Intervju

[Haman2]

SREĆKO LATAL O BUJANJU SEPARATIZMA: „Između Katalonije i RS-a postoje brojne ustavne, pravne i istorijske razlike“

Jasno je da između Španije i Katalonije sa jedne strane, i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske sa druge strane postoje bitne ustavne, pravne, političke, istorijske, i mnoge druge razlike, tako da tu nema govora o znaku jednakosti. O tim razlikama se može govoriti nadugo i naširoko.



No kao što znamo iz nekih ranijih primjera, sve te značajne razlike sigurno neće spriječiti bh. političare, pa i neke intelektualce, aktiviste ili medije - bilo u Sarajevu, bilo u Banja Luci ili Mostaru - da iskoriste ova zadnja dešavanja za promociju vlastitih, bilo separatističkih, bilo centralističkih ideja i inicijativa, ističe regionalni urednik Balkanske Istraživačke mreže, BIRN, i direktor analitičke organizacije SOS Srećko Latal.

Kako tumačite jučerašnje događaje u Kataloniji? Referendum o nezavisnosti ove pokrajine praćen je žestokim sukobima i brutalnosti španske policije prema građanima na ulicama.
Ne bih se usudio davati svoje mišljenje o pravnim aspektima nedeljnih dešavanja u Kataloniji, no mogu vam ponuditi neka razmišljanja o tamošnjim dešavanjima iz ugla "zabrinutog građanina" koji je slične procese, kao i njihove posljedice, doživio više puta u proteklih tridesetak godina. Čak i ako Katalonija nema ustavno pravo na odcjepljenje, i čak i ako nije imala zakonsko pravo da održi ovaj referendum, mislim da je brutalnost španske policije, kao i uvijek u sličnim slučajevima, proizvela krajnje suprotan efekat od onog što je vlast u Španiji htjela postići.
.
Može li referendum u Kataloniji imati domino efekat u Evropi? DW u tom kontekstu danas piše o drugim regijama na starom kontinentu koje teže samostalnosti: Baskija, Škotska, Flandrija, Padanija, Južni Tirol, Korzika, pa čak i Bavarska.
Pitanje prava naroda na samoopredjeljenje je uvijek klizak teren, kako u teoriji tako još više u praksi. No postoje određeni faktori koji su izvjesno doprinijeli ovom trenutnom ozračju širom Evrope. Sve dok je Evropska unija poslovala dobro i generirala stalni privredni rast, sigurno zaposlenje, platu i solidan profit, secesionističke ideje i inicijative su bile dobrim djelom prikrivene. Međutim, danas se EU suočava sa ozbiljnim krizama i izazovima, i nove-stare nacionalističke, secesionističke ili autonomaške ideje i inicijative ponovo jasno izlaze na vidjelo.

Imajući u vidu rast sigurnosnih bojazni ali i etničkih i političkih tenzija širom Evrope, jasno je da će katalonska inicijativa, ali i odgovor Španije pa i same Evropske unije na ovaj izazov, u velikoj mjeri uticati na slične ideje u ostatku Evrope, od Balkana do Velike Britanije, ili od Italije do Njemačke i Moldavije. Za sad, čini se da su i katalonske, i španske vlasti pale na ispitu jer su iskoristili referendum za promociju svojih političkih ideja na uštrb sigurnosti i dobrobiti svojih građana.

Na ovom ispitu - po ko zna koji put - pala je i EU, čiji zvaničnici se u očiglednom strahu od političkog sukoba sa Madridom za sad fokusiraju na ustavno-pravne aspekte ovog problema, ignorišući ponašanje španske policije prema vlastitom narodu. Sa ovakvim stavom, Brisel možda kratkoročno izbjegava ovaj politički "vrući krompir," ali u isto vrijeme dugoročno slabi vlastite temelje koji su se od početka bazirali na demokratiji i poštivanju ljudskih prava. EU danas sve više ignoriše gaženje tih ljudskih prava, kao i opasno jačanje nacionalističkih i/ili drugih konzervativnih ideja u mnogim zemljama članicama, od Mađarske, do Hrvatske i jučer - Španije.

U konačnici, vječito pitanje u BiH - paralela Katalonija i Republika Srpska. Može li se između ove dvije situacije staviti znak jednakosti?
Jasno je da između Španije i Katalonije sa jedne strane, i Bosne i Hercegovine i Republike Srpske sa druge strane postoje bitne ustavne, pravne, političke, istorijske, i mnoge druge razlike, tako da tu nema govora o znaku jednakosti. O tim razlikama se može govoriti nadugo i naširoko. No kao što znamo iz nekih ranijih primjera, sve te značajne razlike sigurno neće spriječiti bh. političare, pa i neke intelektualce, aktiviste ili medije - bilo u Sarajevu, bilo u Banja Luci ili Mostaru - da iskoriste ova zadnja dešavanja za promociju vlastitih, bilo separatističkih, bilo centralističkih ideja i inicijativa.

Također je jasno da postoje i određene sličnosti između ove dvije zemlje. Jedna sličnost između BiH i Španije je da su obje zemlje svoje ozbiljne unutrašnje probleme godinama "gurale pod tepih." Čini se da obje zemlje to još uvijek rade, to jest pokušavaju da ignorišu ili prikriju posljedice unutrašnjih problema umjesto da se ozbiljno posvete otkrivanju i prevazilaženju njihovih uzroka. Kao što je obično slučaj, svako ignorisanje ili prikrivanje problema ga vremenom samo pojačava.

Također, ovaj katalonski referendum donekle podsjeća na referendum o Danu Republike Srpske, koji je održan u RS-u prošle godine. Mada je Ustavni sud BiH jasno odredio da su i Dan RS-a i referednum o ovom danu neustavni, mislim da su i lokalna i međunarodna zajednica vrlo loše i kratkovido reagovali na taj, očigledno namjeran izazov od strane Vlade RS-a. Kao i u slučaju reakcije španske Vlade na referendum u Kataloniji, mislim da je žestoka reakcija djela domaće i strane javnosti na referendum u RS-u, mada Bogu hvala bez nasilja, upravo bila ta koja je mnogim građanima RS-a dala osjećaj legitimnosti ovog referenduma. Pitam se da li je možda bilo bolje ignorisati ove referendume, posebice imajući u vidu da su sa pravnog aspekta ionako bili ilegalni i samim tim nisu mogli proizvesti nikakvu novu zakonsku posljedicu.

I referendum u Kataloniji, i prošlogodišnji referendum u RS-u nude jedan jasan zaključak: dezintegracija jednog društva se ne može spriječiti niti nasiljem, niti pravnim mjerama ili političkim akcijama, već samo upornim i strpljivim radom na jačanju integrativnih procesa, pogotovo boljem uzajamnom razumijevanju i poštivanju različitosti unutar društva. Bez toga neće biti niti mirne Bosne, niti Španije

(vijesti.ba / SB)

[Haman2]

PROFESOR ESAD BAJTAL: Neprijateljima BiH, Dodiku i Vučiću, odgovara presuda Naseru Oriću
Šta god uradite idete im na ruku. Ali ja se tome ne čudim. Rade šta rade, a politika trpi sve, kazao je u razgovoru za Vijesti.ba profesor Esad Bajtal


Foto: ReutersFoto: Tanjug
Dodik je poručio da iako nije za NATO integracije a HDZ jeste, da to ne predstavlja smetnju u odnosima. Obzirom na to da Čović stalno ističe potrebu NATO integracija kako gledate na ovo otvoreno blokiranje NATO puta BiH?

Ništa ne može biti smetnja u njihovoj saradnji jer je cilj zajednički samo što to jedni rade sofisticirano a drugi otvoreno. Cilj je dezintegracija i disfunkcionalizacija ove zemlje i onemogućavanje da se bilo koji problem riješi. Stalno pravite probleme a onda se retroaktivno na probleme koje ste sami svjesno napravili pozivate kao na činjenicu i dokaz da ovo ne može da funkcioniše. Dakle, sve učiniš da ne funkcioniše a onda kažeš - evo vidite da ne funkcioniše a mi bi da funkcioniše. Priča o NATO-u će biti onakva kakva će biti i o tome će odlučivati neko mnogo veći od njih dvojice, ali oni imaju samo jedan i to zajednički zadatak a to je disfunkcionalizacija BiH i u konačnici njena dezintegracija u skladu sa velikodržavnim ideologijama devedesetih godina. Korak više ka tome da se u miru napravi ono što nije moglo ratom. To ko ne vidi, ili neće da vidi ili sa njim nešto nije uredu.

Kako komentirate ovu dvostruku igru Čovića koji poziva na smirivanje političkih tenzija a onda netom što Dodik pokrene priče o mirnim razlazima, odlaskom kod Dodika na neki način i legitimira te poruke?

To je njegov politički stil skrivanja iza kravate i odijela, igrati licemjernu igru, pokušati se prikazati kao hladan tip koji to misli, međutim on je u političkom polju licemjeran. Politika je sama po sebi licemjerna ali postoje neke granice i nešto što ni politika ne podnosi. Međutim on ide do kraja, izabrao je te dvostruke aršine i igra na tu kartu, dok drugi igra sasvim otvoreno.

Ako se sjetimo Jugoslavije, vidimo da je Milošević igrao igru koju sada igra Čović, tobože branio Jugoslaviju a sve činio da se ona raspadne a Tuđman je bio onaj koji je otvoreno rušio Jugoslaviju. Sada imate da Dodik otvoreno ruši Bosnu i Hercegovinu a Čović se poziva na nju kao što se Milošević pozivao na Jugoslaviju i čini sve da ona nestane kao što je Milošević činio da Jugoslavija nestane.

Ovo što oni rade zapravo stavlja na ispit međunarodnu zajednicu sa stanovištva provođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma ili njegove eliminacije i zamjene za nešto bolje a sa druge strane je stavlja i na moralni ispit, da im otvoreno kažu do kada će ovo više gledati. Međunarodna zajednica vidi više od nas. Imaju podatke i sve ono što mi kao građani BiH nemamo, ali dovoljno vidimo da možemo zaključiti o čemu se radi. Dakle, oni su na potezu, hoće li ih smirivati brutalnim metodama ili će to uraditi diplomatski, to ne znam, ali sve ovo je poziva na odgovornost. Odgovornost i prema svojim građanima a ne samo prema nama u BiH jer svoju politiku šutnje na neki način moraju da opravdaju.

Dodik je nakon oslobađajuće presude Naseru Oriću pozvao Srbe da napuste institucije BiH, Sud i Tužilaštvo. Koliko bi to napuštanje obzirom na određene konskevence moglo da bude pogubno po RS a koliko Dodik tek s tim blefira?

On igra svoju igru i on je u pitanju a na RS, i to vrlo dobro zna. Jedina karta je očuvati sebe i zato povlači takve iracionalne poteze i pod svaku cijenu, po logici, cilj opravdava sredstvo, i to je njegov blef, jer je izgubio poziciju. Već je propali političar i nikome ništa ne znači ni regionalno a kamoli šire. Toga je svjestan a zna da mora ostati na vlasti da bi sačuvao sebe od istraga i svega onog što jednog dana mora doći na red. Prema tome, igra na zadnju kartu, vadi taj džoker paradoksa i igra potpuno iracionalno. Do kada će to trajati, to je pitanje, ali utopljenik se hvata za slamku. Nijedan s njom nije spasio ali je svaki vjerovao da to može biti spasenje. Orić je njemu, jutros, ta slamka za koju se on grčevito drži.

Vučić je komentarišući isto, u svome stilu pozvao da "Srbi ne kažu nijednu ružnu riječ o Bošnjacima", a opet između redova kazao isto ono što i Dodik, da je sud protiv Srba, da srpska suza ne vrijedi kao ostale i tome slično. Kako gledate na takav pristup?

Ovo što je na površini to je upućeno prema međunarodnoj zajednici a ovo što je između redova, što znamo čitati i što znaju čitati njihovi građani, sve se tu razumije i to obje strane razumiju. Prema međunarodnoj zajednici se tako igra javno a ispod toga ćemo govoriti nešto sasvim drugo i zapravo njima ova presuda od jutros savršeno odgovara. Oni koji rade protiv ove zemlje, njima sve odgovara, šta god uradite. Ako se branite, onda kažu vi nas napadate, sad ćemo biti još gori, a ako pustite da ostvaruju svoje ciljeve, onda nema potrebe da mijenjaju išta. Neće da prihvate ovu zemlju, izuzev verbalno i retorički a sve praktično rade protiv nje. Šta god uradite idete im na ruku. Ali ja se tome ne čudim. Rade šta rade, a politika trpi sve.

(SB/Vijesti.ba)

[Haman2]

[quote]ABDULAH SIDRAN: „Daytonski sporazum su nametnuli neprijatelji BiH; subkultura je zamijenila pravu kulturu“



Svjetsku slavu stekao je kao pisac scenarija za višestruko nagrađivane filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Praznik u Sarajevu", "Kuduz", "Savršeni krug", a popularnost je kroz pisanu riječ, svoje znanje, stavove i razmišljanja, dobio i na domaćem terenu, što je rijetkim pošlo za
Adbulah Sidran, pisac i akademik, zbog svoje iskrenosti i neprestane donkihotovske borbe, stekao je armiju fanova, ali i zakletih neprijatelja kojima ne odgovara ni on, ni njegovo kritikovanje anomalija koje su se duboko uvukle u naše društvo. Ali to ga nije usporilo, naprotiv, pronašao je efikasniji način, pa sada putem društvenih mreža svakodnevno i u 73. godini podsjeća na borbe običnih ljudi. On ne dopušta, kroz ono što piše i što javno govori, da zametnemo njihove sudbine. Sidran nas podsjeća kako je čovjek i biće nade.
.
Sidran je čovjek bogate biografije, autor je najljepših pjesama, dramskih tekstova, scenarija i knjiga. I uvijek nešto piše, njegova znatiželja je preširoka, ima zapise, dokumente i bilješke, za koje mu ne bi bilo dovoljno ni sedam života da desetinu toga uobliči u književnu formu.

U intervjuu koji je dao za Faktor otvoreno je govorio o današnjoj BiH, a s obzirom na to da je posljednjih godina vodio bitku za zdravlje, intervju smo otvorili tim pitanjem.

Vodili ste žustre bitke sa bolestima. Kakvog ste zdravlja sada?
- Narod zna da sam ja prebolio neke bolesti koje se rijetko i teško savladuju, i da se dvije-tri godine već nalazim u rukama, sretan sam u tim rukama, narodne, veoma uvažene ljekarke, one koja poštuje tradicionalnu narodnu medicinu, i zna sve o biljkama, Ramize Idrizović iz Bijelog Polja. Svako jutro i svaku večer već dvije godine, u januaru će biti tri, uzimam njenu terapiju.

Aktivni ste kako ste rekli, kao da vam je 50, iako ste u 73. Kako uspijevate tu snagu pronaći u sebi, s obzirom na to da današnje vrijeme nije naklonjeno piscima i umnim ljudima?
- Pa dobro sad, svi znaju da ja imam jednu lijepu porodicu. Svi koji mene znaju, znaju da svoj život dugujem svojoj supruzi Sabiji i da bez njene podrške i razumijevanja djece Tarika i Amre sve što pričam bilo bi nemoguće. Uvjet da bi se u ovom dobu koje je takvo, ja mislim da nikad gore nije postojalo, da bi se opstalo, čovjek se hvata za tu slamčicu unutarnje harmonije koju može dosegnuti raznim putevima. Ne znam jeste li primijetili, ali mnogi traže snagu u prakticiranju joge, meditacije. To je sve raširenije. To su zapravo antistresni postupci i procedure, jer svijet se prozlio do te mjere da nije moguće razumjeti, niti da može biti Božija volja toliki stepen zla na planeti kao takvoj. I kad sužavamo do kućnoga praga, to je pakleno iskustvo.

Vi ste među rijetkim koji javno kažu sve što misle. Sada svoje stavove iznosite i putem društvenih mreža. Šta Vas posebno iritira u našem okruženju? Može li se više išta promijeniti u ovoj zemlji?
- Gledajte, mi smo žrtveno janje jednog nemoralnog političkog međunarodnog sporazuma i koliko god bilo grijehova na našoj strani, pogrešnih poteza, neznanja, nepameti, u krajnjoj liniji taj tzv. mirovni sporazum Dejtonski je nešto što onemogućava napredak. On je stvoren da državu Bosnu privede nestanku koji bi izgledao prirodan. Vidim potrebu da se udruže političke snage, pa i ove koje postoje formirane kao partije stranačke, građanska udruženja, nevladine organizacije, na osporavanje Dejtonskog sporazuma, jer on je sam sebe učinio ništavnim time što nijedno od njegovih poglavlja nije provedeno ni 20 procenata. Prema tome, ja nisam politolog niti sam prorok, da bih mogao znati šta bi slijedilo, ali mi živimo laž! Međunarodna zajednica ovdje od nas traži da sarađujemo sa onima koji ne žele da Bosna postoji. Nama su u upravljanju Bosnu gradili oni koji su je uništavali i koji su sada samo promijenili mehanizme kojima isti posao rade. Dakle, taj međunarodni sporazum, koji je zapravo nelegalan, on ima samo politički legitimitet. Nema ni pravni, ni moralni, ni etički, ni povijesni, ni nikakav drugi. Ima samo legitimitet vojne sile, autoriteta, dakle političke volje velikih sila. Postoje međunarodni sporazumi po kojima bi se automatski mogao smatrati ništavnim, jer u okolnostima u kojima je doveden međunarodna prava nisu regularna. Da se nešto događa u vojnoj bazi da se događa u uvjetima koje znate da ih ne opisujem. Kad se prizna istina da međunarodna zajednica u našem primjeru tjera da sarađuju centrifugalna i centripetalna sila, rezultat te saradnje može biti samo haos.

Koji mi već živimo?
- Pa živimo 25 godina. Iz toga se može izvući samo jedan zaključak, da svjetski faktor odlučivanja, ja ne znam ko je to, ne želi opstanak države, da se zove Bosna i Hercegovina, ne žele njen opstanak i da je cijela konstrukcija koja je na djelu, zapravo jedna vrsta mađioničarske igre. Šta je njen cilj? Cilj je dovesti opštu svijest do toga da je moralo doći do uništenja i nestanka te zemlje. Ja sam to dijagnosticirao dvijehiljade i neke godine u jednom intervjuu za italijanske novine, pa sam kazao ovako. Pitali su me šta je cilj prisustva međunarodne zajednice u BiH, a ja sam odgovorio: "Cilj je da se nestanak države Bosne i Hercegovine i vjerovatni nestanak jednog njenog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, tj. bosanskih muslimana, da se stvori iluzija o neminovnosti, da je to dakle bilo neminovno. Jer oni nakon svega mogu kazati: "Mi smo učinili sve što je bilo u našoj moći, i pokazalo se nakon 20 godina da je ta ideja nemoguća". I zato je i u opticaju kod četnika ili drugih tipova protivnika naše države taj termin nemoguća država. Po čemu bi bila nemoguća? Nemoguća je ako stvari gledaš iz rasističkog ugla. Nemoguće je naravno da metnu zmiju i žabu u isti kavez. Jedno drugom ne daju da postoje.

Ovo su moje opservacije koje morate smatrati laičkim, jer ja ne pretendujem na njihovu sociopolitičku relevanciju, ali, privodim kraju svoj život i to što je moje političko iskustvo ima valjda vrijednost bar jedne ili dvije godine studija na Fakultetu političkih nauka. Tužan sam, beskrajno sam tužan i ko god vam kaže da je nešto tako moralo biti, taj vam je slagao. Ništa nije moralo biti ovako. Od privatizacije do tranzicije, ništa nije moralo. To je bila politička volja iz oligarhija aktuelnih u desetak godina prije 92. koje su našle fenomenalan način da se taj prijelaz iz jednog društvenog sistema u drugi, da se obavi savršeni zločin jedne epohalne pljačke. Sve drugo su bili instrumenti, alati, varke kojima je narod lako podlegao. One se i danas događaju. Svaka laž o ćirilici i latinici, o nazivu jezika, postojanju himne i teksta himne služi u održavanju naroda u stanju blentavosti. Jer kad se oni sastaju po ovim usputnim kafanama i hotelima, oni su zagrljeni i veseli, razgovaraju o tome gdje se veliki novac događa, kako mogu formirati svoje stečevine da eventualno nekim promjenama ne bi bile ugrožene. Praktično, jedan šofer iz Hercegovine iz Ljubuškoga, šofer, kamiondžija, danas general hrvatske vojske Ljubo Ćesić Rojs, pokazao se filozofom, pokazao se pametnijim od svih drugih kada je prije 15 godina kazao: "Ko je jamio, jamio".

