Intervju

[Haman2]

S RUBA BARBARSTVA Scurati: Naš fašizam majka je svih desnih populizama danas

U Italiji je bio tabu pisati o Mussoliniju, a Antonio Scurati usudio se učiniti tačno to



Leone Ginzburg govori “ne” 8. januara 1934. Još nije navršio 25 godina, ali rekavši “ne” kreće prema vlastitome kraju. Odlučnim odbijanjem idolatrije fašizma, rusko-ukrajinski Židov, pisac i urednik Ginzburg nepovratno je promijenio tok svojega života, ali i postao moralni simbol talijanskoga antifašizma. Umro je u rimskom zatvoru 1944. u dobi od 35 godina od posljedica nacističkog mučenja.

Njegovu životu, tokom kojeg je ostavio neizbrisiv trag u kulturnoj i društvenoj povijesti Italije – ponajviše kroz svoj rad u izdavačkoj kući Einaudi, koju je suutemeljio – posvećen je roman “Najbolje doba naših života” (2015.) talijanskog pisca Antonija Scuratija, čiji sugestivan početak služi kao neugodan podsjetnik na to da smo se danas, 84 godine od Ginzburgova “ne”, i više od 70 godina od kraja 2. svjetskog rata, ponovno našli na kušnji: reći odlučno “ne” nacionalističkim tendencijama desničarskih populističkih politika koje pogađaju Evropu i svijet.

Knjigu je objavio izdavač Fraktura, u čijoj je nakladi izašao i Scuratijev roman “Dijete koje je sanjalo kraj svijeta”, godine 2009. uvršten u najuži izbor za nagradu Strega. Oba prijevoda potpisuje Ana Badurina. Dobitnik nekoliko prestižnih nagrada, među kojima Premio Campiello i Premio SuperMondello, Scurati (1969.) piše i eseje, a djela su mu prevedena u nizu zemalja.

Roman ‘Najbolje doba naših života’ priča je o fašizmu u Italiji, o Drugom svjetskom ratu, mraku ljudskosti… Priča je to koja u središte pozornosti stavlja heroje povijesti: i poznate i nepoznate, i one koji su svoje živote stavili u službu otpora tei borbe protiv represivne i opresivne stvarnosti, i one – obične, male ljude, na čije je živote ta stvarnost nepovratno utjecala. Rekonfiguracija stvarnosti pod utjecajem propagande/medija vaša je omiljena polemička tema. Kako objašnjavate činjenicu da se ta rekonfiguracija još događa danas, u globaliziranom svijetu gotovo apsolutne dostupnosti informacija?

Ne bismo se trebali čuditi trajnoj snazi propagande. Tokom 20. stoljeća propaganda je stotinama puta demantirana krutim realnostima života, ali propaganda nema nikakve veze sa stvarnošću, ona se ne bavi domenom realnoga – ne postoji nešto opipljivo što može poslužiti kao demanti propagande. Propaganda ima veze sa strahom od mraka, što je nešto što neprekidno preplavljuje ljudski mozak. Početkom prošlog stoljeća propaganda je imala jedan isključivi cilj: dati pozitivne impulse i pokrenuti ljude na djelovanje – da ubiju, da opetovano ubijaju. Danas je njezin cilj suprotan: na svaki način inhibirati bilo kakvu ljudsku akciju – danas populistički čelnici koriste strah kako bi reducirali političko djelovanje naroda.

Krvoproliće Drugog svjetskog rata ponovo se dogodilo na evropskom tlu prije samo 25 godina, u Hrvatskoj i BiH. U Siriji i Jemenu i danas bjesne ratovi koji rezultiraju hiljadama mrtvih i milionima izbjeglica. Znači li to da od tog iskustva nismo ništa naučili? Nalazi li se ljudsko društvo još na rubu barbarstva?

Ljudsko se društvo neprekidno nalazi na rubu barbarstva. To bi mogla biti definicija ljudske civilizacije: tanak sloj boje na planini barbarstva. Znam da to možda zvuči obeshrabrujuće, ali prava je istina da golemi povijesni teret Drugog svjetskog rata uopće nije ni na koji način oblikovao živote generacija koje su uslijedile. Utjecao je jedino i isključivo na one muškarce i žene koji su proživjeli iskustvo tog rata i možda na generaciju nakon njih. Ta je prošlost nestala – s njom nas više ne vezuje apsolutno ništa.

Evropsku uniju potresa izbjeglička kriza, milijuni ljudi iz Afrike i s Bliskog istoka pokušavaju, bježeći od ratova i siromaštva, doći u Evropu. Talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini nedavno je cinično poručio da imigranti mogu doći u Italiju, ali samo ako putuju zrakoplovima u prvoj klasi. Desničarske politike jačaju diljem Evrope i svijeta: sprema li se svijet na još jednu rekonfiguraciju nacionalističke stvarnosti u nešto prihvatljivo i vodi li nas to ravno u novo doba moralnoga mraka?


FOTO: Antonio Scurati (Fraktura)
U to uopće nema nikakve sumnje. Strah od strane invazije ključni je pokretač talijanskoga fašizma u 20-im godinama prošloga stoljeća. U to su se vrijeme ‘strancima’ smatrali socijalisti, čak i ako su bili Talijani, jer su se zalagali za preslikavanje u Italiji ključnih ideja ruske revolucije. Stigmatiziralo ih se kao ‘azijsku kugu’, zbog čega ih je bilo legitimno ubijati. Mi danas još nismo došli do faze kad bi se na isti način smatralo prihvatljivim ubiti stranog uljeza, ali smo svakako dosegli točku u kojoj je u redu naprosto ga pustiti da umre – da se, na primjer, utopi.

Evropsko stanovništvo sve je starije i sve je više prisutan problem manjka radne snage. Mnoga istraživanja pokazala su da evropske nacije imaju velike koristi od imigrantskih radnika. Kako pomiriti sve veću nesnošljivost prema imigrantima i apele za ‘očuvanje evropskog načina života’ s jedne strane, s realnim potrebama i benefitima koje migranti donose evropskim društvima s druge strane?

Ne sviđaju mi se idilične ideje o ljudskom suživotu. Ta je iluzija nanijela golemu štetu našem društvu i izazvala raspad socijalističke političke tradicije. Migracije u Evropu iz Afrike i Azije uzrokuju enormnu povijesnu dramu s kojom se moramo suočiti bez moraliziranja i osjećaja superiornosti. Povijest je jedan dugi niz sukoba; borba za preživljavanje ljudskoga društva bitka je koja nema kraja. Mi se moramo nastaviti boriti na pravoj strani povijesti, ali znajući da ta borba zapravo nikad ne završava. Također moramo osvijestiti da ono što proteklih 70 godina nazivamo evropskim načinom života naprosto ne može biti očuvano kad milioni ljudi iz Azije i Afrike dolaze na naše tlo. Socijalna država, koja već polako blijedi, morat će biti ukinuta.

U svom prikazu traume i njezina utjecaja na pojedinca i na psihu društva držite se novinarski suzdržanog faktografskog pristupa. Naglasak na detalje kompenzira odsustvo psihološke konfabulacije: čitatelj dobiva stvarnu, emocionalno angažiranu istinu. Pišete o stvarnom ratu koji je faktografski završio; međutim, ‘Najbolje doba naših života’ je ozbiljan podsjetnik da se čovječanstvo nastavlja suočavati s čitavim nizom svakodnevnih metaforičkih ‘ratova’. Koji je, po vama, ključni ‘rat’ s kojim se suočava ‘čovjek današnjice’?

Ne postoji tako nešto kao ‘čovjek današnjice’. Živimo u shizofrenom svijetu. Mi zapadnjaci odvojeni smo od ostatka svijeta, od svih ostalih ljudskih bića koja žive na ovom planetu. Ta razdvojenost svoj vrhunac doseže kad te ljude dočekujemo kao imigrante. Ili kad mi odlazimo k njima kao turisti. Globalni turizam jedan je od najvećih nesporazuma našega doba. I više od toga: turizam je trajan nesporazum, metoda koju je izmislila kasna moderna kako bi mogla nastaviti održavati lažnu sliku sebe i nastaviti lagati samoj sebi. Mi, ljudi zapadnoga svijeta, živimo na istom planetu sa svim ostalim pripadnicima ljudske rase, ali ne živimo u istom dobu. Ti nam ljudi dolaze iz nekog sasvim drugog vremena.

Knjiga nudi prekrasnu genealogiju Mussolinijeve egomanije, njegova uspona i pada. Mussolinijeva javna obraćanja, puna psiholoških spinova kojima je nacionalističke osjećaje masa usmjeravao kako bi dobio opravdanje za svoje bezumne politike neugodno podsjećaju na govore nekih suvremenih ‘velikih vođa’. Italija je nedavno dobila koalicijsku vladu sastavljenu od populista i krajnjih desničara. Može li se današnja situacija u Italiji usporediti s razdobljem uspona fašizma dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća?

To je tema moje sljedeće knjige. Ja sam prvi pisac koji je pokušao napisati roman o Mussoliniju te rastu fašizma u Italiji i Evropi. U mojoj je zemlji to bila tabu tema – i ja sam je prekršio. Zahvaljujući godinama istraživanja, prvi sam koji o Mussoliniju i fašizmu mogu pisati bez ikakvih ideoloških zagovora. Prvi dio planirane trilogije bit će u Italiji objavljen u septembru. A odgovor na vaše pitanje je: ‘Da’. Današnja situacija u Italiji definitivno je usporediva s vremenom uspona fašizma. Puno je nevjerovatnih analogija. Talijanski fašizam majka je svih oblika populizma. Benito Mussolini koristio je potpuno iste riječi koje koriste današnji populistički čelnici, čak i ako oni sami to ne znaju. Naravno, postoje i neke vrlo jasne razlike, najveća od kojih je nasilje.

Nova talijanska vlada nije izolirani slučaj – populisti su na vlasti u brojnim zemljama širom svijeta, spomenimo samo SAD, Poljsku, Tursku, Mađarsku… Retorika se promijenila – danas je nezamislivo da neko otvoreno kaže ‘antifašizam je mrtav’. Ali njihove poruke i dalje su poruke političke nasilnosti i ignorancije prema ‘drugima’. Ko su Mussoliniji današnjice i kakvu opasnost predstavljaju za svijet budućnosti?

Na ovo ću vam pitanje odgovoriti izazovnom tvrdnjom, izazovnom za sve nas: antifašizam mora biti ponovno izmišljen. Više se ne možemo oslanjati na tradicionalni antifašizam. To je upravo i razlog zašto sam napisao roman o Leoneu Ginzburgu – povijesnom utjelovljenju antifašista – i o Mussoliniju. To je moj doprinos kao romanopisca obnovi antifašizma.

Knjiga je zamišljena kao dvije paralelne priče. Jedna je priča o Ginzburgu, poznatom intelektualcu i heroju antifašizma čiji je tihi, ali odlučan otpor postao simbolom pobjede morala nad moralnom indiferentnošću. Rekavši ‘ne’ fašizmu 1934. godine, Ginzburg se svjesno predao – ponudivši svoj život u činu pokušaja iskupljenja čitavog čovječanstva. Ko je zapravo bio Leone Ginzburg i zašto ste htjeli napisati takav ‘hommage’ čovjeku koji u vašoj knjizi postaje gotovo kao neki suvremeni Isus?

Leone Ginzburg bio je intelektualni heroj za kojega je antifašizam bio stvar kulturnog senzibiliteta, čak i estetike, veliki borac koji nikad u ruci nije držao oružje. Moja posveta njemu proizašla je iz jednog ključnog pitanja koje sam postavio sam sebi: što bih ja učinio na njegovu mjestu? Odgovor je bio nevjerojatno očigledan i istodobno posve neočekivan: ja i jesam bio na njegovu mjestu, bio sam tamo, prisutan u vrijeme njegova života, jer je tamo bio moj djed po kojemu sam dobio ime, Antonio Scurati. Zato sam odlučio ispričati njihove priče paralelno, priču o svojim precima te onu o Leoneu Ginzburgu i njegovoj obitelji. Moji bake i djedovi ni na koji način i ni u kojemu smislu nisu bili heroji svojega vremena. Njihova je priča ona običnih ljudi koji samo nastoje preživjeti u užasnim okolnostima. Ključna polazišna tačka te knjige je svijest da bi, da smo se našli na njihovu mjestu, većina nas bila među onima koji su pognuli glave. Veliki umovi su rijetki. Sve ostalo je naprosto – život. Ako to razumijemo, možemo se diviti onima koji su bili sposobni za velika djela i ne kriviti one koji to nisu.


FOTO: Antonio Scurati (YouTube)
Ginzburgov ‘ne’ je odgovor na Mussolinijevo ‘antifašizam je gotov’ – još jedna zanimljiva jukstapozicija iz knjige je paralela s ‘Ratom i mirom’, prisutna kroz Ginzburgov rad na prijevodu Tolstojeva epskog romana koji neprekidno nalazi dodirne tačke s realnošću rata koja ga okružuje. Tolstoj i Ginzburg bili su veliki mislioci, veliki intelektualci svojega doba. Poznata je vaša kritičnost prema talijanskoj inteligenciji, koju optužujete za zaključanost u ‘beskorisne, zastarjele forme političkog i kulturnog angažmana’. Šta joj tačno zamjerate i koja je, po vama, uloga pisca u 21. stoljeću?

To je najopasnije pitanje koje možete postaviti piscu. I istodobno i najokrutnije pitanje za bilo kojeg pisca suvremenog zapadnog društva. Mi više nemamo nikakvu ulogu, i ne možemo izbjeći zvučati smiješno što god pokušali odgovoriti. Volimo sokratski zamišljati da kultura i znanje čine ljude boljima, pravednijima, a ipak, toliko je velikih umjetnika, pisaca i intelektualaca koji su bili užasni ljudi. Ginzburg je jedan od rijetkih koji u nama budi nadu da stvarati dobre knjige može značiti stvaranje dobrih ljudi.

‘Najbolje doba naših života’ enciklopedija je činjenica o Drugom svjetskom ratu, ali to je ujedno i ljubavna priča. Natalia Ginzburg – i sama poznata spisateljica – ima važnu ulogu u priči o kratkom i teškom životu njezina supruga Leonea i mjesta toga života u povijesti Italije i čovječanstva. Govoreći neposredno nakon njegove smrti, kao najbolje doba njihovih života Natalia je opisala godine provedene u izgnanstvu koje su obilježile najveći dio njihova braka, uveliko oblikovanog silama na koje nisu mogli utjecati, ali u kojemu su svejedno uspijevali pronaći razloga za sreću i nadu – i vjeru u bolju budućnost. Kao što i sami kažete, postoji određena ironija u činjenici da tu budućnost činimo upravo mi – ljudi koji žive u doba crne hronike. Možemo li mi, djeca najsigurnijeg i najbogatijeg doba u povijesti vremena, razumjeti patnje i čežnje onih koji nisu imali toliko sreće, kad nismo u stanju cijeniti bol onih koji nas okružuju?

Ne možemo. Naša nesposobnost suosjećanja s patnjama ljudi oko nas, kao ni onih koji su živjeli prije nas, jedna je od najvećih bolesti našega doba. U proteklih pedesetak godina diskurs koji koristimo kad govorimo o ljudskoj patnji promijenio se iz tragičnog u opsceni. Vjerujem da smo suočeni s antropološkom metamorfozom koja će duboko utjecati na to kako biti čovjek. Obaziranje na bol drugih. To je naslov posljednje knjige Susan Sontag i to je, smatram, ključno moralno i političko pitanje našega doba za čovjeka zapadnog svijeta.

(TBT, Express.hr)

[Haman2]

Migranti ni na 'Dodikovom' ni na 'Čovićevom' putu: Palestinizacija Bošnjaka privodi se kraju



Migranti ni na 'Dodikovom' ni na 'Čovićevom' putu: Palestinizacija Bošnjaka privodi se kraju Akademik Esad Duraković / Vijesti.ba Bh. akademik, orjentalista, arabist i vrsni analitičar društveno-socijalne zbilje u BiH, Esad Duraković je još prije nekoliko mjeseci upozoravao ovdašnju javnost na moguće opasnosti od nekontrolisanog priliva migranata u našu zemlju i nemoći države da ovu "emigrantsku invaziju" stavi pod kontrolu. Ono što se posljednjih nedjelja dešava u Krajini, a ovih dana eskalira u Bihaću, potvrđuje ono na šta je prof. Duraković ukazivao u svojoj kolumni, koju u svjetlu današnjih protesta bihaćkih građana ponovo objavljujemo. Nažalost, posljedice migrantske krize u BiH tek će se osjetiti, a problemi koji će iz nje proisteći tek će postati vidljivi...
Pohod izbjeglica na BiH predstavlja novu prijetnju budućnosti ove zemlje koja ni danas, nakon višestrukih agresija svojih susjeda prije 25 godina, nije stala na noge i nema izvjesnu budućnost.

Samoživa EU – to birokratizirano i dehumanizirajuće „udruženje“ koje četvrt vijeka odbija da istinski i efikasno pomogne BiH da se izvuče iz nesreće već svoju „pomoć“ beskonačno samo verbalizira –upravo svojim odnosom prema izbjeglicama iz muslimanskog svijeta gura BiH još dublje u krizu umjesto da joj pomogne radeći tako u interesu i vlastite budućnosti, jer ću kasnije pokazati kako je ovakav odnos EU prema izbjeglicama iz muslimanskih zemalja vrlo loša birokratska investicija i za samu evropsku budućnost. No, prije toga – da bih izbjegao nesporazume – dužan sam reći da imam puno razumijevanje za humanitarni aspekt izbjegličke krize. Ljudi se odlučuju za masovni egzodus individualno i masovno, kao društvo, samo kada su ugroženi u temeljnim aspektima egzistencije koji ih tjeraju na taj potez mučenika.

Dakle, riječ je o jednoj nevolji, ili nesreći kao pojavi prema kojoj je svaka osionost izraz nehumanosti najteže vrste. Drugim riječima, nipošto ne zagovaram nehuman odnos prema izbjeglicama već želim ukazati na to kako je odnos EU koja se (licemjerno kao i u mnogim drugim važnim prilikama) odnosi u najmanju ruku dvostruko nehumano: suštinski a ne verbalno, ima nehuman odnos prema stanju u BiH a sada ovjerava tu nehumanost trpajući desetine, možda uskoro i stotine hiljada izbjeglica u BiH koja je i sama unesrećena da više ne može biti. Pogledajmo to aktualno stanje i perspektivu u detaljima i sa izvjesnim „analitičkim uvećanjem“.

Samoživa EU – to birokratizirano i dehumanizirajuće „udruženje“ koje četvrt vijeka odbija da istinski i efikasno pomogne BiH da se izvuče iz nesreće već svoju „pomoć“ beskonačno samo verbalizira –upravo svojim odnosom prema izbjeglicama iz muslimanskog svijeta gura BiH još dublje u krizu

Izbjeglice stižu u talasima u BiH, u zemlju koja se već nalazi u svekolikoj političkoj, društvenoj, ekonomskoj krizi, gotovo suočena s raspadom. U danom složenom kontekstu, valja imati u vidu da su sve izbjeglice iz muslimanskog svijeta. Tu činjenicu, po sebi, ne smatram negativnom jer sam apsolutno tolerantan prema svakoj religiji, ali u našem i u regionalnom kontekstu ta činjenica ima posebno značenje i aspekte.

Naime, u BiH je rat devedesetih imao naglašeno i religijski karakter u kome se nastojalo da se Bošnjaci/muslimani neutraliziraju kao politički subjekt. Inercija tih ratnih motiva i danas traje u BiH. Dodikovi i Čovićevo-hadezeovski politički protagonisti uporno ističu izmišljenu radikalizaciju bh muslimana kao argument za secesiju koja bi bila dovršenje ratnih projekata iz devedesetih. Importiranje selefizma daje im se kao argument, ali će krunski argument biti poplava izbjeglica iz muslimanskih zemalja među kojima, ipak, ima svega i svačega.

U tome istom zamršenom, ali ipak preglednom kontekstu valja imati u vidu da EU ograđuje svoje granice žicom i policijskim kordonima pred izbjeglicama upravo zato što su muslimani. Oni to uopće ne kriju nego u nekim zemljama čak grade na tome izborne političke platforme i ostvaruju izborne pobjede. Ta vrsta desnice i ksenofobije jača u Evropi. Dakle, i ovim se evropska islamofobija usavršava.

Valja imati u vidu da su sve izbjeglice iz muslimanskog svijeta. Tu činjenicu, po sebi, ne smatram negativnom jer sam apsolutno tolerantan prema svakoj religiji, ali u našem i u regionalnom kontekstu ta činjenica ima posebno značenje i aspekte

EU je odlučna, u to ne treba sumnjati, da zaustavi talase izbjeglica na svojim granicama, a upravo je i ona doprinijela razaranju zemalja i društava iz kojih je pokrenut izbjeglički cunami. Drugim riječima, konačna destinacija značajnog broja izbjeglica bit će, voljom i odlukom EU, BiH. Evropske zemlje će – kako to objavljuju upravo ovih dana – slati BiH novac i sve što treba da bi izbjeglice ostale ovdje. Time postaje zastrašujuća budućnost BiH ovakve kakva jest – u svakom pogledu rovita, nestabilna, neuređena, nerazvijena. Ulazak desetina hiljada izbjeglica u nju takvu predstavlja velik doprinos razvoju haosa, budući da u njoj već imamo nejedinstvene policije, vojske, političare i td.

Ali, pogledajmo u svemu tome još jedan detalj koji je važan dio ovoga projekta (da, vjerujem da je riječ o projektu).

Izbjeglice se sada stacioniraju, a tako će biti i u buduće, u Federaciji, ili još preciznije – u onome njenom dijelu koji je većinski bošnjački. Neće biti zbrinjavani na „Dodikovom prostoru“, niti na „Čovićevom“ (tamo progone muslimane ako klanjaju na javnom prostoru, ne priznaju čak ni bosanski jezik i td.).

Dakle, ogroman broj muslimanskih izbjeglica – sa svim nepoznanicama u oblasti kriminaliteta, ideologija, sekti i td. – ostat će u „bošnjačkom dijelu“ Federacije koji, upravo time, stječe izvrsne šanse da najzad postane Bošnjakistan. Ako bi to postao, onda bi Bošnjakistan bio njihova Gazza, a Bošnjaci bi bili - da se pokušam našaliti u vlastitoj muci – „gazzirani Bošnjaci“.

I sami su u takvu sudbinu već investirali i tako što su hiljade dunuma najboljeg zemljišta prodali došljacima iz bijeloga svijeta samo zato da bi njihovi politički moćnici – na lokalnom i federalnom nivou – profitirali tim prodajama koje su nam, kao maloumnicima, predstavljali kao strane investicije.

Ogroman broj muslimanskih izbjeglica – sa svim nepoznanicama u oblasti kriminaliteta, ideologija, sekti i td. – ostat će u „bošnjačkom dijelu“ Federacije koji, upravo time, stječe izvrsne šanse da najzad postane Bošnjakistan

Tako bi se moglo desiti da se proces palestinizacije Bošnjaka privodi kraju i ovim izbjegličkim cunamijem, jer – premali je ovo prostor i odveć je neuređen da bi mogao uspješno apsorbirati toliki broj izbjeglica. RS i „Herceg-Bosna“ mogu dobiti time snažne ideološke i sigurnosne argumente za secesiju, a prenapučeni „bošnjački dio“ snažno bi se radikalizirao, što bi bila prirodna očekivana posljedica razvoja događaja. EU neće nas takve primiti, ako je to uopće ikada i namjeravala.

Najzad, u slučaju da se događaji budu odvijali u tako kritičnom smjeru – za šta postoji obilje indicija – Evropa bi, u odsustvu vizije koju upravo ispoljava, imala pod samim svojim „srcem“ ozbiljnu i dugoročnu prijetnju vlastitoj sigurnosti.

Dakle, ogroman priliv izbjeglica u BiH čini se dramatičnim s obzirom na njenu inače vrlo složenu situaciju.


Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.


(Vijesti.ba / ** No links **)

[Haman2]

Njemački stručnjak: Predsjedništvo BiH treba ukinuti
okt 23, 2018



Dr. Thorsten Gromes viši je istraživač i voditelj projekata na Institutu za istraživanje mira u Frankfurtu te predavač na nekoliko sveučilišta u Njemačkoj. Ovaj politolog bavi se istraživanjem nacionalnih i etničkih konflikata, izgradnjom mira, građanskim ratovima i humanitarnim intervencijama, a objavio je i niz radova o raspadu Jugoslavije. Stručnjak je za Bosnu i Hercegovinu te Makedoniju.

U svom najnovijem stručnom radu pod naslovom “Grenzen rationalistischer Erklärungen für Krieg. Der Kollaps des Waffenstillstands in Kroatien 1995” (Granice racionalnih objašnjenja za rat. Kolaps primirja u Hrvatskoj 1995.) analizira neracionalno ponašanje vodstva tzv. Republike Srpske Krajine.

Taj zanimljivi rad bio je jedan od povoda da se Gromesu obratimo za intervju, no ipak smo razgovor započeli s temom Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je ovaj njemački politolog nedavno objavio i analizu predizborne kampanje u susjednoj državi, piše portal Index.hr za koji je Gromes dao intervju.

Objavili ste nedavno zanimljiv članak u kojemu ste analizirali predizbornu kampanju u BiH. Što ste zaključili?

Kampanja je još jednom pokazala koliko je Bosna i Hercegovina podijeljena zemlja i to prema etnonacionalnim kriterijima. Dakle, imali smo odvojene bošnjačku, srpsku i hrvatsku predizbornu kampanju te dodatno i manji dio kampanje koji se obraćao svima na multietničkom principu.

Ipak, postoji li razlika između predizborne kampanje koja je vođena u Republici Srpskoj i one u Federaciji BiH? Čini se da je kampanja u RS-u bila mnogo brutalnija…

Slažem se. Moj je dojam da je vladajuću većinu u Banjoj Luci u jednom trenutku uhvatila panika od gubitka vlasti, što objašnjava kampanju koju su vodili SNSD i Milorad Dodik. U prvim postratnim kampanjama, sve do otprilike 2000. godine, bilo je posve uobičajeno političke suparnike nazivati izdajnicima i proglašavati ih agentima stranih sila, a to se vratilo i u ovoj kampanji kao jedno od ključnih obilježja. Zanimljivo je i kako kampanje u RS-u i Federaciji BiH utječu jedna na drugu. Primjerice, 2006. godine su Dodik i Haris Silajdžić bili glavni antagonisti te su tako odredili agendu u Bosni i Hercegovini. Ovaj put je glavni Dodikov rival u Federaciji BiH bio Željko Komšić, on je najviše reagirao na Dodikove izjave te pokušavao izazvati i Dragana Čovića.

Spomenuli ste Komšića. Kako komentirate njegov izbor u Predsjedništvo BiH?

Izbor Komšića još jednom ističe da postoji problem u izbornom sistemu. Znamo već da je taj sistem diskriminatoran prema ljudima zahvaljujući presudi u slučaju Sejdić-Finci. Dodatni je problem što glasači koji nisu Hrvati mogu izabrati člana Predsjedništva iz hrvatskog naroda. To dovodi u pitanje neke od temelja Daytona kao što je reprezentacija sva tri konstitutivna naroda u vlasti. Već znamo da Komšić na izborima 2006. i 2010. nije imao podršku Hrvata, nego je imao najviše glasača među Bošnjacima. Sada se to ponovilo. Komšić i njegovi podržavatelji su znali da će njegova pobjeda na izborima biti provokacija za Hrvate i to su prihvatili iako su znali da će to izazvati probleme i biti teret situaciji u BiH te stvaranju većine za vladanje. 2010. godine je SDP BiH kandidaturom Komšića zapravo postigao da se ojačaju veze između HDZ-a BiH i SDA. Znakovito je da je SDP uvijek spreman sukobljavati se s HDZ-om BiH i provocirati ga, ali će surađivati s mnogo ekstremnijim hrvatskim strankama. Bez obzira na to ima li netko simpatije za etnonacionalističku politiku ili ne, jasno je da je Komšićev izbor provokacija. Vrijedi napomenuti i da je nekih 20 hiljada ljudi manje glasalo za Komšića te da su dali svoj glas kandidatu SDP-a Denisu Bećiroviću, onda bi i on ušao u Predsjedništvo BiH.

Hrvatska vlada trenutno u Evropskoj uniji pokušava podići svijest o tome što izbor Željka Komšića znači za situaciju u BiH. Je li to pametan potez?

Ne vjerujem da će to poboljšati situaciju u BiH i položaj bosanskohercegovačkih Hrvata, a ni položaj Hrvatske u Evropskoj uniji, čini mi se da bi se to vladi u Zagrebu moglo vratiti u lice. Lideri u EU znaju da je Komšićev izbor bio legalan, ali i da je nelegitiman u očima mnogih Hrvata. Ovakav pristup hrvatske vlade može samo povećati zabrinutost da službeni Zagreb ponovno postaje destruktivna sila i destruktivni faktor u BiH.

A što je s ponašanjem službenog Beograda, odnosno Aleksandra Vučića?

Oni bi trebali snažnije reći da RS nema šansu postati dio Srbije ili neke Velike Srbije. Beograd jest službeno zauzeo poziciju da podržava teritorijalni integritet BiH, ali mogao bi to činiti na mnogo jasniji način, što bi Dodika i sve one koji zagovaraju secesiju RS-a dovelo u manje ugodan položaj.

Ne čini li vam se da je situacija u BiH bila bolja prije, recimo, 15 godina nego što je danas?

Da, definitivno. Radio sam projekt u kojemu smo komparirali izgradnju države i demokracije u BiH, Makedoniji i na Kosovu. Primjerice, htjeli smo saznati postoji li rast prihvaćanja zajedničke države koja je prethodno bila dovođena u pitanje kroz sve ratove. Naše istraživanje je pokazalo da je prihvaćanje BiH kao zajedničke države bilo u porastu sve do 2006. godine. Najbolji postratni period u BiH bio je od 2002. do 2006. U te četiri godine parlamenti su imali i najveći broj donesenih zakona, koji nije sam po sebi bio impresivan, ali je bio bolji od perioda prije i nakon toga. U tom razdoblju se u RS-u niko ne bi usudio odnositi prema ratnim zločincima kao što to čine sada, bilo je nemoguće da predsjednik ili premijer RS-a odaje javnu počast Radovanu Karadžiću i sličnima. Jedan od prijelomnih trenutaka bio je pokušaj promjene ustava 2006., takozvani Aprilski paket, koji nije uspio proći u parlamentu za samo dva glasa. Nakon toga su stvari krenule nizbrdo. Ali treba reći da je BiH u usporedbi s drugim zemljama koje su izašle iz rata – relativno stabilna, naročito kada je riječ o političkom nasilju. U mnogim zemljama se rat opet rasplamsa, dok u BiH vlada jedan stabilan mir uprkos svim krizama i problemima. To ne smijemo zaboraviti. BiH je država koja je stabilna u krizi. Trajna kriza je stabilna, ali i država je stabilna u krizi.

Kad već spominjete Aprilski paket, jedan od ljudi koji su ga srušili bio je Božo Ljubić, koji je sada zastupnik dijaspore u hrvatskom saboru te je neki dan održao dramatičan govor o tome kako su Hrvati u BiH ugroženi. A on je jedan od političara koji je mnogo učinio da budu ugroženi!

Ne razumijem strategiju političara iz reda bosanskohercegovačkih Hrvata. Treba priznati da su tamošnji Hrvati unutar postojećeg ustavnog okvira manje zaštićeni od Bošnjaka i Srba. Da sad ne ulazim u detalje, samo ću napomenuti da je izbor člana Predsjedništva BiH jedan od tih problema u izbornom sustavu. Ali lideri bh. Hrvata vode takvu politiku da konstantno slabe njihov položaj. Najbolji primjer toga je neformalni savez s RS-om i Dodik, kao i njihovo odbacivanje jačanja države BiH. Jer kao što je izbor Komšića provokacija za Hrvate u BiH, tako je i savez s Dodikom provokacija za sve one koji podržavaju BiH, dakle ne samo Bošnjake nego i sve one građane BiH koji se ne definiraju u etnonacionalnim okvirima. Lideri bosanskohercegovačkih Hrvata imaju mnogo prilika da unutar institucija zagovaraju svoje ideje te bi se trebali držati toga umjesto da grade paralelne institucije poput Hrvatskog narodnog sabora.

Što mislite o ideji trećeg entiteta s hrvatskom većinom?

To je mrtvorođena ideja. Protiv toga su i bošnjačke stranke i multietničke stranke. Jedan od problema BiH je što stalno imamo aktere koji žele preurediti ustavno uređenje, što je, pak, jako teško jer svi imaju pravo veta, a niko nije spreman na kompromis. Najbolji primjer toga je presuda Sejdić-Finci iz 2009., za koju do danas nije pronađeno rješenje. Iako nijedna stranka formalno nije za diskriminaciju onih koji nisu pripadnici triju konstitutivnih naroda i iako je to relativno mali problem, on se koristi da se proguraju širi planovi promjene ustava. Inače, moje omiljeno rješenje bi bilo da se Predsjedništvo BiH ukine. To je nepotrebna institucija čije se ovlasti mogu lako prenijeti na Vijeće ministara i predsjednika parlamenta BiH. Naravno, znam da je Predsjedništvo BiH jako atraktivno jer omogućava određenu moć i zapošljavanje ljudi, ali njegovo ukidanje bi riješilo neke probleme. Uostalom, svi predsjednički sustavi imaju taj problem da legitimaciju imaju i predsjednik i parlament. Stoga bi trebalo ukinuti Predsjedništvo BiH, ali i poziciju predsjednika i njegovih zamjenika u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. To su sve nepotrebne pozicije.

Bavili ste se detaljno intervencijama UN-a i NATO-a u BiH u kontekstu humanitarnih intervencija. Jesu li to doista bile humanitarne intervencije i jesu li bile uspješne?

Humanitarnu intervenciju možemo definirati kao upotrebu sile u drugoj zemlji s proklamiranom namjerom spašavanja građana te zemlje. U BiH imamo dva takva slučaja. Prvi je skromni pokušaj UN-a da uspostavi sigurne zone, koji nije uspio prvo ni zaustaviti rat, a onda ni zaštititi ljude u tim zonama, primjerice u Srebrenici. Većina ljudi bi rekla da je to bila propala humanitarna intervencija. Drugi su primjer napadi NATO-a na srpske snage u BiH u augustu i septembru 1995. koji je igrao značajnu ulogu u tome da se Daytonskim sporazumom završi rat u BiH iako nije bio jedini faktor u tome. Ta druga intervencija je postala i školski primjer za neke kasnije intervencije, primjerice na Kosovu. Ali trebamo se i prisjetiti da je intervencija NATO-a 1999. isprva postigla to da je pogoršala rat na Kosovu.

“Ne možemo sa sigurnošću reći skraćuju li humanitarne intervencije ratove ili ih produžuju”

Koji su ključni problemi s konceptom humanitarne intervencije?

Za početak, mi i dalje ne znamo dovoljno o humanitarnim intervencijama i njihovim rezultatima. Ono što znamo jest kako se one u javnosti legitimiraju, kako ih percipiraju drugi. No kritičari će reći da se tako humanitarni rad i namjere koriste u militarističke svrhe, i to nije slab argument. Tako se opravdava korištenje sile u međunarodnim odnosima iako se u međunarodnom pravu nasilje inače osuđuje. S druge strane, ljudi argumentiraju da državni suverenitet nije apsolutna norma i da države ne mogu masovno ubijati svoje ljude bez posljedica. Odnosno, suverenitet se povezuje s tim da je država obavezna osigurati sigurnost građana. To je normativni nivo debate, no ako želimo znati na empirijskom nivou donose li humanitarne intervencije željene rezultate, moram reći da to ne znamo. Postoje pojedinačni primjeri koji pokazuju i jedno i drugo. Ne možemo sa sigurnošću ni reći produžuju li humanitarne intervencije ratove ili ih skraćuju, smanjuju li nasilje ili ne. Na našem institutu smo kompilirali podatke o svim humanitarnim intervencijama nakon Drugog svjetskog rata te znamo što se dogodilo tokom i nakon tih intervencija. Sljedeći korak u našem istraživanju je saznati što se dogodilo zbog tih intervencija, odnosno da istražimo kauzalne efekte humanitarnih vojnih intervencija.

Što je, primjerice, sa slučajem Libije u ovom kontekstu?

Libija je izvrstan primjer za demonstriranje problema oko humanitarnih intervencija. Neki ljudi će argumentirati da bi rat u Libiji bio brzo gotov da je Gadafiju dozvoljeno da uđe u Bengazi te da bi tako bilo manje žrtava. Drugi će reći da je intervencija zaustavila rat. I to je klasični problem kod procjene humanitarnih intervencija jer realnost je samo ono što se dogodilo. Zagovornici će reći da je intervencija dovela do pada Gadafijevog režima i da je to smanjilo broj žrtava. No nakon toga je uslijedila nova runda nasilja i rata koja se čini povezanom sa stranom vojnom intervencijom. A postoje i pokazatelji koji sugeriraju da je intervencija u Libiji pogoršala situaciju u nekim susjednim državama te imala destabilizirajući učinak. To je glavni politički problem strane intervencije – čak i ako ona uspije u tome da zaustavi trenutno nasilje, zahtijeva i snažan napor da se situacija nakon toga stabilizira. Zaustaviti nasilje ne znači da će dinamika konflikta automatski nestati. Najveći je izazov ono što dolazi nakon intervencije.

Vratimo se u regiju. Kako komentirate trenutnu situaciju u Makedoniji, kojom se isto znanstveno bavite? Zanimljivo je da Europska unija rezultat referenduma o promjeni imena tretira kao velik uspjeh…

Jer žele da se nastavi momentum…

“Dogovor Zaeva i Ciprasa je prilika za Makedoniju koja se neće opet uskoro pojaviti”

Ali nije li to podrivanje ideje demokracije za ljude koji žive u Makedoniji? Njihova je demokratska odluka bila da većinom ne izađu na referendum.

Zapravo to i ne znamo. Svi u Makedoniji znaju da su birački spiskovi loši i da na njima ima mnogo više ljudi nego što bi ih trebalo biti. Pravi problem je bila izjava premijera Zorana Zaeva koji je izjavio da će se proces promjene imena nastaviti čak i ako referendum propadne, što je sigurno loše utjecalo na izlaznost. Odnosno, ne možemo sa sigurnošću reći da su svi koji nisu izašli na referendum automatski protiv promjene imena. Prvotni plan je bio da se na referendumu postigne dobar rezultat, što bi povećalo pritisak na VMRO DPMNE da prihvati promjenu, a to je onda izostalo. Moje mišljenje je da je dogovor Zaeva i Ciprasa velika prilika koja se neće uskoro ponoviti. Nadam se da će taj proces biti uspješno proveden kraju te da neće biti problema ni u Grčkoj.

Pozabavimo se na kraju vašim radom koji analizira situaciju u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini u mjesecima pred Oluju. Što ste zaključili u vezi s neracionalnim ponašanjem vodstva RSK, što se iz tog primjera može naučiti?

Mi naučnici to još ne znamo. Naime, sredstva koja se koriste u takvim situacijama – poput medijacija, pregovora, sankcija itd. – su sredstva koja su racionalno utemeljena. Temelje se na osnovnoj pretpostavci da će se sukobljeni akteri ponašati racionalno. Ali u mnogim sukobima postoje strane koje se ne ponašaju racionalno. Postoji nekoliko pristupa kako se nositi s tim. Prvi je da se kaže kako treba isključiti ili oslabiti stranu koja se ne ponaša racionalno. Ali što ako su baš oni žrtve i ako oni nisu započeli nasilje? Drugi pristup je ograničavanje sukoba na određene regije itd. Mi na institutu pokušavamo uključiti uvide socijalne psihologije u to kako se nositi s neracionalnim akterima u ratnim sukobima. Pitanje je hoće li to biti od pomoći, što još ne znamo. Jer 1995. su razni ljudi, međunarodni izaslanici i drugi, pokušali uvjeriti lidere RSK da prihvate plan Z4, upozoravali su ih što slijedi, ali ništa nije imalo efekta.

Dodatni problem je što još nismo uspjeli kvantificirati problem neracionalnog ponašanja u takvim situacijama. O tome jednostavno nema dovoljno istraživanja iako je to jedan od najvećih problema međunarodne politike.

https://www.fokus.ba/vijesti/bih/njemac ... i/1262564/

[Haman2]

DRAŠKO STANIVUKOVIĆ, BANJALUČKI HEROJ ULICE: „Vrijeme je za novu opoziciju i nove ljude, predosjećam da ni SDS ni DNS...“
„Da li razgovarate sa budućim predsjednikom PDP-a? Da, ali ne u ovoj godini. Da li ćete razgovarati sa budućim predsjednikom PDP-a, rekao bih da ako svi ovi ljudi ostanu kakvi su danas prema meni - slobodni, otvoreni i spremni da ljude vrednuju po rezultatu. Danas je PDP takav“, kaže u intervjuu za


Draško Stanivuković (Foto: Vijesti.ba)Foto: Karike.ba

Razgovarala: Nevena Ćosić

Draška Stanivukovića, budućeg poslanika PDP-a u NSRS, mnogi su okarakterisali kao jedno od najvećih iznenađenja na opštim izborima u BiH. U otvorenom intervjuu govori o razlozima izbornog uspjeha i neuspjeha, pollitičkim previranjima unutar vlasti i opozicije, novim politikama i potrebnim promjenama, ali otkriva i vlastite političke ambicije.

