Intervju

Locked
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#201 Re: Intervju

Post by Haman2 »

ZVIZDIĆ PORUČIO VRHU SNSD-a: "Bošnjaci ne moraju NIŠTA zato što nam to neko drugi kaže, BIĆU PREMIJER sve dok se ne usvoji program za NATO"

Image

"Želim da budem vrlo slikovit, jasan i kratak. Obzirom da se to veže sa imenovanjem novog mandatara Vijeća ministara BiH, moj mandat kao predsjedavajućeg Vijeća ministara će prestati isti dan kada bude usvojen prvi godišnji nacionalni program i kada taj dokument pošaljemo u sjedište

Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić nalazi se u Minhenu gdje prisustvuje 55. Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji.

Govoreći o izjavi potpredsjednika SNSD-a Nebojše Radmanovića da postoji mogućnost da Narodna skupština Republike Srpske za izvjesno vrijeme kaže "sada nećemo ni u Evropsku uniju", ali se to neće desiti bar u neko dogledno vrijeme, Zvizdić je naveo:

"U mojim dosadašnjim kontaktima sa mojim kolegom Radmanovićem, moj utisak jeste da se radi o vrlo racionalnom, odgovornom i praktičnom političaru. Ja mislim da je to ustvari samo posljedica jedno ukupnog političkog trenda, njegove izjave prate takve trendove. Ne mislim da će Republika Srpska ikada odlučiti da odustane od evropskih integracija jer bi to zaista bila neka vrsta suicidnog poteza. Zbog toga ja stalno upućujem poruke i zahtjevam da odvojimo partikularne političke interese od važnih strateških ciljeva BiH", naveo je Zvizdić.

Kako je kazao, Evropa i NATO integracije nemaju alternativu za Bosnu i Hercegovinu.

"To je jedini ispravan put koji donosi dugoročni mir, dugoročnu stabilnost i prosperitet za BiH. Zamolio bih da se prestane sa ucjenama. Ucjene neće proizvesti nikakav efekat na bilo koga u BiH. Nedavno sam pročitao negdje izjavu, čini mi se upravo nekoga ispred SNSD-a, u kojoj ta osoba kaže da Bošnjaci moraju poštovati RS, da Bošnjaci moraju ovo ili ono", poručio je Zvizdić te nastavio:

"Želim da pošaljem vrlo jasnu poruku. Bošnjaci su politički odrastao narod kojem ne treba niko da govori koji su njegovi nacionalni interesi. Bošnjaci ništa ne moraju zato što nam to neko drugi nešto kaže. Mi ćemo raditi ono što je dobro i korisno za sve građane BiH, što je dobro i korisno za našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu. I neka niko više ne koristi riječ 'moraju'. Ono što se mora jeste da se mora prestati sa ucjenama takve vrste, sa takvim radikalnim porukama i stalnim dizanjem tenzija", poručio je Zvizdić iz Minhena.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je na posljednjoj sjednici po četvrti put je trebalo raspravljati o Prijedlogu godišnjeg nacionalnog programa (ANP) čije bi usvajanje trebalo u konačnici dovesti do aktivacije Akcijskoj plana za članstvo (MAP) u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Međutim, na zahtjev srpskih ministara sa dnevnog reda sjednice skinuta je tačka Prijedlog godišnjeg nacionalnog programa BiH za period od 2018. do 2019. godine.

"Ne mogu do kraja da razumijem moje kolege u Vijeću ministara BiH koje su već četiri puta odbile da usvojimo prvi godišnji nacionalni plan. Ne mogu da razumijem ni one koji im šalju poruke da to niti smiju niti trebaju raditi jer imamo i zakonske i sve druge potrebne pretpostavke da usvojimo takav program. Želim da još jednom da podvučem, svaka zemlja koja je ušla u NATO savez je u naredne dvije do tri godine višestruko povećala strane investicije. Recimo u slučaju Bugarske, njihove strane investicije su sa 400 miliona eura otišle na četiri milijarde eura. To se isto događa Crnoj Gori, Makeodniji, dogodilo se i Albaniji... Nastavit ćemo kontinuirano raditi i razgovarati sa ministrima iz Saveza za promjene. Ja sam to već osobno radio, nastavit ću to raditi, pokušavajući da ih ubijedim u ispravnost i agrumentiranost mojih stavova", kazao je Zvizdić.

Kako jer kazao, cijeli slučaj se pretvorio u političko pitanje.

"Želim da budem vrlo slikovit, jasan i kratak. Obzirom da se to veže sa imenovanjem novog mandatara Vijeća ministara BiH, moj mandat kao predsjedavajućeg Vijeća ministara će prestati isti dan kada bude usvojen prvi godišnji nacionalni program i kada taj dokument pošaljemo u sjedište NATO-a u Brisel".

Vi ne pristajete na to da se imenuje novi mandatar sve dok se ne usvoji ANP?

"Mi insistiramo da svi poštuju Ustav, važeće zakone, važeće odluke i važeću strategiju. A u svim tim dokumentima je vrlo jasno definisano kao pravna norma da BiH treba da nastavi sa svojima aktivnostima u vezi sa NATO integracijama. Ovdje ne govorimo o punom članstvu u NATO savezu. Govorimo o aktivaciji MAP-a koja nije vezana samo na odbrambeni segmet već za jačanje ukupnog sistema snage održivosti BiH. Ne uslovljavamo bilo kojim drugim aktivnostima osim da se poštuje važeći Ustav i zakoni", kazao je Zvizdić za N1 iz Minhena gdje se se održava 55. Minhenska sigurnosne konferencija.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/105 ... _nato.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#202 Re: Intervju

Post by Haman2 »

[quote]ENVER BIJEDIĆ ZA "SLOBODNU BOSNU": „Ne možemo preći preko uvreda, insistiramo da se Damir Nikšić odstrani iz SDP-a"!
Predsjednik tuzlanskog Kantonalnog odbora SDP-a, Enver Bijedić, našao se posljednjih dana između dijametralno suprotstavljenih zahtijeva partijske centrale u Sarajevu i partijske baze u Tuzli: Glavni odbor SDP-a odlučno odbija koaliciju sa etnonacionalnim strankama, dok partijska baza u Tuzli traži od Bijedića da kao pobjednik oktobarskih izbora formira izvršnu vlast.

O posljednjoj sjednici Glavnog odbora SDP-a, zahtjevima partisjkog članstva, neprimjerenom istupu Damira Nikšića... Bijedić je otvoreno govorio za "Slobodnu Bosnu".

Image

Protekle subote Glavni odbor SDP-a, većinom glasova, usvojio je odluku o nesudjelovanju u vlasti s etnonacionalnim strakama, a ta odlika, kako se i očekivalo, nije baš dobro sjela Tuzlanskom SDP-u, koji se s pravom smatra zakinutim. Naime, tamošnji SDP jedini je odnio pobjedu na oktobarskim izborima za kantonalnu razinu vlasti, pa su svi očekivali da nakon duljeg vremena, okupi parlamentarnu većinu i formira izvršnu vlast u najmogoljudnijem kantonu u Federaciji. No, odluka Glavnog odbora SDP-a je tekava da će realativni pobjednik oktobarskih izbora u Tuzanskom kantonu ostati u opoziciji.

Kakve su reakcije u partijskoj bazi Tuzlanskog kantona na odluku Glavnog odbora SDP-a da idete u opoziciju iako ste relativni pobjednik oktobarskih izbora?

Mi smo više puta kroz organe KO SDP BiH Tuzla iznijeli stav da SDP u Tuzlanskom kantonu kao pobjednička partija treba da participira u vlasti, iz razloga što smo građanima, a i našim glasačima obećali promjene kroz naš Plan 10 i taj se stav nije promijenio. Do zaključaka da moramo participirati u vlasti se došlo isključivo na prijedlog svih općinskih organizacija SDP BiH u Tuzlanskom kantonu, dakle ne radi se mišljenju par ljudi nego je o stavu i mišljenju svih u TK.

Bivši dopredsjednik SDP-a, profesor Ivo Komšić, javno je iznio tezu da su sarajevski gubitnici povalili tuzlanske pobjednike? Zašto su to uradili? Vidite li u tome neku skrivenu namjeru?

U Kantonu Sarajevo SDP kao četvrta stranka participira u vlasti sa "nenacionalnim" strankama među kojima je i Narod i pravda, a koja je nastala od strane nekadašnjih SDA članova i to je za njih uredu. Međutim, kod njih preovladava mišljenje da tako treba biti i u ostatku BiH, što naravno nije moguće. To svoje mišljenje su zastupali i na Glavnom odboru SDP-a. Međutim, sve ono što se ovih dana može pročitati u medijima jeste da se traži formiranje vlasti sa SDA, a ustvari niko, nikad i nigdje od rukovodstva SDP-a iz Tuzlanskog kantona nije to rekao, al se pravi slika da se samo to želi. Mi smo tražili kao izborni pobjednici u TK da se ide u PREGOVORE oko formiranja vlasti na svim nivoima, gdje bismo postavili uvjete pod kojima bismo i bili u vlasti, a to je sprovođenje Plana 10 kojeg smo predstavili svojim glasačima i jedini način da ga sprovedemo, jeste da budemo u vlasti.

Tako da, glasove koje je osvojio SDP u TK govore o tome koliko smo jaka organizacija u SDP BiH, a to da li ima skrivenih namjera, sve je moguće. Ja koliko znam nema.

U zadnje četiri godine dok smo bili opozicija, niti jedan naš amandman, inicijativa nije usvojena osim jedne i to one koju sam predložio, a to je da put Sarajevo- Beograd ide preko Tuzle. Sve drugo što smo pokušavali da kao opozicija promijenimo nismo uspjeli.

Kako tumačite činjenicu da se gradski odbor SDP-a Tuzle izjasnio suprotno Kantonalnom odboru SDP-a?

Na više sjednica proširenog Predsjedništva i sjednicama kantonalnog odbora SDP BiH Tuzla na kojima su bili prisutni i članovi gradske organizacije SDP-a Tuzla, imali smo jedinstven stav oko mogućnosti za ulazak u pregovore oko formiranja vlasti. Sve su organizacije iznijele svoj stav i na kraju smo dogovorili da idemo sa jedinstvenim stavom prema Glavnom odboru. Zašto su oni promijenili mišljenje i nisu bili za stav koji smo prethodno zajednički dogovorili, zaista ne znam. Možda na nečiji pritisak ili sugestiju.

Volio bih da su to uradili po sopstvenom nahođenju a ne na osnovu pritisaka izvana.

Tražili ste izvinjenje Damira Nikšića koji vas je uvrijedio nazvavši vas izdajnicima. Kako tumačite izostanak bilo kakve reakcije sarajevskog SDP-a na istup njihovog aktiviste Damira Nikšića?

Na sinoć održanoj sjednici KO SDP BiH usvojen je zaključak Predsjedništva da se traži isključenje Damira Nikšića iz partije u skladu sa Statutom SDP BiH. Njegovo ponašanje i vrijeđanje članova SDP BiH iz Tuzlanskog kantona je razlog donošenja ovog zaključka, ali on nije problem u TK već o tome treba da brine SDP u Sarajevu jer je on njihov član. Izostanak bilo kakve reakcije iz Sarajevskog SDP-a govori o tome koliko i na koji način oni gledaju na to. Da je to uradio neki član iz Tuzlanskog kantona on bi do sada u skladu sa Statutom bio isključen iz partije.

A o izdaji i izdajnicima dovoljno govori podatak da je Damir Nikšić, 1992. godine sa 22 godine života u naponu fizičke, ali nisam siguran intelektualne snage, kao dezerter izdao ovu zemlju i pobjegao u Italiju, dok sam ja četiri godine rata bio pripadnik Armije BiH.

Hoće li ova epizoda poljuljati jedinstvo SDP-a? Posebno mislim na Predsjedništvo SDP-a gdje je evidentna podjela na „stare“ i „mlade“?

Ne vidim niti jedan razlog zbog kojeg bi bili poljuljani odnosi unutar partije. Svi imaju pravo da predlažu i daju svoje mišljenje u organima SDP-a, a podjela na mlade i stare, mislim da je to više novinarska fraza data čitavoj priči. Kao i u svakoj političkoj stranci pa tako i kod nas, uvijek imaju oni koji su željni dokazivanja, ali dešava se da kod pojedinih nedostaje zrelosti i mudrosti i da ne gledaju sve istim očima.

Lako se ideološki dokazivati iz udobnih parlamentarnih fotelja. Da su ti protivnici ideje o PREGOVORIMA i četvrtom građanskom stubu (na svim nivoima vlasti u BiH) NEZAPOSLENI, ja mislim da bi drugačije pričali i glasali. Sit gladnom ne vjeruje!

Kako će se odluka GO SDP-a o nesudjelovanju u vlasti odraziti na raspoloženje među stranačkim članstvom? Kako možete animirati partijske članove i pristalice da glasaju za SDP, ako ni sami niste sigurni da ćete sudjelovati u vlasti - čak i u slučaju izborne pobjede?!

To je najveći problem s kojim se već sada susrećemo jer nam dolaze informacije sa terena i upravo članstvo to i pita rukovodstva u svojim općinskim organizacijam. Ogromni su pritisci s terena da ta odluka nije dobra.

Ljudi pitaju da li ćete vi nešto mijenjati ili mislite da ćemo za vas glasati da biste bili opozicija i da bi pojedinci uzimali enormne zastupničke plate i to 20 godina. Na sastanku Predsjedništva sam rekao da u slučaju odlaska u opoziciju svi mi koji smo izabrani u zakonodavna tijela treba da se povučemo, a da na naše mjesto dođe drugi na listi. Jer smo rekli glasačima da ćemo mijenjati stvari, ali kao opozicija sigurno nećemo moći utjecati na pozitivne pomake u državi, a što će i vrijeme pokazati. Više puta sam rekao da kod nas, nažalost, ne postoji konstruktivna opozicija iako ima onih koji u to vjeruju.

Kantonalni odbor SDP-a, ponovo je zasjedao i razmatrao staavove Glavog orbora SDP-a. Koji su najvažniji zaključci?

Kantonalni odbor SDPBiH Tuzla je na 12. sjednici u proširenom sastavu ponovo razmatrao stavove Glavnog odbora SDP s posljednje sjedice. U najkraćem, zaključeno je da će KO SDP Tuzla poštovati stavove Glavnog odbora, da neće koalirti ni sa SDA ali ni sa PDA jer smo mišljenja da je i ta stranka etnonacionalna.

Javnost treba znati da je poslije Općih izbora 2018. godine na političkoj sceni došlo do blokovskog svrstavanja političkih subjekata u Skupštini TK. Tako, jedan blok čine partije iz tzv. BH. bloka (SDP, DF.NS) sa ukupno 15 poslanika, drugi blok čine SDA i SBiH sa 11 poslanika i treći blok čine PDA i SBB, s ukupno 9 poslanika. Iz navedenog jasno proizilazi da ni jedan blok nema skupštinsku većinu od najmanje 18 18 poslanika, te da mora doći do saradnje između dva politička bloka.

Stoga Kantonalna organizacija SDP BiH Tuzla sugeriše Predsjedništvu i Glavnom odboru SDPBiH, da u slučaju blokade političkih procesa zbog nemogućnosti uspostavljanja nove skupštinske većine i nemogućnosti formiranja Vlade Tuzlanskog kantona, još jedanput razmotri specifičnu društveno-političku situaciju u TK i u skladu s tim donese adekvatne odluke.[/quote]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/105 ... utptTuXioc
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#203 Re: Intervju

Post by Haman2 »

POLITIČAR KOJI JE POKRENUO PROTESTE U SRBIJI TVRDI: "Dodik nikada neće ratovati zbog RS-a, Vučić je gotov, krenuo je u OPROŠTAJNU TURNEJU po Srbiji"

Predsjednik Levice Srbije Borko Stefanović kazao je u intervju za Vijesti.ba kako više nije pitanje hoće li u Srbiji pasti režim Aleksandra Vučića, već kada će se to desiti.

Image

Stefanović je govorio o aktuelnoj političkoj situaciji u Srbiji, odnosima u regionu, ideji o promjeni granica, te protestima u Srbiji čiji je okidač bilo premlaćivanje samog Stefanovića krajem novembra prošle godine u Kruševcu od strane aktivista Vučićevog SNS-a.

Borko Stefanović rođen je 1974. godine u Novom Sadu. Dugo je bio član Demokratske stranke, ali se zbog neslaganja sa stranačkom politikom odlučio povući iz stranke i pokrenuti pokret Levica Srbije. Nakon što mu RIK (Republička izborna komisija) u aprilu 2016. godine nije htjela prihvatiti listu za izbore, promijenio je ime iz Borislav u Borko.

Radio je kao politički direktor u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije, te kao šef pregovaračkog tima za pregovore sa Kosovom.


Jedna od tema koja posljednjih dana okupira regionalnu javnost je priča oko promjene granica na Balkanu. Kako gledate na to vi kao neko ko je aktivno učestvovao u pregovorima između Srbije i Kosova oko riješavanja tog pitanja?

STEFANOVIĆ: Svaki pokušaj promjene granica u regionu, ali i van našeg dijela Evrope, je štetan, opasan i ima potencijal za nove sukobe i probleme. Zato smo uporno ukazivali koliko je štetan bio pokušaj odvajanja Kosova od Srbije 2008. godine, pošto je bio jednostran, etnički motivisan i suštinski protivan međunarodnom pravu, stabilnosti cijelog regiona, ali i Ustava Srbije. Ako se takav presedan napravi, onda više nijedna država nije sigurna. Zbog svega toga, ali i zbog budućnosti svih nas, smatramo da je povlačenje etničkih granica uvijek štetan potez, naročito znajući kakav efekat to može imati po okolne države, ali prije svega za Srbe koji žive južno od rijeke Ibar na Kosovu.

Kada se god pomene tema promjene granica, kod nas u BiH se pojavi priča o otcjepljenju RS-a, što izaziva strah kod ljudi, jer je većinsko mišljenje da to nije moguće bez nasilja ili nekog novog rata. Imamo li razloga za strah ako znamo da u Srbiji, pa dobrim dijelom i u BiH, još uvijek glavnu riječ vode ljudi koji su vodili politiku i devedesetih godina?

STEFANOVIĆ: Dok se Beograd i Priština ne otarase kriminalno - ratne elite koja vladaju na oba mjesta, nema nama nikakve budućnosti, niti mislim da je pomirenje moguće. Samo tad ćemo imati priliku da riješavamo prave, životne probleme ljudi na Kosovu, ali i na drugim mjestima, i samo tada se mogu promovisati dobri primjeri saradnje i međusobnog pomaganja tokom ratova. Ne vidim budućnost za našu regiju sa ljudima koji "biznis" shvataju kao jeftinu radnu snagu, koji sve rasprodaju i pune svoje džepove i koji se raduju masovnim odlascima naših ljudi u inostranstvo. Ti ljudi, koji nama vladaju, su se enormno obogatili, umotani u nacionalne zastave, jer znaju da je tako teško nekog nazvati lopovom, čak i kad je potpuno jasno da jeste. Naše oligarhije brinu o privatizacijama, rasturanju institucija i zarobljavanju medija i sve slobode koja nam je preostala.

Zato smo mi u Srbiji odlučili da se više ne mirimo sa tim i da kažemo dosta uzurpatorima na vlasti. Što se tiče straha od rata, to nije realno. Nije jer naše kleptokratske elite nemaju snagu koju su imali 90-tih godina i zato što im je ipak važnije da imaju kakvu-takvu podršku spolja, naravno, samo da bi nastavili sa pljačkom i lažima uz pomoć kojih i ostaju na vlasti. Sa druge strane, razvili su sjajan mehanizam ucijena glasača, kontrole medija i urušavanja institucija, na šta su dodali glazuru opšteg siromaštva, nezaposlenosti i očaja naših ljudi. Još znaju da bjesomučno lažu i koriste nacionalne mitove da bi ojačali svoj rejting. No, samo do jednom.

Građani Srbije i opozicija već nekoliko vikenda zaredom protestuju na ulicama Beograda i drugih gradova protiv režima Aleksandra Vučića. Koliko ste zadovoljni organizacijom protesta i mogu li oni polučiti rezultat?

STEFANOVIĆ: Protesti u Srbiji su veličanstveni. Strah je počeo da pada i sada već protestuje preko 50 gradova i opština. Naravno, protesti će se širiti i predstavljaće i dalje vid pritiska i probuđene energije naroda koji više ne može da trpi laž, nasilje i siromaštvo koje sprovode naše spahije. Očekujem da se protesti dalje šire i da zahtjevi budu još jasniji, naročito jer smo potpisali Sporazum sa narodom, dokument iza kog su stale sve stranke opozicije, građani, javne ličnosti i strukovna udruženja. Tu piše da za nas nema nikakvih izbora pod Vučićevim uslovima neslobode i namještanja glasanja, da ćemo kad se izborimo za slobodne i fer izbore izaći na zajedničkoj listi (dakle, ne samo opozicija, već i strukovna udruženja, sindikati i javne ličnosti, građani), da ćemo napraviti onda prelaznu Vladu stručnjaka u kojoj neće biti nikog od lidera opozicije i koja će morati da za godinu dana sprovede najvažnije poslove promjene sistema. Sad ljudi imaju jasan plan i zahtjeve i zato protesti ulaze u novu fazu a režim je sve nervozniji. Čak je Vučić krenuo u nekakvu oproštajnu turneju po Srbiji.

Povod za pokretanje protesta bilo je vaše premlaćivanje u Kruševcu. Kakvo je to društvo u kojem se tuku opozicioni lideri?

STEFANOVIĆ: To je sad, nažalost, društvo laži i nasilja, društvo u kojem vlast propovijeda i sprovodi siromaštvo kao mjerilo normalnosti, ali i nejednakost i jeftin rad. To je društvo neslobode, jer su mediji zarobljeni od strane režima, a sudovi i tužilaštva u džepu Vučića. Napad na nas u Kruševcu je bio samo vrh ledenog brega. Bilo je stotine sličnih napada na opozicione aktiviste u ovih sedam godina vlasti naprednjaka. Taj pokušaj ubistva u Kruševcu je ljude prenuo i pomogao da vide slikom i rječju u šta se naša zemlja pretvorila, kao i da narod to više ne želi da trpi. Zato je početak pada ovog režima pred nama i on će ići sve niže, dok će ta grudva iz Kruševca postati lavina.

pretucen

Postoje mišljenja da bi protesti bili brojniji kada bi se znala prava politička opcija koja ih predvodi. Kako komentirate to?

STEFANOVIĆ: Proteste organizuju mladi ljudi puni energije i snage. Mi iz opozicije pomažemo koliko je moguće. Tu smo sa građanima, ne odvajamo se na bilo koji način. Ipak, onaj ko je pravi organizator ovih protesta je Vučić. Njegova vlast je ovo napravila i ona inspiriše ljude da izlaze u sve većem broju. Nema nedjelje da ne pokažu svoje pravo lice mržnje, podjele i bahatosti. Ipak, nakon postizanja Sporazuma sa narodom, protesti imaju i jasan politički format, zahtjeve i plan.

Među opozicijom koja izlazi na proteste nalaze se oni od krajnje ljevice do krajnje desnice, koja otvoreno veliča ratne zločince i fašizam. Kolika je to prepreka da protesti dobiju podršku većeg broja građana?

STEFANOVIĆ: Pokazalo se da naše političke i ideološke, programske, različitosti ne znače puno za naprednjačke šipke i boksere. Oni tu ne prave diskriminaciju. Samim tim, mi smo se ujedinili u Savez za Srbiju sa jasnim programom i planom, a sad i u okvir Sporazuma sa narodom i opštim buntom po Srbiji. Mi se borimo za slobodu i prelaznu Vladu stručnjaka koja će da uvede sistem potpuno drugačiji od ovog, da povuče polaznu crtu za normalno političko takmičenje, što sad nemamo. Tad neka ljudi glasaju po savjesti i izboru ideologija i programa koji su nas predugo odvajali. Dok smo se mi bavili našim programskim i ideološkim razlikama, režim je oteo državu, opljačkao skoro sve što je ostalo i narod gurnuo u bijedu, nasilje i laž. Jasno je da je jedinstvo i upornost jedini pravi odgovor. Ako to nije antifašizam, zaista ne znam šta jeste.

Koliko je u ovom trenutku realno govoriti o odlasku s vlasti Aleksandra Vučića i da li zaista postoji kritična masa sposobna da ga skine s vlasti?

STEFANOVIĆ: Mislim da i on, u tišini svog dvorca i okružen satrapima i ludama, polako shvata da se krug zatvara. Vidi i on da se Srbija sve manje plaši i da energija i broj ljudi koji se bune postaje sve veći. Vrijeme će pokazati. Mislim da više nije pitanje da li, već kad.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/106 ... rbiji.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#204 Re: Intervju

Post by Haman2 »

USIJANE STRASTI U SNSD-u: Pljušte uvrede, Staša Košarac upire prstom...
"Rekao bih da je Savez nezavisnih socijaldemorkrata pokazao odgovornost prema svojem biračkom tijelu, iz Republike Srpske. Važno da nam je šta kažu građani Republike Srpske. Svi organi Republike Srpske funkcionišu...

Image

Staša Košarac, zastupnik Saveza nezavisnih socijaldemokrata i član Predsjedništva ove političke stranke, za N1 je komentarisao formiranje vlasti na državnom nivou. Osvrnuo se i na političke odnose u Republici Srpskoj.

Godišnji nacionalni plan za NATO je tačka neslaganja između stranka dva entiteta i razlog zbog kojeg još nije fomirana vlast na državnom nivou. Upitan da li će neka od stranaka ipak popustiti, odgovorio je:

"Jasno je i vidljivo da teče dijalog oko konstituisanja vlasti. Neki pokušavaju zamijeniti tezu da Savez nezavisnih socijaldemokrata nešto ucjenjuje. Proces formiranja vlasti je trebao davno završiti. Da je postojalo političkog sluha, mogli smo konstituisati Savjet ministara Bosne i Hercegovine. Na žalost, ucjenjivala je Stranka demokratske akcije, a onda u različitim prevodima kažu da je Savez nezavisnih socijaldemokrata remetilački faktor u konstituisanju vlasti. Savez nezavisnih socijaldemokrata jeste zainteresovan za formiranje vlasti, ali ne i opterećena. Mi smo svoju političku potenciju pokazali na izborima".

Košaraca se dotakao i političkih odnosa u Federaciji Bosne i Hercegovine.

"Žao mi je što postoje problemi u Federaciji. Stranka demokratske akcije taktizira da poremeti Bosanskohercegovački blok pokušavajući da nađe kompomentu u Bosankohercegovačkom bloku. Mi ne odustajemo od toga daje važno za zajedniče organe konstituišu izborni pobjednici u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. To nije koalicioni sporazum, već matematička formula kako bi ta vlast bila što efikasnija. Jasno je da Izetbegović očekuje i iščekuje način formiranja vlasti u kantonima i Federaciji", poručio je.

Istakao je svoje mišljenje kako bi se mogla formirati vlasti na državnom nivou obzirom da stranke ne odustaju od svojih zahtjeva.

"Rekao bih da je Savez nezavisnih socijaldemorkrata pokazao odgovornost prema svojem biračkom tijelu, iz Republike Srpske. Važno da nam je šta kažu građani Republike Srpske. Svi organi Republike Srpske funkcionišu. Naši napori se drugačije tumače u domenu da dolaze političke zavjere da je potrebno da Savez nezavisnih socijaldemokrata stupi u formiranje vlasti i imali samo različite vrste otrovnih strelica od političkih stranaka iz Federacije prema Republici Srpskoj. To uvođenje prakse da je neophodno dostaviti političku agendu Savjetu ministara, zapravo nikada nije bila praksa, kao i to da se mora ovjeriti potpisima poslanika. Dolazimo do blokade kada Šefik Džaferović (član Predsjedništva Bosne i Hercegovine) nije želio da uđe u proceduru izbora predsjedavajućeg Savjeta ministara", kazao je Košarac za N1.

Podsjetio je na stavove Republike Srpske u odnosu Bosne i Hercegovine prema NATO savezu. Na pitanje da li se može očekivati novi sastanak stranaka pobjednica u vezi formiranja državne vlasti, odgovorio je:

"Ne bih rekao da nam loše prakse budu pokazatelj političkog kretanja u budućnosti. Važno je odblokirati proces u Predsjedništvu. Predsjednik Dodik radi na tome ne da bi Savez nezavisnih socijaldemokrata dobio mjesto predsjedavajućeg. Važno je da to pitanje bude riješeno u Predsjedništvu. Treba posmatrati činjenice i vidjeti ko vrši blokadu. To je Stranka demokratske akcije. Želim potencirati da Izetbegović očekuje rasplet u Bosanskohercegovačkom bloku".

Govorio je i o tome za koje je resore zainteresovan Savez nezavisnih socijaldemokrata u Vijeću ministara. Postojao je navode da postoji njihov interes prema sigurnosnim institucijama Bosne i Hercegovine.

"To su informacije koje dolaze iz medija. Poštujem svaku struku i to da ima svoju vrstu percepcije".

Košarac je odgovorio i na pitanje zašto se stranka čiji je član bavi time ko je legitimni i autentični predstavnik naroda.

"Potrebno je afirmisati potrebu da su legitimni predstavni zapravo autentični predstavnici. Mi ne odustajenmo od toga. Mi treba da afirmišemo takve principe", kazao je.

Dotakao se i dobrih odnosa Saveza nezaivisnih socijaldemorkata sa Hrvatskom demokratskom zajednicom.

"Postoji konkretan politčki dijalog i pitanja oko kojih se slažemo, a to je autetnično predstavljanje naroda i privrženost Dejtonu. Postoje pitanja oko kojih se ne slažemo. Važno je da posotji dijalog ove dvije stranke. Poslije izbora 2014. godine je na temelju dogovora, Stranka demokratske akcije izigrala Savez nezavisnih socijaldemokrata. Izetbegović je kao lider Strnake dmeorkatske akcije odustao od toga i prihvatio, po nalogu stranaca i vlastitoj procjeni, slabijeg političkog partnera - to je takozvani Savez za promjenu. Od izbornih gubitnika je pravio partnere u vlasti".

Nije želio komentarisati izjavu Mladena Bosića, bivšeg predsjednika Srpske demokratske zajednice i delegata u Klubu Srba Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, da Dodik i Izetbegović jedan prema drugom upućuju otrovne strelice.

