešto što i u šali, čak i kod minornih ličnosti, ne smije da se prihvati kao normalno. Svako povezivanje RS-a i Kosova znači direktni atak na teritorijalni integritet BiH. Kazao sam da čak i takve teme mogu biti delegirane za neki dijalog. Ali to nije unutarsrpski dijalog, već dijalog srpsko-bošnjački, odnosno dijalog između države BiH i države Srbije. Ali u tom slučaju imamo Sandžak kao dio bošnjačkog životnog prostora na prostorima Srbije i Crne Gore, te je logična posljedica uključivanje i pitanje Sandžaka u tu temu - smatra Zukorlić.

Tvrdi da to nije dnevnopolitički stav, već stav koji je principijelan, neovisno o tome ko kojoj partiji pripadao, te da bi "svaki normalan Bošnjak i normalan građanin Bosne i Srbije na takav način odgovorio".

- Ja sam načelno podržao dijalog o Kosovu, jer se moja politika bazira na politici dijaloga i pomirenja. Obradovan sam činjenicom da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokrenuo ovo pitanje, da je imao hrabrosti da kaže: "Gospodo Srbi, moramo imati snage da se suočimo s pitanjem Kosova, sa svim onim što ono jeste i sa svim slojevima gorčine, te da vidimo šta ćemo s tim pitanjem". Ovo pitanje uključivanja RS-a ne mogu do kraja da razumijem. Vučića smatram veoma ozbiljnim političarom, koji je pogotovo posljednjih godina u brojnim izjavama pokazao ili nastojao pokazati Bošnjacima i građanima BiH da ne želi ugrožavati stabilnost BiH. Više puta je istakao da želi voditi dijalog koji bi doveo do pomirenja Bošnjaka i Srba. To je dio moje politike. Čak sam i u neposrednim razgovorima sa njim nastojao doprinijeti tome i dobio uvjeravanja da stoji na stanovištu da Bosna ni na koji način ne smije biti ugrožena kao država - naveo je Zukorlić.

Nadalje, kaže da ne može "na prvu" da povjeruje da je to Vučićeva igra, te da "više liči da je to akrobatika Milorada Dodika koji jedino na vatri može da opstane".

- Njegovo paljenje vatre ga na neki način štiti od raznih odgovornosti, i političkih i drugih, u kojima je on izložen u Bosni, koliko ja vidim. Mislim da koristi svaku priliku da nešto zapali. Ako ne može, a onda da ima makar malo dima. Ako ne može ni jedno, ni drugo, makar malo galame. Više mi liči na to. Ali ne isključujem da u Beogradu još ima onih struktura, političkih, crkvenih, akademskih koji, ipak, nisu svjesni vremena, prostora, konteksta, težine igranja s takvim stvarima... pa da izlete koji imaju za cilj servisirati Dodikovu dnevnu politiku na neki način i podgrijavaju - ističe Zukorlić.

Bošnjaka nema

Osvrćući se na najavljenu deklaraciju RS-a i Srbije, Zukorlić ističe da ju treba procjenjivati tek kada budemo znali njezin sadržaj, bez hipotetičkih ocjena.

- Srbi kao narod i srpska država su dvije kategorije za mene. Srbi kao narod kroz etnonacionalne institucije imaju pravo voditi isključivo srpsku politiku, etnosrpsku politiku. Međutim, Srbija kao država se nema pravo ponašati isključivo kao Srbija srpskog naroda. Nemojte da se čudite da se i deklaracija pojavljuje u tom smjeru. Pogledajte brojne zakona... U pogledu Zakona o dijaspori, imate koliko stotina hiljada predstavnika sandžačke dijaspore koji nisu Srbi. No, nas tamo nema u zakonima koji se odnose na dijasporu. To je neprihvatljivo. To je posljedica prvog člana Ustava Srbije gdje se kaže da je Srbija država srpskog naroda i ostalih građana. Tražimo da se to promijeni. To proizvodi ovakve efekte - naveo je.

Negiranje bosanskog jezika po nalogu Banje Luke

No, primjećuje da će deklaracija biti usvojena u parlamentima Srbije i u Banjoj Luci, te da je to "problem koji nam se približava". Tim prije jer se tako ignorira više miliona nesrba koje se svrstava u kategoriju drugog reda.

- Etničke, nacionalne i etnonacionalne institucije srpskog naroda imaju pravo da su zabrinuti pozicijom svoje zajednice u nekim državama regiona. Meni to lično ne smeta. Meni smeta kada se država zloupotrebljava za interese samo jednog naroda i drugo, smeta mi ako se negira drugi narod, negira drugi jezik. Ono što ovdje zaudara jeste da je iz Banje Luke prema SANU i Matici srpskoj došla inicijativa da se negira bosanski jezik. To je po meni veći problem nego da Srbi hoće da imaju svoju deklaraciju - zaključio je Zukorlić.[/img]
Muamer Zukorlić Muamer Zukorlić
Zukorlić smatra da pitanje RS-a otvara i pitanje Sandžaka, a o povezivanju RS-a i Kosova za INS kaže:

- Ja tada ukazujem na rizik nepriznavanja granica država, i to je dublji nivo problema i može da vodi novim sukobima. Pitanje Sandžaka je otvoreno i kada govorimo i kada šutimo o njemu. To je pitanje statusa jedne historijske regije sa svojim političkim, historijskim, geografskim, kulturološkim, privrednim i svim drugim posebnostima, što je neosporna činjenica, a što treba rješavati dijalogom. U formi prekogranične, evropske regije, s izvjesnim stepenom samouprave kakvih primjera imamo širom Evrope. Rješavanje statusa Sandžaka u tom pogledu pomoglo bi stabilnosti i Srbije i Crne Gore, regiona... - kaže Zukorlić.

Teritorijalni integritet Bosne

Pojašnjava da postoje u Srbiji neka promišljanja da u dijalog i rješavanje pitanje statusa Kosova treba uključiti i pitanje bh. entiteta RS.

- Moj odgovor je uslijedio principijelno i logično da je suludo, tendenciozno, te da se ni na koji način se ne može shvatiti da kompenzacija jednog dijela teritorija ili utjecaja na Kosovu treba da se nadoknadi ugrožavanjem teritorijalnog integriteta Bosne! To je nešto što i u šali, čak i kod minornih ličnosti, ne smije da se prihvati kao normalno. Svako povezivanje RS-a i Kosova znači direktni atak na teritorijalni integritet BiH. Kazao sam da čak i takve teme mogu biti delegirane za neki dijalog. Ali to nije unutarsrpski dijalog, već dijalog srpsko-bošnjački, odnosno dijalog između države BiH i države Srbije. Ali u tom slučaju imamo Sandžak kao dio bošnjačkog životnog prostora na prostorima Srbije i Crne Gore, te je logična posljedica uključivanje i pitanje Sandžaka u tu temu - smatra Zukorlić.

Tvrdi da to nije dnevnopolitički stav, već stav koji je principijelan, neovisno o tome ko kojoj partiji pripadao, te da bi "svaki normalan Bošnjak i normalan građanin Bosne i Srbije na takav način odgovorio".

- Ja sam načelno podržao dijalog o Kosovu, jer se moja politika bazira na politici dijaloga i pomirenja. Obradovan sam činjenicom da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokrenuo ovo pitanje, da je imao hrabrosti da kaže: "Gospodo Srbi, moramo imati snage da se suočimo s pitanjem Kosova, sa svim onim što ono jeste i sa svim slojevima gorčine, te da vidimo šta ćemo s tim pitanjem". Ovo pitanje uključivanja RS-a ne mogu do kraja da razumijem. Vučića smatram veoma ozbiljnim političarom, koji je pogotovo posljednjih godina u brojnim izjavama pokazao ili nastojao pokazati Bošnjacima i građanima BiH da ne želi ugrožavati stabilnost BiH. Više puta je istakao da želi voditi dijalog koji bi doveo do pomirenja Bošnjaka i Srba. To je dio moje politike. Čak sam i u neposrednim razgovorima sa njim nastojao doprinijeti tome i dobio uvjeravanja da stoji na stanovištu da Bosna ni na koji način ne smije biti ugrožena kao država - naveo je Zukorlić.