Najmlađi ste izabrani poslanik u NSRS, a prema broju osvojenih glasova ispred ste mnogo starijih i iskusnijih kandidata. Šta je, prema Vašem mišljenju, bio ključni razlog za ovakav rezultat?
Jednostavnost rada i prikazivanje problema, svakodnevni rad, obilazak terena i komunikacija sa ljudima. Takođe, pravim od politike konkretnu stvar, a ne prodaju magle. To u prevodu znači da dođem na teren gdje postoji problem i ne sklanjam se dok taj problem ne bude riješen. Ljudi su onda povezali da je problem plus Draško jednako rješenje. To je dalo ogroman rezultat.

S druge strane, Savez za pobjedu nije uspio u svojoj namjeri da smijeni aktuelnu vlast u RS. Šta je bio presudni razlog lošeg izbornog rezultata ovog političkog bloka?
Opozicija je vrlo često i najčešće bila korak ili dva iza pozicije. Reagovala je na njihove greške, umjesto da je išla dva ili tri koraka naprijed, nametala teme, ukazivala, tražila rješenja i pritiskala poziciju, te je na taj način tjerala na bolji rad, ali i još više pokazivala njihov nerad i apsurde. Nova opozicija, kakvu pravimo, treba da bude upravo dva, tri, a nekada i pet koraka ispred, te da bude brža i efikasnija i u svakom smislu pri narodu. Mi moramo nametati teme, govoriti o onome što je važno za narod i u tom smislu se pokazati kao neko ko je spreman da donese promjene u ovom društvu. Moramo biti svjesni da se borimo protiv veće sile, novca, kriminala, korupcije, ubica... Zato moramo biti ispred, a ne čekati da oni nešto pogriješe da bismo reagovali.

U naredne četiri godine sjedićete u skupštinskim klupama. No, najavili ste da u NSRS nećete ući dok s slučaj smrti banjalučkog studenta Davida Dragičevića ne pomjeri sa mrtve tačke. Pojasnite nam svoj stav. Očekujete li da će i drugi izabrani narodni poslanici postupiti isto?
U stalnoj smo komunikaciji sa grupom "Pravda za Davida". Želimo poslati jasnu poruku - bili smo sa njima prije izbora, a bićemo i poslije izbora. Neke naredne korake o pravom angažmanu u NSRS ćemo dogovarati sa "Pravdom za Davida". Poštovanje prema tom slučaju, gdje život stavljamo iznad svega, znači da ćemo biti u komunikaciji sa grupom i građanima i odlučiti. Da li će biti veliki broj ljudi koji je spreman da postupi slično poput mog stava i mojih prijatelja, poslanika iz PDP-a? Ako bude širi tim ljudi koji je spreman da blokira rad institucija i da kažu da ne možemo rješavati sekundarne stvari dok primarne ne budu riješene, nema potrebe da radimo nikakve druge stvari. No, ako nas bude pet ili sedam, koja je smisao? Nas pet ili sedam da bude van NSRS znači da će ostali poslanici sve brzo donositi. Život i politika su dinamični procesi. Danas niste u stanju donijeti odluku koja će biti najbolja danas i najbolja za dvije godine. Danas su i Davor i grupa "Pravda za Davida" stava da je ipak bolje da odmah uđemo u NSRS. Ako se napravi takav stav, bićemo spremni na takav potez. U nartednom periodu vidjećemo šta je najbolje da uradimo i šta je najbolji efekat.

Određene ankete kažu da ste bili najkreativniji učesnik u izbornom procesu. Nastupali ste u javnosti sa snimcima koji ukazuju na loše stanje u RS, pružate podršku grupi "Pravda za Davida", poznati ste i po protestima zbog poskupljenja goriva, a najavili ste da ćete u NSRS raditi volonterski... Šta građani od Vas mogu očekivati u narednom mandatu? Da li ćete Vam primarni fokus biti rad u skupštinskoj klupi ili ćete ostati "heroj ulice"?
Ljudi od mene mogu očekivati više od onoga što od mene očekuju. To znači rad na svim mogućim poljima - skupština, ispred skupštine, Vlada, ispred Vlade, na trgu, na ulici... Iskoristićemo sve demokratske, civilizovane, mirne i dostojanstvene načine da dođemo do toga da se problemi počnu rješavati, da se izvrši maksimalan pritisak na vlast, koja će zbog do sada najjače opozicije, morati da radi deset puta bolje, te da se u konačnici nova opozicija predstavi kao opozicija koja je u stanju da vodi glave gradove u RS, a zatim RS, te da za čitavu BiH zaplešemo mnogo bolje. Ubijeđen sam da su ovi izbori pokazali da umjesto ljudi koji su dugo godina bili u opoziciji i koji nisu uspjeli da naprave neke rezultate, moraju doći ljudi koji su u ovom porazu na neki način ipak pobijedili, te da se moraju uključiti novi ljudi koje će predstaviti nove politike. To moraju biti politike ne 21. nego 22. vijeka, jer pravi državnik mora biti u stanju da već vidi 22. vijek i da tako koncipira svoje korake. Mora postojati dugoročna politička vizija.

Najavili ste formiranje nove opozicije. Ko su stranke koje je čine?
Računamo na potpuno reformisan, obnovljen, novi PDP, a takav isti NDP i SDS. Ukoliko dio SDS-a uđe u vlast... Vjerujem da ipak onaj veći dio to nikada neće prihvatiti i da će biti spremni da nastave ovu vrstu rada.
Osim toga, postoji na hiljade ljudi koji će se danas prikloniti ovoj priči. Možda će biti stvorena nova organizacija, novi pokret od ljudi koji su spremni da kao kolektiv podrže ovaj rad. Interesantno je da nam se javlja mnogo nevladinih organizacija, pokreta građana, koji se nisu htjeli uključivati u procese, ali su danas spremni da djeluju za dobrobit zemlje i građana. Mi želimo da do kraja godine stavimo pod jedan krov sve ove kolektive - od političkog do nevladinog sektora, te da napravimo ozbiljan front i platformu za progres, kako bismo ljudima ponudili nova rješenja. To znači dvije stvari - aktivan rad u institucijama i priprema za lokalne izbore. Mnoge vlasti su se u lokalnim zajednicama pokazale kao neefikasne i ne tako dobre po narod. Opozicija treba da ponudi nove ljude koji su spremni da vode lokalne zajednice širom RS.

Kako će, prema Vašim procjenama, izgledati većina u NSRS? Hoće li se nesuglasice SNSD-a i DNS-a odraziti na koaliciju?
Stvari neće ostati kakve jesu. Predosjećam da ni SDS, ali ni DNS neće ostati cjeloviti. Moguća su i pretumbavanja u nekim drugim strankama. Oni ljudi koji ostanu karakterni i čvrsti, koji su spremni da ostanu opozicija, ljudi koji ne žele parče vlasti, oni će biti bedem nove opozicije i nove snage. Oni ljudi koji odu, neka idu. Volio bih da odu što prije, jer oni koji žele da se prodaju, bolje je da to urade odmah, nego da to saznamo za pola godine ili za godinu. Važan nam je kvalitet, a ne kvantitet. Ljudi će prepoznati kvalitet. Oni koji budu spremni da budu opozicija na lokalnom nivou, te na nivou RS i BiH, za mene su heroji. Spreman sam da budem takav.

SDS je okosnica Saveza za pobjedu. Međutim, sve glasnije su priče o saradnji sa SNSD-om. Kakav je Vaš stav i kakva je pozicija PDP-a?
Moje mišljenje je sljedeće: nije dobro da ako neko nije zadovoljan stanjem u stranci da pravi novu. Politika rascjepkavanja pokazala se kao nešto što nije dobro. Mislim da treba da težimo politici ujedinjenja kako bi se napravio što širi front. Na prvi pogled bi mi se činilo da je dobro SDS i SNSD sarađuju i da se napravi širi front. No, dragi ljudi, ako pogledamo šta je tome prethodilo, to mi djeluje kao licemjerstvo i pokazuje apsurd ljudskog karaktera. Zalažem se za to da se najbolji ljudi iz svih stranaka ujedinje oko zajedničke platforme i zajedničkog koncepta. Da bi se to desilo, ljudi moraju biti spremni da se ne vrijeđaju, ne ponižavaju i ne koriste najgore stvari. Ako me je neko godinama označavao kao izdajnika, rušitelja institucija RS, momka koji puno mrzi, a ja da sutra sjednem sa njim... Onda je ipak problem u meni. Ako se to desi sa SDS-om, odnosno ako ima pojedinaca koji su spremni na to, za mene su ti ljudi politički mrtvi i sa njima uopšte nisam spreman da pregovaram. Da je aktuelna vlast u RS bila normalna, da nije napadala, krala, ubijala, vrijeđala... No, sa takvima sjesti i razgovarati, znači da ste i vi saučesnik.

Kakvo je stanje trenutno u PDP-u? To Vas pitam zbog određenih medijskih navoda da se u ovoj partiji pojavilo nezadovoljstvo, čak i osipanje, zbog nastojanja da Vi nametnete kao budući lider, što je navodno dogovoreno prije izbora, a protiv čega su određeni članovi.
Biću najiskreniji - Igor Crnadak mi je dao podršku, kao i Branislav Borenović, a potom i svaki član. Čak i Mladen Ivanić mi je rekao da na prvu nije vjerovao, ali da je danas očigledno 21. vijek, narod traži nešto novo, a to se pokazalo kroz mene. Rekli su da vjeruju u mene, da ispoštujem staro, ali i da dovedem novo članstvo, te da idemo u reforme i da tražimo bolje. Danas je u PDP-u kao u mojoj kući - mirno, zadovoljni smo zbog unutarstranačkih odnosa, ali nezadovoljni zbog cjelokupne situacije u zemlji. Postoji odlučnost i spremnost da se uradi potpuna reforma, rebrendiranje, redizajn i da se predstavi novi PDP, ne samo kao stranka, nego kao nova politika, nova platforma i novi ljudi koji su spremni to da urade. Želimo da oko te ideje kupimo što više ljudi. To što sam dobio podršku čelnih ljudi PDP-a za mene znači veliku odgovornost i obavezu, ali i motivaciju. Takođe, znači da treba da budem dovoljno mudar da bismo spojili iskustvo koje ti ljudi imaju i moju mladost i energiju u najbolju moguću kombinaciju za građane RS. Dobio sam otvorena vrata da čak formiram tim koji treba da bude okosnica promjena. Opozicionar mora biti spreman na rad, na odricanje, na sopstvenu žrtvu i spreman da narodu pokaže da iza svoje ideje stoji čitavim svojim životom, a ne da ideju koristi kako bi sebi omogućio bolji život. Ja iza ove ideje stojim cijelim svojim životom.

Imate li ambiciju postati lider PDP-a?
To nije moja ambicija. Danas sam fokusiran na Banjaluku i okolinu, dio koji me je u najvećoj mjeri podržao. Tu ću temeljiti svoj rad, a kao narodni poslanik na cijelu RS. Da li razgovarate sa budućim predsjednikom PDP-a? Da, ali ne u ovoj godini. Da li ćete razgovarati sa budućim predsjednikom PDP-a, rekao bih da ako svi ovi ljudi ostanu kakvi su danas prema meni - slobodni, otvoreni i spremni da ljude vrednuju po rezultatu. Danas je PDP takav. Do kraja godine vidjećete me kao predsjednika Gradskog odbora stranke u Banjaluci, a u neko dogledno vrijeme i kao potpredsjednika. U narednih godini, dvije, tri, ako ostanem ovo što danas radim i imam ovakve rezultate, naravno da je to prirodan slijed događaja. Branislav Borenović je svoj predsjednički mandat ograničio na osam godina. Već mu prolaze četiri. Kod nas je unutar stranke demokratija. Samo ako unutar stranke obezbijedimo demokratiju, možemo je sutra obezbijediti u RS i BiH. Ako imate diktaturu, kakvu danas imaju u SNSD-u, kako će unutrašnja diktatura obezbijediti spoljašnju demokratiju? To nije moguće.

(Vijesti.ba)
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/961 ... i_dns.html

[Haman2]

TEZU O PAPCIMA U SDA USPOSTAVIO JE ASFALTNI, LUZERSKI, ALKOHOLIČARSKI ČOPOR

Filip Mursel BEGOVIĆ 29.10.2018.

“Čoban može biti realiziran čovjek, a doktor nauka nerealiziran. Provincija je u glavama. Ona nije geografski nego duhovni pojam. Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je možda najznačajniji roman u historiji književnosti – Rat i mir – u selu Jasna Poljana, mjestu s pet kuća i drvoredom. A šupke koje gore spominjem i kojima su 'Rolex', cipele 'Paciotti' i košulja 'Versace' mjerilo putem kojeg uspostavljaju sistem ljudske vrijednosti možeš smjestiti da žive kraj Buckinghamske palače ili Jelisejskih polja, ali će i dalje ostati nesorta i duhovni šljam. Oni su u svojoj nesvijesti saučesnici u rušenju bosanskohercegovačkog društva jer se stide i pljuju po onome što je srčika i najbolji dio Bošnjaka. Više ima državotvorne svijesti u šamiji srebreničke nene nego u 'Potemkinovim selima' njihovih materijalnih carstava. Oni su, zapravo, pravi papci”

Emir Hadžihafizbegović jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih glumaca uopće. Nagrade koje je osvajao i osvaja za svoj rad to i potvrđuju. Međutim, kako kaže, nakon što se kandidirao na listi SDA za Parlament BiH, na svoj račun primio je mnoštvo prijetnji i uvreda. Naš poznati glumac i direktor Kamernog teatra 55, nakon što je osvojio 15 hiljada glasova na proteklim općim izborima u BiH, za Stav, među ostalim, govori o licemjerju na našoj društvenoj, kulturnoj i političkoj sceni koju proizvode tzv. urbani papci.

STAV: Zanimljivo da je i u drugim strankama bilo kandidata na općim izborima koji dolaze iz bh. glumišta, ali čini se da se to ne vidi kao problem, za razliku od Vašeg angažmana na listi SDA. Zašto?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Da, zanimljiva je ta vrsta zamjene teza kada je u pitanju čitanje političkog angažmana mene i desetine drugih umjetnika u raznim strankama. Riječ idiot svoje semantičko porijeklo vuče iz Aristotelove Grčke i označava onoga ko se ne bavi politikom. Zbog čega bi bijeg od šutnje i potreba da u vrijeme teških vremena za svoju domovinu izađeš iz šinjela političkog konformizma bio jeres i proskribirana kategorija?

Znate, kada na Zapadu padaju političke odluke, onda tamo raste cijena banana, zabranjuje se pecanje na vještačkim jezerima oko Züricha subotom poslijepodne, ili nezadovoljni francuski poljoprivrednici, zbog niskih cijena povrća, istresu tone paradajza na autoputu od Montpelliera prema španskoj granici. Iz naše balkanske, ili, ako hoćete još konkretnije, bosanskohercegovačke vizure, to su bizarne i trivijalne manifestacije nezadovoljstva prema vlasti. Ali, kada na Balkanu, ili, ako hoćete još konkretnije, u mirišljavim političkim salonima Srbije i Hrvatske, cijelo zadnje stoljeće padaju političke i parapolitičke odluke, onda u Bosni ne raste cijena banana i ne zabranjuje se pecanje na Boračkom jezeru.

Cijelo jedno stoljeće epilog političkih odluka na Balkanu jesu potoci krvi i nesreće, a visoko na toj ljestvici bola i smrti vazda stoje Bošnjaci. Alija Izetbegović još je bio u bešici, imao je šesnaest mjeseci, kada je između svjetskih ratova, 1924. godine, dakle, šest godina poslije Prvog svjetskog rata i šesnaest godina prije početka Drugog svjetskog rata, u selu Šahovići kod Bijelog Polja za jednu noć pobijeno blizu 1.000 muslimana od crnogorskih komita. Zašto sam paralelno spomenuo šesnaestomjesečnu bebu, imenom i prezimenom Alija Izetbegović, i pokolj u Šahovićima? Pa, upravo zbog toga što velikosrpska propaganda knjige rahmetli predsjednika Izetbegovića, Islamska deklaracija i Islam između Istoka i Zapada, koristi kao sramni i monstruozni alibi kojim pravda genocid u Srebrenici, ništa manji onaj oko Prijedora, onaj na Drini, kao i masovna silovanja, logore i deset hiljada mrtvih civila u Sarajevu.

Kada kao misleći čovjek osvijestiš tu vrstu morbidne podvale, kada u krupnom planu na televiziji, dok dijeli čokolade srebreničkoj djeci, presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić izgovara da je genocid u Srebrenici osveta Turcima za bunu protiv dahija i kada, pride tome, dok dajem ovaj intervju, na deset kilometara vazdušne linije od Sarajeva isti taj Ratko Mladić maše s izbornih bilborda pojedinih srpskih partija, a u dijelovima Hercegovine Praljak i srušeni Stari most čine kolaž reklamnih stranačkih poruka, organizam se uznemiri i ne može ostati nijem na fašistički marketinški poziv za, ne daj Bože, neke nove šahoviće, srebrenice, dretelje, heliodrome, keraterme i manjače.

Svoj politički angažman ne smatram davanjem podrške nekoj stranci. On je duboko vezan uz političku ideju rahmetli predsjednika Izetbegovića, a to što su je prepoznali i što je baštine dvadeset i osam godina Bošnjaci, čija je mentalna matrica uglavnom moj alter ego, razlog je da sam se našao na listi SDA. Kada se na listama drugih stranaka nađu imena etabliranih bosanskohercegovačkih umjetnika, poput Dine Mustafića, Danisa Tanovića, Abdulaha Sidrana, Enisa Bešlagića, Marka Vešovića, Mirvada Kurića, Izudina Bajrovića, Zane Marjanović, Jasne Beri, to je legitimno i pluralno građansko pravo i participiranje unutar političkog i društvenog konteksta bosanskohercegovačkog društva. Ali, kada Emir Hadžihafizbegović svoje političko promišljanje artikulira kroz Stranku demokratske akcije, onda započinje linč.

Hvala Bogu da imam dosta fajterskih utakmica u nogama i da sam još davne 2014. godine, nakon treće dobivene Zlatne arene u Puli za film Takva su pravila, odštampao majicu na čijoj i prednjoj i zadnjoj strani piše: Jebeš život bez dušmana. Linč o kome govorim nije me obeshrabrio i, uz Božiju pomoć, stigla je satisfakcija. Blizu 15.000 glasova u Sarajevu odgovor je svima onima koji su navijali da dotaknem izborno dno. Zato se zahvaljujem svim građanima Sarajeva i Goražda, jer su to bile moje izborne jedinice, koji su me svojim glasom učinili pobjednikom.

Taj osjećaj, uz onaj kada dobivam prestižne svjetske nagrade i kada mi krcate dvorane plješću u Veneciji, Moskvi, Stockholmu, Wiesbadenu, Cottbusu, Parizu, New Yorku, Durbanu, Minsku, Firenci, San Franciscu, Varšavi, Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Prištini, Splitu, Nišu, Somboru i Puli, a sve su to mjesta gdje sam podizao nagrade za najboljeg glumca festivala u gore spomenutim gradovima, neponovljiv je i veličanstven. Hvala studentima, đacima, univerzitetskim profesorima, kasirkama, pekarima, vodoinstalaterima, frizerkama, konobarima, slikarima, muzičarima, književnicima, automehaničarima, pilotima, vozačima autobusa, domaćicama, doktorima, medicinskim sestrama, borcima Armije BiH, šehidskim majkama i, vjerovali ili ne, i pripadnicima drugih političkih stranaka i nebošnjacima koji su mi dali glas, ja im mogu poručiti samo jedno: Volim vas. Hvala vam. Potrebni smo jedni drugima, jer zajedno s vama ja pripadam onoj bosanskoj japiji koja je uvijek voljela Bosnu u sebi, a ne sebe u Bosni! Pogotovo mi je drago što sam ovaj insanski, a ne stranački uspjeh, ostvario bez ijednog plakata u Kantonu Sarajevo. Doduše, pet dana pred glasanje pojavio se jedan. I dan-danas je misterija ko ga je zalijepio. Ovdje je kraj odgovora na vaše prvo pitanje.

STAV: Zašto je sasvim normalno da kulturnjaci s ljevice isticanje pripadnosti nekoj stranci svoju političku angažiranost predstavljaju kao dio građanske kulture, dok se, s druge strane, isticanje pripadnosti SDA vidi kao retrogradni stav? Odnosno, moram Vas pitati o tom jednom fenomenu kojeg su nametnule tzv. građanske stranke: u SDA su tzv. papci i seljaci, a oni su, navodno, urbani građani.

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Jednom sam dobio pitanje u nekoj emisiji na HRT-u čega me je najviše strah. Voditeljica je očekivala riječ rat, lift koji zapadne između spratova, očekivala je da joj kažem da me je strah visine, aviona, ili noćnog prolaska pokraj groblja. Moj odgovor je bio da me je najviše strah primitivizma. Tezu o papcima u SDA uspostavio je asfaltni, luzerski, alkoholičarski čopor kome je mjerilo građanskog duboko vezano uz petparačku i primitivnu tezu da su građani svi oni koji su posjetioci kultnih sarajevskih kafića, istih takvih u Mostaru, Tuzli, Zenici i Bihaću – raja, a sve što je ižđikalo kao dio plemenitih bošnjačkih familija u ruralnim dijelovima Bosne – oni smatraju papcima.

Ne daj Bože da je samo asfalt branio Bosnu. Mirno stojim pred svakim šehidom i suznih očiju Fatihom im odajem počast. Bosna i Hercegovina se branila i odbranila u istom ovom i Sarajevu, i Mostaru, i Tuzli, i Zenici i Bihaću. Branila i odbranila. Ali, koliko god zvučalo kao hipoteza, pitanje je šta bi bilo s našom domovinom da nije bilo seoske halke koja je prva prepoznala jahače apokalipse. Dok su oni između sebe dijelili lovačke puške, asfalt je okretao janjad i govorio kako rata neće biti. Bio bih kreten i gadio bih se sam sebi kada bih pravio poredbu između šehida iz Teočaka i onih iz Milinklatske ulice, onih iz Šantićeve u Mostaru i šehida oko Prusca, kada bih vagao zasluge mostarskog heroja Hujke i Mehdina Hodžića, “crnog labuda” iz Sapne. Ali, teza o papcima nije uspostavljena samo u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i poslije nje.

Nju su kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih inaugurirali nerealizirani urbani šupci promašenih života, kojima je iracionalni sukob s tzv. papcima i selom bio bijeg od vlastite nesreće. Njima je i 11. juli u Potočarima i klanjanje dženaze Bošnjacima stradalim u genocidu skup papaka. Oni mrze i gnušaju se francuske kape na dedi koji kraj mezara uči Fatihu svojoj djeci strijeljanoj u Kravicama, oni se gnušaju dimija i svojih i tuđih nena. Oni vole Leonarda Cohena, piju čivas, skijaju po Austriji i mrze vlastiti identitet zato što se naslanja na džamijski ezan i bajramsku hurmašicu. To je polusvijet koji je instalirao tezu o papcima.

STAV: Ispada da naš vodoinstaler, da naš radnik iz naroda bolje zna ko je i šta je od dijela naše elite. Zbog čega je došlo do tog moralnog posrnuća u dijelu naših elita kada je riječ o zastupanju nacionalnih vrijednosti?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Te zakržljale psihologije unutar bošnjačkog naroda nisu ništa manje zlo od četnika i ustaša. Ljudi se dijele na razne kategorije. Na ljubitelje džeza i sevdaha, na ljubitelje planinskog i morskog turizma, kao i na ljubitelje neskafe i indijskog čaja. Ali, generalna podjela je na realizirane i nerealizirane ljude. Pitanje ljudske realiziranosti nije pitanje obrazovanja. To je pitanje tvoje osobne duhovnosti, svijesti o sebi i onoga oko tebe. Čoban može biti realiziran čovjek, a doktor nauka nerealiziran. Provincija je u glavama. Ona nije geografski nego duhovni pojam. Lav Nikolajevič Tolstoj napisao je možda najznačajniji roman u historiji književnosti – Rat i mir – u selu Jasna Poljana, mjestu s pet kuća i drvoredom. A šupke koje gore spominjem i kojima su “Rolex”, cipele “Paciotti” i košulja “Versace” mjerilo putem kojeg uspostavljaju sistem ljudske vrijednosti možeš smjestiti da žive kraj Buckinghamske palače ili Jelisejskih polja, ali će i dalje ostati nesorta i duhovni šljam.

Oni su u svojoj nesvijesti saučesnici u rušenju bosanskohercegovačkog društva jer se stide i pljuju po onome što je srčika i najbolji dio Bošnjaka. Više ima državotvorne svijesti u šamiji srebreničke nene nego u “Potemkinovim selima” njihovih materijalnih carstava. Oni su, zapravo, pravi papci i, samo na drugi način, razvlače pamet vlastitom narodu dajući suport onom čuvenom razvlačenju pameti Ratka Mladića. To su oni urbani papci koji, dok moralno, plemenito i etično Sarajevo stoji mirno ispraćajući kamione iz Visokog s tabutima kostiju pronađenih Srebreničana na putu za Potočare, namjerno ignoriraju te kosti i te tabute, i dok sve Sarajlije suznih očiju mirno stoje na trotoarima, oni namjerno hodaju, ne žele da stanu i kažu: “Ma, jebo ovo!” Što se mene tiče, neka idu u tri pičke materine!

STAV: Nedavno sam slušao jednog tzv. nezavisnog analitičara iz akademske zajednice koji klišejizirano kaže da je u predizbornoj kampanji bilo previše identiteta. Bilo mi je to smiješno s obzirom na poziciju Bošnjaka i očitu deficitiranost bošnjačkog identiteta u sektoru kulture, obrazovanja i medija, ali i s obzirom na nijekanje tog identiteta u RS-u. Dakle, mogli bismo statistički dokazati da je premalo identiteta, barem bošnjačkog. Neki kao da žele da nas nema, da postanemo neki eter, neki zrakoprazni prostor bez ikakvog sadržaja. Kako je moguće da smo došli u ovakvu poziciju očitih zamjena teza u kojem i premalo postaje previše?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Uvijek sam pravio distinkciju između nacionalnog identiteta i nacionalnog ponosa. Izgleda kao komplementarno, a zapravo nije. Vrijeme nacionalnog romantizma i krug oko nacionalnog identiteta spojio se, po mom skromnom mišljenju, nekih pet godina nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ako nekome nije jasno zašto smo doživjeli genocid i klanje po ko zna koji put, onda neka se i on pridruži luzerskom čoporu spomenutom u prethodnom odgovoru. Oni koji imaju svijest o vlastitom identitetu, a hvala Bogu, velika nas je većina Bošnjaka takvih, moraju razvijati nacionalni ponos. Ali, on se mora razvijati paralelno i s mjerom. Ja imam jednu definiciju mjere, i ona glasi: Mjera je tačka gdje se sudaraju sloboda i odgovornost. Uz nacionalni ponos ne smije nam se razvijati ego-trip, vjerski formalizam i isticanje nacionalnog ponosa kroz spominjanje zakletve Allahom, dž. š. Nerijetko od onih koji dokazuju svoju pripadnost bošnjaštvu čujemo da se i za kvalitetne čarape kunu: Allaha mi, ovo su najbolje čarape, ‘vakih nema niđe; ili: Allaha mi, mišelinka je bolja guma od danlopke.

To trivijaliziranje Stvoritelja nije nacionalni ponos. To je ubleha i groteska, to je sramota kojoj sam svjedok na dnevnoj bazi. Rahmetli predsjednik Izetbegović na jednom od kongresa Stranke demokratske akcije rekao je: Hajmo probati biti prvo Bosanci i Hercegovci, a onda Bošnjaci, Srbi i Hrvati. U toj naoko jednostavnoj ljudskoj poruci krije se filozofija i bošnjačkog nacionalnog ponosa. Komparativna prednost odrastanja u Bosni i Hercegovini uz džamijske ezane i zvona s pravoslavne i katoličke crkve, čuvanje Hagade, koja je iz Španije nakon 1492. godine i Kolumbovog otkrića Amerike završila svoj trnoviti put od Alhambre, Cordobe i Seville, preko kršćanske Evrope, i našla svoj smiraj na tavanima bošnjačkih kuća podno Bistrika i Vratnika, zorno govori o nacionalnom ponosu Bošnjaka.

Bošnjački nacionalni ponos vezan je duboko uz čuvanje pijeteta spram Despića kuće, stare pravoslavne trgovačke porodice iz Sarajeva, kao i uz odvođenje djece u vrijeme bajramskih blagdana da vide svu ljepotu franjevačkog samostana u Fojnici. Bošnjački nacionalni ponos jeste poštivanje svog, ali i poštivanje pravoslavnog i katoličkog elementa, kao i uz poštivanje sefardske muzike, romskih familija s Gorice, slovenačke, mađarske i italijanske manjine, koja, iako je u tragovima, u Bosni egzistira i dan-danas. Ta širina i ta multikulturalna svijest jedina je matrica iz koje će grandiozno trijumfirati bošnjački nacionalni ponos.

STAV: Međutim, kako održati vjeru u suživot kada s druge strane imamo agresivne politike koje u bošnjačkim kulturnim i vjerskim kodovima (poput ezana) vide prijetnju?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Evo dobrog mjesta da progovorimo o jednoj civilizacijskoj inverziji koja se može tretirati kao sociološki, kulturološki, pa čak i antropološki fenomen. Neprijateljima Bosne i Hercegovine, u kontekstu političkih fašizama, namjerno kažem političkih a ne narodnih fašizama, koji u zadnje dvije godine doživljavaju svoje zvjezdane trenutke u Banjoj Luci i jednom dijelu Hercegovine, ustvari ne smetaju eklatantni islamski kodovi: ezan, munara, zvijezda i polumjesec, ilahije, bajramska sofra, sevdalinka, sehara, levha, nišani i tespih na ćilimu Begove džamije. Njih frustrira nešto drugo. Njih frustrira naša širina, naš poziv na zajednički život, naša ljubav spram naše braće Srba i Hrvata, naša radost uz Badnju večer, šarena jaja, ponoćku i pričest.

Njih frustrira što Bošnjaci dolaze u turistički obilazak Gospe u Međugorju i što niko nije ni pomislio a kamoli šta ružno uradio u dvorištu jedne od najljepših pravoslavnih crkava i bogoslovije kraj Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Čuvali smo i crkve i katedrale s ništa manje poštovanja i zebnje da ih ne razore četničke granate, isto kao i naše džamije. U toj vrsti bošnjačke etike, morala, poštivanja tuđeg i drugačijeg leži tajna bošnjačkog nacionalnog ponosa. Istraživati lik i djelo Safvet-bega Bašagića ili Umihane Čuvidine, zakopati se u književno blago Gazi Husrev-begove biblioteke i educirati se kroz listanje ukoričenog Novog Behara i Gajreta svakako je kopanje po nutrini vlastitog nacionalnog identiteta i ponosa. Ali, to se mora nadograđivati ljubavlju prema svemu onome što su Bosni donijeli i Srbi i Hrvati, što su Bosni donijela i srpska društva “Prosveta” i “Dobrotvor” i hrvatsko društvo “Napredak”.

Zapravo, Bošnjaci drugačije i ne znaju. I, kad bi im neko ponudio Bosnu u kojoj bi trebali živjeti sami, oni bi od nje odustali. Reći će neko da nas je taj merhamet koštao. Ali, ne radi se o merhametu. Radi se o našim stoljetnim odgojima i o urezanom genetskom kodu koji se ne može vještački izopćiti iz onoga što je naša suština. Za moj državotvorni background, Katarina Kosača, Stjepan Tomašević i kralj Tvrtko podjednako su važni kao i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. Jer, u Bosni je bio “did i vira bosanska”. U “didu” i u “viri bosanskoj” koja je u islamu prepoznala vlastite svjetonazore, i dunjalučke i ahiretske, leži korijen bogumilskog primanja islama. Opet će neko kazati: Naša nas je širina koštala i naplaćena je hiljadama žrtava, ali u tome i leži meritum kušnje. Najveći problem Bošnjaka danas jeste samo dunjalučko razmišljanje, a ahiretskog nikako da se sjetimo. Sultana Bruneja Allah, dž. š., kuša sa stotinu pozlaćenih Rolls‑Royceva, a nas s četnicima i koljačima.

Ali, i jedne i druge Stvoritelj priprema za sirat‑ćupriju, za onaj svijet. Ta sirat-ćuprija tanja je od najtanje dlake, oštrija od najoštrijeg mača. Tamo se ispostavljaju fakture o životu i ponašanju na dunjaluku. Gore će se vidjeti gdje će završiti personalni hedonizmi sultana Bruneja sa stotinu pozlaćenih Rolls-Royceva, a gdje šehidi iz Teočaka. Zahvalnost kao krucijalna ljudska karakteristika sve je manje prisutna među Bošnjacima, a ta vrsta atrofije zahvalnosti vezana je i uz formalizam rada Islamske vjerske zajednice. Dovoljno je samo napraviti flešbek na nedavni sabor Islamske zajednice, gdje su birana rukovodeća tijela, i vidjeti da zapravo u toj hektičnoj atmosferi nije bilo nikakve razlike u smislu uskogrudnih stranačkih sitnosopstveničkih interesa kakvi se manifestiraju u vrijeme predizbornih kampanja i tuča, ko će ići, a ko neće ići na stranačke liste. Gazali u svojoj čuvenoj knjizi Savjet vlastima kaže: “Vlast treba dati onome koji je ne želi.” Dakle, nacionalni ponos ima razne kontekste. Od majica s likovima Džeke i Pjanića, do Fatihe na mezaru rahmetli Izeta Nanića. Emitiranje ljubavi i poštivanje vrline u njenom najelementarnijem obliku, ma kome ona pripadala, za mene je i nacionalni identitet i nacionalni ponos.

STAV: Književnik Josip Mlakić za hrvatske medije tvrdi da ste bili dio neke bošnjačko‑turske zavjere koja je utjecala na izbor Komšića i krah Radončića. No, zanimljiva je pojava poprilično uvredljivih i ličnih kvalifikacija u njegovom tekstu na Vaš račun. U čemu je Mlakićev problem s Vama? Smeta li mu kao bosanskom Hrvatu s književno‑filmskim aspiracijama Vaš uspjeh u Hrvatskoj, ili nešto drugo, jer je očito riječ o ličnom antagonizmu koji se predstavlja kao politička analiza?

HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Stvari stoje ovako, gospodine Mursele. U gradu Zagrebu postoji jedan brendirani subotnji event. Nastao je spontano i dobio je ime unutar urbanog purgerskog Zagreba: “Špica”. Tajming mu je u vremenu od 11 prije podne pa do 16 sati poslije podne. Zapravo se radi o šetnji i promenadi velikog broja ljudi na potezu od Gundulićeve ulice preko Cvjetnog trga, pa kraj kultnog kafića “Buldog”, sve tamo do hotela “Dubrovnik” i lijevo od njega do izlaska na Trg bana Jelačića i desno od njega, kraj još jednog statusnog kafića “Charlie”, i izlaska na Gajevu ulicu. Onaj ko se ne vidi u toku zagrebačkog tjedna sretne se na “Špici”.

Skoro desetak hiljada Zagrepčana na spomenutoj geografiji šeta se, pije kahve i razmjenjuje iskustva prethodnih pet radnih dana. Na “Špicu” ne izlazim, ali me je zapala nebrojeno puta u toku snimanja mojih 14 igranih filmova u Hrvatskoj. Puni broj mojih igranih filmova je 63. Nevješto se skrivajući od stotine mojih fanova, ne mogu a da ne prođem bez makar 150 selfija i isto toliko podijeljenih autograma. Ne mislim da je ovaj podatak reper moje vrijednosti, niti da je “Špica” skup samo dobrog. Nerijetko se gnušam pojedinih faca jer znam da se i unutar tog miljea često promoviraju i sumnjive vrijednosti.

Ali, Mlakiću je vjerovatno krivo što sam mu ja “oteo” dio popularnosti na “Špici”. Taj mali Salieri iz Gornjeg Vakufa istjeran je iz grma i znam da me ne voli već godinama. Kada sam dobijao Nazorovu nagradu, najveće društveno priznanje kojem ni Tuđman nije ukinuo ime i čiji su dobitnici bili i Krleža, Meša Selimović i Ranko Marinković, nije se udostojio u Muzeju Mimara ni da mi čestita. Prošao je kraj mene, ali sam ja napravio krug, vratio se i čestitao njemu. Salieri iz Gornjeg Vakufa popizdio je jer je zvijezda “Špice” imenom Emir, a prezimenom Hadžihafizbegović, u jednom benignom televizijskom intervjuu, usput, na pitanje koga bi volio vidjeti u Predsjedništvu BiH, umjesto Čović, izgovorio ime – Komšić.

To je bio okidač da Salieri iz Gornjeg Vakufa, otjelotvoren u osrednjem piscu Josipu Mlakiću, kakav je bio i osrednji Salieri, bljune svu pogan iz sebe i, nakon toliko godina prikrivanja kompleksa da mu je jedan balija oteo “Špicu”, povrati po njemu. Salieri ima legitimno pravo da pizdi, ali i Mozart ima jednako pravo da ga zaboli čarobna frula. Gospodine Mlakiću, volio bih da na sto stavimo osobne CV-je i da se javnost glede njih očita; o vašim internacionalnim priznanjima, i istim takvim u mom posjedu. Odgovorno tvrdim da će taj nesrazmjer priznanja potvrditi moju teoriju o Salieru iz Gornjeg Vakufa i Mozartu iz Sarajeva. Ja jesam hrvatskim državljaninom proglašen putem članka 12. Hrvatskog ustava, koji glasi da sam čovjek od nacionalnog interesa za državu Hrvatsku, a što se desilo nakon dobijanja Zlatnog lava u Veneciji za glavnu ulogu u hrvatskom filmu Takva su pravila Ognjena Sviličića, i to u konkurenciji s Al Pacinom.

Hrvatskoj sam donio sedamnaest grand prixa s četrnaest filmskih festivala, u Hrvatskoj sam dobitnik tri Zlatne arene u Puli, kao i Marulove nagrade za najboljeg glumca na Marulovim danima u Splitu. Dakle, ako je nakon ovog svega što sam svojim talentom i darom donio u Hrvatsku mjerilo za dobrog Hrvata ne glasati za Komšića, voljeti Thompsona i Darija Kordića, koji je u Ahmićima pucao djeci u potiljak, a vaš ga politički mentor Dragan Čović po povratku iz Haga dočekuje i s njim se grli, onda ja nisam dobar hrvatski državljanin. I osjećam se dobro kada me hijene poput vas trgaju. Uguši se, Mlakiću, u vlastitoj septičkoj jami ksenofobije. I, još jednom, na kraju, za čitaoce koji se ne vraćaju pročitanom tekstu, ponavljam: Salieri ima legitimno pravo da pizdi, ali i Mozart ima jednako pravo da ga zaboli čarobna frula.

http://stav.ba/tezu-o-papcima-u-sda-usp ... ski-copor/

[Haman2]

VINKO BEGIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA HDZ-a BIH ŽESTOKO KRITIKUJE ČOVIĆA: 'Čovićev pakt s Dodikom vodi Hrvate u propast, gdje je bio u vrijeme pokolja Hrvata i Bošnjaka u Posavini"

"Čović sklapa koaliciju s političarom koji ne priznaje državu BiH, koji je i dalje na poziciji velikosrpske politike Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, s čovjekom koji nije ništa napravio niti će napraviti da vrati ijednog protjeranog Hrvata u RS. To nije njegova politika! To treba znati i shvatiti. A tamo danas živi niti 10 posto prijašnje hrvatske populacije, i to uglavnom starčad koja je došla umrijeti na svojoj djedovini", kaže Vinko Begić, jedan od osnivača HDZ-a BiH i nekadašnji čelnik HVO-a u Bosanskoj Posavini.

Razgovarao: Vlado Vurušić (Globus.hr)



Kako može sklapati savez s političarom koji ne priznaje državu BiH? Ta koalicija napravljena je za korist Dodika i u pakost Bošnjacima, a Hrvati bi tu mogli nastradati

Prošli su još jedni izbori, ali u Bosni i Hercegovini kao da je vrijeme stalo. Vrtimo se u krug. Nikako da se pomak­nemo od atmosfere 1992. godine, ali to tamošnjim političkim elitama, ako ih tako uopće možemo zvati, očito odgovara. Ne znam što napraviti da se stvari pomaknu s mrtve točke, ali perspektiva je vrlo loša i za opstanak i za bilo kakve euroatlantske integracije – kaže nam na početku razgovora Vinko Begić, jedan od osnivača HDZ-a u bosanskoj Posavini, prvi postkomunistički gradonačelnik Dervente, a u ratu predsjednik HVO-a Posavine i zapovjednik oružanih snaga bosanske Posavine.

Kako gledate na buku koja se ne stišava oko izbora Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva BiH?

– To se, kako se kaže, može dogoditi samo u BiH. To je slika onoga o čemu govorim. O toj nemoći da se BiH pokrene u nekom boljem, pozitivnijem pravcu. Naime, s jedne strane izbor Komšića jest po postojećem zakonu i tu se nema što prigovoriti. Tako je kako je. No, isto tako, po meni je to nakaradno, jer ako je dogovoreno da svak sebi bira predsjednika, onda bi se to trebalo poštovati.

Što će donijeti izbor Komšića?