"Ne bih ga komentarisao, zato što je najbolji komentar o politikama Bosića zapravo stanje u Stranci demokratske stranke. Rekao bih da svoj neuspjeh ne treba tražiti u politikama drugih, nego u vlastitim neuspjesima", zaključio je Košarac.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/106 ... rstom.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#205 Re: Intervju

Post by Haman2 »

[quote Ivo Banac: Bez neovisne BiH nema slobode i sigurnosti u regiji

Image

Bez neovisne BiH nema slobode i sigurnosti u regiji Foto: Vijesti.ba Lider HDZ-a BiH Dragan Čović je primio velikosrpsko viđenje bosanskog pitanja, kaže u intervjuu za 'Preporod' Ivo Banac, emeritus profesor povijesti na američkom Univerzitetu Yale.
“Bez obzira na mnoštvo gubitaka, propusta, pa i zločina, koji su stajali, a i danas stoje, na putu pune neovisnosti, ne može biti sumnje da bez nezavisne Bosne i Hercegovine nema slobode i sigurnosti u ovom dijelu svijeta. Zato vam svi ljudi dobre volje čestitaju Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine,” kazao je u intervjuu za Preporod novinaru Mirnesu Kovaču, profesor Ivo Banac, emeritus profesor povijesti na američkom Univerzitetu Yale.

Govoreći o odnosu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine te između hrvatskog i bošnjačkog političkog vodstva u BiH, profesor Banac konstatira u intervjuu za Preporod od 1. marta, 2019. godine “općeniti politički zastoj u ovom dijelu svijeta.”

Središte napetosti Dodik i Čović

“Što je zapravo na djelu? Središte napetosti u BiH je ponašanje Milorada Dodika, koji svaki dan na mnoštvo načina potkopava jedinstvo Bosne i Hercegovine. Uz svo službeno poricanje, Srbija stoji iza takve politike. Želio bih vjerovati da hrvatska politika nije takva, ali bojim se da ima lijep broj onih koji su, na čelu s Draganom Čovićem, u istoj fronti s Dodikom i Vučićem. Premda je Čovićeva politika nakon 9. januara potpuno diskreditirana, tako da se više svakodnevno ne pojavljuje na svakom okupljanju u Hrvatskoj, ona još uvijek utječe na Plenkovićevu vladu i tako oblikuje hrvatsku državnu politiku, bilo da je riječ o Vladi ili o predsjednici države. U izuzetno prisnim odnosima s Dodikom i Vučićem, Čović je primio njihovo velikosrpsko viđenje bosanskog pitanja, što on prenosi u hrvatsku državnu politiku. Trag, dakle, vodi u Beograd, ali ne staje tamo! Najvažnija poveznica je u Moskvi. Vladimir Putin je za svog posjeta Beogradu u januaru to i posvjedočio. Rekao je: "Imamo mnogo prijatelja na Balkanu, ali Srbija je naš strateški partner." Dakle, bez obzira na vijugavu povijest, trag danas vodi u Moskvu. To je zapravo ključ sadašnje situacije: stari pokušaji podjele Bosne i Hercegovine, koji su bez obzira na nepovoljne aspekte Daytonskog dogovora te pasivnost Zapada redom propadali 1990-tih godina, sada su pod patronatom Putina i Vučića obnovljeni, uz prešutnu potporu Zagreba. Vidimo veliku aktivnost Rusije na cijelom prostoru jugoistočne Europe, pa onda i u Bosni i Hercegovini gdje Moskva ima najpouzdanijeg partnera upravo u Dodiku,” ističe profesor Banac.

Govoreći o pasivnosti Brisela u rješavanju političke krize u našoj zemlji, o Daytonu i položaju Hrvata u BiH, ulozi Hrvatske i Srbije, profesor Banac ističe:

“Bosna i Hercegovina nije dio hrvatskog državnog teritorija. Zato je sve ono što indicira neki drukčiji stav unaprijed upitno i opasno. Činjenica je, međutim, da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu od jučer, da su oni poseban i dragocjen dio hrvatskog naroda te da djeluju unutar jedinstvenog političkog sistema utemeljenog na Daytonskoj konferenciji 1995. godine. Daytonski sporazum nije bio predviđen kao konačno rješenje bosanskohercegovačkog pitanja. Mislilo se da će taj dogovor trajati godinu-dvije, dok se izbjeglice ne vrate odakle su protjerani, itd. Drugim riječima, doživljavao se kao kratak putokaz u integraciji Bosne i Hercegovine. Dogodilo se suprotno. Umjesto da se sve što je trebalo biti riješeno u kratkom roku bude dovršeno, ostali smo ubraždeni u zastarjelom sporazumu. Dayton jednostavno ne korespondira sa životnim potrebama građana Bosne i Hercegovine. Jasno je da ga valja mijenjati. Ali, upravo u tomu je problem. Svaki potez je unaprijed sporan. Ako izvučete jednu ciglu, možete s razlogom očekivati da će se čitava kuća urušiti, a to bi, po mišljenju mnogih, značilo novi oružani sukob. Takav ishod mora se izbjeći. Zato valja iznaći metodologiju za stvaranje jednog boljeg upravnog i političkog sistema u Bosni i Hercegovini. Ne vidim da se na tomu radi, dapače, političko vodstvo BiH uljuljalo se u nerealnu pretpostavku da će ovakvo stanje potrajati. Ujedno, upravo zato što povremeni sukobi i provokacije daju naslutiti kako je riječ o zamrznutom sukobu, nema nikakvih korisnih poticaja sa strane SAD i Europske unije.”

Repriza 1990-tih?

Profesor Banac u intervjuu Preorodu podsjeća na opasne izjave ruskog predsjednika Vladimira Putina tokom njegove posjete Srbiji u januaru, 2019. godine.

“Napomenut ću da je Putin u Beogradu rekao nešto što mnogi nisu zapazili, a zapravo je itekako važno, čak bih rekao alarmantno: "Bio je pokušaj da se srpski narod podijeli između različitih država, ali malo je vjerojatno da će takve odluke biti trajne ako nisu poštene." Drugim riječima, Rusija dovodi u pitanje ne samo granice koje postoje u cijelom današnjem prostoru propale Jugoslavije, nego stvarno podržava tezu velikosrpskih nacionalista da je poželjno ponovno mijenjati granice u prilog još jednog pokušaja srpskog ujedinjenja. Prema tomu, u pitanje "novih" granica između Kosova i Srbije itekako se mogu učitavati planovi za novo razgraničenje Bosne i Hercegovine, možda i Crne Gore? Onda na red dolazi Hrvatska. Poznato je da velikosrpski nacionalizam još uvijek zahtijeva prostor istočno od linije Virovitica – Karlovac – Karlobag; u Srbiji je to još uvijek tema. Prema tomu, ako vladajući krugovi u Srbiji vjeruju da to podržava i Rusija, da je trenutna situacija tek neka vrsta provizorija te da će se u prikladnom trenutku sve moći promijeniti, onda nije nerazumno očekivati reprizu 1990-ih.

(Vijesti.ba / AJB)
[/quote]
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#206 Re: Intervju

Post by Haman2 »


KOSOVSKI INTELEKTUALAC, SHKELZEN MALIQI: "Srbija je razbijanje Jugoslavije počela prljavom propagandom protiv Albanaca"
O pitanju taksi uvedenih Srbiji i Bosni i Hercegovini, projektu ‛Velike Albanije’ i razgraničenju sa Srbijom za AJB govori nezavisni kosovski intelektualac Shkelzen Maliqi.
Piše:Jasmin Agić

Image

Shkelzen Maliqi prevodilac je Ismaila Kadarea na bosanski, srpski i hrvatski jezikUstupljeno Al Jazeeri
Rješavanje kosovskog pitanja zahtijevat će mnogo više od dobre političke volje, a gotovo svakog dana čuju se novi prijedlozi i ideje o konačnom razrješenju "srpsko-albanskih" sporova na Kosovu i jugu Srbije.

Pitanje razgraničenja i razmjene teritorija ideja je koja je u posljednje vrijeme dobila na aktuelnosti, a činjenica da gotovo simultano o njoj govore predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Kosova Hashim Thaci znak je da nije riječ o medijsko-političkom folkloru.

Tako misli i jedan od najvažnijih nezavisnih intelektualaca na Kosovu Shkelzen Maliqi, koji primjećuje da se taj narativ uvodi u javni diskurs obje zemlje baš u vrijeme koje je SAD označio kao ključno za postizanje historijskog sporazuma između dvije zemlje.

Spreman analizirati trenutnu političku situaciju i pružiti autentičan pogled iz kosovske perspektive, Maliqi političke događaje u posljednjih nekoliko mjeseci razumijeva kao dio dugotrajnijeg i složenijeg procesa. Iz te perspektive i govori kad kaže kako je očito da među kosovskim čelnicima postoji "rivalstvo", posebno kad je riječ o najvažnijem političkom pitanju, onom o razgraničenju sa Srbijom.

Čini se da se političko rješenje u odnosu Beograda i Prištine još ne nazire, ali se posljednjih mjeseci iz nekoliko izvora plasira ideja o razgraničenju na novim principima. Recimo, kosovski predsjednik Hashim Thaci nedavno je izjavio kako smatra da bi Preševska dolina, područje na jugu Srbije naseljeno isključivo Albancima, trebala biti pripojena Kosovu. Koliko su takve ideje ozbiljne, a koliko je to dio političkog folklora?
Sveobuhvatni i obavezujući politički sporazum između Kosova i Srbije nije puka ideja, a ni deo lokalnog političkog folklora nego je reč, po svemu sudeći, o ozbiljnom projektu koji je strateški smišljen u međunarodnim centrima moći. Naime, ne zagovara samo kosovski predsednik Tači ideju "korekcije" granice nego je o tome gotovo sinhrono govorio i predsednik Srbije Vučić. Nedavno je ministar spoljnih poslova Srbije Dačić priznao da je "razgraničenje" zvanična politička platforma Srbije za rešavanje kosovskog pitanja.

Zatim, ako se te lokalne izjave uzmu kao populistički folklor, ne može da se prenebregne podrška visoke diplomatije iz Vašingtona i Brisela, koja od prošle godine najavljuje istorijski sporazum, i to fiksiran za prvu polovinu ove godine. Trebalo bi, dakle, da budemo negde pred ciljem. Međutim, ako se gledaju događaji na terenu i politička retorika, procesi izgledaju kao da idu unazad, ka novom zaoštravanju odnosa. Srbija intenzivno radi na "poništavanju" priznanja ili sprečavanju učlanjenja Kosova u međunarodne organizacije (UNESKO, Interpol itd.). Kosovo je kao kontrameru odlučilo da uvede visoku taksu od 100 odsto za robu uvezenu iz Srbije i Bosne i Hercegovine, čime je praktično obustavljena trgovinska razmena sa tim državama. A to je onda iskorišćeno kao izgovor Beograda za prekid dijaloga sa Kosovom.

Sa druge strane, ne prestaje diplomatski optimizam na Zapadu koji sporazum vidi, takoreći, kao da je nadohvat ruke. Treba se setiti samo poruke američkog predsednika Trampa, koji je poslao pismo Tačiju i Vučiću ohrabrujući ih da se što pre dogovore i uputio poziv da se sporazum proslavi na proleće u Beloj kući.

U cijeloj regiji odluka kosovskih vlasti da uvedu carine i takse na robu iz Srbije i Bosne i Hercegovine odjeknula je kao bomba. Kosovske vlasti nisu povukle odluku ni nakon preporuka iz Evropske unije. S druge strane, na pitanju taksi pokazalo se da kosovski politički establišment nije monolitan i na površinu je isplivao sukob Thacija i premijera Ramusha Haradinaja. Koliko taj sukob pokazuje istinsku podijeljenost u kosovskoj politici kad je riječ o odnosu prema Srbiji, a koliko, kako neki politički analitičari aludiraju, način na koji se Thaci želi "obračunati" sa svojim političkim protivnikom?
Postoji svakako rivalstvo između kosovskih čelnika koje uslovljava različit pristup taksama, kao i ključnom pitanju sporazuma, "razgraničenju" Kosova i Srbije. Kao i prilikom sporazuma o demarkaciji sa Crnom Gorom, kada su predsednik i premijer Kosova takođe bili u sukobu da li je linija granice identična sa granicom Kosova u okviru SFRJ, i sada je spor nominalno o tome da li granica Srbije i Kosova treba da ostane kakva je bila 1989. ili može da se koriguje razmenom teritorija, pri čemu bi delovi severnog Kosova gde Srbi čine većinu pripali Srbiji, dok bi delovi Preševske doline, gde Albanci čine većinu, pripali Kosovu.

Mnogo se govori i o ekonomskoj neutemeljenosti uvođenja taksi i činjenici da kosovska privreda nije dovoljno razvijena da podmiri sve potrebe u domaćoj proizvodnji. Po Vašem mišljenju, kako mislite da će se "spor" završiti i hoće li, u slučaju da takse budu ukinute, to biti Haradinajev politički poraz?
Uvođenje taksi nije bilo ekonomski motivisano nego je to više bila politička odmazda za agresivnu politiku Srbije prema Kosovu, konkretno u vezi sa učlanjenjem u Interpol. Vlada Kosova je najpre uvela umerenu taksu od deset odsto, više kao opomenu, a onda ju je povisila na 100 odsto, čime su znatno oštećeni trgovinski bilansi Srbije i Bosne i Hercegovine. Tri meseca su kratak period da bi se ocenilo koliko je Kosovo profitiralo od toga. Svakako, delomično je pospešilo domaću proizvodnju, ali će, po svemu sudeći, ceh platiti kosovski potrošači zato što se sada uvoz kompenzira sličnom robom iz drugih zemalja regiona, Grčke, Turske, Bugarske itd., koja je skuplja. Na Kosovu nije kupovana roba iz Srbije i Bosne i Hercegovine zbog brendova i navike nego zato što je bila jeftinija od konkurencije.

Kad je reč o premijeru, ukidanje taksi ne mora da znači poraz za Haradinaja. Ako se takse ukinu ili suspenduju, na čemu insistiraju Vašington i Brisel, njegova pozicija zavisi od načina na koji će to biti učinjeno. Naime, ako on bude smenjen, izgubiće vlast, ali će otići kao žrtva braneći populističku auru čelnika koji je dosledan u odbrani suverenosti i interesa Kosova. Od toga može da ima koristi na sledećim izborima, koji mogu da budu raspisani najesen. Ako, pak, ostane premijer i sam potpiše ukaz o ukidanju taksi, može da izgubi dio te aure, mada će se pravdati činjenicom da je bio pod jakim pritiskom Zapada, te da nije želeo da pogoršava odnose Kosova sa SAD-om.

Veliko pitanje koje je još ostalo nerazriješeno jest i osnivanje Zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova. Kako se na taj proces gleda u zvaničnoj Prištini i postoji li bojazan kod prištinskih vlasti da bi to bio uvod u podjelu Kosova koja bi nalikovala dejtonski ustrojenoj Bosni i Hercegovini, dakle, nefunkcionalnoj državi?
Zajednica srpskih opština je različito zamišljana u Srbiji i na Kosovu. Srbi su hteli da obezbede izvršne funkcije u Zajednici, da bude autonomno telo između centralne i lokalnih vlasti na Kosovu. Albanci su Zajednicu videli samo kao koordinaciono telo, neku vrstu srpskog nacionalnog veća, bez ikakvih izvršnih funkcija i ovlašćenja. Ustavni sud Kosova razmatrao je ranije predlog statuta Zajednice i našao je više od 20 ozbiljnih problema kojima se kršio Ustav Kosova ili bi vodili ka opasnom dvovlašću ili instrumentu koji bi funkcionisao kao produžena ruka Beograda, sa tendencijom da postane neka vrsta mini Republike Srpske. Zbog toga se stalo sa konstituiranjem Zajednice. Čini se da je to bio i razlog zašto je za Tačija postala primamljivije ponuditi deo severa Kosova Srbiji u zamenu za deo albanskih opština u Preševskoj dolini nego stvaranje organa, makar i samo konsultativnog, koji bi za sva pitanja prevashodnu adresu imao u Beogradu, a ne u Prištini, kao što se i danas čini preko Srpske liste. Istovremeno, bez Zajednice srpskih opština ruši se ključni kompromis Ahtisarijevog plana, koji je osnova za Ustav Kosova.

Kad smo već kod dejtonske Bosne i Hercegovine, neizbježno je da Vas pitam i vjerujete li da će srbijansko priznavanje nezavisnosti Kosova biti "naplaćeno" pripajanjem Republike Srpske Srbiji, što je tema o kojoj se dosta govori posljednjih mjeseci? Je li Vam poznato kakav stav prema takvom razvoju političke situacije na Balkanu imaju kosovski intelektualci i politički establišment Kosova?
Ne, to je isključeno. Ne postoji aktivni paralelizam između Kosova i Bosne i Hercegovine. Nezavisnost Kosova je poseban slučaj za koji je Međunarodni sud pravde u Hagu, odgovarajući na žalbu Republike Srbije, presudio da proglašenjem nezavisnosti nije povređeno međunarodno pravo. Međutim, budući da je mišljenje Haškog suda bilo samo konsultativno, a ne i obavezujuće, Kosovo nije moglo da bude univerzalno priznato niti može da postane članica UN-a sve dok je taj čin blokiran vetom Rusije u Savetu bezbednosti. Zato je pitanje Kosova preneto u nadležnost Evropske unije kako bi posredovala u dijalogu između Kosova i Srbije sa ciljem da se normalizuju njihovi odnosi i postigne sporazum o uzajamnom priznanju.

Korekciju postojeće granice, ako se desi, neki vide kao presedan koji će onda povući za sobom lančanu reakciju u našem regionu, a i šire. Štaviše, upozorava se na nove ratove. Međutim, Kosovo kao specijalan slučaj legitimne secesije, ne može ugroziti međunardno pravo ako sa Srbijom dogovori sporazum, beskonfliktnu korekciju granice. Poenta je ovde u sporazumu, saglasnosti oba entiteta koji ugovaraju svoje buduće odnose. Za međunarodno pravo ne bi trebalo da bude problem saglasno određivanje granice između dve zemlje koje se uzajamno priznaju. Ne bi to bio prvi slučaj u istoriji formiranja država da se dva suverena entiteta dogovorno pojave pred međunarodnom javnošću i UN-om kao suvereni entiteti uz sporazum koji garantuje da oni među sobom nemaju spor o granici. Iako procedura kao takva nije kodifikovana, ona ipak uvodi novi princip i kvalitet u rešavanje sporova o granici bez arbitraže. Zašto bi bilo kojoj trećoj strani bio problem dogovor dveju nezavisnih i suverenih zemalja o granici?

U slučaju Bosne i Hercegovine, kao i mnogih drugih spornih oblasti na koje se ukazuje, kao što je, recimo, pitanje Severne Irske, ključni problem jest to što nema trajnog dogovora i sporazuma, a međunarodno pravo osuđuje nasilne pokušaje da se granice prekroje. Bosna i Hercegovina je nakon rata do detalja uređena, doduše, ne baš najsrećnije, Dejtonskim sporazumom, ali ne može da se raspadne i prekraja bez saglasnosti svih faktora koji je čine kao državu i subjekt međunarodnog prava. Nacionalistička Srbija bi možda htela da "secesiju" Kosova predstavi kao presedan za secesiju Republike Srpske, ali to nije moguće ostvariti bez saglasnosti drugog, bošnjačko-hrvatskog entiteta.

Ostavimo na trenutak politička pitanja i okrenimo se nekim dubljim i suštinskijim stvarima. Mnogi intelektualci, oni koji poznaju historiju albansko-srpskog sučeljavanja na Kosovu, tvrde da Srbija neće nikad priznati nezavisnost Kosova. Drugi opet kažu kako, čak i da priznaju kosovsku nezavisnost, neće odustati od teritorije i da će, ako treba, čak i 100 godina raditi na ponovnom povratku regije pod svoje državno okrilje. Koliko takva razmišljanja onemogućavaju dogovor?
Nezavisnost Kosova je realnost koju će Srbija morati kad-tad da prihvati i prizna zato što ne može ni samu sebe da definiše kao suverenu državu u punom smislu reči, s obzirom na to da uopšte ne kontroliše deo "svoje teritorije". Doduše, Beograd može da održava u nedogled postojeće stanje ili, kako ste Vi opisali, da ne odustane od teritorije čekajući na povoljnu priliku kako bi, i nakon 100 i više godina, Kosovo vratio pod svoje okrilje. Međutim, Srbija danas spada u red malih država koje moraju da vode računa o geostrateškom okruženju, bezbednosti i stabilnosti, kao i o položaju u ujedinjenoj Evropi. Ako želi da bude deo EU-a, jer je već počela pregovore o učlanjenju, Srbija mora da reši pitanje granica sa Kosovom. Bez priznanja nezavisnosti Kosova to se ne može ostvariti.

Jedan od velikih problema svakako je i desetljećima duga stereotipizacija i demonizacija Albanaca u srbijanskim medijima i javnosti. Albanci, pogrdno "Šiptari", od Titove smrti opisuju se kao arhetipski neprijatelji svega srpskog. Koliko takva percepcija onemogućava istinski dijalog?
Srbija je projekat razbijanja Jugoslavije počela žestokom, prljavom propagandnom kampanjom protiv Albanaca i osporavanja autonomije Kosova i ova kampanja je sve do danas, svakako u manjem intenzitetu, ostala neizmenjena, pa i neupitna u većem delu srpske štampe i elektronskih medija. To je jedna od najvećih sramota za tu zemlju. Srbi i Albanci su susedi i nisu uvek bili u neprijateljstvu i ratnom stanju. Ako su se Nemci i Francuzi nakon mnogo krvavih ratova dogovorili da se pomire i postanu okosnica ujedinjene Evrope, zašto ne bi i Albanci i Srbi prestali sa neprijateljstvima i mržnjom i postali okosnica stabilnosti i bezbednosti balkanskog regiona?

Ja sam u prvom mandatu (2013–2017) bio savetnik za region albanskog premijera Edija Rame, pa sam učestvovao u obnavljanju odnosa između Srbije i Albanije i u tome je, nakon sedam decenija hladnog rata, naravno, uz određene smetnje i smutnje, učinjen znatan napredak. Mislim da je to moguće ostvariti i u odnosima između Kosova i Srbije ako postoji istorijski sporazum i volja.

U posljednje vrijeme dosta se u javnosti govori i polemizira o idejama tzv. "Velike Albanije," koja podrazumijeva, ako mi u Bosni i Hercegovini to dobro shvatamo, objedinjenje teritorija nastanjenih većinski albanskim stanovništvom, dakle, Kosova, Preševske doline u Srbiji, zapadne Makedonije, dijelova Crne Gore te Albanija u jednu državu. Koliko su te ideje rasprostranjene među kosovskim intelektualcima i je li ideja živa među kosovskim političarima?
Ideja postoji i ima i okupljanja oko nje na skupovima i kongresima, ali u tome ne učestvuju političke institucije i elite spomenutih teritorija sa većinski albanskskim stanovništvom. Zvanična politika Republike Albanije, Republike Kosovo i albanskih političkih partija u Makedoniji, Crnoj Gori i južnoj Srbiji jeste ujedinjenje u okvirima Evropske unije, a to znači da će ostati sadašnje granice i političke institucije, samo što će se politička, ekonomska i kulturna komunikacija intenzivirati na EU principima.

Neki krugovi u regionu sa sumnjom gledaju na sve tešnju kooperaciju Albanije i Kosova, pa i korake ka stvaranju zajedničkog tržišta po ugledu na EU vide kao "ujedinjenje", ali to je više vežbanje za buduće odnose u velikoj formaciji kakva je EU. Oni koji kritikuju Albance zapravo nastoje da šire strah od solidarnog jačanja albanskog faktora u regionu, koji je ranije bilo mnogo lakše kontrolisati, kada je bio razdrobljen i razjedinjen. Albanci i jesu iznutra razjedinjeni u ovim uslovima učenja demokratije, ali su do sada pokazivali najveću političku i geostratešku razboritost u regionu.

Glavna vijest već neko vrijeme jest poraz ISIL-a u Siriji i Iraku i povratak pripadnika te grupe u matične zemlje. U Bosni i Hercegovini to se pretvara u ozbiljan i gotovo nerješiv problem. Koliko će se Kosovo suočavati s tim problemom s obzirom na to da su s tog područja na ratišta u Siriju i Irak otišle stotine ljudi?
Kosovo je preduzelo mere za obuzdavanje islamskog radikalizma, osuđeni su glavni podstrekači i pomagači, kao i povratnici sa ratišta. Mislim da je situacija sada pod kontrolom i da neće biti većih problema nakon konačnog poraza ISIL-a. Razume se, treba biti oprezan sa najradikalnijima, koji će želeti da nastave sa terorizmom.

Posljednje pitanje. Prevodilac ste Ismaila Kadarea na bosanski / srpski / hrvatski jezik, samim tim i veliki ste poznavalac njegove književnosti. No, htio bih da mi razjasnite jednu stvar. U Bosni i Hercegovini već se dugo o Kadareu govori kao o čovjeku koji je tokom rata stao na stranu Slobodana Miloševića. Prvo, je li to istina i, drugo, kakav je njegov stav, ako ste upoznati s njegovim političkim svjetonazorima, u vezi s nezavisnošću Kosova? Uprošteno, podržava li taj proces ili je protiv njega?
Apsolutno je netačno da je Kadare stao na stranu Slobodana Miloševića. Naprotiv, kritikovao ga je u svakoj prilici, i kroz književna dela i kroz javne nastupe i intervjue. Ja nisam upućen u detalje tih optužbi na njegov račun, od Vas prvi put i čujem tu prljavu insinuaciju, ali pokušavam da pronađem nekakav razlog koji bi mogao da bude povod za tu laž. Čini mi se da je ona potaknuta od krugova koji i u albanskom miljeu Kadarea smatraju "islamofobom" jer je od 1990-ih donedavno vodio javne polemike sa akademikom Redžepom Ćosjom, u kojima se kritički distancirao od islamskog i orijentalnog dela albanskog identiteta, dajući izrazitu prednost zapadnom, evropskom identitetu. Kad je reč o Kosovu, imao je apsolutno pozitivan stav; štaviše, savetovao je kosovsku delegaciju na pregovorima u Rambujeu.

Izvor: Al Jazeera
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#207 Re: Intervju

Post by Haman2 »

OVO SU RAZLIKE IZMEĐU FAŠISTIČKE NDH-a I ČOVIĆEVE HERCEG-BOSNE: "Njihov odnos prema Bosni i Hercegovini, a naročito prema Bošnjacima..."

Nakon pravosnažne osuđujuće presude izrečene pred Haškim tribunalom u slučaju „Jadranko Prlić i ostali“, uloga Hrvatske zajednice Herceg-Bosna uvrštena je na tamne stranice historije balkanskih prostora, baš kao i njena prethodnica Nezavisna Država Hrvatska.

Image

Dr. Amir Kliko, v. d. direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, jedan je od mlađih bosanskohercegovačkih historičara koji se na znanstveni i činjenično utemeljen način posvetio ovoj temi govrio je u intervjuu za Stav.


- Može li se kazati da su agresivne aktivnosti politike NDH samo zaleđene 1944. godine i da je Herceg-Bosna 1993. godine samo nastavila ondje gdje je NDH stala?


KLIKO: Nezavisna Država Hrvatska i Hrvatska zajednica Herceg-Bosna uveliko se razlikuju kada je u pitanju njihov odnos prema Bosni i Hercegovini, a naročito prema Bošnjacima i Srbima. Prva je željela cijelu Bosnu i Hercegovinu, etnički „očišćenu“ od Srba. Druga je priželjkivala dio Bosne i Hercegovine, etnički „očišćen“ od Bošnjaka i Srba. Mogli bismo reći da se NDH više „bavila“ Srbima, a Herceg-Bosna uglavnom Bošnjacima i da je Ante Pavelić nastojao pridobiti podršku muslimana za realizaciju svojih ciljeva, a Franjo Tuđman podršku Srba iako ga je međunarodna zajednica, Katolička crkva i znatan dio hrvatske akademske, političke i općenito društvene zajednice primorao na saradnju s Bošnjacima.


- I pored presude suda u Hagu u slučaju hercegbosanske šestorke „Prlić i ostali“, u kojoj je utvrđen udruženi zločinački poduhvat (UZP), HDZ-ove politike i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obznanile su da ne priznaju hašku presudu, dok su se od ustaškog „naslijeđa“ iz vremena NDH, barem deklarativno, distancirale. Kako kao znanstvenik gledate na te činjenice?


KLIKO: Jednostavno. Nezavisna Država Hrvatska međunarodno je poznata kao fašistička zločinačka tvorevina. Modernoj Hrvatskoj bilo bi politički suludo ne distancirati se od nje, barem deklarativno kako vi kažete. S druge strane, prihvaćanje haške presude modernu Hrvatsku ponovo bi vratilo u poređenje s NDH. Ta presuda, zaista, Hrvatskoj iz devedesetih godina daje lik NDH kojeg se, kako utvrdismo, nastoji svim silama riješiti. To je ipak sekundarni razlog. Primarni je činjenica da haška presuda može imati i konkretne i neugodne posljedice za Hrvatsku.


Osim toga, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je u vlasti još uvijek ista stranka zbog čijeg djelovanja su spomenuti čelnici Herceg-Bosne osuđeni za udruženi zločinački poduhvat. Prihvatanje takve kvalifikacije jeste prihvatanje i odgovornosti za njegovo organiziranje. Dakle, nedistaniciranje od NDH i prihvatanje haške presude ima podjednako negativne posljedice za hrvatsko državno rukovodstvo. Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg-Bosne. Međunarodni sud dokazao je udruženi zločinački poduhvat. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno prihvatanje jeste i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava „oprati“ od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska.


- Dovoljno je jasno da Dragan Čović i HDZBiH izdašno koriste usluge historičara i akademskih radnika iz Zagreba okupljenih oko Miroslava Tuđmana. Budući da se radi o događajima 90-ih godina u Bosni i Hercegovini, skoro na dnevnom nivou oglašava se dr. Ivica Lučić, „samoproglašeni svestrani poznavalac povijesti Hrvata od stoljeća sedmog do Bijelog puta“, unoseći niz netačnosti u javni diskurs. Kako gledate na njegove predodžbe historije i smatrate li da bi one mogle imati negativan utjecaj na prilike u Bosni i Hercegovini?


KLIKO: Dr. Lučić, kao što je svima odlično poznato, bio je angažiran u SIS-u HZHB za vrijeme i nakon rata. Jedno vrijeme je i vodio službu, a koliko mi je poznato on ju je i osnovao. Bilo bi nerealno očekivati da dr. Lučić ima prema Bosni i Hercegovini mnogo drugačije stavove od onih koje je iznio Franji Tuđmanu 11. juna 1994. godine. On kaže: ...Ja nisam sretan Vašingtonskim sporazumima. Ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu. Ja sam praktično veliko Hrvat, ja sam htio bar Banovinu Hrvatsku, nezavisnu, tek potpuno, bez ikakvih, bez Muslimana, bez Srba itd...