Nadalje, kaže da ne može "na prvu" da povjeruje da je to Vučićeva igra, te da "više liči da je to akrobatika Milorada Dodika koji jedino na vatri može da opstane".

- Njegovo paljenje vatre ga na neki način štiti od raznih odgovornosti, i političkih i drugih, u kojima je on izložen u Bosni, koliko ja vidim. Mislim da koristi svaku priliku da nešto zapali. Ako ne može, a onda da ima makar malo dima. Ako ne može ni jedno, ni drugo, makar malo galame. Više mi liči na to. Ali ne isključujem da u Beogradu još ima onih struktura, političkih, crkvenih, akademskih koji, ipak, nisu svjesni vremena, prostora, konteksta, težine igranja s takvim stvarima... pa da izlete koji imaju za cilj servisirati Dodikovu dnevnu politiku na neki način i podgrijavaju - ističe Zukorlić.

Bošnjaka nema

Osvrćući se na najavljenu deklaraciju RS-a i Srbije, Zukorlić ističe da ju treba procjenjivati tek kada budemo znali njezin sadržaj, bez hipotetičkih ocjena.

- Srbi kao narod i srpska država su dvije kategorije za mene. Srbi kao narod kroz etnonacionalne institucije imaju pravo voditi isključivo srpsku politiku, etnosrpsku politiku. Međutim, Srbija kao država se nema pravo ponašati isključivo kao Srbija srpskog naroda. Nemojte da se čudite da se i deklaracija pojavljuje u tom smjeru. Pogledajte brojne zakona... U pogledu Zakona o dijaspori, imate koliko stotina hiljada predstavnika sandžačke dijaspore koji nisu Srbi. No, nas tamo nema u zakonima koji se odnose na dijasporu. To je neprihvatljivo. To je posljedica prvog člana Ustava Srbije gdje se kaže da je Srbija država srpskog naroda i ostalih građana. Tražimo da se to promijeni. To proizvodi ovakve efekte - naveo je.

Negiranje bosanskog jezika po nalogu Banje Luke

No, primjećuje da će deklaracija biti usvojena u parlamentima Srbije i u Banjoj Luci, te da je to "problem koji nam se približava". Tim prije jer se tako ignorira više miliona nesrba koje se svrstava u kategoriju drugog reda.

- Etničke, nacionalne i etnonacionalne institucije srpskog naroda imaju pravo da su zabrinuti pozicijom svoje zajednice u nekim državama regiona. Meni to lično ne smeta. Meni smeta kada se država zloupotrebljava za interese samo jednog naroda i drugo, smeta mi ako se negira drugi narod, negira drugi jezik. Ono što ovdje zaudara jeste da je iz Banje Luke prema SANU i Matici srpskoj došla inicijativa da se negira bosanski jezik. To je po meni veći problem nego da Srbi hoće da imaju svoju deklaraciju - zaključio je Zukorlić.

smrdim/vijest/muamer-zukorlic ... eno-260381

[Haman2]

INTERVJU-Bakir Izetbegović: Stav BiH o Pelješkom mostu je još od 2007. jasan, preko Radončićevih optužbi ne može se preći
Autor: Sejad Lučkin


BiH je na vrijeme reagirala kada je u pitanju gradnja Palješkog mosta. Predsjedništva BiH se o tome oglasilo 2007. godine. Dakle, reagiralo se odmah čim je počela priča o Pelješkom mostu, kaže Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, u opširnom intervjuu Faktoru.
BiH je na vrijeme reagirala kada je u pitanju gradnja Palješkog mosta. Predsjedništva BiH se o tome oglasilo 2007. godine. Dakle, reagiralo se odmah čim je počela priča o Pelješkom mostu, kaže Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, u opširnom intervjuu Faktoru.




Izetbegović se osvrnuo i na najave "deklaracije o djelovanju za opstanak Srba", te govorio o odnosima sa Srbijom i Aleksandrom Vučićem, HDZ-om BiH i Draganom Čovićem, o izbornom zakonu, Fahrudinu Radončiću, političkoj sudbini Milorada Dodika...

FAKTOR: Milorad Dodik, predsjednik RS-a, najavio je da će Beograd i Banja Luka uskoro formirati timove stručnjaka koji će raditi na pisanju teksta "zajedničke deklaracije o djelovanju za opstanak Srba". Beogradski pisac Filip David poručio je da mu to "sve liči na neki novi memorandum", poput onog Srpske akademije nauka i umetnosti od prije 30-tak godina, a koji je otvorio vrata zlu u bivšoj Jugoslaviji. Da li su riječi gospodina Dodika previše zloslutne, naročito kada se ima u vidu i njegova dodatna poruka kako će do kraja ovog vijeka RS i Srbija biti jedno, i državno i teritorijalno?

IZETBEGOVIĆ: Da, historijska iskustva s memorandumima i deklaracijama koje se pišu u Beogradu su zaista loša. Šta se želi ovaj put još je nejasno, jer ne znamo sadržaj te najavljene deklaracije. Stižu različite informacije i različite reakcije. Vidjet ćemo, dakle, da li će taj dokument biti namijenjen za amortizovanje reakcija na unutrašnjem planu u Srbiji zbog najave promjene kursa u odnosima s Kosovom ili je zaista riječ o tome što govori gospodin David, ali i drugi. Imajući u vidu sve sukobe kroz koje su narodi Balkana prošli u proteklim decenijama, u kojima su srpske vođe i intelektualci imali centralnu ulogu, najbolji način da se Srbi zaštite jeste da njihovi lideri prestanu sa pravljenjem planova koji ugrožavaju ili potcjenjuju druge.

Šta god da bude, BiH, ali i Bošnjaci, svakako će znati reagovati na pravi način. Loša je poruka to što je najavljeno da će deklaraciju koja se odnosi isključivo na srpski narod usvajati i Narodna skupština RS-a. Entitet RS, kao dio BiH, i njegova skupština, ne pripadaju samo srpskom narodu, nego i Bošnjacima i Hrvatima.

Što se tiče Dodikovih prijetnji, njegovo je da sniva. Nije ni prvi, a vjerovatno neće biti ni posljednji koji ima takve puste snove. BiH je nadživjela i one prije njega, nadživjet će i njega i njegove praunuke.

FAKTOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, istina, nije javno podržao Dodikove riječi, ali ih nije ni osudio. Mnogi smatraju da Dodik samo naglas izgovara ono što Vučić misli. Da li su u pravu?

IZETBEGOVIĆ: Bilo bi bolje da nisu u pravu. Vučić je posljednjih godina promijenio retoriku, šalje pozitivne signale, poziva na dijalog. Uz povremene probleme, odnosi BiH i Srbije, kao i odnosi Bošnjaka i Srba se popravljaju.

To ide jako sporo. Pred nama je još mnogo otvorenih, neriješenih pitanja, kako u odnosima dviju država, tako i u odnosima dvaju naroda. Trebali bismo ih brže rješavati. S politikom kakvu vode Dodik i slični njemu, i s takvom retorikom, to će teško ići i vjerujem da je i Vučić svjestan toga. Dodik je naprosto postao paradigma konflikta, i Vučić mora biti svjestan činjenice da svaki plan koji se pravi sa Dodikom, sam po sebi nosi negativan naboj.

FAKTOR: Dodikova agresivnost naročito je izražena otkako su ga SAD stavile na "Crnu listu". Na sve načine blokira reformske procese na nivou BiH, šalje prijeteće poruke Bošnjacima... Do kada će se tolerisati ta njegova rušilačka politika i ima li načina da se ona zaustavi?