Ovih dana mediji upozoravaju da Bosni prijeti da postane zemlja staraca, jer sve više mladih odlazi iz nje u potrazi za boljim životom. U konačnici, hoće li se to zaista dogoditi?
- Ja sam neki dan sa Goranom Milićem o tome razgovarao dugo. Radili smo promocije izvanredne knjige "Čuvarkuća" pisca Tarika Đodića, pa kad se putuje, to su prilike za duge razgovore. Obilazili smo gradove srednje Bosne i tamo imate izvanredne primjere veoma uspješnih poduzetnika koji vam daju sliku optimističnu. Zapošljavaju stotine ljudi. Takvi primjeri iznimki nas obavezuju da se nadamo i da tražimo nadu u takvim ljudima i omogućavanju da se stvaraju novi takvi ljudi. Sa druge strane, ono što doživljavamo pojedinačno, mi koji nismo obuhvaćeni nikakavim pozitivnim trendovima, ne vidimo perspektivu. Ja sam objavio knjigu "Oranja mora" koju sam završio tekstom kojim smatram važnim, i koji odgovara na vaše pitanje: "Odlazimo, a ne znamo šta kazati djeci".

To je drama moje generacije. Ja ne mogu svom sinu kazati s punim uvjerenjem da je to ispravno: "Sine ostani u BiH, to je tvoj hljeb, tvoja, zemlja, tvoja domovina, tvoja sudbina. Ne želim da ideš u svijet. Hoću da ostaneš Bosanac, Bošnjak i da se naše pleme bosansko pa i porodično ne zatre". Ili je pametno kazat: "Sine, pakuj se iz ovih stopa ako želiš da opstaneš i da se naše porodično biće ne zagubi u sirotinji, u bijedi, jadu". Ne mogu biti pametan. Ja bih znao s nekim kompetencijama kad bi bilo da sam mlađi, kad bi bila vlast koja to hoće. Znao bih ponešto pametno uraditi u obrazovanju, školstvu, kulturi, to je ono što je moj život. Sad je to pitanje za mene irelevantno, jer sam prešao u godine, pa niko apsolutno računa ni u kom smislu da mogu biti korisni ljudi od 73 godine. A postoje razne vrste mojih projekata koje stoje u ladicama naših političara, načelnika, predsjednika, ovog ili onog, i u tom smislu ja mislim da još uvijek mogu biti, i jesam korisno društveno biće. Najteži osjećaj kod starih ljudi je osjećaj društvene nepotrebnosti. Taj osjećaj mene nije dotakao trunke jedne. Ja ponavljam po stotinu puta, ljudi shvatite da se Sidran ne bori za živog Sidrana, Sidran se bori za mrtvog Sidrana. Ljudi moji shvatite napokon da se Sidran ne bavi politikom nego etikom.

Na Facebooku ste nedavno vodili raspravu koja je dobila sudski epilog...
- Ja sam prepoznao da se u sferi nevladinih organizacija razvija jedna struktura lezihljebovića, ljudi koji žive od nekih fiktivnih programa, koji su savladali tehnologiju apliciranja. I u tom smislu uz pomoć modernih medija kakav je internet, Facebook, razvili su se eksperti da žive ni od čega, da žive na račun lopovluka. Ja sam na tom frontu napravio neku gužvu, o tome se nešto i pisalo, neke se stvari vrte po sudovima, pa kad sam ja uspio da jedan izrazit primjer po mom mišljenju negativne društvene pojave, korištenja elektronskih medija u svrhu ličnoga finansijskog profitiranja, uspio iz lavora Facebooka prebaciti na tračnice pravosuđa, mislim da sam uradio korisnu stvar, makar se to vrtilo budućih 20 godina. Uglavnom potrebno je i neophodno taman da trunke nade nemamo, naš je cilj boriti se, jer jedino time dokazujemo svoje ljudsko biće.

Ne moram pobijediti, ali ja ću se boriti dok ne crknem da ostvarim ono što moje biće osjeća kao pravično. Ima me posvuda pomalo, negdje me je i previše. Pa sam puno negdje i dodijao ljudima, jer ja sam 50 godina javna ličnost, pa su pravili i viceve. Kažu: "Otvorim Oslobođenje, Sidran, otvorim Avaz, Sidran, otvorim ovo, Sidran, otvorim frižider, Sidran". I meni je razumljiv taj otpor koji se javlja, ali mi nije razumljiv jedan užasno štetočinski rad koji pojedini profesori na katedri za književnost Filozofskog fakulteta rade protiv savremenih pisaca koji nisu njima po volji. To nećemo govoriti za širu javnost, ali ljudi iz struke to znaju. Privatizacija katedre za književnost od strane jednog profesora ide do te mjere da cijele etičke skupine pljuje, vrijeđa, univerzitetske profesore, pojedince. To svi znaju, ali se te stvari tolerišu. Nisam dovoljno jak, ja nemam nikakvu političku stranku za sobom ni u kom smislu, nemam činovništvo državno, ja još nisam imao susret ni sa jednim ministrom kulture, niti sam ja tražio niti su me zvali pa da kažu: "Sidrane ti si u kulturi 50 godina, ti si sarađivao sa većinom ministara dosadašnjih, imaš li šta savjetovati, imaš li se na šta požalit' ". Za mene je to ružna činjenica.

Vaši statusi na Facebooku vrlo su životni, njima definišete svijet koji Vas okružuje. Pronašla sam jedan vrlo zanimljiv, ali i istinit, posebno u Vašem slučaju: "Od svih nevaljalština u našeg čovjeka najružnija je ta što s lakoćom prosuđuje i u stvarima o kojima ništa ne zna".
- Ta tema spada u nauku koja se zove karakterologija. Ja ovdje nisam mislio samo na bošnjački narod, može se to proširiti na cijeli prostor bivše države, jer ima otprilike korijene u sličnim povijesnim okolnostima. Ali i na takve moje iskaze ja doživljavam neprijatnosti, vrijeđanja: "ko sam ja da pametujem". Kao da sam ja kriv što mi je Bog dao više darovitosti nego tim koji imaju zvanja i titule, a ništa ni o čemu ne znaju. Imaju od Brana Petrovića stihovi, ja ih ne kazujem kao svoje, ali na tom tragu doživljavam poneka pljuvanja koja idu prema meni, pa kažem kako je Brano rekao: "Filozofi plaču, stare simpatične budale, koji sve znaju, a ništa ne znaju o svijetu". Ja sebe nazivam životologom, ja sam to.

Dakle, smatram da dobro poznajem život, mada mi nije pomoglo da izgubim naivnost. Mene je vrlo lako prevariti. Najprije tražim pozitivne crte u čovjeka, pa se za njih uhvatim i izgradim neku relaciju koja postane i emotivna, a onda mi teško pada prepoznavanje jedne po jedne negativne strane i to je nešto što je veoma rizično. Imao sam jednu sentencu na tu temu koja je glasila "tragična je spoznaja da mnoga od naših prijateljstava počivaju na količini neznanja jednih o drugima". Pazite, vi gradite prijateljstvo, a nakon 50 godina saznate neki detalj koji sve sruši u parampačad. Sve ovo što ja sad mudrijam rezultat je godina i iskustva.

Nijedno iskustvo nije bilo lagano niti je prošlo bezbolno, pa se ne stidim kazati da sam mnoge noći sam samcat plakao. Gledam u plafon i plačem. U spoznajnoj ravni plačem. Stravična je spoznaja da činjenje dobrih djela ne može proći nekažnjeno. Meni se potvrdilo milion puta. I šta drugo nego uznemiren od takvih saznanja nego gledati u plafon i plakati. Ja se dakle održavam i zahvaljujem Bogu što je tako, time što imam okruženje ljudsko divno, plemenito. Ako bismo mi imali u kući recimo 100 KM, pa ja brzopleto nekome posudio 50, pa prijavio ženi: "Zeznuo sam se maloprije, nešto me spopalo pa prepolovih ono", ona bi rekla: "A ima u mene 50, mogao si mu dati cijelu stoju". Jedna vrsta podudarnosti karaktera, sličnosti. Nemam dakle ja snagu i niko je nema da sam kroz život prolazi i da relativno normalno funkcioniše.

Da se nadovežemo na status. Upravo su oni koje opisujete u njemu užasne stvari rekli i o Vašoj kćerki Mirandi.
- Ta Miranda, ne smijem je ja hvaliti jer sam joj otac, ali ona je veteran u našoj diplomaciji. Ona je u diplomaciju ušla kao izbjeglica u Zagrebu jer je tadašnja ambasadorica formirala tim i prepoznala u njoj školovanu profesoricu. Miranda je diplomirala u decembru '91, govori tri-četiri jezika. To je bila prva ambasada koju je BiH napravila u svijetu i u tom smislu moja kćerka ide u veterane bh. diplomacije i spada u vrhunske kadrove kojim tamo raspolažu. Ona nema nikakvu stranku iza sebe. A naš ovdašnji čaršijski mentalitet o kojem smo govorili maloprije, i po portalima i usmenim okupljalištima svakojakim, pljuje po tome.
Nikad da se govori o herojstvu i ne znam kakvom junaštvu kojim sam ja prošparto rat u BiH, to niko živ ne pominje, da sam ja bio na svakoj prvoj liniji do koje sam mogao doći. Oni danas laju: "Ja, ja, lako je njemu, smjestio fino kćerku u diplomaciju". A moja Miranda i Bisera Turković se srele u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj. I nije lako trpjeti tone laži koje produciraju svakodnevno na vas i ostati pribran, normalan i djelovati.

Mak Dizdar je Bosnu i njene žitelje opisao prkosnim i ponosnim. Jesu li oni to i danas ili su poprimili neki novi oblik?
-Preteško je pitanje. Mak se pozivao na jednu neospornu činjenicu da u pisanoj i materijalnoj baštini Bošnjana, žitelja srednjovjekovne bosanske kraljevine, najprije banovine pa kraljevine, uistinu postoje strahovito jaki dokazi da je taj Bošnjanin bio prkosan čovjek, čovjek ponosa, čovjek miroljubljiv, otvoren, i u to ne može biti nikakve sumnje. Šta je rad vremena, ima u Marksa čuvena rečenica, ako nije preuzeo Hegela: "Rad vremena na uništavanju smisla", da li se takav jedan proces mogao dogoditi recimo dolaskom pa odlaskom otomanske imperije, zatim razbošnjavanjem bosanskih pravoslavaca i katolika, oni su također bili Bošnjani, pa bi danas bili Bošnjaci. Taj proces je obavljen krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Da li je u tim procesima moglo doći i da li je došlo do gubitka takve karakterološke supstance, ne bih se usudio kazati, ali vjerujem da jeste moguće.

Jer, prepoznajemo u ponašanju današnjeg čovjeka mnogo elementa kmetske psihologije. Prema tome, bit će da se dogodilo nešto što nije usavršavalo karakterološka svojstva ovdašnjeg pučanstva nego da ih je krnjilo, možda je to dio planetarnog procesa razvoja kolektiviteta. Ja to ne znam, ali osjećam da se današnji čovjek ni u čemu ne ponaša na način čovjeka hrabrosti, čovjeka slobode. To je taj takozvani neoliberalizam koji je producirao milione okova nevidljivih kojima smo mi vezani. Ja, koji sam relativno veliki lajavac, vi hvalite moje slobodno pisanje, ali nijedan tekst nisam napisao da nisam 10 i 50 puta zastajao smijem li ovo i ono, kako ipak upakovati ono što se ne smije, a da prođe. Nevidljive su te stege, a potpuno su moćne kao da su od čelika i okova i niti kojima smo mi od slobodnih ljudi pretvoreni praktično u robove. Neko je to prihvatio dobrom voljom.

Koga smatrate najviše odgovornim za takvo stanje?
- Javnu univerztetsku zajednicu smatram veoma odgovornom za takvo stanje u društvu, za stanje ne talasaj politike. Jer univerzitetska zajednica broji nekoliko stotina hiljada ljudi, profesora, nastavnika, docenata, asistenata, i to bi morala biti ogromna sila koja bi radila demokratski legitiman pritisak na ono što su politički i društveni faktori odlučivanja. Međutim, ona je sebe u ovom dobu tranzicije nekako ipak ugodno smjestila. Nismo imali štrajkove univerzitetskih profesora. On skokne jednom dva-puta sedmično na Univerzitet u Travniku, u Novom Pazaru, i dok ja živim od 350 KM penzije, oni nikad nisu ispod desetak hiljada. A morali bi biti, po onome što je planetarna tradicija civilizacijska, generatori društvenog napretka pa i društvene pobune. To je nešto što je tužno, ružno kao spoznaja. Ne žele se odreći svog komformizma u kojem žive i odlučili su da šute, da istinu, koja je poružna po vladajuće faktore ne izgovaraju, odlučili su da sebe nađe tu na bilo kakav način, a naravno ako je ekonomski i finansijski sposoban, ne studiraju mu djeca ovdje, čak ih više ne šalju ni u srednje škole. To je naša tragedija.

Znam da imate mnogo napisanog materijala, ali dešava li se šta konkretno na njihovoj realizaciji?
- Ja radim ono što moram raditi da bih mogao preživjeti. Od knjiga se ne može živjeti. Tri izdanja romana "Oranje mora" su rasprodana, što je kulturna senzacija. Ja sam mnoge stvari radio posljednjih godina u Sarajevu koje su spektakularne. Pazite, držati dvije i po godine književne večeri kao "one man show", gdje sam imao i muziku i likovnu umjetnost, politiku i humor, i naplaćivati za to ulaznice, a da to prođe neregistrovano. Zato nemam radost u planiranju svojih budućih književnih projekata. Radost pisanja mogu doživjeti samo u trenucima istinskog poetskog nadahnuća, i tu sam napravio nedavno jednu pjesmu, za koju vjerujem da je važna i da će biti važna sve više i više. Za mene je to dovoljno. Ja neću prositi nikakvu naklonost.

Šta je sa filmom koji ste trebali raditi sa Ademirom Kenovićem?
- Ta se stvar odgodila, jer nismo stigli aplicirati na slovenačku fondaciju. Kod Ademira su ostale informacije. Ništa više o tome ne znam. Vraćam se ponovo na katastrofalno stanje ovdje u kulturi. Ja imam četiri genijalna scenarija, koja nema ko ni da finansira, ni da snima. Kako ja mogu sjesti i pisati scenarij kad mi četiri plaču u ladici i vrište što krepaju? I to sam protumačio na način čovjeka koji je spakovao kofere da ode onamo. Stan sam napravio veoma dobar, istekao mi je kredit. Imao sam kredit 155.000 KM, bio je pod hipotekom. Moja porodica, da sam umro u tih 15 godina, koliko sam ga otplaćivao, sa mjesečnom ratom od 830 KM, moja porodica bi bila deložirana. U svoj veliki uspjeh ubrajam i to, da sam doživio da vratim kredit, a pomogli su mi i neki ljudi, koji ne žele da ih pominjem. Kad sam ulazio u to kazao sam "pa hoću li ja to i iz groba plaćati", jer nisam mogao vjerovati da ću dočekati 2017. godinu.

A evo, hvala Bogu, ja sam je dočekao, i u avgustu mjesecu dočekao papir isplaćena zadnja rata. To je veliko uzbuđenje. Za moj rođendan, 2. oktobra, stiglo mi je pismo da sam završio sa kreditom. To mi je bio najljepši poklon, najljepša poruka za moj rođendan. Ja dakle djeci ostavljam nešto što je pretvorivo u novac, ako se raziđu po svijetu. Neće biti nečega čega sam se bojao, da ih je tata, otac, babo, ostavio u belajima, užasima, paklu. Može biti da je i dobro što četiri napisana scenarija stoje u nasljeđu moje Mirande, Tarika, Amre, Hene. Doći će normalnije doba. Kad bi sad meni neko kazao - hajmo snimati film "Prvi put sa ocem na izbore", a to je nastavak filmova "Dolly Bell" i "Otac na službenom putu", ja ne bih mogao naplatiti više od 50, 60, 70 hiljada maraka, a to na Zapadu vrijedi 150.000 eura. Onda sam pomišljao da je sudbina odozgo određena da to ostane nesnimljeno kako bi moja djeca, eventualno u normalnom vremenu, jer ta roba nikad neće devalvirati, mogla uzeti realne pare za 10, 20, 30 godina. Pa sam se sa tim pomirio.

Mnogi misle da Vi zapravo imate puno više imovine u Goraždu, Tešnju i gdje sve ne...
- Ljudi laju, sarajevska čaršija je zla! I do mene je došlo, ne iz jednog izvora, pitanje: "A šta je sa stanom u Goraždu, šta je sa stanom u Tešnju, a eno mu kuće tamo, a šta je sa stanom iz prvog braka..." Ja nigdje ništa nikad nisam imao, niti mi je ijedna država dala. Međutim, ove bljutavosti i laži koje bacaju isti ti krugovi o kojima sam govorio, služe onome što su njihovi privatni interesi u karijeri, finansijama, zavisti običnoj ljudskoj. Njima je nezamislivo da sam ja pedeset godina bio alkoholičar, a da sam sada čovjek koji na to gleda potpuno ravnodušno, i slobodan od svake vrste i zavisti i poroka itd. Njima je nezamislivo da ja sa lakoćom pišem. Oni kada čitaju svoju poeziju, ne znaju je govoriti, čitaju je iz svojih knjiga i mucaju je dok čitaju, ne znaju ni šta su napisali. Pa im je teško mene gledati kada dva i po sata iz glave govorim svoju i tuđu poeziju. Ja im djelujem zbilja nestvarno. A nisam ja kriv ako je Bog, kad je dijelio talente, malo pregeo na moju stranu, ne smiju mene kriviti zbog toga.


I Vaši prethodnici su bili na udaru laži, kritika. Svaki uspješan čovjek je. Mi ne znamo prihvatiti nečiji uspjeh, pokazalo se to kroz historiju.
- Ne postoje stvari koje se ne mogu popravljati. Hajmo poći od dva primjera. Kada slušamo turbo folk odvratnu muziku, urednici će vam kazati da to puštaju jer narod voli, a ja tvrdim i neka neko napravi eksperiment, ako bi tri puta puštali Carla OrfFa "Carminu buranu", tri puta na dan na 50 radiopostaja u BiH, za mjesec bi narod pjevao te arije. Dakle, može se ako se hoće, ali se neće, jer vlastodršcima, onima kojima je dobro, ne odgovara promjena. Drugi primjer je bio takođe važan. Nama se dogodilo da je subkultura skinula sa pijedastala kulturu i sjela na njeno mjesto. Predsjednici naših država, predsjedništava, partija, stranaka... smatraju da moraju biti u prvom redu nekog folk pjevača, a nikad ga nećete vidjeti u operi i pozorištu, da jeste tamo gdje je kultura. Kad bi naš čovjek viđao jednom nedjeljno da predsjednik ovaj, predsjednik onaj, važni ljudi, konzumiraju kulturu, pa išao bi tim putem, ne bi išao putem kud ga Dodik vodi kad onu đilkošku pjesmu zapjeva u mikrofon kao na svadbi, najteže seljačke primitive. Ne mogu se miriti sa tim da stvari moraju biti kakve jesu. Nijedna stvar naopaka ovdje ne mora biti takva i može se raditi na njenom ispravljanju.

(faktor.ba / SB)[/quote]

[Haman2]

GENIJE IZ SMILJANA, INTIMNO: Nevjerojatan intervju s Nikolom Teslom skrivan 116 godina

Teslini izumi daleko su nadilazili samu struju - imao je izvanredna otkrića vezana za wireless radio komunikaciju, motore s turbinama, helikoptere, fluoroscentna i neonska svjetla, torpeda i rendgenske zrake....



Do svoje smrti, Tesla je imao oko 700 patenata, a jedan njegov intervju koji je navodno bio skrivan punih 116 godina, koji je 1899. dao časopisu Besmrtnost, prenio je Ancient Code, prenosimo dio intervjua.


Gdine Tesla, stekli ste slavu muškarca koji se upleo u kozmičke procese. Tko ste zapravo vi?
Tesla: To je pravo pitanje, gdine. Smith, i pokušat ću vam dati pravi odgovor na njega.

Kažete da dolazite iz Hrvatske, iz dijela koji se zove Lika, stjenovitog kraja gdje ljudi sade drva i gledaju zvjezdano nebo?
Tesla: To je istina. Ja sam ponosan na svoje srpske korijene i svoju domovinu Hrvatsku.

Futuristi kažu kako je 20. i 21. stoljeće rođeno u vašoj glavi, slaveći okretno magnetsko polje i opjevavajući himne indukcijskim motorima. Njihovog tvorca nazivaju lovcem koji je u svoju mrežu uhvatio svjetlost iz dubine Zemlje, i ratnikom koji je zarobio vatru iz neba. Otac izmjenične struje učinit će da fizika i kemija zavladaju polovicom svijeta. Industrija će ga proglasiti za svog vrhovnog sveca, a bankari za najvećeg dobročinitelja. U laboratoriju Nikole Tesle prvi put je razbijen atom. Tu je stvoreno oružje koje vibracijama izaziva potres. Tu je otkriven i crni kozmički zrak. Pet rasa molit će mu se u Hramu Budućnosti, jer ih je naučio velikoj tajni da se Empedoklovi Elementi napajaju životnim silama iz etera.
Tesla: Da, to su neka od mojih važnijih otkrića. Ja sam ipak poražen čovjek. Ja nisam ostvario ono najveće što sam mogao.