Spomenut ću još jedan zanimljiv ratni nastup Ivice Lučića koji živo ilustrira njegovu duboku involviranost u događaje, a što uzrokuje ozbiljne i neotklonjive sumnje u njegov kredibilitet kao sadašnjeg historičara. Pred večer 16. januara 1993, za vrijeme napada hrvatskih snaga na Gornji Vakuf, održan je u tom gradu sastanak delegacija HVO-a i ARBiH. U hrvatskoj delegaciji bio je i Ivica Lučić. Na početku sastanka predstavio se kao Mirko Radić. Hrvatska delegacija nastupila je vrlo oštro i agresivno. Ultimativno je tražila ispunjenje svojih zahtjeva koji su, zapravo, bili traženje bezuslovne kapitulacije ARBiH i njena predaja Gornjeg Vakufa. Ni u kojem slučaju to nije bila ponuda za mirno rješavanje krize. Rok za prihvatanje zahtjeva bio je 24 sata što pokazuje agresivan i beskompromisan pristup hrvatske delegacije. Ona je zaprijetila ARBiH da HVO neće da snosi odgovornost za posljedice koje će proisteći iz odbijanja: Ovo je predviđeno tako da se sutra izvrši… nećemo čekati prekosutra...Granice su zatvorene i vojska je već spremna da krene. Neće se otvoriti granice, nizašto, sve dok se problem ne riješi. Delegacija je još upozorila da smrt i jednog Hrvata u međuvremenu može izazvati skraćenje roka izvršenja.


S obzirom na to da ARBiH nije prihvatila ultimatum, prijetnje hrvatske delegacije, u kojoj je bio i Ivica Lučić, ostvarene su. Hrvatske snage su s još većom žestinom napale ARBiH na gornjovakufskoj općini. Što se tiče Vašeg konkretnog pitanja, siguran sam da Lučićevo tumačenje bosanskohercegovačke historije ne može proizvesti nikakvo štetno djelovanje za prilike u Bosni i Hercegovini jer je detaljno poznata njegova uloga u najvišim i najvažnijim organima HZHB, a osim toga njegove tvrdnje su prepoznatljivo neprihvatljive čak i prosječnim poznavaocima bosanskohercegovačke prošlosti. Bez obzira koliko se trudi prikazati kao nepristrasan historičar i profesionalan analitičar, Lučić ipak samo uspješno ostavlja dojam zaista kvalitetnog obavještajca kakvog bi poželjele i obavještajne službe vodećih svjetskih sila, perfektnog načina izražavanja i zavidne inteligencije. Zanimljivo je da je i Franjo Tuđman bio obavještajac kod partizana, ali i poslijeratni hrvatski historičar. Možda je to uticalo na obavještajca Lučića da i on nastavi svoje djelovanje kao historičar nakon što su se topovske cijevi ohladile, a tranšeje zarušile.


- Predsjednik HDZBiH Dragan Čović nedavno je pozvao Hrvate u Bosni i Hercegovini da očuvaju Herceg-Bosnu. Da li je Čovićeva Herceg-Bosna usporediva s ratnom Herceg-Bosnom Mate Bobana?


KLIKO: Naravno da je usporediva, ali i još manje ostvariva nego Bobanova. Radije bih govorio o njenoj ostvarivosti nego o sličnosti. Zajednička je ideja, a sličnost je uslovljena potpuno različitim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima. Za razliku od Bobana koji je imao iza leđa Franju Tuđmana, Čović ima Kolindu Grabar-Kitarović. Ona se ni po jednoj stavci ocjene kvaliteta političkog lidera ne može porediti s Tuđmanom. Njeni saradnici nisu ni sjena Tuđmanovih. Dalje, Boban je imao iza sebe solidnu vojsku i državnu organizaciju, a Čović nema ni zaštitarsku agenciju. Moglo bi se unedogled nabrajati razlike između, kako ste rekli, Čovićeve i Bobanove Herceg-Bosne. Čovićeva je samo „tigar na papiru“ i kako stvari stoje takva će i ostati, a Bobanova je ipak imala značajnu vojničku snagu i predstavljala je stvarnu pojavu, a ne imaginarnu prijetnju. Franjo Tuđman obećao je delegaciji travničkih Hrvata 8. marta 1993. da Herceg Bosna neće nikada prestajati postojati. Kazao im je još da će ona i u sklopu bilo čega drugoga opet biti Herceg Bosna… Čović, dakle, ništa novo nije rekao.


- Ako Evropa ne prihvata Bobanovu, postoji li mogućnost da prihvati Čovićevu Herceg-Bosnu?


KLIKO: Nikada Evropa neće prihvatiti nikakvu Herceg-Bosnu kao ni odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Nema ona ništa protiv Hrvata i Srba nego se plaši šta će se desiti ako Bošnjaci, kao muslimani, ostanu sami u svom entitetu, odnosno državi. Razlozi opstanka Bosne i Hercegovine koji su vrijedili u ratu za Evropu i SAD još uvijek su na snazi i ostat će dugo. Plašeći Evropu muslimanskom opasnošću devedesetih godina 20. stoljeća i navodnom namjerom Bošnjaka da naprave islamsku državu u srcu Evrope, Tuđman i Milošević su je naveli da Srbima i Hrvatima da ulogu policajca za Bošnjake u Bosni i Hercegovini, odnosno zadaću da ostanu s njima u njoj i sprečavaju ih da naprave fantomsku islamsku državu. Srpsko-hrvatska propaganda nije omogućila njenim kreatorima ostvarenje ciljeva koji su očekivali. Naprotiv, otežala im je.


Očekujući da će zapadni svijet dopustiti raspad i podjelu Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od „islamskog fundamentalizma“ Srbi i Hrvati su, zapravo, dobili zadaću da ostanu u njoj i svojim prisustvom to sprečavaju. Pogledajte samo kako je organizirana Federacija. Bošnjaci imaju pet „svojih“ kantona, Hrvati imaju tri. Dva kantona, Srednjobosanski i Hercegovačko-neretvanski su „zajednički“ i oni su spona preostalih osam. Oni sprečavaju da Bošnjaci od svojih pet naprave svoj entitet i Hrvati svoj od svoja tri. Odnos Republike Srpske i Federacije također ukazuje na međunarodnu intervenciju dugoročnog sprečavanja teritorijalnog razdvajanja ta dva entiteta. Iako je RS zaseban državni entitet i teritorijalno cjelovita, njene konture i teritorijalni prekid u Brčkom pokazuju da je u praksi neodrživa bez zajedničke državne zajednice s Federacijom. Za zapadni svijet nije pitanje „trećeg“ (hrvatskog) nego „prvog“ (bošnjačkog) entiteta. Svijet ne zanima šta će biti s „trećim“ nego kako će se stvari razvijati s „prvim“. Logična posljedica „trećeg“ entiteta jeste nastanak „prvog“ i to je pravi problem za zapadni svijet.


Praktično je pitanje kako bi se teritorijalno ostvarila nova Herceg-Bosna. Kako bi ona obuhvatila „hrvatske enklave“ u srednjoj Bosni? Nije ih mogla u ratu teritorijalno objediniti sa zapadnom Hercegovinom iako ih je uspjela etnički očistiti od Bošnjaka. Oni su se nakon rata vratili, pa je opet problem kuda s Bošnjacima Busovače, Kiseljaka, Viteza, Žepča, Jajca... Nemoguće je „hrvatske enklave“ u srednjoj Bosni, koje zbog povratka Bošnjaka u njih više nisu „hrvatske“, međusobno povezati, a kamoli sa zapadnom Hercegovinom. Meni se tu nameće samo jedno rješenje kao realno. Tuđman je dao Srbima Bosansku Posavinu da bi s njima postigao teritorijalno razgraničenje i razmjenu stanovništva. To je svima jasno i tu nema nikakve dvojbe. Može li se odgovoriti na pitanje jesu li Grabar-Kitarović i Čović spremni Bošnjacima prepustiti „hrvatske enklave“ u srednjoj Bosni kako bi s njima postigli sporazum kao Tuđman sa Srbima devedesetih godina, a u cilju stvaranja „trećeg“ entiteta samo od zapadne Hercegovine i njenog odvajanja i pripajanja Hrvatskoj? To se pitanje nameće kao realno, ali i odgovor. Bosanska Posavina bila je mnogo vrednije „hrvatsko“ parče Bosne i Hercegovine od srednje Bosne i geografski direktno oslonjena na Hrvatsku, ali je žrtvovana kako bi Tuđman pridobio srpsku volju za razmjenu teritorije i stanovništva. „Hrvatske“ enklave u srednjoj Bosni samo su teret Hercegovcima i siguran sam da bi ih rado prepustili Bošnjacima za njihov pristanak da zapadna Hercegovina postane „treći“ entitet i krene putem teritorijalnog objedinjavanja s Hrvatskom.

Zajedničko kod obje ove teritorijalno-političke organizacije jeste da su izraz hrvatske velikodržavne ideje u svom vremenu, a koja je nastala prije njih, ali i nastavila postojati nakon njih, te je možemo očekivati i u nekoj novoj, trećoj, teritorijalno-političkoj formi koja će, također, biti usklađena s tadašnjim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima kao i ove ranije koje smo imenovali.


NDH i HZHB povezuje u sličnosti i njihovo nastojanje da nasilnim metodama izvrše demografske promjene u Bosni i Hercegovini, odnosno njenom dijelu, a u cilju održivosti teritorijalnog proširenja hrvatske države na Bosnu i Hercegovinu. Više sličnosti pronalazim između HZHB-a i Banovine Hrvatske. Naravno, i ona, kao i NDH i HZHB, produkt je svog vremena i unutrašnjih i globalnih okolnosti. Sva ta tri historijska oblika hrvatskog velikodržavnog teritorijalno-političkog izražaja imaju svoje međusobne, iznuđene, prilikama nametnute, razlike, ali uvijek isti cilj - proširenje Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu ili na njen dio koji bi po svojim geografskim osobinama bio od velike koristi i značaja za Hrvatsku.

U poređenju NDH i HZHB, odnosno Pavelića i Tuđmana, moramo imati na umu da je Tuđman bio aktivni pripadnik antifašističkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata, dakle ideološki i vojnički neprijatelj Pavelića i njegove države. Zanimljivost ove činjenice ogleda se u tome da su obojica, bez obzira na radikalnu suprotstavljenost u Drugom svjetskom ratu, prema Bosni i Hercegovini nastojali ostvariti hrvatske velikodržavne ideje. Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske za vrijeme njenog agresivnog borbenog djelovanja protiv Bosne i Hercegovine, također je, kao i Tuđman, tokom Drugog svjetskog rata bio pripadnik hrvatskog antifašističkog pokreta i „Titov“ general. Njemu su ustaše ubile oca i dva brata radi čega se priključio partizanima. Još neki drugi značajni Tuđmanovi saradnici bili su u Drugom svjetskom ratu aktivni sudionici antifašističke borbe protiv NDH ili, nakon rata, oficiri JNA i članovi komunističke partije što je nespojivo s „endehazijom“.


Čak su i Mate Boban i osuđeni ratni zločinac Dario Kordić prije rata bili istaknuti komunistički aktivisti. Otac osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, Mirko, bio je vrlo omražen u zapadnoj Hercegovini zbog svojih brojnih uspješnih i krvavih akcija protiv „škripara“, ustaša koji su se godinama skrivali nakon Drugog svjetskog rata po hercegovačkom kršu. Ukratko, većina Tuđmanovih saradnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili su do početka devedesetih godina 20. stoljeća dobro pozicionirani komunistički funkcioneri. Svakako da je Tuđman imao bliske saradnike i iz redova „endehazije“ i hrvatske emigracije koja se povezuje s njom. Njegov najvažniji saradnik bio je Gojko Šušak, čovjek koji je pripadao tom miljeu. Tuđman je vješto okupljao značajne i sposobne ljude iz redova hrvatskih antifašista, ali i iz ustaške i općenito hrvatske emigracije (nije sva hrvatska emigracija ustaška) za koje je očekivao da mu mogu pomoći u realizaciji prisvajanja dijela Bosne i Hercegovine. Ova činjenica značajno je upozorenje bosanskohercegovačkim patriotima da loše tendencije i zlobne političko-vojne akcije prema Bosni i Hercegovini iz njenog susjedstva, s obje strane, mogu doći u različitim ideološkim pakiranjima, odnosno da se velikosrpske i velikohrvatske ambicije ne nalaze samo u političkim programima radikalnih i nacionalističkih organizacija. Dakle, nije lahko niti smijemo olahko izjednačavati vremenski različite političke i vojne izražaje velikodržavnih ambicija bosanskohercegovačkih susjeda niti ih prepoznavati samo u jednoj formi njihovih političkih ideologija.


- Poznato je da se NDH oslanjala na fašističke režime i da je s njima i nestala. Koliko su i na koji način strane evropske sile podržavale ili, pak, osuđivale postojanje Herceg-Bosne, odnosno koliko se dešavanja u Bosni i Hercegovini tokom 1993. i 1994. godine mogu dovesti u vezu s djelovanjem nekih evropskih država?


KLIKO: Rat u Bosni i Hercegovini bio je u smislu aktivnog međunarodnog učešća, „sveprisustva“ Zapada i globalne medijske informiranosti u punom smislu internacionalni. Hrvatska i slovenačka strana uložile su velike napore u vrijeme jugoslavenske krize da je internacionaliziraju. U tome su uspjele negdje do augusta 1991. godine. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, to je već bila „međunarodna priča“ u svakom smislu, te je ni hrvatska ni srpska strana više nisu mogle lokalizirati i svesti u granice Bosne i Hercegovine. To su nastojale učiniti računajući da tako mogu lakše provesti svoje zamisli. Međutim, bosanskohercegovačko državno rukovodstvo je vještom spoljnom politikom, odnosno odličnim diplomatskom radom, uspjelo Bosnu i Hercegovinu sačuvati u vrhu interesiranja međunarodne zajednice što je do neslućenih granica otežavalo potpuno provođenje velikodržavnih projekata njenih susjeda.


Svojom unutrašnjom politikom bosanskohercegovačko rukovodstvo steklo je podršku međunarodne zajednice što je, samo po sebi, uticalo na radikalno smanjenje inostrane podrške Herceg-Bosni i to je odgovor na vaše pitanje. Naravno da je i Tuđman ostvarivao određenu međunarodnu podršku svom paradržavnom projektu u Bosni i Hercegovini, ali manipulirajući činjenicom da su zagovornici njene državne nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti uglavnom bili muslimani. Uvjeravao je međunarodnu zajednicu, dominantno kršćansku, da muslimani prave islamsku državu u srcu Evrope.


Donekle je to imalo efekta na sile Zapadne Evrope i Sjedinjene Američke Države, ali mu u konačnici nije donijelo očekivani rezultat. Kako rekoh, vješta bosanskohercegovačka spoljna politika osujetila je njegov internacionalni propagandni rad iako je bio ojačan istim takvim globalnim srpskim propagandnim aktivnostima. Svijet je prihvatio ideje bosanskohercegovačkog nacionalnog, vjerskog i političkog pluralizma za koji se zalagalo državno rukovodstvo. Herceg-Bosna i Republika Srpska nisu imale međunarodnu podršku zbog svojih „naprednih“ ciljeva. Ono što su ostvarile od te podrške bilo je samo iz razloga što su svojom propagandom djelomično uspjele uvjeriti dio međunarodne zajednice da su Bošnjaci kao muslimani opasnost za kršćansku Evropu.


Na jednom od sastanaka sa saradnicima, pred potpisivanje Vašingtonskog sporazuma, Tuđman se požalio da je Hrvatska izgubila čak i podršku Njemačke. To se nikako drugačije ne može tumačiti nego da je potpuno ostala bez međunarodne podrške jer je Njemačka bila njen najvažniji spoljni oslonac. Što se, pak, tiče Vatikana, kao vrlo značajnog međunarodnog faktora, on je, kao što je dobro poznato, davao bezrezervnu i bezuslovnu podršku Bosni i Hercegovini. Isto tako podržavao je i Hrvatsku, ali samo u njenoj borbi za oslobađanje okupirane teritorije i nikako u nastojanju da prisvaja dio Bosne i Hercegovine.


- Armija RBiH tokom rata u više navrata mogla je „očistiti“ srednju Bosnu od HVO-a i Hrvata, no nikada za to nije dobila odobrenje od Predsjedništva RBiH, jer bi to bio snažan argument za etnička razgraničenja. U svom radu argumentirali ste da su Hrvati u Posavini i srednjoj Bosni imali ulogu destabilizacije RBiH i Armije RBiH, a zauzvrat ih je HZHB na kraju ostavila. Kako biste kao historičar opisali ulogu Predsjedništva RBiH prema Herceg-Bosni?


KLIKO: Armija Republike Bosne i Hercegovine nikada nije ni tražila ni od koga nikakvo odobrenje, pa ni od Predsjedništva i njegovog Predsjednika kao svog Vrhovnog komandanta, da etnički očisti bilo koje područje Bosne i Hercegovine. Nije ga smjela niti mogla tražiti, jer bi to bilo u suprotnosti s bosanskohercegovačkom političkom platformom iz juna 1992. koju je ona imala zadaću vojnički realizirati. Platforma je dovoljno poznata i nema je potrebe sada prepričavati. Može se samo naglasiti da je ona, kao službeni akt nezavisne i međunarodno priznate države, obećala i garantirala svim bosanskohercegovačkim narodima punu nacionalnu, vjersku i svaku drugu slobodu i međusobnu ravnopravnost. Armija je formirana da vojnički realizira tu političku platformu u njenoj cijelosti, a platforma je bosanskohercegovačkom državnom rukovodstvu obezbijedila međunarodnu podršku, ali i podršku značajnog dijela bosanskohercegovačkog srpskog i hrvatskog stanovništva. Vojničko djelovanje mimo platforme sigurno bi uništilo teško stečeni unutrašnji i međunarodni kredibilitet tadašnjeg državnog rukovodstva Bosne i Hercegovine.


Što se tiče „popuštanja“ bosanskohercegovačkog državnog rukovodstva prema Herceg-Bosni, ono jeste bilo prisutno i po mom mišljenju opravdano jer je bilo iznuđeno hrvatskim ucjenama, te uslovima i stanjem u kojem se država tada nalazila. Postoji nekoliko značajnih razloga od kojih ću spomenuti, po mom mišljenju, najvažnije. Bosna i Hercegovina nije imala direktan teritorijalni oslonac ni na jednu drugu zemlju osim Srbije i Hrvatske. Nije raspolagala nijednim aerodromom koji bi mogla bezbjedno eksploatirati. Čak i da jeste, morala bi opet koristiti hrvatski ili srbijanski zračni prostor. Bila je na „milost i nemilost“ Hrvatske zbog korištenja njenog teritorija za svoj put u svijet tokom cijelog trajanja velikosrpske agresije. Osim toga, između Hrvatske i slobodnog dijela bosanskohercegovačke teritorije djelovala je Herceg-Bosna, što je još dodatno otežavalo izlazak u Hrvatsku i preko nje dalje u svijet.


Bosna i Hercegovina morala je „gutati gorke pilule“ i trpiti sve ucjene ondašnjeg hrvatskog državnog rukovodstva kako bi sačuvala svoj jedini izlaz u svijet bez kojeg ne bi mogla voditi odbranu od velikosrpskog agresora. Najveća ucjena bila je popuštanje Herceg-Bosni. Neprijatelji Bosne i Hercegovine žestoko su se trudili svoje agresije na nju u očima međunarodne zajednice prikazati kao građanski rat što bi znatno otežalo pozicije bosanskohercegovačke diplomatije i značajno ugrozilo odbranu. To je još jedan razlog popuštanja Herceg-Bosni. Država je maksimalno izbjegavala totalni oružani sukob s njenim oružanim snagama. Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, nije želio davati svoj doprinos stvaranju dodatnih neprijatelja države i na taj način pomagati mijenjanju karaktera rata iz jasno prepoznatljive strane agresije u građanski rat jer bi to otežalo očuvanje Bosne i Hercegovine kakvu je spomenuta platforma obećala njenim državljanima, te je na terenu vršio pritisak na ARBiH da trpi Herceg-Bosnu i izbjegava sukobe s HVO-om. Mislim da je on računao da ima dva neprijatelja od kojih jednog jačeg. To je bio srpski agresor. U borbi s njim shvatao je da ne može sebi dopustiti da uđe u direktan oružani sukob sa slabijim neprijateljem, a to je bila Herceg-Bosna, iz jednostavnog razloga što bi tada sigurno izgubio bitku s jačim. Odlučio se da slabijeg neprijatelja privoli na vojničku saradnju kako bi zajednički porazili jačeg. Cijena je bila popuštanje zahtjevima Herceg-Bosne.


Navest ću jedan ilustrativan primjer. Krajem aprila 1993. godine ARBiH uspješno je izvodila protivnapad u lašvanskoj dolini, a nakon napada HVO-a na Ahmiće. Busovača je bila pred padom. Brigada HVO-a „Nikola Šubić Zrinski“ počela je vršiti pripreme za napuštanje svojih linija odbrane. Tuđman je pozvao Izetbegovića i Silajdžića u Zagreb. Prvo se kod njih raspitivao o stanju odbrane enklava u Podrinju, prvenstveno Srebrenice. Kada je Izetbegović saopćio da je pred padom, Šušak ga je podsjetio da je u Hrvatskoj spremna njegova logistika i zaprijetio da mu ni metka neće poslati ako ARBiH odmah ne prestane s protivnapadima u srednjoj Bosni. Naravno da je morao pristati, te je Herceg-Bosna sačuvala Busovaču pod svojom kontrolom zahvaljujući ucjeni odbrane podrinjskih enklava. Kada je ARBiH konačno morala prihvatiti opći sukob s HVO-om, kako ste već rekli, nije u srednjoj Bosni išla prema njegovom potpunom porazu. Stavila ga je u nekoliko enklava i dovela ih u poziciju taoca kako je i Bosna i Hercegovina bila talac Hrvatske. Hrvatska je blokirala slobodnu teritoriju Bosne i Hercegovine, a ARBiH nekoliko hrvatskih enklava u srednoj Bosni. Od ljeta 1993. rat HVO ‒ ARBiH u srednjoj Bosni bio je, uglavnom, samo međusobno iscrpljivanje bez stvarnog plana bosanskohercegovačkog rukovodstva da zaposjedne hrvatske enklave. Vašingtonskim sporazumom Izetbegović je dobio šta je zapravo htio, hrvatsku saradnju u borbi s većim neprijateljem, srpskim agresorom. Ta saradnja brzo je pokazivala kvalitetne rezultate. Naprimjer, već u maju 1994. godine ARBiH je postigla značajnu pobjedu protiv srpskog agresora na objektu Vijenac na Ozrenu, potom na vlašićkom platou, ali i na drugim bojištima jer je logistički ojačala. Kruna uspješne saradnje 1994. bilo je oslobađanje Kupresa.


U ljeto 1995. godine Hrvatska vojska je, u sadejstvu s 5. korpusom ARBiH, deblokirala bihaćki okrug nakon čega su nastavljena zajednička borbena djelovanja, te je oslobođena značajna teritorija u Bosanskoj krajini. Ratni uspjesi ARBiH i hrvatskih snaga 1995. doveli su do Dejtonskog mirovnog sporazuma. Izetbegovićeva politika „doziranog“ popuštanja Herceg-Bosni i „nepotpunog poraza“ HVO-a u srednjoj Bosni, kada joj se više nije moglo popuštati, kako bi od Hrvatske i Hrvata dobio saveznike, a ne neprijatelje, dokazala se uspješnom. Nažalost, na terenu su ta popuštanja neminovno morala dovoditi do određenih posljedica po lokalne Bošnjake, ali se mora postaviti pitanje da li je država na određenim mjestima mogla nešto pomoći, a da ne izazove još teže posljedice. Šta je bosanskohercegovačka država mogla uraditi u Čapljini 1993? Livnu? Čini mi se da je ona vodila politiku maksimalnog popuštanja Herceg-Bosni u krajevima do kojih nije mogla dobaciti s konkretnom pomoći koja bi zaštitila bošnjačko stanovništvo od većeg stradanja. Izetbegović, u takvim situacijama, radije nije činio ništa nego radio polovično jer je znao da bi polovično činjenje moglo dovesti do još gorih posljedica za Bošnjake.


Ovo su situacije kada je nečinjenje zapravo najbolja i jedina moguća korist. Žargonskim rječnikom kazano, nije „izazivao“ gdje nije mogao protivnika onemogućiti u potpunosti. Na nesreću njegovoj biografiji, ovo se tumači kao izdaja ili prodaja, ali daleko je od toga. Popuštanje Herceg-Bosni jeste i nepisana odluka vrha bosanskohercegovačke države da ARBiH ne zaposjedne hrvatske enklave u srednjoj Bosni iz humanitarnih razloga. Poznato mi je da je Izetbegović pitao Mehmeda Alagića, komandanta 3. korpusa od novembra 1993, može li mu garantirati da neće doći do stradanja hrvatskog stanovništva u njegovim lašvanskim enklavama ako ih zauzme. Konačno, te enklave i sada sprečavaju hercegovačke Hrvate da proglase „treći“ entitet i dok postoje Hrvati u srednjoj Bosni do toga neće doći. Odluka da se HVO ne porazi u potpunosti, što bi uzrokovalo masovno iseljavanje srednjobosanskih Hrvata, i danas ima svoje pozitivne posljedice za teritorijalno očuvanje Bosne i Hercegovine.
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#208 Re: Intervju

Post by Haman2 »

[quote]BRITANSKI PUKOVNIK BOB STEWART: "U Ahmićima je počinjen genocid"!
Bob Stewart oficir je britanske vojske koji je 1993. ušao u Ahmiće i prvi svjedočio masakru počinjenom u tom selu.
Društvo

Image

Piše:Jasmin Agić

Iako bogatog vojnog iskustva i oproban u najtežim ratnim situacijama, pukovnik britanske vojske Bob Stewart tog aprila 1993. nije vjerovao da su informacije koje dobija istinite.

I pored sumnje, vođen vojnom etikom, odlučio je posjetiti selo čije je ime teško izgovarao i za koje su njegovi informatori tvrdili da je poprište nezabilježenog masakra.

Ono što je vidio tog dana u Ahmićima, selu između Viteza i Busovače, neće nikad zaboraviti, a slike užasa potisnut će sve one prizore rata koje je do tog trenutka čuvao u sebi kao opomenu koliko "izopačena" ljudska priroda može biti.

U poslijeratnim godinama Stewart je postao čovjek koji će u svakoj pruženoj prilici svjedočiti o zbivanjima u srednjoj Bosni tvrdeći bez imalo ustručavanja da je ono što se dogodilo u Ahmićima bio čin genocida.

Pomalo ljutito kaže da je razočaran presudom generalu Armije Republike Bosne i Hercegovine Enveru Hadžihasanoviću jer smatra da je osuđen samo kako bi se uspostavila "politička ravnoteža". Decidan je u tvrdnji da Armija Republike Bosne i Hercegovine nije imala kontrolu nad mudžahedinima stacioniranim u srednjoj Bosni.

Stewart je bio gost tribine pod nazivom "Ahmići, 48 sati pepela i krvi", održanoj u Historijskom muzeju u Sarajevu.

Vidjeli ste razne masakre, ali ste za Ahmiće rekli da su po svemu bili drugačiji. Kako mislite "drugačiji"?
Bio sam vojnik u Sjevernoj Irskoj u sedam tura i u Sjevernoj Irskoj u jednoj noći, u mojoj jedinici od 140 ljudi – dakle, naglašavam: za samo jednu noć – u jednom bombaškom napadu izgubio sam šest ljudi i imao sam 35 ranjenih. Kad sam vidio šta je eksplozija bombe učinila mojim ljudima, odmah sam shvatio da je to masakr. To je bilo 1982. i bio sam mladi, 32-godišnji major.

Vidio sam mnoge stvari radeći kao profesionalni vojnik i uvijek je smrt bila uznemirujuća, ali za mene, kad neko umire, to više nije toliko strašan prizor nego kad je već mrtav jer svjedočite agoniji. Kad sam došao u Bosnu, imao sam vojnog i iskustva učešća u ratu, ali Ahmići su bili drugačiji. U Ahmićima je vojska namjerno izvela napad na civile. Mogu podnijeti kad vojnici ubijaju vojnike, ali ne i kad profesionalni vojnici pucaju i ubijaju žene, djecu i nenaoružane ljude.

U nekoliko prilika rekli ste da odgovorni za masakr nisu kažnjeni i da im neće biti suđeno. S druge strane, Dario Kordić osuđen je i odrobijao je svoju kaznu, a sada živi slobodno i djeluje praktično kao katolički propovjednik. Kako objašnjvate tu situaciju?
To objašnjavam na način da smo uspjeli osuditi glavne ljude: Kordića, Blaškića i Čerkeza. Ti ljudi izvedeni su pred sud, ali oni nisu bili ljudi koji su na terenu vršili ubistva. To su radili obični vojnici i oficiri s terena i niko od njih nije izveden pred sud i nikad neće biti izveden i oni još slobodno žive iako su im ruke krvave.

Moj je osjećaj da ih nikad nećemo izvesti pred sud pravde. No, mislim da će njihova savjest biti njihov sud jer će jednom morati shvatiti kako su se odvratno ponijeli i to će biti najveća kazna. Možda to sada ne osjećaju, ali na kraju će ih ta krivica pritisnuti. Ako se ne osjećate tako u ovom životu, u sljedećem životu sigurno će vam biti suđeno.

Jeste li se tokom boravka u srednjoj Bosni sretali sa "zloglasnim" jedinicama "Maturice" i "Džokeri"?
"Džokeri" – njih sam sretao. Izgledali su i bili su veoma agresivni, posebno prema meni i mojoj jedinici. Naročito "Džokeri", moram naglasiti. Sjećam se da su 22. aprila 1993. "Džokeri" otvorili vatru na mene. Nisam uzvratio na njihovu provokaciju. Bio sam u oklopnom vozilu, a oni su imali automatske puške i pucali su na moje vozilo. Moja misija tog dana nije bila da se bavim njima nego da idem u Ahmiće. Osim toga, mogao sam otvoriti vatru samo u slučaju da je moj život ugrožen ili da je život ljudi koje štitim ugrožen i danas mislim da sam postupio ispravno.

Govorili ste i o slučaju kad su Vam vlastiti vojnici stavili na znanje da neće napustiti ratnu zonu. Pojasnite nam o čemu je bilo riječ.
Rekao sam vojnicima da Britanija razmišlja o povlačenju naših trupa jer smo usred rata na koji nismo imali utjecaj i vlada nas je mislila povući s terena. Moji vojnici rekli su da nema šanse da će se povući jer smo ovdje da štitimo ljude. I sam sam se tako osjećao i na kraju ta naredba nikad nije došla iz Velike Britanije (na moje veliko olakšanje, jer ne znam kako bih postupio) tako da nisam morao provjeravati hoće li njihove prijetnje biti ispunjene ili čak hoću li se ja lično morati oglušiti o naredbe. Na kraju nisam htio napustiti Bosnu jer sam mislio da moj posao nije završen.