IZETBEGOVIĆ: Njegova politika će postupno izgubiti snagu, usporit će se kao mašina kojoj ponestaje goriva, i stati. I pokazat će se da je ono što izgleda kao Dodikova snaga, ustvari bila njegova glavna slabost. A to je nekontrolirana, diktatorska vlast u Republici Srpskoj.

To što novinari pišu šta im se kaže, a bankari daju kredite kome se kaže - sinovima, kumovima i partijskim tajkunima - stvara lažnu sliku moći i uspjeha, a realno stanje stvari se neumoljivo pogoršava. Krediti se ne vraćaju, banke propadaju, fondovi se prezadužuju, Republika Srpska polako tone u dužničko ropstvo. A mediji hvale šefa kao da je sve u redu.

U kompliciranoj Federaciji BiH dijelimo vlast i nema velikih šefova, novinari pišu šta hoće, a bankari daju kredite onima koji će ih vratiti. Zato su prosječna primanja radnika i penzionera 20 posto viša nego u RS-u, zaduženost po glavi stanovnika je duplo manja nego u RS-u, porast ekonomskih parametara duplo veći, a sam Kanton Sarajevo ima jači ekonomski život i akumulaciju od cijele RS.

FAKTOR: Posljednjih dana aktualizirana je priča o Pelješkom mostu i SDA se oglasila tim povodom. Zašto se nije ranije reagovalo, tim prije što se znalo za stav Predsjedništva BiH iz 2007. godine?

IZETBEGOVIĆ: BiH je reagirala na vrijeme. Sami spominjete zaključak Predsjedništva BiH iz 2007. godine. Tu je i pismo Radmanovića iz 2009. godine sa veoma jasnim sadržajem. Dakle, reagiralo se odmah čim je počela priča o Pelješkom mostu.

Iz Hrvatske su se oglušili na te stavove i nastavili pripreme za izgradnju mosta, zanemarujući stav BiH da je prije toga potrebno ustvrditi granicu između dvije države na moru. Ne sporimo pravo Hrvatskoj da povezuje svoje teritorije, ali se ni BiH ne smije osporiti pravo da ima pristup otvorenom moru.

Potrebno se vratiti na prvi korak, utvrditi gdje je tačno granica na moru između BiH i Hrvatske, odrediti trasu i širinu plovnog koridora do međunarodnih voda. Nakon toga se trebaju utvrditi konačne tehničke karakteristike samog mosta i gdje bi se taj most, ako ga uopće bude, tačno nalazio. To je stav BiH utvrđen još 2007. godine, koji se nakon toga nije mijenjao.

FAKTOR: Odnosi BiH sa Hrvatskom, inače, na površini izgledaju idealno, a ispod toga su nagomilana brojna neriješena pitanja. Još nije definisana međudržavna granica, tu je i Pelješki most, Hrvatska se nije oglasila ni povodom navodne gradnja odlagališta nukleranog otpada uz granicu, tu su i nedobronamjerne izjave predsjednice Hrvatske o navodnom ekstremizmu u BiH... Je li vrijeme da se sa Zagrebom počne otvoreno razgovarati o svim tim pitanjima i da se ubrza njihovo rješavanje?

IZETBEGOVIĆ: Tačno je da sa Hrvatskom imamo dosta neriješenih pitanja. Uz to što ste nabrojali tu su i neki sporazumi koji u Hrvatskoj nikad nisu ratificirani, poput sporazuma o korištenju Luke Ploče. BiH smatra Hrvatsku prijateljskom državom. Slične izjave dolaze i iz Zagreba, ali se onda povlače neki potezi ili daju izjave koje nisu u duhu tih proklamovanih dobrosusjedskih odnosa ili se naprosto ignoriraju decenijama stari zahtjevi Bosne i Hercegovine.

Troši se voda iz Buškog jezera za pokretanje hidroelektrane u Hrvatskoj bez naknade, stotine veoma vrijednih objekata na jadranskoj obali i diljem Hrvatske nikada nisu vraćeni Bosni i Hercegovini, prve se planovi o preusmjeravanju golemih količina vode koja natapa Popovo polje nekim tunelom direktno u Dubrovnik a da se o tome ne obavijesti država BiH, nego samo entitet RS. Pokušavamo da otvoreno razgovaramo, ali hrvatska strana vješto izbjegava konkretne odgovore, kao i formiranje i aktivan angažman u međudržavnim komisijama.

FAKTOR: HDZ BiH se oglasio podrškom gradnji Pelješkog mosta. To je samo jedno od pitanja gdje imaju stav suprotan SDA-ovom. Kakvi su trenutno odnosi između SDA i HDZ-a, pa i Vas i Dragana Čovića, s obzirom da ove dvije stranke čine okosnicu vladajuće koalicije?

IZETBEGOVIĆ: Recimo, da bi trebali biti puno bolji, i stranački i personalni. SDA i ja smo se trudili sve vrijeme da odnosi budu iskreniji i bolji. HDZ je izgleda očekivao previše i postao nervozan. Počeli su sa jednostranim istrčavanjima i pritiscima na SDA, a to ne može proći. Koaliciju ćemo sačuvati do kraja mandata, napraviti još poneku reformu i manji iskorak, ali zamah koji smo mogli postići boljom saradnjom će očigledno izostati.

FAKTOR: HDZ i Čović posljednjih mjeseci insistiraju na usvajanju novog Izbornog zakona, koji je navodno prijedlog Hrvatsko narodnog sabora. Pri tome se u javnost plasiraju teze kako je to ustvari prijedlog SDA kojim ste ih samo zavukli, bez stvarne namjere da se problem riješi. Šta je stvarna istina u sporenju oko izbornog zakona?

IZETBEGOVIĆ: Pokušavali smo pronaći rješenje na modelu koji je kreirao Stefan Fuelle, vodeći pregovore uime EU prije nekoliko godina. Naravno, nije lako naći rješenje na modelu koji je bio odbijen i iskorišten od opozicije u politikantske, propagandne svrhe.

Radi se i mikro iskoracima koje trebaju prihvatiti strane kako bi se postigao kompromis. Nismo dogovorili ništa, model nije prošao organe SDA, a HDZ je uzeo velike makaze, isjekao dijelove koji mu se ne sviđaju, na prvom mjestu implementaciju presude Sejdić-Finci, uveo opštine sa dvotrećinskom hrvatskom većinom kao kriterij, a onda izrekao u javnosti neistinu da je to ustvari model SDA. Slično su postupili i kod pregovora o Mostaru, nefer i nepametno.

FAKTOR: HDZ se, inače, koristeći HNS kao instrument, nametnuo kao jedini tumač interesa Hrvata u BiH. Činjenica je da su Hrvati u BiH jedini narod na Balkanu koji nema političku alternativu. Očekujete li da bi do izbora izbora 2018. mogla biti profilirana još neka politička opcija koja zastupa interese Hrvata i kako tumačite uporno nastojanje HDZ-a da građanski orijentisanim strankama oduzme pravo da govore o interesima Hrvata?

IZETBEGOVIĆ: Takva homogenizacija nije prirodna i vjerovatno neće još dugo potrajati. Alternativa, mogućnost izbora, prirodna je stvar i prije ili kasnije će se desiti. A to što HDZ želi da nametne pravila igre i kriterije svakome, to očigledno neće proći. Sve nas je već zamorio pokušajima da manjina većini nametne volju i ostvari i više od onoga što predviđa konstitutivnost naroda. Umorila nas je i mantra o ugroženosti Hrvata u BiH koja nema utemeljenja i koristi se upravo za konsolidaciju vlasti jedne stranke i jednog čovjeka.

FAKTOR: Prije nekoliko dana imali ste sastanak sa Marinkom Pejićem, predsjednikom Hrvatskog narodnog vijeća. Da li ste tom prilikom razgovarali i tome?