Što je to, gospodine Tesla?
Tesla: Htio sam osvijetliti čitavu Zemlju. U njoj je dovoljno elektriciteta da postane drugo Sunce. Svjetlost bi sijala oko ekvatora, kao prsten oko Saturna. Ljudski rod nije sazreo za veliko i dobro. U Colorado Springsu napojio sam Zemlju elektricitetom. Isto tako je možemo napojiti i drugim energijama, kao što su pozitivne psihičke energije. One su u glazbi Bacha ili Mozarta, ili u stihovima kod velikog pjesnika. U Zemljinoj unutrašnjosti postoje energije vedrine, mira i ljubavi; njihovi izrazi su cvijet koji raste iz zemlje, hrana koju dobivamo iz nje i sve ono što je čini čovjekovim zavičajem.

Ja sam proveo godine tražeći način na koji bi te energije mogle utjecati na ljude. Ljepota i miris ruže mogu se uzimati kao lijek, a sunčeve zrake kao hrana. Život ima beskonačan broj vidova, a dužnost znanstvenika je da ih pronalazi u svakom obliku materije. Tri stvari su bitne u tome. Sve što činim je traganje za njima. Znam da ih neću naći, ali neću ni odustati od njih.

Koje su to stvari?
Tesla: Jedno je pitanje hrane. Kojom zvjezdanom ili zemaljskom energijom nahraniti gladne na Zemlji? Kojim vinom napojiti sve žedne, pa da im se srce razveseli i da shvate da su bogovi?
Druga stvar je - kako uništiti energije zla i patnje u kojima prolazi čovjekov život? One se katkad javljaju kao epidemije iz dubine svemira; u ovom stoljeću te bolesti su se sa Zemlje raširile po svemiru.

Treća stvar je - postoji li u svemiru suvišna svjetlost? Ja sam otkrio zvijezdu koja, po svim astronomskim i matematičkim zakonima, može nestati, a da se naizgled ništa ne izmijeni. Ta zvijezda je u ovoj galaksiji. Njena svjetlost se može zbiti do takve gustoće da stane u kuglu manju od jabuke, a težu od Sunčevog sistema. Religija i filozofija uče da čovjek može postati Krist, Buda i Zaratustra.

Ono za čime ja tragam luđe je, veće i još više nemoguće. To je - što učiniti da se u svemiru svaki čovjek rodi kao Krist, Buda i Zaratustra.

Ja znam da je gravitacija naklonjena svemu što treba letjeti i moja namjera nije napraviti leteće naprave (avion ili raketu), već čovjeku povratiti svijest o njegovim vlastitim krilima… Dalje, ja pokušavam probuditi energije koje se nalaze u vakuumima. Vakuumi su najveći izvori energija; ono što se smatra prazninom samo je manifestacija neprobuđene materije. Nema praznine na Zemlji, niti u svemiru. U crnim rupama, o kojima govore astronomi, najmoćnije su energije i izvori života.

Na prozor vaše sobe u hotelu Waldorf-Astoria, na trideset trećem katu, svakog jutra slijeću golubovi.
Tesla: Čovjek mora biti sentimentalan prema pticama. To je zbog njihovog krila. I on ih je nekada imao, prava i vidljiva!

Niste prestali letjeti još od onih davnih dana u Smiljanu!
Tesla: Želio sam poletjeti s krova i pao sam, pogrešni dječji proračuni. Ne zaboravite, mladiću, krila su sve u životu!

Nikada se niste ženili, nije poznata nijedna vaša ljubav prema nekoj ženi. Fotografije iz mladosti prikazuju vas kao izuzetno lijepog čovjeka.
Tesla: Ne. Nisam. Dva su puta: mnogo ili nimalo seksa. Sredina služi za obnavljanje ljudskog roda. Previše seksa kod izvjesnih ljudi pothranjuje i snaži vitalnost i duh. Suzdržavanje od seksa to isto čini kod drugih ljudi. Ja sam izabrao taj drugi put.

Vaši obožavatelji žale što napadate teoriju relativnosti. Čudna je vaša tvrdnja da materija nema energiju. Sve je prožeto energijom; odakle ona?
Tesla: Najprije je bila energija, potom materija.

Gospodine Tesla, to je kao kada biste rekli da ste vi rodili svog oca, a ne on vas.
Tesla: Upravo tako stoji stvar sa rođenjem svemira. Materija je stvorena iz prvobitne i vječne energije koju znamo kao svjetlost. Zasjala je i pojavile su se zvijezde, planete, čovjek i sve što je na Zemlji i u svemiru. Materija je izraz beskonačnih vidova svjetlosti; zato je energija starija od nje.

Postoje četiri zakona stvaranja. Prvi je da je izvor svega u Nepojamnom, crnoj čestici koju um ne može zamisliti, niti matematika izmjeriti; u tu česticu stane cijeli svemir. Drugi zakon je širenje tame, koja je prava priroda svjetlosti, iz Nepojamnog i njen preobražaj u svjetlo. Treći zakon je potreba svjetlosti da postane materija. Četvrti zakon glasi: nema početka ni kraja; tri prethodna zakona oduvijek traju i stvaranje je vječno.

U neprijateljstvu prema teoriji relativnosti idete tako daleko da na proslavama svojih rođendana držite predavanja protiv njenog tvorca.
Tesla: Upamtite nije zakrivljen prostor, već čovjekov um koji ne može da shvati beskraj i vječnost! Da je tvorcu relativnosti to jasno, stekao bi besmrtnost, čak i fizičku ako mu je to po volji.

Ja sam dio svjetlosti, a ona je muzika. svjetlost ispunjava mojih šest čula: ja je vidim, čujem, osjećam, mirišem, dotičem i mislim. Misliti je kod mene šesto čulo. Čestice svjetlosti su ispisane note. Jedna munja može biti čitava sonata. Tisuću munja je koncert. Za taj koncert ja sam stvorio loptaste munje koje se čuju na ledenim vrhovima Himalaja.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/637 ... odina.html

[Haman2]

Hoće li Bosna i Hercegovina u miru izgubiti državu koju je odbranila u ratu?


Omer Karabeg, Radio Slobodna Evropa

Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je zašto se Srbija i Hrvatska nikada nisu odrekle planova o podeli Bosne i Hercegovine. Sagovornici su bili Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakuleta u Beogradu, i Nerzuk Ćurak, profesor Fakuleta političkih nauka u Sarajevu.

Bilo je riječi o tome zašto se Vučić, koji se svaki čas zaklinje da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, nikada nije ogradio od Dodikovih izjava da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, s kojim ciljem hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović lansira priču o 10.000 potencijalnih islamskih terorista u Bosni i Hercegovini, da li je u Srbiji nakon gubitka Kosova ojačala ideja o pripajanju Republike Srpske, kako je moguće da jača savez između Milorada Dodika i Dragana Čovića u vrijeme kada su odnosi između Beograda i Zagreba na najnižem nivou, koliko bošnjačko rukovodstvo svojim vezivanjem za Tursku i njenog predsednika Erdogana ide na ruku planovima Beograda i Zagreba o podjeli Bosne i Hercegovine, kao i o tome može li se Bosna i Hercegovina, koja je u ratu odbranila svoju teritoriju, raspasti u miru.

Omer Karabeg: I Srbija i Hrvatska stalno ponavljaju da su za cjelovitu Bosnu i Hercegovini, ali sudeći po njihovom ponašanju, ta dva susjeda se nikada nisu odrekla Bosne i Hercegovine. Kako, recimo, tumačite činjenicu da Dodik, u prisustvu Vučića, govori da ne priznaje Bosnu i Hercegovinu i da je Republika Srpska samostalna država, a Vučić, koji se svaki čas zaklinje da će poštovati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, uopšte na to ne reaguje?

Korać: Vučić kaže da je za Evropu, a za ministra uzme Vulina. To je inače Vučićev manir. On, na primjer, kaže da je za Evropu, a onda za ministra odbrane uzme Aleksandra Vulina koji na najbrutalniji način pokušava da rehabilituje Miloševića i njegove satrape u uniformama. Taj čovek govori da na vojnoj akademiji treba da predaje general Lazarević koji je pravosnažno osuđen u Hagu. To je Vučićev način. Kada se radi o Bosni i Hercegovini, postavlja se pitanje zašto Vučić apsolutno nikada nije rekao nijednu reč makar da se ogradi od Dodika i njegovih neprekidnih provokacija. Moj je utisak da Dodik ima mnogo direktniju podršku Rusije i Putina nego sam Vučić. On do izvesne mere zazire od Dodika i smatra da bi mu ograđivanje od Dodika, koji inače nije naročito popularan u Srbiji, okrnjilo rejting evropskog srpskog nacionaliste, ako mogu da upotrebim tu sumanutu sintagmu. Zbog toga se Vučić apsolutno nikada nije ogradio od Dodika, niti mu javno uputio bilo kakvu, makar i najblažu kritiku.

Kolindini islamski militant

Omer Karabeg: Slično se ponaša i Hrvatska. Hrvatski poslanici u Evropskom parlamentu nastoje da ubede Brisel da su Hrvati u BiH neravnopravni zato što nemaju svoj enitet, a predsednica Kolinda Grabar Kitarović priča o navodnih 10.000 radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini koji su po njoj pretnja Hrvatskoj i Evropi.

Nerzuk Ćurak: Sve je to sa svrhom i razlogom. Bosna i Hercegovina je očigledno trajno onemogućena da bude država, a ezopovski govor Beograda i Zagreba o podršci teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine priča je za malu djecu. To je način da se sakriju vrlo opasne tendencije kada je u pitanju dalji način rješavanja bosanskohercegovačke krize, jer, nažalost, mi moramo stanje u Bosni i Hercegovini imenovati permanentnom krizom.

Vrlo je zanimljivo da je predsjednica Hrvatske započela svoj specijalni rat pričom o 10.000 potencijalnih terorista u Bosni i Hercegovini, a istovremeno u samoj Hrvatskoj njeguje izvanredne odnose sa liderom tamošnjih muslimana. To pokazuje da se, s obzirom na veoma prisutnu islamofobiju u svijetu, tom pričom žele ostvariti određeni politički ciljevi u Bosni i Hercegovini. Jer, kada se pojavio spin od 10.000 potencijalnih terorista, to je imalo velikog odjeka, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svijetu.

Sve u svemu, radi se nekoj vrsti samoproglašenog tutorstva nad Bosnom i Hercegovinom, o kompleksu više vrijednosti koji – nakon što je intenzivno rastao u Beogradu – sve više raste i u Zagrebu. Ti mali kvaziimperijalizmi nastavljaju da žive i da se reproduciraju.

Velika Srbija

Omer Karabeg: Mislite li da je u Srbiji nakon gubitka Kosova ojačala ideja o pripajanju Republike Srpske Srbiji?

Žarko Korać: Ta ideja je uvek postojala. To je vrlo otvoreno govorio Dobrica Ćosić. On je pred kraj života počeo s velikom užurbanošću da piše knjige – valjda bojeći se da njegovo političko nasleđe ne bude zagubljeno. Naravno da nije, jer to je projekt od koga se nikada nije odustalo. Njegovi zagovornici smatraju da, kada se raspala Jugoslavija, ne može postojati ni Bosna i Hercegovina, koja je na neki način Jugoslavija u malom. Oni smatraju da treba stvarati etničke države i da srpska etnička država treba da obuhvati teritoriju koja se danas zove Republika Srpska. Dakle, ne radi se o tome da je neko obnovio ili ojačao tu ideju, ona suštinski nikada nije bila napuštena sem u jednom kratkom periodu kada Đinđić bio na vlasti. Kada govorimo o Bosni i Hercegovini, njena budućnost zavisi od sudbine dva nacionalistička projekta – hrvatskog i srpskog. Ja ću govoriti o srpskom, pošto ga znam bolje. Srbija je večito opsednuta svojim granicama i izgradnjom neke velike države. Ne postoji svest da je taj projekt istorijski poražen, da je proizveo strašne žrtve i da bi ih opet proizveo, kada bi ga neko ponovo aktivirao. On suštinski nije odbačen.

O tome govori činjenica da se u Srbiji danas rehabilituju generali osuđeni u Hagu koji su bili nosioci tog projekta, da se na mesto glavnog urednika Večernjih novosti, jednog od vodećih dnevnih listova u Srbiji, dovodi Milorad Vučelić, zloglasni propagandista Radio-televizije Srbije u vreme Miloševića. Vraćanjem tih ljudi na političku scenu ova vlast potvrđuje da taj projekt i dalje živi. Taj projekt nije bio usmeren samo protiv Bosne i Hercegovine već i protiv Hrvatske. Ali Srbija je vojno poražena, pa više ne može da ga realizuje u Hrvatskoj, ali pokušava da ga realizuje tamo gde može u sasvim novoj konstelaciji snaga.

Danas je retorika promenjena, danas niko ne sme javno da kaže da Republika Srpska treba da bude deo Srbije, ritualno se svi zaklinju u integritet Bosne i Hercegovine, ali se u nikada ne ograđuju od Dodika. Niko neće da kaže da je Bosna i Hercegovina naša susedna država, da nemamo nikakve pretenzije prema njoj i da nećemo da je delimo.

Kada je ovih dana u medijima u Srbiji komentarisana kriza u Španiji, pravljena je analogija sa Kosovom, ali i sa Republikom Srpskom. Govorilo se i pisalo – ako može Katalonija, što ne bi mogla i Republika Srpska. Koristi se svaka prilika da se kaže da Bosnu i Hercegovinu treba podeliti i da srpski narod, koji tamo živi, ima pravo na samoopredeljenje.

Geopolitičke imaginacije

Omer Karabeg: Koliko pamtim, ni Beograd, ni Zagreb, sa izuzetkom perioda kada je Mesić bio hrvatski predsednik, nisu povukli nijedan potez čiji je cilj jačanje Bosne i Hercegovine kao države.

Nerzuk Ćurak: To su ti pritajeni agresivni nacionalizmi koji uporno forsiraju geopolitičke imaginacije koje naprosto nemaju šanse. Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država. Njene granice i njen suverenitet garantiraju vodeće svjetske sile. U tom smislu, kao što to voli reći moj kolega sa zagrebačkog sveučilišta profesor Dejan Jović, mogli bismo kazati da Bosna i Hercegovina ima najčvršće i najsigurnije granice, jer ima garancije međunarodne zajednice.

Bilo bi krajnje tužno i ne znam kakav bi bio taj svijet u kome bi najsnažnije svjetske sile odustale od svojih garancija. Ulagati toliku energiju u razgradnju susjedne države, iako sva njena povijest govori da je ne možete uništiti, zaista je iracionalno. Jer, protiv koga je to usmjereno? Radeći protiv Bosne i Hercegovine Srbija i Hrvatska rade protiv svih građana te države, znači i protiv onih koje te dvije nacionalističke politike navodno štite. Meni ovo zaista liči na vječito vraćanje istog.

Omer Karabeg: Evo jednog prividnog paradoksa. Odnosi između Srbije i Hrvatske su poslednjih godina na najnižem nivou. Svaki čas se čuju oštre reči na račun onoga drugoga. U isto vreme cveta savezništvo između lidera bosanskih Srba Milorada Dodika i lidera bosanskih Hrvata Dragana Čovića koji udruženim snagama rade na slabljenju Bosne i Hercegovine.

Antimuslimanski savez

Žarko Korać: Taj savez treba nazvati pravim imenom – to je antimuslimanski savez. Možete ga nazvati i antibošnjačkim, ali mislim da je on u ovim međunarodnim okolnostima – sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom desnice na Zapadu – izvorno antiislamski. Srbi i Hrvati kažu – mi ćemo spasiti Evropu od islamske pošasti. U tu priču se uklapa ono što je rekla predsednica Hrvatske gospođa Kitarović. Ta priča o 10.000 potencijalnih islamskih boraca u Bosni i Hercegovini je u stvari traženje povoda za dezintegraciju Bosne i Hercegovine. To je suština.

Kolega Ćurak je govorio o međunarodnim garancijama, međutim došlo je do promene u međunarodnim odnosima. Znate kako te promene tumače srpski nacionalisti? Oni sa velikim oduševljenjem gledaju na porast nacionalizma u Rusiji i na Putina koji je postao neprikosnoveni nacionalni lider, na aneksiju Krima i na ono što se događa u Ukrajini. Kažu da su pre dve decenije međunarodne okolnosti bile takve da je Rusija morala priznati Dejtonski sporazum, ali su se sada promenile, jer se države na naše oči raspadaju. Veruju da bi mogao doći trenutak kada bi Zapad zbog svojih interesa mogao dozvoliti raspad nekih država. Onda bi po njima i Bosna i Hercegovina mogla doći na mesarski sto, pa da se satarom raskomada kao kad se meso seče.

I oni se za to pripremaju – i Srbi i Hrvati. Nikakve prave ljubavi nema između Dodika i Čovića. Oni su samo na istom zadatku – da ne dozvole da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna država. Moram reći da politika Bakira Izetbegovića povremeno njima daje argumente, što je meni neverovatno, ali to je činjenica. Kad on izjavi da je njegov otac na samrti Bosnu i Hercegovanu ostavio Erdoganu, u šta ja sumnjam, onda on pomaže Dodiku i Čoviću i tako radi u korist svoje štete. Onda će Dodik i Čović reći – Izetbegović hoće da bude Erdoganov vazal na Balkanu, a mi smo hrišćanski narodi. I onda se vraćamo na one floskule – ko je evropski narod, iako su muslimani itekako evropski narod, jer Evropa nije samo hrišćanska. To je jedna vrlo opasna teza koja je ispisala najružnije stranice evropske istorije. I još nešto.

Ne treba podceniti sve dramatičniju ulogu Rusije na Balkanu. Rusija je postala vrlo aktivna – i to nije floskula Zapada. Podrškom Dodiku Rusija postiže nešto što joj je primarni cilj, a to je da se konsolidovana Bosna i Hercegovina slučajno ne učlani u NATO. U tom svetlu treba gledati i Rezoluciji o vojnoj neutralnosti Republike Srpske koja je doneta u Narodnoj skupštini tog entiteta. Iza toga stoji ruski interest. Cilj Rusije je da se naglasi da nema nikakve mogućnosti da Bosna i Hercegovina uđe u NATO.

Izetbegovićev bezobrazluk

Omer Karabeg: Gospodine Ćurak, koliko bošnjačko rukovodstvo svojim vezivanjem za Tursku i Erdogana ide na ruku planovima Beograda i Zagreba o podeli Bosne i Hercegovine? Bakir Izetbegović je ovih dana izjavio, to je pomenuo i gospodin Korać, da je njegov otac Alija Izetbegović brigu o Bosni i Hercegovini ostavio u amanet turskom predsedniku Erdoganu, što je Milorad Dodik jedva dočekao i osuo paljbu po Bosni i Hercegovini.

Nerzuk Ćurak: Naše etnonacionalne elite privatiziraju vlast. Odnos gospodina Izetbegovića sa Erdoganom je jedna vrsta privatizacije države, gdje jedan sentiment, jedna porodična emocija, postaje državna geopolitika. Naravno da to onda izaziva reakcije. No, da bismo stvari sagledali u kontekstu treba reči i ovo. Kada se čuo ovaj, ja bih ga nazvao, bezobrazluk gospodina Izetbegovića, ljudi su se uhvatili za riječ amanet zaboravljajući da gospodin Dodik skoro svaki dan ostavlja Bosnu i Hercegovinu u amanet Srbiji, samo što on ne kaže amanet. Gotovo svaka njegova izjava svjedoči o tome. Ovo želim da naglasim jer imamo svakodnevne pokušaje nacionalističkih elita da Bosnu i Hercegovinu daju nekome u amanet.

Na kraju krajeva, sukobi u Bosni i Hercegovini nisu nikada generirani iznutra nego izvana. Mislim da je ovo trenutak kada Zapad treba da odluči da li će zaista, uvjetno kazano, neka linija nove Jalte ići preko Bosne i Hercegovine ili neće. Prisustvo Rusije i Turske na Balkanu postalo je relevantno, ono više nije retoričko. Slažem se da je ključni strategijski cilj Rusije da zaustavi dalje širenje NATO pakta.

Poruke koje dobijamo od obje srpske politike u Bosni i Hercegovini – i one okupljene oko Dodika i one okupljene oko opozicione Srpske demokratske stranke – govore da o ulasku BiH u NATO odlučuje Srbija. Dakle, Bosna i Hercegovina se opet otvoreno daje u amanet nekoj drugoj državi. A što se tiče Vučića, u njegove prozapadne spinove mogu vjerovati samo naivni ljudi. On samo želi da uzme što više novca od Zapada, ali on vrijednosno i kulturološki ne pripada Zapadu, on je autokrata i srpski nacionalista.

Bilo bi zaista tužno da Vučić proda Evropi svoj imidž evropskog srpskog nacionaliste. Razumijem predstavnike Zapada koji se hvataju za slamku, za nešto što im se čini da Srbiju vodi na Zapad, ali ja u to ne vjerujem. Nisam siguran da će Srbija završiti na Zapadu, a zbog toga će trpiti Bosna i Hercegovina.

Zašto je Dodiku Sarajevo kao Teheran?