Kako objašnjavate činjenicu da trupe UN-a nikad nisu učestvovale u ratnim zbivanjima? Prisustvovale su raznim strahotama i uvijek su uspijevale biti "neutralne".
Moje trupe jesu. Svaki put kad bismo se uključili u bitku pokušali smo stati između njih i biti tampon. Imali smo bijela oklopna vozila i išli smo da stanemo između zaraćenih strana. Nekoliko puta otvorili smo vatru, pogotovo kad smo mislili da su civili ugroženi. Ili, kad smo vidjeli da su ljudi u ratnoj zoni, uzimali smo ih u vozila i odvozili na sigurno. Nisu svi to radili.

Trupe međunarodne zajednice bile su različite. Moji vojnici, Kanađani i Francuzi bili su dobri. Ukrajinci nisu bili dobri, Egipćani isto tako. Budući da su bosanski Muslimani bili ugroženi i napadnuti, očekivao sam vojnike iz arapskih država. Gdje su bili Arapi? Uvijek su se okrivljavali Zapad i Britanci da nismo spriječili rat, ali gdje su bile arapske zemlje i zašto one nisu slale svoje vojnike pod okriljem UN-a da štite ljude? Neko mi je jednom rekao da smo spasili mnogo Muslimana, na šta sam odgovorio da smo spasili mnogo ljudskih bića bez obzira na to je li riječ o Muslimanima, Srbima ili Hrvatima jer su nevini ljudi nevini ljudi.

Više puta zločin u Ahmićima opisali ste kao čin genocida?
To je definitivno bio čin genocida. Genocid se definira kao namjerno ubijanje i odvođenje ljudi zbog njihovog etničkog porijekla ili religije. Ljudi u Ahmićima koji su bili napadnuti bili su bosanski Muslimani. Bosanski Hrvati koji su živjeli u Ahmićima ostali su nedirnuti. To je bio namjeran čin usmjeren prema bosanskim Muslimanima. Po mom mišljenju, to je genocid i uvijek je bio genocid i uvijek sam spreman tu tvrdnju dokazivati.

S vojne tačke gledišta jesu li Ahmići bili legitimna vojna meta ili su napadnuti samo da bi se pobili ljudi?
Ta akcija izvedena je samo da bi se pobili ljudi. Nisam čak siguran, mislim da je akciju vodila specijalna jedinica HVO-a jer teško mi je prihvatiti da bi lokalni HVO iz Viteza učinio takvo nešto što je učinjeno u Ahmićima. Ne znam sigurno, nemam dokaza za ovu tvrdnju, ali jednostavno teško mogu prihvatiti da su ti ljudi bili u stanju pobiti svoje prijatelje i komšije. Jedan bosanski Musliman ubijen je iako je bio veoma voljeni nogometni trener, dakle, čovjek koga su voljeli i lokalni bosanski Hrvati, tako da mi je teško povjerovati da su to učinili lokalci. No, "Džokeri" su cijelo vrijeme bili tu, oni isti "Džokeri" koji su i mene napali. Živjeli su u jednoj kući pored Ahmića, tu su bili stacionirani.

Bili ste svjedok u Hagu. Kako objašnjavate da je "šestorka" osuđena za UZP, ali političari ne žele prihvatiti osudu izrečenu u Hagu?
Moj posao kao vojnika, a danas sam političar, bio je da djelujem po savjesti, a ne da osuđujem ljude. To je posao suda. Predočio sam dokaze u pet suđenja na sudu u Hagu. Triput sam svjedočio protiv oficira bosanskih Hrvata, a u jednom slučaju bio sam svjedok odbrane, i to u procesu Enveru Hadžihasanoviću. Moji dokazi, one koje posjedujem i koje sam predočio, govore da taj čovjek nije kriv za zločine za koje mu je suđeno.

Sudije su odlučile da jest kriv, ali ja ne vjerujem da je kriv. Mislim da je to politički donesena osuda jer su htjeli osuditi jednog bosanskog Muslimana. Hadžihasanović je taj čovjek. Moji dokazi govore suprotno. Osuđen je da nije uspio kontrolirati mudžahedine, a ja znam kao činjenicu da mudžahedini u srednjoj Bosni nisu bili pod kontrolom bosanske armije. Štaviše, i o tome imam dokaz, da su došli u Bosnu ubijati kršćane. To nije bio cilj bosanskih Muslimana, oni uopće nisu takvi. Bosanski Muslimani nemaju problema s kršćanima, bilo da su pravoslavci ili katolici.

Mudžahedini su došli sa strane kako bi stvarali probleme. Za oficire bosanske vojske, Muslimane, kao što je Hadžihasanović, posjedujem dokaze da nisu krivi, ali je sud u Hagu presudio drugačije. U Hagu su odlučili vjerovati drugim ljudima uprkos mom i svjedočenju drugih, a i drugi britanski oficiri imaju dokaze da on nije kriv. Hadžihasanovića sam dobro poznavao i uvjeren sam da nije kriv.

Izvor: Al Jazeera[/quote]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/111 ... nocid.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#209 Re: Intervju

Post by Haman2 »

Prof. dr Dubravka Stojanović: Čekamo Ruse i radujemo se trećem svetskom ratu
Razgovarala: Snežana Čongradin

Image

Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomerimo, ocenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Sagovornicu našeg lista pitali smo kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obeležavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obeležavanje godišnjice „Oluje“.

U celini imam utisak da se nešto menja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj deo rata nadvladao nad svim onim što se pre toga događalo. To ima samo delimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obeležavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da menjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

Čongradin: Rešavajući pitanje Kosova, predsednik Srbije govori o severu kao da je i faktički deo Srbije. Nedavno je rekao da se plaši da kosovski Albanci planiraju da zauzmu sever, da ga okupiraju, da sledi nova „oluja“. Kako tumačite takve tvrdnje?

Stojanović: Od Miloševićevog proglašenja “pobede” nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je neverovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

Čongradin: Govori se o tome da se traži kompromisno rešenje. Kakav kompromis se može pretpostaviti? Podela Kosova je isključena kao opcija, ili nazirete da je i takav ishod moguć, u smislu da sever dobije odlike Republike Srpske u BiH? Da li bi to što priželjkuju srpske vlasti zaista bilo u interesu građana Srbije?

Stojanović: To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da veruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt veka pričali o dve-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih.

To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim rečima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

Čongradin: Takođe, kosovski pisac i filozof Škeljzen Malići govori o tome da je Srbija spremna da ustupi Kosovo a da zauzvrat očekuje RS. Koliko vam to zvuči realno? Da li je srpska vlast spremna i na nove sukobe zarad pokušaja ispunjenja takvog cilja, uz podršku Rusije?

Stojanović: Srpska vlast nema šta da ponudi svom društvu. Ne mogu još dugo da mašu „neverovatnim uspesima“, jer će neko ipak ugledati realno stanje. Pošto nacionalistički diskurs narasta, to znači da oni ne odustaju i da drže tu stalnu tenziju. Meni ništa ne zvuči realno, ali nije mi zvučalo ni 1991. A nije zvučalo ni onoj raji koja je sedela u sarajevskim kafićima dok su jedinice Ratka Mladića i Radovana Karadžića zaposele vrhove oko grada i počele opsadu. Kome bi tako nešto uopšte palo na pamet? Ali, zato što to nama ne pada na pamet, ne znači da to ne postoji kao opcija. Uostalom, o tome se vrlo otvoreno govori. Čim neko kaže, a kaže svakog dana, i to s visokih pozicija, da su granice privremene, to znači da postoji revizionistički program i da se od njega ne odustaje.

Čongradin: Kako se odmiče u navodnom rešavanju kosovskog problema, evidentno je da se sve manje govori o onome što se na Kosovu dešavalo tokom devedesetih i odgovornosti Srbije. Kako će se takav način, bez saznavanja istine, odraziti na navodno željeni ishod – normalizaciju odnosa dve države i njihovih građana?

Stojanović: Nikako. Ali, niko ni ne želi normalizaciju. Koga briga za to? Političke elite? Bože sačuvaj, pa one žive od sukoba. Intelektualne, crkvene elite? Ni najmanje – značajni delovi tih elita žive od te mržnje, bez toga bi oni, kao i njihovo delo, bili minorni. Tzv. privredne elite? Pa većina njih je tzv. prvi milion i zaradila u ratu. „Normalizacija“ je naporna, teška, ona nema mnogo fanova.

Čongradin: Trenutno se oko kosovskog pitanja odvija još jedan paralelni proces, i to u opozicionom svetu. Ujedinjuju se, pregovaraju o tome, Vuk Jeremić, Boško Obradović, DSS i Dragan Đilas, zauzimajući stav da nikako ne bi trebalo da se potpisuje pravno obavezujući sporazum sa Prištinom. Kako vidite takvu društveno-političku situaciju, preopterećenu nacionalističkim pristupom?

Stojanović: Nije to prvi put. To smo imali i devedesetih. Najveći deo opozicije je tada programski trčkarao iza Miloševića i vikao da bi oni rat bolje vodili. To je došlo odatle što je Milošević krajem osamdesetih u stvari uzeo nacionalistički program intelektualne elite, čiji su neki predstavnici kasnije napravili opozicione stranke. To je bio taj nerešiv čvor, jer je opozicioni program sprovodila vlast. Zato mi iz toga nismo mogli da izađemo duže od decenije, jer što bi ljudi glasali za epigone? Ovo sad je skoro identično, opozicija desnu vlast kritikuje s „desnijih“ pozicija i nudi još veće ništa. E, pa onda stvarno – ništa.

Sadašnjost bez budućnosti

Čongradin: Nedavno ste na jednoj tribini o reviziji istorije izjavili da smo kao društvo ostali zaleđeni u dobu Slobodana Miloševića. Kakvu budućnost u tom smislu predviđate?

Stojanović: Ja ne znam da predviđam budućnost, ali pokušavam da razumem kakva nam je sadašnjost prema modelu prošlosti koji dominira. Ako, na primer, analizirate udžbenike istorije, uglavnom u njima nalazite identično tumačenje uzroka i toka ratova devedesetih kakvo smo imali i dok su ratovi bili u toku. Ako ne možete, ni posle svega, da se ni najmanje pomerite u svom viđenju sebe i sopstvene prošlosti, onda i ne možete da zakoračite u budućnost.

Komentari “pacijenata”:

Ye: Mnogo bolje je da cekamo Amerikance koji ce nam doneti nevidjeno blagostanje cim priznamo velikoalbansku paradrzavu na Kosovu, priznamo krivicu za sve sukobe na planeti u zadnjih dvadesetak vekova, dozivljavamo katarzu jedanput nedeljno, priznamo krivicu za genocid u Srebrenici, Jasenovcu; nad Jermenima i Jevrejima, Indijancima i ako svaki dan mantramo kako smo najgori narod koji je ikada postojao na planeti, proglasimo Sonju Biserko i Natasu Kandic za marsale…

zarije bulatović: Vi ste gospođo odlepljeni od stvarnosti jednako kao i ovi na vlasti. Kao da živimo na pustom ostrvu, bez ikakvih uticaja sa strane.
A slepi ste na suštinu događaja, preraspodelu vrednosti u Srbiji, ali i ve ste deo političkog jednog te istog establišmenta, čim imate pravo i dozvolu da se oglašavate u novinama.
uglavnom naša stvarnost je školski primer „Udruženog zločinačkog poduhvata“

Дуле: Још једна србомрзитељка која се, наводно, бави науком.

Aleksandra: Ona ne dobija medijski prostor zato što je stručna već zato što ima određeno ideološko-političko mišljenje. To je naše novinarstvo nažalost. Njen zadatak je da nas ubedi da su NATO i Evropa jedina alternativa, da su Srbi isključivi krivci ratova i raspada SFRJ….motiv nebitan. Medijski prostor vrvi od stručnjaka njenog profila. Valjda bolje nismo ni zaslužili.

Dejan: Ne nego ste.Vi najvece.zlo ove zemlji ponosni dezerteri koji su“korisni idioti“ zapada,jer Srbi su nacisti koji su napadali jadne narode.i narodnosti bivse SFRJ.Kad ono u Bosni pobijeno 37 hiljafa Srba u Hrbatskoj iz blagoslpv zapafa ne sme da se zna izd.Jafna.li si Srbojp sa petom kolonom u njoj.

Mira: Nova biserko ..Oma nije zivela i bosni da uns istinu ..takvi pricaju gluposti ..i bosni ..hrvatskoj jr bio nastavak drugog svetskog rata ..pocetak .zu je Jan kriva sto se nije suprostavila zengams i rata i bin meni bilo …samo istina moze da trau ovaj haos koji odgovara lopovima koju vladaju.
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#210 Re: Intervju

Post by Haman2 »

20.04.2019
Otkriveno odakle je donesen otrov za Praljka

Image
Foto: Vijesti.ba

U razgovoru za hrvatski portal "Express", bivša tužiteljica Haškog tibunala Florens Hartman (Florence Hartmann) otkrila je detalje sa suđenja Karadžiću, osvrnula se na mnoge presude, a progovorila je i o smrti Slobodana Praljka.
Prenosimo dio intervjua:

Kako objašnjavate to da srpska vojska nije strahovala od stranih novinara niti činjenice da je pred kamerama ovjekovječeno pucanje iz mitraljeza Radovana Karadžića u društvu pjesnika Eduarda Limonova na Zlatištu iznad Sarajeva? Kako je moguće da nisu pomislili da će snimci koje je vidio cijeli svijet postati dokazni materijal?

- To, nažalost, nije ni bio dokazni materijal pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. To je konkretno snimak iz dokumentarca BBC-ja "Serbian Epics", na kojem je radio pokojni redatelj Lazar Stojanović. Pričala sam s njim više puta o tome. I on mi je rekao da su oni zaista bili uvjereni da to ide u prilog njihovoj slavi. Mislili su da su pobjednici i nisu imali distancu. Znamo i šta je Karadžić još u oktobru 1991. u Skupštini rekao.

Tajna je jedino bila organizacija teritorija koji su već prije rata odvajali i tajno financijsko spajali na budžet Beograda s namjerom uspostave Republike Srpske pa da ih zatim aneksiraju. Oni su bili toliko uvjereni da su u pravu, da ne moraju prema Europi kriti ideologiju i ciljeve, toliko su bili slobodni. Novinari su jedino imali poteškoću pokrivati što se dešava u istočnoj Bosni prvih sedmica rata. Medijski fokus je tad bio samo na Sarajevu i sve do dolaska britanskih novinara u Keraterm i Trnopolje nije se moglo upozoriti na stvarnost zločinačkih pothvata koje je ova ideologija i podrazumijevala.

Ja sam jedino uspjela početkom juna ući u Zvornik, za koji su tvrdili da se u njemu ništa ne dešava i da je sve u redu. Uspjela sam dobiti dozvolu za kretanje s još dva strana novinara i pitala sam djecu koliko dugo su bili na odmoru, ko dolazi sad u školu i kako se zovu prijatelji koji više ne dolaze u školu. Jasno je da su imena onih koji više ne dolaze bila bošnjačka. Ovaj rat je zaista u segmentu kretanja novinara bio drugačiji. Već kasnije, u Čečeniji, bilo je suprotno, novinarima su trebali tjelohranitelji, kasnije im ni to nije bilo dovoljno. Nikad nije bilo lakše medijski pokrivati jedan rat s masovnim zločinima kao što je to bilo u bivšoj Jugoslaviji. Toga više nema.

Iako je bilo uvjetno rečeno lakše, Vi ste i tad imali problema, konkretno s ljudima iz najbližeg Karadžićeva okruženja. Misli se na Todora Dutinu i prijetnje upućene vama.

Meni je 1993. zabranjen rad. Dutina je govorio francuski zato što je živio u Francuskoj i bio lektor na nekom francuskom univerzitetu. I uvijek je on brifirao francuske novinare još u vrijeme referenduma u "Holiday inu" u Sarajevu, dok je istodobno držao motorolu i organizirao barikade u Sarajevu, što se nije krilo, kao ni pištolj koji je nosio. Zahvaljujući tome što je znao francuski i čitao moje tekstove koji su objavljivani u Francuskoj, dao je zabranu mojeg ulaska u Republiku Srpsku, koju sam ja kršila. Krajem 1993. bio je neki srpski sabor na Jahorini i ja sam došla. Dutina je poludio kad me je vidio. Onda me je Karadžićev tjelohranitelj uzeo za ruku i poveo u 'šetnju' kako bi mi spasio život dok ne nađem kolege s kojima sam došla te napustim Jahorinu i RS.

Tokom agresije uhapsila vas je Vojska Jugoslavije na teritoriju Bosne i Hercegovine. Postoje i dokazi o platnim listama koji potvrđuju sudjelovanje Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. To Tribunalu također nije bilo dovoljno?

Bila sam jako osjetljiva na to pitanje jer sam dobila pritisak kad sam pokrivala rat u BiH zbog članaka koje sam na tu temu pisala, a rijetko tko drugi je pisao o sudjelovanju Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. Imala sam nekoliko članaka na tu temu, čak i jedan koji se ticao sahrane pilota kojega je NATO oborio iznad Bosne. Išla sam na pogreb kako bih dokazala da su pokopani piloti Vojske Jugoslavije. Što je značilo da lete i direktno sudjeluju u ratu u Kninskoj krajini i u BiH. Dokazi su bili čvrsti i mogli su poslužiti čak i na sudu. Dobila sam odmah pritisak, rekao mi je jedan od francuskih oficira UN-a u Sarajevu kako trebam napustiti BiH jer sam u opasnosti. Milošević me je, naprimjer, nakon tog članka izbacio iz Srbije. Znala sam da je to osjetljivo pitanje i bilo mi je jasno da je to tako dok rat traje, zbog njihovih brojnih diplomatskih kalkulacija i zbog činjenice da nemamo iste nazore, ali mi je bilo nejasno da se to nastavlja reproducirati u potpuno drugim okolnostima. Nakon završetka rata nije bilo nikakvog razloga da ne dokazuješ da je Milošević bio iza tog rata i da je Srbija sudjelovala u tom ratu.

Uvijek su mi govorili da sam opsjednuta Miloševićem i da se on ne nalazi iza svega. Tribunal je pak na kraju dokazivao da sam u pravu bila bez obzira na to što nije Miloševiću izrečena presuda. Ali malo je nedostajalo da bude drukčije, u trenutku kad sam stigla u Haag još nije bilo nikakvog predmeta protiv Miloševića. Bilo je to polovinom listopada 2000. godine, iste godine kad je Milošević pao u Srbiji, u Hagu još nije bilo predmeta protiv njega u vezi BiH. Pisanje optužnice načelno nije problem, ona se može napisati i za 15 dana kad imaš sve složeno, ali nije bilo ništa složeno. Luis Arbur (Louise Arbour) je prva podigla optužnicu za Kosovo, ali u tom trenutku još nije bilo ništa za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Onda je nešto započeto za Hrvatsku, ali za BiH doslovno ništa.

Je li s obzirom na sve kalkulacije, konformizme i političke interese velikih sila Karadžićeva presuda mogla biti drukčija, blaža? Jeste li strahovali od toga s obzirom na iskustva koja imate iz Haga?

Sad je vrlo nezahvalno pokušavati procijeniti, a to se dešava već deset godina, kakva će biti presuda ne na osnovu poznavanja predmeta i iskaza svjedoka, nego da se nagađa iz razumijevanja političkih prilika koje nalikuju na šahovsku igru. To do 2006. ili 2008. nismo radili, a onda smo svaku optužnicu počeli gledati tako. I to je stravično. Ali se moglo ovo očekivati jer nije bilo presude Miloševiću. Zar moramo sad vjerovati da je jedan ludi pjesnik iz paljanskog hotela Panorama mogao sam smisliti sve što je učinjeno? Nažalost, presude za Miloševića zbog smrti nije bilo, a ona bi bila ključna.

To suđenje je bilo ključno. Imamo međupresudu koja nije sudski relevantna, ali je veliki elaborat, čiji je dio vezan za genocid i Srebrenicu, nažalost, zatamnjen u verziji za javnu uporabu, ali se vide zaključci, a dokumentacija je još bogatija nego što je dostupno javnosti. Poseban problem je što stradanja u istočnoj Bosni nisu cjelovito promatrana, nego su kao kobasicu isjeckali narativ i uzimali odvojene dijelove, a genocid ne počinje i ne traje dva dana, njegova namjera i priprema traju mnogo dulje. Tako je bilo zahvaljujući Džefriju Najsu (Geoffrey Nice), koji je vodio taj predmet.

To je proces koji je dobio genocidni završetak, a počeo je 1992. Žrtve, naravno, žele da genocid bude od 1992., i to je razumljivo, ali je bilo neizvodljivo čim se pristupilo tako da se odvoji 1992. od 1995. Genocid je proces i on je uvijek proces. To je proces koji počinje prije ubijanja - stigmatiziranjem, getoizacijom... Ne treba nam samo Povelja iz 1948., dovoljno je da znamo iskustva iz Drugog svjetskog rata i holokausta. Po Haagu je genocid počeo 11. ili 12. srpnja u bratunačkom hotelu Fontana i završio 18. srpnja, kad su se 'umorili'. Znali smo da to neće biti tako, da nisu iskoristili priliku kad je bilo suđenje Mladiću na predmetu Tomašica, imali su tijela i dokaze, tad se trebao desiti preokret.

Osim onih koji su umrli ne dočekavši presudu, imamo i žive, puštene, neosuđene. Misli se na Vojislava Šešelja. Šta će se desiti s njima?

Nakon što je bio pušten zbog zdravstvenog stanja, proces je nastavljen, ali u međuvremenu je zanemaren, zahvaljujući glavnom sudiji Žanu Klodu Antonetiju (Jean Claude Antonetti), koji je sad predsjednik Apelacijskog vijeća i koji je pravio probleme i onda i danas, svjesno minirajući rad Tribunala od trenutka kad se pojavio. Šešelj je sudu postao takva glavobolja, taj cijeli predmet bio je glavobolja, i htjeli su se toga riješiti. I kao zatvorenik im je bio problematičan. I u predmetu protiv Šešelja bio je poseban problem pritiska na svjedoke, za jednog čovjeka znam da je bio godinu dana u kućnom zatvoru kako ne bi svjedočio, a bio je odličan svjedok. Ili bi dolazili na sud i nisu govorili ništa što je bilo predviđeno, jer optužnicu gradiš na osnovu iskaza, a onda netko dođe i kaže da to nije rekao. Bez obzira na to što bi bilo nezadovoljstva zbog konačne presude, jer je njemu ostavljena neka mogućnost da utječe na svjedoke, na više predmeta, u njegovu slučaju baš vidljivo, uz sve te slabosti, da je bio neki drugi sudija, Šešelj bi bio osuđen.

Uz činjenicu da bi sve bilo drukčije da je Slobodan Milošević osuđen, koliko bi se prilike u regiji i ne samo u njoj promijenile da su Tuđman i Izetbegović bili procesuirani, da njihova smrt nije prevenirala takvu mogućnost?

Što se njih dvojice tiče, nikad nije bilo ni planirano da oni budu procesuirani. Javnost ima stavove o tome na osnovu izjava pojedinaca iz Suda. Međutim, mislim da čak postoji i službeni dokument o Izetbegoviću u kojemu se Sud izjasnio kako odbija tu inicijativu. Mislim da je to bilo prije nego što sam došla u Tribunal. Ali se sud izjasnio da je razmotrio slučaj, ali da nema osnova za optužnicu. I s Tuđmanom je bilo slično.

Biste li se mogli složiti sa stavom da je Hrvatska prošla nepravednu torturu tokom potrage za generalom Antom Gotovinom, s obzirom na to da se on nije skrivao u Hrvatskoj?

Ne bih. To je čista poza. Normalno je da se izvrši pritisak na Hrvatsku jer su sve njegove veze u Hrvatskoj, bez obzira na to nalazi li se on u tom momentu u zemlji ili ne. Zahtjevi prema Hrvatskoj u tom slučaju dio su uobičajenog postupka. On je bio u kontaktu s bliskim ljudima. Postojao je način da se sazna gdje je, a ne da se ponaša kao da Gotovina veze s Hrvatskom nema.

Biste li s Gotovinom otišli na ručak?

Kako da ne. Pa Gotovina mi je preko jednog zajedničkog advokata ponudio da dođem na kafu. Mi imamo isto francusko državljanstvo, nisam se uvrijedila, bio je to elegantan poziv, a prihvatila sam pod jednim uvjetom i nisam nikad dobila odgovor. Nikad nije prihvatio moj uvjet.

Koji je uvjet bio?

Posve pošten. Mene ne zanima da mi priča o ratu u bivšoj Jugoslaviji, jer je to radio u svojem predmetu, nego da mi priča o njegovu radu u Francuskoj u Legiji stranaca za francusku državu. Zanimali su me prljavi francuski tajni ratovi. I nisam nikad otišla na kafu. Normalno je da žena daje svoje uvjete za odlazak na kafu (smijeh). Uvijek se sjetim nagradne igre Coca-Cole kad su u zatvaraču boce imali GPS koji bi locirao dobitnika i onda bi mu odmah u kuću donijeli nagradu. Svjedočila sam situaciji kad je jedna gospođa pitala kako je moguće da ne mogu naći Karadžića kad mogu našu kuću ako dobijemo nagradu.

Kako je po vama moguće da se on u 21. stoljeću, uz mogućnost lociranja ljudi putem zatvarača od boce, toliko dugo skrivao.

Možda nikad nije pio Coca-Colu, pio je nešto drugo.

A kolika mora biti sprega državnih javnih i tajnih službi i pojedinaca da bi se neko toliko dugo 'skrivao'?

Sprega je postojala, ali ne s Tribunalom. Nije nikakva tajna, Amerikanci, NATO i svi koji su bili ovdje su 1996. i 1997. odbijali da ga traže. Novinari 1997. idu u Han-Pijesak i sretnu Mladića. U blizini su SFOR-ovci koji ne reagiraju. Isto je bilo i s Karadžićem koji je sjedio na Palama godinama. Kad ljudi iz Tribunala preko svojih izvora saznaju lokaciju na kojoj se nalazi i daju podatke, oni odbiju da ga uhite, jednostavno kažu da nije u okviru njihova mandata. To su bili odgovori koji su se do kraja devedesetih dobivali od Amerikanaca i brojnih drugih. Bio je dogovor da ga ne uhite i napustili su Bosnu obojica kad Zapad više nije mogao opravdavati pred javnošću njihovo nehapšenje.

Šetali su godinama, dok nije došao trenutak u kojem stari dogovor više nije važio. Kasnije je to bio test za Srbiju da se njoj otvore vrata prema Europskoj uniji i vidi hoće li to ona uraditi ili neće. U tom trenutku Srbija hapsi sama jer su u svakom trenutku znali gdje je. Šest-sedam godina unutar srpske strukture bilo je ljudi koji su nam govorili gdje se oni nalaze, ali strane službe nisu htjele tražiti. Amerikanci su tad tvrdili da su izvori pijani i nepouzdani. U Srbiji je bilo ljudi koji su mislili da se treba distancirati od Miloševićeve politike nakon njegova pada. Ali su oni sklonjeni ili ubijeni.

Da je poživio, za šta bi Milošević bio osuđen?

I za agresiju na Bosnu i Hercegovinu i za genocid, i to bez obzira na sve što se desilo unutar tužilaštva, od odlaganja rada na istrazi pa do pokušaja Džefrija Najsa da ukloni iz optužnice genocid, Sarajevo i Srebrenicu s tačke optužnice i zatim sva svjedočenja koja bi dokazala umiješanost JNA u ratu u BiH.

Dakle, sumnju u prirodnost njegove smrti ne trebamo pripisivati teoriji zavjere, iako ste dobili strašne prijetnje iz Srbije nakon što ste to i javno rekli?

To se zna i postoji izvještaj. Iz Srbije su došli ljekari s ruskim ljekarima i prisustvovali obdukciji. On je umro prirodno od srčanog udara koji je neprirodno izazvan. Uzimao je lijekove za smanjivanje pritiska i morao ih je pred čuvarima pritvora progutati, a tajno je uzimao također lijekove koji su neutralizirali učinak prvobitnih i čije se prisustvo ne može vidjeti na ispitivanjima. Lijek je donesen iz Srbije, ali su o njegovu učinku informaciju sigurno imali ruski ljekari.

Odakle je donesen otrov za Slobodana Praljka?

Zna se da je to učinila ekipa koja je ušla da prisustvuje suđenju jer on nije mogao to u pritvoru posjedovati, što svakako baca sumnju na njegov advokatski tim, eventualno nekoga iz ambasade. Uglavnom nekoga ko je imao pristup Praljku prije ulaska u sudnicu.

https://vijesti.ba/clanak/443669/otkriv ... 8oWz-Eg6Q8
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#211 Re: Intervju

Post by Haman2 »

NE MOZE SVE SRPSTVO POD JEDNU KAPU
Jevrem Brkovic, pisac

Image

Crnogorski pisac Jevrem Brkovic ima privilegiju - neko ce reci nesrecu - da nikog ne ostavlja ravnodusnim: otuda ga zovu i "dokazanim demokratom" i "ustasom" i "fasistom". Cesto je u beogradskim medijima optuzivan za srbofobiju, koja je dokazivana cinjenicom da je 1991. utociste od nasilja nedemokratske drzave ("Izbegao sam dva atentata.") pronasao u demokratiji Tudmanove Hrvatske. Dodatni i jaci dokaz bilo je to sto se u ratu stavio na stranu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, za koje se recima borio strasnije nego mnogi njihovi drzavljani. Crnogorski liberali, koji od prosle godine imaju pik na Brkovica, tvrde da vise od demokratije voli kasu i time objasnjavaju njegov put od komuniste, preko "velikosrbina", do "pribijanja uz Ðukanoviceve skute". Razume se da Brkovic na ovu optuzbu nije ostao duzan liberalima, kao ni brojnim drugim protivnicima. Bio "Tudmanov dvorski pesnik", kako tvrde liberali, ili ne, tek Brkovic je po podacima s interneta najprevodeniji crnogorski poeta.

Roden je 1933. godine u Seocama kraj Podgorice. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade 1975. godine, a danas je predsednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Pri tom je jedan od najvecih pobornika ideje o suverenoj, nezavisnoj Crnoj Gori, sto je bio i povod naseg razgovora. Mozda bi se moglo reci da je sastavni deo realizacije te ideje stampanje Crnogorskog knjizevnog lista na crnogorskom jeziku. Taj list, cije glavni urednik, izlazi na jos tri jezika: srpskom, hrvatskom i bosanskom.