IZETBEGOVIĆ: To nije bila tema sastanka, ali su se gospodin Pejić i ostali požalili na politiku HDZ koja je zaboravila Hrvate u Sarajevu, Tuzli, posebno u Republici Srpskoj. Oni smatraju da je neophodno raditi na konkretnijem približavanju Bošnjaka i Hrvata, jer polovina hrvatskog korpusa u BiH živi izmiješana sa Bošnjacima.

FAKTOR: Iz SDA je najavljeno da će ponuditi svoj prijedlog izbornog zakona. Šta će biti glavni principi i elementi tog prijedloga i kada se on može očekivati?

IZETBEGOVIĆ: Sve sam manje optimista da u ovakvoj atmosferi možemo ponuditi rješenje koje ima šansu da bude prihvaćeno. Mi ne možemo ignorisati implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prava po apelaciji Sejdić-Finci, ne možemo ponuditi rješenje koje ignoriše Ustav Federacije BiH, moramo poštovati popis iz 1991. jer Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma još nije implementiran u cijelosti. To će sadržavati prijedlog SDA. A to vrlo vjerovatno neće zadovoljiti HDZ, tako da ćemo teško dobiti novi izborni zakon.

FAKTOR: Konflikt između Vas i Fahrudina Radončić sve je žešći. Preciznije, sve su jači napadi Radončića i njegovih medija na Vas. Očito, Radončić se vratio na "stare staze" i konstantno Vas optužuje da stojite iza procesa koji se vodi protiv njega. Koliko ima istine u tim optužbama?

IZETBEGOVIĆ: Nema tu konflikta. Tu je riječ o brutalnim, konstantnim, neutemljenim napadima na mene. Poseban bezobrazluk i glupost je tvrdnja da ja stojim iza procesa koji se odvijaju u Sarajevu i Prištini i koji angažuje stotine profesionalnih domaćih i međunarodnih istražitelja, eksperata, tužilaca i sudija, kao i stotine svjedoka i masu materijalnih dokaza. Radončić vrijeđa inteligenciju ljudi, a naročito onih koji se razumiju u krivično pravo, sa tvrdnjama da mu se namješta.

On nema prave odgovore i zato se služi djetinjastom taktikom prebacivanja krivice, pa ko povjeruje-povjeruje. Optužuje druge ljude za ono što, u stvari, on sam radi. Kada njega optuže za uticaj na pravosuđe, on optuži druge da to rade, kada se istražuje da li je on umiješan u neko ubistvo, on opet optuži druge kako naručuju ubistva i tako do u nedogled.

Na bedastoće koje govori i piše o meni sam prestao reagovati, jer smatram da je valjda već svima jasno o čemu je tu riječ. Ono što je novo, i što je opasno, su Radončićeve optužbe da su Bošnjaci počeli rat i da su predsjednik Alija Izetbegović i Armija BiH krivi za početak rata. Preko takvih stvari se ne smije preći.

FAKTOR: Postoji li navodna državna mafija, na kojoj Avaz uporno insistira, kao i pet bošnjačkih porodica koje vladaju Bosnom i Hercegovinom?

IZETBEGOVIĆ: Ne postoji, ali bi mogla nastati ako se ostvare ambicije o kojima zorno svjedoče dojučerašnji Radončićevi prijatelji i bliski saradnici. Riječ je o osobama koje ga dobro poznaju i koje su dokumentovale njegova nedjela, od kojih su neka pretočena i u knjigu.

FAKTOR: Jedan od termina iz Avazove kuhinje je i "stvaranje fildžan države". Ko se sjeća zna da je taj slogan smislila propagandna mašinerija Riste Đoge na Palama početkom rata. Da li je ta "fildžan država" cilj SDA i, ako nije, kome odgovara da se na tom sloganu istrajava?

IZETBEGOVIĆ: Dobro ste primijetili da je taj termin "fildžan država" nastao upravo u propagandnoj kuhinji velikosrpske ideologije. Ako Radončić istrajava na njemu, onda to mnogo toga govori, pogotovo ako se to stavi u kontekst njegovih tvrdnji da su Bošnjaci počeli rat. Istrajavanje na tom sloganu odgovara onima koji hoće da izjednače rušitelje BiH sa onima koji brane, grade i čuvaju BiH.

Što se, pak, tiče nas iz SDA predvođenih u to vrijeme Alijom Izetbegovićem, mi smo odbili sve ponude međunarodnog faktora za podjelu zemlje, izdržali sve vojne pritiske udruženog agresora, pristali na nepravedan mir i izvukli najviše što se moglo u takvim nepovoljnim okolnostima kako bismo sačuvali jedinstvo ove zemlje.
Zato je zaista cinično, pa i perverzno, glavne branioce Bosne i Hercegovine optuživati za planove podjele zemlje. Sva naša politika od osnivanja SDA može stati u par riječi: očuvanje i unapređenje države Bosne i Hercegovine.

FAKTOR: U javnosti se često postavljalo pitanje zašto se SDA nije precizno odredila prema hapšenju generalnog sekretara Stranke Amira Zukića. Zukić je nedavno pušten iz pritvora. Hoće li biti vraćen na poziciju generalnog sekretara SDA?

IZETBEGOVIĆ: SDA se precizno odredila – niko nije kriv dok se suprotno ne dokaže. Amir Zukić je sada na slobodi i imat će priliku da dokaže svoju nevinost. Ukoliko je potvrdi, bit će vraćen na poziciju generalnog sekretara.

FAKTOR: Nakon, kako je u javnosti predstavljeno, burnog razlaza sa Senadom Šepićem, Sadikom Ahmetovićem i Salkom Sokolovićem, odnosi unutar SDA su se, čini se, stabilizovali. Kakvo je, zaista, trenutno stanje u SDA, da li je riješen problem u Srebrenici, kakav je status Šemsudina Mehmedovića?

IZETBEGOVIĆ: Problem u Srebrenici je riješen, stanje u stranci je smireno, sa Šemsudinom Mehmedovićem se čujem i sretnem, cijenim da se neće ponoviti nesporazumi koje smo s njim imali.

Naravno, SDA je velika stranka, a u velikoj stranci, kao u velikoj porodici, uvijek ima problema. I bit će turbulencija i nezadovoljstava ponovo kad se budu pravile izborne liste, ali je SDA u stanju da sve te probleme prevaziđe.

FAKTOR: Iako do izbora ima više od godine, da li se u SDA već razgovara o tome ko bi mogao biti kandidat za bošnjačkog člana Predsjendištva BiH i kada će biti poznato ime?

IZETBEGOVIĆ: Odluku o tome ćemo donijeti najvjerovatnije u proljeće 2018. godine.[/img]

Izetbegović se osvrnuo i na najave "deklaracije o djelovanju za opstanak Srba", te govorio o odnosima sa Srbijom i Aleksandrom Vučićem, HDZ-om BiH i Draganom Čovićem, o izbornom zakonu, Fahrudinu Radončiću, političkoj sudbini Milorada Dodika...

FAKTOR: Milorad Dodik, predsjednik RS-a, najavio je da će Beograd i Banja Luka uskoro formirati timove stručnjaka koji će raditi na pisanju teksta "zajedničke deklaracije o djelovanju za opstanak Srba". Beogradski pisac Filip David poručio je da mu to "sve liči na neki novi memorandum", poput onog Srpske akademije nauka i umetnosti od prije 30-tak godina, a koji je otvorio vrata zlu u bivšoj Jugoslaviji. Da li su riječi gospodina Dodika previše zloslutne, naročito kada se ima u vidu i njegova dodatna poruka kako će do kraja ovog vijeka RS i Srbija biti jedno, i državno i teritorijalno?