Omer Karabeg: Vratimo se Dodiku i Čoviću. Da li mislite da oni imaju podršku Beograda i Zagreba za ovo što rade? Da li ih Beograd i Zagreb podstiču da iznutra urušavaju Bosnu i Hercegovinu?

Žarko Korać: U suštini ovde se radi o čekanju da se promene međunarodne okolnosti. Kolega Ćurak je rekao da su to fantazmagorije. I jesu sa današnjeg stanovišta, ali nacionalisti misle da će se međunarodne okolnosti promeniti, da će Zapad još više omrznuti islam i muslimane i da će desničari, koji su antiislamski nastrojeni, doći na vlast u Evropi. Mislim da pamtite onu užasno uvredljivu i besmislenu izjavu Dodika, kada je rekao da je njemu Sarajevo kao Teheran.

Drugim rečima, da on ništa nema s tom kulturom i civilizacijom, iako Bosna i Hercegovina ima svoju sopstvenu specifičnu kulturu i civilizaciju – i ko god dođe u tu zemlju u to se može uveriti. Pokušavam da kažem na šta računaju nacionalisti u Srbiji. Oni su uvereni da se Evropa menja, da Rusija jača i da za pet, deset godina ideja o podeli Bosne i Hercegovine više neće biti tako strana. Ovo što ja govorim grozno je svakome ko živi u BiH, i meni lično, ali to je ono što je njima u glavi. Ja lično ne verujem da će se to dogoditi, ali raspad Ukrajine i problemi u Španiji daju im nadu da je moguće da Evropa počne da se miri sa tim da će se neke od postojećih država raspasti.

Nerzuk Ćurak: Mislim da savez Dodika i Čovića ima blagoslov vrlo relevantnih struktura moći i u Beogradu, i u Zagrebu. Radi se o višegodišnjem političkom sporazumu koji je vrlo čvrst i koji ima zajednički cilj. Očigledno je da se u osnovi te dve politike mogu prepoznati ksenofobija i strah od islamskog elementa, što je stvarno iracionalno. Jer, bosanskohercegovački muslimani su stari evropski narod, a pučka kultura sva tri naroda u Bosni i Hercegovini je gotovo identična.

Dakle, riječ je o spinovima na osnovu kojih se gradi politika mržnje koja treba da dovede do uspostave unutrašnjih granica definiranih kao zidovi. Teško je zamisliti da u BiH žive i djeluju političari koji žele da odvoje narode kao da oni nikada nisu zajedno živjeli. To je strašno. Još je strašnije što se mnogi odgovorni ljudi u međunarodnoj zajednici ni na koji način o tome ne očituju i ne poduzimaju ništa.

Kada čujete šta danas govore nosioci vlasti u Bosni i Hercegovini i kada biste to uporedili sa izjavama njihovih prethodnika u vrijeme rata, vidjeli biste da se radi o istoj ili sličnoj retorici. Njihovi prethodnici su zbog te retorike osuđeni kao ratni zločinci. Uvjeren sam da je danas rat i da međunarodna zajednica ponovo osnuje neki sud za ratne zločine – da bi ljudi, koji su danas na ključnim pozicijama i koji nas svakodnevno zasipaju strašnim govorom mržnje, završili na tom sudu.

Zbog toga je od fundamentalne važnosti da se na općim izborima naredne godine ova nacionalistička vlast makne i da pobjede neke druge progresivnije i emancipatorske snage. Iako je teško očekivati da će u hrvatskom i srpskom biračkom tijelu doći do trijumfa snaga koje se suprostavljaju nacionalističkim naracijama, od fundamentalne važnosti je da u Federaciji pobijedi građanski blok i da SDA i njeni seteliti siđu s vlasti.

Ako se to ne desi, duboko sam uvjeren da bi nakon narednih izbora moglo doći do zbiljske paralize vlasti, do ozbiljne destrukcije države, do konstituiranja partikularne vlasti u različitim dijelovima zemlje što bi značilo unutrašnju entropiju Bosne i Hercegovine. Uopće nemojte podcijeniti tu mogućnost. Ona postoji i mislim da je odsudni trenutak da međunarodna zajednica, predvođena Sjedinjenim Američkim državama, u potpunosti obeshrabri takve tendencije po cijenu uvođenja sankcija prema političarima koji bi eventualno stajali iza takvih procesa.

Mir je najveći saveznik BiH

Omer Karabeg: I na kraju, može li se Bosna i Hercegovina, koja je odbranila svoju teritoriju i svoju suverenost u ratu, raspasti u miru?

Žarko Korać: Ona se ne može raspasti u miru. Nikako. Može se samo ponovo krvavo raspasti još i gore nego prošli put i zato se duboko nadam i navijam da se to nikada ne desi.

Nerzuk Ćurak: Mir je najveći saveznik Bosne i Hercegovine. Nažalost, ovo što mi živimo danas teško je nazvati mirom, ali sam uvjeren da će će se poniženje i strah, koji proživljavaju građani Bosne i Hercegovine, transformirati u nadu da ćemo dobiti autentični, djelatni mir, zasnovan na slobodi i pravdi. Bosna i Hercegovina se ne može raspasti u miru. Ne može nikako. Prije svega ne može se raspasti zato što je već raspadnuta iznutra čime su etnonacionalne elite u određenoj mjeri zadovoljne, jer se time ne ruši međunarodni pravni poredak.

Međutim, upravo zbog toga što se taj poredak ne ruši postepeno će se stvarati uvjeti za integraciju Bosne i Hercegovine. Zato zaista ne vjerujem da se Bosna i Hercegovina može raspasti u miru. Bosna je uspjela da opstane i u ratu, kada je sve upućivalo na to da će biti izbrisana sa historijske scene, pa zašto onda ne bi opstala u miru koji je historijski njen najveći saveznik.

(Preneseno sa sajta bhdijaspora.net)

[Haman2]

BIVŠI SRBIJANSKI TUŽTELJ VLADIMIR VUKČEVIĆ: "Išao sam u London zbog Ganića..., Damir Arnaut je Sudu pokazao SMS poruke, a Alija..."

Bivši tužilac za ratne zločine Republike Srbije Vladimir Vukčević u intervjuu za Radio Slobodna Evropa govorio je o Srebrenici, da li su u dogovoru sa političarima raspisivane crvene poternice za Ganićem, Haradinajem, Orićem...



Vama ne zamjeraju samo oni koji smatraju nepatriotskim suđenja zločincima srpske nacionalnosti. Zamjeraju Vam i oni koji se bave suočavanjem sa prošlošću i koji pomažu Tužilaštvu za ratne zločine. Kažu da ste se zaustavljali kod komandne odgovornosti, da nema osuđenih generala, kada je u pitanju, na primjer, Kosovo, da ste štitili državu u slučaju genocida u Srebrenici.

Mi nikada i nigde nismo bili pod nekim pritiskom, da odlučimo nešto što ne bi bilo ispravno. Za nas je dokaz svetinja. Nema nijednog predmeta gde smo mi uradili drugačije od onoga kako činjenično stanje nalaže da se uradi.

Slučaj, Škorpioni, na primer, ubijanje muslimana pred kamerama. Mi smo odmah nakon toga pohapsili svih tih šest koji su to učinili i posle im sudili. Naš odnos prema Srebrenici i tom zločinu se najbolje vidi iz optužnice koja je podignuta na kraju mog mandata, kao i za slučaj Štrpci. Nema nijednog slučaja da nama može da se zameri da smo mi uradili onako, kako nije trebalo da se uradi.

Da li je politika imala upliva u tome što ste insistirali na potjernicama za ljudima iz regiona i uvijek gubili? Riječ je o generalu Divjaku iz Bosne, o Haradinaju, Ejupu Ganiću, Naseru Oriću i tako dalje.

Nismo mi to gubili. To je određena procedura, te crvene poternice. Donosi se rešenje o sprovođenju istrage na naš zahtev. Pošto ne možemo da saslušamo lice, koje je osumnjičeno za te zločine, određuje mu se pritvor i raspisuje poternica. Na osnovu poternice se raspisuje zahtev za ekstradiciju, kada se liši lice slobode u nekoj državi.

Na primer, Ejup Ganić. On je lišen slobode u Londonu, na osnovu naše poternice. Postupak se sprovodio. Lično sam išao u London. Proces je tekao bez problema do pred kraj dok se politika nije umešala.

Da li ste imali konsultacije sa političarima u tim slučajevima?

Vukčević: Nisam imao nikakve konsultacije sa političarima.
Samo da završim o slučaju Ganić. Znači, nije bilo upliva, ali je bilo štete koje su nam naneli sa svojim mešetarenjem. Primer je Ejup Ganić. Kada je taj proces došao do kraja, četvrti uslov za izručenje je da nema političke motivacije, da nije politički motivisano krivično gonjenje. Na kraju se pojavljuje tadašnji savetnik za spoljne poslove tadašnjeg predsednika Bosne i Hercegovine Harisa Silajdžića, Arnaut, koji pokazuje sudu SMS prepisku sa jednim visokim našim funkcionerom.

Iz teksta se vidi da naš funkcioner traži od Arnauta da se podrži rezolucija, koja je doneta u našem Parlamentu o Srebrenici, a zauzvrat će oni da izvrše pritisak na mene da se složim oko toga da se Ejup Ganić brani sa slobode, da se pusti iz Engleske. Kada je to sudija video, odmah je u tome prepoznao političku motivaciju. Tako smo izgubili taj predmet. To je to grubo mešanje. Ne kažem da je tu bilo zle namere, ali bilo je štete po nas.

Sva trojica regionalnih lidera, potpisnika Dejtonskog sporazuma, više nisu živi. Samo jedan od njih je prethodno dospio u Hag, Slobodan Milošević. Da li je bilo riječi o tome da se pred sud izvedu i Alija Izetbegović i Franjo Tuđman?

Mislim da je bilo pitanje dana kada će da se podigne optužnica protiv Tuđmana. Potvrdila mi je to i Karla del Ponte. Imali su nameru da podignu optužnice, ne samo protiv Tuđmana, već i protiv Gojka Šuška, pa i načelnika Stožera ili Generalštaba, Janka Bobetka. Oni su hteli hrvatski vrh da izvedu pred Sud, po ugledu na srpski. Za Aliju slabije znam jer nismo imali tako dobre odnose sa Bosnom u to vreme, kazao je Vukčević za RSE.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/640 ... alija.html

[Haman2]

INTERVJU- Bakir Izetbegović: Skupo smo platili očuvanje cjelovite Bosne, ali neće biti više nijednog pomaka na štetu Bošnjaka
Autor: Nedim Pobrić

Pored već gotovo uobičajenih političkih previranja u Bosni i Hercegovini, koja se inteziviraju približavanjem narednim oktobarskim izborima, situaciju u našoj zemlji u posljednje vrijeme usložnjavaju i neriješena otvorena pitanja sa susjednim državama, poput pitanja razgraničenja sa Hrvatskom i Srbijom. S druge strane, bilježe se i neki pozitivni trendovi, poboljšanje ekonomskih parametara i napredak zemlje na euroatlantskom putu.



Intervju sa bošnjačkim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakirom Izetbegovićem smo započeli sa temom koja, iako nije prvi put pomenuta u javnosti, je aktuelizirana u posljednje vrijeme, a tiče se amaneta kojeg je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović na samrti dao aktuelnom predsjedniku Republike Turske Recepu Tayyipu Erdoganu.

Reakcije na izjavu o davanju BiH u amanet turskom predsjedniku Erdoganu ne jenjavaju. Ocjenjuju se i kao dokaz "vazalnog odnosa" Vašeg oca, Vas i bošnjačkog naroda prema Erdoganu. Kako komentirate takve optužbe?

- Radi se o namjerno pogrešnom razumijevanju veoma jasnih i razumljivih stvari. Alija Izetbegović, i svi njegovi saborci, i svi mi njegovi politički nasljednici istrajavamo u borbi za suverenu Bosnu i Hercegovinu. I nikome nećemo predati niti jedan pedalj njenog teritorija niti suvereniteta. Ali su nam u odbrani tog suvereniteta potrebni prijatelji i saveznici. A naši prijatelji su i Turska, i SAD, i EU, i Njemačka, i Velika Britanija, i Francuska i mnoge druge države. Bošnjacima i BiH se nameće lažna dilema da moraju birati između ovih prijatelja, da prijateljstvo s Turskom isključuje prijateljstvo sa SAD i EU. To jednostavno nije tačno. Bili smo i ostat ćemo prijatelji sa svima koji se prijateljski odnose prema nama, koji nas poštuju i uvažavaju, koji nam pomažu da očuvamo i gradimo cjelovitu BiH i podržavaju nas na putu u EU i NATO.

Dakle, nije Alija Izetbegović ostavio u amanet svom prijatelju Tayyipu Erdoganu Bosnu, nego mu je u amanet ostavio brigu za Bosnu. Obavezao ga da ovu zemlju, nakon Alijine smrti, ne zaboravi. Razumiju to Alijini i moji kritičari iz bošnjačkog korpusa veoma dobro, ali se prave da ne razumiju kako bi mogli da dižu dreku i da se, vrijeđajući prijateljsku Tursku i njenog predsjednika, ističu svoju navodno prozapadnu orijentaciju. To je, ustvari, često viđeno ulizičko duhovno podaništvo koje Zapad sigurno ne cijeni. Niko ne cijeni one koji sami sebe ne cijene.

Kritike ne dolaze samo od Vaših bošnjačkih oponenata, prilično glasni su bili i hrvatski i srpski političari?

- Posebna priča su srpski i hrvatski političari koji svako malo idu u Beograd i Zagreb po podršku koja često znači miješanje susjeda u unutarnje odnose Bosne i Hercegovine. Mi se nećemo odreći prijatelja po njihovim željama, kao što se ni oni neće odreći Zagreba i Beograda. Uostalom, odnos Turske prema Bosni i Hercegovini je kroz svo ovo vrijeme bio isključivo jednosmjerna pomoć u skladu sa našim zahtjevima, i fokusirao se na ono što je ovoj zemlji najpotrebnije – EU i NATO integracije, popravak odnosa u regionu i na ekonomsku obnovu i investicije. Nikad nismo dobili niti jedan zahtjev ili prijedlog turske strane koji bi se mogao smatrati paternalističkim ili nekorektnim. Preciznije, Turci ustvari ništa i ne traže i ne očekuju od Bosne i Hercegovine. Osim, vjerovatno, korektnog odnosa i izostanka uvreda i diskvalifikacija.

Nedavno ste razgovarali s predsjednikom Erdoganom. Da li je jedna od tema razgovora bio i autoput od Sarajeva do Beograda te da li je definiran model finansiranja tog projekta?

- Razgovarali smo o potencijalnoj trasi i modelima finansiranja. U Bosni i Hercegovini postoji pogrešna predodžba da će Turska besplatno izgraditi autoput. Turska je spremna pomoći i dati veoma povoljan kredit kako bi se izgradio autoput po modelu BOT, što znači da bi onaj ko ga izgradi koristio i naplaćivao autoput par decenija, a zatim ga predao državi. Ovakav model će po komercijalnoj logici sam odrediti buduću trasu. Frekvencija prometa prema Tuzli je desetostruko veća od one prema Podrinju i Sandžaku, i ona će očigledno odrediti izbor. To ne znači da se neće graditi brza cesta prema Višegradu i Sandžaku, jer i tu je Turska spremna da pomogne, a i Vlada Federacije BiH je predložila modele izgradnje i finansiranja kroz rebalans budžeta za ovu godinu. Ako nam dežurni kočničari ne prirede još jednu opstrukciju, tunel Hranjen prema Goraždu bi se mogao graditi već idućeg proljeća.

Bilo je reakcija i na Vašu izjavu da nemamo filmova koji su posvećeni ljudima koji su zadužili BiH, o ratnim herojima. Jesu li Vas te reakcije iznenadile?

- Nisu, jer ljudi se ljute kad im kažete neprijatnu istinu. A ovo je naprosto istina – u filmovima koje mi sami o sebi i svojoj borbi snimamo Bošnjaci su uglavnom bespomoćne žrtve, oni su zbunjeni i neorganizirani, oni ne znaju ko je i kako je počeo rat. Nema u tim filmovima branilaca, heroja, onih koji su u jednoj potpuno neravnopravnoj borbi odbranili zemlju. Ne znam zašto je to tako. Zar su priče o herojima zaista neuvjerljive i nezanimljive za evropske i svjetske žirije koji dodjeljuju filmske nagrade? Ili se radi o nečem drugom? Gdje su priče o Midhatu Hujduru Hujki koji gine otvarajući sjeverni prilaz Mostaru, ili o Hamdiji Abdiću Tigru koji fingira izdaju i ulazi među Abdićeve autonomaše, savladava ih i oslobađa Bihać, ili o čuvenom diverzantu Emiru Boguniću Čarliju koji unosi u Sarajevo preko piste, pred očima UNPROFOR-a, protutenkovski raketni sistem tako što je preko njega stavio komade mesa, krvav čaršaf i prikopčao infuziju da to izgleda kao unošenje teškog ranjenika, i time zaustavlja tenkove i spašava grad nakon pada Otesa. Zar herojsko oslobađanje Vlašića koje je po sniježnoj oluji predvodio general Mehmed Alagić nije filmska priča? Sve su to vanredno zanimljive filmske teme i o njima će neko snimiti filmove. Ako naši filmaši i to prepuste Turcima ili nekom drugom, neka se ne ljute i ne nazivaju to vazalstvom.

Kako danas gledate na odluku o uvođenju SBB-a u vlast i zašto je raskinuta koalicija sa Demokratskom frontom?

- Koaliciju je raskinuo DF, a raskid je uzročen nezrelim ponašanjem ministra Reufa Bajrovića, pa i Emira Suljagića. Ovaj dvojac je rasturio koaliciju, a zatim nastavio rasturati DF pa je istjeran iz stranke. To nas je uputilo na jedinu preostalu alternativu, Radončićev SBB. Nije bilo izbora. I ta koalicija bi funkcionirala, jer kadrovi SBB-a su u principu korektni i dobronamjerni, da nije došlo do naglog pada popularnosti SBB-a i gubitka glasova na lokalnim izborima 2016. Tad se Radončić vratio provjerenoj politici destrukcije, populizma i napada na SDA.

Općenito, kad su u pitanju izbori partnera, njih ne određuje SDA, već birači. Nemamo mi tu mnogo manevarskog prostora, to su poznati politički igrači Dodik, Čović, Radončić, i zna se šta s njima ide. Pokušali smo promijeniti paradigmu uvodeći DF i Savez za promjene, cijenim da su i oni trebali unijeti više truda i strpljenja.

SBB-u su date važne poluge u vlasti, a naročito se to odnosi na izgradnju cestovne infrastrukture. Ta koalicija egzistira već dvije godine, a autoput sa šest traka, kojeg je obećavao predsjednik te stranke Fahrudin Radončić, još nije na vidiku. Šta su vaši koalicioni partneri uradili na ispunjavanju ovog, ali i drugih sličnih obećanja?

- Očekivao sam da će Radončić i za državu graditi onako kao što je gradio za sebe - da će graditi autoput, brze ceste, aerodrome, termoblokove. Prepustili smo mu ta ministarstva i direktorske pozicije kako bi imao potrebne poluge, dali smo mu svaku vrstu podrške. Rezultat je, za sada, nula. Ako krene u rušenje rebalansa budžeta, budžeta za iduću godinu, opstrukciju gradnje Bloka 7 u Tuzli, ako sruši akcize, tada će to biti minus, a ne nula.

Građani od SBB-a nisu dobili radove, ali je zakonodavna vlast dobila ucjene. Zbog jedne takve, vezane za zahtjev za smjenu rukovodstva Federalne televizije, blokiran je rad Parlamenta FBiH. Koliko je to otežalo funkcioniranje vlasti?

- Slijedi usvajanje bitnih odluka, zakona, budžeta. Ako se Radončić upusti u opstrukcije koje će pogoditi građane Federacije BiH, a naročito kategorije poput boraca i penzionera, onda će sam sebi definitivno presuditi na idućim izborima. Narod je već odavno sit njegovih destrukcija, stalnih konflikata i zastoja koje proizvodi.

Spekulira se u posljednje vrijeme i o novoj predizbornoj koaliciji, koju bi trebali činiti SBB, Demokratska fronta i SDP, a čiji bi zajednički kandidat za člana Predsjedništva BiH bio upravo Fahrudin Radončić. Je li SDA zabrinuta zbog te najave?

- Ne vjerujem da će se lijevo orijentirane stranke upustiti u koaliranje sa SBB-om jer dobro poznaju vlastito članstvo i birače i znaju šta oni misle o Radončiću. Izgubili bi i oni i Radončić.

Sve navedene stranke odbacuju mogućnost koaliranja sa SDA. Zašto je to tako?

- Grade vlastitu poziciju na suprotstavljanju SDA, žele preuzeti dio glasača od SDA, a zatim i pozicije. Bore se za vlast, odnosno za povratak na pozicije koje im je SDA, jednom po jednom, uzela kroz izborne cikluse. Gubili su u političkim borbama sa SDA pa bi se voljeli osvetiti. Suštinskog razloga za nesaradnju sa SDA nema, i kad dođe do formiranja koalicija zaboraviće se predizborne priče. Koalicije se prave sa pobjednicima, političke zavade i animoziteti su prirodna stvar, i oni se brzo prevazilaze.