"Sledimo onu davnu misao, koju je Krleza dobro formulisao, da je to lingvisticki gledano jedan jezik koji svaki narod ima pravo da zove svojim imenom. U uvodu Novosadskog dogovora kaze se da je to jezik kojim govore Srbi, Hrvati i Crnogorci, ali se on po unitarnoj semi zvao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Evo, vec u crnogorskim skolama nailazimo na to da je u dnevnicima u rubrici maternji jezik napisano crnogorski. Tako smo i mi prve novine na prostorima bivse, i ove nepostojece Jugoslavije, i prve novine u postojecoj Crnoj Gori, u cijem zaglavlju pise da izlaze na crnogorskom jeziku", kaze Brkovic u razgovoru za Reporter.

Reporter: Kako vidite buducnost Crne Gore ukoliko ostane u zajednici sa Srbijom, a kako ako se odvoji od nje, ukoliko bude referenduma?

Brkovic: Sasvim precizno: Crna Gora nema buducnosti sa Srbijom. To je prosto nemoguce, jer Crna Gora cini sest ili sedam odsto teritorije danasnje Jugoslavije i nikada ne mogu David i Golijat biti ravnopravni. Buducnosti nema i zbog nacina na koji se iz Srbije gleda na Crnu Goru - ne mislim na narod, nego na politicare i na zvanicnu politiku. Crna Gora je hiljadu godina, do 1918, bila samostalna drzava i svest o nezavisnoj Crnoj Gori dozivela je renesansu. Bitno je da Srbija shvati da crnogorstvo nije antisrpstvo, da se medu nama nista ne desava, da se ne razdvajaju narodi, vec drzave. Ne moramo, kao Cesi i Slovaci, da otvorimo sampanjac, mozemo lozovacu i sljivovicu i da se razidemo mirno i bez uzasa balkanskih, kao normalni susedi. Koliko je to dobro za Crnu Goru, toliko je dobro i za Srbiju.

Reporter: Sta ako se vecina ipak odluci za zajednicu sa Srbijom?
Brkovic: Nista. Mi cemo to postovati, sasvim demokratski.

Reporter: Cini se da je najgora opcija po Crnu Goru
Brkovic: Dobicemo sigurno 65-70 odsto. Na referendumu cemo izvesno ici do 75 procenata. Pretpostavljam. Proces je poceo: ako ne sad, Crna Gora bice samostalna za pet godina. Ona je i sad kao drzava prakticno samostalna. I gospodin Kostunica, predsednik nepostojece Jugoslavije, i gospodin Ðindic, "predsednik" postojece Srbije, poslali su analize i platforme, kojima predlazu da se zadrzi minimum funkcija.

Reporter: Bojite li se mogucnosti da crnogorsko bice ostane raspoluceno...

Brkovic: Svako bice je na neki nacin raspoluceno. Govorite na osnovu informacija beogradske stampe koje sacica takozvanih terazijskih Crnogoraca lansira da bi umirila Beograd i Srbiju - kako su oni so soli. Naprotiv. To su gradani Srbije, oni su tamo sto-dvesta godina. Srbija je zemlja i onih koji tamo zive petnaest-dvadeset godina. Ne moze se glasati i u Srbiji i u Crnoj Gori. Vecina Crnogoraca u Beogradu ce stvari prihvatiti normalno. Pre neki dan u Vojvodini je, recimo, osnovana nacionalna zajednica Crnogoraca. Crnogorsko bice se konstituise u Srbiji kao sto je u Hrvatskoj. To je odrzavanje kulturnih veza sa starim krajem, pracenje zbivanja u Crnoj Gori... Razumem ogorcenost jednog izrazito nacionalistickog, stavise, sovinistickog kruga terazijskih Crnogoraca kakvi su Matija Beckovic, Ljubomir Tadic, neki Rastislav Petrovic, Ðuretic, Zarko Komanin, koji siromah i ne zna sta je. Mislili su da su Srbiji i srpstvu i velikosrpstvu i velikoj Srbiji prciju Crnu Goru doneli kao devojka miraz. Crnogoroski velikosrbi su poseban soj velikosrpstva. Svako jutro polazu neke dokaze iz srpstva ne zato sto to od njih neko trazi, nego zato sto tu potrebu osecaju kao podanici, kao otudenici.

Reporter: Da li mislite da posle promena 5. oktobra i dalje postoji velikosrpski hegemonizam?

Brkovic: Nista se nije promenilo, osim adrese. Nema vise Milosevica. Kostunica je drugacija licnost u tom smislu sto nece zapocinjati sulude ratove. Mozda je on strateska greska Srbije, jer je nacionalista demokrata. Ta sprega je nemoguca, jer nijedan nacionalista ne moze biti demokrata, i obrnuto. Kostunica je ipak Milosevic s karanfilom, recimo, u socijaldemokratskom reveru, ali posto ce ubrzo ostati bez savezne stolice, prirodno je da se prebaci na mesto predsednika Srbije.

Reporter: Je li sama zelja Srbije da bude u zajednici s Crnom Gorom deo tog velikosrpskog hegemonizma?

Brkovic: Svakako, odvajkada. Ali, ona vise ne postoji ni u Srbiji. Mislim da joj je dojadilo to cenkanje, kako je otisla Slovenija, Hrvatska... Zasto bi Srbija bila zandar naroda na Balkanu, zasto bi ih drzala pod svojom kapom. Ni sve srpstvo ne moze pod jednu kapu, to je normalno.

Reporter: Mozete li da zamislite sukob u kome bi na jednoj strani bila crnogorska, a na drugoj srpska vojska?

Brkovic: Nikad. To su nase pretpostavke. Drugo, ovo nije Afrika, niti azijska periferija. Nikada to ne moze da se desi.

Reporter: Ako se razdvoje Srbija i Crna Gora...

Brkovic: Razdvojice se.

Reporter: ...koji ce jezik Njegosu biti maternji: crnogorski ili srpski?

Brkovic: Normalno, crnogorski. Niko u Srbiji ne razume Njegosa, iskreno govoreci, niti su ga ikada razumeli. Oni ga politicki tretiraju. To je najklasicniji crnogorski jezik. U Beogradu je 1937. godine objavljen Gorski venac, ekavizovan. To je skrnavljenje Njegosa. On je crnogorski pisac i vladika, ali moze da bude i srpski i hrvatski i svaciji ko ga prihvata. Ali, on je domicilno crnogorski pisac i crnogorski vladar, kao sto je Gogolj ukrajinski pisac.

Reporter: Ako postoji velikosrpski hegemonizam, da li postoji crnogorski nacionalizam?

Brkovic: Ne, on moze postojati kao izraz euforicnih stanja. Nikada nije bilo nacionalizma koji bi ugrozavao narode u Crnoj Gori od Crnogoraca kao vodeceg naroda. Jos 1905. godine kod knjaza Nikole pise da se svaki musliman u Crnoj Gori ima osecati pravim Crnogorcem. Niko svoju ljubav prema Crnoj Gori ne zasniva na mrznji prema srpskom, hrvatskom ili drugom narodu.

Reporter: Ima li mrznje prema onim gradanima Crne Gore koji se zalazu za zajednicu sa Srbijom?

Brkovic: To nije mrznja. To je njegovo videnje. Nikad necete naci Crnogorca koji ce reci: Ja nisam Crnogorac. Reci ce: Ja sam Crnogorac srpskog porekla. Ili: Ja sam Srbin crnogorskog porekla, ili Srbin iz Crne Gore. To je crnogorsko srpstvo koje nema veze sa srpstvom, nego s politikom. To je vise bilo pravoslavlje, juznoslovenstvo, i kod Njegosa i nekih Crnogoraca.

Reporter: Crnogorski mediji govore o anticrnogorskoj histeriji u Beogradu...

Brkovic: Toga je uvek bilo. I 1907, i 1908. i 1914. uoci pada pod Austriju. To nije bio odnos srpskog naroda, vec stampe, politike koja je vecito pretendovala na Crnu Goru zbog mora.

Reporter: ...postoji li antisrpstvo u crnogorskim medijima?

Brkovic: Mislim da ne. Postoji kritican stav o odnosu Srbije prema Crnoj Gori u ovom i proslom stolecu. Antisrpstva, verujte, nema. U Dukljanskoj akademiji imamo trojicu Srba: Bogdana Bogdanovica, Stevana Dedijera i Grozdanica. Dobijaju normalan akademijski dodatak, sve je normalno.

Reporter: Da li je Crna Gora danas demokratska drzava?

Brkovic: Mislim da je mnogo demokratskija od svog okolisa.

Preuzeto iz "Reportera - arhiva"
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#212 Re: Intervju

Post by Haman2 »

LEVY OGOLIO STVARI DO KRAJA: "Dodik je jedna od Putinovih marioneta, u KUNDERINOM romanu postoji ludi doktor koji ubrizgava svoju spermu ženama, Dodik je upravo..."

"Dodik je jedan od tih populista, mogu i njega spomenuti, i on je jedna od Putinovih marioneta. Ja podsjećam na jedan roman Milana Kundere u kojem se pojavljuje ludi doktor koji ubrizgava svoju spermu ženama, radi se o ginekologu, i nakon devet mjeseci imate puno beba koje liče na tog doktora. To je upravo ono što Putin radi. U Srbiji ubrizga i ispadne Dodik. U Mađarskoj injektira malo svoje intelektualne sperme i imate Orbana.

Image

Francuski filozof, pisac i novinar Bernard-Henri Levy, jedan od najutjecajnjih i najangažiranijih intelektualaca današnjice, u intervjuu za N1 govori o svom odnosu prema Bosni i Hercegovini i dešavanjima iz '90-tih. Kako je kazao u Pressingu, Evropa je izdala samu sebe u Sarajevu i Evropljani imaju veliki dug prema Bosni i Hercegovini.

Vi ste veoma dobro poznati publici na Balkanu i siguran sam da će svi pažljivo slušati vaše večerašnje poruke, posebno oni koji vas vole, a većina njih živi u Bosni i Hercegovini, ali i oni koji Vas ne vole, a većina takvih je u Srbiji.

"Avaj. Jer ja nemam ništa protiv Srba. Za mene je demokrata demokrata, i znam da u Srbiji ima puno demokrata, i nadam se da ih ima onoliko koliko ima stanovnika Srbije, i da nema ništa sporno između nas", kazao je Levy u Pressingu.

Vi svojom predstavom šaljete jasnu poruku da Evropa ne smije izdati samu sebe u 21. vijeku kao što je to učinila u Sarajevu na početku i na kraju 20. vijeka. Sudeći prema reakcijama publike večeras u Pragu, kao i reakcijama publike u drugim gradovima, čini se da obični ljudi razumiju tu poruku. Ali hoće li vas razumijeti oni koji odlučuju?

"Oni koji su donijeli loše odluke, većina ih nije danas s nama, umrli su. Kod ovih koji danas odlučuju, mislim da postoji početak razumijevanja velike greške koju smo počinili i protiv sebe, a ne samo protiv Bosne i Hercegovine, kad smo odlučili napustiti je, izdati, ne braniti Sarajevo. Čini mi se da ova poruka koju želim prenijeti kroz svoje nastupe počinje nalaziti put do javnosti, ali i do vladajućih krugova u Evropi. Rađa se osjećanje krivnje, barem osjećaj žaljenja, ideje, da prema Bosni nismo ispravno postupili u to doba".

Jeste li sigurni? Jer večeras ste u svojoj predstavi spomenuli Sarajevo, Srebrenicu i Bosnu više puta nego bilo koji evropski političar u prethodnih pet godina.

"Pa, možda ćete u narednih pet godina vidjeti poboljšanje. Možda će biti bolje nakon što predstava bude odigrana širom Evrope. Ono što se meni čini, možda sam ja optimista, da ova predstava, putuje od grada do grada..".

Puno puta ste naglašavali da multietnička, multikulturalna, multireligijska Bosna i Hercegovina može postati nova nada, nova svježa krv za Evropu. Kako?

"Onako kako sam rekao u predstavi, rekao sam bukvalno, u onom dijelu u kojem poručujem da, ne samo da BiH treba biti u Evropi nego da jedna od najvažnijih, glavnih evropskih institucija treba biti premještena iz Brisela i smještena u Sarajevu. Ja vjerujem u to. Jedan od mojih likova vjeruje u to. Naravno, tu postoji i doza pretjerivanja, ali ja tako mislim. To mislim zato što, grubo govoreći, sama Evropa sve manje vjeruje u svoje vlastite vrijednosti i često se upravo na marginama Evrope nalaze ljudi koji i dalje vjeruju u Gral. U Bosni, u Ukrajini također, rekao bih isto za Ukrajince, oni su više Evropljani nego ljudi u Pragu ili Parizu. Jer tamo postoji san o Evropi koji nije ispunjen, i koji je tako intenzivan, a isti je slučaj i sa Sarajevom", kazao je Levy.

Interesantno je da ste svoj one-man-show, svoju predstavu kojom podupirete Evropsku uniju, izveli večeras u Pragu, ali još jučer Prag je bio domaćin evropskih populista, nacionalista, lidera desnih stranaka, među njima su bili Marin Le Pen, Geert Wilders, a i Matteo Salvini je dao podršku. Može li Evropa preživjeti novi val populizma, novi val nacionalizma?

"Hoće. Mislim da će preživjeti. Evropske vrijednosti su jače od tih slabih marioneta. Oni su samo slabe marionete. Čije marionete? Pa, Vladimira Putina. Njih je instrumentalizirao Vladimir Putin, možda Trump, možda Trump i Putin istovremeno, ali oni su samo marionete. Ili tigrovi od papira. Oni neće pobijediti. Ja iskreno vjerujem da je Italija jača od Salvinija. Iskreno vjerujem da je Holandija mnogo veća od Geerta Wildersa, a što se tiče Marine Le Pen, ona je tako daleko od francuske veličine, ona tako malo razumije o tome šta je bitno za Francusku, i ona toliko mrzi Francusku da ne mogu zamisliti istinsku budućnost za nju. Tako, da sam siguran da će Evropa biti jača. Možda se to neće desiti baš na ovim izborima, možda će na ovim izborima još uvijek biti neizvjesna trka između populista i demokrata, ali to neće trajati".

Da, na to se odnosi i moje slijedeće pitanje. Jer, ankete pokazuju da desni radikali imaju šansu da oforme jednu od najjačih grupa u Evropskom parlamentu nakon izbora krajem maja. Imamo li razloga sumnjati u budućnost Evrope kakvu poznajemo?

"Možete sumnjati, teoretski možemo vidjeti kako kuća Evrope ostaje dom sa istim krovom, istim zidovima, istim namještajem, ali sa drugim ljudima unutar nje. To je moguće. Možete imati zajedničku evropsku kuću sa ljudima poput Salvinija, Orbana, Babisa i ostalih u njoj. Ali, to neće potrajati. Ja istinski vjerujem da zemlja Dantea i Ticijana, da zemlja generala De Gola i Chateubrianda, zemlja Vaclava Havela ne može dopustiti da zadnju riječ imaju ti populistički lakrdijaši. Ja ne vjerujem u to", smatra Levy.

Da, vi ste veliki kritičar ruskog lidera Vladimira Putina. Spomenuli ste ga već. A i ranije ste ga optuživali da je od Rusije napravio kripto-fašističku državu i da je razvio radikalni ruski nacionalizam. Ali na Balkanu Putin daje veliku podršku Srbiji, kao i dijelu Bosne i Hercegovine koji se zove Republika Srpska.

"Dodik je jedan od tih populista, mogu i njega spomenuti, i on je jedna od Putinovih marioneta. Ja podsjećam na jedan roman Milana Kundere u kojem se pojavljuje ludi doktor koji ubrizgava svoju spermu ženama, radi se o ginekologu, i nakon devet mjeseci imate puno beba koje liče na tog doktora. To je upravo ono što Putin radi. U Srbiji ubrizga i ispadne Dodik. U Mađarskoj injektira malo svoje intelektualne sperme i imate Orbana. U Francuskoj to je Marine Le Pen. I tako dalje. To su sve male bebe Putini, ovi populisti su Putinovi klonovi. Oni čine jednu vrstu internacionale. Internacionale klonova, blijedih imitatora Putina. Ali Putin je jak, istinski jak. Ja ga ne volim, on je za mene otjelotvorenje najgoreg, ali barem je jak. A ovi drugi, oni nisu jaki. Dodik je jedno ništa, iskreno", istakao je.

Dodik je trenutno predsjedavajući Predsjedništva BiH i uvijek govori o Bosni i Hercegovini kao o izmišljenoj državi, kao o državi koja se mora srušiti. Kako uvjeriti ljude u Bosni i Hercegovini, koji se uz sve nedaće s kojim se suočavaju, jako plaše mogućnosti novih sukoba u svojoj zemlji, da će Bosna pobijediti, da će opstati?

"Ja generalno smatram da je duh jači od sile i da je inteligencija jača od gluposti. Vjerujem da u Bosni postoji dovoljno inteligencije i duha da se pobijedi svaki kretenizam. Vjerujem u to. Duh Bosne možda prolazi kroz period uspavanosti, ali će na kraju pobijediti".

Da li se vi osobno bojite mogućnosti izbijanja novog rata u Bosni i u ostatku Balkana?

"Ne znam. Nadam se da neće biti rata, naravno, i mislim da neće. Mislim da su lekcije iz prošlosti još previše žive i svježe za ljude u tom području, da bi preuzeli taj rizik. Ne vjerujem u mogućnost novog rata".

Ne vjerujete. To je dobro. A da li je Bosna ogledalo, da li stanje u ovoj zemlji odražava stanje današnje Evrope?

"Zasigurno odražava. U najboljem smislu, taj duh građanstva, duh multietničnosti, taj dodatni identitet kao nešto iznad identiteta sa kojim ste rođeni, što hvalim u predstavi. Bosna otjelotvoruje ono što je najbolje u Evropi. Ali isto tako, kad vidite te svađe i sukobe među etničkim zajednicama, ona je otjelotvorenje i onog najgoreg. To je i laboratorij najgoreg", kazao je.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... pravo.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#213 Re: Intervju

Post by Haman2 »

INTERVJU ZA KLIX.BA
Zvizdić nakon sastanka u Berlinu: Granice BiH su međunarodno priznate i nepromjenljive

Razgovarao: Ervin Mušinović/Klix.ba

Image

Zvizdić nakon sastanka u Berlinu: Granice BiH su međunarodno priznate i nepromjenljive Foto: D. S./Klix.ba
Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Denis Zvizdić nakon ovosedmičnog boravka u Berlinu gdje je prisustvovao sastanku lidera zemalja Zapadnog Balkana u vrlo otvorenom intervjuu za Klix.ba odgovorio je na oštre reakcije koje su zbog njegovih stavova kojim je štitio integritet BiH uslijedile iz Srbije, ali i Republike Srpske.
Također, odgovorio je i na kritike iznesene zbog njegovog prisustva u Berlinu budući da se nalazi na čelu Vijeća ministara koje je u tehničkom mandatu, te je za naš portal otkrio niz detalja o onome šta je izneseno na sastanku sa svjetskim liderima Angelom Merkel i Emmanunelom Macronom.

Jeste li iznenađeni istupima Aleksandra Vučića i Milorada Dodika?

Nisam iznenađen reakcijom gospodina Dodika, jer on cijelo vrijeme svoju političku agresivnost, uzgajanu i podržavanu od strane i zvaničnih i nezvaničnih struktura u bosanskogercegovačkom entitetu RS, kao autoritarni stil vladanja, pokušava prenijeti i na nivo BiH, zanemarujući važeće državne zakone i procedure, kao i standarde dobre diplomatske prakse.

S druge strane, nervozna reakcija predstavnika Srbije me djelimično iznenadila, jer su očito previdjeli činjenicu da sam ja u Berlinu imao zadatak da štitim interese suverene i cjelovite BiH, a ne Srbije, ili bilo koje druge države. Izjave da je RS spominjana tako često nisu tačne, jer se dijalog u Berlinu vodio medju državama, a RS je samo jedan od entiteta u sastavu BiH, pa samim tim nije ni mogla biti predmet posebnog interesovanja.

Suština nije bila u RS-u, nego u onima koji prijete otcjepljenjem RS-a, koristeći, u formi ucjene, sudbinu toga bh entiteta kao monetu za potkusurivanje u raspletu Balkanskog čvora i rješavanju odnosa izmedju Beograda i Prištine.

Ali, takve namjere, a posebno "probni baloni" crtanja novih granica, su na svu sreću prepoznati kao antipodi evropskih načela o nepovredivosti granica, i ostali su bez bilo čije podrške. Mislim da naš istočni susjed bez razloga traži krivca u zemljama u okruženju zbog debakla koji je doživjela ideja o razmjeni teritorija i(li) crtanju novih granica. Pa nije valjda da smo svi mi na Zapadnom Balkanu u krivu, a samo jedna osoba u pravu?! Prije bi rekao da je obrnuto. Jer, čovjek postiže najbolji rezultat kroz samokritiku i samokontrolu svojih ideja i postupaka. Zato mislim da je nervoza bespotrebna, vještački kreirana, i da isključivo ima populističku svrhu.

U Berlinu ste pozvali na poštivanje međunarodnog prava, evropskih načela i demokratskih standarda. Mogu li se istupi političara iz Srbije protumačiti zapravo kao protivljenje tim principima?

Da, pozvao sam, argumentirano i činjenično, na poštivanje medjunarodnih pravnih standarda, evropskog načela o nepovredivosti medjunarodno priznatih granica, na opasnost ideje o etničkoj razmjeni teritorija ili crtanja bilo kakvih novih granica, te na dalje aktivnosti na putu evropskih integracija, kao i na potrebu očuvanja mira, stabilnosti i jačanja regionalnih odnosa.

Ali to nisam uradio samo ja, to isto ili slično su uradile i moje kolege iz npr. Crne Gore i Sjeverne Makedonije.

Dakle, na potrebu prihvatanja evropskih standarda i na demokratizaciju naših društava smo pozvali svi koji to iskreno mislimo i želimo, bez “skrivenih namjera” i “figa u džepu”, posebno kada je riječ o međusobnom uvažavanju, poštivanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta i unapredjenja regionalne saradnje na bazi istinitih historijskih činjenica.

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić ocijenio je da ste u Berlinu zastupali samo Bošnjake. Da li je ovo direktno miješanje u unutrašnje poslove BiH i kako komentarišete ovakve navode?

Miješanje u unutrašnje stvari BiH, ali i drugih zemalja u našem regionu, je postao omiljeni sport Ivice Dačića. Efekat takvog djelovanja je destruktivan i jedini produkt jesu potpuno nepotrebne nove tenzije.

Kao što je kompletna javnost već upoznata, ja sam za razliku od Dačića, dobio poziv od organizatora konferencije, kancelarke Merkel i predsjednika Macrona, i to kao predsjedavajući Vijeća ministara BiH; u toj funkciji sam i nastupio, i vrlo argumentovano branio suverenitet, integritet i međunarodnopravni subjektivitet, kao i ukupne integracijske i ekonomske interese BiH, posebno od evidentnih opasnosti koje sa sobom nose stare/nove ideje etničke razmjene teritorija i crtanja novih granica. Šta generalno o tome misli Ivica Dačić, koga organizatori nisu pozvali u Berlin, a ni Vučić ga nije poveo, je potpuno nevažno.

Imali ste direktnu priliku čuti stavove Angele Merkel i Emmanuela Macrona o stanju u regionu. Koje su stavove šefovi evropskih zemalja iznijeli kada je riječ o prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu i kako je na njih reagovala delegacija Srbije?

Arhitektura granica na Zapadnom Balkanu je završena, granice su medjunarodno priznate i nepovredive. To je stav lidera EU, to je i ključno načelo Evropske Unije i čitavog demokratskog svijeta, i bilo kakve hegemonističke ideje suprotne takvom standardu medjunarodnog prava su neprihvatljive, neće biti podržane, njihovi promotori će ostati usamljeni i takve namjere, ako još uvijek žive u planovima pojedinaca, grupa ili pojedinih partija, sasvim sigurno neće biti realizirane.
Evropi i Zapadnom Balkanu su potrebni mir, stabilnost, međusobno uvažavanje, vladavina prava, ekonomski razvoj, tehnološki napredak, kreiranje društva znanja, medjuvjerska tolerancija, kukturno prožimanje i život jednih sa drugima, a ne etničke razmjene teritorija ili diskriminatorske tendencije.

Zbog toga je neophodno da se okončaju viševjekovni balkanski mitovi, pokušaji dominacije, hegemonizacije i tjeranja naroda da žive u jednonacionalnim torovima, što je nažalost, Zapadnom Balkanu u prošlisti donosilo samo ratove i stradanja. Vrijeme je za novu evropsku budućnost, u kojoj će se mladi ljudi takmičiti u dobru, znanju i vještinsma, a ne u veličanju ratnih zločinaca.

Zbog toga izgradnja mira utemeljenog na pravdi, toleranciji, pivjerenju i pomirenju, za što se na Balkanu najiskrenije, osim retrogradnih pojedinaca, zalažu predstavnici institucija BiH, jeste i mora ostati kljucni i najvažniji cilj djelovanja svih vlada, političara, nosilaca ključnih funkcija i balkanskih društava u cjelini .

Pokušava li Aleksandar Vučić spinovati dešavanja sa sastanka u Berlinu na način da ovu temu prebaci na lični nivo, a ne nivo međunarodnih odnosa?

O svojim ciljevima i namjerama može i treba govoriti gospodin Vučić. Što se mene tiče, ja nikada ne govorim isključivo o ponedincima, nego uvijek nastojim da govorim o pojavama i principima, bazirajući svoje izjave i stavove na dokazima i činjenicama. Tako sam nastupio i u Berlinu.

Ali, imam utisak da je gospodin Vučić strašno potcijenio svoje kolege iz regiona, kao i kancelarku Merkel i predsjednika Macrona, ne razumijevajući da smo svi bili u Berlinu da branimo interese svojih država, da se zalažemo za mir, demokratiju, jednakost i solidarnost kao evropske vrijednosti, a ne da povladjujemo volji gospodina Vučića.

Jer, zar treba biti posebno “pametan” pa ne uvidjeti šta znači i kakvu opasnu poruku nosi Vučićev prijatelj i “kreator” novih granica koje, što je najveći paradoks, crta preko teritorija BiH i Crne Gore, i “pripaja” ih mapi Srbije. Ili već vidjena ideja o etničkoj razmjeni teritorija i razgraničavanju na Zapadnom Balkanu, čiji je cilj da nestanu multietnična društva poput BiH, CG ili S. Makedonije, i koja je nažalost 90- tih godina prošlog stoljeća, rezultirala sa stotinama hiljada ubijenih i milionima raseljenih.

Dakle, godine zabluda i naivnosti su prošle, države su postale suverene i samostalne, gradjani odlično povezani i informirani, dok su narodi, posebno Bošnjački, izrasli u političke i samosvjesne narode, i svima je, i u Berlinu, i u našem regionu, sve jasno, i zbog toga nakaradne i prevazidjene ideje iz prošlosti nikada više neće, niti migu biti prihvaćene. Jer, Evropa je sinonim za demokratiju, slobodu, jednakost, ravnopravnost i antifašizam. A to su ideali i ciljevi kojima teži BiH.

Nakon sastanka kazali ste da vi zapravo štitite interese BiH, a ne Srbije. O kojim interesima je riječ i zbog čega im se Srbija toliko protivi?

Riječ je o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH, o preventivnom upozorenju na opasnosti koju sa sobom nosi ideja etničke razmjene teritorija i crtanje novih granica, o potrebi da se potpiše Ugovor o medjunarodno priznatoj granici izmedju BiH i Srbije, o važnosti evropskih i NATO integracija BiH, kao najboljih instrumenata za jačanje ekonomije, stabilnosti, vladavine zakona, privlačenja stranih investicija, unapredjenja regionalne saradnje, kao i za jačanje procesa pomirenja na bazi historijskih činjenica i relevantnih presuda međunarodnih sudova.

Sve nabrojano je nabolja zaštita od velikodržavnih i hegemonističkih pretenzija kojima je BiH, bez bilo kakvog razloga, bila previše puta izložena u svojoj prošlosti, i za koje nismo sigurni da su prestale postojati. Za svaki od nabrojanih prioriteta, ciljeva ili problema sam imao relevantne pokazatelje, konkretne dokaze i temeljio sam ih na važećim evropskim i demokratskim standardima.

Ako ovakve prijedloge neko ne prihvata, ne razumije ih, ili ne želi da ih razumije, onda je zaista upitna njegova spremnost da prihvati važeće i savremene demokratske standarde.

Ipak, i pored svega, a imajući u vidu da baštinim višestoljetnu bosanskohercegovačku toleranciju, praksu korektnog odnosa prema komšijama i spremnost na saradnju, (ali ne i zaborav, jer je zaborav uvijek u BiH dovodio iste neprijatelje i donosio iste nesreće) i dalje mislim da politika saradnje na bazi reciprociteta, međusobnog uvažavanja, pozitivnih kompromisa, kao i zajedničko djelovanje u cilju općeg dobra, imaju ogroman razvojni i stabilizacijski potencijal, neophodan za našu regiju i svaku zemlju pojedinačno. To je put kojim bi trebale ići sve zemlje Zapadnog Balkana.
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#214 Re: Intervju

Post by Haman2 »

[quote]PREŠUĆENI INTERVJU LEGENDARNOG KOMANDANTA: "Slobo je štakor, zbog njega ćemo biti u krvi do koljena"
Još 1989. godine Titov komandant i njegova desna ruka prorekao je bujanje srpskog nacionalizma koje je dovelo do krvavog rata i raspada Jugoslavije.

Image

Znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasni nacionalistički politički program.

Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena, prenosi intervju s Konstantinom “Koča” Popovićem iz 1989. godine Blic, a mi ga prenosimo u cijelosti.

Godine 1972., 18. septembra, Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomata sastao se s Titom kako bi dao ostavku na mjesto člana predsjedništva SFRJ. Bio je to njihov posljednji susret, opisan kao ‘emocionalno blizak, kao da se baš ništa ne događa’. Kraj je bio onakav kakav su obojica očekivali.

Tito: Zar zaista moraš otići?

Koča: Odlučio sam.

Na to su se rukovali nakon tri decenije bliske suradnje.

Sir Frederick William Dampier Deakin, koautor memoara Winstona Churchilla i zamjenik šefa britanske vojne misije bi je jako impresioniran zapovjednikom koji je izveo najveći vojni podvig tijekom rata, čak više nego samim Titom, piše Blic.

Popović je bio intelektualac, nevjerojatno talentiran vojnik iako nije volio rat. Kao zapovjednik Prve proleterske divizije svojim je instinktom i munjevitim shvaćanjem situacije Koča Popović odjednom osjetio slabu točku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i uvelike je pridonjeo našem spašavanju. Popović je bio vuk samotnjak, koji je bio neobična kombinacija vojnog genija i mržnje prema ratu.