IZETBEGOVIĆ: Da, historijska iskustva s memorandumima i deklaracijama koje se pišu u Beogradu su zaista loša. Šta se želi ovaj put još je nejasno, jer ne znamo sadržaj te najavljene deklaracije. Stižu različite informacije i različite reakcije. Vidjet ćemo, dakle, da li će taj dokument biti namijenjen za amortizovanje reakcija na unutrašnjem planu u Srbiji zbog najave promjene kursa u odnosima s Kosovom ili je zaista riječ o tome što govori gospodin David, ali i drugi. Imajući u vidu sve sukobe kroz koje su narodi Balkana prošli u proteklim decenijama, u kojima su srpske vođe i intelektualci imali centralnu ulogu, najbolji način da se Srbi zaštite jeste da njihovi lideri prestanu sa pravljenjem planova koji ugrožavaju ili potcjenjuju druge.

Šta god da bude, BiH, ali i Bošnjaci, svakako će znati reagovati na pravi način. Loša je poruka to što je najavljeno da će deklaraciju koja se odnosi isključivo na srpski narod usvajati i Narodna skupština RS-a. Entitet RS, kao dio BiH, i njegova skupština, ne pripadaju samo srpskom narodu, nego i Bošnjacima i Hrvatima.

Što se tiče Dodikovih prijetnji, njegovo je da sniva. Nije ni prvi, a vjerovatno neće biti ni posljednji koji ima takve puste snove. BiH je nadživjela i one prije njega, nadživjet će i njega i njegove praunuke.

FAKTOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, istina, nije javno podržao Dodikove riječi, ali ih nije ni osudio. Mnogi smatraju da Dodik samo naglas izgovara ono što Vučić misli. Da li su u pravu?

IZETBEGOVIĆ: Bilo bi bolje da nisu u pravu. Vučić je posljednjih godina promijenio retoriku, šalje pozitivne signale, poziva na dijalog. Uz povremene probleme, odnosi BiH i Srbije, kao i odnosi Bošnjaka i Srba se popravljaju.

To ide jako sporo. Pred nama je još mnogo otvorenih, neriješenih pitanja, kako u odnosima dviju država, tako i u odnosima dvaju naroda. Trebali bismo ih brže rješavati. S politikom kakvu vode Dodik i slični njemu, i s takvom retorikom, to će teško ići i vjerujem da je i Vučić svjestan toga. Dodik je naprosto postao paradigma konflikta, i Vučić mora biti svjestan činjenice da svaki plan koji se pravi sa Dodikom, sam po sebi nosi negativan naboj.

FAKTOR: Dodikova agresivnost naročito je izražena otkako su ga SAD stavile na "Crnu listu". Na sve načine blokira reformske procese na nivou BiH, šalje prijeteće poruke Bošnjacima... Do kada će se tolerisati ta njegova rušilačka politika i ima li načina da se ona zaustavi?

IZETBEGOVIĆ: Njegova politika će postupno izgubiti snagu, usporit će se kao mašina kojoj ponestaje goriva, i stati. I pokazat će se da je ono što izgleda kao Dodikova snaga, ustvari bila njegova glavna slabost. A to je nekontrolirana, diktatorska vlast u Republici Srpskoj.

To što novinari pišu šta im se kaže, a bankari daju kredite kome se kaže - sinovima, kumovima i partijskim tajkunima - stvara lažnu sliku moći i uspjeha, a realno stanje stvari se neumoljivo pogoršava. Krediti se ne vraćaju, banke propadaju, fondovi se prezadužuju, Republika Srpska polako tone u dužničko ropstvo. A mediji hvale šefa kao da je sve u redu.

U kompliciranoj Federaciji BiH dijelimo vlast i nema velikih šefova, novinari pišu šta hoće, a bankari daju kredite onima koji će ih vratiti. Zato su prosječna primanja radnika i penzionera 20 posto viša nego u RS-u, zaduženost po glavi stanovnika je duplo manja nego u RS-u, porast ekonomskih parametara duplo veći, a sam Kanton Sarajevo ima jači ekonomski život i akumulaciju od cijele RS.

FAKTOR: Posljednjih dana aktualizirana je priča o Pelješkom mostu i SDA se oglasila tim povodom. Zašto se nije ranije reagovalo, tim prije što se znalo za stav Predsjedništva BiH iz 2007. godine?

IZETBEGOVIĆ: BiH je reagirala na vrijeme. Sami spominjete zaključak Predsjedništva BiH iz 2007. godine. Tu je i pismo Radmanovića iz 2009. godine sa veoma jasnim sadržajem. Dakle, reagiralo se odmah čim je počela priča o Pelješkom mostu.

Iz Hrvatske su se oglušili na te stavove i nastavili pripreme za izgradnju mosta, zanemarujući stav BiH da je prije toga potrebno ustvrditi granicu između dvije države na moru. Ne sporimo pravo Hrvatskoj da povezuje svoje teritorije, ali se ni BiH ne smije osporiti pravo da ima pristup otvorenom moru.

Potrebno se vratiti na prvi korak, utvrditi gdje je tačno granica na moru između BiH i Hrvatske, odrediti trasu i širinu plovnog koridora do međunarodnih voda. Nakon toga se trebaju utvrditi konačne tehničke karakteristike samog mosta i gdje bi se taj most, ako ga uopće bude, tačno nalazio. To je stav BiH utvrđen još 2007. godine, koji se nakon toga nije mijenjao.

FAKTOR: Odnosi BiH sa Hrvatskom, inače, na površini izgledaju idealno, a ispod toga su nagomilana brojna neriješena pitanja. Još nije definisana međudržavna granica, tu je i Pelješki most, Hrvatska se nije oglasila ni povodom navodne gradnja odlagališta nukleranog otpada uz granicu, tu su i nedobronamjerne izjave predsjednice Hrvatske o navodnom ekstremizmu u BiH... Je li vrijeme da se sa Zagrebom počne otvoreno razgovarati o svim tim pitanjima i da se ubrza njihovo rješavanje?

IZETBEGOVIĆ: Tačno je da sa Hrvatskom imamo dosta neriješenih pitanja. Uz to što ste nabrojali tu su i neki sporazumi koji u Hrvatskoj nikad nisu ratificirani, poput sporazuma o korištenju Luke Ploče. BiH smatra Hrvatsku prijateljskom državom. Slične izjave dolaze i iz Zagreba, ali se onda povlače neki potezi ili daju izjave koje nisu u duhu tih proklamovanih dobrosusjedskih odnosa ili se naprosto ignoriraju decenijama stari zahtjevi Bosne i Hercegovine.

Troši se voda iz Buškog jezera za pokretanje hidroelektrane u Hrvatskoj bez naknade, stotine veoma vrijednih objekata na jadranskoj obali i diljem Hrvatske nikada nisu vraćeni Bosni i Hercegovini, prve se planovi o preusmjeravanju golemih količina vode koja natapa Popovo polje nekim tunelom direktno u Dubrovnik a da se o tome ne obavijesti država BiH, nego samo entitet RS. Pokušavamo da otvoreno razgovaramo, ali hrvatska strana vješto izbjegava konkretne odgovore, kao i formiranje i aktivan angažman u međudržavnim komisijama.

FAKTOR: HDZ BiH se oglasio podrškom gradnji Pelješkog mosta. To je samo jedno od pitanja gdje imaju stav suprotan SDA-ovom. Kakvi su trenutno odnosi između SDA i HDZ-a, pa i Vas i Dragana Čovića, s obzirom da ove dvije stranke čine okosnicu vladajuće koalicije?

IZETBEGOVIĆ: Recimo, da bi trebali biti puno bolji, i stranački i personalni. SDA i ja smo se trudili sve vrijeme da odnosi budu iskreniji i bolji. HDZ je izgleda očekivao previše i postao nervozan. Počeli su sa jednostranim istrčavanjima i pritiscima na SDA, a to ne može proći. Koaliciju ćemo sačuvati do kraja mandata, napraviti još poneku reformu i manji iskorak, ali zamah koji smo mogli postići boljom saradnjom će očigledno izostati.