HDZ-ov prijedlog Izbornog zakona će se uskoro naći pred Zastupničkim domom, SDA je najavila svoj prijedlog, SBB se drži po strani. Koji epilog možemo očekivati?

- Teško će se doći do rješenja. Atmosfera je loša, nema dovoljno komunikacije, stajališta su jako udaljena. Mada se čini da se radi o sitnicama, radi se o principima, o balansu građanskog i etničkog koji nije nimalo lako postići. SDA će imati prijedlog koji neće ići izvan okvira Ustava Federacije BiH, a to neće biti dovoljno HDZ-u, a oni u sprezi sa SNSD-om mogu zaustaviti svaki prijedlog u Domu naroda.

Optuživali su vas da "previše popuštate" Draganu Čoviću, da mu je SDA dala sve poluge moći, dok on istovremeno sa Miloradom Dodikom radi na urušavanju države. Da li je zaista "popuštano" predsjedniku HDZ-a i šta se krije iza "harmoničnog odnosa" Čovića i Dodika?

- Nisam popuštao, ali sam uložio truda u saradnju sa strankama koje su dobile jasnu većinsku podršku birača iz hrvatskog naroda u BiH. Time sam htio relaksirati odnose, pridobiti Hrvate za saradnju na bitnim reformskim i integracijskim procesima, da Bošnjaci ne sarađuju sa malim hrvatskim strankama koje nisu dobile većinsku podršku hrvatskog puka, da ih se time gura u zagrljaj Dodika itd. Dio ovog cilja je sigurno postignut, ali je ostala ta veza sa Dodikom koja zabrinjava. Saradnja nekih hrvatskih lidera sa nekim srpskim liderima koji teže podjeli BiH se desila par puta u posljednih četvrt stoljeća. I nije nam ništa dobro donijela, a najveći gubitnici su redovno bivali Hrvati.

U javnosti se nameće teza o ugroženosti hrvatskog naroda u BiH. S druge strane, u nekim krugovima se sve češće čuje da su, u stvari, ugroženi Bošnjaci. Da li Bošnjaci svjesno plaćaju "cijenu" cjelovite BiH?

- Da, Bošnjaci su skupo platili cijenu očuvanja cjelovite Bosne. Ali, neće biti više nijednog pomaka na štetu naroda koji čini polovinu BiH populacije, a sveden je na trećinu utjecaja u skoro svim bitnim segmetnima.

Krajem mjeseca očekujemo presude Ratku Mladiću te Prliću i ostalima. Kako će epilozi tih procesa utjecati na budućnost BiH, ali i odnose u regionu?

- U prvi mah će biti prkosnih i inat-reakcija, ali istina i kakva-takva pravda će biti prihvaćene i donijet će relaksaciju na duže staze. I Srbija i Hrvatska su učestvovale u agresiji na BiH, pokušavale su ostvariti velikodržavne planove, to je tako, i od te istine ne vrijedi bježati. Bitno je da se iz počinjenih grešaka izvuku otrežnjujuće pouke i da se nipošto ne krene Mladićevim i Prlićevim stopama, jer će i novi pokušaji i novi akteri završiti isto kao i oni.

U bliskoj prošlosti razgovarali ste i sa Kolindom Grabar-Kitarović i sa Aleksandrom Vučićem. Koji su konkretni rezultati tih razgovora, da li su na tragu rješenja otvorenih pitanja, poput Pelješkog mosta sa jedne, te granice sa Srbijom sa druge strane?

- U vezi Pelješačkog mosta dogovoreno je da se rješenje pronađe u okviru međunarodnog prava, što podrazumijeva i UN Konvencije o pravu mora. Hrvatska i BiH trebaju biti korektni i pametni susjedi i pomoći jedna drugoj. U tom smislu je krenula i komunikacija Evropske unije sa Hrvatskom. Uvjeren sam da ćemo sa Hrvatskom doći do obostrano prihvatljivog rješenja.

Sa Srbijom možemo riješiti pitanje granice bez ikakve razmjene teritorija, na bazi specijalnih prekograničnih aranžmana za neometano korištenje infrastrukturnih objekata i imovine koji su vlasništvu fizičkih ili pravnih lica iz jedne ili druge države, a nalaze se u pograničnom pojasu na jednoj ili drugoj strani državne granice, poput hidrocentrala, pruga ili poljoprivrednog zemljišta. Vučić je pragmatičan čovjek i cijenim da će dati snažan doprinos da se postigne obostrano prihvatljivo rješenje.

Angažman Vaše supruge prof. dr. Sebije Izetbegović u KCUS-u izaziva veliki interes javnosti, ona je stalno pod lupom, pod stalnim medijskim napadima, u koje su uključeni i neki istureni centri moći. Da li njen angažman može Vama i Vašoj stranci donijeti veću štetu od koristi?

- Ne, angažman hrabre osobe koja zna svoj posao i poznaje problem može donijeti samo opću, ali i korist stranci. Neko je morao zaustaviti nered i poboljšati odnos prema pacijentu u KCUS-u, presjeći koloplet interesa, rastrošnosti, sebičnosti i korupcije koji je KCUS doveo do 100 miliona KM duga. To ne mogu direktori koji mandat završavaju kao vlasnici jahte, ili vile u centru Sarajeva. Sadašnji menadžment Kliničkog centra je uveo red i disciplinu, ubrzao sve procese i smanjio liste čekanja, vratio nevjerovatnih 75 miliona duga.

Naravno da ima otpora, možete samo zamisliti kome su sve pokvarili posao i komfor na taj način. Zato su otišli ljekari koji su željeli sjediti na dvije stolice, raditi u privatnoj praksi nauštrb posla u državnoj klinici za koji su plaćeni, preusmjeravati pacijente u svoje privatne klinike i imati privilegirane pacijente. Zamijenit će ih mlađi i posvećeniji poslu.

Uvjeren sam da će menadžment predvođen prof. dr. Sebijom Izetbegović savladati sve probleme i otpore i preokrenuti javno mnijenje u svoju korist. Siguran sam, a to se već i dešava, da će se javnost staviti na njenu stranu kada umjesto medijskih spinova i orkestriranih napada na nju dobije tačne informacije, jer naš narod zna cijeniti hrabrost, istrajnost i rezultate.

Možemo li dobiti vašu generalnu ocjenu dosadašnjeg dijela mandata aktuelne vlasti? Ističu se u javnosti međustranačke trzavice i zastoj u gradnji cestovne infrastrukture. Šta je pozitivno urađeno?

- Ovaj, a vjerovatno i sljedeći mandat, će biti upamćeni kao vrijeme u kom se vodila rovovska borba između onih koji nastoje da izgrađuju BiH i zajedničku budućnost u njoj, da je pokrenu na putu prema EU i NATO-u, i onih koji nastoje da je razgrađuju i političkim sredstvima postignu neostvarene ratne ciljeve. Naivan je svako ko potcjenjuje referendume, udare na teritorijalni integritet, na sigurnosni i pravosudni sistem, glorificiranje i nagrađivanje ratnih zločinaca i ratnih, paradržavnih projekata. Uspjeh je zadržati stabilnost, sačuvati koalicije od raspada i postići pozitivne pomake u takvim okolnostima, spriječiti kolaps sistema.

Uz sve otpore, opstrukcije i krize u ovom mandatu je BiH nakon višegodišnjeg zastoja pokrenuta na njenom euroatlantskom putu, a svi ekonomski parametri su pozitivni. Krećemo se sporo, kao automobil koji ide uzbrdo sa povučenom ručnom kočnicom. Ali to je naš usud i naša stvarnost. Uvjeren sam da ćemo u ovom mandatu dobiti kandidatski status za članstvo u EU, da ćemo aktivirati Akcioni plan za članstvo u NATO-u (MAP), te da će se porast BDP, industrijske proizvodnje, prikupljenih poreza, povećanja budžeta i povećanja broja zaposlenih mjeriti dvocifrenim brojkama u odnosu na dan kad su formirane vlade predvođene premijerima iz redova SDA. Moje obećanje o 100.000 novouposlenih u realnom sektoru u periodu od deset godina, već nakon četiri godine će biti ispunjeno sa minimalno 50 posto, dakle preko plana.

smrdim/vijest/intervju-bakir- ... aka-272135

[Haman2]

Nisam kopirao sve fotografije. Ostavio sam link pa ko zeli moze pogledati.

[Haman2]

VUČIĆ OTKRIO ŠTA SVJETSKI MOĆNICI TRAŽE OD NJEGA: "Traže od Srbije da radi nešto što ne želi po pitanju Republike Srpske..."
Predsjednik Srbije otkrio šta svjetski moćnici traže od njega i kako bi Srbija izgledala kada bi je preuzeli oni koji su vladali do 2012. godine.



On u intervjuu za list Alo podvlači da je spreman da se za suverenost i samostalnost Srbije bori bez obzira na to koliko će ga to koštati i da se svojih protivnika nimalo ne plaši.

Mnogo je kalkulacija o izborima. Osim beograskih, pominju se i vanredni parlamentarni. Kad će se konačno sve znati?

- Odluku o izborima saznaćete brzo, već u sledeću subotu, kad će biti održane sednice Predsedništva i Glavnog odbora Srpske napredne stranke. Svestan sam da smo vrlo blizu poraza na gradskim izborima. To ne znači da nisam zadovoljan rezultatima našeg rada i da se nećemo boriti da na izborima postignemo što bolji rezultat.

Jean-Claude Juncker, predsjednik EK, već je drugi put rekao da su vrata EU za Srbiju otvorena pre 2025. Kako to komentarišete?

- Za Srbiju su veoma važne poruke predsednika EK. Junker je neretko osporavan u domaćoj i međunarodnoj javnosti, ali ga lično veoma poštujem i smatram da je čovek od reči, čija marljivost i posvećenost daje posebnu snagu evropskoj vladi. Sad je na nama da vredno radimo, pre svega u oblasti vladavine prava i svim drugim sferama društvenog života, a nadam se da ćemo imati dovoljno snage i znanja da posle više vekova rešimo kosovski čvor.

Šta će se desiti sa Srbijom ako poklekne pred zahtjevima svjetskih moćnika?

- Najvažnije za naš narod i zemlju je očuvanje slobode i nezavisnosti. Ukoliko drugi budu odlučivali o svemu, kao što imate primere u nekim okolnim zemljama, i ko će da bude tužilac, i ko će da bude sudija, i ko će da bude u nekoj od agencija, i da nezavisna tela budu samo njihova, a da svi oni budu nezavisni od našeg naroda, a zavisni od njih, onda to nema nikakvog smisla. Tačno je da treba da gradimo nezavisne institucije, ali koliko nezavisne od Vlade Srbije, toliko i od vlada pojedinih zapadnih ili nekih drugih zemalja. Dakle, to je politika s kojom sam pobedio, ljudima je to izgledalo kao šala, priča, pusta želja, ali veoma sam uporan i principijelan i upravo zato se nalazimo pod teskim pritiscima, zato je i stranka koju vodim pod pritiscima.

Koji je krajnji cilj tih pritisaka?

- Iako bi oni koji te pritiske vrše želeli mnogo slabiji SNS i znatno slabijeg Vučića, znaju da imam petogodišnji mandat i da to ne mogu da promene. Ono što žele jeste da imaju naš mnogo slabiji uticaj da bi njihov uticaj bio veći. Ne zato što oni misle da je to dobro za Srbiju već da bi kao na povocu, kao na koncu, imali lutke koje bi slušale njihove naloge i radile u njihovom interesu. To ljudi u Srbiji treba da razumeju i zato nisam neko ko je omiljen bilo gde u inostranstvu. Poštovan jesam, ali omiljen nisam zato što štitim samo interese Srbije i zato što me zanima samo Srbija i zato što nemam šefove van naše zemlje. Jedini nalogodavac su mi građani Srbije i srpski narod, i to je ono što predstavlja sve veći problem.

Po kojim pitanjima su pritisci najjači, a po kojima će se po vašem mišljenju pojačavati?

- Ti pritisci će biti jači i u političkom smislu u vezi s Kosovom i Metohijom. Tražiće se od Srbije da radi nešto što ne želi i po pitanju Republike Srpske i mnoge druge stvari. Zato će biti sve jači pritisak da se pomaže različitim službama, agencijama i mnogima po Srbiji. Pojedini predstavnici velikih sila čak idu po opštinskim odborima nekih stranaka. Razumem da se dogovaraju u centrali neke stranke, da pričaju o važnim pitanjima, ali šta rade u opštinskim odborima stranaka? Da ne pričaju o ležećim policajcima? Kao i kad vam neko kaže da se nezavisni medijski projekti spremaju spolja. A kad postavim pitanje predstavnicima Evropske komisije i drugima da mi navedu jedan projekat koji nije bio direktno usmeren na kuću koja nije antivladina, nema odgovora. Ne postoji nijedan.

Uprkos mnogim nevernim Tomama, svjedoci smo da "Beograd na vodi" napreduje. Jeste li zadovoljni realizacijom?

- "Beograd na vodi" je jedan od najboljih i najlepših projekata u svetu. Biće lep kao "Moskov siti" i lepši od sličnih projekata kojima se ponose svetske metropole. Ovaj projekat je snažan zamajac za srpski turizam, ali i veliki podsticaj za celokupnu privredu. Siguran sam da će se njime ponositi svi u Srbiji, čak i oni koji se danas njime ne ponose. Želim da odam veliko priznanje gradskim vlastima, posebno gradonačelniku Siniši Malom i gradskom menadžeru Goranu Vesiću, za odlično obavljen posao.

Velika prašina se digla i oko humanitarnog centra u Nišu? Zašto je toliko važan i jednima i drugima?

- Ne želim da se izjašnjavam o tome, to je posao za Vladu Srbije.


m okolnostima i uslovima naše je da kroz te nemirne vode provučemo naš brod i da uplovimo u mirnu luku.

Izgledalo je da je sastanak s američkim emisarom Hoytom Jeeom bio buran, da bi on prije neki dan saopštio da nije dobro shvaćen. Šta se u stvari desilo?

- Mi smo imali otvoren, ne mogu da kažem srdačan, ali korektan razgovor. On je zastupao interese američke strane, ja sam, čini mi se, na najbolji način zastupao interese Srbije. Da li smo u svemu saglasni? Nismo! Da li ima stvari u kojima smo saglasni? Ima! Da li je to bio lak razgovor? Nije! Hoće li biti još teških razgovora? Hoće! Da li će se pritisci u vezi s prijateljstvom sa Rusijom nastaviti? Hoće, i ja u vezi s tim nemam nikakvih sumnji i dilema. Da li će se i dalje baviti medijima, iako zauzimaju sve veći medijski prostor? Oni će to i dalje raditi, iako gotovo da nećete imati medij koji će imati hrabrosti da se suprotstavi mejnstrimu američke Televizije N1. To je matrica koju sam ovde gledao mnogo godina, to su pričali i za Koštunicu dok ga nisu s lakoćom srušili. To su pričali i za Tadića jedno vreme, iako je Đilas kontrolisao medije, a ne Tadić.

Zar ne bi bilo logično da je to radio Tadić kao šef režima?

- I u vašim novinama sam mogao da pročitam svašta protiv Tadića, ali nikad ništa protiv Dragana Đilasa, kao što su uvek pravljene lažne slike. Imate li u Srbiji ikoga više od mene napadanog u raznim medijima? Svi ostali zajedno, kada saberete, nisu napadani kao ja. Ali u javnosti mora da se pravi drugačija slika. Kad mene snimaju telefonom i puštaju po društvenim mrežama, onda je to divno i normalno. Kad nekoga drugog snimaju telefonom, a pritom je on takođe javni radnik, onda je to strašan pritisak. To vam je ta priča o dvostrukim aršinima. To vam je priča - nemojte da dirate u teritorijalni integritet Kosova, ali ćemo zato da uništimo teritorijalni integritet Srbije.

Rekli ste da ne spavate najbolje? Da li zbog državnih problema ili zbog malenog Vukana? Stižete li da posvetite malo vremena i djeci?

- Vukan je dobra beba, a nisam imao problema ni s Danilom i Milicom. Kakve muke bi čovek mogao da ima s detetom? Svoju decu beskrajno volim i veoma sam ponosan na njih. Inače sam decu zapostavio, kriv sam zbog toga i žao mi je kad ljudi ne vide koliko sam energije posvetio poslu. Teško mi to pada ponekad, ali naučio sam da je mržnja mnogo jača emocija nego poštovanje, a kao što vam rekoh, ljubav u politici ni od koga ne tražim.

Kako komentarišete to što su ljudi koji su u vašoj blizini čak više na meti kritičara iz opozicije od vas lično? Čak je i novinarka koja se usudila da napravi intervju s vama bila linčovana na društvenim mrežama.

- Njima je teško palo to što sam u tom intervjuu uspešno branio ono što Srbija čini. Oni smatraju da je dovoljno dobar samo onaj ko kaže da je Vučić psihopata, majmun i ludak, a svako ko bi mu postavljao pitanja valjda nije dovoljno objektivan i dobar. Nepristrasan je onaj ko bi uzeo motku ili pištolj, pa pucao u mene. Samo takav je dobrodošao i ta atmosfera mržnje koju neki prave je pogubna, pre svega za njih, ali je i loša i za Srbiju. Protiv toga ću se boriti, ne uvredama na njihov račun, već istinom i radom. Da li ću pobediti, nikad se ne zna. Mala je moć koju mi imamo u odnosu na moć onih koji bi želeli slabiju Srbiju i onih koji bi želeli da u Srbiji imaju sluge, a ne saradnike.

Šta je alternativa opozicije Aleksandru Vučiću?

- To je bilo ko ko bi bio poslušan. Šta će da radi onaj koji prima zvaničnike ambasada po svojim opštinskim odborima? To su ti koji će slati imejlove ili faksove ambasadama s dnevnim redom sednica Vlade. A znate li koliko ćete onda vi odlučivati o svojoj budućnosti? Nimalo! Onda više ni izbori nisu važni, sve je farsično i sve postaje besmisleno. Onda više nismo svoji na svome, time više nismo Srbija.

Hoće li Srbija uvoditi sankcije Rusiji u skladu s odlukama EU?

- Moj odgovor je veoma kratak i jasan. Srbija neće uvoditi nikakve sankcije Ruskoj Federaciji. I ne samo to, Srbija će i čuvati i razvijati svoje prijateljstvo s Rusijom.


Neki čak po Twitteru spremaju i liste vaših saradnika, stranačkih aktivista i simpatizera kao liste za odstrel kada padnete sa vlasti. Plašite li ih se?

- Svakoga ko bi stao u zaštitu politike koju vodim oni bi stavili na crni tapet. Čak i kad je Nebojša Krstić, Tadićev savetnik, nešto rekao za mene, govorili su da je najgori bot. Ako čovek danas ne misli isto kao oni, onda je najgori. To su radili i sa ženom koja se zove Lana Đurašković samo zato što se na društvenim mrežama potpisuje svojim imenom i prezimenom i ne plaši ih se, ali im smeta jer drugačije misli. Moraju da pokažu da svako ko je uz Vučića mora da prođe kroz "toplog zeca". Moram da im kažem da se ne plašim te njihove hajke i harange.

Kako biste se borili u tom slučaju?

- Da nisam na vlasti, da me zatvore negde, gotovo sam uveren da ne planiraju da me ubiju jer to niko normalan ne planira, a za sve drugo, jači sam od njih i uvek sam spreman da izdržim i da se borim na kojem god oni žele polju. I nikad me neće slomiti, neće slomiti moj duh i nikad me neće pobediti. Zato što je to duh čoveka koji voli Srbiju, koji se bori za Srbiju i koji čuva Srbiju od onih koji bi da je unište i pokažu da Srbija ne sme i ne može da opstane kao nezavisna zemlja.

- Nije to sporno, toga uvek imate koliko hoćete. Ukoliko bih izgubio vlast, onih koji bi sutra rekli da su mi objašnjavali stanje stvari bilo bi milion. Bio bi ih čitav red, ali se na to ne oslanjam. To je ljudska priroda. U Srbiji ništa ne traje kraće od zahvalnosti. Ti koji su mi danas blizu biće sutra prvi koji će želeti da se obračunaju sa mnom i s mojom porodicom. Ne vredi im, ne bežim nikud i znaju odlično da ih se nimalo ne plašim. I nikad neću da im bežim, jer ne možete da me ubedite da je kada za 500 miliona evra zadužite Beograd dobro, a ne loše. Hoćete li da mi kažete da je mnogo divno kad pre dve godine tražite fontanu na Slaviji, a danas kažete da je grozna? A baš takvu ste predložili, baš takvu, i sve što niste bili u stanju da uradite, neko je skupio petlju, hrabrost i znanje i uradio. Ni to nije dobro? E, boriću se i nemojte nijednog sekunda da sumnjate, kad god pomislite da neću, boriću se još jače, više i žešće.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/646 ... rpske.html

[Haman2]

EVO JEDAN VEOM DOBAR INTERVJU

ČEDA JOVANOVIĆ: "Bosna je veliki srpski grijeh, Dodik je postao lud, ima glavobolju, pa odlijepi"

Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji.