– Po meni, ništa značajno. On je već bio u dva mandata, pa što se promijenilo ili dogodilo? Ništa! No njegov izbor, po meni, pokazuje dvije stvari – da je ovo, s jedne strane, upozorenje Hrvatima da se izbore za realizaciju svojih prava, ali i da razmisle jesu li ovi sadašnji njihovi predstavnici sposobni da to naprave. S druge strane, ovo je i upozorenje da u BiH možda postoji jedan dio građana koji u strahu od raspada države traže neka rješenja, pa i po sistemu daj što daš. Ali rekao bih i da je ovo bila i neka vrsta poruke Bošnjaka, pa i upozorenje Hrvatima, da im ne okreću leđa. Dakle, u BiH ništa novo. Tuk na utuk.

Ako sam vas dobro razumio, rekli ste da bi Hrvati možda morali promisliti i o zamjeni ljudi koji ih vode?

– Apsolutno. Ja bih čak pozvao Dragana Čovića da ode s mjesta predsjednika HDZ-a BiH. I ne zato što nije izabran u Predsjedništvo, nego zato što ništa nije napravio za promjenu izbornog zakona, i to od 1998. godine. On se zajapurio tek nedavno kada je shvatio da će izgubiti izbore. On sve ove godine nije uspio ujediniti Mostar, niti se trudio, a kako će onda ujediniti Hrvate i boriti se za njihov opstanak, ali i za očuvanje BiH.

Mislite da se on ne zalaže dovoljno za Hrvate u BiH?

– Njegovo mjesto je u Sarajevu. Što ima otvarati ured u podijeljenom Mostaru? On treba sjediti u Sarajevu i tamo u razgovoru s Bakirom Izetbegovićem, ako treba, neka svaki dan popiju kavu ili kahvu na Baščaršiji, ali bi riješili ovo pitanje izbornog zakona i mnoga druga. A ne u Mostaru! U Hercegovini živi najviše Hrvata, ali ne samo tamo. Ima ih diljem BiH.

Sada je ispalo da radi koaliciju s Miloradom Dodikom te da će Hrvate u Skupštini Republike Srpske predstavljati srpski zastupnici, što nije problem, a to da su Bošnjaci izabrali Komšića je golemi problem.

– Da, to je, rekao bih, i sramotno ponašanje. Sklapa koaliciju s političarom koji ne priznaje državu BiH, koji je i dalje na poziciji velikosrpske politike Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića, s čovjekom koji nije ništa napravio niti će napraviti da vrati ijednog protjeranog Hrvata u RS. To nije njegova politika! To treba znati i shvatiti. A tamo danas živi niti 10 posto prijašnje hrvatske populacije, i to uglavnom starčad koja je došla umrijeti na svojoj djedovini. Živo me zanima gdje je bio Dragan Čović kada su velikosrpske postrojbe u Posavini počinile stravične pokolje i genocid nad Hrvatima i Bošnjacima. Mi smo se u Posavini s četničkom politikom tukli i znamo, na svojoj smo koži osjetili, što je ona predstavljala. U Hercegovini nisu. Mi u Posavini imamo 2446 poginulih branitelja Hrvata i Bošnjaka, 1500 ubijenih civila Hrvata i Bošnjaka, 2600 ratne siročadi Hrvata i Bošnjaka, raseljeno je više od 200 tisuća Hrvata i preko 120 tisuća Bošnjaka. Ta koalicija nije u interesu Hrvata, ali bome ni Hrvatske. Koalicija s Dodikom napravljena je za korist Dodika i u pakost Bošnjacima, a Hrvati bi tu mogli izvući deblji kraj i na kraju balade nastradati. Vezivati se s čovjekom koji želi rasturiti BiH nije dobar odabir.

Zagreb, 251018. Van Gogh.Vinko Begic, ratni zapovjednik HVO-a bosanske Posavine.Foto: Goran Mehkek / CROPIXVinko Begić

Rekli ste da ova koalicija nije u interesu ni Hrvatske?

– Da, naravno. Strateški interes Hrvatske je opstanak BiH. Konačno, kako znate, BiH je dobila neovisnost za račun glasova na referendumu Bošnjaka i Hrvata. Premijer Plenković bi mu morao kazati da s Dodikom tikve ne sadi. Čović se upleo u neke igre koje vodi Vučić, ali moguće i Putin, oko BiH i na kraju to vodi samo u propast Hrvata, kojih je sve manje i manje. On ovo radi zbog sebe, a ne Hrvata u BiH, pogotovo ne onih iz RS-a. Dodik podržava Karadžićevu politiku koja je osuđena i u Haagu. Što to onda i za koga zapravo Čović radi?

Mislite da bi se Hrvati morali više približiti Bošnjacima?

– Da, jer s njima žive u Federaciji, a zajedno bi mogli, da tako kažem, natjerati RS da se više integrira u BiH, a ne da joj se još više pomaže da se odvaja. Treba raditi na ravnopravnom odnosu i zalagati se za očuvanje BiH, jer u toj situaciji Hrvati mogu za sebe izboriti veća prava, a ne zalagati se za njeno cjepkanje ili raspad. Hrvati bi trebali podržati jedinstvenu BiH. Ne unitarnu, nego federalnu, pa moguće i konfederalnu, ali državu koja će funkcionirati i biti članicom EU i NATO-a te će se tako najbolje boriti protiv, recimo, islamskog radikalizma. U ovakvoj situaciji to je nemoguće, a znamo da će Dodik, preko Vučića, to sprečavati. A onda će BiH stalno producirati nestabilnost, a kako Hrvatska ima najdužu granicu s BiH, onda će se to i najviše reflektirati na Hrvatsku. To nije dobro.

Što mislite o zalaganju i Čovića i Dodika za treći entitet?

– Pa i o tome treba razmisliti, ali ne da iza toga stoje Dodik i srbijanski predsjednik Vučić. Osim toga, trebalo bi vidjeti koliko bi Hrvata ostalo izvan njega te isplati li se to onda, ili da se s Bošnjacima dogovori možda o drukčijem funkcioniranju Federacije. No, mislim da je priča o hrvatskom entitetu propuštena u Daytonu. Tada ga nismo dobili, a zna se da se to može ostvariti samo ako to podrže SAD i najznačajnije zemlje EU, a oslanjati se samo na Rusiju u tome nije dobro. Ali treba vidjeti što bi obuhvaćao taj entitet i koliko bi Hrvata ostalo izvan njega i što bi s njima bilo. A onda – što znači “treći entitet” ako znamo da su u Haagu osuđeni dužnosnici Herceg-Bosne na dugogodišnje kazne.

No, premijer Andrej Plenković u Bruxellesu i Europi tumači koliko je izbor Željka Komšića loš i da treba potaknuti promjene izbornog zakona.

– Koliko ja to shvaćam, on govori o lošem izbornom zakonu. A to je istina. Izborni zakon je nedorečen i “faličan”. No, Dragan Čović se sada zbog toga skriva iza leđa premijera Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i dovodi ih u neugodnu situaciju – sjetimo se neugodnosti za njezina susreta s Recepom Tayyipom Erdoganom ili nedavnog susreta premijera Plenkovića s Emmanuelom Macronom – što je još jedan dokaz da mora otići s mjesta predsjednika HDZ-a BiH.

Priča se da biste vi mogli i u utrku za predsjednika?

– U politici sam uvijek bio transparentan, moj kandidat je Kolinda Grabar-Kitarović i, evo, nudim joj se u kampanji kao savjetnik za BiH. Ja sam hrvatski branitelj. Kad je izvršena agresija od strane velikosrpske politike na čelu sa Slobodanom Miloševićem na međunarodno priznate države BiH i Hrvatsku, u to ratno vrijeme kao predsjednik HVO-a i načelnik stožera oružanih snaga Bosanske Posavine, čuvao sam i štitio suverenitet BiH i Hrvatske te surađivao s predsjednikom Franjom Tuđmanom.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/971 ... avini.html

[Haman2]

ADRIAN CVITKOVIĆ

MLADI HRVATSKI POVJESNIČAR DETALJNO JE PROUČIO BITKU ZA VUKOVAR 'Grad je branilo 1800 ljudi, JNA je napadala s 30.000'
AUTOR: Vlado Vurušić
OBJAVLJENO: 17.11.2018. u 14:37



Ovih dana obilježava se još jedna godišnjica teške i tragične bitke za Vukovar. Grad koji je odolio napadima gotovo deseterostruko jačeg napadača doživio je sudbinu mnogih gradova koji su ostali zapisani u povijestima ratova i borbi za slobodu - Guernica, Sarajevo, Staljingrad, Srebrenica...

VUKOVAR Usporedba sa Staljingradom nije realna: ruski grad nikad nije bio u potpunom okruženju
Opsada grada koji je trebao pasti za svega nekoliko sati borbi, izdržao je punih 87 dana, od čega 50 u potpunom okruženju. Svojom borbom okrenuo je tijek rata u Hrvatskoj, a umnogome promijenio i međunarodnu političku percepciju i položaj Hrvatske. Mladi hrvatski povjesničar Adrian Cvitković posvetio je svoj rad upravo temi obrane Vukovara.

Koliko je vukovarska epopeja važna za proučavanje? Što biste kao povjesničar posebno izdvojili?

- Smatram da je bitka za Vukovar veoma važna za proučavanje iz najmanje dva razloga. Prvi od njih je taj što se bitka odvila u prijelomnim trenucima obrane hrvatske države tj. u počecima Domovinskog rata. Drugi razlog je ranije spomenuta dugotrajna obrana grada, dugotrajna s obzirom na ogroman nesrazmjer snaga, posebice u artiljeriji i streljivu, zbog čega je vukovarska obrana fenomen, iznimka koja je u suprotnosti s taktičkim i strategijskim vojnim pravilima.

Kakav je bio odnos snaga tijekom borbe za Vukovar? Zašto mislite da su hrvatske snage uspjele odoljeti toliko nadmoćnijem neprijatelju?

- Početkom rujna obrana grada raspolagala je sa 400 ljudi. Do konca rujna, broj branitelja je narastao zbog dolaska dragovoljaca u grad, no može se reći da niti u jednom trenutku pod oružjem nije bilo više od 1800 ljudi. S druge strane, u napadima na grad, konstantno je bilo angažirano više od 30.000 pripadnika JNA i paravojnih postrojbi. Uspjesi obrane mogu se pripisati hrabrosti i spremnosti na žrtvu, ali i taktičkoj mudrosti hrvatskih branitelja i lošoj taktici bivše JNA koja je krenula frontalno u napad na grad te se oslanjala na stroga vojnička pravila, a koja su se u Vukovaru mogla primijeniti u maloj mjeri.

Koliko je ta bitka važna s aspekta ne samo vojnog, nego i političkog značaja?

- Vukovarska bitka važna je zbog koncentracije snaga na uskom području oko grada koje su prvobitno trebale staviti Vukovar u okruženje i produžiti prema Zagrebu i Varaždinu s ciljem slamanja hrvatske države, no promjenom plana, zbog nezadovoljavajuće mobilizacije, kako se navodi u izvorima JNA, usredotočile su se na što brže osvajanje Vukovara. U svakom slučaju, tromjesečna obrana dala je dragocjeno vrijeme ostatku Hrvatske da se naoruža i konsolidira obranu te zaustavi nadiranje neprijatelja na ostalim bojišnicama. Bitka za Vukovar je svakako jedna od ključnih bitaka s početka Domovinskog rata koja je usporila prodiranje neprijateljskih snaga u dubinu RH, a Vukovar je svojom žrtvom pridonio ubrzanju procesa priznanja Hrvatske.

Zašto nije bilo uspjeha u pokušajima proboja opsade?

- Uspjeha u probojima nije bilo zbog nedovoljne bojne moći hrvatskih snaga, netočnih procjena jačine neprijatelja te nedovoljne koordinacija snaga koje su sudjelovale u pokušajima proboja.

Što je po vama najbitnije istaknuti i što vas je “fasciniralo” dok ste proučavali bitku?

- Smatram da je važno istaknuti uvjete života tijekom okruženja, hrabrost ljudi koji su branili grad i njihovu veličinu u očima stanovnika koji su ostali u gradu. Naravno, i svih ostalih koji su strepjeli za sudbinu Hrvatske. Osjećaj ponosa pomiješan sa strahom kod branitelja i civila, volja za otporom bez obzira na neizvjesnu sudbinu.

Je li to presudna bitka koja je riješila daljnju “sudbinu” rata i njegov ishod?

- Smatram da je jako važna zbog stjecanja dragocjenog vremena, ali držim kako sama bitka nije riješila “sudbinu” rata i njegov ishod jer je vojni vrh tadašnje JNA već u ranu jesen zaključio kako ne mogu u potpunosti poraziti Hrvatsku vojsku.

Ima mnogih koji smatraju da se, prilikom proučavanja ratnog Vukovara, treba posvetiti i onome što se zbivalo godinu dana prije, odnosno od izbora 1990.?

- Kada se govori o Vukovaru, nužno je pratiti događanja koje su se zbila puno ranije, počevši od pada Berlinskog zida, procesa demokratizacije... Vukovar nije bio izolirani slučaj već su se intenzivno pratila događanja u ostatku Hrvatske, no kad je riječ o događajima u Vukovaru u ljeto 1991., oni su presudno uvjetovani ubojstvom 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu.

Kako vi, i kao povjesničar i kao mladi čovjek gledate na “položaj” te politizaciju Domovinskog rata?

- Domovinski rat je u temelju mlade hrvatske države. On je predmet proučavanja na domaćim i inozemnim vojnim institucijama što o samom Domovinskom ratu govori dovoljno. Smatram da ne treba politizirati vukovarsku bitku niti Domovinski rat u cijelosti i ne koristiti ih za ostvarivanje raznoraznih političkih ciljeva.

Koliko je, po vama, danas značaj Vukovara te kako gledate na politička prepucavanja koja ionako od hrvatske povijesti rade dnevnopolitičku “atrakciju”?

- Značaj Vukovara kao simbola zajedništva, ali i žrtve hrvatskog naroda u borbi za samostalnost nemjerljivi su. Politička prepucavanja o temama iz hrvatske povijesti ne smatram potrebnim komentirati, jer je u njima malo historiografske vrijednosti. Kad govorim o značaju Vukovara, nezaobilaznom smatram poruku Siniše Glavaševića iz njegove “Priče o gradu” - kako “moramo ponovno graditi svoju prošlost, zatim svoju sadašnjost, a ako nam ostane snage, moramo uložiti u budućnost”. Promatrajući prošlost, uočavajući pozitivne primjere iz prošlosti, a obrana Vukovara jedan je od takvih pozitivnih primjera iz hrvatske povijesti, nalazim snagu za ulaganje u sadašnjost i poticaj za budućnost.

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... 0/8067551/

[Haman2]

[quote]DUŠAN ČKREBIĆ (91) ZA RSE
“Jugoslavija je bila srpska iluzija”

Srpske elite su pogriješile odlukom o stvaranju Jugoslavije, rekao je u serijalu Radija Slobodna Evropa “100 godina Jugoslavije” Dušan Čkrebić (91), jedna od ključnih ličnosti u Srbiji u vrijeme socijalizma. On smatra da je Dobrica Čosić u pravu da je Srbija trebalo da prihvati tajni Londonski ugovor iz 1915. godine, kojim joj je nuđeno teritorijalno proširenje, kao i Italiji.



“Da nije dobro kako je urađeno vidi se i po tome što je vojvoda Živojin Mišić rekao regentu Aleksandru da treba da se prostremo samo tamo dokle je srpski narod, a ne dalje. Umjesto toga, stvorili smo jednu državu koja je na samom startu proglašena od Kominterne i Sovjetskog Saveza za vještačku, Versajsku tvorevinu i odmah je počelo da se radi na njenom rasturanju.”

Čkrebićeva, kao i podrška još nekolicine starijih funkcionera Slobodanu Miloševiću, bila je ključna za njegovu pobjedu nad Ivanom Stambolićem na Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (CK SKS) 1987. godine.

“U prvo vrijeme sam podržavao Slobodana Miloševića jer sam smatrao da ima snage da uradi nešto korisno po Srbiju. Međutim, kasnije smo se razišli po nizu različitih stvari.”

Čkrebić je 1987. poručio Stamboliću: “Ivane, Srbija je umorna od lidera.” Kaže za RSE da tada nije vjerovao da će Milošević postati još jači lider.

“U govoru na Gazimestanu (1989. godine), koji je kasnije često pominjan, napravio je grešku, rekavši da se stvari u Jugoslaviji mogu rješavati i uređivati demokratskim putem a, bogami, i oružjem ako zatreba! E, to mu nije trebalo, jer mu poslije toga više nisu vjerovali čelnici drugih republika koji su bili na pola puta izlaska iz Jugoslavije”, kaže Čkrebić, koji je, između ostalog, bio predsjednik Predsedništva Srbije (1984-6) i član Predsjedništva CK SK Jugoslavije.

Bez prevelike zainteresovanosti Srba za jugoslovenstvo

RSE: Da li je skepticizam srpske elite prema Ilirskom pokretu bio posljedica bojazni da iza toga stoji vatikanski plan za preobraćenje pravoslavaca, ili se to može prije svega objasniti stavom da je oslobađanje teritorija na kojima žive Srbi i proširenje Srbije bio glavni nacionalni cilj Beograda u drugoj polovini 19 vijeka, na osnovama Načertanija Ilije Garašanina?


Dušan Čkrebić (91), jedna od ključnih ličnosti u Srbiji u vrijeme socijalizma

Čkrebić: Tačno je da je to bila hrvatska ideja, dok je naša elita bila uzdržana i nije joj pridavala u to vrijeme veliki značaj. Srpska elita je više gledala na Rusiju nego na stvaranje neke velike države. Međutim, knez Mihailo, naročito njegova druga vlada u kojoj je imao prilike da pokaže dvije strane svoje vladavine: čvrstinu na unutrašnjoj sceni i, istovremeno, otvorenost prema susjednim zemljama i Evropi – bio je naš prvi evropski vladar. On je bio nosilac ideje za formiranje Narodnog pozorišta, univerziteta. Stavio je tačku na to da li se može koristiti Vukov jezik. Interesantno je da se dogovorio sa Hrvatima da Bosna pripadne Srbiji što, naravno, nikada nije realizovano. Knez Mihailo je gledao mnogo šire nego prethodni srpski vladari na stvaranje moderne zajednice. Međutim, kratko je vladao, oko 11 godina, tako da nije imao mnogo vremena a ni razumjevanje od drugih da se treba što više okrenuti Evropi.

Dakle, ideja jugoslovenstva je bila hrvatska i srpske elite su je prihvatile mnogo kasnije.

Ćosić u pravu: Odbijanje Londonskog ugovora velika greška

RSE: Kako komentarišete rasprave koje se i dan danas vode u Srbiji o famoznom tajnom Londonskom ugovoru iz 1915, kojim su zapadni saveznici, navodno, nudili Italiji teritorijalna proširenja nauštrb Hrvatske i Slovenije, a i Srbija bi se namirila dobijanjem BiH i dijelova Hrvatske, ali i Makedonije. Nikola Pašić ga je odbio. Uoči raspada Jugoslavije, skoro vijek kasnije, srpski nacionalni ideolozi, poput Dobrice Ćosića, pominju to kao najveću srpsku grešku u 20. vijeku. Kakav je Vaš stav?

Čkrebić: Srbija, kada je ne svojom voljom ušla u Prvi svjetski rat, proklamovala je kao cilj ujedinjenje južnoslovenskih zemalja, postavši u neku ruku jugoslovenski Pijemont, ali se tada oslanjala na Rusiju. Međutim, situacija se kasnije drastično izmijenila sa promjenama u Rusiji.

Kada je riječ o Londonskom sporazumu, naša istorija nije dala konačnu riječ, čak ima i dosta kontroverzi. On jeste ponuđen Italiji, ali mnogi osporavaju da je u pravom smislu i istom trenutku ponuđen i Srbiji. Francuskoj, Britaniji i Rusiji je bilo važno da Italija, kao u to vrijeme relativno velika sila, uđe u rat kao njihova saveznica, tako da je ona dobila prednost u pomenutom sporazumu. Međutim, istoričari se ne slažu šta je Grej (Edvard – britanski ministar inostranih poslova) stvarno ponudio Srbiji. Ipak se zna da je predložio da se Srbija proširi tako što bi dobila Bosnu, Slavoniju, čak i dio Jadranske obale. S druge strane, Srbija je to trebalo da plati odricanjem od dijela Makedonije lijevo od obale Vardara u korist Bugarske, a nije bilo jasno definisano šta bi dobila na zapadnoj i istočnoj strani, tako da je u to vrijeme to bio veliki problem. To je bio prvi i posljednji put da je Srbija dobila jednu pozitivnu ponudu od velikih zapadnih saveznika.

RSE: Bilo bi mnogo nesrpskog življa u tako zamišljenoj velikoj Srbiji.

Čkrebić: Pa bilo bi dosta nesrpskog življa, ali je najveći problem bio položaj Banata, jer bi znatan njegov dio pripao Rumuniji. Međutim, u čitavu tu ideju Londonskog sporazuma uključio se Vudro Vilson sa svojih 14 tačaka, poništivši najprije odrebe ovog ugovora koje su se prije svega odnosile na Italiju. Vilson je, s jedne strane, jednostavno obesmislio Londonski sporazum, a, s druge, u tih 14 tačaka ima jedna koja govori o Srbiji koja treba da izađe na Jadransko more. Međutim, ona nikada nije realizovana, jer je stvarana Jugoslavija pa se smatralo da će na taj način dobiti izlaz na more. No, tu obalu je, u stvari, kasnije u Jugoslaviji dobila Hrvatska, a Srbija je ostala bez izlaza na more.

Supilo i ostali Hrvati u Jugoslovenskom odboru su vršili pritisak na Pašića da odbije Londonski sporazum, što je on i učinio. Pravi razlozi zašto je to učinio i da li je regent Aleksandar imao velikog uticaja u tome, istoričari nisu do kraja definisali.

Trebalo je da se prostremo samo dokle je srpski narod

RSE: Da je bilo bolje za Srbiju da nije ušla u poduhvat stvaranja Jugoslavije, odnosno da se proširila?

Čkrebić: Svako bi bilo bolje da se Srbija proširila, a ima i suprotnih mišljenja da je dobro ovako kako je urađeno. Međutim, da nije dobro kako je urađeno vidi se i po tome što je vojvoda Živojin Mišić rekao regentu Aleksandru da treba da se prostremo samo tamo dokle je srpski narod a ne dalje. Veoma cijenjeni hrvatski istoričar Jakovina (Tvrtko) tvrdi da Hrvatska ne bi ni postojala da je Srbi nisu prigrlili 1918, jer bi njeni dijelovi pripali Italiji i Srbiji, a Mađarskoj uski prostor oko Zagreba.

RSE: To je hipotetičko pitanje, ali šta bi, po Vašem mišljenju, bilo bolje za Srbiju: da je ostala pri stavu o formiranju Jugoslavije ili da se okrene proširenju svoje teritorije, odnosno stvaranju neke varijante Velike Srbije?

​Čkrebić: Moja intimna ocena je da je bilo bolje – kao što tvrdi i Dobrica Ćosić – da smo prihvatili Londonski sporazum, jer bismo kroz pregovore mogli da riješimo pitanje zaleđa, odnosno teritorija prema Rumuniji, te da je možda šteta što to nije urađeno. Umjesto toga, stvorili smo jednu državu koja je na samom startu proglašena od Kominterne i Sovjetskog Saveza za vještačku, Versajsku tvorevinu i odmah je počelo da se radi na njenom rasturanju.

Oni (Latina Perović i Marko Nikezić, na fotografiji) su hteli da se ograniči vlast, ne samo u Federaciji nego i lična Titova. Tako da se znalo otprilike da oni neće ostati, samo se nije znalo u kojem formatu.’

E, sad, nije bilo ni lako jednoj zemlji u kojoj je živjelo više naroda – za koje se smatralo u to vrijeme da su bratski. U stvari, ti narodi su imali svaki svoju istoriju, način života, mjesto u Evropi i Austro-Ugarskoj. Mi smo bili veoma heterogeni u privrednom razvoju što je imalo znatnog uticaja na funkcionisanje Jugoslavije, a to se vidjelo i u međuratnom periodu. Imali smo Skupštinu koja je bila u stalnoj svađi, prije svega između nezadovoljnih hrvatskih poslanika i ostalih.

Ista sudbina jugoslovenske vojske 1941. i 1991.

RSE: Međutim, i ta zamišljena Srbija bila bi nestabilna, jer bi u njoj od osam miliona stanovnika, najmanje tri miliona bili pripadnici drugih naroda.

Čkrebić: Vjerovatno ne bi bila stabilna, kao što ni Jugoslavija nije bila. Treba imati u vidu da su nam se neki istorijski događaji ponovili. Na primjer, vojska se potpuno rasturila na početku Drugog svjetskog rata i njemačkog napada na Jugoslaviju. Napustili su je i Slovenci i Hrvati i Makedonci i drugi. Ostali su samo Srbi i Crnogorci. U zarobljeništvo je u Njemačku otišlo oko 320.000 vojnika i preko 6.500 oficira uglavnom Srba i Crnogoraca.

RSE: To se desilo i 1991.

Čkrebić: Da, možda u još goroj formi. Odjedanput je naša, zajednička vojska – JNA – postala tuđa u nekim republikama, a preostali Srbi u njoj smatrani su agresorima. To upućuje na pitanje koliko može biti stabilna višenacionalna država u kriznim vremenima.

RSE: Međutim, Srbi su mogli da žive u jednoj državi jedino u zajednici kao što je bila Jugoslavija.

Čkrebić: To je tačno i Srbi su u njoj tako i živjeli, ali nikad nisu do kraja preboljeli činjenicu da u Hrvatskoj nemaju svoju autonomiju. Oni su u Hrvatskoj dobili status konstitutivnog naroda kao i u Bosni i Hercegovini i to je trajalo do pojave višepartijskog sistema 1990, kada je Tuđman došavši na vlast donio novi ustav Hrvatske po kome su Srbi preko noći postali manjina. Nešto drugačije, ali u biti isto dogodilo se i u BiH. U Crnoj Gori Srbi imaju nedefinisan status, gdje za razliku od svih drugih ne mogu da dobiju ni dvojno državljanstvo, a nemaju ni manjinski status.

RSE: Da se vratimo na stvaranje Jugoslavije 1918. Hrvati su bili nezadovoljni njenim unitarističkim i centralističkim karakterom sa supremacijom Srba.

Čkrebić: Pa, razlike jesu bile velike. Prije svega, trebalo bi da znamo da je polovina stanovništva bilo tokom rata na jednoj, a ostatak na drugoj, protivničkoj strani, tako da je stvaranjem Jugoslavije, prije svega Hrvatska, spašena od negativnih posljedica.

Hrvatska buržoazija bila jača od srpske

RSE: A kako komentarišete tvrdnje iz Hrvatske i Slovenije da je srpska vladajuća garnitura imala dominantan položaj što je izazivalo animozitete drugih naroda?

Čkrebić: Ne samo Hrvatska i Slovenija već i Kominterna su doprineli da se stvori jak utisak da je srpska buržoazija bila vladajuća, a gubi se iz vida da je ona izašla iz rata skoro uništena. Istovremeno, hrvatska i slovenačka buržoazija ostale su nedirnute i bile su suštinski jače od srpske.

Tačno je da je Srbija uložila praktično sve sa čim je raspolagala u ratni poduhvat i stvaranje Jugoslavije te da se kasnije zbog toga ponašala u skladu sa tim. Ako pogledate vojsku, u njoj preovlađuju srpski i crnogorski generali. No, srpska elita je bila u velikoj mjeri uništena. Stoga nam je dobro došlo kada je kralj Aleksandar primio oko 60.000 bijelih Rusa privrženih carevini, a koji su izbjegli nakon Oktobarske revolucije, jer su popunili upražnjena mjesta na univerzitetu, školama, uopšte u kulturi, ali i drugim oblastima.

RSE: Kako ste kao đak u vrijeme Kraljevine Jugoslavije učili u školi o njenom stvaranju?

Čkrebić: Sjećam se dobro da se u Kraljevini Jugoslaviji pridavao veliki značaj jugoslovenstvu, tako da nije bilo kritike, na primjer, Štrosmajera. Mi smo u čitankama i na časovima istorije učili o njemu kao nosiocu jugoslovenske ideje. Ni za vrijeme Titove Jugoslavije nije se dovodila u pitanje uloga Štrosmajera. Međutim, današnji istoričari su otvorili to pitanje, posmatrajući ga kritički, tačnije da je Štrosmajer imao svoje motive za promovisanje jugoslovenske ideje kako bi se proširio uticaj Katoličke crkve. On nije krio svoju zamisao da muslimansko stanovništvo treba pokatoličiti, a pravoslavni živalj pounijatiti. Stvorena je pozitivna slika o Štrosmajeru u ranijem periodu, a činjenice su ipak bile malo drugačije.

RSE: Ipak, Frano Supilo i Ante Trumbić su davali izjave, a i svojim djelima su pokazivali da su istinski Jugosloveni. Ili, na primjer, čuveni vajar Ivan Meštrović, koji je bio i lični prijatelj kralja Aleksandra.

Čkrebić: Pa, dobro on je bio lični prijatelj i državni skulptor. Bilo je ljudi u Hrvatskoj poput Trumbića, Smodlake. Ante Pavelića-Zubara i drugih koji su bili za kompaktnu, homogenu Jugoslaviju. Da, ali takvi ljudi su poslije Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj proglašavani unitaristima, uključujući Miloša Žanka i sve druge koji su se zalagali za Jugoslaviju.

RSE: Pomenuli ste da ste bili đak u vrijeme prve Jugoslavije. Kakvo je Vaše sjećanje na to vrijeme? Da li su komunisti bili u pravu kada su je kritikovali kao trulu tvorevinu, kako zbog međunacionalnih odnosa tako i velikih socijalnih nejednakosti?

Čkrebić: Iskreno da kažem, meni je u prvoj Jugoslaviji bilo vrlo lijepo. Ja, iako sam bio siromašno dijete nisam to tako osjećao. Moj otac je bio obućar, često nije imao posla, živjeli smo veoma, veoma skromno. Samo je jedan đak u razredu bio siromašniji od mene, tako da je on dobio za Svetog Savu odijelo, a ja pantalone, kao pomoć.

RSE: Postojale su socijalne razlike, kao uostalom i sada.

Čkrebić: Da, ali ih mi u porodici nismo previše osjećali, jer smo bili navikli na skroman život.

RSE: Da li ste se tada osjećali kao Srbi ili Jugosloveni, pošto je kralj Aleksandar proglasio integralno jugoslovenstvo?

Čkrebić: Osjećali smo se i jedno i drugo, ali prije svega Jugoslovenima. Ja sam u to vrijeme bio član Sokolskog društva koje je osnovala dinastija i postojala su u cijeloj zemlji.

Tito došao u Srbiju da diže ustanak

RSE: Počinje Drugi svjetski rat. Srbi u Hrvatskoj i BiH su masovno odlazili u partizane zbog ustaških zločina.

Čkrebić: Da, bježali su od terora ali su, istovremeno, išli u partizane i da bi se borili protiv okupatora. I u Srbiji su ljudi na početku rata masovno odlazili u partizane, tako da je prvih mjeseci bilo oko 14.000 naoružanih ljudi u partizanskim jedinicama. U to vrijeme u Hrvatskoj je bilo 7.000 partizana, od toga 6.000 Srba i 1.000 Hrvata. Hrvati su bili uzdržani. Kad je Tito vidio kako Zagrepčani dočekuju Nijemce, rekao je: “Ovdje ne može da se diže ustanak” i došao je u Srbiju.

RSE: Međutim, činjenica je da se nakon sloma Užičke republike u jesen 1941, partizanske snage povlače preko Sandžaka, odlaze uglavnom u Bosnu i nakon toga njihov pokret u Srbiji nije bio tako jak sve do jeseni 1944. U to vrijeme u Srbiji djeluju četnički pokret Draže Mihailovića, kvislinška Vlada Milana Nedića, tako da se stiče utisak da su Srbi preko Drine bili privrženiji partizanima nego u samoj Srbiji.

Čkrebić: To je samo djelimično tačno. Četnici su pokrivali skoro sva sela, a Nemci sve gradove i glavne komunikacije, osim na jugu Srbije gdje se partizanski pokret najviše održao. U mnogim selima četnici su vršili teror nad stanovništvom i obračunavali se na brutalan način sa neistomišljenicima. Ljudi u Srbiji su živjeli u strahu od četničkih pokolja i njemačkih racija i odmazda. Ne može se dati ocjena da su četnici bili omiljena vojska u Srbiji jer je stanovništvo vidjelo da se oni ne bore protiv njemačkog okupatora.

Makedoncima bio važniji Solun od Sremskog fronta

RSE: Da li je tačna ocjena da su Srbi u Srbiji tada bili veoma monarhistički nastrojeni?

Čkrebić: Ta tvrdnja može biti samo djelimično tačna. Četnici su po selima Srbije sprovodili svojevrstan teror, i naročito u 1944. godini vršili su više neusjpelih mobilizacija, tražeći preko Nedića dodatno naoružanje od Nijemaca. Pravo raspoloženje srpskog življa vidjelo se kako su dočekivali svoje oslobođenje od strane partizanskih jedinica i Crvene armije, kao i u kolikom broju su dobrovoljno stupali u partizanske brigade.

Što se tiče Makedonaca, oni su oslobođenje nakon Balkanskih i Prvog svjetskog rata doživljavali samo kao zamjenu ropstva – srpskim umjesto turskog. Zato kada je Vrhovni štab naredio da se jedan makedonski korpus pošalje na Sremski front u jesen 1944, došlo je do vojne pobune. U prvo vrijeme, makedonski borci nisu željeli da idu govoreći: “Šta ćemo mi na Sremskom frontu, treba da zauzmemo Solun”. Makedonci su kritikovali kralja Aleksandra i srpsku vladajuću elitu da se nisu dovoljno postarali da se sve tri Makedonije udruže u jednu, pa je u prvoj Jugoslaviji ostala samo Vardarska Makedonija, dok su Pirinska i Egejska Makedonija pripale Bugarskoj i Grčkoj. Tu nisu bili u pravu, jer velike sile tada to nisu dozvoljavale.

Slična situacija se ponovila 1944, jer Makedonija uprkos relativno jakom partizanskom pokretu nije uspjela da ujedini i ostale teritorije, zato što Sovjetski Savez nije dozvolio da se od Bugarske uzima Pirinska Makedonija, a Velika Britanija odvajanje Egejske Makedonije od Grčke.

Tito nije htio da naudi Srbima na Sremskom frontu

RSE: Pominjete Sremski front, Tito je u jesen 1944. bacio sve snage na oslobađanje Srbije od Nijemaca, smatrajući da od toga zavisi sudbina ustanka i socijalističke revolucije. Nakon oslobođenja Beograda Nijemci se povlače preko Srema dalje ka Zapadu. U borbe na tom području su poslati i mnogi upravo mobilisani mladići iz Srbije gdje su poginuli u borbama sa iskusnim njemačkim snagama. Pojedini krugovi u Srbiji smatraju da je Tito, navodno, htio da se osveti Srbima u Srbiji zbog podrške Draži Mihailoviću ili pasivnosti tokom rata. Vi ste bili na Sremskom frontu. Koliko je ta teza utemeljena?

Čkrebić: Nijemci su u to vreme imali oko 350.000 vojnika na jugu Balkana i u nastojanju da se izvuku skratili su front, koncentrišući snage nakon žestokih borbi za Beograd i povlačenja u Srem i tu su Nijemci formirali Sremski front. A da ga nije bilo Nijemci bi mogli da se vrate u Beograd. Još prije toga Tito je formirao udarnu grupu od 1. 2. i 12. korpusa jačine devet divizija koja je zajedno sa mehanizovanim korpusom jačine 17.000 boraca Crvene armije oslobađala Beograd. Istovremeno, dva korpusa sa šest divizija većinom formiranim u Srbiji – sa Kočom Popovićem na čelu – oslobađala su središni dio Srbije i Istočnu Bosnu preko Drine. Ne vjerujem da je Tito sa ovim želio da se sveti Srbiji, mada ima i danas kod nas i takvih mišljenja.

Sa druge strane, još u prvoj polovini 1944. Britanci su vršili pritisak na Dražu Mihailovića da pomjeri svoje snage ka Srbiji, jer su smatrali da će da ishode neki dogovor sa Staljinom kako bi ih Rusi priznali za saveznike. Međutim, Tito je početkom septembra 1944. otišao tajno sa Visa u Krajovu, a potom u Moskvu, pokvarivši plan Britancima. Stoga su sovjetske vlasti veoma hladno primile četničke vojvode Piletića i Keserovića koji su došli da bi se predstavili kao saveznici.

RSE: Zar glavnina četničkih snaga nije tada bila u Srbiji?

Čkrebić: Ne, oni su se iz Crne Gore i Bosne primakli Srbiji, pri tom se nisu borili protiv Nijemaca već samo protiv partizana. Oni su, pretpostavlja se, po nagovoru izbjegličke vlade čekali da se iskrcaju saveznici na Jadranu pa da im se priključe. Četnici su mogli da opstanu samo u kolaboraciji, pa su prvo počeli da sarađuju sa Italijanima, a onda i sa Nijemcima. Nijemci nisu vjerovali četnicima tako da su im dozirano pomagali u naoružanju i municiji.

Nužnost borbi na Sremskom frontu

RSE: Oko ove teze da je Tito namjerno slao neobučene srpske mladiće na Sremski front.

Čkrebić: Neki osporavaju svrsishodnost borbi na Sremskom frontu, ali to nije tačna teza. Da nije uspostavljen Sremski front, Nijemci bi se, kao što sam već kazao, vratili u Beograd. Sve partizanske divizije koje su učestvovale u oslobađanju Srbije bile su popunjene sa srpskim mladićima. Bilo je i mobilizacije koja je obuhvatala muškarce rođene od 1918. do 1926. godine.

RSE: Da li je ta mobilizacija bila opravdana, s obzirom da su mladići bili neobučeni za rat?

Čkrebić: Mislim da drugačije nisu mogli. Morali su da to urade. Ostatak je popunjen dobrovoljcima. Ja sam otišao dobrovoljno jer sam imao 17 godina pa me nije obuhvatala mobilizacija da se borim protiv okupatora.

RSE: Da li ste imali neku vojnu obuku prije toga?

Čkrebić: Ne. Došao sam iz Kragujevca u Beograd i istoga dana dobio rusko oružje. Cio dan sam čistio tu pušku i sutradan sam otišao na Sremski front.

RSE: Gdje ste se borili?

Čkrebić: Pa, svugdje gdje god je bila Prva proleterska brigada.

RSE: Da li ste bili u prvoj borbenoj liniji?

Čkrebić: Naravno. Neke divizije su već držale front i mi smo morali da ih zamijenimo da bi se odmorile. Ja sam mislio da će prvi metak koji opali mene pogoditi. Međutim, to nije bilo baš tako. No, borbe su bile veoma oštre i teške, a mi nismo bili dobro naoružani, a ni obučeni za ratovanje u ravnici i u rovovima i tu smo sigurno imali znatne gubitke. Posebno što je veliki prostor bio miniran, a artiljerijske pripreme zbog nedostatka municije bilo je vrlo malo i rijetko.

RSE: Koliko ste bili na Sremskom frontu?

Čkrebić: Sve vrijeme koliko je postojao, znači nekoliko mjeseci. Nakon proboja 12. aprila 1945. krenuli smo ka Zagrebu gdje je moja Prva proleterska brigada po njegovom oslobođenju ostala deset dana. Za to vrijeme su dijelovi Prve i Druge armije nastavile ofanzivu ka Sloveniji i ušle u Korušku.

U Blajburgu bilo mnogo ustaških zlikovaca

RSE: Dakle, niste bili u Blajburgu što je danas veoma zapaljiva tema u Hrvatskoj.

Čkrebić: Nisam, ali znam da je tamo bila velika koncentracija ustaša i mobilisanih četnika. Britanci su dio njih predali partizanima koji su ih djelimično likvidirali u Kočevju i Blajburgu.

RSE: U Hrvatskoj tvrde da su mnogi bili nevini.

Čkrebić: Znate, u borbama se ne gleda mnogo ko je nevin, a ko nije. Oni nisu htjeli u prvo vrijeme da se predaju. Trebalo je da predaju oružje i bilo je problema oko toga. Na kraju su to učinili. Tu je bilo mnogo ustaških zlikovaca, tako je partizanska vojska bila dosta ozlojeđena njihovim prethodnim pokoljima i počinjenim genocidom.

RSE: Kuda ste otišli nakon Zagreba?

Čkrebić: Odlazim za Trst i njegovu najbližu okolinu za cijelom divizijom. A nakon prve tršćanske krize najveći broj jedinica Četvrte armije rasporedio se na teritoriji Slovenije. U novembru 1945. se vraćam u Kragujevac gdje sam demobilisan kao đak jer sam otišao u rat kao učenik gimnazije i tražio sam da završim školu. Tu je bilo kolebanja jer su neki smatrali da treba da ostanem u vojsci i idem u vojne škole. Ja sam želio da završim gimnaziju, što sam i učinio 1947. Te godine sam kao komandant Pete kragujevačke radne brigade otišao na radnu akciju pruge Šamac-Sarajevo, odakle su me nakon mjesec i po dana povukli jer su mi poslali telegram da sam određen od Gradskog komiteta KP Kragujevca da idem na studije u Moskvu. Ja sam imao namjeru da studiram istoriju, ali sam se bojao da neću dobiti stipendiju zato što je tada bila aktuelna obnova zemlje. Odabrao sam Aviacioni institut u Moskvi, odnosno radio lokaciju. Riječ je o elektronici, radarima, elektronskoj opremi aviona i slično.