Koča Popović rođen je u Beogradu 1908. godine kao sin bogatog bankara. Školovao se u dominikanskom internatu u Lausannei, studirao filozofiju u Parizu na Sorbonnei gdje se kretao u nadrealističkim krugovima, u ljevičarskom svijetu pjesnika, književnika i umjetnika. U španjolskom građanskom ratu stekao je čin artiljerijskog kapetana Republikanske vojske. Bio je najpopularniji partizanski zapovjednik, drugačiji od svih ostalih iz Titovog okruženja. Partizan i pjesnik Vladimir Nazor za njega je rekao: "Koča je čudo među nama".

Poslije rata bio je šef Generalštaba, ministar vanjskih poslova, potpredsjednik Republike i član Predsjedništva SFRJ. Umro je 20. Listopada 1992., na dan oslobođenja glavnog grada nekadašnje države. Po vlastitoj želji bio je kremiran i pokopan bez ikakvih govora, vijenaca i okupljanja. Sa prijezirom je gledao na bujanje srpskog nacionalizma.

- Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su protiv svih onih koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljeni su svakime tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti - rekao je Popović.

Velikosrpski nacionalisti nisu mu ostali dužni. Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa. Njihov gnjev bio je najbolje izražen u naslovu jednog novinskog članka: Propadanje legende. Intervju s Popovićem odradio sam u njegovom stanu na dubrovačkim Pločama, Koločepska 9, piše novinar o susretu.

Punih 12 godina bili ste na čelu jugoslavenske diplomatije, kako ste podnosili ‘kreativnu neposlušnost’ nekih veleposlanika?

Ne bih ja to nazvao kreativnom neposlušnošću već plodnom suradnjom. Morao sam imati razumjevanja za tu stranu diplomatske aktivnosti jer kreativnost je preduvjet za svaki uspješan rad. Poštovao sam mišljenje svojih zaposlenuka i bio sam potpuno spreman priznati im da su u pravu.

Neki su vaši suradnici rekli da im je bio teško s vama te da ste često bili ‘opasni ako je netko bio glup’.

Ako je njima bilo teško samnom, znači da je meni bio lako s njima. Da im nije bilo lako samnom to mogu razumjeti, jer sam oštar i brz. Po prirodi sam strog i srdačan. To sam pokupio u vojsci. No, mislim da je među nama postojalo obostrano poštovanje. Tada se veleposlanici nisu birali po političkom ključu, zato je u to vrijeme postojala kvaliteta. Ja sam imao gotovo 70 posto Hrvata. Meni uopće nije bilo važno što su oni Hrvati, niti što sam ja Srbin.

Otišao sam se te funkcije kad je taj proctor postao rutinski i kad više nisam mogao podnijeti Rankovićevu potrebu da kontrolira i taj resor. Osim toga, smatrao sam da trebaju na to mjesto doći neki mlađi ljudi. I tako su poslije mene i došli pametni mladi ljudi, Marko Nikezić, a kasnije moj pomoćnik Mirko Tepavac. Tito ih je kasnije, neopravdano, smjenio jer ih je doživljavao kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovjekom ali me nije stigao smijeniti, ja sam otišao sam.

Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasi nacionalistički politički program. Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena

A kako ste se kao ‘brz’ i ‘oštar’ ponašali prema stranim političarima?

Početkom pedesetih godina otišao sam u Washington radi nabave američkog oružja. Dobili smo ga u ogromnim količinama. Na povratku sam svratio u London da Churchillu predam jednu Titovu poruku. Primio me odjeven u pidžamu, a ležao je s čašom viskija u ruci. Na lošem francuskom je rekao ‘gospodine Popoviću, vi sve znate o Rusima, koliko Rusi imaju atomskih bombi?’. Rekao sam mu da ne znam točan broj, ali znam da imaju jednu više od zapada.

Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom predvodio sam jednu našu delegaciju koja je išla u posjet Moskvi. Rukovao sam se s Hruščovom i predstavio se riječima ‘znate, ja sam onaj zapadni čovjek’. Lukavac se nije dao zbuniti: ‘Znamo mi tko si ti’, rekao je uz osmijeh. Kada sam razgovarao s Kennedyjem, čim smo sjeli on me pitao ‘gospodine minister, imate li vi komunisti odgovor na sve?’, a ja sam odmah spremno odgovorio ‘a imate li vi katolici uvijek odgovore na sva pitanja?’ Kennedy se na to jako dugo smijao. Uvijek sam se ponašao onako kako su sedrugi ponašali prema meni.

Rat u Španjolskoj i partizane doživjeli ste kao najdublje ljudsko iskustvo.

Ja to nikad nisam rekao.

Takav dojam se dobiva iz vaše nedavno objavljene knjige “Beleške uz ratovanje”. Napisali ste:”Glavno mi je u životu Prva proleterska…” Kao da je period zapovjedanja tom brigadom bio najvažniji i najčišći u vašem životu.

Što mogu, tako je i zaista bilo. Ja sam gurnut u rat, iako sam ga mrzio. Deakin me je točno opisao, a to je i u mojoj knjizi. Svi smo bili malo otkačeni, bili smo avanturisti. Da nismo bili takvi, bi li ikada napali Nijemce? Među partiznima sam bio na glasu kao nepobjedivi zapovjednik ali ja sam trpio i poraze, i to teške poraze kao na Gatu u Hercegovini.

“Beleške” sam pisao da bih se oslobodio zamora ratovanja, a pisane su više na francuskom nego na srpskom, kao i na njemačkom i španjolskom. Tada sam još bio mladi, zatucani komunist. Ima i u tom radu grešaka, pretjerivanja i nekih prognoza koje je vrijeme pokazalo krivima, no ja sam zahtjevao da se sve tako objavi.

Kakvo imate mišljenje o Josipu Brozu Titu kao generalu?

Ne volim pretjerano da se tako teška riječ kao ‘legenda’ veže uz moje ime. U Prvoj proleterskoj sam zabranio da se pjevaju pjesme o meni. Vjerujem da sam bio dobar, ali Tito je bio bolji. Bio je izuzetno nadaren, a imao je samo jednu ozbiljniju krizu na Sutjesci, kada je postojala opasnost da Vrhovni štab bude uništen. Nema uopće sumnje da je Tito u ratu I poslije rata bio nezamjenjiv. Sjetite se njegovog pregovaranja s Churchillom. Ali Tito je kasnije postao nešto sasvim drugo.

Da li je u partizanima ljubav bila zabranjena i nepoželjna?

Morali smo prihvatiti asketsku discipline. Tito je imao veliku ljubav Davorjanku Paunović. I neki moji zapovjednici imali su ljubavnice, a ja sam se pravio da to ne znam. Svi su mislili da i ja imam ljubavnicu. Nisam nikoga imao u partizanima.

Kako ste doživjeli Titov razlaz sa Staljinom?

Ja sam 1948. stao na stranu jugoslavenskog rukovodstva, i bio sam apsolutno za dosljednu nesvrstanost. Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948.,a prije i poslije smo uvijek jednim okom gledali na Belikog brata. Naša je povijesna pogreška što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.

Kakvo ste mišljenje imali o Đilasu i Rankoviću?

Čitao sam Đilasove članke koje je objavio u Borbi, krajem 1953. godine. Njegove ocjene su bile točne. Ali, Đilas je bio u oblacima, bio je književnik i nije mogao procijeniti da nije vrijeme da kaže takve stvari. Rankovića nisam cijenio, zato što je bio policajac. Pokazao se kao sposoban kad je pohvatao one ustaše i Dražu Mihailovića, ali se poslije i sam pretvorio u policajca. Nije bio kulturan. Sve je kontrolirao. Ministarstvo vanjskih poslova je bilo pod njegovom kontrolom, imao je tu svoje ljude.

Ranković je bio Titu desna ruka. Sjećam se mnogih sastanaka, kad bi došla na red neka važna pitanja, koja je trebalo raspraviti, Tito bi presjekao raspravu i rekao: "To će Marko riješiti." Ne štitim Rankovića, ali uvjeren sam da on Tita nikada nije prisluškivao, niti ga je planirao zamijeniti. Ako je neko pomišljao da zamijeni Tita poslije njegove smrti, onda je to bio Kardelj. Međutim, Kardelj tu priliku nije dočekao.

Vaš odnos sa Titom prošao je put od bliskosti i međusobnog uvažavanja, pa sve do razlaza.

Sa Titom sam bio blizak u ratu i poslije rata. Ali već 1944. Tito više nije bio isti. S njim sam dugo bio na "ti", a posle sam procijenio da je bolje da se vratim na "vi". To sam učinio kad sam osjetio da se međusobno udaljavamo. Sa Titom sam se razišao kad sam zaključio da je on zarobljenik marksističko-lenjinističke škole. Laknulo mu je kad se pomirio s Rusima. Vidio sam da Tito nije više isti, onaj iz prvih godina rata, i da je postao žrtva vlastitog kulta.

Godine i ideologija učinile su svoje. Vidio sam da mu, kada je počeo stariti, više nisu bili potrebni ljudi poput mene. Bili su mu potrebni poslušni. Kad je ostario, okružio se poltronima. Naravno da je ostao sam. Ja mu se nisam udvarao. Zato me je i uvažavao, jer sam bio vrijedan po sebi, a ne po izljevima poltronstva. Kadsam video u kojem smjeru to sve ide, dao sam ostavku na sve funkcije, a poslije nekoliko godina prestao sam biti član Partije. Moja generacija je predugo bila na vlasti, sa mnogo grešaka i promašaja, koji su uglavnom bili radi prihvaćene ideologije. Bilo bi bolje da je i Tito ranije otišao sa političke scene. To bi bilo bolje i za njega i za Jugoslaviju.

Kako objašnjavate Titovu ravnodušnost prema političkoj eliminaciji niza značajnih ljudi?

Vlast uništava svaku osjećajnost. A Tito je imao preveliku vlast. Starost i velika želja za vlašću učinili su ga surovim i bezdušnim.

Da li ste uvijek vjerovali u viši smisao onog što ste radili?

Mnogi su me pitali zašto sam bio komunist. Bio sam ono što sam htio biti. Ne bih radio kad ne bih vjerovao u smisao onog što radim, ali nisam bio pretplaćen na ispravnost svega što sam radio. Griješio sam u ratu. Uskoro će izaći iz tiska knjiga Aleksandra Nenadovića "Razgovori sa Kočom". To je moj politički testament, moj oproštaj sa svijetom. Mislim da sam častan i pošten čovjek i zato sam mogao reći sve to što sam rekao. [/quote]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... ljena.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#215 Re: Intervju

Post by Haman2 »

SPC, Vučić i Dodik idu putem i idejama SANU "Memoranduma 2"

Dodik se potpuno vratio politici iz '91/'92. Izigrava novog Karadžića. Kao što se i Vučić vratio izvoristima Miloševićeve politike iz tog vremena s ambicijom da bude svesrpski lider, smatra politički analitičar i dobar poznavatelj prilika u regiji Azem Vlasi.

U razgovoru za Vijesti.ba, Vlasi se osvrnuo na sjednicu Sabora Srpske pravoslavne crkve (SPC), kojoj su prije nekoliko dana u Beogradu, na poziv patrijarha Irineja, prisustvovali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik.

Razgovarao: Delvin Kovač

Image

Kako generalno gledate na ishod te sjednice, ali i na izjave novinarima koje su nakon nje dali patrijarh Irinej, Vučić i Dodik?

VLASI: Vučić je patrijarhu Irineju otišao na Sabor da bi mu simbolički izrazio zahvalnost što je prije toga javno izgrdio narod koji mjesecima na ulicama gradova Srbije protestira protiv Vučićevog režima, rekavši da "protesti nisu dobra stvar, jer idu na ruku neprijateljima Srbije". Ništa se novo ne događa u odnosima između SPC-a i Vučića.

Trpanje Dodika i u toj prilici nije ništa novo. SPC i srpske vlasti još od Miloševićevih vremena imaju iste ideje i aspiracije po pitanju velikosrpskih pretenzija na tuđe teritorije. Zato SPC osporava autokefalnost makedonske i crnogorske pravoslavne crkve.

I još nešto vlasti i SPC imaju zajedničko - u Miloševićevo vrijeme krenuli su praviti "veliku Srbiju" po idejama "Memoranduma" SANU iz 1986. godine, a sad idu putem "Memoranduma 2", koji za polazište ima: 1. za ono što nije postignuto ratovima, sada treba nastaviti borbu političkim i diplomatskim putem; 2. sve loše što se Srbima pripisuje u vezi s ratovima treba odbaciti i prikrivati… Otuda sada i negiranja zločina koje su počinili i tretiranje zločinaca kao heroja i uvaženih ličnosti.

Bez zajedničkih faktora, svih Srba, ne može se riješiti jedno važno pitanje poput Kosova. Ova eparhija djeluje na području tri države - BiH, Hrvatske i Crne Gore, a možda i RS. Ako RS smatramo državom, to je čevrta - poručio je Dodik, koji ponovo jasno i otvoreno manji bh. entitet naziva državom. Kakav je Vaš stav po ovom pitanju?

VLASI: Dodik se potpuno vratio politici iz '91/'92. Izigrava novog Karadžića. Kao što se Vučić vratio izvoristima Miloševićeve politike iz tog vremena s ambicijom da bude svesrpski lider. Naravno, u novim okolnostima. Ali obojica računaju da je novo to što je njihova uzdanica Rusija nešto jača nego onda, a zapadne zemlje u izvjesnim problemima.

Kada su onomad proglasili "Republiku Srpsku" oni koji su taj cilj krenuli ostvariti zločinima, pa su završili pred licem pravde i dobili visoke kazne, oni su tu tvorevinu nazvali državom, a ne entitetom u sastavu BiH. Krajnji cilj je bio da se takva RS pripoji Srbiji. I za sve to imali su Miloševićevu podršku, oružje i svaku drugu podršku JNA i Srbije. Danas Dodik za to ima Vučićevu podršku, a računa i na Rusiju.

Sadašnja RS je entitet u okviru BiH, kao rezultat Dejtonskog sporazuma i to je jedino legitimno stanje. Dodik priziva duhove krvave prošlosti, a to nije dobro ni za bosanske Srbe, ni za RS.

A što se Kosova tiče, nemaju oni šta tu rješavati. Kosovo je neovisna država i ta se činjenica u pogledu srpskih ambicija ne može promijeniti. Vučić to dobro razumije. Razgovara se o normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije. Pitanje Kosova, baš kao u Miloševićevo vrijeme, potežu kao metaforu za pozivanje na srpsko jedinstvo.

Vučić je poručio da će nastaviti da se bori kako bi se izvuklo maksimalno za srpski narod na Kosovu i Metohiji, ali da neće pristajati na bilo kakve ucjene. Na šta je ovdje, po Vašem mišljenju, mislio Vučić?

VLASI: Vučić ništa novo ne nudi za Kosovo. I nema šta. Ono maksimalno što je već dato kosovskim Srbima sadrži "Ahtisarijev plan", a to je ugrađeno i u Ustav Kosova. Lokalnu vlast u kojoj većinu obnašaju Srbi, uz ravnopravni tretman sa svim drugim opštinama. Od deset takvih, u šest živi i manje od hiljadu Srba. Ali, eto, neka.

U Skupštini Kosova od 120 poslanika, Srbi imaju 10 mjesta koja funkcioniraju isključivo po nalozima iz Beograda, a ne svoje izborne baze. Srpski manastiri uživaju punu zaštitu i samostalnost. U Vladi Kosova tri ministra su Srbi. E, na kraju priče, Vučić bi da u srpskoj javnosti to prihvate kao svoj uspjeh i eto - zaštitio je kosovske Srbe. A oni su zaštićeni jer ih niko ne dira i naša ih država štiti kao i druge građane. Uostalom, država to mora činiti. Srbi su na Kosovu bolje zaštićeni, nego li Albanci u Srbiji.

Kako tumačite izjavu ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina, koji je u Banjaluci poručio da RS nema svoju vojsku, ali da je ima srpski narod?

VLASI: Vulin je Vučićev glasnogovornik za puštanje u eter izjava za testiranje. Da se vidi kakve će biti reakcije. Takvo je bilo i ono s nebuloznom tezom o "razgraničenju" između Srba i Albanaca, da bi Vučić na kraju kazao da je njegov plan o Kosovu proposal. Ovo što je Vulin provalio za vojsku, je kao onomad što je Srbima ponuđena JNA. Sada se Vojska Srbije nudi kao vojska svih Srba. Dakle, ništa novo.

(Vijesti.ba)
https://vijesti.ba/clanak/447067/spc-vu ... oranduma-2
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#216 Re: Intervju

Post by Haman2 »

MAX BERGHOLZ, AUTOR KNJIGE O MASAKRU U KULEN VAKUFU: "O pokolju u Kulen Vakufu nad 2.000 MUSLIMANA se šutjelo, jer su neki od odgovornih OTIŠLI U PARTIZANE"

Jedan čovjek je svaki dan tijekom 20 godina na željeznici radio sa čovjekom koji mu je ubio oca. Drugom se dogodio da mu se pokvari sat, i kada je otišao kod urara shvatio je da ovaj nosi na ruci sat njegova sina kojega su ubili i bacili u jamu u Martin Brodu. Žene su se susretale sa drugim ženama koje su ih pokušale ubiti na tržnici , tijekom sajmenog dana. Svi su bili naučeni šutjeti. To su bile dvije realnosti", kaže profesor Bergholz.

Image

Max Bergholz (46) kanadski je povjesničar i profesor, autor knjige "Nasilje kao generativna istina" koju je nedavno objavio sarajevski izdavač "Buybook". Bernoholz se u svojoj nagrađivanoj knjizi bavi stravičnim masakrom u bosanskom naselju Kulen Vakuf tokom dva sepmbarska dana 1941. godine kada je ubijeno više od dvije hiljade pripadnika muslimanskog stanovništva od strane, kako ih on naziva "ustanika".

Bila je to osveta lokalnih Srba za zločine i pljačku koju su prehodno nad srpskim stanovništvom počinile ustaše.

U intervjuu za zagrebački Jutarnji list pofesor Bergholz odgovarao je i na pitanje zašto se u bivšoj SFRJ i Bosni i Hercegovini o ovim tragičnim događajima nije govorilo i pisalo.

"Bratstvo i jedinstvo nije bilo iskreno nakon Drugog svjetskog rata, ali je atmosfera bila takva da su se morali tako ponašati. Postojala je jedna vrsta nasilja jer su se u isti kraj vratili i oni koji su počinili nasilje i oni koji su ga preživjeli. Jedan čovjek je svaki dan tijekom 20 godina na željeznici radio sa čovjekom koji mu je ubio oca. Drugom se dogodio da mu se pokvari sat, i kada je otišao kod urara shvatio je da ovaj nosi na ruci sat njegova sina kojega su ubili i bacili u jamu u Martin Brodu. Žene su se susretale sa drugim ženama koje su ih pokušale ubiti na tržnici , tijekom sajmenog dana. Svi su bili naučeni šutjeti. To su bile dvije realnosti", kaže profesor Bergholz.

On govori o još jednom važnom razlogu zbog kojeg se o događajima u Kulen Vakufu sa počeka Drugog svjetskog rata: "Neki koji su počinili masakr otišli su u partizane i o njihovim se zločnima nije moglo govoriti. Našao sam dokument u fondu saveza komunista sa nekog sastanka na kojem su kritizirali Muslimane u Kulen Vakufu jer su oni protestirali zašto nema spomenika njihovim žrtvama. Bili su proglašeni šovinistima jer su tražili spomenik za svoje žrtve. Svi su znali, ali zbog političke situacije nisu mogli govoriti o tome. To je isto jedna vrta nasilja, jer su jedni mogli govoriti o svojim žrtvama, a drugi nisu. Postojala je disciplina koja je odeđivala ponašanje. General Nikola Karanović je bio među (srpskim) ustanicima, neki kažu da je bio i sudionik. U svakom slučaju je bio odgovoran jer je zapovijedao tim ustanicima. Prvi spomenik je tamo partizanima bio podignut 1981.godine. Nikola Karanović je držao govor okupljenim ljudima, a ispred njega su bili oni koji u preživjeli masakr. Niko nije govorio o tome to godine. Takva je bila situacija."

(SB)
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/114 ... izane.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#217 Re: Intervju

Post by Haman2 »

LAZOVIĆ O ISKLJUČENJU IZ SDP-a: "Neke druge 'vrijednosti' su prevladale u rukovodstvu SDP-a" (VIDEO)
Miro Lazović jedan je od osam članova SDP-a koji su isključeni iz ove partije nakon sjednice Glavnog odbora. Bivši predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine i potpredsjednik SDP-a prvi put nakon isključenja govorio je za N1.

Image

"Moram reći da nisam očekivao ovako ishitrenu odluku, a da nismo imali razgovore o razlozima zbog čega je ova odluka donesena", kazao je Lazović na početku razgovora .

On je jedan od osnivača Socijaldemokratske partije 1992. godine kada ih je, kako kaže, u tim najtežim trenucima okupio Nijaz Duraković.

"U tim nekim vremenima prolazio sam i pobjede i poraze SDP-a i jedan period kada sam bio van SDP-a na način da se nisam slagao kako se vodi ta partija, ali sam ostao socijaldemokrata kroz SDU. Onda sam se vratio 2013. godine na poziv tadašnjeg lidera Zlatka Lagumdžije. Ove tri, četiri godine koliko sam u SDP-u, pokušao sam pomoći da otvori vidike i vizije prema svim onim socijalnim grupacijama koje su bile van SDP-ovog interesovanja, pogotovo prema vjerskim zajednicama. Moja teza je bila da gdje god se skupljaju ljudi mora biti socijaldemokratija. Ta ideja je najsličnija bh. mentalitetu, čovjeku koji bez obzira gdje živi, vapi za socijalnom pravdom, za solidarnošću, jednakošću, moralnim vrijednostima koje su protjerane iz bh. društva", poručio je Lazović.

Kako je naveo, bez obzira što je nailazio na otpore u SDP-u, trudio se da proicira dvije teze, teze o državi Bosni i Hercegovini i socijaldemokratiji kao ideji koja treba okuplja.

"Jedna od tih ključnih mojih teza u zadnja dva, tri mjeseca, i mislim da je tu došlo do neshvatanja i nesporazuma, bila je da BH blok mora ući u strukture vlasti 2018. kao najjači politički subjekt i da vuče bijele figure jer sam siguran da je došlo vrijeme do susreta građanskog i nacionalnog, odnosno etničkog pitanja u institucijama sistema. BH blok je morao, da je imao vizije, odgovornosti, pisati novu istoriju BiH, polako sklanjati sa političke scene etničke politike. Nije bilo vizije, nije bilo odgovornosti, neke druge 'vrijednosti' su prevladale u rukovodstvu SDP-a i donesena je odluka kakva je donesena. Zagovarao sam princip da DF i SDP se moraju ujediniti, a Naša stranka da bude poželjan koalicioni partner tom BH bloku. Kad god sam zagovarao princip da je prioritet odnos DF-a i SDP-a, nailazio sam na zidove, na ćutnju i bilo mi je jasno da od ujedinjenja i saradnje sa DF-om nema ništa. Ne isključujem tu i možda neke ishitrene poteze koji su dolazili iz DF-a kao što je kandidatura Željka Komšića bez dogovora BH bloka, ali to su marginalne stvari u odnosu na veće ciljeve koji su bili pred BH blokom, a to su država i jačanje građanske opcije", naveo je Lazović.

Kako je kazao, u rukovodstvu SDP-a "to nije urađeno na adekvatan način i sada je SDP od dobrih rezultata došao do gubitničke pozicije i to će se prije svega vidjetu u Tuzlanskom kantonu".

"Ja sam podržavao Tuzlanski kanton u svojim odlukama da kao najjača politička stranka moraju preuzeti odgovornost za TK i kreirati vlast. Imao sam pozive od ljudi iz TK, Bihaća, Brčkog. Ljudi ne mogu sebi da dođu da je donesena jedna ovakava odluka, a da nisu imali uvid zbog čega se to radi. Naslućivao sam da bi moglo doći do toga, s obzirom da je bio otpor rukovodstva saradnji i ujedinjavanju sa DF-om", kazao je.

Govorio je i o socijaldemokratskom pokretu.

"Pokret je nasto kao rezultat spoznaje jednog broja ljudi, da je država ugrožena, da je socijaldemokratija ugrožena. Moram iskreno i pošteno reći da ta ideja okrupnjavanja i ujedinjavanja socijaldemokratije krenula je od jednog malog broja ljudi među kojima sam i ja. Potrudio sam se da u kontaktima sa Željkom Komšićem, Ivo Komšić i ja, otvorimo razgovore na tu temu s obzirom da je DF u više navrata slao zahtjeve SDP-u da dođe do ujedinjenja".

Lazović je odgovorio i na optužbe da se ne može sjediti na dvije stolice.

"Moje 'dvije stolice' kroz čitav ovaj politički period su država BiH i socijaldemkratija kao ideja. Kako god to ko shvatio, ja od te dvije stolice neću odustati. Oni koji sjede na nekim drugim stolicama vrijeme će pokazati na kojim su to stolicama sjedili i sprečavali da se jedna prospreritetna ideja, ideja okupljanja socijaldemokratije, desi u ovom vremenu kada je BiH to najpotrebnije. Nakon svega, mislim da je problem u ličnim sujetama, u egoizmu pojedinih ljudi koji shvataju da, ako dođe do ujedinjenja, do stvaranja jedne jake socijaldemokratske partije, za neke ljude neće biti mjesta u rukovodstvima, bit će mjesta u organizacijama, ali neće biti mjesta na pozicijama gdje imaju moć, gdje koriste privilegije koje sada politička partija pruža. Otpor od strane tih ljudi je evidentan, ali sve pod javnom parolom 'mi jesmo za ujedinjenje', a ništa se ne radi. Ja jesam za ujednjenje DF-a i SDP-a, za saradnju sa Našom strankom. Oni neka kažu, ovi koji se protive, koji nas blate, neka javno kažu da oni to neće. Optužuju nas za nešto što ne stoji, pogotovo što sam čuo nedavno da je Džaferović dao pristanak za formiranje BH bloka što je notorna glupost. Prije Džaferovića mi smo bili kod Željka Komšića, ali na tezi otpora hrvatskoj Deklaraciji koja je donesena protiv BiH i nastojanjima hrvatskih evropskih parlamentaraca da u Briselu vode politiku protiv BiH", kazao je Lazović.

Kako kaže, ostaje na principima odbrane države i jačanja socijaldemokratije.

"Prepoznao sam zalaganja Željke Komšića koji je kao Zlatni ljiljan 1992. godine pa i danas ostao na istim principima odbrane BiH i on to ne krije. Ja ne krijem da su to i moje ideje. Ako mi možemo sjesti sa Zlatnim ljiljanom i braniti te principe, onda se mnogi trebaju pitati u mojoj stranci zašto su sjedili, na primjer, sa Vukotom Govedearicom i dogovarali opozicionu saradnju, a taj čovjek je prije rata rekao, parafraziram, da bi volio biti drugi Karadžić. Neko iz moje partije može sjediti sa Vukotom Govedaricom i koketirati sa tom politikom, a mi koji sjedimo sa Zlatnim ljiljanom Željkom Komšićem, mi se napadamo. Ja ću nositi taj teret, mene će uvijek voditi ideja borbe za državu BiH. Ja ostajem na tim principima, odbrane države BiH jačanja i ujedinjavanja socijaldemokratije", kazao je Lazović za N1.

Osim njega, odlukom Glavnog odbora, iz SDP-a su isključeni Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Emir Zlatar, Hakija Meholjić, Meliha Lekić, Zoran Mikulić i Rusmir Mesihović.
Napomena: Da pogledate VIDEO kliknite na link.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/114 ... video.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#218 Re: Intervju

Post by Haman2 »

KOMŠIĆ DEMOLIRAO NIKŠIĆA: "Predsjednik SDP-a prošao u parlament na kompenzacionoj listi - da imalo drži do sebe podnio bi ostavku"!

Ivo Komšić, jedan je od osam dugogodišnjih članova SDP-a koji su isključeni iz ove stranke odlukom Glavnog odbora SDP-a BiH. O ovoj temi, ali i o osnivanje socijaldemokratskog pokreta BiH, budućnosti u političkom životu, Komšić je govorio za N1.

Image

"Cijelo vrijeme razmišljam o tome, nisam bio u Sarajevu, u BiH uopće, pa me ta vijest zatekla vani. S jedne strane sam iznenađen tom odlukom, a s druge strane i nisam. Iznenađen sam zato što sam mislio da je ipak SDP demokratska stranka, ona je to po svom određenju, programu, deklaracijama. Ali je ovo ipak antidemokratski čin. Ne znam da je ijedna stranka, i najkonzervativnija, isključila neke svoje članove zato što su angažirani u nekom društvenom pokretu, u nekoj nevladinoj organizaciji. Ja mislim da se kod nas takav slučaj uopće nije desio. Sve stranke žele da njihovi članovi budu aktivni u društvenim pokretima jer se na taj način proširuje društvena baza koja daje podršku stranci u izborima. Svaka stranka želi da što više ima ljudi angažiranih u NVO, društvenim pokretima. S te strane sam iznenađen da je SDP isključio ljude koji su angažirani u jednom društvenom pokretu. Mene su onda trebali davno isključiti, ja sam osnivač Hrvatskog narodnog vijeća, od 1994. godine", kazao je Komšić za N1.

Naveo je i da s druge strane nije iznenađen.

"Kad sam bolje razmislio, pa to je čak bilo i za očekivati. Pogledajte ko je sve isključen. To su uglavnom članovi Glavnog odbora i svi su članovi Unije socijaldemokrata. Mi smo se prije četiri godine ujedinili, to ujedinjenje je vodio tadašnji predsjednik Zlatko Lagumdžija i on je vrlo korektno obavio ujedinjenje tih stranaka. Zna se i to da smo mi radi njega izašli iz SDP-a, ali on je shvatio da je to pogrešno, ta fragmentacija koja je i poslije nas uslijedila. On je shvatio da ta fragmentacija uništava i SDP i lijevu opciju u BiH. On se strašno zalagao kao predsjednik stranke da se mi ujedinimo i mi smo napravili to ujedinjenje. Tada su uglavnom ovi ljudi koji su vrhu stranke bili protiv tog ujedinjenja. Mi smo se ujedinili, Lagumdžija je vodio računa da se poštuju kvote",poručio je Komšić.

Kako je kazao, SDP od Kongresa ove stranke izbjegava da krene u proces ujedinjenja.