Koliko god nevjerovatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam…

“Znaš li šta je vaša najveća greška? Što niste ubijali.” To je Dobrica Ćosić, književnik i ideolog srpskog nacionalizma, kazao Čedomiru Jovanoviću, tada 32-godišnjem potpredsjedniku vlade Srbije u ostavci, nedugo nakon što je 12. marta te godine ubijen srpski premijer i Jovanovićev veliki prijatelj Zoran Đinđić.
“Samo bratstvo u krvi se ne raskida”, nadodao je još svojoj monstruoznoj primjedbi Ćosić.

Taj detalj, koji je Jovanović ispričao tokom učestvovanja na Zagreb Youth Summitu prošle sedmice u Zagrebu, potaknuo je novinara riječkog Novog lista da ga na početku intervjua pita slaže li se da je nasilje najveći problem politike na Balkanu.

– Nama je nasilje način života. Ono ne određuje samo politiku, već i odnose između muškarca i žene, odnose
u porodici… Mi ne možemo voljeti svoj klub ako nismo protiv nekoga s druge strane. Ljubav dokazujemo tako što lomimo svoj grad i sve što je u njemu, ili grad u koji odlazimo. Nema Bad Blue Boysa bez tuče s navijačima Zvezde ili Torcide… Isti je odnos i s druge strane.

Otkud to?

– Nasilje kod nas nije ono što je na Zapadu, na način na koji o tome govori Brad Pitt u filmu “Fight club”. U nas je ono izraz velike životne nekulture, nemogućnosti da se razgovara, da se razumije jezik činjenica, da se racionalizira vlastito mjesto u svijetu.

Uprkos svemu tome, kao mladi ljudi išli ste protiv Miloševića i njegovog sistema koji je bio izraz nasilja. Danas, dvadeset godina kasnije, mislite li da su taj bunt i otpor bili uzaludni?

– Ne, nikako. Bilo je to apsolutno najpametnije što smo mogli uraditi. Drugo je pitanje očekivanja. Ni 1996., ni 5. oktobra 2000, nisam vjerovao da je dovoljno biti ‘OK’ u jednom danu, pa recimo, srušiti Miloševića, odvesti ga u zatvor i izručiti Haškom tribunalu. I tada i danas bilo mi je jasno da je Milošević u najvećoj mjeri posljedica jednog mutiranog društva, nesnalaženja miliona ljudi u promjenama tog vremena. Manje ili više, i danas mislim to isto. Ne, naravno, sa željom da umanjim Miloševićevu osobnu odgovornost – to je definitivno nemoguće – niti da opravdam njegove poteze, nego prije svega zato da pokušam odgovoriti na pitanje: kako ćemo već jednom prekinuti tu spiralu ludila u kojoj nestajemo? Ne postoji nijedna generacija mog naroda koja nije ratna! Moji roditelji bili su ratna generacija, ja sam u međuvremenu postao to isto, niko osim generacije moje rođene djece u Srbiji za sebe ne može reći da je rođen i da živi u miru. Kada to znamo, shvatamo da nas opterećuje užasan teret. Kako promijeniti to što je gotovo zakonitost, to što nas osuđuje na međusobno klanje do samouništenja?

Paradoks je u tome što mi danas, 20 godina kasnije, kao da taj odgovor znamo još manje.

– Zato što smo u međuvremenu počeli hodati četveronoške.

Kako to mislite?

– Naša su društva retardirala. Koliko god nevjerojatno izgledalo, čak je i jednopartijsko, isključivo, totalitarno društvo, kakvo je bila Jugoslavija, posjedovalo nekakvu kulturu dijaloga, nekakav odbrambeni mehanizam protiv divljaštva. U toj je zemlji bilo nezamislivo otvarati pitanja prava žene na abortus, imati dilemu oko karaktera porodice, osporavati evoluciju, darvinizam… Evo, na primjer: u Beogradu se upravo vodi užasna polemika oko spomen-kompleksa kojim se želi obilježiti 15 godina ubistva Zorana Đinđića, ali u takvoj atmosferi da mislim da bi Bogdan Bogdanović bio živ zapaljen, jer je sagradio i promovisao spomenik u jasenovačkom spomen kompleksu. Sam mi je Bogdanović pričao da je taj njegov Kameni cvijet zaledio Titove generale. Jedan je od njih rekao: ‘Pa šta je ovo, ja ovo ništa ne razumijem!’ Raspravu je završio Titov komentar: ‘Ako ne razumijete, onda je Bogdan uradio pravu stvar: ovo se ne radi da bi razumjeli mi, nego oni poslije nas.’ Danas, mislim da imamo mnogo manje kondicije i potencijala da iznesemo težinu tih još uvijek otvorenih pitanja, nego što smo ih imali prije 25 ili 30 godina.

I na sve to još se nakalemila ova globalna kriza, koju opisujete tvrdnjom da se mi više ne snalazimo u svojemu vlastitom svijetu.

– Nasilje koje smo spomenuli prestalo je biti naša ekskluzivna mana. Danas je ono prisutno na svakom koraku: čovjek u crkvi u Teksasu ubije 25 ljudi; imate onog bolesnika u Las Vegasu što puca iz hotela; Uzbekistanca koji je dobio ‘zelenu kartu’ da dođe u Ameriku, a onda odlučio da kamionom izgazi ljude na Manhattanu… Pa iza svega toga stoji nešto mnogo komplikovanije od neke jeftine psihodijagnoze, ili konstatacije da je neko postao islamski ekstremist! Ljudi su se sudarili s nekim zidovima, osjeća se tjeskoba, nema perspektive, ne znaju više šta je nada… I vrlo često nalaze jedini “izlaz” u tim površnim argumentima i objašnjenjima, koja ih onda pretvaraju u životinje.

Rekli ste da moramo ponovo osmisliti i politiku i demokratiju, ali nisi odgovorio kako. Kako, dakle?

– Ne znam. Da znam, odmah bih rekao. I dalje mislim da, u ekonomskom smislu, ne postoji normalniji model od liberalnog kapitalizma, koji se temelji na slobodnom pojedincu, tržištu i jakim institucijama. Ali, očigledno je da ni uporišna mjesta tog sustava, njegovi temelji, ne funkcioniraju više tako. Što je demokratija danas u Americi? Istina, još je ima, u pravu saveznog suca da suspendira Trumpovu odluku, ali gdje je ona u dinastičkom genu visoke politike u Washingtonu, gdje je normalno da se predsjednička funkcija prenese s oca na sina? To je dovedeno do apsurda na summitu najrazvijenijih zemalja svijeta, u trenutku kada se Trump ustaje, a na njegovo mjesto sjeda njegova kćer Ivanka, da preuzme njegove poslove, za stolom s liderima najvećih zemalja svijeta. Zamislite kakav bi naš dojam bio o kineskome predsjedniku kojega povremeno zamjenjuje neko iz njegove porodice? Ili, koliko bi groteskno bilo da se tako ponaša neko ovdje kod nas na Balkanu? Te devijacije govore o činjenici da nešto ne funkcionira, da je postalo samo sebi svrha. Kuda je otišao svijet u kojemu se grade motori koji bi ljude mogli prebaciti na Mars, a Amerikanci održavaju izbore po pravilima devetnaestog stoljeća, pa zato što su zadržali elektorski model, na vlast dolazi Trump, iako je dobio tri miliona glasova manje od Hillary Clinton? Ko će to moći razumjeti sutra, ako on odluči spržiti Sjevernu Koreju, Sjeverna Koreja Seoul, a onda – ko zna…? Ili, sad kad je napustio projekt zaustavljanja globalnog zagrijavanja ili nuklearni sporazum s Iranom? Ko će alibi za sve to tražiti u zastarjelom izbornom sistemu?

Kada se gleda na toj pozadini, problemi naše regije uistinu ne moraju izgledati dramatični.

– Evo vam jedan primjer: korupcija je jedan od argumenata kojim se u Hrvatskoj osporava vladina politika. Ne poričem – korupcija jest neizostavni dio naše balkanske politike. Ali pogledajte: u ‘Paradise papersima’ nema nijednog ozbiljnog političara ni iz Hrvatske ni iz Srbije. Nekada sami sebe žigošemo preko svake mjere. Naravno da smo jako daleko od sistema vrijednosti Zapada, ali mislim da ne trebamo ni činiti od sebe nešto što nismo. Vi ste u EU ušli prije skoro pet godina, i danas će rijetko ko u Hrvatskoj naći snažno uporište za zaključak da mu je život mnogo bolji. Ali ideja ulaska u EU je materijalizirana zbog vaše sposobnosti da razumijete vrijednosti te unije. Članstvo u EU Hrvatsku čini stabilnijom i otpornijom nego što bi bila da je sama. Isti je slučaj i s NATO-om, premda sam posljednji čovjek kojega inspiriše vojska. Ali, kad pričamo o NATO-u, pričamo o sistemu sigurnosti zajednice država, koje svoje probleme u njegovom okviru rješavaju drugačije nego što bi činile da nisu u NATO-u. Koliko bi se puta poubijale Grčka i Turska da nisu članice NATO-a? Osvrnimo se, vidimo šta smo u stanju učiniti drugima i sami sebi, pa nađimo model koji će nas nekako kontrolirati. Zato se ja borim za Srbiju u NATO-u, a ne zato što mislim da će biti veća autonomija u mojoj vojsci, ili zato što nisam svjestan da će šefovanje ruskih generala zamijeniti šefovanje američkih.

Svjetonazorska opozicija u Srbiji uvijek je bila malobrojna, ali zato časna. Je li jača danas nego devedesetih?

– Nije. Zbunjena je. Opozicija u svom genetskom kodu ima potrebu za onom vrstom identifikacije koju neki Purger ima na tribini Maksimira: ‘Reci mi protiv koga si.’ Srpska opozicija zbunjena je u situaciji u kojoj se pojavi Vučić i napravi ‘takeover’. Oni su zbunjeni kada on kaže: ‘Politika Virovitica-Karlovac-Karlobag je greška’. Teško im je tu izjavu ispratiti konstatacijom: ‘Dobro je što si to rekao.’ Kad on kaže, ‘Hoću razgovarati o Kosovu’, umjesto reakcije poput moje: ‘Znaš gdje sam, dođi’, stiže vam kontraargument: ‘Ti bi samo da pereš savjest.’ Ali, koga na Kosovu briga peremo li mi svoju savjest ili smo svjesni onoga što se dolje događa? Ti ljudi su tragične žrtve naše nemoći da se orijentiramo u vremenu, i naše nesposobnosti da svoje odnose rješavamo drugačije nego klanjem, paljenjem i bacanjem u kanal. Zbog toga je srpska opozicija u problemu. I onda, u nemoći da podigne ljestvicu Vučiću, ona osporava fundamentalne temelje nečega što je danas normalna politika: onda je protiv tržišta, protiv privatizacije, stranih investitora, kapitalizma jer je eksploatatorski… Postaje sve ono što nikada nije bila. Jer, mi se kao opozicija Miloševiću devedesetih jesmo borili za prestanak rata i demokratske uvjete izbora, ali i za privatizaciju – prve odluke 5. oktobra bile su ekonomske! – otvaranje granica, rušenje carinskih barijera, nesmetan protok robe, ljudi, kapitala…

Ne posmatrate Vučića kroz ličnu optiku?

– Nemam pravo na to. Odnosno, imao bih pravo, ali to treba zadržati za sebe. Ko sebi danas može dopustiti luksuz, pa da političke stavove gradi na ličnom komforu? To često vidim i kod vas u politici.

Na šta mislite?

– Na nestabilnost koja prati Plenkovićevu vladu zbog činjenice da je ostavljen da ovisi o nekoliko manjinskih predstavnika. Mislim i na taj ‘heretički’ dogovor s HNS-om, koji je gotovo uništio tu stranku. A šta bi bilo da se išlo na još jedne izbore? Bi li manja hereza bila koalicija HDZ-a i SDP-a poslije tih izbora? Ili koalicija s nekim drugim, što bi moglo završiti i lošije?

Ne zazirete od pragmatizma?

– U korijenu pragmatizma je razum. Ne treba se toga bojati. Tu nešto drugo može biti problem: je li cilj lični ili ne?

Tako je. Ključne su vrijednosti.

– Kad kažem da je dobro što Vučić, uprkos svemu, prešuti neku glupost koja dođe s vaše strane – iako u njegovo ime progovori Vulin – ja u tome ne tražim ličnu korist, nego vidim Vučićev pokušaj da ipak iskorači iz te matrice koja je i njemu nametnuta. Pa i on je odrastao u tim stereotipima i okvirima. Pa što misliš, kako prosječan Srbin dokazuje da je pravi?

Kako?

– Krsti se, diže tri prsta, i čeka nekog Hrvata da porazgovaraju u njegovoj majci. Inače nisi pravi! Pa koju pjesmu mi možemo pjevati kad dođemo na utakmicu u Maksimir? Nismo ništa uradili ako ne vrijeđamo Hrvate. Nije dovoljno da volimo Srbiju. Sjećam se one utakmice 1990, gdje prvo Delije skandiraju: ‘Mi imamo McDonalds, gdje je vama?’, onda Boysi odgovaraju ‘Mi imamo Jasenovac, gdje je vama?’, a onda opet Delije pjevaju o Tajči. Hoćete mi reći da su ti ljudi znali šta rade? I da su bili svjesni u šta će se pretvoriti životi miliona, kada se uništi zemlja kao što je bila ta? Uništi, u svakom smislu: u industrijskom recimo, jer vi ste iz Rijeke. U edukacijskom, zdravstvenom, kulturnom…

Bosna srpski grijeh

Vučić je stvorio situaciju u kojoj mu se neke stvari ne mogu osporiti, ali s druge strane, postoje ozbiljni glasovi koji tvrde da, što se medija naprimjer tiče, nikada nije bilo gore nego što je danas. Slažete li se?

– Ma ne slažem se. Ne možeš igrati vaterpolo s krokodilima, a da se žališ na hladnu vodu. Što mi danas očekujemo od medija?

Ono što i uvijek: istinu, orijentaciju, činjenice…

– Ali kako mediji mogu biti drukčiji od svih drugih? Vi biste trebali govoriti o istini u zemlji u kojoj svi lažu – i oni koji su birani, i oni koji biraju, i oni koji bi se trebali moliti za našu dušu…? To nije fer! Mediji su žrtve našeg kolektivnog licemjerja. Da se razumijemo, tabloidima nikad u životu nisam dao izjavu. Kuriru, najtiražnijim novinama u Srbiji, nikad izjavu nisam dao. A oni, čim malo škripi, remitenda veća, oni mene ili Cecu na naslovnicu – i prodaju.
alt
– Ali ja ne očekujem od medija da obave moj dio posla. Koju su to istinu mediji sakrili? Naravno da je važno pitanje ljudskih sloboda, građanskih prava, slobodnog i nezavisnog novinarstva – ne govorim o tome, to su preduvjeti normalnog života – ali kad bih ja u Beogradu uspio skupiti sto hiljada ljudi koji razumiju značaj političkog zaokreta prema Kosovu, Vučić, sve i kad bi htio to sakriti, ne bi mogao. To nije moguće sakriti. Ali mi od medija očekujemo da igraju našu ulogu, pa da naše mišiće, koji su atrofirali, zamijene svojima; da oni društvu kažu istinu na kojoj mi zastajkujemo ili je prešućujemo. Mislim da se nešto slično događa u Hrvatskoj: kad vidim kako napadaju Plenkovića zbog ploče u Jasenovcu – pa čekaj, ne možeš u svemu gledati interes samo svoje stranke.

– To je kamen za vratom cijele europske Hrvatske, i ne vjerujem da to ne razumiju oni koji zbog te ploče kritiziraju Plenkovića. Isto je tako i u Srbiji: kad Vučić kaže, ‘Hoću razgovarati’, a onda taj dio opozicije, kojem ja ne pripadam, odgovara to s pranjem savjesti, ili kažu: ‘Ma ne, on hoće da nam uvali rješenje.’ Ali čekaj, o čemu biste vi htjeli razgovarati? Mislite da možemo ‘dilati’ s Albancima? Pa to nije bilo moguće ni prije deset godina! Jedino o čemu mi možemo razgovarati jest kako svom anesteziranom, zatrovanom, hipnotiziranom narodu objasniti tu kosovsku istinu. Kako da je objasnimo, kad Hrvati ne mogu shvatiti Piranski zaljev? Kako, kad Puidgemonta hapse u Belgiji, Srbima objasniti da se moraju odreći Kosova? I zašto? Zbog ulaska u Europu? U trenutku kad Bundestag piše šest scenarija po kojim će se Europa raspasti za dvadeset godina? A Putin ti stoji sa strane i govori: ‘Šta ćeš tamo? Dođi ovdje. Čekaj neki novi haos, pa ćemo to riješiti’.

U cijeloj priči o Kosovu, Bosna se ni ne spominje.

– Ne, zato što se podrazumijeva da tamo priča nije gotova. Zašto da pričamo o Bosni, kad bismo morali reći koje su nam namjere? Srpski nacionalizam nije digao ruke od Bosne, on ovo smatra prelaznom fazom. Bosnu je dosad sačuvala ne samo ta politička žilavost, nego i neka vrsta kaprica Zapada koji nam ne da da uradimo ono što smo zamislili: da odvalimo dio Bosne, i da ga pripojimo Srbiji. Ne razmišljajući pritom što će se u toj situaciji dogoditi sa samom Srbijom! Jer, ako se dijeli Bosna, dijeli se Makedonija, zašto ne i Vojvodina, zašto ne Crna Gora gdje su Albanci… U šta se pretvara cijela regija? Čak i ako se ništa ne dogodi, sama činjenica da je to u fokusu naše politike dramatično nas odvlači od pravih prioriteta.

Baš tome svjedočimo zadnjih dvadeset godina.

– I još nešto: Bosna je veliki srpski grijeh.

U kom pogledu?

– Zločina. Daytonski temelji Bosne su prihvatanje zločina kao političkog alata. Religiozan nisam, daleko od toga, ali kad u svom temelju imate nešto tako nesretno, to ne može biti dobro. Možemo mi negirati Srebrenicu – da je to samo nekih sedam, osam hiljada ljudi, da nije čitav narod – možemo mi negirati da smo terorizirali to Sarajevo gotovo kao Nijemci Lenjingrad – ali tamo je ubijeno deset hiljada ljudi! Hiljadu djece! To je veliki grijeh! Kad je Lordan Zafranović napravio ‘Okupaciju’, bio je to šok za jedan dio društva, ne zato što je to podržavao, nego zato što je vidio konkretizaciju zla koje se s njim identificira. To je stid, to je sramota. To danas ne vidite.

Dodik…

– Mi smo mu 2005. radili kampanju. Bio je nada ne za Srbe – bio je nada i za Bošnjake! Savremen, moderan, političar koji govori o ekonomiji, koji nema hipoteke rata, jedan jedini opozicioni poslanik u Karadžićevoj skupštini, čovjek koji je u svom automobilu u gepeku prevozio Bošnjake da im sačuva život, neko ko je rekao da je Srebrenica genocid, koji je smijenio SDS… U međuvremenu postao jednako lud, i još više lud, nego svi prije njega, jer su oni bar mogli reći da su to što su činili, činili u nekom ratu. A on, sam od sebe! Ima glavobolju, pa odlijepi! Slavi dan Republike Srpske tako što postroji srpsku gardu ispred Banskog dvora u Banja Luci, a onda oni pjevaju ‘Pukni, zoro!’, toliko neuki da misle da je to stara srpska pjesma, a napisao je Manjifiko kad sam sjedio s njim u atomskom skloništu Tivoli parka u Ljubljani 2011. godine, u društvu njegovog oca, jednog od onih neupisanih oficira JNA, koji se nije htio prijaviti kada su Slovenci to tražili.
– A drugi prijatelj ima autorska prava na tu pjesmu, pa tuži organizatora tog skupa, i sada čeka pare. No, od svega toga, tragedija je u tome što oni ne shvataju šta su napravili od naroda koji je svojom stradanjem inspirirao Ivana Gorana Kovačića ili Skendera Kulenovića. Od tog su naroda sada napravili pobješnjeli zbjeg koji, tragajući za identitetom, toliko malo o sebi zna, da se hvata za jednu kafansku pjesmu tražeći tu neku slavu i snagu u događajima od prije sto godina. To se meni čini kao problem. A, za Thompsona me baš briga – o njemu trebate razmišljati sami.

Vi biste mogli imati mnogo razloga da budete ogorčeni, ljuti, nezadovoljni, razočarani… Ne odajete takav dojam.