FAKTOR: HDZ i Čović posljednjih mjeseci insistiraju na usvajanju novog Izbornog zakona, koji je navodno prijedlog Hrvatsko narodnog sabora. Pri tome se u javnost plasiraju teze kako je to ustvari prijedlog SDA kojim ste ih samo zavukli, bez stvarne namjere da se problem riješi. Šta je stvarna istina u sporenju oko izbornog zakona?

IZETBEGOVIĆ: Pokušavali smo pronaći rješenje na modelu koji je kreirao Stefan Fuelle, vodeći pregovore uime EU prije nekoliko godina. Naravno, nije lako naći rješenje na modelu koji je bio odbijen i iskorišten od opozicije u politikantske, propagandne svrhe.

Radi se i mikro iskoracima koje trebaju prihvatiti strane kako bi se postigao kompromis. Nismo dogovorili ništa, model nije prošao organe SDA, a HDZ je uzeo velike makaze, isjekao dijelove koji mu se ne sviđaju, na prvom mjestu implementaciju presude Sejdić-Finci, uveo opštine sa dvotrećinskom hrvatskom većinom kao kriterij, a onda izrekao u javnosti neistinu da je to ustvari model SDA. Slično su postupili i kod pregovora o Mostaru, nefer i nepametno.

FAKTOR: HDZ se, inače, koristeći HNS kao instrument, nametnuo kao jedini tumač interesa Hrvata u BiH. Činjenica je da su Hrvati u BiH jedini narod na Balkanu koji nema političku alternativu. Očekujete li da bi do izbora izbora 2018. mogla biti profilirana još neka politička opcija koja zastupa interese Hrvata i kako tumačite uporno nastojanje HDZ-a da građanski orijentisanim strankama oduzme pravo da govore o interesima Hrvata?

IZETBEGOVIĆ: Takva homogenizacija nije prirodna i vjerovatno neće još dugo potrajati. Alternativa, mogućnost izbora, prirodna je stvar i prije ili kasnije će se desiti. A to što HDZ želi da nametne pravila igre i kriterije svakome, to očigledno neće proći. Sve nas je već zamorio pokušajima da manjina većini nametne volju i ostvari i više od onoga što predviđa konstitutivnost naroda. Umorila nas je i mantra o ugroženosti Hrvata u BiH koja nema utemeljenja i koristi se upravo za konsolidaciju vlasti jedne stranke i jednog čovjeka.

FAKTOR: Prije nekoliko dana imali ste sastanak sa Marinkom Pejićem, predsjednikom Hrvatskog narodnog vijeća. Da li ste tom prilikom razgovarali i tome?

IZETBEGOVIĆ: To nije bila tema sastanka, ali su se gospodin Pejić i ostali požalili na politiku HDZ koja je zaboravila Hrvate u Sarajevu, Tuzli, posebno u Republici Srpskoj. Oni smatraju da je neophodno raditi na konkretnijem približavanju Bošnjaka i Hrvata, jer polovina hrvatskog korpusa u BiH živi izmiješana sa Bošnjacima.

FAKTOR: Iz SDA je najavljeno da će ponuditi svoj prijedlog izbornog zakona. Šta će biti glavni principi i elementi tog prijedloga i kada se on može očekivati?

IZETBEGOVIĆ: Sve sam manje optimista da u ovakvoj atmosferi možemo ponuditi rješenje koje ima šansu da bude prihvaćeno. Mi ne možemo ignorisati implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prava po apelaciji Sejdić-Finci, ne možemo ponuditi rješenje koje ignoriše Ustav Federacije BiH, moramo poštovati popis iz 1991. jer Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma još nije implementiran u cijelosti. To će sadržavati prijedlog SDA. A to vrlo vjerovatno neće zadovoljiti HDZ, tako da ćemo teško dobiti novi izborni zakon.

FAKTOR: Konflikt između Vas i Fahrudina Radončić sve je žešći. Preciznije, sve su jači napadi Radončića i njegovih medija na Vas. Očito, Radončić se vratio na "stare staze" i konstantno Vas optužuje da stojite iza procesa koji se vodi protiv njega. Koliko ima istine u tim optužbama?

IZETBEGOVIĆ: Nema tu konflikta. Tu je riječ o brutalnim, konstantnim, neutemljenim napadima na mene. Poseban bezobrazluk i glupost je tvrdnja da ja stojim iza procesa koji se odvijaju u Sarajevu i Prištini i koji angažuje stotine profesionalnih domaćih i međunarodnih istražitelja, eksperata, tužilaca i sudija, kao i stotine svjedoka i masu materijalnih dokaza. Radončić vrijeđa inteligenciju ljudi, a naročito onih koji se razumiju u krivično pravo, sa tvrdnjama da mu se namješta.

On nema prave odgovore i zato se služi djetinjastom taktikom prebacivanja krivice, pa ko povjeruje-povjeruje. Optužuje druge ljude za ono što, u stvari, on sam radi. Kada njega optuže za uticaj na pravosuđe, on optuži druge da to rade, kada se istražuje da li je on umiješan u neko ubistvo, on opet optuži druge kako naručuju ubistva i tako do u nedogled.

Na bedastoće koje govori i piše o meni sam prestao reagovati, jer smatram da je valjda već svima jasno o čemu je tu riječ. Ono što je novo, i što je opasno, su Radončićeve optužbe da su Bošnjaci počeli rat i da su predsjednik Alija Izetbegović i Armija BiH krivi za početak rata. Preko takvih stvari se ne smije preći.

FAKTOR: Postoji li navodna državna mafija, na kojoj Avaz uporno insistira, kao i pet bošnjačkih porodica koje vladaju Bosnom i Hercegovinom?

IZETBEGOVIĆ: Ne postoji, ali bi mogla nastati ako se ostvare ambicije o kojima zorno svjedoče dojučerašnji Radončićevi prijatelji i bliski saradnici. Riječ je o osobama koje ga dobro poznaju i koje su dokumentovale njegova nedjela, od kojih su neka pretočena i u knjigu.

FAKTOR: Jedan od termina iz Avazove kuhinje je i "stvaranje fildžan države". Ko se sjeća zna da je taj slogan smislila propagandna mašinerija Riste Đoge na Palama početkom rata. Da li je ta "fildžan država" cilj SDA i, ako nije, kome odgovara da se na tom sloganu istrajava?

IZETBEGOVIĆ: Dobro ste primijetili da je taj termin "fildžan država" nastao upravo u propagandnoj kuhinji velikosrpske ideologije. Ako Radončić istrajava na njemu, onda to mnogo toga govori, pogotovo ako se to stavi u kontekst njegovih tvrdnji da su Bošnjaci počeli rat. Istrajavanje na tom sloganu odgovara onima koji hoće da izjednače rušitelje BiH sa onima koji brane, grade i čuvaju BiH.

Što se, pak, tiče nas iz SDA predvođenih u to vrijeme Alijom Izetbegovićem, mi smo odbili sve ponude međunarodnog faktora za podjelu zemlje, izdržali sve vojne pritiske udruženog agresora, pristali na nepravedan mir i izvukli najviše što se moglo u takvim nepovoljnim okolnostima kako bismo sačuvali jedinstvo ove zemlje.
Zato je zaista cinično, pa i perverzno, glavne branioce Bosne i Hercegovine optuživati za planove podjele zemlje. Sva naša politika od osnivanja SDA može stati u par riječi: očuvanje i unapređenje države Bosne i Hercegovine.

FAKTOR: U javnosti se često postavljalo pitanje zašto se SDA nije precizno odredila prema hapšenju generalnog sekretara Stranke Amira Zukića. Zukić je nedavno pušten iz pritvora. Hoće li biti vraćen na poziciju generalnog sekretara SDA?

IZETBEGOVIĆ: SDA se precizno odredila – niko nije kriv dok se suprotno ne dokaže. Amir Zukić je sada na slobodi i imat će priliku da dokaže svoju nevinost. Ukoliko je potvrdi, bit će vraćen na poziciju generalnog sekretara.