U Moskvi mi ostali knjige i kaput nakon sukoba sa Staljinom

RSE: Tamo Vas zatiče Rezolucija Informbiroa 28. juna 1948?

Čkrebić: Da, bilo nas je oko 300 jugoslovenskih studenata na raznim fakultetima i institutima po SSSR-u. Ja sam se trudio da dam sve ispite u junu jer sam računao da onda mogu slobodno da idem na ljetnji raspust u Beograd odnosno u Kragujevac. E, onda je došla Rezolucija.

RSE: Da li je to bio šok za vas?

Čkrebić: Pa, mi smo imali tamo visokog partijskog funkcionera (Puniša Perović) zaduženog za naše studente i oficire u Sovjetskom Savezu, koji je bio član CK Jugoslavije. On nam je rekao, ali onako vrlo uzdržano, da ima nekih problema između naše i sovjetske partije, ali da će se to, po njegovom mišljenju, razriješiti do jeseni. Kad je izašla Rezolucija, te iste večeri, mi smo slušali saopštenje našeg Centralnog komiteta na Radio Beogradu i znali smo kakav je stav CK KPJ.

RSE: Bili ste u Moskvi u vrijeme objavljivanja Rezolucije?

Čkrebić: Da.

RSE: Da li je sovjetska vlast pokušala da utiče na Vas i ostale jugoslovenske studente?

Čkrebić: Bilo je nas trojica jugoslovenskih studenata u sobi i još jedan Rus. Nas trojica smo se dogovorili još u proljeće 1948. godine da skupimo pare i kupimo radio. Svako veče smo slušali beogradske vijesti, a preko dana smo bili na fakultetima. Onda je ovaj Rus doveo još jednog Rusa dan posle objavljivanja Rezolucije, koji nas je pitao da li imamo nešto protiv da on pogleda naš aparat jer bi on voleo kupi takav. Mi smo pristali i otišli smo na Institut. Kad smo se vratili uveče, taj aparat više nije radio. Odmah smo znali o čemu se radi. Ne, prvih dana nije bilo pritisaka. Ja sam otputovao vozom sa celim transportom studenata 7. jula preko Kijeva i Čopa u Mađarskoj u Beograd.


Ivan Stambolić i Slobodan Milošević

RSE: Više se niste vraćali u Moskvu?

Čkrebić: Na studije ne, iako sam tamo ostavio knjige i zimski kaput, jer je bilo rečeno “to će se srediti, pa ćemo doći”. Ali, od toga nije bilo ništa.

Ranković nije prisluškivao Tita

​RSE: Vi završavate fakultet, vremenom počinjete da se uključujete u javni život. Na Brionskom plenumu 1966. je smijenjen Aleksandar Ranković. Tada je to objašnjeno kao sukob reformske i dogmatske struje koju je oličavao Aleksandar Ranković. Međutim, tada su pojedinci u Srbiji, prije svega Dobrica Ćosić, a kasnije i mnogi drugi, to okvalifikovali kao početak udara na Srbiju.

Čkrebić: Slučaj Rankovića je višeslojan, i on je višestruko uzdrmao Srbiju. Jedna od vidljivih posljedica je bilo marginalizovanje rada na demokratskim reformama, kojima je i sam Ranković bio prepreka.

RSE: Mislite na privrednu i društvenu reformu 1965?

Čkrebić: Da, i onda se obaranju Rankovića prišlo sistematski. Prvo je povučen savezni ministar unutrašnjih poslova Vojkan Lukić u Srbiju, a na to mjesto je došao Milan Misković iz Hrvatske, čiji je brat Ivan bio general i načelnik vojne obavještajne službe (KOS). Tako se stvorila jedna atmosfera i tehnički uslovi da se Ranković ukloni po optužbi za prisluškivanje.

RSE: Da li je Ranković zaista prisluškivao Tita?

Čkrebić: Nije, sigurno da nije. Tito je to znao, ali morao je da se stvori neki razlog, koji je onda montiran. Tu je jednu od glavnih uloga odigrao Stevo Krajačić (predsednik Sabora Hrvatske u to vrijeme i Titov prijatelj). To je navedeno kao razlog, jer svako bi to osudio, pa je onda Rankovićeva smjena bila prihvatljiva, a, sa druge strane, govorilo se da će se u zemlji ići na demokratizaciju.

RSE: Da li je Ranković zaista bio nosilac te tvrdokorne dogmatske struje?

Čkrebić: Pa, on je u neku ruku to bio. U to vrijeme je potpredsjednik Republike, a prije toga na čelu službe bezbjednosti koja je bila inkorporirana u cio naš privredni i društveni život pa i mnogo šire. Takođe, u ambasadama je bilo pripadnika državne bezbjednosti i na raznim drugim stranama, tako da je to bila jedna mreža koju je trebalo razbiti jer će onda i on moći lakše da ode.

RSE: Na kojoj ste funkciji bili u vrijeme Brionskog plenuma?

Čkrebić: Bio sam podsekretar u Izvršnom Vijeću Srbije.

RSE: Kako ste Vi gledali tada na smjenu Rankovića?

Čkrebić: Pa, to nije bilo baš mnogo prijatno, pogotovo što smo znali da je stvar oko prisluškivanja montirana i da skoro niko nije u to vjerovao.

RSE: Ali, u Srbiji se malo ko suprotstavio smjeni Rankovića, uglavnom je to prošlo ćutke.

Čkrebić: Pa, ima ih koji su se suprotstavili, ali ih nije bilo baš mnogo.

Dio srpskog rukovodstva učestvovao u Rankovićevoj smjeni

RSE: Kako objašnjavate činjenicu da je tadašnje srpsko rukovodstvo uglavnom ćutalo na Rankovićevu smjenu?

Čkrebić: Pa, dio srpskog rukovodstva je bio u dogovoru sa Titom oko toga, jer inače ne bi povlačili ministra unutrašnjih poslova Vojkana Lukića iz Federacije.

RSE: Da li nisu smjeli da se suprotstave Titu ili su smatrali da je Ranković prepreka?

Čkrebić: Pa znate kako, bilo je i prije toga tih starijih komunista iz Srbije koji su bili u sporu sa Rankovićem, na primjer, Cana Babović, Tempo, Moma Marković i neki drugi. Međutim, znalo se da nije tačno ono zbog čega se on smjenjuje.

RSE: A šta je, zapravo, bila suštinska, politička pozadina te smjene?

Čkrebić: Suštinska pozadina je bila stvaranje uslova da se uđe u velike ustavne promjene. Smatralo se da ako je Ranković na vlasti, da to čini jednu ozbiljnu prepreku preko koje je bilo vrlo teško preći.

RSE: A šta je bio cilj tih promjena?

Čkrebić: Cilj su bile promjene u privrednom i društvenom sistemu, prije svega izjednačavanje republika i pokrajina kao država, da se ide (nije se govorilo otvoreno) ka konfederaciji – ili jednom konfederalnom obliku države, da se smanje federalne funkcije jer su republike bile nezadovoljne sa velikim ovlašćenjima savezne države, te da republike i pokrajine dobiju status država.

Koča kazao 1966. da nema ništa od promjena

RSE: Vi ste rekli da je bio cilj da se stvore uslovi za promjene. Međutim, odustalo se od suštinskih društvenih i privrednih reformi, koje su preusmjerene samo na preustrojstvo države. Dakle, Ranković je sklonjen jer je bio protiv promjena. No, početkom 1970-ih su smjenjeni u Hrvatskoj Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo, a u Srbiji Marko Nikezić i Latinka Perović upravo zbog zalaganja za duboke promjene.

Čkrebić: Ranković je sklonjen 1966. nakon čega je trebalo da počne demokratizacija u različitim segmentima društvenog i političkog života. Međutim, do toga nije došlo. Doduše, Koča Popović je već prvo veče na Brionima na večeri slušajući Tita, u čijem društvu su bili neki generali, kazao da: “Već tada sam vidio da od toga nema ništa”, odnosno od tih demokratskih promjena, jer se partija teško odricala nekih svojih funkcija i uspjela je da ih umetne i u Ustav. To znači da je mogla da se miješa u sve. Naravno, ako se ide na tržišnu privredu onda tu nema mjesta za partiju jer na njemu vladaju drugi, ekonomski zakoni. Zbog toga su naše reforme i propadale.

U Hrvatskoj se poslije odlaska Rankovića rađa veliko nezadovoljstvo tobožnjim jačanjem etatizma. Tražene su ustavne promjene kojima bi se reorganizovala država. Te ustavne promjene su započete 1969. i na njima se radilo do 1971. odnosno do 1973. godine. Federacija se konačno razvlašćuje, stvara se osam narodnih banaka, svaka republika i pokrajina dobija svoj štab teritorijalne odbrane, zatim i pokrajine dobijaju vrhovne sudove, pravo na pomilovanje i slično.

Srpski liberali podržavali razvlašćivanje Federacije

RSE: Da li su srpski liberali, mislim na Marka Nikezića i Latinku Perović, smjenjeni prije svega zbog zalaganja za radikalne društvene promjene, ili neslaganja sa usvajanjem ustavnih amandmana, kojima je mjenjana pozicija pokrajina?

Čkrebić: Marko Nikezić i Latinka Perović, koji su bili na čelu CK KP Srbije, nisu se odmah uključili u ustavne promjene. Oni su smatrali da neke druge stvari treba mijenjati kao što je demokratizacija zemlje i njenih institucija, uključujući i smanjivanje lične Titove vlasti. On ih je zbog toga “uzeo na zub”, govoreći da su oni protiv njega. Tito je vezao svoju ulogu i za državu, i za vojsku i za sve ostalo.

Kada je riječ o ustavnim promjenama, Nikezić i Perović su se praktično prilično slagali sa zahtjevima iz hrvatskog MASPOK-a za razvlašćivanje Federacije. Oni su smatrali da je MASPOK njihova unutrašnja stvar i zanemarivali su dubinu i značaj zahtjeva koje oni ispoljavaju.

[Haman2]

Nastavak II

Kardelju više smetali srpski liberali nego hrvatski MASPOK


Edvard Kardelj

RSE: Međutim, njih dvoje su bili i protiv republičkih etatizama koji su se uspostavljali nakon demontiranja federalnog etatizma.

​Čkrebić: Odgovoriću vam na primjerima. Ovde je bio Brežnjev u čiju čast je organizovan prijem u Saveznom izvršnom vijeću (SIV) na kome su bili Edvard Kardelj, Pera Stambolić, Koča Popović i još mnogi drugi. Onda Kardelj kaže, i to u vrijeme MASPOK-a, da je “u Srbiji najgore”. Naime, te integracije i ukrupnjivanje preduzeća da bi ojačala privreda, za Kardelja su bili gori od zahtjeva iz hrvatskog MASPOK-a koji su dugo tolerisani. No, kako je vrijeme prolazilo onda je i Tito, koji je bio pokrovitelj tih promjena u Hrvatskoj, vidio da se pominju i zahtjevi za posebnom stolicom za Hrvatsku u UN, svojom vojskom, da hrvatski regruti služe armiju isključivo na teritoriji Hrvatske, pritužbe da su davanja iz Zagreba za Federaciju veća nego za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije. To je tvrdio Šime Đodan. Tako da kada su vidjeli da su i njih doveli u pitanje, naročito Vladimira Bakarića, zakazana je sjednica u Karađorđevu na kojoj su smjenjeni Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo.

Draža Marković bio protiv hitne smjene srpskih liberala

RSE: Vi ste naveli da je Draža Marković, jedan od ključnih ljudi u to vrijeme u Srbiji, rekao Titu da ne smjenjuje Marka Nikezića i Latinku Perović, jer ga niko u Srbiji neće razumjeti, već da će smatrati da hoće da napravi ravnoteža, balans između Hrvata i Srba nakon smjene Savke Dabčević Kučar i Mika Tripala. Tito ipak nije odustao i smijenio ih je.

Čkrebić: Ali nije odmah. Tito se vraćao vozom iz Rumunije i pred Stanetom Dolancom kaže Draži Markoviću: “Ja ću to da raščistim u Hrvatskoj do 22. decembra (1971.) kada je obilježen dan Prve proleterske brigade”. A Draža mu je odgovorio: “To je kasno, druže predsjedniče.” Tito se onda zamislio i čim su se vratili – bio je Dan republike 29. novembar – pozvao je Dražu na razgovor, rekavši mu da treba smijeniti i Latinku i Marka. Draža mu je odgovorio: “Nemojte to da radite sada, zbog toga što niko neće vjerovati da to nije zbog ravnoteže”.

Većina u srpskom rukovodstvu protiv Nikezića i Latinke

RSE: A kako je smjena Nikezića i Latinke Perović komentarisalo tadašnje rukovodstvo Srbije. Nije bilo velikog protivljenja Titu u tom smislu?

Čkrebić: Pa nije bilo. Znalo se da će i oni doći na red. Samo se nije znalo u kom formatu. Da li će to biti kao u Karađorđevu sa rukovodstvom Hrvatske, ili na neki drugi način.

RSE: Da li su se Draža Marković, Petar Stambolić i drugi političari na čelnim funkcijama protivili Titovoj odluci, da li su izrazili nezadovoljstvo?

Čkrebić: Ne, ne. Draža je bio nosilac i inicijator da se sazove jedan neformalan skup. U trodnevnoj raspravi, on nije direktno insistirao na njihovom odlasku ali je kritikovao njihov rad. A kritikovali su ga i neki članovi Savjeta Federacije.

RSE: Zbog čega?

Čkrebić: Smatralo se da liberali insistiraju na stvarima koje nisu primarne za Srbiju.

RSE: Na šta mislite?

Čkrebić: Mislim prije svega u privredi, onda i u kulturi. Oni su htejli da se ograniči vlast, ne samo u Federaciji nego i lična Titova. Tako da se znalo otprilike da oni neće ostati, samo se nije znalo u kojem formatu. Ali, pošto su Latinka i Marko imali protivnike u Srbiji – manje u samom Centralnom komitetu ali više u republičkoj Skupštini i Savjetu Federacije, onda se nije moralo ići u Karađorđevo.

RSE: Vi ste tada bili predsjednik Privredne komore Srbije. Kakav je bio Vaš stav i ostalih privrednika prema idejama Latinke Perović i Marka Nikezića?

Čkrebić: Nismo se mi mnogo eksplicirali u tom pogledu, ali u suštini ih nismo podržavali, u prvom redu zato što nisu reagovali na prijedloge ustavnih rješenja da se pokrajine izjednače sa republikama prilikom ustavnih promjena. A to je za nas bilo kardinalno pitanje, jer ako se pokrajne izjednače sa republikama, onda Srbija postaje “uža Srbija.”

RSE: Ali, ni rukovodstvo Srbije koje je ostalo nakon smjene Marka Nikezića i Latinke Perović nije se suprotstavilo donošenju Ustava iz 1974. koji je zaokružio te odnose u Federaciji?

Čkrebić: Izvršen je veliki pritisak na Srbiju od strane vrha SKJ kao i rukovodstva drugih republika i pokrajina da prihvati te ustavne promjene. Skraćena je javna rasprava. Suprotna mišljenja bila su osuđivana. Na skupu na Pravnom fakultetu profesor Mihailo Đurić, profesor Andrija Gams i drugi, govorili su protiv tih ustavnih promjena. No, Đurić je sutradan uhapšen a Gams otjeran u penziju.

Tito kazao da većina nije uvijek u pravu

RSE: A zašto su Draža Marković, Petar Stambolić i ostali prihvatili Ustav iz 1974?

Čkrebić: Pa, morali su da ga prihvate. Draža se borio u Ustavnoj komisiji protiv tih raznih rješenja i onda je Kardelj tražio od Tita da zove Nikezića i da s njim razgovara da se smjeni Dragoslav Marković sa funkcije predsjednika Ustavne komisije i Skupštine Srbije. Nikezić, kao jedan visoko moralan čovjek, nije to prihvatio. Rekao je da je Dragoslav Marković legalno izabran i da on to ne može.

Onda su Latinka i Nikezić organizovali Treću konferenciju Saveza komunista Srbije i tek se na njoj vidjelo da su praktično skoro svi protiv tih ustavnih promjena. Tada je nastalo uzbuđenje i Tito je zvao Nikezića da razgovara sa njim. Nikezić je njemu ranije predlagao da održe raspravu o tome, sa čim se nisu složili Slovenija i Hrvatska, nije se složio ni Kardelj, tako da neke ozbiljne rasprave oko ustava u najvišem partijskom rukovodstvu nije ni bilo.

I šta se onda desilo? Prvo su pali Nikezić i Latinka trećeg dana te rasprave. Većina je naginjala Nikeziću, međutim Tito je tada rekao “Nije većina uvijek u pravu.” To sa njima bilo je završeno, a sa ustavnim promjenama je otišlo toliko daleko da nije moglo da se ide nazad.

RSE: Ima mišljenja da su Savka Dabčević Kučar i Mike Tripala u Hrvatskoj, te Marko Nikezić i Latinka Perović u Srbiji bili posljednja prilika da se Jugoslavija mirno transformiše, te da je nakon njihove smjene otpočeo raspad zemlje, takođe da je uklanjanjem Nikezića i Perovićke otvoren put da 15 godina kasnije Milošević dođe na vlast.

Čkrebić: Na prvi dio ovog pitanja dosta ranije dao je odgovor pokojni hrvatski istoričar Dušan Bilančić koji je kazao: Štо sе “reformatora” iz Hrvatske i Srbije tiče: “Ne samo da je to teško, nego i pitanje na koje je nemoguće odgovoriti. Nikezić i Latinka su bili političari koncepcije modernizacije u svim segmentima. U tom kursu liberalizacije svega i svačega, Tito je vidio put prema jednom stanju u kojem se neće moći održati tadašnji režim. Ako bi se pustila ta plima svih tih demokratskih sloboda, režim jednostavno ne bi mogao da održi.”

Ja bih se pridružio onom mišljenju koje zagovara jedan broj istoričara i intelektualaca, kako u Srbiji tako i van nje, kao što je Žarko Puhovski, da je Tito oklijevao kada su Jugoslaviji bile neophodne društvene promjene, i da je naš socijalizam mogao da podnese demokratizaciju ali ne i liberalizaciju koja bi podrazumjevala promjene zemlje u svim sferama.

Što se tiče drugog dijela pitanja: da je uklanjanjem Nikezića i Perovićke otvoren put da 15 godina kasnije Milošević dođe na vlast. To je isuviše dug period da bi se moglo povezati odlazak Nikezića i Latinke Perović sa dolaskom Slobodana Miloševića. To bi bila pretpostavka bez naučnog pa ni političkog utemeljenja.

Ustav iz 1974. nametnut Srbiji partijskom disciplinom

RSE: Za Ustav iz 1974. se kaže da je bio posljednja šansa da se spasi Jugoslavija da se uredi kao neka zajednica ravnopravnih naroda kao neka vrsta konfederacije ili kako god. To se tvrdilo u drugim republikama, dok se u Srbiji smatralo da je ona svedena na neku užu Srbiju, da je na neki način Jugoslavija razbijena 1974. da je sve ovo ostalo bila samo izvedba.

Čkrebić: Taj Ustav je nametnut Srbiji partijskom disciplinom. Međutim, tri godine kasnije u Srbiji se vidjelo da mnoge stvari ne funkcionišu po tom Ustavu. Na primjer, Republika Srbija nije mogla tri godine da donese Zakon o državljanstvu zbog protivljenja pokrajina. Pokrajine su imale čak i veto prema Republici, kao što su imale i prema Federaciji. Kada smo videjli da je Srbija, u stvari, država samo na užem području a ne na cijeloj svojoj teritoriji, onda je Predsjedništvo na inicijativu Dragoslava Markovića oformilo jednu grupu koja je napravila “Plavu knjigu”. Ona se samo fokusirala na odnose između republike i pokrajina, ne ulazeći u status pokrajina u Federaciji.

RSE: Međutim, pojedini srpski političari, poput Miloša Minića, bili su protiv. U više izvora se navodi da ste se sastali sa Titom. Šta Vam je on rekao?

Čkrebić: To nije tačno. Nije bilo nikakvog sastanka sa Titom povodom “Plave knjige.” U stvari, u junu i julu 1977. vođeni su trodnevni razgovori predstavnika pokrajina i Srbije. Pokrajinski političari su žestoko napali “Plavu knjigu”, koja je trebalo da ide u Predsjedništvo kao radni materijal, pa poslije toga da se vidi sa čim ići u Federaciju. Međutim, oni nisu ni dozvolili da se održi sjednica Predsedništva Srbije da bi se ta knjiga verifikovala kao dokument, nego su tražili raspravu na kojoj su se Srbi podijelili. Prije svega, obje pokrajine su bile protiv, a onda i pojedini političari iz Srbije. Na primjer, Miloš Milić, Živan Vasiljević, predsjednik Skupštine, Mirko Popović, član Predsjedništva CK – bili su protiv da se pitanja iz “Plave knjige” raspravljaju na Predsjedništvu Srbije.

Tito stavio “Plavu knjigu” ad akta

RSE: Sa kojom argumentacijom?

Čkrebić: Pa, smatrali su da ne treba mijenjati Ustav, branili su stavove pokrajina, izlazili su sa raznim argumentacijama. Naročito se ispoljio Dušan Popović iz Vojvodine i ne samo on nego i mnogi drugi.

RSE: Da li je Tito arbitrirao?

Čkrebić: E, onda su oni uradili nešto drugo. Stevan Doronjski, Fadilj Hodža, Živan Vasiljević, Mirko Popović – razgovarali su sa Stanetom Dolancom (tada sekretar Izvršnog biroa CK SKJ), koji je obavijestio Tita sa predlogom da ne bi trebalo usvajati tu “Plavu knjigu” i vršiti promjene u Ustavu zato što bi na taj način oslabio međunarodni položaj Jugoslavije. A Tito je na to bio osjetljiv i dao im za pravo. I kad smo se sastali trećeg dana dobili smo pismo Izvršnog biroa i Titovu sugestiju da ne treba sada ići u nove ustavne promjene, nego da se držimo Ustava iz 1974. godine. Tako je Plava knjiga stavljena ad akta.

RSE: I tako je ostalo!

Čkrebić: Takvo stanje je ostalo sve do 1989.

Tito nije smio da dopusti streljanja u Srbiji 1944.

RSE: Vi ste imali priliku da se srećete sa Titom. On se sada uglavnom negativno doživljava u Srbiji, ali isto tako i u drugim državama regiona. Da li je on, kako se to često tvrdi u Srbiji, radio protiv Srbije, iako i u Hrvatskoj govore da je radio protiv Hrvatske, ili je on bio istinski Jugosloven?

Čkerbić: On je dugo vremena govorio da je Jugosloven, ali to je govorio i kralj Aleksandar pitajući se “zar je moguće da sam ja jedini Jugosloven.” Naime, Jugoslovenima su se pisali oni iz Srbije i iz mješovitih brakova, ali je bilo teško da nađete Hrvata i Slovenca koji se pisao kao Jugosloven.

RSE: Bilo ih je!

Čkrebić: Bilo ih je, naročito iz mješovitih brakova, ali neuporedivo manje. No, nesporna je njegova uloga u ratu. On je jako dobro, sa određenim greškama, vodio narodnooslobodilački pokret što mu priznaje i Koča Popović, jedan od njegovih kasnijih najozbiljnijih kritičara. Poslije rata su, međutim, stvari bile malo drugačije. On nije smio da dozvoli da se odmah poslije 1944. godine, kada je Srbija oslobođena, izvrše tako masovna streljanja, praktično po svim gradovima i manjim mjestima, gdje su mnoga bezimena groblja, gdje su ljudi ubijani bez saslušanja i odbrane. To je bila mnogo teža stvar od konfiskacije imovine.

RSE: U Hrvatskoj mu zamjeraju zbog Blajburga.

Čkrebić: Oni izbjegavaju da kažu da su na Blajburgu bili ustaše i četnici koji su se povlačili zajedno sa Nijemcima.

Brutalnost Golog otoka

RSE: Da, ali bilo je i nevinih koji su stradali bez suda.

Čkrebić: Da, ali to je bilo za vrijeme rata. Druga stvar koju Titu treba zamjeriti je što je dozvolio da se formira Goli otok. Tamo je bilo preko 16 hiljada zatočenih u raznim vremenskim periodima. Ako je bilo neistomišljenika, to se moglo rješavati na drugi način, a ne tako brutalno, svirepo i neljudski.

RSE: Ali, povodom stava da je on radio protiv Srbije, kao što se u Hrvatskoj govori da je bio protiv Hrvatske, da li ga doživljavate kao Jugoslovena?

Tito bio protiv federalizacije Hrvatske

Čkrebić: Prvo, nije radio ništa protiv Hrvatske, naprotiv. Najveću im je uslugu učinio kada se saglasio s Andrijom Hebrangom da Hrvatska bude kompaktna republika bez pokrajina. Hrvatska je trebalo da ima pokrajinu Dalmaciju, pokrajinu Istru, pokrajinu Srba u krajevima gdje su činili većinu stanovništva.

RSE: Govorilo se da je to predložio Moša Pijade.

Čkrebić: Ne samo Moša, prije njega je to predložio jedan stari komunista Đuka Cvijić koji je kasnije strijeljan u likvidacijama u Moskvi. Da je Hrvatska imala pokrajine, onda Ustav ne bi bio onakav kakav je donijet 1974, jer po prirodi stvari ne bi mogla pristati da se takav stepen samostalnosti i državnosti dodijeli Dalmaciji, Istri ili područjima gdje žive Srbi.

RSE: Da li je Tito zaista bio protiv Srbije?

Čkrebić: Ja ne kažem da je on to namjerno radio, ali kada je bio predsjednik vlade, odnosno NKOJ-a (Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije), donijeta je zabrana da se Srbi koji su izbjegli sa Kosova vrate nazad, jer je to bio i stav Kominterne protiv kolonista. A Albanci su otjerali ne samo koloniste koji su između 1919. i 1932. došli na Kosovo, nego i starosjedioce. U međuvremenu je na Kosovo došlo između 200 i 300 hiljada Albanaca iz Albanije, za vrijeme talijanske vlasti. Zbog toga srpski kolonisti i nisu imali gdje da se vrate. No, Tito je ubrzo vidio da je to greška, pa je ta politika poslije ispravljena a zabrana povučena, ali su ostale velike posljedice. Takođe, kasno je donio odluku da saveznici obustave bombardovanje gradova u Srbiji 1944. kada su najviše nastradali Beograd, Niš, Leskovac u kojima je izginuo veliki broj građana.

RSE: Tito umire 1980, a godinu kasnije izbijaju demonstracije na Kosovu. Tadašnje i srpsko i jugoslovensko rukovodstvo reaguje slanjem armije i policije. Kasnije se to slanje snaga bezbjednosti pripisuje srpskom, a ne jugoslavenskom rukovodstvu. Vi ste tada bili na visokim funkcijama, kakva je bila ta koordinacija i na osnovu čega je donesena takva odluka?

Čkrebić: Kada je bila ta prva pobuna 1968. na Kosovu, samo su Tito, dok je bio živ, a poslije Predsjedništvo SFRJ, mogli donijeti odluku o slanju armije. Srbi nisu tražili da vojska dođe, ali je Tito smatrao da je to udar na čitav sistem. Povodom kasnijih pobuna na Kosovu sve do 1989 pa i kasnije vojsku je moglo da šalje samo Predsjedništvo SFRJ.

RSE: Govorite o 1968. A 1981. godine?

Čkrebić: Srbija nije to tražila ni 1981, ali je Federacija to uradila. Srbija je tražila od Predsjedništva Jugoslavije da se uvede vanredno stanje na Kosovu i to je bilo učinjeno. Nije to bio studentski protest, već su se dizali direktori fabrika kao glavni organizatori štrajkova i pobune. To je bilo mnogo opasnije nego 1968.

‘Tito je tada rekao “Nije većina uvek u pravu.” To sa njima bilo je završeno, a sa ustavnim promenama je otišlo toliko daleko da nije moglo da se ide nazad.’

Upozorenje Sinana Hasanija se obistinilo

RSE: Nakon demonstracija, počinje iseljavanje Srba, razne rasprave o Jugoslaviji. Održavaju se tribine u Društvu književnika u Francuskoj 7 u Beogradu, potom se pojavljuje Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti. Tadašnje srpsko rukovodstvo, kome ste i Vi pripadali, bilo je optuživano da ne štiti nacionalne interese.

Čkrebić: Srpsko rukovodstvo u to vrijeme je imalo svoj stav. I na Kosovu je bilo još ljudi od autoriteta, poput Kolj Široke, Sinana Hasanija, koji su imali uticaja na albansko društvo. No, poslije njih su došli mlađi koji nisu imali toliki uticaj. Zato nam je Sinan Hasani rekao – u vrijeme kada sam bio predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije, a Nikola Ljubičić predsjednik Predsjedništva Srbije – “nemojte nas previše pritiskati jer će poslije nas doći neki koji neće uopšte slušati ni nas ni vas.” U to vrijeme mi smo prihvatili njegov stav. To se na kraju i obistinilo.

Sa druge strane, ni Srbija nije mogla ravnodušno da gleda da se kopaju rovovi i tranšeje po selima, da se formiraju kosovarski punktovi na značajnijim saobraćajnicama, da se iz otvorenih vojnih magacina u Albaniji ilegalno prebacuju ogromne količine naoružanja i municije na Kosovo. Da albanski živalj organizuje otpor.

RSE: Pominjete mlađe ljude. Vjerovatno mislite na Azema Vlasija i Remzija Koljgecija na Kosovu. U Srbiji Ivan Stambolić postaje predsjednik Predsjedništva 1986, a Slobodan Milošević dolazi na čelo Saveza komunista. Međutim, oni se definitivno razilaze na čuvenoj Osmoj sjednici CK SK Srbije. Vi ste tada podržali Miloševića. Rekli ste: “Ivane, Srbija je umorna od lidera”. Međutim, Milošević je kasnije koncentrisao mnogo veću vlast u svojim rukama nego što je Stambolić imao. Zašto ste podržali Miloševića, kada je i Stambolić uviđao nužnost ustavnih reformi u smislu pozicije pokrajina u Srbiji?

Čkrebić: Što se tiče ustavnih reformi, Stambolić tu nije mogao ništa da uradi. Kada je riječ o Kosovu, on je mislio da će moći da se dogovori sa Azemom Vlasijem. Međutim, to je išlo veoma teško. Doduše, mislim da bi Azem Vlasi lično i pristao na neke promjene, ali su mu ostali članovi pokrajinskog rukovodstva limitirali prostor za razgovore. Prije nego što je Milošević otišao u Kosovo polje, Stambolić je bio tamo. No, ta posjeta je prošla bezlično, jer nisu bili zadovoljni ni Srbi ni Albanci. Milošević je sa onom rečenicom “niko ne smije da vas bije” dobio neku energiju, snagu, jer je smatrao da Kosovo može da se smiri.

Mislio sam da Milošević može nešto da uradi

RSE: I zbog toga ste ga podržali?

Čkrebić: U prvo vrijeme sam ga podržavao jer sam smatrao da ima snage da uradi nešto korisno po Srbiju. Međutim, kasnije smo se razišli po nizu različitih stvari. Navešću samo jedan primjer: Naime, kad se Savez komunista transformisao po republikama, ja sam razgovarao sa Miloševićem i predložio mu da se formira Socijaldemokratska partija sa širom platformom koja bi bila oslobođena od boljševičkih pravila, metoda i postulata. On se složio sa mnom, ali to nije realizovano. On je krenuo drugim putem. Formirao je sa svojom suprugom Socijalističku partiju na čijem lijevom krilu je nastao JUL.

Miloševiću nakon Gazimestana više nisu vjerovali

RSE: To je bilo 1990. godine?

Čkrebić: Da. Milošević je tada bio na vrhuncu moći. U govoru na Gazimestanu (1989. godine), koji je kasnije često pominjan, napravio je grešku rekavši da se stvari u Jugoslaviji mogu rješavati i uređivati demokratskim putem a, bogami, i oružjem ako zatreba! E, to mu nije trebalo, jer mu poslije toga više nisu vjerovali čelnici drugih republika koji su bili na pola puta izlaska iz Jugoslavije. Milošević se zalagao za očuvanje Jugoslavije kao moderne zemlje ali nije imao osjećaj da procjeni situaciju, da to više nije realno, s obzirom na zahtjeve Slovenije i Hrvatske. Ni Tito nije uspio da sačuva zemlju već ju je za života Ustavom iz 1974. doveo na nivo neke labilne konfederacije. Kad je završen rad na ustavnim promjenama, on je pozvao sve nas koji smo bili u Ustavnoj komisiji ili pri njoj na ručak na Vangu. Tada je rekao: “ovim Ustavom smo završili veliki posao”, jer je njega Kardelj ubijedio da će labavljenje federacije umiriti republike i da neće tražiti izlazak iz Jugoslavije. Međutim, to je bila kardinalna greška u procjeni.

Nismo očekivali da će Milošević postati takav lider

RSE: Milošević je potom postao mnogo veći lider nego Stambolić kome ste uputili te riječi!

Čkrebić: Ja to nisam rekao pominjući Stambolića već načelno: “Srbija je umorna od lidera”. Što se tiče Miloševića on je postao lider, ali to nismo očekivali. No, to je i Stambolićeva greška jer kad god smo razgovarali o kadrovskim pitanjima uvijek je predlagao Miloševića, što je nerviralo Dragoslava Markovića koji mu je jednom rekao: “Pa, dobro, Ivane, znaš li ti još ikoga drugog osim Slobodana Miloševića”. Stambolić je smatrao da će držati Miloševića na “kratkoj uzici”. Međutim, tu je napravio kardinalnu grešku.

RSE: I Nikola Ljubičić je podržao Miloševića, ali je i on bio poslije skrajnut. Da li ste kasnije razgovarali sa Ljubičićem i Stambolićem o svemu što se desilo?

Čkrebić: Razgovarao sam i sa jednim i sa drugim. Ljubičić je u to vrijeme bio član Predsjedništva SFRJ. Nije bio prilagodljiv za rad u građanstvu. Najviše vremena je proveo u vojsci pa je bio dosta krut, ali se miješao u razne stvari i koje nisu bile u njegovom domenu rada.

RSE: Da li Vam je Ljubičić pominjao razočarenje u Miloševića jer ga je kasnije skrajnuo?

Čkrebić: Ne, nije ga skrajnuo. Milošević je poštovao Ljubičića i bio je fer prema njemu. Zapravo, Stambolić nije bio fer prema Ljubičiću. Ivan u svojoj knjizi piše da nije njegova najveća greška što je doveo Slobodana već Nikolu Ljubičića iz JNA na političku scenu Srbije i Jugoslavije, tačnije za predsjednika Predsjedništva Srbije 1982, a, u stvari, on uopšte nije ni učestvovao u tome. Od Ivana uopšte nije zavisio dolazak Ljubičića u Srbiju niti se on time bavio. Time su se bavili drugi.

RSE: Koji drugi?

Čkrebić: Pa, prije svih Petar Stambolić i Dragoslav Marković. Ja sam takođe, kao kandidat za Predsjednika CK SK Srbije, imao o tome razgovor sa Ljubičićem. On je tom prilikom kazao da ga raduje što ćemo raditi zajedno. Ivan je tada bio predsjednik Gradskog komiteta SK u Beogradu.

RSE: Da li ste kasnije, nakon Osme sednice, razgovarali o svemu tome sa Ivanom Stambolićem?

Čkrebić: Samo jednom i to onako, kao da ništa nije bilo. Pričali smo o drugim stvarima.

Pokušaj moje smjene u Predsjedništvu CK SKJ

RSE: Prije razlaza sa Miloševićem, bili ste član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Tada je jedino Vama bilo izglasano nepovjerenje. To se tumačilo kao udar članova ovog tijela iz drugih republika na Miloševića. Vasil Tupurkovski je tada izjavio da je pobijedila “neprincipijelna koalicija.” Milošević je ustao u Vašu odbranu i ostali ste član Predsedništva.

Čkrebić: Oni su htjeli da smjene Miloševića. Međutim, to nisu mogli po Statutu Partije, jer je Milošević kao predsjednik Predsedništva CK SK Srbije bio po položaju i član Predsjedništva CK SK Jugoslavije, a ne izabrani kao ja. Ja sam izgubio za nekoliko glasova. Vođena je čitava organizacija oko tog glasanja. Međutim, pošto to nije bilo po Statutu onda se i sam Stipe Šuvar (predsjednik Predsjedništva CK SKJ), koji je bio glavni pokretač te ideje, složio da bude onako kako CK SK Srbije odluči. Ja sam dao ostavku, ali je CK Srbije odlučio da moram da se vratim u Predsjedništvo CK Jugoslavije, što sam učinio ali je možda bilo bolje da nisam.

Nisu me više pozivali ni na protokolarne skupove

RSE: Nakon razlaza sa Miloševićem oko formiranja nove partije, povlačite se iz političkog života.

Čkrebić: Da, povukao sam se i više nisam ni u čemu učestvovao niti su me od tada pozivali na bilo koje skupove, čak ni protokolarne. Čist boljševički običaj.

RSE: Gledano iz sadašnje perspektive, da li biste prošli isti put, da budete visoki funkcioner partije koja je imala politički monopol?

Čkrebić: Pa, sigurno ne bih sve. Prvo, ja sam otišao dobrovoljno u partizane da se borim protiv okupatora a, pri tom, nisam bio ni član SKOJ-a ni Partije. Pri kraju februara 1945. sam obavješten da sam primljen u Komunističku partiju. Kao obrazloženje je samo navedeno da sam dobar borac. Ja tada o partiji nisam skoro ništa znao, kao ni mnogi drugi.

Socijalizam nije bio iluzorna ideja

RSE: A u vreme kada ste bili na visokim funkcijama? Da li mislite da je ideja socijalizma bila iluzorna?

Čkrebić: To je vrlo kompleksno pitanje. Morao bih, najprije, da istaknem da taj period socijalizma skoro uopšte nije naučno proučen u nas. Činjenica je da je to vrijeme imalo značajni uticaj na razvoj zemlje. To nije stvar – ja sam za ili protiv – već mnogo složenije. Treba imati u vidu šta je donijelo to vrijeme: od ratom opustošene zemlje stvorena je moderna Jugoslavija prepoznatljiva na svjetskoj sceni. Ne bih rekao da su socijalizam i vjera u njega bili iluzija. Imao je razne oblike, pristupe i rješenja, od kojih su neka bila iluzionistička, a neka veoma moguća i nosio je u sebi težnju ka pravednijem i boljem društvu i životu ljudi u njemu.

RSE: U današnje vrijeme kada se zbog neoliberalnih politika produbljuju nejednakosti, mnogi ljudi sve teže sastavljaju kraj sa krajem – pa se sve češće sa nostalgijom govori o socijalnoj pravdi iz vremena socijalističkog samoupravljanja.

Čkrebić: Samoupravni socijalizam, odnosno radničko samoupravljanje je u ono vrijeme bili nova stvar i zato su se za njega mnogi bili zagrijani. Ali je ono imalo mnoge slabosti. Imali smo jaku privredu, ali ne mnogo ekonomičnu, sa velikim teškoćama u izvozu i tako dalje. S druge strane, stopa nezaposlenosti je bila niska, pa je zato u preduzećima bilo neproduktivnog viška radne snage. Malo smo se zaduživali, ljudi su dobro živjeli, zemlja je bila otvorena. Stoga nije čudo što danas u ovoj situaciji neuređenog kapitalizma, ima ljudi koji žale za prošlim vremenima jer su svake godine mogli da idu na more, dobijali su stanove, poljoprivrednici povoljne kredite za kupovinu mehanizacije, penzije su bile sigurne kao i uplate doprinosa, daleko manje su se plaćali lijekovi van liste i tako dalje. To je ono što se zove humanim licem socijalizma i zbog čega se on ne može smatrati iluzijom, bez obzire na greške i propuste.

Hrvatski i slovenački nacionalizam se pojavili prije srpskog

RSE: U drugim republikama smatraju da je srpski nacionalizam najodgovorniji za sve što se desilo, a da su ostali nacionalizmi samo reakcija na to, tačnije na Memorandum SANU i Miloševićevu politiku.

Čkrebić: Danas svaka bivša jugoslovenska republika nastoji da svoj nacionalizam prikaže kao sekundaran, proizveden i podstaknut kao odgovor na srpski nacionalizam. A šta ćemo reći ako znamo da su se u Sloveniji i u Hrvatskoj nacionalizmi pojavili prije srpskog. Maspok se pojavio 1971. kao žestok nacionalizam koji je u sebi sadržavao jake elemente secesionizma. Trebalo bi da se podsjetimo kakve je on sve zahtjeve u to vrijeme ispostavljao i to 15 godina prije pojave Memoranduma SANU.

Neiskreni predlozi o konfederaciji i asimetričnoj federaciji

RSE: S druge strane, mnogi u Srbiji smatraju da su se, prije svega, Slovenija i Hrvatska odranije spremale na secesiju čekajući pogodan trenutak te da im je Miloševićeva politika poslužila samo kao izgovor. Poslije svega što se desilo, kako sa distance od 27 godina gledate na uzroke raspada Jugoslavije?