– Vidite, još uvijek sam živ. Kad mi mjere metabolizam, kompjuterski program izbaci da imam 12 godina. A ja kažem: ‘Niste mi morali mjeriti, pogledajte šta radim.’ Imam divnu porodicu, tek sam 17 godina s Jelenom u vezi, a još sam zaljubljen. Bezbroj puta su me udarili, imao sam strašne gubitke u životu, ali nisam od onih koji se smiruju gledajući nesreće oko sebe, pa kažu: ‘Šuti, nisi loše prošao.’ Nemam pravo biti ni gnjevan, ni osvetoljubiv, ni ogorčen. Uvijek sam vrlo dobro znao u kakvim sam okolnostima, i šta mogu očekivati.

Kao mlad, niste imali iluzija?

– Ne. Nisam zatečen time što me neko ne razumije, što me ne podržava trideset posto ljudi. Ovo je moj izbor. Hajde reci, ko je danas, s ove vremenske distance, luzer, Koštunica ili ja? Milošević ili ja? Tadić ili ja? Ja sam i dalje najmlađi političar u Srbiji, i tako već 25 godina. Kad, recimo, dođe američki predstavnik Hoyt Jee, pa se sastanu lideri stranaka, običaj je da govori najmlađi. Pa sam rekao: ‘Vidite li vi koliko je pukla ova zemlja, ja sam 25 godina najmlađi, i 25 godina govorim prvi!’. Kad se neko novo lice i pojavi, kao kad se sad pojavio taj tragični Saša Janković, nedovršena ličnost kojega smo mi proizveli, on kaže, ‘mi novi’ – a pet godina stariji od mene.

– E, to vam je logična posljedica čitavog niza odluka i okolnosti kroz koje smo prošli. Nikad nisam tražio osobnu potvrdu: negdje prođeš, negdje ne. Nije mi potreban milion glasova da bih shvatio jesam li u pravu ili ne. Broj glasova, istina, pokazuje stanje u društvu, ali ja dolazim iz grada u kojem sa odrastao slušajući New Wawe, odlazeći na akademiju gdje sam ‘84, ‘85 godine s Nickom Caveom pio pivo i lozu – jedva sam našao vrata, imao sam 14 godina – na jakni sam štampao Rauschenbergov potpis pa su me htjeli izbaciti kad sam im rekao da slika tako što kante boje prosipa pred avionskim motorom – u takvom sam gradu odrastao.

– Nisam očajan kad vidim da na beogradskim izborima ne znam hoću li preći prag ili ne, jer su u međuvremenu iz tog grada otišle stotine hiljada onih koji mene razumiju, a uglavnom ostali ljudi koji ne cijepe svoju djecu, jer su nesposobni razumjeti vrijeme u kojem žive. Postoji podatak da u centralnoj beogradskoj općini 65 posto djece nije cijepljeno. Recite mi, bi li nešto takvo osamdesete bilo moguće u Beogradu ili Zagrebu? Je li neko o tome tada uopće razmišljao? Bi li se moglo dogoditi da neko napravi ‘civilnu udrugu’ s idejom da ženi zabrani abortus? Da crkveni velikodostojnik izađe i kaže kako su Srpkinje pobile više djece od Hitlera i Mussolinija zajedno, a da onda, kada mu odgovori potpredsjednica vlade za rodnu ravnopravnost, oni nju žigošu jezikom uličara zato što ima samo jedno dijete i što je razvedena? I da to bude ispraćeno samo mojom reakcijom, koji sam inače njezin veliki kritičar? Svima drugima je to normalno! Pa čekaj, ako tako mogu govoriti o toj ženi, mogu i o tvojoj kćerki, sestri, majci…

– Nije mi potrebno kršćanstvo da nađem svoj mir. Neki su mi običaji dragi: u porodici volimo da na Uskrs lupamo jaja; na Božić se okupimo, ložimo vatru u kaminu i pričamo, nađemo vremena jedni za druge… Ali to nije čak ni kršćanski! Pa čekaj – ko bi trebao slaviti život? Oni! Oni bi trebali skidati težinu srebreničkog grijeha s mog naroda! Ja sam političar, po defaultu sam lažov i sjecikesa! A njihova je uloga da govore o moralu. A kod mene, oni pujdaju narod na rat i oštre nam sablje pred novu kosovsku bitku, a ja radim njihov posao. ‘Ljubi bližnjeg svog’ – kad ste to čuli od nekog od njih?

Da je danas 1990., biste li išta učinili drukčije?

– Nisam imao plan. Devedesete sam otišao na more u Rovinj, i iz Rovinja se spuštao do Dubrovnika, gdje smo uvijek završavali na Ljetnim igrama, ostajući po dva, tri tjedna. U tom spuštanju niz vašu obalu, prvi sam put čuo za Tuđmana, HDZ, počeo tražiti razliku između njega i Raškovića, gledao Miloševića… Pa prve sam kafanske čuo kad mi se rodilo prvo dijete! U mom Beogradu bilo je nezamislivo slušati narodnu muziku na nekoj žurci, kao što je danas nezamislivo ne slušati. Jedina razlika je u tome što smo ubili rock'n'roll. I kad se mi danas zabavljamo, slušamo muziku od prije 30, 40 godina. Pa i to je jedan od dokaza koliko smo u međuvremenu jalovi. Bi li vozio auto star 40 godina, ili koristio takav telefon? Eto, to nam se desilo.

Prije nekoliko mjeseci u Beogradu je objavljena biografija Radeta Konstantinovića novinara Radivoja Cvetićanina.

– Kad sam s Radetom posljednji put razgovarao, rekao mi je da govorim kao da je u meni Sartre. Jer, tad su me po Srbiji razapinjali zbog tih mojih kontakata sa Zemunskim klanom, zbog hapšenja Miloševića, zbog ratova s tim zločinačkim udruženjem. U prvom trenutku, nisam razumio o čemu ti kritičari pričaju. Pa što su očekivali od mene ili od Zorana (Đinđića, op.a.)? Kako to oni misle da riješim problem pobune Crvenih beretki ako ne razgovaram s komandantom? Pa s kim da razgovaram? S Radetom Konstantinovićem? Govorili su mi – slagao si Miloševića kad si ga odveo. Pa je li to Milošević rekao? Ako on nije, zašto vi to govorite? I onda sam tu rečenicu rekao – ‘Ruke su mi prljave, ali mi je savjest čista’. Jer, Milošević nikad nije opalio nijedan metak: odijelo, kravata, kabinet…

– Tad sam se vidio s Konstantinovićem, i kaže meni Rade – govoriš kao da je u tebi Sartre. On je jedan od fantastičnih ljudi koji je završio na našoj margini, odakle mu ne daju da se makne. Sam je sebi presudio s tom ‘Filosofijom palanke’, jer je dešifrirao taj naš ‘mode’. Bogdan Bogdanović, graditelj Kamenog cvijeta u Jasenovcu, umro je u Beču. Dok je Zoran bio živ i poslije toga, vrlo često je odande zvao i govorio nam: ‘Idite, idite, idite odande’, slao nam poruke, ‘Pobiće vas sve!’ Kad je umro, želio je biti kremiran, i da mu pepeo prospemo u Savu i Dunav. Na kraju to nije učinjeno, ne zato što postoji zakon kojim se to zabranjuje, nego zato što je to bilo toliko neobično da se niko nije usudio. Meni su ostale njegove skice jasenovačkog cvijeta…
– Znate li po čemu danas Bogdanovića pamte u Beogradu? ‘To je jedan od ljudi koji su tražili da se bombardira Srbija.’ Ne pamte ga kao gradonačelnika Beograda koji je dočekao Jacquesa Chiraca, gradonačelnika Pariza, i održao mu zdravicu na francuskom, a onda mu Chirac odgovorio da bi bio postiđen pred bilo kim drugim, ali ne i pred njim, jer Bogdan Bogdanović, koji je tako superioran u francuskom, vrlo dobro zna da na kvalitet jednog čovjeka ne može uticati to što govori jezikom provincije. Rade Konstantinović jedan je od najznačajnijih filozofa druge polovine XX stoljeća, i to u europskim okvirima. Ali šta će to nama? Mi svoje vrijednosti gradimo na ‘Pukni, zoro’. Tu nema mjesta za Radeta Konstantinovića, nema za Bogdana Bogdanovića, kojemu je, kad je umro, austrijski ministar kulture skupljao dokumentaciju po bečkim šalterima.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/648 ... ijepi.html

[Haman2]

Komšić o građanskom konceptu, reduciranju Doma naroda FBiH, podršci Njemačke, protivljenju Hrvatske, i o srbijanskoj haranzi



Komšić o građanskom konceptu, reduciranju Doma naroda FBiH, podršci Njemačke, protivljenju Hrvatske, i o srbijanskoj haranzi Željko Komšić / Vijesti.ba O debaklu HDZ-ovog prijedloga Izbornog zakona, eventualnim opstrukcijama formiranja vlasti nakon izbora 2018 godine, građanskom konceptu kao historijskoj nužnosti, izjavama njemačkog šefa diplomatije, politici Hrvatske te insistiranju na etničkim podjelama, kao i o planovima ljevice i eventulanoj kandidaturi, ali o političkoj haranzi koja je krenula iz Srbije, za Vijesti.ba govorio je predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić.

VIJESTI.BA: Gospodine Komšiću, kao što vidimo propao je očajnički pokušaj HDZ-a da progura antievropski prijedlog izmjena Izbornog zakona za koji su se založili jedino Rusija i Milorad Dodik. Nije li ovo pravi trenutak da građanske snage krenu u kontraofanzivu, i da na tragu presuda Evropskog suda za ljudska prava konačno riješe ovo pitanje u interesu svih građana BiH?

KOMŠIĆ: Ta vrsta “kontraofanzive” o kojoj govorite traje već godinama. Građanskim snagama je možda moguće svašta nešto prigovoriti, ali da nemaju jasan stav o tome kakva BiH treba biti, teško. Istine radi, postojao je jedan period kada je potpunu konfuziju izazvao tadašnji SDP, preciznije tadašnji njegov predsjednik Lagumdžija kada je sa Čovićem i HDZ-om sklopio sramotni sporazum koji je predviđao tzv. nejednaku vrijednost glasa građana FBiH, ovisno o tome da li žive na dijelu Federacije gdje je “njihov” narod većina ili ne. Govorim o drugoj polovini 2012. godine. Srećom, taj pokušaj je propao i SDP je odustao od takve ideje.

Također, ja više ni sam ne znam koliko su puta napisani prijedlozi novog Ustava BiH koji su potpuno u skladu sa svim demokratskim i evropskim vrijednostima, u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa ZAVNOBiH-om, itd.

Dakle, ideja nikada nije bila sporna (izuzev jednog kratkog perioda koji sam već pomenuo), volja i znanje da se to opredmeti u prijedlogu novog Ustava BiH, također. U svemu tome uvijek je sporan bio jedan, ali presudan detalj, politička snaga ili preciznije rečeno - politička podrška građana BiH izražena kroz izborni rezultat kojom bi ta ideja dobila dovoljnu većinu glasova u Parlamentarnoj skupstini BiH, neophodnu za izmjenu ustavnog uređena zemlje i time realizaciju ideje koja od BiH treba da napravi normalnu i uređenu zemlju.

Ja ovdje govorim o jednom, od ukupno tri, načina promjene ustavnog uređenja neke zemlje, pa i BiH, odnosno kada se to posmatra malo dublje - o sociološkom procesu promjene ukupne političke i društvene paradigme jedne zemlje. Govorim o demokratskom načinu promjene. U praksi i teoriji postoje još dva načina, za koja mislim da se neće desiti u BiH, jedan je, najšire rečeno - intervencija tzv. «međunarodne zajednice», što god pod tim podrazumjevali, a drugi je primjena sila tj. ostvarenje takvog cilja ratom i ratnom pobjedom.
Da budem što precizniji i što jednostavniji – da bi ta kontraofanziva mogla da se desi treba nam pobjeda na izborima!

VIJESTI.BA: Često ističete da ne treba imati iluzije u pogledu podrške međunarodne zajednice kompromisnim rješenjima u BiH, i da ako nacionalisti uspostave dogovor da će i to biti podržano pod egidnom stabilizacije odnosa. Međutim, sad imamo jedan uslovno rečeno novi momentat. Sve činjenice, osobito kad je riječ o izbornom zakodavstvu na strani su građanskih opcija jer su to evropski standardi. Hoće li građanske opcije imati dovoljno snage da uvjere u ono što je očito, odnosno da je uvjere da je jedino građanski koncpet evropski koncept?

KOMŠIĆ: Ne samo da je građanski koncept evropski koncept, to je jedini koncept kako BiH može funkcionisati, pa i opstati. Etnički koncepti u kojima živimo evo više od dvije decenije, skoro tri, pokazali su se istorijski i društveno nemogućim, neostvarivim, u zemlji kakva je BiH. Usporedba sa nekim uspješnim državama i društvima koje djelomično funkcionišu na etničkom konceptu (primjer Švicarske) je teoretski i praktično nemoguća jer su takva društva i države imale sasvim drugačije političko i društveno ishodište. Osim toga, niti istorija, niti sociologija, niti politika ne poznaju metod “kopiranja” kao metod nastanka države i društva. Istorijski, svaki takav pokušaj je neslavno propao. Čak ni u anglosaksonskom društvenom modelu kao, generalno i uvjetno rečeno, precedentnom modelu, ne postoje “kopije država i društava” (npr .slučaj Velike Britanije).

A na našim prostorima, taj balkanski etnički koncept, je stalan izvor sukoba, nekada ratnog nekada političkog. Sa njim Bosna i Hercegovina nikada neće biti “mirna Bosna”, sa njim nema nikakvog napretka. Sa etničkim konceptima uvijek ste na ivici sukoba, živite u stalnom strahu od “onih drugih”, sigurnost i snagu pokušavate da nađete u mitologiji i prepravljenoj istoriji, pokušavate da tražite zaštitu tamo gdje je nema – kod stranih gospodara.

Po meni, nakon toliko krvi i konflikta, nakon toliko jada, nesreće, bijede i beznađa, dolazi vrijeme da se Bosna i Hercegovina, lagano jer je to brzo nemoguće, okreće ka nečemu novom – traženju novog identiteta, bosanskohercegovačkog identiteta. Kako ćemo ga nazvati, nevažno je. Ali on podrazumjeva da sami sebi priznamo istorijsku i društvenu istinu – ipak smo mi prvo građani Bosne i Hercegovine, Bosanci i Hercegovci, i u tome je sadržano sve drugo, naše istorijsko, etničko, religiozno ili ateističko, regionalno i svako drugo nasljeđe. Da ovdje ne ponavljam već bezbroj puta ispričane priče o tome kada u Zagrebu ili Beogradu kažete da ste iz Mostara, svi odmah kažu – Hercegovac a ne kažu – Srbin, Hrvat ili Bošnjak ili Ostali!

A da li će biti dovoljno snage da se ovakav koncept pokaže ostvarivim, znaćemo u oktobru iduće godine.

VIJESTI.BA: Pojedine političke strukture dovede implementaciju izbornih rezultata u pitanje ukoliko njihovi prijedlozi ne budu usvojeni. Zanemarimo na trenutak takve ucjene, jer jasno je da mogu opstruirati formiranje vlasti nedelegiranjem delegata u Dom naroda. Kakva je uloga Centralne izborne komisije u svemu ovome?

KOMŠIĆ: Ne očekujem ja tu nešto puno i spektakularno od Centralne izborne komisije. Nije CIK, kao uostalom niti druga tzv. nezvisna tijela i regulatori (poput VSTV-a, raznih nezavisnih odbora za izbore policijskih komesara i direktora, raznih vijeća, RAK-ova, revizija, itd.), tijelo oslobođeno svakog političkog utjecaja. Naprotiv ova tijela su prevashodno i licemjerno politička tijela. Iz takvih institucija nam najčešće navode da se oni vode strukom a ne politikom, a svi znamo da i oni znaju kako to nije tačno!

Mislim da će CIK i u ovom slučaju ići linijom manjeg otpora i da će članovi CIK-a pažljivo osluškivati šta kažu političke partije koje su ih i dovele na tu poziciju.

VIJESTI.BA: Kako komentirate poruku njemačkog šefa diplomatije Sigmara Gabriela koji je kazao da izmjene izbornog zakonodavstva ne smiju dovesti do još veće diskrminacije?

KOMŠIĆ: Njemačka diplomatija, kao uostalom i cijela Njemačka država, je ozbiljna diplomatija uređene države. Nije jaka i globalno važna kao npr. ruska, američka, kineska, ali je nevjerovatno ozbiljna i analitična.

Koliko ja znam u diplomatiji SR Njemačke dominira analitika na osnovu koje se definišu stavovi i potezi i kada ministar vanjskih poslova SR Njemačke nešto izgovori, to siguno nije proizvod nekog njegovog utiska, proizvoljnog stava ili njegove simpatije ili antipatije. To je gotovo uvijek proizvod pažljivog analiziranja situacije, izvlačenja zaključaka koji su u poptunom skladu sa državnim (bez obzira iz koje političke stranke dolazi ministar) interesima SR Njemačke. I uvijek možete biti sigurni da je to potpuno promišljen stav usklađen u Vladi SR Njemačke. Tu nema nikakvog “soliranja” pojedinca – ministar iznosi stav Vlade SR Njemačke (uključujući i kancelarku Merkel).

Ono što je rekao Gabriel je stav i kancelarke Merkel i to je zvanična politika Berlina.

Za mene takva izjava Gabriela nije iznenađujuća. Potpuno je u skladu sa svim onim što kancelarka i cijela vlada zvanično iskazuju i propagiraju kao princip – pitanje ljudskih prava i jednakosti nisu za politiku aktuelne vlade u Berlinu “fleksibilna kategorija”. Za njih je to strogo i precizno određena kategorija koja se ne može dvosmisleno tumačiti, bez obzira što ćete na takvom stavu izgubiti i dio glasova na izborima.

Zato mislim da se ovakva izjava Gabriela uklapa i zvaničnu njemačku politiku i da je zapravo bilo nemoguće da on izjavi nešto drugo kada ga pitaju za trenutne političke odnose u BiH. To sto se takva izjava ne sviđa nekim krugovima u BiH i sto su možda očekivali drugačiji stav, govori samo o tome da «takvi krugovi» zapravo žive u nekim prošlim vremenima!

VIJESTI.BA: Gabriel je o tome govorio u kontekstu negativne uloge Republike Hrvatske, kakva je to poruka prema Hrvatskoj?

KOMŠIĆ: Jasna, da jasnija ne može biti! Zvanični Berlin je protiv takve politike Hrvatske u BiH.

VIJESTI.BA: Kada smo već kod Hrvatske, kako komentirate činjenicu da je reklo bi se pomalo splasno propagandi rat koji je u zadnjih pola godine iz Hrvatske vođen prema BiH. Očito da nije rezultirao dobrim rezultatima po Hrvatsku i filijale te agresvine politike u BiH, ili se radi o zatišju pred buru?

KOMŠIĆ: Mislim da to nije stalo. Više mi to izgleda kao pauza pred Novogodišnje i Božićne praznike. Očekujem da će se taj “rat” kako ste ga nazvali nastaviti i postati jos žešći kako se budu približavali izbori u BiH. Ulog je relativno veliki – ili će aktuelna vlast u Hrvatskoj i dalje (mislim na period nakon izbora u BiH, 2018. godine) imati svoje satelite u bh. vlasti koji će dominantno zastupati ekonomske pa tek onda političke interese zvaničnog Zagreba, ili će ti sateliti biti bitno organičeni ako ne i izbačeni iz buduće vlasti u BiH. U ovoj naopakoj balkanskoj politici izgleda gotovo normalna i legitimna takva pozicija zvaničnog Zagreba. A u svojoj suštini to je ipak direktno mješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine na koje slabo ko reaguje.

Također mislim da u ovoj vladajućoj strukturi u Zagrebu, Bosna i Hercegovina nema baš iskrenog prijatelja.

VIJESTI.BA: Na pragu smo izborne godine. Javnost od ljevice očekuje agresivniju politiku - agresivniju, naravno u pozitivnom smisu, kao i prijedloge koji se istina već i naziru. Retoričko pitanje, može li se očekivati da neprijatelje države još jače počne boljeti glava od ljevice, ne zbog izbora nego interesa građana i države?

KOMŠIĆ: Kada već pominjete javnost, želio bih da budemo precizni – ipak govorimo o dijelu javnosti a ne o javnosti generalno! Moramo priznati da “jednom dijelu javnosti”, kako to već zovete, odgovara ovakvo stanje. Da je slučajno drugačije, nikada etničke stranke ne bi bile ovako jake kao sto su to već jesu skoro tri decenije.

Dakle nije cijela naša “javnost” građanski i lijevo orjentisana. Naprotiv, veći dio naše “javnosti” je ipak etnički orijentisan. Bar tako kažu izbori, gotovo iz ciklusa u ciklus.