"Prije dva mjeseca, Glavni odbor je donio odluku da se ide u ujedinjenje sa DF-om. To je bilo prije dva mjeseca. DF je javno izrazio želju da želi ujedinjenje sa SDP-om, da ova fragmentacija ne vodi ničemu. Mi smo na tom Glavnom odboru, baš ovi koji su isključeni, svi se zalagali da se taj proces ujedinjenja odmah otpočne. Međutim, šta je rukovodostvo stranke uradilo? Oni su 15 dana nakon tog odbora zakazali novi Glavni odbor i raspisali unutarstranačke izbore. Ne možete provesti unutarstranačke izbore ako želite ujedinjene sa drugim strankama. Mi smo očekivali da će SDP krenuti u proces izvršenja odluka svojih organa. Onda smo krenuli da napravimo društveni pokret koji će dovesti do ujedinjenja ljevice u BiH", naveo je Komšić i dodao:

"Mi smo napravili pokret da napravimo jednu široku društvenu osnovicu ljevice koja će izvršiti društveni pritisak na lijeve političke organizacije da se ujedine. Kad bi se ujedinila ljevica, ona bi pobijedila svaki put na izborima. Imamo i dalje ambiciju da formirano jedan jak društveni pokret, da se cijela ljevica u BiH ujedini. Pogledajte kako se desnica ujedinila, kako se evropska desnica ujedinila dotle da jedna Angela Merkel dolazi na promotivni skup HDZ-a, a znamo kakva je stranka HDZ, sve suprotno od onoga za šta se zalaže Angela Merkel. Ali, njima je stalo da desnica nastupi jedinstveno u Evropskom parlamentu. Šta je sa ljevicom? Fašizam raste svuda oko nas".

Naveo je da će i dalje insistirati da se ljevica ujedini.

"Ako ne napravimo taj pokret u ovom društvu, mi smo u cajtnotu, nemamo puno vremena. Desit će se da će nam oni potpuno razoriti društvo na etnonacionalnoj osnovi, jer su već uhvatili omladinu u svoju nacionalističku mrežu. SDP je najjača ljevičarska stranka u BiH, ona mora biti predvodnik toga. Mi se zavaravamo iz jednog izbornog ciklusa do drugog. Dokle ćemo sa strane gledati kako nam nacionalisti razaraju državu i društvo. Nestaje nam država, je li vi vidite to? Vidite li da su oni vlast nacionalno izdijelili", poručio je Komšić
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/115 ... tavku.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#219 Re: Intervju

Post by Haman2 »

KANDIDAT ZA PREDSJEDNIKA SDP-a, EDIN DELIĆ: "Mislim da SDP ima bolje članstvo nego rukovodstvo"!
U nedjelju, 26. maja, članovi SDP-a po sistemu "jedan čovjek-jedan glas" birat će novog predsjednika između trojice kandidata: Nermina Nikšića, Svetozara Pudarica i Edina Delića.
I dok javnost manje više zna sve o dvojici kandidata - Nerminu Nikšiću, koji je od 2010. d0 2014. godine bio federalni premijer, i Svetozaru Pudariću, koji je u istom razdobju bio dopredsjednik Federacije BiH, o trećem kandidatu, Edinu Deliću, zna se jako malo.

Image

Delić je rođen u Lukavcu 1966. godine, i trenutno je načelnik te općine od proljeća 2016. godine kada je pobijedio kao nezavisni kandidat uz podršku SDP-a. Tek nakon pobjede na loklanim izborima u Lukavcu, Delić se učlanio u SDP-u, i započeo svoju političku karijeru.

Delić je profesinalno zaposlen na Univerzitetu u Tuzli kao redovni profesor u naučnoj oblasti “Geookolinski inženjering”.

Školske 2003-2004. godine boravio je 8 mjeseci kao „Fulbright visiting scholar“ (Fulbright gostujući profesor) na univerzitetima West Virginia University i Colorado School of Mines.

Objavio je četiri knjige i niz naučno-istraživačkih radova u zemlji i inostranstvu. Učesnik je ili rukovodilac na nizu projekata, među kojima treba posebno istaknuti projekte finansirane od strane Evropske unije (Tempus), NATO (Science for Peace) i UN (Quality Assurance HE).

Delić za „Slobodnu Bosnu“ kaže da se za predsjednika SDP-a kandidirao s ambicijom da pobijedi i pomogne da se ta partija izvede iz duboke idejne, kadrovske i finansijske krize kroz koju prolazi već neko vrijeme.

Delić kaže da je došlo krajnje vrijeme za radikalne promjene u najužem rukovodstvu SDP-a.

-SDP okuplja gotovo 50.000 članova, s mnogima sam se sreo i upoznao tokom predizorne kampanje, i mogu reći da SDP ima bolje članstvo nego rukovodsvo. Odnosno, da budem percizniji, članstvo SDP-a zaslužuje bolje rukovodstvo od postojećeg. Sreo sam tu armiju istinskih socijaldemokrata i dodatno osnažio vjeru da ova partija može i mora bolje.

Nije tajna da je SDP opterećen nizom teških problema i da su neki eskalirali do te mjere da dovode u pitanje ugled i kredibilitet svih nas. Ne smatram da je javna diskusija o takvim problemima štetna po SDP. Naprotiv, smatram da će zrela rasprava i iskrena borba protiv slabosti kojih smo svjesni biti jasna poruka građanima da smo ozbiljna organizacija koja ima snage suočiti se sa najtežim izazovom: promijeniti sebe za primjer društvu.

U slučaju da pobijedite na unutarstranačkim izborima, šta biste promijenili u rukovodstvu DP-a?



Mnogo toga. Sigurno ću predložiti da se odgodi predstojeći Kongres ili da bude samo "izvještajni", na temelju čega bi dobili cjelovitu analizu: od rezultata rada na izborima, preko finansijskog stanja i konačno do trasiranja neophodnih reformi. Prvi red poteza odnosi se na urgentne mjere kojim bi se SDP demokratizirao, uveo sistem predstavljanja baze poput delegatskog sistema, oslobodio unutrašnji dijalog i polemika unutar Partije, te otklonili svi razlozi zbog kojih naši članovi pričaju o socijaldemokratiji izvan SDP-a.

Drugi set promjena odnosi se na reforme kojim će se osigurati jačanje društvenog uticaja SDP-a kroz hvatanje u koštac na terenu sa svim temama i pitanjima od interesa građana, te borba kroz organe vlasti gdje god možemo postizati naše političke ciljeve. A prvi politički cilj mora biti razvoj društva na principu vladavine prava, socijalna pravda i solidarnost, ekonomski razvoj i euroatlanske integracije. Nedopustivo je da se bilo koji personalni ili interes grupacija unutar stranaka nameće iznad interesa građana zbog kojih postojimo.

Vjerujete li u demokratičnost izbora u SDP-u? Obično se kaže da pobjeđuje onaj ko broji glasove, a ne onaj koji osvoji najviše glasova...

Vjerujem u demokratski kapacitet SDP-a da očuva kredibilitet izborbog procesa i na tom poslu radim aktivno sa pravom armijom volontera. No, pouzdano znam da u našim redovima imamo nekoliko pojedinaca koji se neće libiti učiniti sve što budu mogli da promijene izbornu volju naših članova.

Tokom cijele kampanje obilazim BiH i šaljem poruku da od kredibiliteta naših unutarstranačkih izbora zavisi naš ukrupnikerdibilitet. Niko se ne bi smio igrati s kredibilitetom SDP-a.

Možete li spriječiti eventualne izborne manipulacije?

Prema saznanjima sa terena postavili smo dovoljno barijera da spriječimo takve pokušaje. Posebno me raduje emocija koju vidim kod naših članova kada pozivam da zajedno čuvamo izborni rezultat. Budi se u SDP-u neka vrsta kombinacije ponosa i inata koja je potrebna u poltiičkoj borbi koju vodimo.

Dakle, vjerujem u demokratičnost izbora, ali ne isključujem da dođe do devijacija. Raduje me što takva prijetnja dolazi iz veoma uskog kruga ljudi. Čak mi se čini da predsjednik Nikšić nije dio toga ili ja bar nemam saznanja da je to tako. Moj je utisak da se u njegovoj blizini nalazi nekolliko veoma pogrešnih ljudi koji su spremni na prljave radnje - ne zbog Nikšića, već zbog svojih pozicija, interesa ili privilegija.

Zbog čega je, po Vašem mišljenju, Nikšić izbjegao TV duel s tobom i Svetozarom Pudarićem?



Mislim da se uplašio ishoda suočavanja. Mislim da su ga krivo posavjetovali njegovi najbliži saradnici za koje se pokazalo da baš i nisu mnogo vješti u procjenama i poslu koji obavljaju.

Njegovi savjetnici su procijenili da sam ja prilično nepoznat članstvu SDP-a, te da će plasiranjem spinova protiv mene završiti posao.

Ovaj pokušaj je propao uspješnim probojom blokade koju smo sačinili obilazeći veliki broj naših organizacija, medijskom promocijom i preko društvenih mreža.

Slijedile bi onda optužbe koje ne prolaze temeljni test logike. Ako bi npr. TV Hayat pozvao nas trojicu, tim oko predsjednika bi proglasio ovu TV neprijateljskom - pa čak i Damir Mašić, koji je tri godine radio na ovoj televiziji. Ako bi mene podržao neko (npr. Lagumdžija ili Lazović) slijedilo bi anatemisanje ovih ljudi, do isključenja iz Partije. Ako bih se ja oglasio na društvenim mrežama o bilo kakvoj temi, slijedile bi optužbe da rušim ugled SDP-a itd.

Sve do spinovanja da sam ja "ageent" nacionalnih stranaka sa ciljem da srušim SDP.

Potcijenili su ovi spin-majstori inteligenciju članova SDP-a.

Izostanak duela ostaje velika crna mrlja predsjednika Nikšića koju neće moći oprati do kraja svoje karijere. Isti taj predsjednik koji je u oktobru pozivao Bakira Izetbegovića na duel gdje god to ovaj poželi, kukavički je odbio duel sa mnom i Pudarićem tamo gdje je sam mogao birati: unutar Partije, ili izvan nje.

S ozbirom da nemate dugu političku karijeru iza sebe, ni generalno, a ni unutar SDP-a, poznajete li dovoljno SDP, poznajete li njenu bazu, odnose koji vladaju unutar rukovodstva?

Upoznao sam i ljude i kako funkcionira SDP. Nije mi prvi puta da se hvatam u koštac sa sličnim izazovima. Osim toga već sam oko sebe okupio veliki tim istinskih socijaldemokrata koji se međusobno dopunjavaju i spremni su raditi "od jutra do mraka" za svoju Partiju ne očekujući nikakvu materijalnu korist ili privilegiju. Mi nismo tu zbog limuzina, plaćenih mobitela, vozača ili "uvaljivanja" na kompenzacijske ili indirektne mandate. Mi smo tu da se borimo za promjene bosanskohercegovačkog društva na univerzalnim načelima socijalne pravde. SDP bašini stogodišnju tradiciju borbe za pravednije društvo i taj kapital nemamo pravo ni devalvirati ni olako potrošiti.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/115 ... dstvo.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#220 Re: Intervju

Post by Haman2 »

Bećirović: Sutra odlučujemo hoće li SDP opstati ili postati satelit vladajućih stranaka

Image

Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i potpredsjednik SDP-a Denis Bećirović kazao je u razgovoru za Klix.ba kako smatra da su za nerad Parlamentarne skupštine BiH odgovorne vladajuće partije, a najviše SNSD-a pa time i Dodika koji postaje i evropski, a ne samo bh. problem.
Vlast na nivou institucija BiH prema svim procjenama činit će SDA, HDZ BiH i SNSD zajedno s manjim. Vjerujete li da će ove stranke, s obzirom na evidentna neslaganja o NATO integraciji i Izbornom zakonu BiH, imati kapacitet da u skorije vrijeme uspostave Vijeće ministara BiH? Kakav nas mandat čeka?

Vladajuće etnokratske stranke su bez vizije, strategije i ozbiljnog programa, kao i bez bilo kakvog konsenzusa oko ključnih pitanja za građane i narode države Bosne i Hercegovine. Na tu činjenicu sam upozoravao i prije Općih izbora 2018. i to se obistinilo. O njihovoj novoj prevari birača i iznevjerenim predizbornim obećanjima suvišno je i govoriti. Ljudi zbog takve politike odlaze masovno iz zemlje jer im etnokratske stranke jedno obećavaju prije izbora a sasvim drugo rade poslije izbora.

Neophodno je što prije mijenjati paradigmu i ujediniti se u borbi protiv zajedničkih problema. Samo ih osviješćeni i ujedinjeni možemo riješiti. Nijedan problem u državi Bosni i Hercegovini ne mogu riješiti tri "nacionalne reprezentacije". Nedopustivo je da neki od čelnika vladajućih stranaka uopće koriste termin "reprezentacija". Ljude u našoj zemlji termin "reprezentacija" asocira, prije svega, na velike sportiste poput Džeke, Barbareza, Misimovića, Pjanića... Vođe monoetničkih stranaka nisu predstavnici nikakvih "nacionalnih reprezentacija", oni predstavljaju tri monoetničke političke kamarile povezane ličnim koristoljubljem. SDP BiH pripada svim građanima i narodima države Bosne i Hercegovine. Da se SDP-e BiH svrstao u jednu od "nacionalnih reprezentacija" to bi bio početak kraja ove nasnažnije i najstarije multietničke političke partije.

Vjerujem u Bosnu i Hercegovinu i njene demokratske snage. Kad god su se u historiji naše zemlje građani ujedinili u namjeri da riješe veliki zajednički problem, u tome su uspjeli. Razjedinjeni, nikada nisu uspjeli niti u jednoj oblasti, osim što su "majstorima" lova u mutnom, omogućili bogaćenje, a destruktivnim snagama, dominaciju nad građanima Bosne i Hercegovine. Građani naše zemlje su postali svjesni da je država Bosna i Hercegovina u velikoj krizi i da smo trenutno daleko od pravedne i uređene države. Nepravda je prisutna u gotovo svim sferama društva. Sve veće je socijalno raslojavanje na mali broj bogatih i veliki broj siromašnih, a nacionalna neravnopravnost je postala svakodnevica u velikom dijelu države. Da budem do kraja iskren, nepravdu generira i dejtonski Ustav BiH koji je normirao neprirodnu dominaciju nacionalne nad građanskom političkom opcijom.

Ustav BiH, kao dio sporazuma iz Dejtona, u tome je bio nekonzistentan. Ta nekonzistentnost proizilazi iz brojnih ustupaka radikalnim etnokratskim opcijama koje i danas žele da razore nezavisnost, suverenitet i državnost Bosne i Hercegovine. Aneks 4 i prateće ustavno pravo obrazovali su sistem koji usporava demokratski i socijalni razvoj Bosne i Hercegovine i koji opstruira racionalna mjerila ljudskog uspjeha i konkurenciju znanja i stručnosti. Smatram da je očuvanje i razvoj evropske i pravedne Bosne i Hercegovine strateški intreres i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba, i svih drugih građana. Zajedno se moramo posvetiti izgradnji evropske, socijalne i pravedne države Bosne i Hercegovine.
Nikada ne smijemo odustati od naše vizije da će Bosna i Hercegovina postati stabilna, demokratska i istinski jedinstvena država ravnopravnih građana i naroda. Uvjeren sam u snažan potencijal demokratskih snaga u našoj zemlji koji moramo probuditi. Ne vjerujem u postojanje političke volje vladajućih stranaka da nas istinski usmjeravaju ka punopravnom članstvu u EU i NATO-u. Moramo dodatno ojačati SDP BiH i graditi istinsku opozicionu demokratsku alternativu vladajućoj etnokratskoj politici.

U nedjelju će biti održani izbori za predsjednika SDP-a. Ko je Vaš favorit i kakvo je Vaše mišljenje o politici koju je u proteklom periodu vodio Nermin Nikšić?

O novom predsjedniku SDP-a BiH odlučuju članovi SDP-a BiH na cijeloj državnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. SDP BiH je jedina politička partija koja na takav demokratski i sveobuhvatan način bira predsjednika. To je velika prednost SDP-a BiH u odnosu na druge stranke i jedan od dokaza snažne unutrašnje demokratizacije. Za sada članovi u drugim strankama mogu samo sanjati o takvim demokratskim unutarstranačkim izborima.

Poštujem sve članove SDP-a i zalažem se za potpunu slobodu njihovog izbora. Zato ću poštovati njihovu odluku i izbor, bez obzira na to kome će ukazati svoje povjerenje. Volja članstva je ispred i iznad bilo kojeg pojedinca. Naravno, kao jedan od članova i ja imam pravo glasa i moram jasno reći da nemam nikakvih dilema. Nermin Nikšić je, prema mom sudu, ubjedljivo najkvalitetniji kandidat i moj glas ide njemu. Za Nikšića glasam ne zato što su drugi protukandidati loši, nego zato što je on najbolji kandidat za funkciju predsjednika partije. Njegova prednost su iskustvo, znanje, tolerancija, sposobnost okupljanja, hrabrost i konkretan program jačanja SDP-a. Posebno cijenim što se Nikšić kampanji nije bavio drugim kandidatima već je govorio o vrlo konkretnim stvarima nudeći rješenja kako i na koji način treba dalje jačati i razvijati multietnički SDP BiH.

Uprkos prizemnim i nekorektnim udarcima koje je doživio u ovoj unutarstranačkoj kampanji, Nermin Nikšić je vodio čistu, poštenu i dostojanstvenu kampanju. Pokazao je kako se trebaju okupljati članovi SDP-a i kako se vodi odgovorna politika. Nermin Nikšić nije sijao sjeme razdora među ljudima. On nije zavađao ljude u SDP-u, nije prenosio teške riječi, nije izmišljao neistine, on je mirio i povezivao ljude. Nama upravo treba to: da još bolje povežemo i ujedinimo ljude u SDP-u, a ne da ih zavađamo i dijelimo zbog bilo čijih sebičnih ambicija.
Nažalost, drugi kandidati su sijali klevete, defetizam i nemir u članstvu. Takvom politikom neprijatno su iznenadili mnoge dobronamjerne ljude i nanijeli političku štetu i sebi i SDP-u. Vjerujem da će Nermin Nikšić nakon izbora još hrabrije ući u reformiranje SDP-a, slijedeći Program i Statut SDP-a. Kao šef Izbornog štaba Nermina Nikšića na državnom nivou bezrezervno sam stao uz njega. On je, prije svega, sposoban i dobar čovjek, timski igrač koji poštuje druge ljude i čuva ideju SDP-a BiH.

Također, važno je naglasiti da je moja matična tuzlanska organizacija donijela jednoglasnu odluku da podrži Nermina Nikšića. Ako je suditi prema raspoloženju velikog broja članova, on će ubjedljivo pobijediti u Gradu Tuzli. Naravno, osim Tuzle očekujem da Nikšić ubjedljivo pobijedi u ogromnoj većini gradova i općina u Bosni i Hercegovini. Članovi SDP-a su definitivno shvatili da ovi izbori nisu pitanje hoće li Nermin Nikšić biti ili neće biti predsjednik SDP-a. Mi u nedjelju odlučujemo hoće li opstati SDP BiH ili će postati satelit vladajućih stranaka. Nermin Nikšić je čvrsta garacija da nećemo biti „ikebana“ aktuelne vlasti i da će SDP BiH nastaviti trend rasta. Ne zaboravimo, SDP-e je ubjedljivo najjača i najperspektivnija partija lijeve orjentacije u Bosni i Hercegovini. Najbolji dani su tek ispred SDP-a. Naravno, uoči svakih unutarstranačkih izbora dođe u određenoj mjeri do povećanja tenzija, naboja, emocija, teških riječi... To će se sve brzo smiriti. Ostaje SDP BiH koji će sigurno u narednom razdoblju jačati u interesu svih građana i naroda Bosne i Hercegovine.

Mediji spekulišu kako ste Vi najizgledniji čovjek za funkciju zamjenika predsjednika SDP-a. Jeste li uopće zainteresovani za tu poziciju?

Lične ambicije sam potpuno podredio pobjedi Nermina Nikšića i jačanju SDP-a BiH. Nisam od onih koji trče za bilo kojom funkcijom, ali ni od onih koji bježe od povjerene odgovornosti. Kada je 27.000 ili preko 94 posto članova na prvom i jedinom referedumu u historiji SDP-a BiH, ali i u historiji političkog života u Bosni i Hercegovini, prije godinu dana, na tajnom i demokratskom glasanju, odlučilo i glasalo da budem kandidat za člana Predsjedništva BiH nisam iznevjerio članove SDP-a i ušao sam svjesno u krajnje neravnopravnu izbornu bitku. Uprkos tome, osvojio sam blizu 200.000 glasova, što je najbolji rezultat koji je ikada u SDP-u ostvario neki kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.

Odlučno ću se zalagati da multietničku strukturu SDP-a BiH, i u rukovodstvima na svim nivoima, i u članstvu, dodatno ojačamo i unaprijedimo. To je važno i za državu Bosnu i Hercegovinu i za SDP BiH. Nermin Nikšić, zajedno sa svojim timom, ima namjeru da poslije Kongresa SDP-a napravi još jedan važan korak naprijed u tom pravcu. U pogledu nacionalne strukture rukovodstva želimo napraviti pozitivan iskorak koji će SDP-e predstaviti još više kao istinsku multietničku partiju. Pored predsjednika SDP-a BiH, želimo da ljudi iz svih naroda budu zastupljeni na ključnim funkcijama u SDP-u. Vjerujem da će takvo opredjeljenje podržati članovi SDP-a, delegati na Kongresu i članovi novog Glavnog odbora SDP-a. U tom procesu želim i borim se da napravimo veliki iskorak naprijed u odnosu na trenutno stanje.

Također, zbog multietničkog karaktera SDP-a vjerujem da nećemo uvesti niti jedan oblik nacionalne ili druge diskriminacije za bilo koju funkciju u partiji jer u SDP-u ljudi iz svih nacija, i oni koji su konstitutivni i oni koji nisu, mogu biti kandidirani i izabrani na svaku poziciju, od predsjednika SDP-a BiH do predsjednika osnovnih organizacija u mjesnim zajednicama. SDP BiH je uvijek bio opredijeljen da svakom članu obezbijedi puno aktivno i pasivno biračko pravo. To je velika vrijednost i vjerujem da redukcionističkim kriterijima, koji su snažno podržani od konkurentskih stranaka, nećemo dovesti u pitanje tu vrijednost. Naprotiv, u skladu sa presudom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić – Finci, kao i u nizu drugih presuda Evropskog suda, učinit ćemo sve da takva politika zaživi u cijeloj Bosni i Hercegovini. Dakle, da svi mogu bez diskriminacije da budu kandidirani i birani na sve funkcije u SDP-u. Takva politika je budućnost države Bosne i Hercegovine. Naravno, kao najveća i najstarija multietnička partija vodit ćemo računa o nacionalnoj strukturi, kao i o spolnoj, dobnoj i teritorijalnoj.

Na kraju, da potcrtam, zbog budućnosti SDP-a BiH bit ću, kao i do sada, dio rješenja, a ne problema unutar SDP-a. Odlika odgovornih političara nije da individualno iznose svoje stavove i zbunjuju naše članove, već da svoje ideje i argumente usaglašavaju sa drugima i nastupaju kao dio snažnog tima. Naravno, o novom timu SDP-a odlučivat će članovi SDP-a, a ne pojedini krugovi pod kontrolom režimskih stranaka koji na svaki način pokušavaju diskreditirati SDP BiH. To nećemo dozvoliti!

Javnost u Bosni i Hercegovine svjedoči potpunoj blokadi rada državne zakonodavne vlasti. Parlamentarci, uprkos tome što ništa ne rade, redovno primaju plaće. Kakav je Vaš stav u vezi s tim? Je li došlo vrijeme da se ovaj problem riješi i zakonski?

To je direktna odgovornost vladajućih stranaka. Istina, u ovom slučaju najviše SNSD-a koji vodi antidržavnu i antimirovnu politiku. Dodik i SNSD nisu problem samo Bosne i Hercegovine. To je problem i Evropske unije jer na svom pragu ima destruktivnog političara koji se ne libi da zarad kratkoročnih političkih poena "zapali" cijeli region. To se ne smije potcijeniti.

Kada je riječ o parlamentarcima oni trenutno nemaju nikakvih rezultata. Nažalost, na Općim izborima 2018. najviše glasova su dobili upravo oni kandidati koji su najviše izostajali sa sjednica i oni koji se nisu skoro nijednom javili za riječ u parlamentima. Kako je to moguće?! Neki su izgleda procijenili da je najbolje da igraju na kartu "kratkog pamćenja". Oni se ponašaju prema principu da ništa ne rade gotovo četiri godine mandata, ali da u posljednja dva-tri mjeseca pred izbore ulože velike sume novca u predizbornu kampanju i da se biračima pred izbore predstave kao kvalitetni političari. Zašto smo kao društvo to dozvolili? To je ozbiljan problem koji moramo otvoriti i riješiti. Izgleda da je za režimske stranke najbitnije da imaju ogroman novac i da s tim novcem kupuju sve one društvene resurse koji im osiguravaju najskuplju kampanju u predizbornim mjesecima i pobjedu na izborima. U takvom ambijentu se potpuno obesmišljava parlamentarni i politički rad. To je nužno promijeniti.
https://www.klix.ba/vijesti/bih/becirov ... /190525049
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#221 Re: Intervju

Post by Haman2 »

SDP nije obična stranka, mi smo brana od nacionalističkih politika

Image

SDP nije obična stranka, ma koliko to zvučalo kao parola, zato mi uvijek pobuđujemo mnogo pažnje...

SDP će uvijek biti na oku javnosti koju zaista zanima šta se dešava, jer u SDP-u vide branu od nacionalističkih politika, kao i na oku ostalih stranaka koji pokušavaju raznim manipulacijama destabilizirati SDP.

Kazao je ovo u intervjuu za Vijesti.ba aktuelni predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić povodom predstojećih nedjeljnih izbora za prvog čovjeka ove partije.

Nikšić je u intervjuu govorio o prethodnom mandatu na mjestu lidera partije, predstojećim izborima, planovima za budućnost.

Razgovarao: Haris Ljevo

SDP BiH je prije skoro pet godina promjenom Statuta stranke uveo jedan novi princip na političkoj sceni, ne samo BiH već i zemalja regiona, da predsjednika partije biraju svi njeni članovi. Kako danas gledate na ovakav način izbora i koliko se on pokazao uspješnim?

NIKŠIĆ: SDP je pionir unutarpartijske demokratije. Testirali smo taj proces, koji se pokazao uspješnim i vratio povjerenje članstva, nakon lošeg rezultata 2014. godine. Međutim, to nije jedini izazov koji smo imali. SDP svoju demokratiju dokazuje i kod donošenja odluka, jer o tome uvijek raspravljaju organi, da li Predsjedništvo ili Glavni odbor za bitnije odluke. Na taj način je demokratija osigurana na više nivoa, a ne samo pri izboru predsjednika, nego i nižih funkcija. Princip jedan čovjek – jedan glas približava predsjednika članstvu, jer svaki član direktno bira svog favorita i to doista jeste festival demokratije. Na svima je nama da se učimo još odgovornosti koju nosi demokratija. Mislim da je za ponos što SDP može reći da je u nečemu prvi u regionu.

Na prošlim unutar partijskim izborima dobili ste povjerenje većine članova da nakon lošeg izbornog rezultata 2014. godine pokušate vratiti SDP na pobjednički kolosijek. Izborni rezultat iz 2018. godine pokazuje da ste u tome uspjeli i da je SDP bio jedna od rijetkih stranaka koja je ostvarila bolji izborni rezultat u odnosu na prethodne izbore. Kako danas gledate na ovaj prethodni period oporavka SDP-a?

NIKŠIĆ: S obzirom da smo uradili takozvani restart partije, odnosno, potpunu reevidenciju članova, gdje se čak i predsjednik morao ponovo učlaniti u SDP mi smo 2014. godine krenuli od početka. Nisu četiri godine dovoljne da se sve popravi, ali činjenica je da smo od tada bilježili konstantan rast. Neprestano smo bilježili porast članstva, potpuno novih članova kao jučer u Banja Luci i Laktašima, gdje se 78 novih članova pridružilo porodici SDP-a. Cijela ova godina obilježena je intenzivnim osnaživanjem članstva.

S druge strane, prvo smo rasli na lokalnim izborima 2016. godine i povećali broj načelničkih mjesta. Na posljednjim izborima smo imali rast od 50% i da nije bilo izbornih krađa vjerovatno bi imali i svog člana Predsjedništva BiH. Ako uzmemo da smo testirali unutarpartijsku demokratiju, a pri tome se borili i na izborima uz konstantan rast, vjerujem da možemo pozitivnim ocijeniti protekli period. Naravno, neki procesi još traju i trebaju biti nastavljeni.

Izbori u SDP-u izazivaju čini se veću pažnju nego činjenica da ni osam mjeseci nakon Opštih izbora u BiH još uvijek nismo dobili nove vlade na državnom i federalnom nivou, kao i u nekim kantonima. Zašto je SDP toliko interesantan ljudima, pa čak i onima koji nisu njegovi članovi i nemaju pravo glasa na ovim unutar partijskim izborima?

NIKŠIĆ: SDP nije obična stranka, ma koliko to zvučalo kao parola, zato mi uvijek pobuđujemo mnogo pažnje. SDP će uvijek biti na oku javnosti koju zaista zanima šta se dešava, jer u SDP-u vide branu od nacionalističkih politika, kao i na oku ostalih stranaka koji pokušavaju raznim manipulacijama destabilizirati SDP.

Za državu, pa i medije, formiranje vlasti bi trebalo biti prioritet jer to se tiče svih građana BiH. Možda je to i dio odgovora zašto se fokus usmjerava prema SDP-u, da se ne vidi nerad onih koji moraju raditi. Pored činjenice da nam pojedini mediji žele isporučiti mišljenja iz tuđih stranačkih kuhinja, ovo je i potvrda o snazi SDP-a i njegovoj bitnosti u društvu. Nakon našeg NE nacionalistima, dobili smo pozitivan odziv javnosti i naših glasača koje nismo iznevjerili.

Proteklih dana imali smo priliku čuti tako oštre poruke vaših protiv kandidata na vaš račun da se ponekad činilo kao da se radi o ljudima iz drugih stranaka. Kako gledate na to i otkud takve poruke?

NIKŠIĆ: Jasno mi je da protukandidati moraju napraviti razliku, ali mi nije jasno da se u tom nastojanju prelaze granice i postoji spremnost da se nanosi šteta SDP-u. Kako uopšte komentarisati anatemisanje svih ljudi koji su meni dali podršku? To je naročito došlo do izražaja kad su u pitanju ljudi iz Tuzle i TK prije svih Denis Bećirović i Jasmin Imamović, ali i drugi koji su proglašeni izdajnicima zbog moje otvorene podrške.

Sada sličnu sudbinu doživljavaju i Zukan, Vojin, te ostali moji najbliži saradnici u SDP-u. Intelektualci koji su mi dali podršku, na što imaju puno pravo doživjeli su brutalne uvrede.