Čkrebić: Već prilikom pripremanja odlaska sa političke scene Aleksandra Rankovića počinje labavljenje Federacije pod izgovorom demokratizacije, i sa ustavnim promjenama. Konačno Ustav SFRJ od 1974. potpuno je razlabavio Federaciju a republike i pokrajine podigao na stepen država. Federalna kohezija je potpuno oslabila. Istovremeno, mijenjale su se i spoljnje okolnosti. Potom je došlo do pada Berlinskog zida i, konačno, pada socijalizma kao društvenog sistema. Neke republike su uz pomoć zapadnih sila vidjele svoju šansu za samostalnošću. Predlozi o konfederaciji i o asimetričnoj federaciji nisu u sebi imale iskrenu namjeru već sukcesivan put ka vlastitoj samostalnosti. Predlozi Miloševića o modernoj, savremenoj i snažnoj Jugoslaviji više nisu nikog zanimali. Nisu mu ni vjerovali. Bojali su se da bi se time stvorila neka posrbljena Jugoslavija. Raspad zemlje postao je nezadrživ proces. Istorija će dati svoju riječ o blokiranju i napadima na garnizone JNA u Hrvatskoj, i o tome ko je gdje prvi otpočeo sa oružanim sukobima koji su kasnije eskalirali.

Hrvatska – glavna prepreka na putu Srbije ka EU

RSE: Međutim, mi smo stigli do 2018, a da nakon krvavog raspada zemlje, suštinski, nijedno pitanje nije riješeno. Međutim, na putu ka EU od ovih zemalja se traži dobrosusjedska saradnja što je bio jedan od postulata ideje jugoslovenstva.

Čkrebić: Mislim da se ulaže dosta napora za takvu saradnju.

RSE: Ali ona nije iskrena, već iz nužde.

Čkrebić: Znate kako, Tito je govorio o granicama između republika da su to tanke linije kao da je to maltene ništa. Međutim, nije prošla ni decenija a te tanke linije su postale debele granice. Ostalo je mnogo nerješenih graničnih pitanja i EU tu nije postupila fer, jer je Hrvatska ušla malo prebrzo a ostalo je sijaset problema – stotine hiljada izbeglica, imovina, razna prava, granice. Sada se od Srbije zahtjeva da riješi nesuglasice sa Hrvatskom oko granice na Dunavu, dok od Hrvatske nije traženo da to učini kada je ulazila u EU. Iz spora sa Slovenijom oko granice u kome Hrvatska ne priznaje međunarodnu arbitražu, možemo zaključiti da će ona biti glavna prepreka na putu Srbije ka EU.

Nedopustive rehabilitacije kolaboracionista

RSE: U međuvremenu, nastavljen je “rat narativa” čiji je cilj pisanje nove istorije na ovim prostorima a koji ima za posledicu produbljivanje animoziteta među narodima. Kako, kao pripadnik partizanskog pokreta, gledate na rehabilitaciju četničkog pokreta Draže Mihailovića, inicijative da se rehabilituje i Nedićev režim?

Čkrebić: Naravno, kao pripadnik partizanskog pokreta ja sam protiv ovih rehabilitacija. Kod nas je dozvoljeno da se sudovi bave i prekrajanjem istorije. Učestala suđenja ove vrste pokreću se prije svega iz materijalnih i nasljednih razloga. Ako sudovi u pojedinim slučajevima utvrde da nije bilo sudskog postupka, ili je on imao manjkavosti i da je tuženik oštećen u postupku, onda sud samo to konstatuje, ali ne može da rehabilituje optuženog. Kod nas se takve odluke sudova smatraju rehabilitacijom. Na ovu praksu bi trebalo da odgovore pravni stručnjaci.

Ideologizirani antifašizam

RSE: Istovremeno, zanemaruje se uloga partizanskog pokreta u kome su Srbi masovno učestvovali. Zašto se Srbija odriče jedne od rijetkih kopči kojom se povezujem sa modernim svijetom – mislim na antifašizam? Da li zbog jugoslovenskog iskustva i činjenice da je lider tog pokreta Tito bio Hrvat? Da li se time sa “prljavom vodom izbacuje i dijete iz korita?”

Čkrebić: Bilo bi previše uprošćeno reći da je to zbog Titovog porijekla. Antifašizam nije nestao nakon poraza Njemačke i njenih saveznika. U poslijeratnom periodu, zbog jačanja nacionalističkih ideologija, revitalizacije fašizma, pojave radikalnog istorijskog revizionizma, desničarstva i drugih pokreta – antifašizam ostaje aktuelan svuda u svijetu kao pokret koji teži podizanju svijesti i borbi protiv fašizma. Dakle, njegova aktuelnost i veza među onima koji se za njega zalažu prisutna je i danas i mi jesmo dio toga. No, vremenom su se diferencirala dva pravca antifašizma: ideologiziran i neideologiziran.

Ideologizirani antifašizam je, pored borbe protiv fašizma, istakao u prvi plan i borbu za novu ideologiju, promjenu društvenog sistema i kreiranje nove politike i društvenih odnosa. Sa ovim tipom antifašizma srela se Jugoslavija još tokom NOB-a (partizanski i četnički pokret) a sreće se i danas.

Zbog toga je imperativ odvajanje antifašističke borbe od tekuće, dnevne politike i različitih stranačkih pristupa politici, jer će, inače, školski udžbenici, literatura, mladi koji stasavaju, preostali borci za slobodu koji odlaze sa tugom, i čitav naš narod – ostati siromašniji i bez dužnog sjećanja i pijeteta za borbu protiv fašističkog okupatora koja je bila primarni cilj i za koju su dati mnogi životi. Mora se sačuvati adekvatno sjećanje na herojska djela palih za slobodu zemlje, na podvige nalik antičkim tragedijama, na borbu protiv mnogostruko jačeg neprijatelja. Kod nas je dosta raširen običaj da se zanemaruje 50 godina borbe i života u antifašističkom sistemu. Rusija je u tome bolje našla mjeru: kritikuje Staljina a jako poštuje Otadžbinski rat i njegove učesnike.

Bez preterane vjere u jugoslovenstvo ni za Titova života

RSE: Da li je poslije svega što se desilo ideja jugoslovenstva bila iluzorna, kako se često tvrdi ne samo u Srbiji već i na cijelom postjugoslovenskom prostoru?

Čkrebić: Moje je mišljenje da je i za ovu ideju potrebno uložiti dodatne napore istoričara. Bilo bi najlakše reći da je bila iluzorna jer se nije pokazala kao racionalna i dobra politička ideja, ali i za to nedostaje validna istorijska dokumentacija.

RSE: Pretpostavljam da ste iskreno vjerovali u ideju jugoslovenstva dok ste bili na visokim funkcijama, a sada kažete da je bila iluzorna. Da li poslije svega osjećate izvesno razočarenje?

Čkrebić: Pa, ima razočarenja, mada se ne može reći da smo i tada pretjerali u vjerovanju u jugoslovenstvo, jer smo odavno vidjeli da to ne funkcioniše ni dok je Tito bio živ, a kasnije je to postalo još očiglednije.

Jugoslovenstvo je kao koncept bilo idealizirano od većine ljudi. Pri tom su svjesno a nekada čak i vrlo pragmatično potiskivani problemi. Poslije donošenja Ustava SFRJ 1974. bilo je veoma malo programa od zajedničkog interesa. Bogata područja postajala su još bogatija, a siromašna su sporo napredovala. Izdvajanja za nedovoljno razvijene republike i Kosovo i Metohiju svake godine su bila pod znakom pitanja. Slovenija, Hrvatska i Vojvodina na svaki način htjele su da se otarase ovog izdatka u iznosu 1,92 odsto društvenog proizvoda (BDP) uz žestoke rasprave, kao i za ulaganja u JNA koja su iznosila godišnje 5,2 procenta BDP. Za finansiranje federalnih funkcija uvedena je kotizacija. SFRJ je izgubila međunarodni kredibilitet. Uzimajući sve to u obzir može se reći da je Jugoslavija bila veoma dobro uzdrmana kao zajednička država i da je bilo samo pitanje vremena kada će se raspasti.

Autor: Dragan Štavljanin (Radio Slobodna Evropa)

[/quote]

[Haman2]

INZKO PORUČIO ČOVIĆU I DODIKU: "OHR će otići iz BiH čim se ispune poznati uslovi 5+2"!

Ustav Federacije BiH treba se primjenjivati u cijelosti, i kada se radi o popisu i kada se radi o takozvanom pravilu 1/1/1. Radi se o osnovnom elementu BiH kao multietničkom društvu i elementu dugotrajne stabilnosti zemlje, kaže u ekskluzivnom intervjuu za Vijesti.ba visoki predstavnik Valentin Inzko.



- Gospodine Inzko, hoće li OHR reagovati ako Centralna izborna komisija BIH pri donošenju odluke o raspodjeli mandata za Dom naroda FBIH prekrši Ustav Federacije BiH?

INZKO: OHR je više puta istaknuo da je šteta da političke stranke nisu uspjele putem pregovora doći do rješenja i pronaći formulu za popunjavanje Doma naroda Federacije BiH. Međunarodna zajednica, konkretnije EU i SAD, pokazala je puno dobre volje da pomogne u postizanju sporazuma, ali nije bilo spremnosti za kompromis.

Naš stav u vezi Doma naroda Federacije i primjeni Ustava Federacije BiH, koji smo ponavljali u nekoliko navrata, uvijek je bio principijelan: do okončanja izborne reforme, Ustav Federacije BiH treba se primjenjivati u cijelosti, i kada se radi o popisu i kada se radi o takozvanom pravilu 1/1/1. Dozvoliti Izbornom zakonu BiH prvenstvo u odnosu na Ustav Federacije BiH, u dijelu koji se odnosi na sastav institucija Federacije, može imati vrlo ozbiljan utjecaju budućnosti.

- Imate li Vi saznanja o tome da li je li popis stanovništva iz 2013. godine završen i okonačan, te kao takav relevantan kao osnov za raspodjelu mandata?

INZKO: Nije na OHR-u da ima stav o tom pitanju. Nadležne institucije u BiH su već prezentirale svoje mišljenje i ono je poznato i široj javnosti.

- Šta bi za BiH značilo da se ukine princip da se u Dom naroda bira po jedan predstavnik iz svakog naroda iz svakog kantona ukoliko je takav izabran u kantonalnu skupštinu?

INZKO: Ovim principom osigurava se da svi konstitutivni narodi iz svakog kantona imaju svoje predstavnike u Domu naroda Federacije BiH. Jednostavno rečeno, ovaj princip je jedan od načina da se osigura ravnopravnost svih konstitutivnih naroda širom BiH. Stoga se radi o osnovnom elementu BiH kao multietničkom društvu i elementu dugotrajne stabilnosti zemlje.

U Federaciji je takozvana formula 1/1/1 dio Ustava Federacije BiH. Znamo da je jedna politička stranka osporila ovu ustavnu odredbu. Do donošenja odluke u tom predmetu, ova odredba se nastavlja primjenjivati i nije na jednoj instituciji da odluči hoće li je primjenjivati ili ne. To bi bila prevelika odgovornost koju bi ta institucija na taj način preuzela na sebe.

- Kako komentarišete zaključak lidera SNSD-a i HDZ-a, Milorada Dodika i Dragana Čovića, da treba zatvoriti Kancelariju visokog predstavnika u BIH?

INZKO: Odluku o okončanju mandata visokog predstavnika donosi Upravni odbor Vijeća za provedbu mira i Vijeće sigurnosti UN-a. Kao što vjerovatno znate, Vijeće za provedbu mira je 2008. godine usvojilo “Program 5+2” – niz uslova i ciljeva koje organi vlasti u BiH moraju ispuniti i ostvariti prije zatvaranja OHR-a. Stoga bi najbolji način da političari ubrzaju zatvaranje OHR-a bio provođenje ovog programa, a posebno drugog cilja koji je njime predviđen: “pozitivna procjena situacije u BiH koju donosi Upravni odbor Vijeća za provedbu mira na osnovu potpunog poštivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.”

- Kako gledate na poruku Milorada Dodika da će inicirati zajednički stav Predsjedništva BiH prema Briselu da BiH što prije dobije status kandidata?

INZKO: Pozdravljam najavu predsjedavajućeg Dodika, koju ću shvatiti kao pokazatelj da je spreman uložiti energiju u pitanja u vezi sa EU. Nadam se da će članovi Predsjedništva BiH u mandatu 2018.-2022.biti u stanju da stvore i konstruktivno doprinesu generalno pozitivnoj političkoj klimi, u kojoj će fokus biti na pitanjima vezanim za integraciju u EU kao ina drugim konkretnim pitanjima, poput ekonomije, obrazovanja i zdravstva. Uzgred, moj stav o tome je već godinama jasan, a to je da Bosni i Hercegovini treba ranije dati status kandidata, a samo članstvo kasnije, kada budu ispunjeni uvjeti. Drago mi je da se predsjedavajuci Dodik i ja slažemo u vezi sa ovim.

- Kako tumačite tvrdnje HDZ-a da je izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nelegitiman, a njegova pobjeda čak nezakonita i protivna Dejtonu? Je li to tačno i kako gledate na identičan stav Hrvatske po ovom pitanju?

INZKO: Shvatam da su emocije uzburkane, ali pogledajmo pravnu situaciju u vezi s tim. Prvo, način izbora članova Predsjedništva utvrđen je Ustavom BiH i Izbornim zakonom. Propisi koji su bili na snazi tokom općih izbora 2018.suisti oni koji su se primjenjivali tokom prethodnih izbora, i Ustavni sud nikada nije izrazio sumnju oko njihove primjene. Ukoliko političke stranke žele da izmijene način izbora članova Predsjedništva, to mogu učiniti tako što će te propise izmijeniti u Parlamentu. Moja je uloga, kao tumača civilnog aspekta Mirovnog sporazuma,da osiguram da se postojećeustavne odredbe primjenjuju sve dok se to ne uradi.

Također, važno je istaći da Ustav podrazumijeva da svaki član Predsjedništva predstavlja ne samo svoj konstitutivni narod nego i entitet iz koga je izabran te zemlju u cjelini. To se vidi i u zakletvi koju novoizabrani članovi Predsjedništva moraju položiti prije stupanja na dužnost.

- Kada biste uspostavljali dijagnozu stanja u BIH - kakva bi ona bila i šta je lijek?

INZKO: Po mom mišljenju to pitanje ima dvije dimenzije. S jedne strane, Bosni i Hercegovini je prijeko potrebno da promijeni paradigmu “kako se vodi politika.”Trenutno su građani i zemlja manje bitni od potreba političkih stranaka i njihovih elita.To se mora promijeniti i to tako da građani i zemlja postanu prioritet.

Druga dimenzija gdje je potrebna promjena je učestvovanje građana u političkom životu. Ono mora biti aktivno i ustrajno. Aktivno političko učešće ne bi se smjelo svoditi na glasanje svake dvije godine.Zahtijevanje odgovornosti političara traži stalni angažman. To funkcionira samo ako postoje stalni naporii aktivno učešće građana. Samo angažmanom na ova dva fronta možemo vidjeti odlučne promjene u bosanskohercegovačkom društvu.

Također, ljudi su duboko razočarani u stanje u oblasti pravosuđa. I tu postoji ogromna potreba za promjenom.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/981 ... i_5_2.html

[Haman2]

Istina, nije klasican intervu ali je dobro procitati.

VIDEO: 'Objasnit ću vam što sam im točno napravio, zbog čega sam izbacio i psihologinju, a otkrit ću i vam zbog čega se ti dečki tako ponašaju'
AUTOR: Mirela Lilek
OBJAVLJENO: 07.12.2018. u 21:46


profesor Franjo Dragičević

- Ne, gospođo, nisam ja pukao. Mnogi koji rade u školama puknut će prije mene. Mene je sram toga što sam bio prisiljen napraviti. Ali pričati kako sam mlatio učenika jest objeda. Da sam ga ja mlatio, njega bi odnijeli, a mene odveli. Vjerujte, ja nemam drugoga rješenja, sustav mi je zavezao ruke i biju me. Biju me iz školskih klupa, biju me roditelji, oni iz županije...

Svi moji kolege u Hrvatskoj su zlostavljani. To dopušta sustav jer nam ne ostavlja nikakvu mogućnost da odradimo svoj posao u primjerenoj radnoj atmosferi. Da, bit će i gorih stvari i već sam kolegama rekao da se pripreme. Bilo bi dobro da nose pancirke i kacige, samo to košta. Ne karikiram, vjerujte, vi ne znate u kakvim mi uvjetima u školama radimo - govori profesor strojarstva Tehničke škole Čakovec Franjo Dragičević.

Prije pet dana navršio je 64 godine, od kojih je 32 proveo u razredu. Smiren, tvrda stava, autoritativan, opisuje nam u Varaždinu nadomak kojega živi kako je došlo do incidenta s dvojicom učenika iz odjeljenja bravara, u utorak 4. prosinca na šestom satu poslijepodnevne smjene. Riječ je o obrtničkom usmjerenju za koje se svojedobno zalagao kod dječje pravobraniteljice da ih zaštiti od diskriminacije jer su, kaže, jedina škola u Hrvatskoj u kojoj ti učenici imaju isključivo poslijepodnevnu smjenu. Odgovor pravobraniteljice je, kaže, smiješan, poslat će nam ga da se uvjerimo...

Prvi dio ekskluzivnog video intervjua s profesorom Franjom Dragičevićem pogledajte u nastavku:

Prosvjetna inspektorica u Tehničkoj školi Čakovec provela je dva dana istražujući okolnosti događaja koji su učenici opisali kao fizički sukob profesora s dvojicom đaka, koje je navodno lupao po glavi, primao za vrat, gurao u ormar svoga kabineta... Profesor tvrdi kako nijednog učenika nije udario, a događaj zove incidentom.

NASILJE U SREDNJOJ ŠKOLI Ravnatelj: 'Znate li što su mu radili dok je bio okrenut prema ploči?]

JAVIO SE I PROFESOR 'Nažalost, opet bih to napravio!

NASTAVNICI STALI NA STRANU PROFESORA FRANJE Objavljuju svoja šokantna iskustva iz učionica, osobito su potresna svjedočanstva trudnih učiteljica
Od početka školske godine, priča, u razredu bravara nekolicina učenika sustavno zlostavlja sve nastavnike koji im predaju. Jednu je profesoricu, kaže, učenik ove školske godine fizički napao.

- Riječ je o razredu u kojemu je glavni problem ozbiljno devijantno ponašanje pojedinih učenika, neću se usuditi reći delinkventno. To tri mjeseca rade svim profesorima koji im predaju. Više puta sam učenike upozoravao da je to što rade nemoralno, držao im prodike, uvjeravao. Znate, mi profesori imamo dosta različite fitilje, moj je dosta dugačak, mnogo duži nego u mojih kolega. Ljudi to sve plaćaju zdravljem. Tog utorka ista priča. Krede lete... Komadići, onda komad, bum u ploču. Kako po zanimanju nisam policajac da istražujem tko je što bacio, cijelo sam krilo razreda izbacio van. Jedan je učenik pri izlasku iz razreda temeljito pljunuo na školsku klupu drugoga đaka. Podigao sam se, a mladac koji je pljunuo brzo je rukavom krenuo brisati klupu. Tog malca sam nogom odgurnuo, ali nisam udario, zatim sam ga primio za rame, vrat, ne znam točno, ovdje negdje (pokazuje između vrata i ramena, op. a.), nikakav šamar, to su objede. Onda je on spomenuo drugog učenika koji ima punu torbu kreda, da je on taj koji sve profesore gađa... Tada sam tog učenika zgrabio i sprašio u kabinet. Uzeo ga za rame i gurnuo, nekoliko puta pritisnuo rukom o glavu, održao mu temeljito predavanje (profesor tu pokazuje kako je pritisnuo rukom glavu učenika, op. a.). To je bilo to. Došla je psihologinja, kojoj sam rekao izađite van, ništa ne pomažete. Više puta sam je, naime, tražio da zaštiti moj osobni integritet... - govori profesor.

Kasnije se odvio razgovor ravnatelja škole s profesorom i učenicima. Ravnatelj je prema Dragičevićevoj priči tražio od učenika da simulira kako ga je učitelj primio za glavu, kako ga je odgurnuo nogom. Učenik je to prikazao na ravnatelju.

- Predložio sam ravnatelju da učenike odvezemo u bolnicu na pregled, jer svjestan sam, oni su spremni međusobno se i dogovorno udariti i tvrditi da je to profesor učinio. Govorili su da sam ih bacao o ormar, udarao, to je strašno. Profesionalac sam, objede su da sam ih udarao - tvrdi profesor.

[youtube]https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... u/8149313/[/youtube]

Donosimo i drugi dio ekskluzivnog video intervjua s profesorom Franjom Dragičevićem:

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... u/8149313/

[Haman2]

Svako od nas ima svoje vidjenje vezano za ovu problematiku. Gdje je istina?

Intervju s bivšim istraživačem cjepiva



Pitanje (Jon Rappoport): Nekada ste bili sigurni da su cjepiva simbol dobre medicine.

Odgovor (dr. Mark Randall): Da, bio sam. Pomogao sam u razvoju nekoliko cjepiva. Neću reći kojih.

Pitanje: Zašto ne?

Odgovor: Želio bih sačuvati svoju privatnost.

Pitanje: Dakle, mislite da biste mogli imati problema kad biste se predstavili?

Odgovor: Vjerujem da bih mogao izgubiti penziju.

Pitanje: Na temelju čega?

Odgovor: Nije važno na temelju čega. Ti ljudi imaju načine da vam stvore probleme, ako ste nekada bili «dio Kluba». Znam za jednu ili dvije osobe koje su stavljene pod nadzor, koje su uznemiravane.

Pitanje: Tko ih je uznemiravao?

Odgovor: FBI.

Pitanje: Stvarno?

Odgovor: Naravno. FBI je koristio druge izgovore. A i porezna inspekcija može početi praviti probleme.

Pitanje: Toliko o slobodi govora.

Odgovor: Ja sam bio «dio unutarnjeg kruga». Ako bih sada počeo navoditi imena i iznositi optužbe protiv određenih istraživača, mogao bih se naći u velikim problemima.

Pitanje: Vjerujete li da bi ljudima trebalo dopustiti da sami odluče hoće li se cijepiti?

Odgovor: Na političkoj razini, da. Na znanstvenoj razini, ljudima su potrebne informacije kako bi mogli ispravno izabrati. Jedna je stvar reći da je mogućnost izbora dobra. Ali ako je atmosfera puna laži, kako možete birati? Također, kad bi Upravu za hranu i lijekove vodili časni ljudi, ta cjepiva ne bi nikada dobila dozvolu. Ona bi bila ispitivana do besvijesti.

Pitanje: Neki povjesničari medicine tvrde da opće smanjenje bolesti nije posljedica cjepiva.

Odgovor: Znam. Dugo sam ignorirao njihov rad.

Pitanje: Zašto?

Odgovor: Zato što sam se bojao onoga što ću otkriti. Ja sam bio u biznisu razvijanja cjepiva. O nastavku tog rada ovisio je moj kruh.

Pitanje: A onda?

Odgovor: Proveo sam vlastito istraživanje.

Pitanje: Do kakvih ste zaključaka došli?

Odgovor: Za smanjenje bolesti možemo zahvaliti poboljšanim uvjetima života.

Pitanje: Kojim uvjetima?

Odgovor: Čistijoj vodi. Naprednom kanalizacijskom sustavu. Prehrani. Svježijoj hrani. Smanjenju siromaštva. Klice mogu biti posvuda, ali kada ste zdravi nećete se tako lako zaraziti.

Pitanje: Kako ste se osjećali kada ste završili vlastito istraživanje?

Odgovor: Očajno. Shvatio sam da radim u sektoru koji se temelji na zbirci laži.

Pitanje: Jesu li neka cjepiva opasnija od drugih?

Odgovor: Da. DTP cjepivo, na primjer. MMR [protiv ospica, rubeola i zaušnjaka]. Ali neke serije cjepiva opasnije su od drugih serija istog cjepiva. Ako se mene pita, sva cjepiva su opasna.

Pitanje: Zašto?

Odgovor: Ima više razloga. Oni uključuju ljudski imunološki sustav u procesu koji teži ugrožavanju imunosti. Cjepiva zapravo mogu izazvati bolest koju bi trebala spriječiti.

Pitanje: Zašto nam citiraju statistike koje naizgled dokazuju da su cjepiva bila strahovito uspješna u iskorjenjivanju bolesti?

Odgovor: Zašto? Kako bi se stvorila iluzija da su ta cjepiva korisna. Ako cjepivo suzbija vidljive simptome bolesti kao što su ospice, svi pretpostavljaju da je cjepivo uspješno. Ali, ispod površine, cjepivo može oštetiti sam imunološki sustav. A ako izazove druge bolesti – recimo, meningitis – ta je činjenica maskirana, zato što nitko ne vjeruje da to može biti posljedica cijepljenja. Ta činjenica se previđa.

Pitanje: Tvrdi se da je cjepivo protiv velikih boginja iskorijenilo velike boginje u Engleskoj.

Odgovor: Da. Ali kada proučite dostupne statistike, dobivate drugačiju sliku.

Pitanje: A to je?

Odgovor: U Engleskoj je bilo gradova u kojima ljudi koji nisu bili cijepljeni nisu dobili velike boginje. Bilo je mjesta u kojima su ljude koji su bili cijepljeni pogodile epidemije velikih boginja. Osim toga, velike boginje su već bile u opadanju prije uvođenja cjepiva.

Pitanje: Dakle, kažete da su nam podvalili lažnu povijest.

Odgovor: Da. To je točno ono što želim reći. To je povijest koja je izmišljena kako bi se ljude uvjerilo da su cjepiva bez iznimke sigurna i djelotvorna.

Zagađenost cjepiva

Pitanje: Radili ste u laboratorijima u kojima je čistoća važna stvar.

Odgovor: Javnost vjeruje da su ti laboratoriji, ti proizvodni pogoni, najčistija mjesta na svijetu. To nije istina. Zagađenja se događaju cijelo vrijeme. U cjepiva ulaze svakakvi ostaci.

Pitanje: Na primjer, majmunski virus SV40 može zalutati u cjepivo protiv dječje paralize.

Odgovor: Pa, da, i to se dogodilo. Ali nisam to htio reći. SV40 se našao u cjepivu protiv dječje paralize zato što je cjepivo napravljeno korištenjem majmunskih bubrega. Ali sada govorim o nečem drugom. Samim uvjetima u laboratorijima. Greškama. Greškama zbog nemara. SV40, koji je kasnije pronađen u tumorima... to je ono što bih nazvao strukturalnim problemom. To je bio prihvaćen dio procesa proizvodnje. Ako koristite majmunske bubrege, otvarate vrata za klice za koje ne znate da se nalaze u tim bubrezima.

Pitanje: U redu, ali hajde da na trenutak zanemarimo razliku između različitih tipova zagađenja. Koje kontaminante ste vi otkrili tijekom mnogih godina svoga rada sa cjepivima?

Odgovor: Dobro. Nabrojat ću vam neke stvari na koje sam ja naišao, a također ću vam reći što su našli moji kolege. Evo nepotpune liste. U Rimavex cjepivu protiv ospica pronašli smo razne kokošje viruse. U cjepivu protiv dječje paralize pronašli smo acanthamoebu, takozvanu «amebu koja jede mozak». Majmunski citomegalovirus u cjepivu protiv dječje paralize. Majmunski pjenasti virus u cjepivu protiv rotavirusa. Virus ptičjeg raka u MMR cjepivu. Razne mikroorganizme u cjepivu protiv bedrenice. Pronašao sam potencijalno opasne inhibitore enzima u nekoliko cjepiva. Pačje, pasje i zečje viruse u cjepivu protiv rubeole. Virus ptičje leukoze u cjepivu protiv gripe. Pestivirus u MMR cjepivu.

Pitanje: Dajte da ovo razjasnimo. To su sve kontaminanti kojima nije mjesto u cjepivima.

Odgovor: Tako je. A ako pokušate izračunati kakvu štetu mogu uzrokovati ti kontaminanti, pa, mi to zapravo ne znamo jer nisu provedena nikakva testiranja, ili ih je provedeno vrlo malo. To je rulet. Iskušajte svoju sreću. Također, većina ljudi ne zna da se neka cjepiva protiv dječje paralize, adenovirusa, rubeole, hepatitisa A i ospica rade s abortiranim ljudskim fetalnim tkivom. S vremena na vrijeme sam u tim cjepivima pronalazio nešto za što vjerujem da su fragmenti bakterija i virus dječje paralize, koji su mogli potjecati od tog fetalnog tkiva. Kada tražite kontaminante u cjepivima, možete naići na zbunjujuće materijale. Znate da ne bi trebali biti tamo, ali ne znate što točno imate. Pronašao sam nešto za što sam vjerovao da je vrlo mali «fragment» ljudske dlake, a također i ljudsku sluz. Pronašao sam nešto što se može nazvati samo «strana bjelančevina», što bi moglo značiti bilo što. To bi mogla biti bjelančevina iz virusa.

Pitanje: Pale se alarmi na sve strane.

Odgovor: Što mislite, kako sam se ja osjećao? Sjetite se, taj materijal odlazi u krvotok bez prolaska kroz uobičajene imunološke obrane.

Pitanje: Kakve su bile reakcije na vaša otkrića?

Odgovor: U osnovi, bile su «Ne brini; protiv toga se ne može ništa». Kod proizvodnje cjepiva koriste se tkiva raznih životinja, i tuda ulaze ove vrste zagađenja. Naravno, niti ne spominjem standardne kemikalije poput formaldehida, žive i aluminija, koje se namjerno stavljaju u cjepiva [kao konzervansi].

Pitanje: Ta informacija je prilično zapanjujuća.

Odgovor: Da. A spominjem samo neke od bioloških kontaminanata. Tko zna kakvi sve još postoje. Druge ne otkrivamo zato što i ne pomišljamo da ih tražimo. Ako se u izradi cjepiva koristi tkivo, recimo, ptice, koliko mogućih klica može biti u tom tkivu? Nemamo pojma. Nemamo pojma kakve bi one mogle biti, ili kako bi mogle djelovati na ljude.

Lažne pretpostavke o bezopasnosti cjepiva

Pitanje: A druga pitanja osim čistoće?

Odgovor: Imate posla s temeljnom krivom premisom o cjepivima: da ona kompleksno potiču imunološki sustav na stvaranje uvjeta imunosti na neku bolest. To je pogrešna premisa. To ne funkcionira na taj način. Cjepivo bi trebalo «stvarati» antitijela koja, indirektno, pružaju zaštitu od bolesti. Međutim, imunološki sustav je puno veći i složeniji od antitijela i njima srodnih stanica «ubojica».

Pitanje: Imunološki sustav je...?

Odgovor: Cijelo tijelo, u biti. Plus um. Sve je to imunološki sustav, moglo bi se reći. To je razlog zašto usred epidemije možete imati pojedince koji ostaju zdravi.

Pitanje: Dakle, važna je opća razina zdravlja?

Odgovor: Više nego važna. Vitalna.

Pitanje: Na koje se načine statistike o cjepivima lažno prikazuju?

Odgovor: Postoje mnogi načini. Pretpostavimo da vam 25 ljudi koji su primili cjepivo protiv hepatitisa B dođe s hepatitisom. Pa, hepatitis B je bolest jetre. Ali mnoge stvari možete zvati bolešću jetre. Možete promijeniti dijagnozu. Tada ste sakrili glavni uzrok problema.

Pitanje: A to se događa?

Odgovor: Cijelo vrijeme. To se mora događati, ako liječnici automatski pretpostavljaju da ljudi koji prime cjepivo ne obolijevaju od bolesti od kojih bi sada trebali biti zaštićeni. A to je točno ono što liječnici pretpostavljaju. Vidite, to je cirkularno razmišljanje. To je zatvoreni sustav. On ne priznaje greške. Nikakvu moguću grešku. Ako osoba koja je bila cijepljena protiv hepatitisa dobije hepatitis ili neku drugu bolest, automatski se pretpostavlja da to nema nikakve veze s cjepivom.

Pitanje: Tijekom godina koje ste proveli u establišmentu cjepiva, koliko ste upoznali liječnika koji su priznavali da su cjepiva problem?

Odgovor: Nijednog. Bilo ih je par [istraživača koji su radili u farmaceutskim kompanijama] koji su privatno dovodili u pitanje to što rade. Ali nikada to nisu javno iznosili, čak ni unutar svojih kompanija.

Pitanje: Što je za vas bila prekretnica?

Odgovor: Imao sam prijatelja čije je dijete umrlo nakon DTP injekcije.

Pitanje: Jeste li istraživali?

Odgovor: Da, neformalno. Otkrio sam da je dijete prije cijepljenja bilo potpuno zdravo. Nije bilo razloga za njegovu smrt, osim cjepiva. To je potaknulo moje sumnje. Naravno, želio sam vjerovati da je dijete dobilo lošu dozu iz loše serije. Ali kad sam to detaljnije istražio, otkrio sam da to ovaj put nije bio slučaj. Bio sam uvučen u spiralu sumnje koja se s vremenom pojačavala. Nastavio sam istraživati. Otkrio sam da se, suprotno onom što sam mislio, cjepiva ne testiraju na znanstven način.

Pitanje: Kako to mislite?

Odgovor: Na primjer, ni za jedno cjepivo se ne provode nikakva dugoročna istraživanja s kontrolnom grupom. Dio onoga što želim reći je da se ne provode nikakva korektna i duboka naknadna ispitivanja, imajući u vidu činjenicu da cjepiva mogu izazvati, s vremenom, razne simptome i ozbiljne probleme koji izlaze iz opsega bolesti protiv koje je osoba bila cijepljena. Opet, polazi se od pretpostavke da cjepiva ne izazivaju probleme. Pa zašto bi bilo tko provjeravao? Pored toga, reakcija na cjepivo definirana je tako da se kaže da sve negativne reakcije na cjepivo dolaze vrlo brzo nakon davanja injekcije. Ali to nema smisla.

Pitanje: Zašto to nema smisla?

Odgovor: Zato što cjepivo očigledno djeluje u tijelu dugo nakon što se unese. Reakcija može biti postupna. Pogoršanje može biti postupno. Neurološki problemi mogu se razviti s vremenom. To se i događa pod različitim uvjetima, čak i prema konvencionalnoj analizi. Pa zašto to ne bi mogao biti slučaj i kod cjepiva? Ako se kemijsko trovanje može javljati postupno, zašto to ne bi mogao biti slučaj s cjepivom koje sadrži živu?

Pitanje: I to ste utvrdili?

Odgovor: Da. Većinom se radi o korelacijama. Korelacije nisu savršene. Ali ako imate 500 roditelja čija su djeca pretrpjela neurološka oštećenja tijekom razdoblja od jedne godine nakon cijepljenja, to bi trebalo biti dovoljno za pokretanje intenzivne istrage.

Pitanje: Je li bilo dovoljno?

Odgovor: Ne. Nikada. To vam samo po sebi nešto govori.

Pitanje: A to je...?

Odgovor: Ljude koji se bave istragom zapravo ne zanimaju činjenice. Oni pretpostavljaju da su cjepiva bezopasna. Tako, i kada istražuju, oni bez iznimke dolaze do zaključka da cjepiva nisu kriva. Oni kažu, «Ovo cjepivo je bezopasno». Ali na čemu temelje te zaključke? Temelje ih na definicijama i idejama koje automatski odbacuju optužbe protiv cjepiva.

Pitanje: Postoje brojni slučajevi u kojima je kampanja cijepljenja podbacila, kada su ljudi oboljeli od bolesti protiv koje su bili cijepljeni.

Odgovor: Da, puno je takvih slučajeva. I tu se dokazi jednostavno ignoriraju. Odbacuju se. Stručnjaci kažu, ako uopće išta kažu, da je to izolirana situacija, ali da se ukupno gledano cjepivo pokazalo sigurnim. Ali ako zbrojite sve kampanje cijepljenja u kojima su se javila oštećenja i bolesti, shvatit ćete da to nisu izolirane situacije.

Sukobi interesa

Pitanje: Jeste li ikada raspravljali s kolegama o ovome o čemu sada govorimo dok ste još radili u establišmentu cjepiva?

Odgovor: Da, jesam.

Pitanje: I što se dogodilo?

Odgovor: Nekoliko puta su mi rekli da šutim o tome. Jasno mi je stavljeno do znanja da bih se trebao vratiti poslu i zaboraviti na svoje bojazni. U nekoliko slučajeva naišao sam na strah. Suradnici su me pokušavali izbjegavati. Osjećali su da bih mogli etiketirati kao «krive po asocijaciji». Ipak, sve u svemu, ponašao sam se pristojno. Trudio sam se da ne stvaram sebi probleme.

Pitanje: Ako cjepiva zapravo izazivaju štetu, zašto se primjenjuju?

Odgovor: Prije svega, tu nema «ako». Ona izazivaju štetu. Nešto je teže pitanje da li uzrokuju štetu i kod onih ljudi kod kojih naizgled nema štete. Tada govorimo o vrsti istraživanja koje bi trebalo provesti, ali se ne provodi. Istraživači bi trebali pokušavati doći do nekakve mape, ili dijagrama toka, koji bi precizno pokazivao što cjepiva rade u tijelu od trenutka kada u njega uđu. Ta istraživanja nisu provedena. A što se tiče toga zašto se primjenjuju, mogli bismo ovdje sjediti dva dana i raspravljati o svim razlozima. Kao što ste više puta rekli, ljudi imaju svoje motive na različitim razinama sustava: novac, strah od gubitka posla, ulizivanje, prestiž, nagrade, napredovanje u karijeri, zabludjeli idealizam, naviku da se ne razmišlja i tako dalje...

Pitanje: Čini se da je opća uzbuna oko hepatitisa B jedan dobar smjer.

Odgovor: Da, mislim da je. Reći da bebe moraju dobivati cjepiva a onda, u sljedećem dahu, priznati da osoba može dobiti hepatitis B seksualnim kontaktom i upotrebom iste igle zvuči smiješno. Medicinski autoriteti pokušavaju se opravdati tvrdnjom da oko 20.000 djece u SAD-u svake godine oboli od hepatitisa B od «nepoznatih uzroka», i da zato svaka beba mora biti cijepljena. Sumnjam u brojku od 20.000 oboljelih i takozvane studije koje to podupiru.

Pitanje: Andrew Wakefield, britanski liječnik koji je razotkrio vezu između MMR cjepiva i autizma, upravo je otpušten sa svog posla u jednoj londonskoj bolnici.

Odgovor: Da. Wakefield nam je učinio veliku uslugu. Njegove korelacije između cjepiva i autizma su zapanjujuće...

Pitanje: Znam da holivudska zvijezda koja javno izjavi da se odbija cijepiti time okončava svoju karijeru.

Odgovor: Hollywood je vrlo snažno povezan s medicinskim kartelom. Za to postoji više razloga, ali jedan od njih je jednostavno to što poznati glumac može privući ogromnu pozornost kada kaže bilo što. 1992. bio sam prisutan na vašim demonstracijama protiv FDA u centru Los Angelesa. Jedan ili dva glumca progovorili su protiv FDA. Od tog vremena nadalje, bilo bi vam jako teško naći nekog glumca koji je na bilo koji način govorio protiv medicinskog kartela.

Pitanje: Kakvo je raspoloženje, kako razmišljaju u Nacionalnom institutu za zdravlje?

Odgovor: Ljudi se međusobno natječu za novac za istraživanja. Zadnja stvar o kojoj razmišljaju je osporavanje statusa quo. Oni su već u internom ratu za taj novac. Ne trebaju im dodatne nevolje. To je vrlo izoliran sustav. On ovisi o ideji da je, općenito uzevši, moderna medicina vrlo uspješna na svim područjima. Priznati sistemske probleme u nekom području značilo bi baciti sumnju na cijeli pothvat.

Zbog toga biste mogli misliti da je Nacionalni institut za zdravlje zadnje mjesto koje bi trebalo uzeti u obzir za održavanje demonstracija. Ali istina je upravo suprotna. Kad bi se pet tisuća ljudi pojavilo tamo zahtijevajući polaganje računa o stvarnim koristima od tog istraživačkog sustava, zahtijevajući da znaju kakve je stvarne zdravstvene koristi imala javnost od milijardi straćenih dolara uloženih u tu ustanovu, nešto bi se moglo pokrenuti. Mogla bi se zapaliti iskra. Uz daljnje demonstracije, mogli biste dobiti svakakve rezultate. Poneki istraživači mogli bi početi odavati informacije.

Pitanje: Dobra ideja.

Odgovor: Ljudi u odijelima koji bi stajali uz zgrade onoliko blizu koliko bi policija dopustila. Ljudi u poslovnim odijelima, u trenirkama, majke i djeca. Dobrostojeći ljudi. Siromašni ljudi. Svakakvi ljudi.

Pitanje: Što je s kombiniranom razornom snagom brojnih cjepiva koja se daju bebama ovih dana?

Odgovor: To je šokantno i kriminalno. O tome nisu napravljene nikakve studije bilo koje dubine. Opet, polazi se od pretpostavke da su cjepiva bezopasna, i da je zato bilo koji broj cjepiva danih zajedno također bezopasan. Ali prava je istina da cjepiva nisu bezopasna. Zbog toga se potencijalna šteta povećava ako ih date velik broj u kratkom razdoblju.

Pitanje: Tada imamo jesensku sezonu gripe.

Odgovor: Da. Kao da te klice samo u jesen stižu u SAD iz Azije. Javnost je «popušila» tu premisu. Ako se dogodi u travnju, onda je to teška prehlada. Ako se dogodi u listopadu, onda je gripa.

Pitanje: Žalite li što ste sve te godine radili na području cjepiva?

Odgovor: Da. Ali, nakon ovog intervjua, žalit ću malo manje. A radim i na druge načine. Dajem informacije određenim ljudima kada mislim da će ih iskoristiti na pravi način.