FAKTOR: Nakon, kako je u javnosti predstavljeno, burnog razlaza sa Senadom Šepićem, Sadikom Ahmetovićem i Salkom Sokolovićem, odnosi unutar SDA su se, čini se, stabilizovali. Kakvo je, zaista, trenutno stanje u SDA, da li je riješen problem u Srebrenici, kakav je status Šemsudina Mehmedovića?

IZETBEGOVIĆ: Problem u Srebrenici je riješen, stanje u stranci je smireno, sa Šemsudinom Mehmedovićem se čujem i sretnem, cijenim da se neće ponoviti nesporazumi koje smo s njim imali.

Naravno, SDA je velika stranka, a u velikoj stranci, kao u velikoj porodici, uvijek ima problema. I bit će turbulencija i nezadovoljstava ponovo kad se budu pravile izborne liste, ali je SDA u stanju da sve te probleme prevaziđe.

FAKTOR: Iako do izbora ima više od godine, da li se u SDA već razgovara o tome ko bi mogao biti kandidat za bošnjačkog člana Predsjendištva BiH i kada će biti poznato ime?

IZETBEGOVIĆ: Odluku o tome ćemo donijeti najvjerovatnije u proljeće 2018. godine.

[Haman2]

"Preživljena zemlja" Razgovor Mate Bobana i Ive Komšića 1992. o podjeli BiH: "Mi ćemo to završiti za petnaest dana" Razgovor Mate Bobana i Ive Komšića 1992. o podjeli BiH:

Piše prof. dr. Ivo Komšić u svojoj knjizi Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb 2006, str. 159-161.



(…) Ovo Bilandžićevo svjedočenje bio je prvi dokaz da se vojni sukobi u BiH, posebno rat i Hrvata i Muslimana, odvijaju po scenariju koji je davno napravljen i koji mi je prezentirao Mate Boban još prije godinu dana. Bilo je to ono jutro kad je Skupština RBiH izglasala raspisivanje referenduma o samostalnosti Bosne i Hercegovine. To je najdramatičnija noć u mom životu.

(…) Kada sam izašao na plato Skupštine dočekao me oštar i prohladan zrak. Još se nije bilo razdanilo. Uz zgradu Filozofskog fakulteta stajao je upaljen džip mog prijatelja. Kada sam ušao, na stražnjem sjedištu vidio sam Matu Bobana. Paško me požurio upozoriti da Mate želi sa mnom razgovarati. Bobana sam poznavao samo iz viđenja kao člana Skupštine i kluba HDZ-a. On je inače bio zastupnik koji se nije eksponirao na sjednicama i mislim da nikada nije izašao za govornicu da nešto kaže. Uz to, nije imao nikakvu značajnu funkciju u HDZ-u.

Boban nije pravio nikakav uvod. Odmah je prešao na stvar. Rekao je kako je veoma važno da razumijem ovu situaciju i kako moja uloga u njoj može biti značajna. Tvrdio je da sam “predsjednik“ inzistira na tome, misleći na Tuđmana.

Prema njegovim riječima, slijede povijesni događaji u kojima bi “njima“ bilo veoma važno da budem uz “njih“ i da preuzmem neku važnu funkciju. Inzistirao sam da mi objasni o kojim se događajima radi.
– Mi pravimo svoju državu, rekao je.
– Koju državu, pitao sam.
– Hrvatsku državu, odgovorio je nervozno i opsovao Isusa (psovka koju ne mogu ni izgovoriti a koja je njemu izgleda bila poštapalica).

Zastao sam i okrenuo se prema njemu na sjedištu iako je to bila neudobna poza. Želio sam ga gledati dok govori. Njegovo voštano lice se jedva razabiralo na prigušenom unutarnjem svjetlu automobila. Nastavio je mirno.

– Pravimo svoju državu u Bosni i Hercegovini koja će biti u granicama bivše Banovine. Drugu polovicu će uzeti Srbi. To je velik i važan projekt. Trebaš nam jer ti znaš kako se to radi. Ti si pametan čovjek. Predsjednik te cijeni. Mi ćemo to napraviti i bez tebe, ali je važno da budeš s nama. Da ne budeš protiv nas.
– Čekaj Mate, prekinuo sam ga. Da li vi računate s tim da će u toj vašoj državi biti pola Muslimana. Što će oni reći o tome?
– Kojih Muslimana, pitao je kao da prvi put čuje za njih.
– Ovih koji su se prošle godine tako izjasnili na popisu, odgovorio sam. Od Kotor Varoši do Neuma njih je u strukturi stanovništva preko 40 posto.

– To ne postoji, opet je reagirao nervozno.
– Kako ne postoji?
– Lijepo – i opet je dodao tešku psovku. – Oni će se morati izjasniti ili kao Hrvati ili kao Srbi.
– A šta ako se ne izjasne? – upitao sam već sa strepnjom i zebnjom.
– Onda ćemo ih pobiti.

– Stani Mate – prekinuo sam ga. – Vi ćete pobiti pola stanovništva ove zemlje. Znaš li ti Mate da je to nemoguće, da je to zločinački projekt, i ti mene zoveš da u tome sudjelujem. Govorio sam vrlo ubrzano, ne više kao odgovor već kao optužbu.
– Mi ćemo to završiti za petnaest dana, prekinuo me je i nastavio. – Oni nemaju ništa, nisu se organizirali, a mi imamo vojsku, imamo naoružanje, imamo sve.
– Ali to je zločin, nastavio sam otimajući se već s njim za riječi. – Ti mene zoveš da sudjelujem u zločinu. Nećete u tome uspjeti, Muslimani će se organizirati kad u to krenete i pobijedit će. Napravit ćete zločin, izgubiti rat i bit ćete krivi, govorio sam već bijesno i bez reda. (…)

– Ti si profesore lud, ti ništa ne razumiješ. Ovo je povijesna situacija, ponovno me prekinuo.
– Ja dobro razumijem ali vi ne razumijete. Bosna se ne može podijeliti bez zločina. Nećete uspjeti i odgovarat ćete jednoga dana za to.
– Znao sam da si lud ali nisam znao da si toliko lud – rekao je ne više kao konstataciju već kao zaključak razgovora. – Vozi, ja ću u Holiday na spavanje.
– Mate, ima još nešto što ti želim reći. Ne samo da neću s vama već kad krenete u taj projekt, ako Muslimani budu branili Bosnu i Hercegovinu, ja ću biti s njihove strane, rekao sam mirno i sa suzama u očima, koje se srećom nisu vidjele.

Do hotela smo došli šutke. On je tu izašao, a mi smo nastavili za Kiseljak. Nismo ništa govorili. Zanijemili smo obojica. Razmijenili smo ukočene poglede pred mojom kućom, gdje sam izašao. Paško je produžio u Kreševo. (…)

http://vijesti.ba/clanak/371787/razgovo ... naest-dana

[Haman2]

Kako je Miroslav KRLEŽA govorio o BOGUMILIMA
AKO JE BOSNA BOGUMILSKA, NIJE SRPSKA
Objavljeno: 29. August 2017. 20:08:17



Miroslav KRLEŽA: - Mislim da to glasno datira paralelno s Karađorđevim ustankom, jer kad se ustanak širi, širi se i na lijevu obalu Drine, a da je Bosna srpska, otvorena je teza od kneza Mihaila naovamo:
'Srbi svi i svuda'. I to je normalno, čim se konsolidira državna vlast u Beogradu i počinje da biva subjektivni faktor vlasti, znači da nešto misli i nešto hoće. Nastaje, dakle, državna vlast u Beogradu kao konkretan faktor subjektivne svijesti.
Teza da je Bosna hrvatska javlja se s austrijskom okupacijom. Neposredno pred okupaciju raja katolička poziva Austriju: 'Spasite nas zuluma', koji i jeste zapravo prije dolaska Austrije u drugoj polovini devetnaestog stoljeća bio zulum. Politički zulum, nasilje i teror, protiv kojeg se bunila čak i muslimanska raja.