S druge strane, pojedini SDA članovi se direktno svrstavaju i pokušavaju ostvariti uticaj na našim partijskim izborima. Oni imaju potpuno otvoren pristup medijima pod direktnom kontrolom SDA. Ne slažem se da se kampanja vodi na takvim medijima pri čemu se iznose najgore stvari o SDP-u, često potpuno proizvoljne i netačne, to ne može biti dobro za partiju. Žao mi je što se iznose neistine, koje su provjerljive svakako, a na kojima onda paradira medijska mašinerija bliska SDA. Vjerujte da bih imao puno toga za odgovoriti, ali sam se odlučio da vodim pozitivnu kampanju i čuvanje ugleda SDP-a.

Jedan od projekata koji ste započeli kao predsjednik SDP-a bio je i okrupnjavanje građanskih i lijevih stranaka što je rezultiralo pokretanjem BH. bloka. Kakva je budućnost ovog projekta i možemo li očekivati njegovo širenje na još neke stranke, ukoliko dobijete povjerenje članova SDP-a za još jedan mandat?

NIKŠIĆ: BH blok se pojavio kao opcija nakon izbornih rezultata svake od građanskih stranaka, ali je sada već šira pojava od toga koja podrazumijeva pokret temeljen na principima. Zbog toga smo krenuli u formalizaciju BH bloka, a tamo gdje smo u vlasti funkcioniramo sasvim dobro. Nužno je tu saradnju ozvaničiti i nekim dokumentom, zbog jasnog pozicioniranja pred lokalne izbore. Imamo u planu širenje BH bloka, koji bi tu prihvatio druge stranke po ranije utvrđenim principima, da svi znaju šta BH blok želi, ali i osnaživanje tog bloka kao društvene promjene i pokreta koji podržavaju nevladin sektor, intelektualci i ugledni građani koji dijele našu viziju multietničke BiH koja funkcionira i radi za dobrobit svih naših građana.

Ukoliko dobijete povjerenje članova partije da i u naredne četiri godine budete predsjednik, kakav SDP možemo očekivati u narednom periodu?

NIKŠIĆ: SDP se već odlučio za svoj pravac, poput odluke da ne koaliramo sa nacionalistima i budemo privjesak u vlasti gdje ne bi mogli donositi stvarne promjene. Također, nismo dopustili da nas ucijene i da zbog parcijalnih interesa participiramo u zakulisnim igrama poput trenutnog formiranja Vijeća ministara. Zanimljivo, iako smo odabrali opoziciju ne prestaje se pisati o nama, kao da smo mi na vlasti. Izdržali smo pritiske i treba nastaviti tim putem. Također, tu je financijska stabilizacija SDP-a, koji je solidarno birao radnike ispred financijskih rezova, kao i formalizacija BH bloka i njegovo napredovanje. U partiji uvijek postoje obaveze, od nastavka unutrašnje demokratizacije, preko osnaživanja članstva diljem BiH što smo već započeli, pa do priprema za naredne izbore.

(Vijesti.ba)
NAPOMENA: Potrosi i ovaj mandat u prcanju praznih prica. Na sledecim izborima rezultat ce biti jos porazniji. Od jedne perspektivne i jake stranke, napravio si nista.
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#222 Re: Intervju

Post by Haman2 »

SONJA BISERKO OTKRIVA: "Mape se crtaju u Beogradu, Dodik ih samo eksponira, VUČIĆ NIJE ODUSTAO OD VELIKE SRBIJE!"

"To se očituje kroz razne dokumente, izjave, politike, mere koje poduzimaju dnevno. Istovremeno govore i o vraćanju Crne Gore u unutrašnji okvir, Crnu Goru tretiraju kao unutrašnje pitanje. Vučić je to pomenuo u ekspozeu pre dva dana. Vidi se to na pritisak na Crnu Goru."

Image

Sonja Biserko je u Pressingu na N1 kazala da je Milorad Dodik svoju politiku radikalizovao od 2008. godine, od kada radi na rasturanju institucija BiH. S druge strane, često crtanje mapa i karata u javnim istupima ocijenila je kao potez koji on samo eksponira, ali da se te mape crtaju u Beogradu.

Zašto se sudbina BiH povezuje sa statusom Kosova?

"Ima jedan slogan koji se često pojavljuje pred našim ministarstvom, 'ako Kosovo nije Srbija - ni Republika Srpska nije Bosna'. To je suština te politike. Oni žele iz nezavisnosti Kosova dobiti Republiku Srpsku. To je od početka u igri, a to je nemoguće. Nadam se da neće moći ni u budućnosti. Sve ove godine, od Dejtonskog sporazuma do danas, Srbija vodi sistematsku politiku i strategiju koju je definisala 1997. godine, kada je rečeno: OK, Dejtonski sporazum nije po našoj volji, ali je najbolje što smo mogli dobiti. Da bi je sačuvali - treba sprečiti povratak nesrba u RS, u čemu su uspeli, i ekonomski i kulturno integrisati RS u srpski prostor. I u tome su umnogome uspeli."

Potencira se i Sporazum o specijalnim vezama između Srbije i Republike Srpske.

"Da, uporište koje nalaze u Dejtonskom sporazumu je u funkciji ove strategije iz Beograda koja je na delu od 1997., a koja je ponovo redefinisana Strategijom za dijasporu iz 2011. Memorandum II, tačno se navodi kojim koracima treba zaokruživati taj kulturni i duhovni prostor i čekajući na momenat kada će BiH sama od sebe da se raspadne, jer je nefunkcionalna, što dnevno pominje i Dodik i političari iz Srbije. Doduše ne Vučić, on ponavlja da je integritet BiH. Sve ono što ide dalje - pokazuje da oni čekaju taj trenutak."

Memorandum II - da li on znači da politički vrh Srbije nije odustao od ideje Velike Srbije?

"Ne. Nije, nažalost. To se očituje kroz razne dokumente, izjave, politike, mere koje poduzimaju dnevno. Istovremeno govore i o vraćanju Crne Gore u unutrašnji okvir, Crnu Goru tretiraju kao unutrašnje pitanje. Vučić je to pomenuo u ekspozeu pre dva dana. Vidi se to na pritisak na Crnu Goru."

Dodik je na nedavnom - ponovnom crtanju karata na Balkanu uvrstio i Crnu Goru?

"To nije njegova mapa. Ona se crta u Srbiji, u Beogradu. On to samo eksponira da bi svi znali o čemu se radi. Nije tajna šta radi Srbija i elita. To je sve napisano, samo se treba pratiti. Zvanična Srbija je za članstvo u Evropskoj uniji, ali nije pokzala spremnost za otvorena poglavlja da provede reforme koje bi je kvalifikovale za članstvo u EU. Naravno, EU do sada nije dovoljno obraćala pažnju na društvo bez kojeg nema reformi. Ona je bila skoncentrisana na Vučića jer je smatrala da će u jednom momentu on priznati Kosovo, jer je to glavni prioritet", kazala je Biserko.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/115 ... rbije.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#223 Re: Intervju

Post by Haman2 »

30.05.2019 /a
Neformiranje vlasti: Neodgovornu politiku može kazniti međunarodna zajednica ili ulica

Image
Foto: Vijesti.ba

Bosna i Hercegovina skoro osam mjeseci nakon održanih Općih izbora još uvijek nije dobila državnu vlast, a također nije formirana vlast ni u Federaciji BiH ni u nekim kantonima u FBiH.
Zbog političke krize i zastoja u reformama, mnogi se pozivaju na uvođenje vanrednih izbora, kako bi građani dobili priliku da izaberu nove zastupnike u zakonodavnoj vlasti, te kazne one koji mjesecima drže zemlju u blokadi.

Predsjednik Strateškog odbora Koalicije ''Pod lupom'' i bivši član CIK-a Vehid Šehić kazao je za Vijesti.ba kako kod nas ne postoje vanredni izbori, što podrazumijeva da će mandat izabranih na izborima biti četiri godine.

„Međutim, treba biti jako pažljiv oko te inicijative zbog složene ustavne strukture Bosne i Hercegovine. Vanredni izbori raspisuju se tamo gdje ne funkcioniše izvršna i zakonodavna vlast. Vidimo trenutnu situaciju da u RS-u funkcioniše entitetska vlast, da u Federaciji u nekim kantonima funkcioniše, dok na nivou države i Federacije BIH nemamo izvršne vlasti, imamo zakonodavnu vlast koja u principu ne radi ništa i vegetira evo šest mjeseci“, kaže Šehić.

Šehić dodaje kako možda treba razmišljati i na drugi način i u Ustavu predvidjeti odgovornost svih aktera političkog života, koji su dobili povjerenje građana na izborima, za neuspostavljanje vlasti zakonom predviđenim rokovima.

„To podrazumijeva da imamo vladavinu prava, da imamo ustavni patriotizam. I sada se ne poštuju rokovi, ali nema nikakve odgovornosti niti sankcija, tako da se mi nalazimo u jednoj teškoj situaciji“, ističe naš sagovornik.
Ja ću uzeti samo jedan primjer šta je bitno za političare, dodaje Šehić.

Image

„Ako se vratimo nekih desetak godina unazad, tada je bila kriza u Brčko Distriktu kada nije formirana Vlada Brčko Distrikta. Međutim, tadašnja supervizorica je donijela odluku da se neće uplaćivati primanja dok ne formiraju Vladu Distrikta. U roku od dva dana oni su to uradili. To pokazuje da je materijalni interes ključan za mnoge koji se danas bave politikom“, smatra Šehić.

Šehić podsjeća kako ovo nije prvi put da se kasni s formiranjem Vijeća ministara, ali problem je što to postaje praksa.

„Najbolji primjer je Grad Mostar, gdje nisu održani izbori od 2008. godine, i opet nešto funkcioniše ali to nas uvodi u anarhiju, tako da bi trebalo nešto poduzeti, a koliko će se uspjeti izmijeniti Ustav gdje se mogu predvidjeti određene sankcije i odgovornost izabranih zvaničnika, to opet zavisi od onih koji su u vlasti i dali oni stvarno imaju interes da se bilo šta mijenja, jer im sigurno ovakvo stanje odgovara“, navodi Šehić.

Obzirom da Izborni zakon BiH ne poznaje pojam vanrednih izbora, građanima, očito, preostaje jedina mogućnost da promjene traže protestima na ulici.

Šehić kaže kako je jedno od legitimnih prava da građani mogu na dostojanstven način mirnim protestima tražiti od vlasti da se konačno uspostavi vlast na nivou Bosne i Hercegovine i Federacije BiH.

„Međutim, problem je koliko političari osluškuju glas građana i koliko im je stalo do njihovog glasa. Mi nemamo kritičko javno mnijenje, jer je kod nas i u tom segmentu podijeljeno društvo po etničkoj osnovi. I uvijek će se naći neko ko će reći da su protesti upereni protiv jednog, drugog ili trećeg naroda ili njihovih predstavnika. Tako da se mi nalazimo u jednom začaranom krugu“, ističe Šehić.

Šehić smatra da mi sami ništa ne možemo napraviti, što je evidentno.

„Postoji odgovornost i međunarodne zajednice, i trebalo bi u dogledno vrijeme poduzeti određene mjere kako bi i mi kao građani dobili vlast, bez obzira kakva ona bila, ona je odraz volje građana i birača da bi stvorili jednu drugačiju atmosferu i jedan drugačiji ambijent, jer iz ovakvog ambijenta ne bježe samo mladi ljudi nego i ljudi srednjih godina koji ne mogu da žive u državi u kojoj ne osjećaju, u prvom redu pravnu sigurnost, socijalnu sigurnost i traže prostor u drugim državama gdje mogu živjeti jednim normalnim životom“, dodaje on.

On ističe kako je teško predvidjeti šta se može učiniti.

„Ja sam protiv nasilja i nasilnih protesta, paljenja, kao što smo imali 2014. godine gdje je bio opravdan bunt zbog vrlo teške socijalne situacije mnogih obespravljenih radnika, ali vidjeli smo da se i to zloupotrijebi i da se upotrebljavaju neke metode protiv kojim sam u principu. Teško je ovdje naći formulu kada imamo neodgovornu vlast koja se krije iza lažnih etničkih interesa i zaštite svojih naroda“, kaže Šehić.

Šehić na kraju kaže kako očekuje jedan drugačiji stav iz Brisela.

„Pošto se svi deklarativno izjašnjavaju za EU, moraju poduzeti neke mjere i sankcionisati državu. Ja sam uvijek zagovarao, to možda nije ljudski, da se BiH uvedu ekonomske sankcije, da ne možemo dobijati nikakve kredite. Možda bi to natjeralo vlast da nešto konkretno uradi u ovoj državi“, zaključio je Vehid Šehić.

(Vijesti.ba)
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#224 Re: Intervju

Post by Haman2 »

SUDAC CARMEL AGIUS DEMOLIRAO DODIKA I VUČIĆA: "Ako negirate genocid u Srebrenici, vi ga ponovo činite nad žrtvama i preživjelima"

Carmel Agius za DW govori o ulozi i značaju Tribunala, važnosti pomirenja, suradnji sudova te preostalom poslu u regiji. Ogroman uspjeh Tribunala je, smatra on, to što je konačno završena era nekažnjivosti.

Image
Foto: ArhivFoto: PAFoto: Arhiv

DW: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) bavio se ratnim zločinima koji su počinjeni tijekom sukoba u bivšoj Jugoslaviji u devedesetim godinama i to je bio prvi sud koji je pokrenuo kazneno gonjenje i presuđivanje najtežih međunarodnih zločina od suđenja Nürnbergu i Tokiju nakon Drugog svjetskog rata. Djelovanjem Suda u Haagu nepovratno je izmijenjena slika međunarodnog kaznenog i humanitarnog prava. Koliko je bila važna uspostava Suda i koliki je njegov značaj?

Carmel Agius: Uspostava Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu 1993. godine bio je jedan od najvećih doprinosa za međunarodno pravo nakon Nirnberškog procesa. Bilo je pokušaja uspostave Suda i prije devedesetih godina prošlog stoljeća, ali međunarodna zajednica nije uspjela postići dogovor kojim bi ga osnovali zato što situacija nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon hladnog rata nije dozvoljavala dogovor. Međutim, situacija se odjednom promijenila nakon pada željezne zavjese i bilo je više volje za otvaranje dijaloga na tu temu.

Bilo je to vrijeme kada smo u jednoj europskoj zemlji svjedočili najužasnijim zločinima nakon Drugog svjetskog rata i koji se teško mogu zamisliti. Bili su toliko užasni da ih međunarodna zajednica nije mogla prihvatiti.

U tom trenutku, srećom, dolazi do dogovora i osniva se Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY). U vrijeme kada su sukobi i dalje trajali osnivanje ICTY-ja je imalo za cilj zaustaviti sukobe i uspostavi pravdu. Ratove nismo uspjeli zaustaviti osnivanjem Suda, a počinjen je i genocid, prvo u Ruandi, potom i u Srebrenici.

Završetkom sukoba na području bivše Jugoslavije bile su moguće istrage i zločinci su se mogli privesti pravdi. Sve zahvaljujući postojanju ICTY-ja, jer se u suprotnom sve ovo ne bi dogodilo.

Bosnien Gräberfeld bei Srebrenica (Getty Images/AFP/D. Dilkoff)
Agius: "Osnovno je pravilo da nema mira bez pravde."

Je li sud ispunio svoju misiju i jesu li ispunjena očekivanja?

Ako mislite na očekivanja ljudi na Balkanu, onda bi mi trebalo mnogo vremena da odgovorim na to pitanje, s obzirom na to da postoje osobe koji su pune riječi pohvale za ono što je Sud u Haagu učinio, dok drugi nisu htjeli njegovo osnivanje i još uvijek ga osuđuju, negiraju i smatraju da nema ovlasti na ovim prostorima. Postoje i oni kojima se sviđa rad Tribunala kada on presudi onako kako oni očekuju, dok ga ne vole kada sljedeći put presudi protivno njihovim očekivanjima i željama.

Sve je to nepotrebno i komplicirano. U stvarnosti pitanje je jesmo li ispunili naš zadatak? Mislim da smo dobro odradili naš posao. Sproveli smo pravdu i, ono što je najvažnije, poslali smo poruku da je završena era nekažnjivosti. Sada morate znati da ćete, ako počinite zločin, biti ć privedeni pravdi i to je možda najveći uspjeh Tribunala.

Ima li mira bez pravde?

Osnovno je pravilo da nema mira bez pravde. Ako znate da možete počiniti zločine, pa čak i one najveće kao što su genocid, agresija protiv druge zemlje ili najgore zločine protiv čovječnosti te ako znate da nećete biti kažnjeni onda ćete ih i učiniti, jer ste uvjereni da nećete snositi nikakve posljedice. Ovo posebno važi ako ste sigurni da ćete pobijediti u ratu i vjerujete da ćete proći nekažnjeno.

U stvarnosti ne mislim da je pravda tu kao prevencija, mislim da je ona tu kao neophodan dodatak za pojam mira. Jer, kada znate da postoji pravda, znate da postoje pravila koja se moraju slijediti, u suprotnom pravda će vam biti za vratom.

Kolika su dosadašnja suđenja u Haagu važna za budućnost, pomirenje, dobre odnose i suživot na prostorima bivše Jugoslavije?

Pomirenje je nešto što je lokalnog karaktera i Sud ga neće osigurati. Sud u Haagu je osnovan kako bi osigurao pravdu i kako bi priveo one koji su počinili zločine, te da utvrdi njihovu krivnju i da odredi odgovarajuće kazne. Odluke donesene na sudu mogu se koristiti za osiguranje i bolje razumijevanje sukoba i eventualno pomirenje, ali to zahtijeva mnogo dobre volje i suradnje svih sudionika.

Presude suda same po sebi nikada ne mogu biti odlučujući faktor pomirenja. Međutim, činjenice proizašle iz suđenja mogu biti vrlo korisne i značajne, jer jednom kada sud donese i uspostavi povijesnu činjenicu, tada ona može biti upotrebljena u lokalnim naporima da se uspostavi pomirenje između građana ili etničkih grupa.

Bosnienkrieg (picture alliance/dpa/Stringer)
Agius: "Sproveli smo pravdu i, ono što je najvažnije, poslali smo poruku da je završena era nekažnjivosti."

Koliko je posla ostalo u procesu istrage, pronalaska, suđenja i kažnjavanja ratnih zločinaca?

Mnogo. Strašno mnogo posla je ostalo i to me brine zato što vidim da domaći sudovi neće moći sprovesti sve slučajeve počinjenih ratnih zločina za koje se zna. Ima ih na tisuće. Mi iz ICTY-ja osigurali smo informacije o hiljadama osumnjičenih ratnih zločinaca, a do sada su stotine privedene pravdi.

Ostao je velik zadatak i napor za lokalne sudove i kako vrijeme prolazi bit će sve teže, a već se sada primjećuje nedostatak političke volje. U nekim, ako ne u većini slučajeva, politička volja slabi. Sve zemlje u regiji - Srbija, Hrvatska i BiH, su preuzele dio odgovornosti u provedbi pravde, ali je njihov rad ograničen i nedostatan, a sama suradnja sudova između ovih zemalja je ponekada slaba i znatno je lošija nego prethodnih godina.

Nerijetko smo imali situacije da se nakon suđenja u Haškom tribunalu negira presuda i sam sud, da se umanjuje njegov značaj, te istodobno dolazi do zbijanja nacionalnih redova, poricanja, revizionizma, negiranja činjenica proizašlih iz suđenja, pa čak i slanja podrške ili glorificiranja netom osuđenog ratnog zločinaca i njegovih nedjela. Vaš komentar?

To je nešto što se uvijek događalo. Kada god se počine zločini, ako ih njihovi počinitelji ne žele priznati, uvijek će pribjeći revizionizmu i poricanju. To je još jedan zločin, sam po sebi. Ako na primjer poričete genocid u Srebrenici, činite genocid ponovo prema žrtvama i preživjelima. Ne vjerujem da ljudi ili grupe koji ga poriču ne znaju za ovo. Oni to rade namjerno. Iako smo u mnogim slučajevima vezanim uz Srebrenicu presudili da se tamo dogodio genocid, čak je i Međunarodni sud pravde donio takvu presudu, te je istodobno prepoznao djelomičnu odgovornost Srbije. Za njih je uvijek bolje ako mogu pridobiti određen broj ljudi koji će prihvatiti njihove stavove da se zločini koje je presudio Međunarodni sud nikada nisu ni desili. To je iznenađujuće i naziva se povijesnim fenomenom koji se ponavlja.

Ljude moramo podsjećati na događaje iz prošlosti, jer sada već imamo generaciju rođenih nakon sukoba koje su nezainteresirane za te događaje. U Engleskoj je nedavno objavljena studija o tome što britanski mladi znaju o Drugom svjetskom ratu, komunizmu, rasnim sukobima, Staljinu... i ispostavilo se da oni čak nisu ni čuli za ove događaje niti ljude. Pojedini ne znaju da se dogodio Drugi svjetski rat. Imate i one koji bi radije nastavili dalje, ne nužno zaboravili, ali bar da se ne prisjećaju i upravo su oni najslabija točka u borbi protiv revizionizma.

Ljudi moraju znati i treba ih podsjećati da su se devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije desila najstrašnija zvjerstva poslije Drugog svjetskog rata i to ne smije biti zaboravljeno.

Trebale bi se presude ICTY-ja naći i u školskim udžbenicima?

Iako nisam didaktičar, sociolog, povjesničar ili političar, ali iz moje osobne perspektive rekao bih da trebaju. Puno je bolje nego imati tri različite knjige iz povijesti, ovisno koju školu pohađate u BiH, jer tu imate srpsku, hrvatsku i bošnjačku verziju događaja i to je loše.

Bosnienkrieg (picture alliance/dpa/AP/A. Emric)
Agius: "Kada god se počine zločini, ako ih njihovi počinitelji ne žele priznati, uvijek će pribjeći revizionizmu i poricanju. To je još jedan zločin, sam po sebi."

Što bi trebali biti zadaci sudova i tužiteljstava zemalja zapadnog Balkana u narednom razdoblju?

Sudovi u regiji trebaju nastaviti svoj posao. Oni znaju tko su osumnjičeni. Međutim, vrijeme je ovdje od presudne važnosti i ono prolazi. Ljudi stare, svjedoci stare, umiru i nema vremena za gubljenje. Imaju je sudovi dovoljno materijalnih sredstava da nastave s radom je druga stvar. Poznajem sve tužitelje u BiH, Hrvatskoj i Srbiji i mogu jamčiti za njihovu odlučnost i iskrenost, ali imaju jako težak zadatak i potrebna su im sredstva.

Sudovi u regiji su ograničeni brojem ljudi koji vrše istrage, nemaju dovoljno sredstava, a vrijeme je nemilosrdno. Vrijeme teče i bit će mnogo nezadovoljnih žrtava, preživjelih i obitelji žrtava koji nikada neće vidjeti ni trunak pravde. Neće je moći dobiti od ICTY-ja, jer je jurisdikcija bila ograničena samo na određen broj ljudi i na određeno vremensko razdoblje. U slučaju BiH, Srbije i Hrvatske nema ograničenja osim materijalnih i ljudskih resursa. Ali nešto mora biti učinjeno, jer kako vrijeme prolazi žrtve i njihove obitelji će osjetiti da su zaboravljene i napuštene, te kako će umrijeti znajući da pravda nije zadovoljena.

Sudac Carmel Agius je rođen u Sliemi, na Malti, 18. kolovoza 1945. On je predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove od početka 2019., a prethodno je obavljao dužnost predsjednika Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/116 ... elima.html
Haman2
Posts: 3998
Joined: 09/12/2016 20:04

#225 Re: Intervju

Post by Haman2 »

PALMER ZA "GLAS AMERIKE": "Važno je da u Srbiji shvate da je Kosovo nezavisna država"

"Sjedinjene Američke Države voljele bi da se se dijalog Beograda i Prištine hitno nastavi, a da postignuti dogovor može u potpunosti da se primijeni i da se 'proda' javnosti obje zemlje", rekao u ekskluzivnom intervjuu za "Glas Amerike" zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara Matthew Palmer

Image
Matthew Palmer (Foto: Vijesti.ba)

Zvaničnik State departmenta rekao je i da Sjedinjene Države ne povlače "crvene linije" u procesu pregovora što, kako je naveo, ne znači da su sve opcije otvorene.

Glas Amerike: Da li očekujete da bi Srbija i Kosovo mogli da potpišu sporazum o normalizaciji ove godine u Bijeloj kući?

Palmer: Ne gledamo na ovo kroz neke vremenske okvire. Podržavamo normalizaciju odnosa Srbije i Kosova, voljeli bismo da vidimo da se dijalog nastavi što je prije moguće, i da se dvije strane dogovore o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa u pravo vrijeme. Da li će to biti ove godine, ne mogu da predvidim.

Glas Amerike: Ali, predsjednik Trump je pozvao da se što prije dođe do dogovora, zato sam vas pitala da li očekujete da se to desi ove godine?

Palmer: Trenutno nas više zanima da se obje strane vrate pregovaračkom stolu, da obnove dijalog i napreduju ka tom dogovoru, korak po korak. Ne mislim da bi postavljanje vještačkih rokova pomoglo u tom procesu, ali bismo voljeli da se pregovori nastave što je prije moguće, hitno.

​Glas Amerike: Predsjednik Vučić je govorio u parlamentu o postizanju kompromisa sa Kosovom i opasnosti od potencijalnih napada Albanaca ako ne bude kompromisa. Da li to tumačite kao signal da je Vučić spremniji da postigne kompromis nego što je to bio ranije?

Palmer: Mislim da je Vučič jasno rekao da je spreman da se vrati pregovorima kada se ukinu takse i da radi na postizanju dogovora o punoj normalizaciji odnosa. Vjerujemo da je iskren i da je kosovska strana iskrena u namjeri da se postigne puna normalizacija odnosa, ali to su komplikovana pitanja – politički, pshiloški, emocionalno. I potrebno je vrijeme da se to riješi, a prvi korak je da se obje strane vrate za pregovarački sto i pokrenu stvari u pravom smjeru.

Glas Amerike: Zašto smatrate da če Vučić uspjeti da riješi ovaj problem? Sedam godina je na vlasti i ništa se nije promijenilo.

Palmer: Vjerujemo da je predsjednik Vučić posvećen evropskoj budućnosti Srbije i vjerujem da svi koji su uključeni u ovaj proces shvataju da je za evropsku budućnost i Kosova i Srbije potrebna puna normalizacija odnosa. Mi se nadamo da dvije strane mogu da se nađu na pola, da pregovaraju, da postignu sporazum, primjene ga i otvore evropski put koji je čist i jasan.

Glas Amerike: Beograd odbija da se vrati dijalogu dok Priština ne ukine takse. Priština to odbija da učini uprkos pozivima SAD i EU. Predsednik Vučić je rekao da će Kosovo ukinuti takse kada tako odluče njegovi “zapadni mentori”.

Palmer: Važno je da politički lideri u Srbiji shvate da Kosovo ima nezavisne agencije, da nije instrument SAD, već nezavisna država koja ima svoju politiku. Ta politika mora da ide svojim tokom. Pitanje tarifa izaziva političke tenzije na Kosovu. Mi bismo podržali ukidanje tarifa ako je to potrebno za povratak dijalogu, to bi bio važan korak napred, ali verujemo da je važno da obe strane samostalno upravljaju izazovima i nađu način da se vrate pregovorima.

Glas Amerike: Da li to znači da ne postoji ništa što Vašington može da uradi I utiče na Prištinu da ukine tarife?

Palmer: Ne, nisam to rekao. Postoje stvari koje možemo da uradimo i podržimo i omogućimo napredak, a to podrazumeva i podsticanje naših partnera na Kosovu da dobro i pažljivo razmisle o tome da li je uvođenje carina zaista u njihovom interesu. Mi smatramo da je u najboljem interesu Kosova sveobuhvatni sporazum sa Beogradom, a da bi se došlo do sporazuma potrebno je nastaviti dijalog, a da bi se nastavio dijalog – potrebno je da se prepreke u vidu carina uklone.

​Glas Amerike: Verujete li da bi dijalog mogao da se nastavi ove godine?

Palmer: Apsolutno je moguće.

Glas Amerike: Izgleda da su Nemačka i Francuska, posle samita u Berlinu, sklonile sa stola ideju o podeli Kosova.

Palmer: Mi smatramo da je važno da obe strane odluče o parametrima dogovora. Ono što bismo mi voleli je da taj dogovor bude lokalni, koji je trajan, fer, može da se primeni u potpunosti, koji može da se “proda” javnosti obe zemlje, i koji otvara put ka evropskoj budućnosti.

Glas Amerike: Da li to znači da SAD i dalje razmatraju ideju o razmeni teritorija?

Palmer: Ne povlačimo crvene linije u procesu pregovora, u smislu o čemu strane mogu da razgovaraju. To je do njih. To istovremeno ne znači da su sve opcije otvorene. Voleli bismo da vidimo najbolji mogući dogovor, koji bi nam obe strane dostavile - ako traže našu podršku. Ako budemo imali nekih problema, mi ćemo to i reći i probati da ih rešimo, ali ovo nije naš proces, već njihov, mi ih samo podržavamo.

Glas Amerike: Šta očekujete od samita u Parizu?

Palmer: Cilj sastanaka u Berlinu i Parizu je da se stvore uslovi da se obe strane vrate dijalogu uz posredovanje EU koji je već doveo do Briselskog dogovora i pomaka ka sveobuhvatnom dogovoru.

Glas Amerike: Hoće li se SAD uključiti snažnije ili vidljivije u dijalog, sada kada je Evropska komisija u ponovnom formiranju?

Palmer: Mi smo partneri Evropske unije koja vodi ovaj proces. Ne vidim zašto bi se to menjalo. Ako postoji uloga za nas, to je da budemo kontstruktivni i da podržavamo taj proces – otvoreni smo za sve što je potrebno kako bismo podržali ovaj proces.

Glas Amerike: Brojne međunarodne organizacije su u svojim izveštajima konstatovale pad slobode medija za vreme vladavine Aleksandra Vučića. Ipak, čini se da međunarodni zvaničnici to ne naglašavaju dovoljno jasno. Zašto se SAD prave da to ne vide?

Palmer: Ne bih rekao da se Amerika pravi da ne vidi probleme u vezi sa slobodom medija u Srbiji. Godinama ulažemo značajne resurse, direktne, deklarativne i političke kada je reč o najširoj podršci slobodi medija. Ono što je ključno da Srbija razume i prihvati da je za napredak na evropskom putu potrebno više od rešavanja pitanja Kosova. Srbija će morati da ispuni kriterijume EU, a sloboda medija je jedan od suštinskih.
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/116 ... rzava.html
Locked