Pitanje: Što biste najviše željeli da publika shvati?

Odgovor: Da teret dokazivanja kod utvrđivanja sigurnosti i djelotvornosti cjepiva leži na ljudima koji ih proizvode i licenciraju za javnu upotrebu. Samo to. Teret dokazivanja nije na vama ili meni. A za dokaze trebaju postojati dobro osmišljena, dugoročna istraživanja. Potrebno je dugoročno praćenje subjekata. Potrebno je intervjuirati majke i posvetiti veliku pažnju onome što majke govore o svojim bebama i što se s njima događa nakon cijepljenja. Potrebne su vam sve te stvari – stvari kojih nema.

Pitanje: Stvari kojih nema.

Odgovor: Tako je.

Pitanje: Kako bismo izbjegli bilo kakvu zabunu, želio bih da još jednom ukratko ponovite probleme koje cjepiva mogu uzrokovati – koje bolesti, kako se to događa...

Odgovor: U osnovi govorimo o dva potencijalna, štetna ishoda. Prvi je da osoba dobije bolest iz cjepiva. Ona dobije bolest od koje ju je cjepivo trebalo zaštititi, jer se u cjepivu i nalazi neka verzija bolesti. Drugi, osoba ne dobije tu bolest, ali nakon nekog vremena, ili možda odmah, dobije neko drugo stanje koje je uzrokovano cjepivom. To stanje može biti autizam – ili može biti neka druga bolest, poput meningitisa. Može postati mentalno invalidan.

Pitanje: Postoji li bilo koji način da se usporede relativne učestalosti ova dva ishoda?

Odgovor: Ne, zato što je daljnje praćenje jako slabo. Možemo samo nagađati. Ako pitate, u populaciji od sto tisuća djece koja su dobila cjepivo protiv ospica, koliko će njih dobiti ospice a koliko će dobiti druge probleme zbog cjepiva, nema pouzdanog odgovora. To je ono o čemu govorim. Cjepiva su praznovjerje. A kod praznovjerja nemate činjenice koje biste mogli koristiti. Imate samo priče, od kojih je većina smišljena tako da podupire praznovjerje. Ali, iz mnogih kampanji cijepljenja možemo sastaviti priču koja otkriva neke vrlo uznemirujuće stvari. Ljudima su naudili. Šteta je stvarna, može biti duboka i može značiti smrt. Šteta nije ograničena na nekoliko slučajeva kao što nas navode da mislimo.

U SAD-u postoje grupe majki koje svjedoče o autizmu i cjepivima primljenim u djetinjstvu. One istupaju u javnostima i ustaju na sastancima. One u biti pokušavaju popuniti rupu koju stvorili istraživači i liječnici koji okreću leđa cijeloj stvari.

Pitanje: Da vas nešto pitam. Kad biste odveli dijete, recimo, u Boston, i kad biste odgojili to dijete na dobroj hranjivoj hrani, kad bi ono vježbalo svakog dana i bilo voljeno od svojih roditelja i ne bi dobilo cjepivo protiv ospica, kakav bi bio njegov zdravstveni status u usporedbi s prosječnim djetetom u Bostonu koje se slabo hrani, gleda TV pet sati dnevno i dobiva cjepivo protiv ospica?

Odgovor: Naravno da je tu uključeno puno faktora, ali ja bih se kladio na bolji zdravstveni status prvog djeteta. Ako dobije ospice, ako ih dobije s devet godina, vjerojatno je da će biti mnogo blaže od ospica koje bi moglo dobiti drugo dijete. Uvijek bih se kladio na prvo dijete.

Pitanje: Koliko ste dugo radili s cjepivima?

Odgovor: Dugo. Duže od deset godina.

Pitanje: Kad se sada osvrnete, možete li se sjetiti bilo kojeg dobrog razloga da kažete da su cjepiva uspješna?

Odgovor: Ne, ne mogu. Kad bih sada dobio dijete, zadnja stvar koju bih dopustio bilo bi cijepljenje. Odselio bih se iz države ako bi to bilo potrebno. Promijenio bih prezime. Nestao bih. Zajedno s obitelji. Ne kažem da bi moralo doći do toga. Postoje načini da se elegantno izbjegne sistem, ako znate kako treba postupati. U svakoj saveznoj državi postoje izuzimanja na koja se možete pozvati, temeljena na vjerskim i/ili filozofskim gledištima. Ali ako ne bi bilo drugog izbora, odselio bih.

Pitanje: Pa ipak, posvuda ima djece koja primaju cjepiva i i naizgled su zdrava.

Odgovor: Ključna riječ je «naizgled». Što je sa svom onom djecom koja se ne mogu koncentrirati na učenje? Što je s djecom koja povremeno doživljavaju napade bijesa? Što je s djecom koja nisu potpuno mentalno zdrava? Znam da postoje mnogi mogući razlozi za te stvari, ali cjepiva su jedan od razloga. Ne bih htio riskirati. Ne vidim razloga za riskiranje. I iskreno, ne vidim razloga da se vladi dopusti da ima zadnju riječ. Vladina medicina je, prema mom iskustvu, često kontradiktoran pojam. Možete imati jedno ili drugo, ali ne oboje.

Pitanje: Tako dolazimo do poštenih odnosa.

Odgovor: Da. Dopustite onima koji žele cjepiva da ih primaju. Dopustite disidentima da ih odbiju primiti. Ali, kao što sam ranije rekao, nema poštenih odnosa ako je atmosfera puna laži. A kad se radi o bebama, sve odluke donose roditelji. Tim roditeljima treba jaka doza istine. Što je s djetetom o kojem sam govorio, koje je umrlo od DTP cjepiva? Prema kojim su informacijama postupali njegovi roditelji? Mogu vam reći da su bile vrlo neobjektivne. To nisu bile prave informacije.

Pitanje: Ljudi iz medicinskih odjela za odnose s javnošću, u suradnji s tiskom, nasmrt plaše roditelje mračnim scenarijima o tome što će se dogoditi ako njihova djeca ne prime cjepiva.

Odgovor: Kako oni to prikazuju, izgleda kao da je zločin odbiti cjepivo. Oni to izjednačuju s lošim roditeljstvom. Protiv toga se treba boriti boljim informiranjem. Uvijek je velik izazov suprotstaviti se vlastima. A samo vi možete odlučiti hoćete li to učiniti. Odgovornost svake osobe je da donese svoju odluku. Medicinski kartel voli tu igru. Oni igraju na to da će strah pobijediti.

http://www.galaksija.com/planeta/opasno ... jepiva.htm

[Haman2]

PROFESOR LAVIĆ O VELIKOSRPSKIM AMBICIJAMA: "Vučić i Dodik moraju shvatiti da RS nema pravo na samopredjeljenje"

Pokušaj velikosrbijanske politike da se gubitak Kosova namiri entitetom Republika Srpska (RS) vodi u katastrofu, upozorava u intervjuu za Vijesti.ba profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i predsjednik Bošnjačke zajednice kulture "Preporod" Senadin Lavić.



Lider SNSD-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik rekao je u Beogradu da Srbi iz RS-a treba da imaju pravo na samoopredjeljenje i pozvao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se u budućim razgovorima založi za takav pristup. Kako to komentarišete?

LAVIĆ: Sve su to besmislene podvale dvojice populističkih političara koji ne znaju humani smisao politike. To što puštaju u javnost su propagandni baloni dvojice bahatih nacionalista. Treba ponovo naglasiti da u savremenom svijetu, u pravno-politološkoj literaturi i političkoj praksi, u internacionalnim odnosima i nacionalnim praksama, pravo na samoopredjeljenje imaju cijele nacije (države-nacije), to jeste svi građani ili državljani jedne internacionalno priznate države. Narodi imaju pravo na samoodređenje (kultura, jezik, religija, običaji).

Bosanski entitet RS to pravo nikada nije imao jer nije država, niti će imati zbog poznatih događaja iz 1990-ih. Taj entitet nije povijesna, kulturna ili prirodna tvorevina na teritoriji države Bosne i Hercegovine. Nastao je ratom i zločinima, a presudom haškog tribunala vojska i policija tog entiteta je napravila genocid nad Bošnjacima. Dakle, manji entitet nikada neće moći dobiti nikakvo pravo na samoopredjeljenje. Bosanski Srbi su samo jedna narodna grupa u Bosni i Hercegovini i ne mogu bez drugih donositi strateške odluke. Sva priča o samoopredjeljenju je politički dim za narod u Srbiji i entitetu RS, kao lažna nada i utjeha za "gubitak Kosova". Čak uz tu priču mogu ići i razni ekscesi i demonstracije kao pokušaji destabilizacije Bosne. Ali, lažni voždovi ponovo prodaju tanko štivo za narodne mase!

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz entiteta RS, trenutni predsjedavajući, gospodin Dodik ne snalazi se na mjestu u Predsjedništvu sa jeftinom pričom o zastavi i on će vrlo brzo dovesti do jasne svijesti svih nas o besmislenosti tročlanog etničkog Predsjedništva. On je najbolji čuvar Bosne i traser novodolazećeg građanskog društva. Niko tako snažno ne podstiče važnost naše borbe za Bosnu kao on. Godinama služi srbijanskoj politici da preko njega govore ono što ne mogu sami kazivati. On je konfliktni instrument velikosrbijanskog hegemonijskog odnosa prema Bosni.

Predsjednik susjedne Srbije se nalazi u vrlo teškoj situaciji, možda je to danas najteži predsjednički mandat u cijeloj Evropi. On sljedeće godine mora javnosti u Srbiji saopćiti vijest da Kosovo nije više dio Srbije i to upisati u preambulu Ustava Srbije. Bez obzira što to svi u Srbiji znaju, nastat će problem i slijede vanredni parlamentarni izbori. To je njegov kraj.

U Srbiji su četnici izjednačeni s partizanima, a ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata su rehabilitirani i proglašeni antifašistima. To je vrhunac palanačke perverzije. Sociolog Đokica Jovanović iz Niša današnju Vučićevu Srbiju nazvao je "četničkom državom", jer je njena ideologija zasnovana na četničkom pokretu i velikosrbijanskoj hegemoniji. Djeci u Srbiji u jutarnjem programu umjesto Paje Patka obraća se ratni zločinac direktno iz zatvora. Oni, ta grupacija oko Vučića u novom nacionalističkom naletu, još uvijek pokušavaju Bosnu odvojiti od euroatlantskih integracija kako bi time bila ostvarena posljednja "četnička nada" da mogu dio Bosne "otkinuti" i pripojiti Srbiji.

Sve dok se Srbija ne normalizira iznutra, odnosi između država se neće stabilizirati i krenuti u pozitivnom civilizacijskom smjeru. To znači da su građani Bosne i Srbije zarobljeni u ahistorijske političke koncepcije političkih oligarhija i da će trebati dosta napora da se naša društva oslobode od etnofašizma i populističkog primitivizma.

Da li antibosanska politika koristi situaciju s Kosovom i Srbijom da bi u BiH izazvala konflikte i napetosti, te nametnula priču o zamjeni teritorija i nadoknadi "gubitka Kosova"?

LAVIĆ: Ovo je neviđena apsurdnost. Jedan čovjek sjedi u Predsjedništvu države koju negira i mrzi. To je povijesni vrhunac besmisla. Poručuje da je Srbija njegova država, a uzima poziciju u vrhu države da bi je ometao u progresu. I građani šute i gledaju ga. Koja je to trpnja? Koji je to besmisao da u Predsjedništvu države sjedi čovjek koji je želi uništiti? On predstavlja entitet RS kao "srpsku državu" s ove strane Drine. On obmanjuje javnost i lažno predstavlja sadržaj Dejtonskog sporazuma i Aneksa IV. Entitet RS je samo jedan bosanski entitet - nije država i nikada to neće biti.

Njegov je cilj i zadatak da osporava Bosnu, da ometa sve procese, da stvara konflikt i mržnju, da produžava militarno stanje među građanima, da nameće morbidne vijesti, da negira zločine i ponižava žrtve, da onemogućava euroatlantske integracije i tome slično. A to je vrlo nezahvalna i jadna uloga. On tom ulogom nanosi najviše štete bosanskim Srbima i odvaja ih od njihove rodne zemlje i države, otkida ih od bosanstva i bosanske povijesti, tjera ih na zaborav dijela sebe. Obični građani srpske narodnosti u Bosni plaćaju račune velikosrbijanskog divljanja.

Sav smisao aktualne antibosanske ("srpske") politike je da se u političke razgovore Bosne i Srbije uvede i onda nametne tema o kompenzaciji za Kosovo koje Srbija više ne može kontrolirati. Pokušaj velikosrbijanske politike da se gubitak Kosova namiri s entitetom RS vodi u katastrofu. Naravno, ovo nisu 1990-e godine kada je srbijanski režim imao JNA na raspolaganju. Srbijanska politika nema sposobnosti da se u ovome povijesnom času bavi pitanjima razvoja države i poboljšanja života svojih građana. Zato je "srbovanje" glavna politika. Izgleda da će to biti glavna politička mantra sljedeće godine.

Vučić je nakon sastanka s Dodikom rekao da on, za razliku od 90 posto građana Srbije, poštuje integritet BiH. Hoće li on nekad u budućnosti ipak morati promijeniti mišljenje i poslušati ovih 90 posto svojih sugrađana, te podržati tezu o potrebi izdvajanja RS-a iz BiH?

LAVIĆ: I mi u Bosni, naravno, poštujemo integritet Srbije, a posebno volimo Bošnjake u Sandžaku. Predsjednik Srbije, gospodin Vučić dobro zna da je Miloševićev režim slomljen u Bosni i da ne postoji nikakva mogućnost da on danas ispunjava želje nekih svojih političkih istomišljenika. Bojim se da gospodin Vučić nije baš dobar s procentima i procjenama. Ne vjerujem da u Srbiji narod ili građani, obični ljudi iz Srbije žele da idu ponovo u rat na Bosnu i osvajaju naše gradove. U to ne vjerujem! Jer, gledajući danas Srbiju, Srbijancima je prekipjelo ovo "prečansko" velikosrpstvo i stalno stvaranje konflikata sa susjedima. Današnje srbijansko društvo je pocijepno i bez rata. Velika većina građana Srbije dobro zna da je stabilna Bosna istovremeno i stabilna Srbija. Pobunjenička Karadžićeva bratija je uvukla srpski narod u Bosni u strašan i neizvjestan proces. I danas zajednički proživljavamo agoniju odgovornosti i savjesti. Uz to, posebno važna jeste činjenica da Vučić nije državnik budućnosti. On je, po svemu što danas prezentira javno, čovjek mračne prošlosti i nehumanih ideala četništva. On dolazi iz sjene Šešelja i Nikolića. To ne smijemo zaboraviti!

U tom kontekstu pred nas iskrsavaju brojna pitanja. Naprimjer: čemu danas priča o pravljenju auto-puta Beograd – Sarajevo ako se srbijanski velikodržavni hegemonizam ponovo digao protiv Bosne? Da li bi taj put i prsten trebao definitivno spojiti srbijanske i bosanske prostore u "veliku Srbiju"? Gotovo cijelo Podrinje se hvata u "prsten" koji kontrolira Srbija. Kako smo uvedeni u tu priču kad je očito da velikosrbijanski projekt protiv Bosne poprima nove dimenzije? Putevi se prave između prijateljskih gradova, krajolika, prostora! Tu ništa nije jasno!?

Premijerka Srbije Ana Brnabić tokom posjete Banjoj Luci rekla je da su Srbija i Republika Srpska sve više jedno. Šta bi ovakve tvrdnje zapravo mogle da znače?

LAVIĆ: Sasvim je jasno šta ona sanja! Da, sasvim je vidljiv pokušaj velikosrbijanskog hegemonizma da se kroz kulturne i administrativne procese uveže teritorija entiteta RS i države Srbije, tako da to vremenom postane jedna cjelina. Tome služe "specijalne veze". To nije ništa novo, ali ova gospođa mora znati da smo mi sposobni da odbranimo Bosnu kao suverenu i cjelovitu državu svim raspoloživim sredstvima.

Sramno je da gospođa Brnabić ne zna kako su Milošević i njegov srbijanski režim pravili entitet RS na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine 1990-ih. To je nemoralno ponašanje. Pa svi danas znamo da je Srbija napravila entitet RS na bosanskoj državnoj teritoriji - za taj poduhvat je trebalo napraviti genocid i razdvojiti narode u geta. Napad na Republiku Bosnu i Hercegovinu nije mogla organizirati i provesti Karadžićeva paljanska pobunjenička skupina nacionalista. Ona bi morala znati da Bosna nikada nije bila, niti će biti dio Srbije! Vrijeme je za buđenje. Milivoj Bešlin nas je upozorio da gospođa Brnabić "ne zna za Srebrenicu". Kako li je izgubila pamćenje na to mjesto bola i stradanja u Bosni?

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/101 ... jenje.html

[Haman2]

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji
Crna Gora je cilj od kojeg Srbija nikad nije odustala

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko vjeruje da je u okolnostima svakodnevnih varnica na relaciji Srbija – Kosovo teško očekivati nastavak dijaloga dvije zemlje u Briselu, kao i smirivanje tenzija na Balkanu.



Biserko u intervjuu Pobjedi kaže da je dijalog Beograda i Prištine mrtav već duže vrijeme, što potvrđuje i činjenica da je format pregovora izmijenjen, tj. da se promjena granica dogovara paralelnim kanalima. ,,Za postojeće stanje zaslužne su obe strane, koje su namerno obesmišljavale pregovore i stvarale uslove za nasilno rešenje kosovskog problema“, objašnjava Biserko. ,,Istovremeno, pokazalo se da ni Evropska komisija, odnosno komesarka Federika Mogerini, takođe nisu dorasli zadatku. Evropska unija je svojim podilaženjem predsedniku Aleksandru Vučiću, odnosno Beogradu, previdela da se unutar same Srbije ruše sve institucije, uzurpiraju mediji i brutalno obračunavaju sa svim neistomišljenicima, što je zemlju po mnogo čemu vratilo u devedesete“.

POBJEDA: Da li je i odnos Srbije prema susjedima dokaz povratka u devedesete?

BISERKO: Naravno. Regionalni odnosi trenutno su na ivici pucanja. Nepoverenje svih suseda prema Srbiji potpuno je opravdano, tim pre što Beograd, podižući tenzije, uporno falsifikuje i revidira ne samo istoriju, nego i stvarnost. Srbija simultano destabilizuje, ili to pokušava, Makedoniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu. U celoj toj ujdurmi najgore prolaze kosovski Srbi koji žive u neizvesnosti i pod stalnim pritiskom Beograda. Njihova budućnost stavljena je na kocku neodgovornim delovanjem dvaju predsednika.

POBJEDA:Priština najavljuje formiranje vojske Kosova, na šta premijerka Srbije Ana Brnabić odgovara da se ,,nada da nikada nećemo morati da upotrebimo svoju vojsku, ali je u ovom trenutku to jedna od opcija na stolu“.

BISERKO:Tenzije između Beograda i Prištine u velikoj su meri konstruisane, jer se želi dokazati da nisu mogući ni multietničko Kosovo, ni Srbija. Ukoliko dođe do nasilja, ono će biti podstaknuto od strane paradržavnih grupacija koje dolaze iz Srbije. One seju strah među srpskom zajednicom na Kosovu. Srećom, KFOR veoma pažljivo prati situaciju i letos je uspeo da spreči incidente. Bez obzira na namere lokalnih aktera, mislim da NATO ipak stvari drži pod kontrolom.

POBJEDA:Pojedini analitičari vjeruju da je anticrnogorska kampanja u Srbiji u stvari način da se pažnja srpske javnosti skrene sa činjenice da predsjednik Vučić nije u stanju da riješi problem Kosova. Što Vi mislite: da li je Crna Gora kolateralna šteta ili je riječ o ozbiljnijem problemu?

BISERKO:Crna Gora je meta, odnosno cilj od kojeg Srbija nikada nije odustala. Beograd se nije pomirio sa odlaskom Crne Gore i na sve načine pokušava da isprovocira haos uz pomoć lokalnih aktera. Srbija ne bira reči kad kvalifikuje položaj Srba u Crnoj Gori, ali i crnogorsku državnost. U tom smislu, Kosovo Beogradu zaista služi kako bi se nekako ,,namirio“ u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

POBJEDA:U kom smislu ,,namirio“? Teritorijalno ili…?

BISERKO:Ovako složen međunarodni i regionalni kontekst pogoduje raznim aspiracijama i geostrateškim promišljanjima. Tokom celog 20. veka Srbija nije krila da ima pretenzije na BiH i na Jadran; i sadašnje elite smatraju da je trenutak za realizaciju tog cilja. Uostalom, čemu služi teza o tome da su avnojevske granice komunističke i da više nisu legitimne? Takođe, ruski stratezi i analitičari ističu da granice na Balkanu nisu definitivne i da Moskva mora imati udela u njihovom konačnom zaokruživanju.

POBJEDA:Koji ruski analitičari?

BISERKO: Najpoznatiji je Aleksandar Dugin, ruski filozof i jedan od najbližih savetnika Vladimira Putina, koji je zagovornik tzv. pravoslavnog saveza. Dugin smatra da bi „novi geopolitički poredak“ na Balkanu trebalo da se zasniva na stimulisanju svih integracionističkih procesa na osovini sever-jug. To znači da je cilj maksimalno podržavati jačanje veza Beograd –Atina – Sofija i Sofija – Atina. Ceo prostor Balkana predstavlja ,,složen konfiguracijski projekat opšteslovenske južne federacije, koju čine Srbija, Bugarska, Makedonija, Crna Gora i Srpska Bosna“. U toj tvorevini, ističe Dugin, Srbi predstavljaju evroazijski impuls: pojavljuju se kao nosioci heartlanda. U takvom poretku Makedoniji bi se dodelio poseban status, kako bi se uklonio kamen spoticanja između sve tri balkanske pravoslavne države. I predsednik Vladimir Putin kazao je nedavno da očekuje da će pregovori Evroazijske ekonomske unije (EEU) sa Srbijom o sporazumu o trgovinskim preferencijalima uskoro biti završeni.

POBJEDA: Kako to tumačite?

BISERKO: Nije sporna saradnja sa Evroazijskom unijom, ali ona ne rešava ključan problem Srbije, a to je razvoj. Nažalost, i predsednik Vučić i premijerka Brnabić su u poslednje vreme u više navrata jasno pokazali da članstvo u EU nije prioritet Srbije. Ipak, ne mislim da je Zapad još uvek odustao od Srbije, što dokazuje i aktivnija uloga NATO. Uostalom, geografski, infrastrukturno, civilizacijski Srbija pripada Evropi, koja takođe ima svoje projekcije u regionu.

POBJEDA: Odnosi Crne Gore i Srbije od 2012. i dolaska Srpske napredne stranke bili su uglavnom korektni. Zašto je došlo do ovog zaoštravanja, što mislite?

BISERKO: Već sam rekla da je Crna Gora i dalje meta Beograda, čiji je dugoročni cilj poništenje crnogorske nezavisnosti i državne samostalnosti. Srbija od toga nikada nije i neće odustati. U tom smislu ne čudi to što se poslednjih meseci u Beogradu uporno stvara atmosfera koja bi opravdala i neke agresivnije akcije, u šta su uključeni i pojedini ministri u Vladi Srbije (Nenad Popović i Aleksandar Vulin, na primer), zatim predstavnici Srpske pravoslavne crkve, vojske i SANU (Matija Bećković). Naravno, u tom spinovanju učestvuje i ministar inostranih poslova Ivica Dačić, koji je nedavno kazao da „državljani Srbije trpe maltretiranje od strane crnogorskog sudstva i tužilaštva, bezrazložno se pritvaraju; neki su godinama u pritvoru, drugi imaju zabranu izlaska iz Crne Gore. Posebna priča je diskriminacija nad Srbima iz Crne Gore kojima se pokušavaju uskratiti sva moguća prava - od zapošljavanja, do toga da im se zabranjuje upotreba srpskog jezika u školama. Na udaru se nalazi svi. Progone se politički lideri Srba... Nema primera u Evropi u 21. veku da je jedan narod u tako lošem položaju kao što su to Srbi u Crnoj Gori“. Paralelno sa napadima iz Beograda, u Podgorici ekstremna desnica organizuje provokativne akcije, uperene protiv crnogorske nezavisnosti.

POBJEDA: Mislite da su te stvari koordinisane?

BISERKO: Dok predsednik Vučić podiže borbenu spremnost Vojske Srbije, dotle poslanici Demokratskog fronta u Skupštini Crne Gore najavljuju pobunu i građanski rat. Umesto da se smiruje, situacija se radikalizuje; i to ne samo u Crnoj Gori, već i sa ostalim susedima. Ova simultana dinamika akscelira i ide u negativnom pravcu.

POBJEDA: Pitala sam Vas zbog čega je došlo do pogoršanja odnosa Podgorice i Beograda?

BISERKO: Mislim da je reč o proceni Beograda da je, dok još Srbija ima podršku Rusije, došlo vreme da se neke stvari na Balkanu konačno reše. Ministar Sergej Lavrov je, na primer, nedavno optužio Ameriku da je izvršila pritisak na Makedoniju da promeni ime protiv volje naroda. To znači da Moskvi ne odgovara postignuto rešenje i da će nastaviti da pokušava da osujeti članstvo Makedonije u NATO.

POBJEDA: Hoćete da kažete da Srbija postaje ruski instrument za destabilizaciju regiona?

BISERKO: Nema sumnje da Srbija danas deluje u korist Rusije, odnosno da sprovodi ruske interese na Balkanu. Istovremeno, moraju se uzeti u obzir i aspiracije same Srbije, koja Moskvu koristi kako bi svoje pretenzije i promovisala i ostvarila. Međutim, Beograd kao da nema dobru procenu.

POBJEDA: Kako nema?

BISERKO: Ko garantuje da bi se eventualna rekonstrukcija Balkana desila po želji Beograda, a ne, recimo, po želji Bugarske?! Beograd mora da ima na umu da bi svaka dalja fragmentacija Balkana mogla biti na štetu Srbije.

(Zahvaljujem se mom prijatelju iz Crne Gore koji mi je ukazao na ovaj intervju koji je prenesen sa portala lista POBJEDA.)

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=70

[Haman2]

Šta bi Dodik, Čović i Izetbegović trebali uraditi da promijenimo stav o koaliciji Šta bi Dodik, Čović i Izetbegović trebali uraditi da promijenimo stav o koaliciji



Devedesete jesu još uvijek bolne rane na bosanskom tijelu, ali smo preživjeli i naš je najvažniji zadatak da generacijama koje dolaze ostavimo bolju, pravedniju i ljepšu državu od ove u kakvoj sada živimo. Ovo je u intervjuu za Vijesti.ba izjavio predsjednik Naše stranke i zastupnik u Parlamentu BiH Predrag Kojović.
Razgovarao: Delvin Kovač

Gospodine Kojoviću, kada analizirate prilike u godini koja je iza nas, šta bi bila dijagnoza stanja, a šta treba da bude lijek u 2019?

KOJOVIĆ: Bilo bi neozbiljno pokušati u par rečenica analizirati kompleksnu situaciju i u istom takvom stilu ponuditi jednostavna, naizgled očigledna rješenja za komplikovane probleme koje nas muče kao društvo. To je ono što politički populisti rade i kod nas, i u svijetu, nažalost, čini se dosta uspješno - gledano iz izborne perspektive.

Mi smo i u prošloj godini, nažalost, pokazali da smo kao društvo još uvijek u velikoj mjeri podložni manipulacijama nacionalističkih stranaka i nedovoljno hrabri da shvatimo da oni to rade - ne zato što u to vjeruju, nego zato što ih to - i srpske i hrvatske i bošnjačke nacionalne partije - održava na vlasti. Konstantni politički sukobi, nekažnjeni politički kriminal i korupcija, bahate krađe izbornih glasova uništile su socijalni kapital, odnosno spremnost velikog broja ljudi da urade nešto za državu i društvo, da lično doprinesu opštem i dugoročnom dobru, a ne samo sebi ili svojoj partiji.

Nacionalizam se, sa stanovišta partija koje ga koriste kao svoj politički program, pokazao kao isplativ i nerealno je očekivati da odustanu od tog metoda dok god daje izborne rezultate koje daje. Građani, jedan veliki broj njih, je egzistencijalno ucijenjen i svoje radno mjesto i ekonomski opstanak čuvaju tako što su glasački lojalni onima kojih su ih uposlili u državnu službu. Nacionalisti su kreirali „duboku državu“, kako ideološku indoktrinaciju državnog aparata zove moderna politička teorija. Ovo nije kraj, nego tek početak te analize ili dijagnoze, kako vi kažete, i za čiji nastavak ovdje nema potrebe jer svaki građanin BiH zna o čemu govorim i kuda ta analiza ide dalje.

Šta je lijek? Izlaz iz ovog zlog i začaranog kruga u kome se vrtimo 30 godina je prije svega da shvatimo da ovako kako smo radili do sada nije dobro, da ovako kako smo tretirali jedni druge više jednostavno ne može jer je štetno za sve i svakoga i da prihvatimo da se stvari, državni sistem, pa i mi svi pojedinačno, moramo mijenjati ukoliko zaista hoćemo da osjetimo u svojim životima stvarno značenje riječi progres.

Za početak, bilo bi jako korisno da prestanemo eksperimentisati sami na sebi alatkama koje su nam nametnuli pisci dejtonskog Ustava i nacionalisti, a tu mislim na cijeli spektar pojmova i institucija koje su oni uveli u naš ustavni, zakonski i životni sistem. Tu, prije svega, mislim na pojmove i institucije kao što su konstitutivni narodi, domovi naroda, mehanizmi za blokadu koji se mogu koristiti arbitrarno i zloupotrebljavaju se, najčešće, u uskopartijske svrhe.

Naravno, sam temelj te nakaradne ustavne konstrukcije je ideja da politička prava građanina jedne zemlje proizlaze iz njegove etničke pripadnosti ili nepripadnosti. Mi smo tim ustavnim eksperimentima nad samima sobom kreirali sistem koji je ekonomski neodrživ i moralno degutantan jer otvoreno diskriminiše svoje građane i sistematski ih dijeli i politički udaljava jedne od drugih. Poražavajući efekti tog ustavnog eksperimenta se vide svuda i u svakodnevnom životu, od običnih jednostavnih i manje važnih, pa do najbitnijih stvari. Banjaluka ili ne navija ili tajno navija za „Zmajeve“ - ne znam šta je od ova dva slučaja apsurdnije, ljudi u Federaciji priželjkuju finansijski krah zdrvastvenog i penzijskog fonda u RS-u, ozbiljni ljudi se noću, navodno, šunjaju po hodnicima zgrade Predsjedništva BiH i pomjeraju stalke sa zastavama.

Mi moramo u sebi naći snage da krenemo u budućnost, u zajedničku budućnost. Jer to je naša sudbina i što je prije prihvatimo bolja će nam biti budućnost. Ne možemo provesti vrijeme u beskonačnim i besmislenim raspravama da li je zemlja ravna ploča ili kugla i da li smo mi Bošnjaci, Hrvati, Srbi i svi ostali građani Bosne i Hercegovine u kulturnom, historijskom i svakom drugom smislu Bosanci i Hercegovci. To je, suštinski, gramatičko pitanje, a ne političko.

Nema ozbiljne države u Evropi koja u svojoj historiji nema mračnih perioda poput naših devedesetih. Pogledajte tridesetogodišnji rat u Evropi, dva svjetska, nebrojene pobune, diktature i ludila koja su duboko ranila svaku evropsku državu i ostavili im teret ratnih zločina, vjerskih i nacionalnih podjela. Oni su sve to uspjeli prevazići i stvoriti društva u kojima su takve stvari neponovljive. U nekoj prepojednostavljenoj evropskoj historiji svi su ratovi bili bitke između Francuske i Njemačke, a danas su njihovi odnosi čvrst temelj monumentalne zajednice koju zovemo EU.

Devedesete jesu još uvijek bolne rane na bosanskom tijelu, ali smo preživjeli i naš je najvažniji zadatak da generacijama koje dolaze ostavimo bolju, pravedniju i ljepšu državu od ove u kakvoj sada živimo. Moramo im omogućiti da u potragu za ličnom srećom krenu u svojoj, u onoj u kojoj su rođeni i čiji jezik zovu maternji, a ne u nekoj drugoj državi u kojoj su možda dragi, ali ipak samo, gosti.

Uputstvo Centralne izborne komisije (CIK) BiH o popuni federalnog Doma naroda stupilo je na snagu po objavi u Službenom glasniku BiH. Najavljene su brojne apelacije pred Ustavnim sudom BiH. Kada će to učiniti ovlašteni apelant iz Bh. bloka i kakav eventualni ishod očekujete?

KOJOVIĆ: Bh. blok će, shodno našem dogovoru, preko ovlaštenog apelanta, gospodina Komšića, uputiti apelaciju, ja vjerujem, već početkom iduće sedmice. U toku su pripreme i konsultacije sa eminentnim advokatom za ustavna pitanja Nedimom Ademovićem. Neke apelacije su već podnesene i sasvim je sigurno da je sud upoznat da postoji ozbiljan problem koji čeka njihovu odluku.

Ne ulazeći sad u ustavnopravne argumente o kojima sam puno govorio proteklih sedmica, meni je fascinantno da je pet ljudi na sebe preuzelo pravo da proglasi da su se prognani i izbjegli koji su se željeli vratiti već vratili, da je time zaključen Aneks 3 i 7, i da je vrijeme da idemo dalje. Naravno, ja sam svjestan, i nadam se da će se to brzo dogoditi, da ćemo morati prihvatiti da postratna demografska mapa nije ni izbliza šarolika kao ona predratna, ali o tome mora postojati jedan široki društveni i politički koncenzus. Ali da pet od devet ljudi to proglasi svojom odlukom koju nazove Uputstvo, to mi je neshvatljivo.

Pojedini pravni stručnjaci smatraju da bi se Ustavni sud BiH mogao proglasiti nenadležnim za razmatranje CIK-ovog Uputstva. Je li Bh. blok razmatrao i tu mogućnost i kakav bi scenario mogao uslijediti u tom slučaju?

KOJOVIĆ: Tačno je da je uputstvo niži pravni akt koji u većini situacija ne zaslužuje pažnju tako visoke sudske instance kao što je Ustavni sud, ali se, s druge strane, mora priznati da njegov sadržaj ima ogroman značaj za državu i društvo u cijelini što ga, po meni, kvalifikuje i zahtijeva da bude uzet u razmatranje od strane tog suda. Građani BiH zaista zaslužuju da grupa umnih ljudi razmotri pitanje koje, po meni, može značajno utjecati na put kojim će BiH nastaviti dalje.

Ova apelacija, kao i ona gospođe Krišto, su toliko bitne da niko, pa ni sudije Ustavnog suda, nemaju pravo na konformistički pristup. Mi u Bh. bloku ćemo u pravnom smislu, naravno, prihvatiti odluku koju oni donesu i zavisno od sadržaja odluke odlučiti o pravnim lijekovima i potezima koji nam stoje na raspolaganju u političkom smislu.

Bh. blok nedavno je predstavio principe i kriterijume za formiranje vlasti na državnom nivou. Je li u međuvremenu bilo razgovora sa potencijalnim partnerima i kada očekujete da bi moglo biti formirano Vijeće ministara BiH?

KOJOVIĆ: Možda bi precizniji naziv tog dokumenta bio - principi djelovanja Bh. bloka u predstojećem mandatu. Ne bih želio da neko pomisli da ćemo, ako SNSD, HDZ ili SDA potpišu taj dokumenat, ući s njima u koaliciju. Za nas, u Našoj stranci, koalicija sa SNSD-om, SDA-om i HDZ-om nije opcija. Politički najčudnije stvari bi se morale dogoditi pa da se taj naš stav promijeni - Dodik bi morao postati bosanski Srbin, pokloniti se žrtvama genocida, Čović osuditi ratni projekat Herceg Bosne i njegove metode, gospodin Izetbegović prestati doživljavati BiH kao svoju avliju u kojoj on velikodušno pripadnicima drugih etničkih grupa dopušta pluralizam...

Buduća većina na državnom nivou se jasno nazire i sastoji se od partnera koji, kao i u prethodnih 20 godina, tvrde da su prisiljeni ići u koaliciju upravo sa onima koje su tokom kampanje proglašavali političkim neprijateljima države Bosne i Hercegovine i plašili glasače. Ovo je slobodna zemlja, i ne vidim ko ih i kako prisiljava. Ista je situacija na federalnom nivou.

Na nedavnom sastanku sa SDA smo razgovarali i o drugim mogućim opcijama za formiranje vlasti. Na njihove argumente da bi naše nepristajanje na ulazak u koaliciju s njima moglo rezultirati neusvajanjem federalnog budžeta, neformiranjem Vlade FBiH i katastrofalnim utjecajem takve situacije na ekonomsko, socijalno i političko stanje u zemlji, Bh. blok je pokazao spremnost da preuzme odgovornost i u Federaciji i da SDP, DF i Naša stranka formiraju manjinsku Vladu.

Ukoliko SDA i HDZ na federalnom nivou pronađu saučesnike za svoj ostanak na vlasti, onda za takvim nečim neće biti potrebe. Ukoliko, ipak, ne uspiju „namaknuti ruke“ koje im sada nedostaju, možda taj naš prijedlog više neće zvučati tako nerealno kakvim su ga oni okarakterisali. Ono što je nama u Našoj stranci najvažnije u svemu ovome je odlučnost Bh. bloka da o ovim pitanjima govori jednim, usaglašenim glasom.

Iz SDA su poručili da će uslov za formiranje vlasti na nivou BiH biti nastavak integracija ka NATO-u, što je podržao i član Predsjedništva BiH Željko Komšić. S druge strane, iz RS-a jasno poručuju - vojna neutralnost BiH. Mogu li se u ovakvoj konstelaciji odnosa očekivati pomaci ka članstvu u ovom vojnom savezu, budući da je to ranije definisano kao jedan od strateških vanjskopolitičkih ciljeva BiH?

KOJOVIĆ: Odluka o našem pristupanju NATO savezu je već donesena i to na mjestu gdje se ta odluka treba donijeti. Da li se neka mjesna zajednica, kanton ili entitet sada tome protivi je irelevantno i zanimljivo je samo sa stanovišta političara i medija koji žive od „klikova“. Bosni i Hercegovini, s obzirom na iskustva koja imamo sa susjedima, neophodan je snažan vojni savez koji će garantovati njen teritorijalni integritet i suverenitet.

Potrebne su nam takođe male, profesionalne, jako dobro opremljene vojne snage koje će, osim NATO misija, biti u stanju pomagati građanima u slučaju teških prirodnih i drugih nesreća. Sve to, i garanciju granica i razvoj vojnih snaga i opremu dobijamo ulaskom u NATO. Odbijati da BiH uđe u NATO zato što je devedesetih bombardovao Srbiju i vojne pozicije VRS je isto kao buniti se protiv mira, odnosno optuživati NATO da je zaustavio rat i ubijanje. Ako ništa, to bi trebao biti argument za NATO.

Novi saziv Predsjedništva BiH zajedničkom izjavom zatražio je brže i efikasnije korake BiH na njenom putu ka EU. Može li naša zemlja do kandidatskog statusa u tekućoj godini?

KOJOVIĆ: Mi možemo sve - ko sumnja nek pogleda Nurkićevu partiju od sinoć - ali je pitanje ko od političkih lidera zaista želi da se sutra zatekne u državi u kojoj vladaju zakoni i u kojoj ti zakoni važe za sve građane podjednako. Od momenta kada je gospodina Sanadera zadesila sudbina koja ga je zadesila, pristup Bosne i Hercegovine ka EU je nastavljen samo deklarativno, dok je u stvarnom, pravnom, smislu potpuno blokiran. Na sasvim ličnom, psihološkom planu ja to mogu da razumijem. Teško je tražiti od nekoga da radi protiv svojih interesa i slobode. Zato i sumnjam u postojanje političke volje među vladajućom većinom da BiH ubrzano krene ka EU. Deklarativno će biti za, ali stvarno, ne. Zato je važno, i ja ću to pitanje pokrenuti u Bh. bloku, da Bh. blok počne tražiti partnere za novi civilizacijski dogovor o BiH.

Moramo iz svih dijelova zemlje početi okupljati ljude koji su, prije svega, antifašisti, kojima su četnici, ustaše i radikalni islamisti podjednako neprihvatljivi, ljude koji su spremni da prihvate činjenice, argumente o prošlosti, koji su u stanju da žale ili barem poštuju sve žrtve rata, bez obzira koje su nacije i vjere. Dakle, partnere koji su odlučni da počnemo raditi na građenju našeg bosanskohercegovačkog zajedništva. Zajedništva u različitosti, kako smo govorili tokom kampanje.

Klasični pravni udžbenici su u moje vrijeme studiranja naciju definisali kao grupu ljudi na jednistvenoj teritoriji koji dijele historiju, kulturu i imaju osjećaj zajedničke sudbine. Meni se taj posljednji elemenat, osjećaj zajedničke sudbine uvijek posebno dopadao jer je samoobjašnjiv, kao aksiom, a i poetičan, što je neobično za teorije o državi i pravu. To je ono što mora biti kamen temeljac tog civilizacijskog sporazuma. Ili, još jednostavnije, da se svi ovdje počnemo ponašati jedni prema drugima onako kako se ponašamo kad se slučajno sretnemo negdje u dalekom svijetu. To bi bilo više nego dovoljno za početak.