-Već dugo spremam da Vam postavim pitanje na čemu ste gradili stavove i odnose prema bogumilima?
-Na literaturi koja je postojala, počeo sam 1918. da se njima bavim. U ono vrijeme naša literatura o bogumilima nije bila opsežna. Postojala je knjiga Franje Račkoga koji je skupio sve što je objavljeno, a toga nije bilo mnogo. Pročitao sam i sve što je bilo do Račkoga. To su dokazi izvedeni provinicijalno, da nije tačno da su uopće bili, a ako su bili da nisu bili to što su bili, što se misli da su bili, da nisu bili šizma. Oni koji su to tvrdili, svrstavali su se u tri grupe. Jedna je srpska, a druga dvije srpsko-bosanske; jedna oficijelna, znači sklona Austriji i njenim pogledima na to pitanje, i druga sakrivena, maskirana donekle, koja srbuje u stilu: Srbija u Bosni – Bosna je srpska zemlja. Dokazivati da je bila bogumilska, znači dokazivati da nije bila srpska, a u ono je vrijeme to bilo akutno, s obzirom na aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Austrije. Jer do aneksije, odnosno za vrijeme austrijske okupacije Bosne, to je bilo otvoreno međunarodno pitanje, koje nije bilo riješeno, a poprimilo je međunarodne razmjere, s obzirom na stav velikih sila, naročito Rusije. Međutim, kada je Rusija pristala na okupaciju Bosne i Hercegovine, odnosno na aneksiju, stvar se okrenula i javilo se nekoliko napisa, ali neke naročite literature nije bilo. Dublje se nisam bavio našim bogumilima, koliko sam se bavio albigenzima, znači istim pokretom u Francuskoj. Došao sam do nekoliko francuskih knjiga u kojima je bilo skupljena literatura o toj tematici. Evo, to je, dakle, referat za Vas, ako smijem tako da kažem.

Jamometićeva bitka s papom Sikstom IV

-Bogumilima se, dakle, pristupilo s negativnih stajališta. A na čemu onda temeljite vlastite stavove i zaključke?
-Između ostalog na osnovi materijala koji je kurija objavila. Kurija je objavila i neke procese protiv bogumila, a naročito one koji su povezani s kardinalom Jamometićem, koji je ubijen u Baselu, zaliven u smolu i bačen u Rajnu.

-Odakle je bio Jamometić?
-Bio je zadarski biskup, pa je postao kardinal za vrijeme pape Siksta IV, onoga koji je dao izgraditi Sikstinsku kapelu. Jamometić je ušao u bitku s papom, odnosno papinskom politikom s obzirom na Bosnu. Njegova je teza da je zapravo papinska politika kriva za pad Bosne i Hercegovine, jer je za nju, za tu politiku, bilo manje zlo da Bosna padne pod Turke nego da postane i ostane bogumilska. I kad ja to tvrdim, onda tvrdim na osnovu citata iz tog procesa, u vezi s aferom Jamometićem.
Vladari bosanski nisu bili vladari u pravom smislu riječi. Bili su vlastele, imali su trista ili ne znam koliko konja i dvadeset gradića. Osvajali su teren oko sebe kako su znali i mogli.
Prema podacima koje sam imao u ruci, 122. papa Inocent III poslanicom poziva Ugarskog kralja Emerika da digne vojsku na Bosnu i istrijebi tamošnje bogumile. Tri godine kasnije poslao je papa svog kapelana Ivana Casamarisa u Bosnu da istraži čitavu stvar i bogumile vrati u krilo katoličke crkve. Tako su se 8. aprila 1203. na Bilinom polju pred papinim legatima Casamarisom, a pod prijetnjom križarske vojne, bosanski ban Kulin i drugi najistaknutiji bogumilski heretici odrekli na svečan način svojih bogumilskih „poroka“ i obećali pokornost i vjernost katoličkoj crkvi.
Ali to je bio samo privid, privremen, jer se bogumistvo u Bosni počelo još više širiti i zauzimati dominantne pozicije na tom terenu. U rimskim procesima protiv bogumila, koji dugo traju, oni daju izjave pokajanja: 'Evo, pristajemo da se katedrala svetom (ne znam kome), podigne. 'I nastaje period pomirenja i priprema gradnje katedrale ali, koliko znam, ni jednu katedralu Rim nije uspio do dolaska Turaka u Bosnu i Hercegovinu sagraditi.
Dolaskom Turaka, Rimu uspijeva podići neke katedrale jer valja imati u vidu da su Turci različite krajeve Bosne i Hercegovine na mahove osvajali i opet gubili.

Opreke o bosanskom katolicizmu

Teolog Dragutin Kniewald, suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, pripremio je knjigu o kongregaciji na Bilinu polju, kad sam ja bio sekretar partijske organizacije u Akademiji. Nastala je diskusija da li da se to štampanje Kniewaldu dopusti, jer je htio dokazati da katolicizam u Bosni nije posljedica osvajanja, nego da je on samoniklo nicao na terenu. Zapravo, knjiga opravdava inkvizitorski postupak protiv bosanske vlastele u XIII stoljeću. Borbena i glasna knjiga, agresivna, ako hoćete, politički bezobrazna. Razvila se diskusija u Akademiji da li da mu se objavljivanje dopusti ili ne. Opozicija u Akademiji spram te knjige dolazila je čak i od Grge Novaka. Bili su slobodni zidari, pa su bili liberali, pa veli Grga, bolje u to ne dirati i započinjati s tom temom kavgu, nego treba zabraniti knjigu, jer nije dobro da budu štampana. Zahvaljujući mojoj intervenciji ipak je objavljena i dobro je da jeste, jer to je jedna od onih knjiga kakvih treba trideset da bi se ta teza donekle mogla postaviti i obraditi.

-A može li se za sav svijet bosanski reći da su bili bogumili do dolaska Turaka?
-Ne, može se reći da su bili listom bogumili, a što su sve bili, prema pisanim elementima, teško je zaključiti.

-Kad se javlja teza da je Bosna srpska?
-Mislim da to glasno datira paralelno s Karađorđevim ustankom, jer kad se ustanak širi, širi se i na lijevu obalu Drine, a da je Bosna srpska, otvorena je teza od kneza Mihaila naovamo:
'Srbi svi i svuda'. I to je normalno, čim se konsolidira državna vlast u Beogradu i počinje da biva subjektivni faktor vlasti, znači da nešto misli i nešto hoće. Nastaje, dakle, državna vlast u Beogradu kao konkretan faktor subjektivne svijesti.
Teza da je Bosna hrvatska javlja se s austrijskom okupacijom. Neposredno pred okupaciju raja katolička poziva Austriju: 'Spasite nas zuluma', koji i jeste zapravo prije dolaska Austrije u drugoj polovini devetnaestog stoljeća bio zulum. Politički zulum, nasilje i teror, protiv kojeg se bunila čak i muslimanska raja.

-Dakle, nakon dolaska Turaka bogumili listom primaju islam...
-Ono što se zna Rački je objasnio na temelju literature kojom je vladao, a koja, kako rekoh odonda nije osobito narasla. Uostalom, čitajte Račkoga.

(Iz dnevnika Enesa Čengića 25.XI. 1980. /IV, 143 – 145)

Krleža je preporučio tada Račkoga, a ja ću preporučiti sada prof. dr. Envera Imamovića.

PRIPREMIO: MEHMED MEŠA DELIĆ

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=62722

[Haman2]

Evo jedno kazivanje generala Dudakovica koje treba nekoliko puta poslusati, jer je sve jasno, glasno i kratko eceno, a receno je tako kako bi privuklo svakog slusatelja da ovo poslusa radi svog dobra i dobra svoje porodice i svojih potomaka.



KLIKNITE NA LINIK DA POSLUSATE VIDEO

https://armijarbih.net/ovaj-govor-gener ... uta-video/