Ako tako počnemo razmišljati i raditi, potpuno sam uvjeren da će ne samo naš dio posla u EU integracijama krenuti puno puno brže, nego i da će u tom slučaju EU napraviti izuzetak i omogućiti kratice. Htjeli mi to ili ne, naša sudbina je zaista u našim rukama.

(Vijesti.ba)

[Haman2]

HARIS SILAJDŽIĆ, NAKON DUGOTRAJNE ŠUTNJE: "Kao da su ponovno uskrsnule sile mraka u našem susjedstvu"!

Promjena granica na Balkanu direktno bi ugrozila mir u Europi, poručio je u svom prvom intervjuu za Preporod dr. Haris Silajdžić koji je u odsudnim historijskim trenucima za Bosnu i Hercegovinu bio njen prvi ministar vanjskih poslova, potom premijer, a kasnije i član Predsjednitšva BiH.



"Znate da Bosna i Hercegovina smeta svakome, da mnogi već imaju opsesiju horizontalnog širenja. Kamo sreće da se hoće uspraviti, raditi na svojim tradicijama, vrijednostima itd. Nije traženje svog historijskog mjesta, odnosno, mjesta u historiji i identiteta u horizontalnom širenju. To je prije svega anahrono, a vidjeli smo koliko to košta, a koliko je koštalo Bosnu i Hercegovinu! I ne samo Bosnu i Hercegovinu! Dakle, radilo se o projektu, i danas se radi, u kome je mnogo ljudi na svim stranama izgubilo živote, naravno, najviše onih koji su bili cilj, to su građani Bosne i Hercegovine, Bošnjaci posebno koji zbog svoje vjerske pripadnosti imaju problem ne petsto godina, nego hiljadu godina", kazao je Silajdžić u intervjuu za Preporod.


Na pitanje novinara da danas, nakon 23 godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ocijeni situaciju u BiH Silajdžić je kazao kako je "sadašnja situacija rezultat neprovođenja sporazuma".

"Aneks 7., po meni, najvažniji Aneks o povratku izbjeglih i raseljenih lica, nije proveden izuzev u veoma malom postotku. I zbog toga danas imamo problem odlučivanja, pošto se ljudi nisu vratili i ne mogu učestvovati u političkom životu zemlje. Danas su ta izbjegla i raseljena lica predmet sporova. Zato što prema Dejtonu, prema odlukama Ustavnog suda, zakonima, ti ljudi bi trebalo da budu rezidentni članovi, rezidentni ovdje u Bosni i Hercegovini i da učestvuju na izborima, na biračkom spisku. Oni to 2013. u popisu nisu bili. Dakle, oni nisu ušli u popis. Rekao sam, protivno ne samo našim zakonima, nego i svim instrumentima za zaštitu ljudskih prava koji se nalaze u Dejtonu", rekao je Silajdžić.

Silajdžić smatra da "to sigurno ne ide u prilog našem evropskom putu, euro-atlantskim integracijama i dovodi u pitanje autoritet Evropske unije, Vijeća Evrope i u konačnosti vladavine prava i demokratije. Evo ovih dana imamo situaciju u kojoj se praktično briše milion ljudi time što je izmijenjeno nešto što je već urađeno nakon dvije godine".

"Zaključak je bio 2016. da se ti ljudi moraju posmatrati kao rezidentni. Odjedanput iz Eurostata stiže nešto sasvim drugo, gdje kažu nije to tako, nego smo mislili da ne budu rezidenti. Pazite, to je jedan čudan odnos, nerazumljiv i ide na štetu svega. Dakle, briše te ljude, a to je bio cilj agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sada je pitanje zašto se europske institucije odnose prema nama tako? Jer, ovi dopisi dolaze iz Europske unije. Ta promjena nakon dvije godine od punovažnosti, što je protivno zakonu poručuje: "Htjeli smo da kažemo da oni ne traba da budu rezidenti"!? Tu vidimo utjecaj lobija u Briselu. Ima ih i u Washingtonu, paralelno, lobira se protiv Bosne i Hercegovine i zbog toga nas ljudi pitaju "Zašto vas nema?" Dakle, nismo dovoljno prisutni! U Briselu također. Tamo se radi o sustavnom, organiziranom lobiranju protiv Bosne i Hercegovine i po ovim dopisima koji stižu ja vidim tu utjecaj tih lobija", kazao je Silajdžić i dodao:

"Kao da su ponovno uskrsnule sile mraka u našem susjedstvu. U Srbiji svjedočimo konstantnoj dvostrukoj politici prema našoj zemlji, formalnoj koja deklarativno priznaje suverenitet i teritorijalni integritet BiH, te suštinskoj koja u Bosni i Hercegovini vidi plijen za izgubljene hegemonske ratove propalog projekta 'velika Srbija'"

Silajdžić smatra da neće doći do prekrajanja granica na Balkanu.

"Upravo zbog tog potpitanja gdje bi to moglo odvesti. To je otvaranje Pandorine kutije, veoma opasno, gdje bi se probudile razne slile. Probuđene su na neki način. Za koje smo mislili da su nestale iz Europe. Promjena granica na Balkanu bi bio jedan akt koji bi direktno ugrozio mir u Europi. Posebno kad se uzme u obzir dinamika geopolitike između velikih sila. Tako da sumnjam u to. Danas općenito živimo u teškom vremenu globalno. Informatička revolucija je donijela globalizaciju koju više niko ne može zaustaviti. Postoje sile koje se očigledno plaše te globalizacije, jer ne ide onako kako su zamislile. To znači da je ova planeta postala mala, da se ljudi sve više miješaju. Jer, imigracije su poseban fenomen. Danas je u pokretu 260 miliona ljudi na svijetu. To se uvijek dešavalo, a danas se dešava brže, jer nam je vrijeme brže, historija je brža. I donosi susrete ljudi. Naravno u tome su osnovni faktor ove moderne komunikacije", rekao je Silajdžić.

U našem modernom vremenu, podsjetio je Silajdžić, ograđujemo se od naših dostignuća, pravimo barijere među ljudima.

"To možemo vidjeti u Europi u ovim desno profiliranim režimima. Zašto se ograđujemo i ko je tu na pogrešnoj strani historije? Po meni je na pogrešnoj strani historije onaj ko želi barijere među ljudima, počevši od viza do pravih zidova. Zbog toga što je to suprotno toku historije. To je nezaustavljivo. Imamo jedan paradoks. U jednoj sekundi se ostvare milijarde konekcija u svijetu preko svih mogućih granica. Danas živimo u takvom vremenu. S druge strane, imamo razvijene zemlje koje postavljaju barijere. Po meni je to pogrešna strana historije. I evo mi, ovakvi kakvi smo, u ovoj Bosni i Hercegovini, gdje sam siguran da ljudi žele, da jednostavno u sebi imaju, a ima ih mnogo i Bošnjaka i drugih, koji ne žele barijere među ljudima, koji u svojim kostima imaju da prihvataju drugog i drugačijeg. To je tako uvijek bilo u Bosni i Hercegovini. Dakle, Bosna je model koji je u problemu, ali je model onoga što Europa hoće biti. Oni koji ne žele barijere oni su na pravoj strani historije! Oni koji stavljaju barijere, oni su na pogrešnoj strani historije", pojasnio je.

Ukazao je na problem koji je star, kako je rekao, hiljadu godina.

"To je da se muslimani u Bosni i Hercegovini predstavljaju kao potencijalna opasnost, teroristi, itd. Islamofobija, da ne govorimo detalje, je prisutna i svi to znaju. Mislim da je ne koristimo dovoljno, a ima nekih ljudi koji sada pišu o našoj prošlosti, na koju smo mi ponosni. Ne moramo se ničega stidjeti. Trebalo je prije svih ujedinjenih nacija, prije svih rezolucija u 16. stoljeću ovdje primiti ljude, naprimjer bosanske jevreje Sefarde, potpuno tuđ narod sa jezikom, sa vjerom, oni su došli tu. Naši ljudi su ih primili kao jednake sebi, zahvaljujući osmanskoj politici. Da nije bilo toga, to ne bi bilo moguće. Volio neko ili ne Osmansku carevinu, to je činjenica, to je bilo tako. I uglavnom svi historičari to priznaju. Dakle, primili ih i štitili, cijelo vrijeme", rekao je Silajdžić.

Govoreći o rastu desničarskog populizma u Europi Silajdžić je kazao da „postoji tendencija u svim istočnim zemljama, uklon prema jednoj vrsti, kod nas bih ja to nazvao "demokratski feudalizam", a vani je to naravno, recimo da ga nazovemo konzervativni populizam. Populizam je ustvari predvorje, ili jedna komponenta totalitarizma. Totalitarizam jeste jednako anti- intelektualizam, ili to je prateća stvar, prateća komponenta totalitarizma, dakle, anti-intelektualizam. Bilo kakva objektivna analiza događaja nije u modi. Ljudi se oslanjaju na poluistine i mitove, gledajući neke svoje interese. Naravno, da u ovakvim vremenima imaju mnogo utjecaja oni koji imaju mnogo novaca. I time svako političko, objektivno, razmišljanje i analiziranje gubi na snazi. Jer, angažovani intelektualci praktično nemaju mjesta, mogu se angažovati samo ako su u projektu. Tako da je to korak nazad u odnosu na demokratiju i demokratizaciju. Pogotovo u ovim zemljama koje sam pomenuo, gdje demokratija nema duboke korijene, kao i kod nas. Mi ovo što imamo i ovo je demokratski feudalizam. To nema sumnje! Međutim, mnogi građani hoće, siguran sam većina, da imamo demokratska građanska prava kao u cijeloj Europi. I evo, Europski sud za ljudska prava je donio presudu, četiri godine od zadnje, devet godina od prve... Mi to želimo, većina građana žele to. Međutim, to se ne dešava. Očigledno nam treba pomoć, prije svega garanta Dejtona, a to nisu susjedne zemlje!“

[bunk]

Zayebi to jarane,Ameri nam ledja okrenuse jer se njihov plan Ustavnih promjena zvan Aprilski paket nije usvojio.
Ja za to nisam kriv.

[Hame_]

E moj hare, Oaza se nekada prije 2006 pila u Bijeloj kući.

[Haman2]

Bakir Izetbegović: Budemo li primorani, povlačit ćemo poteze kakve do sada nikad nismo
Objavljeno: 17.01.2019. u 12:14
Autor: Nedim Pobrić

[img]https://i1.wp.com/kamenjar.com/wp-conte ... =780&ssl=1[/img]

Od Vučića, a kasnije i Dodika, čuo sam besmislenu, ali vrlo opasnu tezu da je moj plan da "Bošnjaci prvo savladaju Hrvate u BiH, a zatim i Srbe". Nakon moje reakcije, Vučić se izvinio, ali izgleda da nije promijenio mišljenje - kazao je, između ostalog, Bakir Izetbegović u intervjuu za Faktor

Obilježavanje neustavnog "dana RS-a", zvanice koje su se odazvale tom događaju i osobe koje su odlikovane obilježile su početak 2019. godine, ne samo u Bosni i Hercegovini već u cijelom regionu. O tim dešavanjima, motivima odlaska Dragana Čovića u Banju Luku te o ostalim aktuelnim društveno-političkim dešavanjima u našoj zemlji razgovarali smo sa predsjednikom Stranke demokratske akcije (SDA) Bakirom Izetbegovićem.

Prisustvom obilježavanju neustavnog "dana RS-a" u Banjoj Luci Dragan Čović je uspio na sebe navući i bijes Zagreba, a istog dana je gotovo u tajnosti otišao u Beograd. Kako tumačite te njegove postupke?

- Tumačim ih kao pokušaj daljeg jačanja hrvatsko-srpskog savezništva u BiH i na Balkanu, odnosno stavljanja Srba u BiH i u Srbiji na stranu politike koju vodi HDZ u BiH.

Dodik nije baš lijepo uzvratio na spremnost Dragana Čovića i ambasadora Del Vechia da mu uveličaju "dan RS-a" svojim prisustvom. Odlikovanje koje je dodijeljeno presuđenom ratnom zločincu Slavku Lisici, odgovornom za stradanje Hrvata, koštalo je hrvatskog ambasadora gubitka ambasadorske pozicije u BiH.

- Dodik gazi kud je namjerio, i nije ga briga koga je pregazio na tom putu. Ne znam da li će Dragan Čović povući neke pouke iz ove neugodnosti, ali nadati se da će konačno shvatiti neke očevidne činjenice i promijeniti kurs. Recimo, umjesto na "dan RS-a" doći po prvi put sa reprezentacijom HDZ-a na bajramski prijem kod reisu-l-uleme Kavazovića, onako kako mi iz SDA redovno odemo na božićni prijem kod kardinala Puljića, podržati potpisivanje ugovora sa Islamskom zajednicom, onako kako smo mi podržali potpisivanje sporazuma sa Katoličkom crkvom u BiH i tako dalje. Čović ode na proslavu neustavnog nacionalističkog praznika koji vrijeđa i Hrvate i Bošnjake, i onda se žali na "sarajevsku politiku" koja ga "satanizira", i koja ga je "bez razloga omrzla Bošnjacima". Istovremeno se pretvara da ne primijeti žestoke kritike najvećeg dijela javnosti u Hrvatskoj, pa i dijela hrvatske javnosti u BiH.

Da li se u Čovićevoj posjeti Beogradu mogu pronaći uzroci iznenadne brige Aleksanda Vučića za položaj Hrvata u BiH, odnosno da li je Čović u Beogradu pronašao podršku za realizaciju svojih političkih ciljeva?

- Nije ta briga Vučića za položaj Hrvata u Federaciji BiH iznenadna, samo je ovaj put izrečena javno. Od Vučića, a kasnije i Dodika, čuo sam besmislenu, ali vrlo opasnu tezu da je moj plan da "Bošnjaci prvo savladaju Hrvate u BiH, a zatim i Srbe". Nakon moje reakcije, Vučić se izvinio, ali izgleda da nije promijenio mišljenje. Tu tezu su očigledno razradili hrvatski lideri u BiH u namjeri da Srbe privuku na svoju stranu, da i kod njih stvore sumnju, osjećaj ugroženosti i solidarnosti. Teza je opasna, jer poziva na udruživanje protiv jednog naroda. Slične teze o "ugroženosti" slušali smo i 90-ih godina prošlog stoljeća, pa su ti "ugroženi" počinili genocid nad Bošnjacima.

Na čemu baziraju takve tvrdnje?

- Ni na čemu realnom. Polovinom BiH vladaju Srbi, sljedećom trećinom koju čine kantoni sa hrvatskom većinom vladaju Hrvati, Bošnjaci koji čine polovinu bh. stanovništva su kroz dejtonska rješenja svedeni na trećinu utjecaja u državnim institucijama. Bošnjaci se, ustvari, bore za ravnopravnost u zemlji po kojoj su dobili ime i u kojoj žive od vajkada. Te tvrdnje, u stvari, služe kao "argument" kojim se pokušavaju opravdati neke akcije protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Zašto mislite da Vučić vjeruje u tezu da Bošnjaci žele da savladaju Hrvate, a nakon toga i Srbe?

- Ako se Bosnom bavite pristrasno ili površno, ako mišljenje o stanju u njoj formirate na bazi propagande koja vam se potajno i uporno servira od samo jedne strane, onda je moguće povjerovati i u takvu tvrdnju.

Tako je, recimo, Vučić prije dva dana na press konferenciji izjavio da su "Hrvati izgubili Vareš". A nije tako. Sudbina Vareša je paradigma za odnose u BiH, za mentalitet naših ljudi, i upravo na bazi dešavanja u Varešu, i ratnih i poslijeratnih, trebalo bi formirati stav o BiH i odnosima u njoj. U Varešu je HVO napravio zločine nad bošnjačkim civilima, pa je uslijedila akcija Armije RBiH i preuzimanje Vareša. Međutim, Hrvati nisu "izgubili Vareš" kako je to neko "pojasnio" Vučiću, oni su se vratili u svoj grad, i mada u njemu ne čine većinu, načelnik je Hrvat, član HDZ-a, cijenjen i sposoban čovjek, glasali su za njega masovno i Bošnjaci.

Bošnjaci uvijek i nanovo pružaju ruku onima koji žele mir s njima, ali i uzvraćaju na bezrazložno neprijateljstvo kojem su prečesto izloženi.

Mogu li se sva ova dešavanja protumačiti i kao hrvatsko-srpska sprega usmjerena protiv Bošnjaka?

- A kako drugačije? Ovo što rade Čović i Dodik je mirnodopska, mehka varijanta onoga što su radili srpski i hrvatski lideri u ratu, i što se obilo o glavu svima, a naročito bosanskim Hrvatima. SNSD i HDZ odavno sarađuju i koordiniraju po pitanju imenovanja u državnim institucijama i pravosuđu na način da se istisnu Bošnjaci, sljedeće o čemu su se složili jeste istiskivanje stranih sudija iz Ustavnog suda, pa će se vjerovatno složiti i sa potrebom odlaska OHR i tako dalje. Štetna je to saradnja, koja, ako se produbi, može dovesti do nacionalnih disbalansa, nezadovoljstva Bošnjaka, političkih vakuuma i kriza u funkcionisanju države. I to ponovo nikome neće donijeti ništa dobroga, a naročito ne najmalobrojnijem narodu u BiH.

Posebno bh. patriote zabrinjava trend kojem svjedočimo u posljednje vrijeme, a to je podizanje optužnica protiv velikog broja generala i pripadnika Armije RBiH. Šta se želi postići time?

- Nakon prošlogodišnjih presuda Haškog tribunala generalu Mladiću za udruženi zločinački poduhvat koji je sezao do Beograda, i Prliću i ostalima za udruženi zločinački poduhvat koji je sezao do Zagreba, krenulo se u pokušaj kreiranja virtualnog udruženog zločinačkog poduhvata Armije RBiH kako bi se strane u ratu, odnosno branioci i agresori, izjednačili. U posljednjoj godini je podignuto više optužnica protiv generala i poznatih branilaca BiH nego u prethodnih 20 godina. Očigledno se radi o kampanji, jer šta se čekalo decenijama ako su zločini zaista počinjeni? Cilj je baciti ljagu bukvalno na svaki korpus Armije RBiH, svugdje nešto i nekoga procesuirati, prikazati našu vojsku kao zločinačku, izjednačiti zaraćene strane, a time i politike. Kampanja je organizovana, tako da ćemo i mi morati odgovoriti organizovano kako bi se odbranio karakter naše borbe.

Prethodno su Bošnjaci doslovno etnički očišćeni sa čelnih pozicija državnih pravosudnih institucija. Aktuelan je izbor glavnog državnog tužioca i u tom procesu se, čini se, pokušavaju zaobići Bošnjaci. Je li i to posljedica sprege o kojoj smo maloprije govorili?

- Naravno, i ukoliko se zaista desi da i na mjesto državnog tužioca ne bude imenovan kvalitetan kadar iz kvote Bošnjaka, preći će se crvena linija nakon koje ćemo i mi morati povlačiti poteze kakve do sada nismo povlačili.

SNSD optužuje Bošnjake, prije svih SDA, da namjerno odugovlače sa imenovanjem mandatara za Vijeće ministara BiH, odnosno formiranjem državne vlasti. Hoće li biti nove državne vlasti bez usvajanja Godišnjeg nacionalnog programa, odnosno aktiviranja MAP-a?

- Što se tiče imenovanja mandatara za novi saziv Vijeća ministara, podrazumijeva se da je to Srbin iz SNSD-a. Slijedeće što se podrazumijeva je da će mandatar ponuditi program rada koji ne može biti u suprotnosti sa Ustavom i zakonima BiH. Iz istupa Milorada Dodika da se zaključiti da će se pokušati nametnuti volja entiteta državi BiH, dakle da se planira kršiti Ustav, i da će put ka članstvu BiH u NATO savezu biti zaustavljen. Javno se govori da se planira kršiti Zakon o odbrani, za koji je ranije glasao i Dodikov SNSD, da se neće poštovati ni Strategija vanjske politike BiH koju je konsenzusom usvojilo Predsjedništvo BiH. U Bosni i Hercegovini kanimo ostvariti vladavinu zakona, a ne vladavinu pojedinaca i stranaka. Zakoni se mogu i promijeniti, ali samo u tijelima koja su ih donijela i po predviđenim procedurama, a ne ultimatumima nižih i nenadležnih nivoa vlasti.

Milorad Dodik tvrdi da su strateške odluke i zakoni koje spominjete usvojene "pod neviđenim pritiskom na srpske predstavnike", da su Republici Srpskoj kroz takve pritiske oduzete nadležnosti i prebačene na državni nivo, da će sve to trebati revidirati, odnosno vratiti se na "izvorni Dejton"?

- A šta se bitno za BiH i Balkan u posljednje tri decenije nije desilo pod nekom vrstom pritiska? Pod pritiskom zločina i genocida su Bošnjaci i Hrvati napustili prostore na kojim je formiran RS, pod pritiskom embarga na oružje je Armija RBiH gubila teritorije, pod pritiskom NATO udara je zaustavljen rat u BiH, pod pritiskom je bh. pregovaračka strana u Dejtonu pristala na entitetsku strukturu zemlje i tako dalje. Nema vraćanja unazad, jer nema kočnice koja bi nas u tom vraćanju zaustavila, i vjerovatno bismo se ponovo zatekli u 1992. sa svime što to znači.

Kada spominjemo put ka NATO-u, prije nekoliko dana je američki državni sekretar Mike Pompeo pozvao BiH na inteziviranje saradnje sa Alijansom, odnosno prihvatanje Godišnjeg nacionalnog programa kao prvog koraka na tom putu. Očigledno je da imamo podršku, ali su očigledne i opstrukcije, kako unutrašnje, tako i vanjske. Šta možemo očekivati po tom pitanju u narednom periodu?

- Pismo državnog sekretara Pompea je na liniji strateških opredjeljenja BiH, ono dolazi od prve svjetske velesile koja je osvjedočeni prijatelj naše zemlje, i ono treba biti ozbiljno razmotreno, vjerovatno na sjednici Predsjedništva BiH. Vrijeme je da se stvari izvedu na čistac.

Govoreći o vanjskim opstrukcijama, jasno je da se radi o Rusiji, koja i ne skriva namjere da zaustavi NATO put BiH. Kako komentirate utjecaj te zemlje u BiH?

- Utjecaj Rusije je rastući, sve više jednostran, a na pitanju NATO integracije i suprotstavljen našim strateškim opredjeljenjima, zakonima, usvojenim dokumentima. Rusija se, dakle, direktno miješa u unutrašnja pitanja BiH. Nama ne treba kriza u odnosima sa Rusijom, svi mi poštujemo tu veliku zemlju, i očekujemo da i ona nas poštuje.

S druge strane, nerijetko se spominje i utjecaj Turske u BiH. Može li se on staviti u isti kontekst kao utjecaj Rusije te, uzimajući u obzir i uske ekonomske veze Turske i BiH, ali i Vaše lične sa predsjednikom Erdoganom, brine li Vas prijetnja Donalda Trumpa turskoj ekonomiji?

- Sve dok se poštuje suverenitet BiH, neće biti problema sa bilo kim, Rusijom, Turskom, Srbijom, Hrvatskom… Turska podupire sve što je bitno za BiH, sve što nas stabilizira, ne miješa se u naše unutrašnje stvari, poštuje naše odluke. Naravno da je najbliža Bošnjacima, ali uvijek se trudi da od njene podrške svi imaju koristi. Brine me svaka prijetnja Turskoj, ali naš prijatelj Erdogan očigledno uspijeva prevladati sve krize, pa i sa SAD-om, a kojih je i ranije bilo. Turska diplomatija i ekonomija pokazuju posebnu žilavost, skoro nevjerovatnu. Ratovi, krize, milioni izbjeglica, sve to pogađa Tursku, ali njena ekonomija raste, ona dovršava i počinje nove megaprojekte, od kojih su neki najveći na svijetu.

Na novogodišnjoj konferenciji za medije SDA ste kazali da bi se u narednih desetak dana trebalo znati mnogo više o potencijalnim partnerima SDA u procesu formiranja vlasti. Da li je ruka "BH bloku" još ispružena ili ste već izabrali alternativu, uzimajući u obzir da ste razgovarali sa nekim od manjih stranaka?

- Odmaram malo ruku rukujući se sa predsjednicima drugih parlamentarnih stranaka. Trenutno je sve otvoreno i vraćeno na stanje kakvo je trebalo biti 8. oktobra, na početne, normalne pozicije. Strasti su se smirile. Pregovaramo sa svima.

Izvor:
Faktor

[Haman2]

NAJVEĆI KRITIČAR LIDERA HDZ-a BiH PRODAO SE ČOVIĆU: Otkrio šta će zauzvrat dobiti...

"Je li vi mislite da ja ne znam što sam govorio o gospodinu Čoviću, a prvenstveno o politikama HDZ u proteklih petnaestak godina? Jako dobro znam. Je li vi mislite da sam promijenio stav da ovim sporazumom amnestiramo politiku koja je suodgovorna za položaj hrvatskog naroda u BiH?"



Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ-a 1990, za N1 govorio je o sporazmu sa HDZ-om koji je nedavno potpisan.

Zašto ste se odlučili na suradnju saHDZ-om?

"Svjesni ukupne političke situacije u kojoj se nalazi hrvatski narod, ne praveći se kao da se nije ništa dogodilo nakon proteklih izbora, kada je izabran nelegitiman član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, kada imamo jedan apsolutni nasrtaj na domove naroda sa ciljem formiranja nelegitimnog Kluba Hrvata, svjesni ukupnog položaja hrvatskog naroda, stranačka tijela, Središnji odbor i Predsjedništvo su ogromnom većinom glasova donijeli odluku da u nacionalnom bloku nastupamo sa onima koji su pobijedili na ovim izborima prema ostala dva naroda u BiH, prema međunarodnoj zajednici, sa ciljem promjena odnosa u BiH i ravnopravnog položaja hrvatskog naroda prema ostala dva naroda. Sporazum je potpisan zbog odgovornosti prema svom narodu, zbog trenutnih odnosa u BiH", kazao je Cvitanović.

"Tko ima pravo odreći se ili špekulirati ili zabranjivati sporazum dvije najjače hrvatske stranke o nacionalnim temama, o problemima hrvatskog naroda, o nametnutoj izbornoj volji hrvatskom narodu i svemu onome što nije završeno. Vjerujte mi, zaplet je na vrhuncu, vjerujem da će rasplet nacionalnih pitanja se uskoro dogoditi u BiH i ne želim da HDZ 1990 i ja osobno budemo van tih tokova", poručio je Cvitanović.

Kažu da ste potpisali sporazum sa čovjekom kojeg ste najviše kritizirali. Sjećate li se šta ste sve govorili o Čoviću?

"Je li vi mislite da ja ne znam što sam govorio o gospodinu Čoviću, a prvenstveno o politikama HDZ u proteklih petnaestak godina? Jako dobro znam. Je li vi mislite da sam promijenio stav da ovim sporazumom amnestiramo politiku koja je suodgovorna za položaj hrvatskog naroda u BiH? Isto vi, gospodine Komšiću, jako dobro znate da je ta ista politika i taj isti gospodin dobio preko 80 posto hrvatskih glasova. Pa s kim bih ja to trebao razgovarati, s kim bih trebao potpisivati sporazume? S onima koji ne žele da Hrvati biraju svoje predstavnike ili sa onima koji se zalažu za separatizam BiH? Ne znam koja su vam mjerila i koji su vam kriteriji. Potpuno krivo postavljene teze, ne znam s kojim ciljem, šta hoćete reći? Samo da znate, jedini rezultat na razini 2014. godine je ondje gdje je bilo ime Ilije Cvitanovića. Ti se glasovi moraju poštivati. Ne znam što je cilj ovakvih pitanja, s kim sam trebao dogovarati nacionalne teme?".

Mnogi u vašoj stranci smatraju da ste se prodali. Jeste li, gospodine Cvitanoviću?

"To vam je jedno vrlo nekorektno pitanje, naravno da se nisam prodao, naravno da vjerujem u ovo što radim, a sve one koje ste pobrojali koji su nezadovljni, očito imaju neke svoje razloge zašto su nezadovoljni. Odluke su donijela stranačka tijela, ovo je sporazum na nacionalnoj razini, programski sporazum. Ja ih ovim putem uvjeravam sve, nema utapanja HDZ-a 1990, mi imamo svoj identitet, ugradili smo ga i u sporazum u kojem govorimo o EU putu, NATO-u, opstanku Hrvata u BiH... Ovdje su sporazum potpisala dva politička subjekta. Ne znam otkud potreba da se pojedini mediji ovoliko bave, nije to najvažnija vijest, sporazum HDZ-a BiH i HDZ-a. Nismo isti,. nismo se promijenili, a vidjet ćete u subotu. Žalostan sam što su i ovi izbori pokazali da Hrvati nemaju pravo na pluralizam u BIH. Nećete da postavite pitanje zašto drugi narod Hrvatima bira predstavnike?"

Jeste li se čuli sa Dianom Zelenikom u vezi ovog poteza?

Prije šest dana smo imali Središnji odbor u Tomislavgradu na kojem je bilo nazočno 75 ljudi među kojima je i Diana Zelenika. Bila je protiv potpisivanja koalicije do koje još uvijek nije ni došlo. Razgovarli smo i dali na glasovanje. Demokratska volja većine, 70 ruku je bilo za nastavak saradnje sa HDZ-om i ostalim strankama članicama HNS-a, pet je bilo protiv. Jamčim vam da radimo na jedan drugačiji način".

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/103 ... obiti.html

[Haman2]

BIVŠI HAŠKI SUDAC CHRISTOPH FLUGGE OTKRIO ZA NJEMAČKI „DIE ZEIT“: „Nema šanse da Radovan Karadžić i Ratko Mladić budu OSLOBOĐENI, Srbija nanosi štetu..."!

Bivši haški sudac Christoph Flügge u intervjuu za njemački list Die Zeit zabrinut je što neke zapadne zemlje "ugrožavaju nezavisnost suda". Smatra apsurdnom odluku sudije Antoanettija o smjeni Merona, Agiusa i Liuja.


Izvor: DWFoto: Reuters

Njemački list "Die Zeit" objavio je intervju sa Christophom Flüggeom, sudijom Haškog tribunala, a poslije i Međunarodnog rezidualnog mehanizma, koji je prije nekoliko dana podnio ostavku, ali kako je istakao - "ne samo iz privatnih razloga".

Razočaran je što "generalni sekretar UN-a nije produžio službu turskom, veoma iskusnom kolegi" , jer vlada u Ankari smatra da je on član Gulenovog pokreta. Posebno je zabrinut što "neke zapadne zemlje ugrožavaju nezavisnost suda". Osvrće se na haška suđenja za zločine na području bivše Jugoslavije i pita se kako su neki uopšte postali sudije.

Smatra apsurdnom odluku francuskog sudije Jean-Claudea Antonettija, da prihvati zahtjev Mladićeve i Karadžićeve odbrane i iz žalbenog postupka zbog navodne pristrasnosti isključi sudije Theodora Merona, Carmela Agiusa i Daqun Liua. Kaže i da Srbija nanosi štetu međunarodnom pravu i kritikuje vladu Srbije koja službenim limuzinama dočekuje osuđene za ratne zločine.

Die Zeit: Kako se biraju sudije UN Tribunala, koje simboliziraju jednu vrstu "svjetskog tribunala"?

Christoph Flügge: Na različite načine. Kada je u pitanju Međunarodni tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji onda je izbor sudija vršila Generalna skupština UN-a na bazi prijedloga zemalja članica. Autobiografije kandidata uglavnom su impresivne. Ali niko ne zna da li je osoba koja se kandiduje zaista studirala pravo i da li je ikada vidjela sudnicu iznutra? Poznajem i takve slučajeve. Diplomatski rečeno: sudije Tribunala nisu podjednako kompetentne.

Die Zeit: Da li to znači da je među sudijama bilo i nesposobnjakovića?

Christoph Flügge: Postoje izvanredne sudije. A onda dolaze oni koji spadaju u široke mase. Ali za neke se pitam, kako su uopšte postali sudije. Takvi suci, svojim nastupom i egom kojim se postavljaju iznad svih i prave da znaju sve najbolje, zaista su u stanju da izvrdaju sud.

Die Zeit: Na koga mislite? Odnosi li se to na izrazito kontroverznog francuskog sudiju Jean-Claudea Antoanettija, koji je donio oslobađajuću presudu za srpskog nacionalistu Vojislava Šešelja?

Christoph Flügge: Ne bih pominjao imena. Pogledajte žalbene procese Karadžiću i Mladiću, koji su osuđeni u prvoj instanci.

Die Zeit: Obojica su osuđeni zbog brojnih ratnih zločina, između ostalog i zbog srebreničkog masakra, u kojem u je ubijeno na hiljade muslimana.

Christoph Flügge: U revizionim procesima je nadležni sudija udovoljio molbi branilaca, koji su ciljali na to da sudije proglase pristrasnim. Sudije su potom zaista zamijenjene - pod obrazloženjem da su učestvovale u sličnim procesima pred Haškim sudom. To je apsurdno. Naravno da se Haški tribunal morao baviti istim istorijskim događajima - to je neizbježno. Kolega koji je ustanovio pristrasnost je iz neznanja o pravu ili iz ignorantosti isključio te sudije.

Die Zeit: Je li zamislivo da se Karadžić i Mladić na kraju izvuku?

Christoph Flügge: Vi poznajete izreku: pred sudom i na otvorenom moru ste u Božjim rukama? Ništa nije nemoguće. I na sudu rade ljudi koji prave greške.

Die Zeit: To znači da bi ratni zločinac Karadžić i njegov šef vojske Mladić mogli napustiti Tribunal kao slobodni ljudi?

Christoph Flügge: Iz Udruženja žrtava na Balkanu stalno čujem da su duboko zabrinuti zbog toga. Pitaju se, hoće li Mladić i Karadžić na kraju biti oslobođeni.

Die Zeit: Da li se i Vi toga bojite?

Christoph Flügge: Bio sam član Sudijskog vijeća u procesu protiv Mladića nakon kojeg je donesena prvostepena presuda i ne želim da špekuliram o ishodu drugostepene presude.

Die Zeit: Kada se može računati sa pravosnažnom presudom?

Christoph Flügge: U predmetu Karadžić tokom narednih mjeseci.

Srbija nanosi štetu Međunarodnom sudu
Die Zeit: Da li nekad imate pred sobom sliku državne limuzine vlade Srbije, koja se zaustavlja pred Haškim sudom kako bi pokupila tek oslobođenog Radovana Karadžića kojeg potom u domovini dočekuju sa oduševljenjem i ovacijama?

Christoph Flügge: O tome ne razmišljam u svjesnom stanju. Zabranjujem sebi takve misli. Ali znam da vlada Srbije hofira osobama, pravosnažno osuđenim za ratne zločine. Sjetite se Biljane Plavšić, nasljednice Radovana Karadžića. Nedugo nakon njenog prijevremenog puštanja iz švedskog zatvora, Plavšić je sazvala konferenciju za novinare na kojoj je rekla da nije kriva i da je njeno priznanje krivice bio samo taktički manevar. Uz to je po nju u Hag došao avion vlade Srbije. Druge ratne zločince, koji dolaze iz zatvora, na aerodromu u Beogradu dočekuju ministri. Jednom bivšem generalu, osuđenom za ratne zločine, dozvolili su da predaje na Vojnoj akademiji. U pitanju je niz skandala. Srbija nanosi štetu međunarodnom pravu.

Die Zeit: Čudi da je Srbija uopšte sarađivala i isporučila ratne zločince u Hag?

Christoph Flügge: Tu je presudna bila želja Srbije da krene ka članstvu u EU. Ali, posebno strašna je bila izjava nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske. Kratko prije objavljivanja presude rekao je da je vrijeme da se slave heroji poput Karadžića i da im se javno ukazuje čast. On je i jedan studentski dom nazvao po Karadžiću.

Die Zeit: Da li Vam je kao sudiji ostao u sjećanju i neki posebno lijep trenutak?

Christoph Flügge: Jeste, doživio sam mnoge lijepe trenutke. Sjećam se iskaza jedne žene koja je preživjela masakr. Mirno je iznosila detalje, mada su joj se niz lice slijevale suze. Nakon njenog potresnog svjedočenja, rekla mi je: 'Hvala Vam, što ste me saslušali. Hvala Vam, što sam Vam smjela ispričati moju priču!' To su bili momenti kada bih sebi govorio - eto zato sam u Hagu.

Die Zeit: Smijete li bez opasnosti putovati u Srbiju?

Christoph Flügge: Tamo ne idem upravo iz tog razloga. Izbjegavam zemlje, koje su bile u ratu kako se ne bih izlagao riziku. Naša suđenja su bila otvorena za javnost i prenošena su preko interneta. Naša lica su poznata na Balkanu. Jednom prilikom sam sa kolegama, sudijama tamo proveo nekoliko dana i morali smo biti strogo čuvani. To nije lijep osjećaj.

Die Zeit: Kakav smisao uopšte imaju međunarodni sudovi ako nisu u stanju da doprinesu pomirenju, pravdi ili prihvaćanju presuda?

Christoph Flügge: Bez međunarodnog pravosuđa, svijet bi bio mnogo gori. Naši sudovi, doduše, nisu do sada odvratili nijednog diktatora od zločina. Ali više nije kao nekad tako jednostavno kupiti sebi dvorac u Francuskoj i nesmetano uživati do kraja života. Sama činjenica da ovakvi međunarodni sudovi postoje odražava se, primjerice, na slobodu kretanja gospodara rata.

Die Zeit: Vi ipak međunarodne sudove ne smatrate "bezubim tigrom"?

Christoph Flügge: Ja sam optimista. Ako se našim sudovima nanosi šteta zbog kojekakvih političkih kalkulacija, to ne znači da nemamo ispravne ideje.

Christoph Flügge bio je godinama sudija u Berlinu, a potom je šest godina radio kao državni sekretar. Na prijedlog bivšeg generalnog sekretara UN-a Ban Ki Muna 2008. kandidovao se i postao sudija Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Nakon zatvaranja Haškog suda, nastavio je da radi za Međunarodni rezidijalni mehanizam, pred kojim se odvijaju posljednji žalbeni procesi.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/104 ... stetu.html

[Haman2]

Neobjavljeni interview: Akademik dr. Ferid MUHIĆ na pitanje srpskog novinara, kako bi izgledala ta bošnjačka država, odgovorio je:
MODERNA SEKULARNA DRŽAVA, DEMOKRATSKOG UREĐENJA NA CIJELOJ TERITORIJI BOSNE I HERCEGOVINE
Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 01. February 2019. 17:02:07



Kako bi izgledala ta bošnjačka država i koju teritoriju bi zauzimala?

Kako bi izgledala ta bošnjačka država i koju teritoriju bi zauzimala?
AKADEMIK DR. MUHIĆ: Kao što sam već naglasio, bila bi (biće, ako Bog da!) to moderna sekularna država, demokratskog uređenja, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine na kojoj je bila priznata kao suverena država i članica OUN. Uz jednak status i prava Srba i Hrvata u BiH kakva Bošnjaci uživaju u Srbiji i Hrvatskoj.

Prije 8 dana se novinar “Glasa srpske”, Veljko Željković, obratio akademiku dr. Feridu Muhiću sa sljedećom porukom.

“Poštovani g. Muhić
Zovem se Veljko Željlković i radim za dnevni list Glas srpske iz Banja Luke. Planirao sam napisati tekst o aktuelnoj situaciji u BiH, ali i njenoj i budućnosti.
Da li postoji postoji mogucnost da na ovu temu porazgovaramo, te na koji broj telefona da vas zovem?
Nadam se vasem brzom i pozitivnom odgovoru.

Unaprijed zahvalan na saradnji.

Srdačan pozdrav”

Profesor Muhić je pristao odgovoriti na postavljena pitanja, ali kako stvari stoje ovaj intervju (do sada) nije objavljen. Kako ne bi čitaoci u Bosni i Hercegovini, a posebice čitaoci “Glasa Srpske” ostali uskraćeni evo ovdje prenosimo taj interview.

Prije par godina izjavili ste kako je BiH fantomska država te da bi Bošnjaci, s obzirom na sve okolnosti, trebali preispitati mogućnost pravljenja bošnjačke države. Da li i dalje stojite na ovom stanovištu?

AKADEMIK DR. MUHIĆ: Tako je i danas. Bosna i Hercegovina je država-privid, država-fantom, država-sablast, u šta su je pretvorile hegemonističke ambicije ekstremnog srpskog nacionalizma utjelovljene u liku Slobodana Miloševića & kompanije, ohrabrene i omogućene blagonaklonom benevolentnošću međunarodnih snaga u čije se je strateške kalkulacije perfektno uklapalo uništenje Bosne i Hercegovine.
Bog ne dade – Bosna ne propade. Ali pola Bosne odsjekoše! Šta drugo može biti čovjek kom su pola tijeli odsjekli – nego fantom i sablast!? Pa tako i država! I to kakva država! Od svih feudalnih država na Balkanu, uključujući i Srbiju i Hrvatsku, Bosna je najduže opstala kao samostalna država. I kada su, tokom raspada SFRJ, građani Bosne i Hercegovine odlučili da obnove svoju državu, na temelju Referenduma sa izlaznošću od više nego uvjerljivih 63.4%, od kojih je čak čak 99.7% glasalo za obnovu svoje suverene i samostalne države na cijeloj njenoj teritoriji, taj cilj je bio i ostvaren, a Bosna i Hercegovina je postala punopravna članica OUN.
Činjenica da su Srbi bojkotovali Referendum ne znači ništa u demokratiji, jer i da su svi, koliko ih je god bilo u BiH glasali, ne bi promijenili ishod Referenduma. Ipak, praksa da se nedemokratskim sredstvima ruši demokratija, uvježbana na mnogo mjesta u svijetu, i u BiH je dobila zeleno svjetlo od onih koji takvu praksu primjenjuju kad god im se prohtije.
Otvorena vojna agresija na suverenu Bosnu i Herceovinu, izvršena od Srbije i Crne Gore, kao i Hrvatske, bila je usmjerena direktno i isključivo protiv Bošnjaka, uz napomenu da su Crna Gora i Srbija s jedne, a Hrvatska s druge strane imale i uzajamni obračun u otimanju bošnjačke teritorije.
Zato je preispitivanje obnove bošnjačke države danas više nego opravdano i to na cijeloj teritoriji koju je Bosna i Hercegovina imala kao Republika u sklopu SFRJ, odnosno, u granicama u kojima se nalazila prilikom proglašenja za suverenu i nezavisnu državu. Dok god se to ne desi, ova i ovakva fantomska BiH će biti simbol žrtve nepravde, nasilja i beskrupuloznog nacionalizma.

Kako gledate na komentare onih koji kažu da potezi koje vuku čelni ljudi iz SDA vode ka otcepljenju RS i stvaranju Hrvatske republike Herceg-Bosne?

AKADEMIK DR. MUHIĆ: To što oni govore, samo su ideološki motivisane aberacije zdravog razuma. Jednostavnije rečeno: puke besmislice, bez ikakve osnove u činjenicama. Činjenice su upravo obrnute: SDA djeluje kao integrativna sila, dok vodeće srpske i hrvatske političke partije iz petnih žila nastoje da rasparčaju cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Danas je 49% teritorije BiH pod okupacijom, bezočno imenovano u prisvojnoj formi koja tu okupiranu teritoriju naziva srpskom: Čija je to teritorija? (R.) srpska!? Dakle, nametnut je etnički a ne građanski princip kao jedini kriterijum. Jednako tako i hrvatske etničke težnje Čovića poduprte su iz Zagreba. Pa kad je već tako, onda primjenimo isti princip na cijelu teritoriju, dakle, po etničkom kriterijuu, “Jedan čovjek, jedan glas”, na kom je insistirao Milošević! A budući da su na cijeloj teritoriji apsolutna većina Bošnjaci, jasno je da upravo politika tih partija, a ne SDA, vodi ka otcjepljenju RS i stvaranju Herceg Bosne.

S obzirom da su sve tri strane nezadovoljne svojim položajem unutar BiH, da li bi kompromisni rastanak bio rješenje?

AKADEMIK DR. MUHIĆ: Razlika u nezadovoljstvu “sve tri strane” je kao nebo i zemlja. Dok su srpska i hrvatska strana nezadovoljni predatori koji još nisu dokrajčili Bosnu i Hercegovinu kao svoj plijen na koji su odavno bacilli oko, nezadovoljstvo Bošnjaka je pravedni gnjev protiv nasilnika. Kompromis oko razbijanja jedinstvene Bosne i Hercegovine je zato nemoguća opcija jer bi bio duboko nepravedan.
Konstituisati građansku, sekularnu, demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će Srbi i Hrvati imati isti status i ista prava koja imaju Bošnjaci u Srbiji i Hrvatskoj.
Pravedno rješenje je svima jasno: Konstituisati građansku, sekularnu, demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će Srbi i Hrvati imati isti status i ista prava koja imaju Bošnjaci u Srbiji i Hrvatskoj. To je kompromis i to je istorijski pravedno rješenje. Bošnjaci su jedini autohtoni narod Bosne i Hercegovine. Sam Ilija Garašanin, idejni tvorac srpskog hegemonizma na Balkanu, u Načertaniju eksplicite naglašava da u Bosni žive Bošnjaci muslimani (muhamedanci), Bošnjaci pravoslavci, i Bošnjaci katolici! Ni jednom riječju ne spominje ni Srbe, ni Hrvate kao stanovnike Bosne 1844. godine. Koliko god želio da Bošnjake prikaže kao Srbe, Ilija Garšaninn je bio svjestan koliko bi to bilo suludo reći u to vrijeme, kada su svi zali da u Bosni žive Bošnjaci. Kao trezven čovjek, prihvatio je ovu činjenicu, a program usmjerio na njeno mijenjanje.

Jednom prilikom ste istakli kako bi Bošnjaci provcjetali kada bi dobili svoju državu?

AKADEMIK DR. MUHIĆ: To i sada kažem. I ne samo Bošnjaci, procvjetali bi svi građani BiH, jer bi se konačno cijela država postavila na zdrave demokratske temelje za šta se, zdušno zalažu i Beograd i Zagreb, ali samo unutar Srbije i Hrvatske. Sve što se od njih očekuje i što su dužni učiniti, jeste da ne sprečavaju BiH u ostvarenju istih vrijednosti.

Kako bi izgledala ta bošnjačka država i koju teritoriju bi zauzimala?

AKADEMIK DR. MUHIĆ: Kao što sam već naglasio, bila bi (biće, ako Bog da!) to moderna sekularna država, demokratskog uređenja, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine na kojoj je bila priznata kao suverena država i članica OUN. Uz jednak status i prava Srba i Hrvata u BiH kakva Bošnjaci uživaju u Srbiji i Hrvatskoj.

Vjerujete li da je moguće provesti ovo “nacionalni razdruživanje” u sadašnjim okolnostima?

AKADEMIK DR. MUHIĆ: Razdruživanje je apsolutno nepotrebno, nepoželjno i neprihvatljivo. Ostati zajedno! – to je budućnost svih građana Bosne i Hercegovine! Zajedno, i to na jedinstvenoj teritoriji cijele države. Ipak, međunarodni faktor je očito spreman i sposoban da u ime sopstvenih ciljeva, nametne i nepotrebna, i nepoželjna i neprihvatljiva rješenja, ne pitajući za cijenu i ne hajući za interese lokalnog stanovništva. Bosna i Hercegovina je slabija od nekih suverenih država koje su u novije vrijeme, silom pregažene i prekrojene po volji tih istih faktora. Ipak, očekujem da će međunarodna zajednica, i u sopstvenom iteresu, i u interesu cijelog Balkana, barem djelimično uskladiti principe pravednosti i interesa kao temelje Bosne i Hercegovine.

Da li se ovo pitanje moglo riješiti još 1995. godine?

AKADEMIK DR. MUHIĆ: Moglo je, naravno da je moglo! Da je tada stvorena jedinstvena suverena Bosna i Hercegovina, kao sekularna demokratska država svih svojih građana, bez obzira na etničku, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost, pitanje bi bilo riješeno. I danas se ovo pitanje može riješiti stvaranjem iste takve države bošnjačkog naroda u kojoj će Srbi i Hrvati imati isti status koji Bošnjaci imaju u Srbiji i Hrvatskoj, a svi građani će uživati sva ljudska prava.

[Haman2]

STANIVUKOVIĆ NE MOŽE DA VJERUJE ŠTA GA JE SNAŠLO U SARAJEVU: "Ljudi su mi prilazili i nudili da mi kupe..."
''Ja sam iz zone komfora, iz porodice koja je stabilna ušao u zonu rizika. Većina njih dolazi u zonu komfora'', poručio je on.



Draško Stanivuković, poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kazao je da je Sarajevo za njega kao i svaki drugi grad: mjesto gdje se ljudi bore da prežive.

On je na početku emisije govorio i o iskustvu prilikom dolaska u glavni grad BiH danas. Naime, tokom putovanja, sretao je ljude koji su mu željeli nešto pokloniti.

''Grad kao i svaki drugi grad, ljudi u kojem se može živjeti, grad u kojem se ljudi bore da preživljavaju i izazov svake osobe je da obezbijedi da se ovdje normalno živi. Moja želja i koncept je da se ovdje isključivo govori o životnim temama. Smatram da to svaki čovjek na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine razumije'', rekao je Stanivuković i dodao:

''Dolazim u Sarajevo, prije ove emisije, sreo sam čovjeka koji mi je htio kupiti majicu, drugi mi je rekao da zna da imam, ali mi je htio kupiti kiflu kao znak pažnje'', ispričao je on.

Potom je govorio o razlozima ulaska u politiku.

''Ja sam iz zone komfora, iz porodice koja je stabilna ušao u zonu rizika. Većina njih dolazi u zonu komfora'', poručio je on.

On je kritikovao je predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika koji, kako je kazao Stanivuković, ''ne priznaje Bosnu i Hercegovinu'', a ''svaki mjesec uzima 5.000 maraka'', aludirajući na njegovu plaću.

On je kazao da Republiku Srpsku doživljava kao ''zemlju u kojoj je rođen'', a ''Bosnu i Hercegovinu ustavno državu u kojoj živi''. Ocijenio je i da njegovo hapšenje (u nekoliko navrata) ima tri cilja: da ga psihički unište, da mu unište ugled i da ga osude.

''Za mene je Republika Srpska zemlja u kojoj sam rođen, želim da bude stabilna, čvrsta i da napreduje. BiH je ustavno država u kojoj živim i želim da s čvrstom i jakom Republikom Srpskom, postane stabilna. Svojim primjerom želim biti podstrek da se ljudi solidarišu i pruže ruku'', dodao je gost Pressinga.

Stanivuković je potom govorio o principima svog političkog djelovanja naglasivši da je akcent uvijek stavljao na životne teme i obične ljude.

''Dok sam bio odbornik grada Banjaluke kao i danas, govorim o životnim temama. Mi se konceptualno razlikujemo, otvorio sam temu da u najvećem gradu u Republici Srpskoj imate trideset posto teritorije koja nema vodu, u 21. vijeku. Danas je izglasana odluka da voda bude skuplja. Mi smo govorili o asfaltu od osam do deset centimetara debljine, da mu rok trajanja bude 200 godina'', poručio je on.

Na pitanje kako komentariše činjenicu da je ''rekorder'' s dva hapšenja tokom jednog dana, gost N1 pojasnio je detalje privođenja koja su obilježila protest u Banjaluci koncem prošle godine.

''Posljednji put, dok sam davao izjavu za medije, uhapsili su me. Prosto obraćanje medijima, zamislite Vi i ja pričamo, i krene policija. Danas postaje normalno da narodnog poslanika s preko 20.000 glasova, kad takvog čovjeka batinate i držite u zatvoru. Uzmu izjavu za minut i namjerno me drže. Kakva je to poruka? Pa to je ključno, ako ovako postupaju s njim, šta će s nama. U ćeliju mi je došao jedan gospodin koji je isto tako uhapšen, rekao mi je da su ga udarali u rebra'', prisjetio se Stanivuković gostujući večeras u Pressingu.

Prema njegovom mišljenju, razloga za hapšenje nije bilo.

''Ako vas neko liši slobode, mora biti jedan razlog da to učine. Kada je moj advokat pitao, rekli su da sam oštetio automobil. Pitao je, gdje su dokazi. Hapšenje ima tri osnovna cilja, utiču na vas psihički što na meni ne vrijedi već me dodatno motiviše. Što me više udaraju, imam više volje. Drugo je da vam uruše javni ugled i treća stvar - žele da me krivično osude. Mene terete na 12 godina zatvora. To bi značilo da se više nigdje ne mogu kandidovati. Sutra u 12 časova u Banjaluci imamo pres-konferenciju, dolaze narodni poslanici iz Srbije, dolazi i Aleksandra Jerkov, slučaj svega ovog što ste vidjeli ide u Ženevu. Idemo na jedan viši nivo, nećemo odustati'', poručio je on.

Stanivukvić je potcrtao važnost svoje borbe uz ocjenu da se ne boji jer, kako je kazao, nema vremena.

''Ja imam 30.000 maraka prekršajnih naloga. Nešto je na Sudu, nešto platim. Ako ja prolazim ovako, šta će neki čovjek s platom od 300 maraka, šta će penzionier. Narod se boji. Ljudi mi svakodnevno prilaze na ulici. Nemam vremena da se bojim za sebe. Nas milion šuti, naspram onih bogataša, tajkuna, kriminalaca i političara koji nas vode. U ovoj zemlji neko mora da se žrtvuje. Moja porodica je već dala ime mog strica za žrtvu. Ja imam tu viziju, neko se čudi i kaže - šta to malom sve treba'', ispričao je on.

On je kazao da nosi brojanicu i da je Srbin, ali ne krije da ima ''ljubav prema svemu''.

''Ponosan sam što kad dođem ovdje, nosim brojanicu, što sam Srbin i pišem ćirilicu, ali ne krijem da imam ljubav prema svemu i da slobodno hodam. Rođena sestra moga dede se udala za Bošnjaka. I šta tu ne valja? Meni nikad nije dao marku niti fening, oslanjam se u se i u svoje kljuse'', naglasio je.

Svjestan važnosti djelovanja svoje generacije, on je poručio da je puno vremena potrošeno na nevažne teme, a da je stanje gore nego za vrijeme rata.

''Gledajte jednu stvar, ovoliko vremena potrošiti, ko je Hrvat, a ko Bošnjak, o raznim referendumima, a da pri tom imate goru stvar nego za vrijeme rata. Mi smo u većoj krizi nego za vrijeme rata i o tome niko ne govori'',ocijenio je Stanivuković gostujući u Pressingu.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/105 ... _kupe.html

[Haman2]

[quote]VUK JEREMIĆ ZA DW
Ako jedni precrtaju granice – precrtaće i drugi



Ukoliko dođe do pokušaja precrtavanja linija između Srbije i Kosova to neće biti posljednji put da neko pokuša to isto u regionu, kaže za DW predsjednik Narodne strane Vuk Jeremić

DW: GOSPODINE JEREMIĆU, ČESTO POMINJETE NETRANSPARENTNOST PROCESA DIJALOGA SRBIJE I KOSOVA KAO I NEFORMALNE ”SASTANKE PO RESTORANIMA”. DA LI MISLITE DA POSTOJI TAJNI DOGOVOR ALEKSANDRA VUČIĆA I HAŠIMA TAČIJA?

Vuk Jeremić: ”Ako predsjednik SAD na memorandumu Bijele kuće uputi pismo Aleksandru Vučiću i Hašimu Tačiju i kaže: ”Sada kada ste na korak od dogovora..” ja pretpostavljam da niko predsjednika Trampa nije doveo u duboku zabludu da se nešto dešava što se zapravo ne dešava. To je jedan od dokaza da se to dešava, a gdje se dešava i šta su sadržaji tih razgovora toga bar mi u Srbiji, kao javnost, nismo svjesni. Čini mi se da je situacija na Kosovu nešto bolja, jer postoje neke konsultacije između političkih aktera, za razliku od Srbije. Po meni, to ne može biti dobar put ka pronalasku rješenja.”

DW: KAŽETE DA STE VIŠE PUTA IZNOSILI VAŠ STAV O RJEŠENJU PITANJA KOSOVA, ALI DA SE TO NIGDE NIJE MOGLO PLASIRATI. DA LI MOŽETE SADA ZA DW DA KAŽETE ŠTA JE PO VAMA MOGUĆE RJEŠENJE ZA NORMALIZACIJU ODNOSA SRBIJE I KOSOVA?

”Da bi se izgradilo dugoročno i trajno rješenje tome se ne može pristupiti s krova. Rješenje se gradi od temelja. Temelji podrazumevaju da se uspostavi povjerenje kako bi se dogovoreno i primjenilo. Ovo što imamo nije atmosfera u kojoj je moguće zamisliti primjenu bilo čega. Akteri su, iz domaćih političkih razloga, zainteresovani za konstatntnu tenziju i da se druga strana konstatntno prikazuje kao neprijateljska. Kao prvo, treba da se promijeni atmosfera u kojoj se razgovara. Kao drugo, treba pristupiti pronalaženju vrlo konkretnih rješenja koja su preduslov za bilo šta na kraju. To je pitanje bazičnih prava i zaštite ljudi koji živjeti na toj teritoriji, a prije svega manjinske zajednice jer je ona sada ugrožena. Sljedeća stvar je da se definišu status, zaštita i garancije za Srpsku pravoslavnu crkvu. Važnost Kosova za Srbiju u kontekstu njenog identiteta je u mnogome vezana za SPC. Mislim da je važno za pronalaženje dugoročnog pa čak i stausnog rješenja da se bitno promijeni pristup i atmosfera u kojoj se pregovara. A ako imate sa obje strane ljude koji su bili direktno angažovani u eskalaciji neprijateljstava tokom 90-ih godina, onda je jako teško zamisliti da oni budi ti koji će odbaciti prošlost i ono što ih opterećuje i pronaći rješenje za dugoročan i održiv mir.”

DW: DA LI VI VJERUJETE U DUGOROČAN MIR I POMIRENJE IZMEDJU SRBA I ALBANACA?

”Ne sa aktuelnim političkim rukovodsvom kako u Beogradu tako i u Prištini.”

DW: POSTOJI LI ZAJEDNIČKI STAV OPOZICIJE U SRBIJI PO PITANJU TZV PODJELE KOSOVA ILI RAZMJENE TERITORIJA, ŠTO SU OBA PREDSJEDNIKA POMINJALA KAO MOGUĆNOST ZA SVEOBUHVATNO RJEŠAVANJE KOSOSVSKOG PITANJA?

”Mi smo rezolutno protiv toga. Uopšte ne treba imati dilemu da ukoliko dođe do pokušaja precrtavanja linija, razgraničenja, to sasvim sigurno neće biti posljednji put da neko, u najmanju ruku, pokuša isto u regionu. Kako možete da objasnite razmjenu teritorija tako da jedna etnička grupa ostane sa jedne starne, a druga sa druge starne? Ako dozvolite logiku da je to ono što nosi mir i stabilnost, kako ćete onda da kažete da to isto ne važi 400 kilometra dalje? ”

DW: KADA GOVORIMO PRIZNAJU NEZAVISNOSTI KOSOVA OD STRANE SRBIJE ŠTA JE TU VAŠ STAV I STAV SRPSKE OPOZICIJE?

”Što se mene tiče tu nema dileme, ja sam protiv toga. Ne želim da govorim o tome u ime svih jer mi sada imamo jedinstvenu opoziciju i postoji zajednički imenitelj oko koga smo se okupili, a to je da želimo da uspostavimo normalnost i demokratiju u Srbiji. Kada do toga dođe onda će svako, u okvirima slobodne i demokratske utakmice da se zalaže za svoje političke ideje bilo o Koosvu, ekonomiji ili bilo čemu drugome. Mi u Srbiji za sada nemamo tu privilegiju da slobodno opštimo i razmenjujemo mišljenja.”[/quote]

https://www.fokus.ba/vijesti/globus/ako ... i/1370869/

[Haman2]

MNOGIMA JE CILJ DA MLADIMA OMRZNU BOSNU I HERCEGOVINU

Admir Lisica 10.02.2019.



Ajdin Huseinspahić rođen je 1984. godine u Zenici, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Pravni fakultet završio je u Sarajevu, a postdiplomski studij u Zenici. Nakon stečenog zvanja diplomiranog pravnika, prvo radno iskustvo imao je na poslovima asistenta na predmetima Rimsko pravo, Nasljedno pravo i Porodično pravo. Doktorsku disertaciju Huseinspahić odbranio je na temu Historijski i pravni aspekti primjene instituta legitima portio i njegova pravna dejstva u pravnim sistemima na tlu Bosne i Hercegovine na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Trenutno je zaposlen na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici.

STAV: Kao profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici, imate priliku veći dio svog vremena provoditi sa studentima. Kakvim vidite položaj mladih u Bosni i Hercegovini?

HUSEINSPAHIĆ: Kao docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici, svakodnevno razgovaram s mladima, što mi pruža priliku da iz prve ruke čujem njihove stavove o onome što je bilo, što je sada i što će biti. Na bazi toga mogu s priličnom sigurnošću kazati da su mladi ljudi u Bosni i Hercegovini vrlo talentirani i pametni, ali izuzetno demotivirani u pogledu svoje budućnosti. Ta demotiviranost postepeno prelazi u depresivnost, a što onda postaje ozbiljan problem u društvu. Izlaz iz takve situacije mlad čovjek vidi u migraciji, odnosno u napuštanju vlastitog kućnog praga, avlije, sela, grada, države, jer očekuje da će “tamo negdje” naći svoju sreću, mir, svoju motivaciju. Nekoliko je faktora koji doprinose ovome.

Prvo, mnogi mediji svojom uređivačkom politikom nose veliki teret odgovornosti plasirajući depresivne informacije i svjesno gurajući mlade ljude iz BiH. Uvjeren sam da bi deprivacija i depresija mladih postepeno iščezavala ako bi medijski naslovi bili motivirajućeg karaktera. Mladi ljudi su žrtva medijske disfunkcionalnosti. U nedostatku motiviranosti, mladi posežu za odlaskom iz Bosne i Hercegovine. Ovo je potpuno pogrešan pristup jer mladi moraju znati, i to uvijek imati u vidu, da je ova zemlja prolazila i kroz mnogo teže društveno-ekonomske i političke procese, te da je u tim ključnim momentima postojala grupa ljudi, čak i mladih, koja je branila ovu zemlju, ali i grupa onih koji su je napustili ili su se krili u državi ili van nje bježeći od samopožrtvovanosti i vlastitog doprinosa odbrani ove zemlje. Mladima preporučujem da uvijek budu u prvoj grupi i da se po tom pitanju nikada ne dvoume, jer ne zaboravimo da oko principa nema dvoumljenja. Za principe se moramo boriti, žrtvovati i izaći iz zone vlastitog komfora. Da svojevremeno najbolji sinovi ove zemlje nisu ustali i odbranili ovu zemlju, pitanje je da li bismo mi uopće imali priliku danas razgovarati, učiti, studirati, raditi. Ako Bosnu i Hercegovinu uporedimo s teško bolesnim članom domaćinstva kojeg njegovi najbliži srodnici (sinovi ili kćeri) napuštaju odlazeći u drugu, stranu porodicu gdje nema tako bolesnih ljudi, ali ni srodnika, šta biste kazali za sina ili kćerku, kako biste ih okarakterizirali?

Drugo, kolektivno posmatrano, mladi moraju restartovati vlastiti sistem vrijednosti te u inostranstvo odlaziti prije svega zbog vlastitog znanja i spoznaje, a ne isključivo i prioritetno zbog novca. Novac je samo mjerilo vrijednosti koju mi, mladi ljudi, moramo kreirati u našoj Bosni i Hercegovini. Mi smo pozvani da se žrtvujemo zbog naše djece i njihove sretnije budućnosti. Moramo izaći iz zone komfora i ovu zemlju učiniti boljom zbog nadolazećih generacija pred kojima će opet biti “neki novi” izazovi. Prva žrtva koju mladi moraju podnijeti odnosi se na njihovo obrazovanje. Ne postoji nijedan razlog koji bi bilo kojeg studenta udaljio od najboljih ocjena osim njega samog. Studenti moraju uložiti mnogo napora u cilju postizanja što boljih rezultata, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, nakon čega bi bili spremni da se uhvate u koštac s aktuelnim društvenim pitanjima i problemima.

Treće, jedan od konstitutivnih elemenata svake države jeste njeno stanovništvo, koje je nosilac suvereniteta. Značajan dio tog stanovništva upravo predstavljaju mladi, koji su bili i ostali pokretačka snaga u svakoj državi. Kroz demokratske izborne procese stanovništvo svoj suverenitet prenosi na političke predstavnike koji na sebe preuzimaju dužnosti i odgovornosti u pogledu vođenja društveno-političke zajednice. Upravo kroz ove procese mladi u BiH imaju šansu da se uključe u javni, društveno-politički život i ponude rješenja problema.

A zašto smo na društveno-političkoj sceni svjedoci potpuno obrnutog procesa? Mladi se uključuju u društveno-političke procese, ali konkretni pozitivni rezultati izostaju. Da bi ponudili kvalitetno rješenje te postigli željeni rezultat, mladi ljudi trebaju shvatiti redoslijed prioriteta u privatnom životu, jer bez toga mlad čovjek neće biti u stanju da ponudi i u cilju općeg dobra realizira kvalitetnu javnu politiku.

Ako bih trebao dati definitivan odgovor na pitanje položaja mladih u Bosni i Hercegovini, bez ikakvih dvojbi bih zauzeo stav o prednostima današnjeg vremena u odnosu na period prije agresije na BiH, jer danas mladi u BiH mogu slobodno iskazati svoje mišljenje, kritizirati društveno-politički i ekonomski poredak, razmišljati o napuštanju zemlje bez posljedica, vraćanju u svoju zemlju bez bojazni od isljeđivanja i sl. Mladi u Bosni i Hercegovini danas mogu uživati sve beneficije slobodnog društva koje valja nadograđivati i svakim danom ga činiti sve boljim. To je samo do nas.

STAV: Da li u razgovorima sa studentima primjećujete njihovu želju za odlaskom iz domovine, ili im je ipak cilj svojim radom i zalaganjem jačati Bosnu i Hercegovinu?

HUSEINSPAHIĆ: Stasale su generacije koje su rođene nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, generacije koje se ponose svojim identitetom, porijeklom, kulturom, vjerom, uvjerenjem i tradicijom. Oni su jaki, ponosni, pametni i ustrajni u zalaganju na planu izgradnje jače, bolje, prosperitetnije i sigurnije BiH. Oni su uspješni učenici, studenti, radnici. Svjesni su da su samo u Bosni i Hercegovini važan i ozbiljan politički faktor. Uvjereni su da je na njima teret odgovornosti prema najčasnijim sinovima ove zemlje koji su za nju dali svoje živote. Mladi su uvjereni da samo u ovoj zemlji mogu uspostavljati društveni sistem vrijednosti po svojoj mjeri i svjetonazorima.

Paralelno s procesima ohrabrenja i širenja mladalačkog poleta i entuzijazma, teku procesi njihovog obeshrabrivanja i deprivacije, koja ima samo jedno za cilj – kreiranje disfunkcionalnog društva, a samim tim i ove zemlje, te u takvim okolnostima iskorištavanja njenog prirodnog, odnosno društveno-ekonomskog bogatstva. Kada sa studentima razgovaram o motivima za odlaskom iz BiH, primjećujem da kod nekih nedostaje motivacije, hrabrosti i odlučnosti da sami sebi kažu: “Ovo je moja država, ne idem ja nigdje iz nje, borit ću se za nju baš kao što su se borili moji preci.” Uvjeren sam da bi naše najveće blago, a to su naši mladi, barem u onom dijelu koji je već postao žrtvom planski plasiranih depresivnih medijskih priča, promijenili percepciju stvarnosti i odustali od odlaska iz ove zemlje ako bi svi u okviru svog polja djelovanja s njima najiskrenije razgovarali. Jer, mnogi su sebi dali zadatak da mladima omrznu ovu zemlju i u tome, nažalost, uspijevaju. Migracije su uvijek postojale i postojat će, i ja ih podržavam, ali samo u smjeru stjecanja novih znanja i ulaganja u svoju domovinu. Ni jedna strana zemlja neće nas prihvatiti kao ravnopravan politički faktor. U tim zemljama bit ćemo isključivo sluge već izgrađenog sistema društvenih vrijednosti, propuštajući priliku da izgradimo vlastiti pravni sistem. Posebno me plaši postepeno, ali sigurno ubijanje nacionalnog ponosa i skupo plaćene izgradnje nacionalne svijesti i identiteta kod Bošnjaka, jer svjedoci smo da pretežan broj naših susjeda gleda u Srbiju ili Hrvatsku kao drugu, pa čak i prvu domovinu. Oni imaju alternativu, a mi nemamo.

Kada slušam mlade ljude dok pričaju o odlasku u inostranstvo, zaključujem da im je isključivi motiv novac, a to me žalosti jer želje za stjecanjem znanja i drugih kvalifikacija bivaju potisnute u drugi plan. Da su tako razmišljali mladi ljudi u tim stranim zemljama, sigurno ih ne bi izgradili i razvili do današnjeg stepena društveno-političkog razvoja.

Nedavno sam čuo za primjer porodice s iznadprosječnim novčanim primanjima koja je iz BiH odselila isključivo zbog osjećaja nesigurnosti. Ja ovo ne mogu prihvatiti kao opravdan razlog. To su postupci koji ovu zemlju predaju u ruke “političkim dželatima”.

STAV: Koliko je interesiranje za studiranjem na Univerzitetu u Zenici?

HUSEINSPAHIĆ: Brine me sve vidljiviji poremećaj “društveno-akademskog sistema vrijednosti” u Bosni i Hercegovini, uslijed čega bosanskohercegovačka akademska zajednica nije u stanju ovom društvu “dati” ono što se od nje očekuje. Prostor koji je ostavljen nastavniku u njegovom radu i autonomija svakog od nastavnika ne daje mu za pravo da šuti o aktuelnim društveno-političkim procesima. Po tom pitanju bosanskohercegovačka akademska zajednica nije dala ono što je morala, nije ponudila adekvatan odgovor na polju izgradnje ove države, zauzimanja stavova u smjeru izgradnje nacionalne strategije razvoja i miroljubive koegzistencije multietničkog društva. Akademska zajednica u BiH, podrazumijevajući tu nastavnike i studente, treba biti mnogo svjesniji i glasniji korektiv društvenih pojavnosti. Ako se ona povuče, prijeti nam opasnost od toga da društvenim procesima upravljaju individualni i partikularni interesi koji te procese vode samo u strovaliju.

Jedna od svjetlijih zvijezda bh. akademskog neba jeste Univerzitet u Zenici, koji posjeduje sve predispozicije da postane lider u društvenoj zajednici i korektiv društveno-političkih procesa. Kao relativno mlad univerzitet, on predstavlja spoj mladosti, mudrosti i iskustva. Pozitivni rezultati našeg rada vidljivi su i u zemlji i u inostranstvu, a dolaze kao plod marljivog, predanog i upornog rada naših studenata čija je zainteresiranost za upisivanjem fakulteta na Zeničkom univerzitetu u blagom porastu.

Ono čega se pribojavam u bližoj budućnosti jeste robovanje tzv. “tržištu rada”, koje po svaku cijenu akademsku zajednicu želi učiniti slugom potreba tržišta rada, koje opet predstavlja potrebu određenog kruga ljudi, interesnih grupa, vlasnika kapitala i sl. Sve su glasniji oni koji obilaze naše srednjoškolce i nagovaraju ih da upisuju fakultete koji će im kao garantirati zaposlenje, a da odustanu od onih koji su u fazi hiperprodukcije. Ovo je potpuno pogrešno, totalitarno i nedosljedno shvatanje tržišta rada. Moramo kod mladih razvijati samoinicijativnost i slobodu donošenja odluka po pitanju njihovog akademskog obrazovanja. Svako biće nosi svoje talente te bi svako insistiranje na njegovom budućem akademskom obrazovanju mimo njegovih talenata i želja dugoročno bilo kontraproduktivno. Zato su nam potrebni testovi profesionalnosti i nastavničke preporuke u pogledu uočenih talenata i sposobnosti djeteta.

STAV: Budući da su predmet Vašeg interesiranja državno-pravni odnosi, možete li napraviti paralelu između borbe Bošnjaka za rješenje državno-pravnog statusa s početka 20. stoljeća i današnjeg vremena?

HUSEINSPAHIĆ: Angažiran sam na predmetu Historija države i prava BiH, koji predajem brucošima Pravnog fakulteta u Zenici. Govoriti o državi i njenom društveno-političkom i pravnom uređenju je velika privilegija, jer historija je lična karta naše zemlje. Bez njenog poznavanja nemoguće je kvalitetno analizirati današnju političku situaciju u našoj zemlji.

Kada govorimo o početku 20. stoljeća, odnosno godinama austrougarske okupacije i predaneksione krize, trebamo imati u vidu da su na ovim prostorima paralelno tekli procesi autonomne borbe Bošnjaka i Srba. Dok su se Bošnjaci borili za vakufsko-mearifsku autonomiju i jačanje autonomije Bosne i Hercegovine, Srbi su se, boreći se za crkveno-školsku autonomiju u BiH, prevashodno borili za rješavanje velikosrpskog projekta, odnosno priključenja BiH Srbiji, shodno principu “gdje su Srbi, to je srpska zemlja”. Kao što to i rahmetli prof. Mustafa Imamović konstatira, dok je za Srbe ta borba predstavljala prelazno rješenje na putu ka priključenju Srbiji, za Bošnjake je ta borba značila borbu za opstanak u svojoj zemlji, na svom ognjištu, uz izgradnju vlastitih političkih institucija. Da bi uopće bili prepoznati sa svojim zahtjevima za rješavanjem pitanja vakufa i odgojno-obrazovnih pitanja, pred njih je tadašnji ministar finansija zajedničke austrougarske vlade Istvan Burian postavio uvjet formiranja političke stranke koja bi sve te zahtjeve trebala uobličiti kroz svoj politički program. Tako je još 1906. godine nastala prva politička stranka na ovim prostorima: Muslimanska narodna organizacija. Otkako je politička borba Bošnjaka krenula početkom 20. stoljeća, ona nije prestajala. Cijelo stoljeće bilo je obilježeno zatiranjem i potiranjem svega što bi moglo i u primisli podsjećati na Bošnjake i njihovu prošlost. To je bio dio velikohrvatske i velikosrpske politike koji je kulminirao formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije, ali i sporazumom Cvetković-Maček, te naposljetku agresijom i presuđenim genocidom. Borba Bošnjaka tekla je u smjeru borbe za državu i njenu nedjeljivost, te u smjeru borbe za bošnjački nacionalni i kulturni identitet. Dok je prva borba uz velike žrtve dobijena koncem Drugog svjetskog rata, odnosno nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, borba za nacionalni identitet trajala je sve do pred kraj 20. stoljeća. Krvava kruna te borbe jeste agresija na Bosnu i Hercegovinu i presuđeni genocid nad Bošnjacima koji su počinili pripadnici Vojske RS-a i druge paravojne formacije potpomognute iz Srbije, koja je osuđena zato što nije spriječila genocid.

To nas upućuje na zaključak da su pitanja vjerskih sloboda i zagovaranja bošnjačko‑muslimanskih interesa bila neizostavnim dijelom političkog djelovanja u prošlosti, te se kao takva nameću pred svaku bošnjačku stranku u sadašnjosti i budućnosti. Kako god nije, niti smije biti, sporno djelovanje srpskih i hrvatskih političkih subjekata i njihova političko‑pravna borba za nacionalne interese jednako, tako vrlo jasno i glasno moramo kazati da je mnogo krvi proliveno tokom 20. stoljeća da bi se neko danas poigravao s bošnjačkim identitetom relativizirajući ga.

STAV: Ovih dana obilježavaju se godišnjice rođenja i smrti istaknutog bošnjačkog intelektualca Mustafe Imamovića. Kolike su njegove zasluge u pogledu prikupljanja činjenica o našoj političkoj povijesti?

HUSEINSPAHIĆ: Rahmetli Mustafa Imamović ostavio je neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj i regionalnoj akademskoj zajednici. Iako se školovao u socijalističkom sistemu, s ponosom je uvijek isticao da je to, i pored svega, bilo vrijeme opismenjavanja bosanskohercegovačkog stanovništva, koje je najviše pomoglo Bošnjacima muslimanima, među kojima je procent nepismenih bio izuzetno visok. Imamović je naučnu karijeru počeo na Istorijsko-pravnoj katedri Filozofskog fakulteta u Beogradu, da bi se 1972. godine zaposlio na Pravnom fakultetu u Sarajevu, na kojem je od 1973. godine predavao nacionalnu historiju države i prava. Kao gostujući profesor, predavao je na više univerziteta u SAD-u i Evropi, čime je stekao ugled u međunarodnim okvirima. Njegov naučni opus je ogroman i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. On spada u red najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca koji je ne samo redao historijske činjenice nego ih je i precizno secirao ulazeći u njihovu suštinu, sintetizirajući i analizirajući ih na zavidnom akademskom nivou. Iako je napisao mnoge knjige koje se bave državno-pravnom historijom BiH, ipak jedno djelo predstavlja krunu njegovog akademskog rada. To je kapitalna knjiga Historija Bošnjaka, koju bih preporučio svakom građaninu Bosne i Hercegovine na čitanje. Ova knjiga je njegov legat Bosni i Hercegovini i njenim narodima, a posebno Bošnjacima, na čiju je posebnost ukazivao sve do svoje smrti. Pisao je neostrašćeno, argumentima i bez predrasuda. Svojim radovima ukazivao je na stradanja svih naroda ovih prostora. Nije bježao od korištenja termina poput “genocidne radnje nad Srbima u NDH”, ali niti od činjenice da su Bošnjaci narod koji je na ovim prostorima bio žrtvom brojnih planskih i sistemskih ubijanja dajući im karakter genocida, ali istovremeno ukazujući na činjenicu da je samo jedan od njih presuđen. U vezi s tim, ja bih rahmetli prof. Imamovića svrstao među najutjecajnije ličnosti bosanskohercegovačke povijesti. To je u jednom od prošlih brojeva učinio magazin Stav, tako da sam vam na tome neizmjerno zahvalan.

STAV: Ponovo je aktuelizirana priča o neustavnosti imena bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Kakva pravna rješenja možemo očekivati kada je riječ o ovom problemu?

HUSEINSPAHIĆ: Ocjena ustavnosti imena entiteta Republika Srpska jeste isključivo pravno pitanje. Ovo je, zapravo, pitanje ocjenjivanja “ustavnosti Ustava”, a što teško može biti predmetom za koji je nadležan Ustavni sud BiH, koji je uspostavljen istim tim Ustavom. Međutim, za pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, koji je nadležan za ocjenjivanje povrede ljudskih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s protokolima, a koja je članom 2. Ustava BiH uključena i u naš pravni sistem, postajući nadređena svim zakonima u zemlji, potrebno je da su iscrpljeni svi domaći pravnosudni mehanizmi. U vezi s tim, predviđam da bi Ustavni sud BiH mogao donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev kao nedopušten, a što bi predmet eventualno preusmjerilo ka Evropskom sudu. To je pravni korak na koji svi imaju pravo. Volio bih da su se srpski političari početkom devedesetih godina opredijelili za isključivo pravnu bitku protiv BiH i pravni disolucioni proces u SFRJ, a da nisu izvršili agresiju, poveli rat, podsticali i izvršili etničko čišćenje, te na koncu i genocid. U slučaju preispitivanja naziva entiteta Republika Srpska, možemo govoriti i o političkoj konotaciji. Ali, da bi ovakav potez pripisali Bošnjacima i njihovoj “igri na političkom planu”, nužno je da to isto barem deseterostruko više puta propitaju i preispitaju među srpskim ili hrvatskim političkim establišmentom, koji i dalje djeluju u pravcu negiranja genocida i udruženog zločinačkog poduhvata, koji su presuđeni pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Mi za sobom već imamo negativno iskustvo kada su politički zvaničnici iz RS-a prkosili Ustavnom sudu BiH ne poštujući njegovu odluku o neustavnosti 9. januara kao dana entiteta RS. Tada smo na sceni imali nepoštivanje državnih institucija i Ustava BiH, u kojeg se ovih dana kunu isti ti politički predstavnici iz RS-a koji su i referendum raspisali ne bi li pokazali da su iznad Ustavnog suda BiH. Zaključujemo da je na sceni argument sile, a ne sila argumenta. To je situacija u kojoj vas predstavnici međunarodne zajednice osude zbog toga što planirate da se obratite Ustavnom sudu BiH, a na temelju Ustava i zakona, dok one druge isti ti domaći i međunarodni dušebrižnici mirno gledaju u njihovom pohodu ka rušenju ustavnog poretka zemlje, negiranju Ustavom uspostavljenog Ustavnog suda, kao i njegovih odluka uz prijetnju otcjepljenjem. Očigledno je na djelu bezobzirno kršenje ustavnih normi ove zemlje od onih koji ne mogu podnijeti jednu čisto pravnu borbu.

U Bosni i Hercegovini, prema Ustavu, žive tri konstitutivna naroda s ostalima, koji se nerijetko žele predstaviti kao alternativni, prograđanski politički blok. Plašim se da oni nisu razumjeli historiju ove zemlje niti da posjeduju politički kompas koji bi ih okrenuo u ispravnom smjeru. I, gle čuda, taj prograđanski koncept je opet “mućak” Bošnjacima, njima se opet želi objasniti da nacionalno opredjeljenje nije bitno. Uporno su brojni politički režimi Bošnjake željeli svesti na vjersku, kulturološku komponentu, jer su znali šta znači biti nacionalno osviješten i učestvovati na političkoj sceni. I baš kada su Bošnjaci tu cijenu platili genocidom, neko želi objasniti da su bh. muslimani zapravo “ostali”, odnosno građani, a što podrazumijeva negiranje političke posebnosti BiH. Ako pažljivije pogledate tzv. građanski politički blok, vidite da svoje mjesto na političkoj sceni traži isključivo među Bošnjacima, dok među druga dva naroda ili među ostalim nacionalno neopredijeljenim ljudima i ne pokušavaju djelovati. Dok god su građanski politički koncepti, naglašavam politički koncepti, strani faktor među hrvatskim i srpskim političkim predstavnicima, svako zagovaranje istog među Bošnjacima predstavlja njihovo političko degradiranje i vraćanje u period prije šezdesetih godina 20. stoljeća.

U okviru trenutne političke zbilje valja djelovati politički vrlo mudro i zrelo. Valja se boriti na paralelnim političkim tračnicama, kako protiv unutarbošnjačkog nerazumijevanja ili vrlo “plitkog” razumijevanja društveno-političke zbilje kreirane izvana, tako i protiv vanjskih političkih subjekata koji danonoćno rade na urušavanju ove zemlje.

http://stav.ba/mnogima-je-cilj-da-mladi ... rcegovinu/