Zato cijelu političku priču pokušavamo drugačije postaviti u smislu drugačije određenih strategijskih ciljeva neke nove i buduće ljevice. Nije glavni cilj ostvariti samo pobjedu na nekim od narednih izbora. To jeste neophodno, ali to nije glavni cilj. Glavni cilj jeste pokazati i dokazati da naš ovakav etnički zasnovan koncept društva i države vodi u nešto što bih ja nazvao «beskonačna propast». «Beskonačna» zato što taman kada pomislite da više ne možete propasti, uvidite da ipak možete. I tako iz godine u godinu. Zato ja to zovem «beskonačna propast svega» - propast institucija, prava, pravde, društva, školstva, zdravstva, morala... Nikako da se zaustavi. A mi kao društvo pokazujemo nevjerevotnu trpljivost i mogućnost da se tome prilagodimo i prihvatimo takvo stanje. Zato i propadamo beskonačno. Samo je kod nas moguće da se ljudi mire (oprostite na banalizovanju stvari) sa nedostakom vode u glavnom gradu države, u 21. stoljeću, za kojeg je općepoznato da «leži» na vodi, do diskriminacije ljudi po svim osnovama i nepravde svake vrste.

Glavni cilj, od kojeg treba da neprijatelje države zaboli glava, jeste promjena tog stanja, promjena cijele paradigme na koju smo svjesno ili nesvjesno pristali. Glavni cilj jeste – poslati u istoriju, historiju, povijest, etnički koncept vlasti i uspostaviti građanski, individulani koncept društva, te države zasnovane na pojedincu i njegovim pravima kao i države koja štiti kako prava tako i dostojanstvo pojedinca.

To je krupan i dalek cilj, gotovo idealistički postavljen, ali ipak ostvariv i moguć. I to je jedini način da se sačuva Bosna i Hercegovina. A pobjeda na izborima je samo «alat» da se to realizuje.

VIJESTI.BA: Pitanje iz budućnosti. Da li je građanska Bosna i Hercegovina historijska nužnost. Berlinski zid kao simbol podjela je pao. Hoće li pasti etničke podjele BiH?

KOMŠIĆ: Mislim da se to mora desiti. Jednostavno, ne postoji drugo rješenje za BiH. Ali ne samo za BiH nego nema drugog rješenja za stabilnost cijele regije. Dođe li do narušavanja cjelovitosti BiH vrlo je vjerovatno da ponovo cijela regija ide u sukob. U trenutnim političkim okolnostima, veliko je pitanje gdje bi bile granice tog sukoba i kako bi se on završio, te ko bi sve bili akteri tog sukoba.

Definitivno mi nismo svjetski važno pitanje, ali da se utjecaj nestabilnosti, ponavljam u sadašnjim ili mogućim političkim dešavanjanjima na relaciji Istok – Evropa, u BiH može odraziti na širu regiju, može sigurno.

Zato je stabilnost BiH važna, a do te stabilnosti može doći samo na drugom konceptu, pojednostavljeno rečeno građanskom konceptu koji bi bio slobodan izbor samih Bosanaca i Hercegovaca. Silom neće moći ništa!

VIJESTI.BA: Kako u osnovi gledate na ideju da Dom naroda FBiH ne bude zakonodavni organ već dom vitalnog nacionalnog ili lokalnog interesa, sa jasno propisanim normama šta je tačno taj vitalni interes?

KOMŠIĆ: To je zapravo pravo rješenje za trenutno “sporenje” oko tog dijela priče o promjeni Izbornog zakona BiH. Reduciranje nadležnosti Doma naroda na bavljenje unaprijed nabrojanim pitanjima vitalnog nacionalnog interesa, kako na nivou FBiH, tako i na nivou BiH, ima elementarnu, ustavno - pravnu i društvenu logiku.

Jer sadašnja situacija sa radom dva doma, kako federalnog tako i državnog parlamenta je apsurdna. I jedan i drugi dom imaju iste nadležnosti, samo im je različit način odlučivanja. Logičnim se čini pitanje, pa zar onda jedan od domova nije višak, jer dva tijela rade isti posao? Kada se na to doda da uloga Vijeća naroda Narodne skupštine RS-a nije ni blizu takva kakva je uloga domova naroda, taj apsurd postaje samo veći.

Na žalost mi smo već imali tako dogovoreno rješenje u tzv. “Aprilskom paketu”, ali to nije prošlo. Kada će se opet desiti okolnosti u kojima bi se racionalno moglo razgovarati o tome, pitanje je?

VIJESTI.BA: Ponovo "kruži bauk Komšića", kandidaturom za člana Predsjedništva. Više puta ste rekli da nije važno hoćete li biti kandidat, međutim koliko je važno da kandidat može biti onaj ko računa na podršku svih građana, i onaj ko dobija podršku svih građana, jer i po postojećem ustavu član Predsjedništva predstavlja sve građane a ne nužno jedan narod?

KOMŠIĆ: To je iznimno važno. Jedino tako opstaje vjera i nada da je moguća neka drugačija BiH, pa čak da to može funkcionisati i u ovakvim Dayton-skim političkim odnosima. Ako ništa drugo, to je znak da još nije sve gotovo i podjeljeno te da ima nade.

VIJESTI.BA: Mnogo bure u javnosti izazvala je izjava člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegoviča u intervju za DW o statusu Kosova i odnosu BiH prema Kosovu. Srbijanski mediji to su protumačili kao insistiranje na priznanju Kosova. Samo dan dva ranije Dragan Čović je također u intervju iznio dosta eksplicitniji stav po tome pitanju kazavši da što se njega tiče nema nikakve dileme i da Kosovo treba priznati. Nije bilo ni reakcija iz Srbije, niti je Dodik pozivao na napuštanje institucija BiH. Kako to komentirate?

KOMŠIĆ:Jedna potpuno bezazlena Izetbegovićeva izjava je iskorištena za pravu političko – medijsku harangu od strane vladajućih srbijanskih političara i medija pod njihovom kontrolom. Naravno sve je to praćeno već više puta viđenom Vučićevom patetikom (koja je iritantna sama po sebi) i navodnom brigom za stabilnost regiona pa i same BiH. Očekivano se u to uključila i Dodikova propaganda.

Istovremeno, Vučić odlazi u posjetu sjedištu NATO-a, njegovi ministri sjede u Vladi Kosova, Srbija nema, kao što to BiH ima, vizni režim sa Kosovom, ne reaguje se na istu takvu izjavu Dragana Čovića, predsjednika Turske, zemlje koja je priznala Kosovo se dočekuje kao nekada Tito u Beogradu, i ne samo Beogradu, a niko upravo u Beogradu nema hrabrosti ni da mu pisne zbog toga …!!! Kako to nazvati nego političkim licemjerjem najgore vrste! A svima, uključujući i Vučića, je potpuno jasno da je Kosovo nezavisna država, bez obzira šta o tome rekao ili mislio Vučić, Dodik, Izetbegović ili bilo ko drugi.

Kako god, ovakva reakcija na jednu potpuno bezazlenu izjavu, govori nešto sasvim drugo i te reakcije imaju sasvim drugi cilj. Jer, niko tu nije glup i valjda svi znaju čitati i pročitati šta je rečeno, a pogotovo znaju da do zvaničnog priznanja Kosova od strane BiH ne može doći bez postignutog konsenzusa u Predsjedništvu BiH.

Ciljevi ove harange su mutni i zlokobni. Bojim se da sve ovo nije samo za jednokratnu upotrebu. Jer takva “kuka i motika” se ne poteže zbog izjave za koju svi znaju da je lažno prenesena i ponavljam – potpuno bezazlena bez ikakvog skrivenog značenja!

Razgovarao: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)

[Haman2]

UGLEDNI HRVATSKI DEMOGRAF STJEPAN ŠTERC, EKSKLUZIVNO ZA SB: „Na pomolu je egzodus, problem raseljavanja iz BiH postaje pitanje državne sigurnosti i opstanka“!

Jedan od najboljih poznavatelja demografskih prilika u regionu, dr.sc. Stjepan Šterc, profesor na Geografskom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu u ekskluzivnom razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ govorio je o alarmantnom stanju i pogubnim podacima o iseljavanju stanovništva iz naših krajeva


Foto: FAH
Svakodnevno putujete regionom, a u našem nedavnom razgovoru spomenuli ste alarmantno stanje kada su u pitanju demografski podaci vezani za Bosnu i Hercegovinu. Koliko je loša situacija?

Demografska problematika u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj postaje po svemu ključno pitanje razvojne budućnosti, a obzirom na pražnjenje prostora iseljavanjem i nacionalne, odnosno državne sigurnosti. Prošla su vremena kad je ljudski potencijal bio postojan i kad niti ekonimiste niti političare nije bilo briga za radnu snagu i kako će ona utjecati na gospodarski i ukupni razvoj zemlje. Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine tek je usklađivanjem prihvaćen, iako se kroz nejasnu definiciju stalnog stanovništva (prema mjestu uobičajnog prebivanja. s namjerom prebivanja i slično) popisalo poprilično fiktivnog stanovništva.

Zato što je taj popis primarno shvaćen kao izborno izjašnjavanje po etničkoj osnovi. Događalo se to u sve tri prevladavajuće populacije, a prema konačnim rezultatima popisa jasno je vidljiva velika depopulacija u odnosu na posljednji popisu stanovništva 1991. godine. Posebno Hrvata i Srba.

Vjerojatno bi bila i veća uz striktnu primjenu Eurostatove definicije stalnog stanovništva. Podaci su i u ovom prostoru potvrdili kako je rat najveća demografska destrukcija koja ne ostavlja samo traga na ukupnom stanovništvu, nego i na demografskim strukturama, čija pak destrukcija u kasnijoj fazi ubrzava negativne trendove, smanjuje rodnost i povećava smrtnost, uvjetuje prirodni pad stanovništva i bitno utječe na ukupni demografski potencijal, gospodarski i svaki drugi razvoj. Sve se ovo događalo u uvjetima još uvijek apsolutno male recentne emigracije, koja sve više nakon spomenutog popisa stanovništva prerasta u egzodus. Situacija je stvarno loša, a to ćemo potvrditi u tablici kod trećeg pitanja.


Etnički sastav 2013. 1991. Promjena 1991/2013.
Bošnjaci 1.769.592 (50,1%) 1 902 956 (43,5%) - 7,0 %
Srbi 1.086.733 (30,8%) 1 366 104 (31,2%) -20,5 %
Hrvati 544.780 (15,4%) 760 852 (17,4%) -28,4 %
Ostali: 130.054 (3,7%) 347 121 (7,9%) - 62,5 %
Ukupno 3 791 662 (100,0%) 4.377.033 (100,0%) - 13,4 %

Koliko vlast i političari uopće, mogu utjecati na sve veći odlazak mladih ljudi iz regije?

(Razgovarao M.Iličić)

[Haman2]

NAPOMENA: Kliknite na link ispod da procitate prilozeni tekst sa svim grafickim prilozima
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/652 ... tanka.html

[Haman2]

Filipović: Hrvatska ima razloga da se plaši svojih djela prema BiH
nov 26, 2017



Gost Dnevnika TV1 bio je akademik Muhamed Filipović koji je govorio o Danu državnosti BiH i činjenici da predsjedavajući Predsjedništva Dragan Čović nije prisustvovao svečanosti povodom ovog Dana.

Filipović je govorio i o presudi Ratku Mladiću te njenim posljedicama, kao i o presudi koja će biti izrečena u srijedu u predmetu Prlić i ostali.

Razgovor sa akademikom Muhamedom Filipovićem prenosimo u cjelosti.

TV1: Kolika je važnost 25.novembra za državu i građane BiH?

FILIPOVIĆ: Mislim da nema značajnijeg datuma u našoh historiji od toga datuma jer je nakon četiristo i nešto godina obnovljena državnost BiH, ali nije obnovljena samo državnost nego i država. Na zasjedanju ZAVNOBIH-a donešena je odluka da se obnovi država Bosna i Hercegovina i da se izgradi njena državotvorna struktura, odnosno da ZAVNOBIH preraste u najviše političko pa zatim i zakonodavno i ustavnopravno tijelo, da se formira vlada BiH i da BiH počne fukcionirati kao i svaka druga država i da istovremeno prihvati da uđe u već reformiranu Jugoslaviju – reformiranu u smislu da je već prvo zasjedanje AVNOJ-a donijelo odluku da se buduća država mora reformirati i postati federalna, odnosno da se mora dati pravo svim narodima koji žive u okviru Jugoslavije da ostvare svoja državna prava. Zbog toga se mora reći da je to nakon osnivanja naše države u dubokoj prošlosti, negdje u tamo osmog vijeka kada hroničari počinju spominjati postojanje bosanske države i mi znamo da je ona nastala vrlo rano i da je bila vrlo specifična i različita od ostalih država na ovim prostorima ali mi ovdje imamo jedan precizan i jasan historijski dokument a to je Deklaracija ZAVNOBIH-a a drugo imamo političko mišljenje ikz kojeg je proizašla ta deklaracija.

Koje je to političko mišljenje? Suprostavljanje svih političkih snaga koje su bile antifašističke, koje su bile internacionalističke, koje su bile protiv nacionalnih podjela, trvenja i sukoba, suprostavljanje fašizmu, zatim odluka da se dosljedno borimo za oslobođenje od fašizma i kvislinga, to jeste ustaša i četnika i ono što je najvažnije da se borimo protiv podjela među našim narodima, protiv snaga koje razdvajaju i suprostavljaju ljude, i da stvaramo jednu zajedničku i jedinstvenu državu koja pripada svakome od nas, gdje nijedan narod nije privilegovan, niti ima privilegovano pravo na bilo koji dio države, ne postoje nacionalno obojene teritorije. To znači, ukoliko narod kao takav ima pravo na cjelokupnu teritoriju, on to pravo ostvaruje samo putem prava građanina be obzira na to koje je vjere i nacije. To je jedna velika pouka nama danas, da ne možemo razumijevati narod u uskonacionalističkom smislu i da narod ne predstavlja nekakvu zatvorenu cijelinu, da narod nije korpus kojim se vlada, manipulira, jer takvo razumijevanje pojma naroda je krivo razumijevanje. Narod u demokratskom smislu predstavlja sve ljude koji žive na jednog teritoriji zajedno i dijele jedinstvenu sudbinu.

TV1: Ipak, ovaj datum se godinama ne obilježava u RS-u. Kako to komentirate?

FILIPOVIĆ: Iz razloga što ne priznaju BiH. Onaj ko ne priznaje ZAVNOBIH time posredno kaže da ne priznaje BiH jer to je simbol postojanja BiH kao cjeline. Teza kojom se opravdava taj stav, kao postoji dejtonska BiH koja je nastala datog momenta, kao dogovor tri naroda to je glupost i floskula. Dejtonska BiH je nastala izričito i samo da bi se prekinuo rat. Ona je privremena pojava, ali ona nije izraz diskontinuiteta nego kontinuiteta BiH. Zašto? Jer je prije toga BiH bila silom podjeljena. Srbi su osvojili teritorije, Hrvati su osvojili terirtorije, Bošnjaci su ostali na određenim teritorijama i Dejton je svojim rješenjem pokušao da rehabilitira u svojoj osnovi da postoji kao glavni fenomen zajednička BiH. Prema tome, nije Dejton prekid sa kontinuitetom nego naprotiv jedna vrsta potvrde tog kontinuiteta u teškim uvjetima pod uvjetom jedne ideje da se pomoću toga prekine rat, ali da dođe do rehabilitacije stvarnoga demokratskog života u BiH, a time i bosanske države.

TV1: Ni Dragan Čović nije prisustvovao ove godine u Predsjedništvu povodom prijema za Dan državnosti, tražio je da se obilježava nekoliko dana ranije ili kasnije. Kako to komentirate?

FILIPOVIĆ: Čovjek koji bi pokušao da komentira Čovića, svaki dan bi morao da piše drugačiji komentar zato što je on čovjek koji najčešće mijenja mišljenje. To u velikoj mjeri ovisi o pritiscima iz Zagraba jer tamo postoji jedna antibosanska struja a sa druge strane pod unutrašnjim je pritiscima od onih snaga koje su za Herceg Bosnu. Ono što je u jednom momentu bilo prevladalo u politici Hrvatske prema BiH, bila je ta separatistička ideja o stvaranju zasebne hrvatske države u Bosni i Hercegovini. Najveće protivljenje takvom nastojanju dolazilo je iz Rima od bivšeg pape Ivana Pavla II. Ja sam bio u Rimu i razgovarao sa Svetim Ocem i oni su bili za to da se Bosna i Hercegovina mora učuvati i bili su protiv lidera Herceg Bosne, pogotovo protiv Bobana koji je napisao užasno drsko i bezobrazno pismo protiv kardinala Kuharića koji je također podržao bosanke franjevce i bosansku crkvu na čelu da sadašnjim kardinalom Puljićem, koji su jasno znali, a to sam i ja rekao predsjedniku vatinaske vlade, da je težište katoličanstva u BiH u Bosni a ne u Hercegovini, da je Hercegovina periferna u pogledu uloge katoličanstva u BiH, njegove historije i njegove uloge u Bosni i Hercegovini kao državi, da je katoličanstvo održano u klasičnim samostanima koje su franjevi očuvali u dolini rijeke Bosne, Lašve, Fojnice, Plive i Sutjeske gdje je većina katoličkih samostana i gdje postoji kontinuitet misli katolicizma kao i katoličkog literarnog stvaralaštva koje postoji od XVI vijeka do današnjih dana, tako da su oni shhvatili da onaj ko bi dozvolio da se izdvoji jedna čisto katolička i pseudohrvatska teritorija doveo bi u pitanje opstanak katoličanstva u BiH.

Zbog toga je Čović, pošto se nama vraća naša historija, jer ono što smo mislili da smo pravazišli i da je ostalo iza nas, ustaštvo, četništvo, separatizmi raznih vrsta od glupog Dodikovog do ovog agresivnog separatizma Čovićevog to se vraća. Zašto? Ustaštvo nam se vraća, četništvo, i to su pokušaji rehabilitacije snaga koje su pobijeđene u Drugom svjetskom ratu i to je u svijetu tendencija pa i u drugim zemljama. U Hrvatskoj je to danas legalizovano a kod nas se radi na legalizaciji toga, međutim, to nema budućnost, jednostavno buduća Evropa ne može da bude desna, nacionalistička i da prihvati ekstremizam bilo koje vrste pa ni ustaški, kao što ne prihvata ni islamski radikalizam, tako neće ni ustaški niti neki drugi.




TV1: Kako ste vidjeli presudu Ratku Mladiću?

FILIPOVIĆ: Svaki normalan čovjek mora smatrati da je to dobra stvar. Presuda je presuda, uzimajući okolnosti pod kojima se nalazi sam sud, pod okolnostima gdje Vučić nastojeći se umiljavati Zapadu, kad se to uzme u obzir presuda je zadovoljavajuća jer je apsolutna i najviša koju sud može izdati. Njen nedostatak je što je kvalifikacija genocida ostala nepotpuna. Genocid nad jednim narodom ne vrši se lokalno. On se uvijek vrši na nekom određenom mjestu ali ima opći značaj za život naroda prema tome genocid je nesumnjivo bio svugdje gdje je vladavinu uspostavila tzv RS. Presuda je u tome smislu nedostatna ali je značajna a vjerujem da će i sljedeća presuda biti u tome kontekstu, zato što te presude konačno ukidaju svaku sumnju da se u odnosu na RS radi o tvorevini najvećeg nasilja jer je zločin genocida politički zločin. To nije obični zločin i zločin nad grupom ljudi ili zločin velikog obima nego politički zločin i njegov cilj je uništenje političke egzistencije jednoga svijeta i naroda. Politilčke konzekvence ovih presuda će biti da RS izgubiti svaki politički, pravni i moralni legalitet i oni koji su je stvorili morat će da misle kako da je promijene ako žele spase mogućnost da se živi, jer problem su oni a ne mi, stoga naši ljudi ne treba da se brinu i reagiraju nego treba da se ponašaju tako da je BiH kao cjelina, legalna, legitimna i normalna stvar, da je potrebno nužno da bude demokratska, orijentirana ka Zapadu, da posrane članica EU i NATO-a kako bi bila sigurna u odnosu na istok i od kakvih Dodika koji sarađuju sa Rusima. U problemu su oni koji su mislili da od RS-a mogu napraviti nekakvu državu?

TV1: Kako ste vidjeli reakcije iz Srbije, RS-a. Mnogi su Mladića slavili kao heroja uprkos svemu utvrđenom?

FILIPOVIĆ: Mislim da se radi o jednoj bolesti srpskog miljea u cjelini. Njima je teško da se suoče sa tako teško istinom, da su napravili genocid. Neće sadržinu historijskog zbivanja odrediti nikakav sud nego historijska istina, a istina je da je Srbija podržavala, pomagala i učestvovala u svemu što se ovdje događalo. Ja sam svjedok toga. Poznato je da sam sa Izetbegovićem i Zulfikarpašićem pokušao napraviti sporazum. Kada smo razgovarali u svakom momentu članovi srpske delegacije Karadžić, Koljević i Krajišnik su to prekidali i pozivali Miloševića na konsultacije.

Koljević je moj zemljak, i ja sam bio veliki prijatelj sa njegovim bratom, i pošto znam njega od malena i on nije imao prema meni neku distancu a pogotovo mi je bio zahvalan što sam ja njegovog brata Svetozara ovdje izvadio jer ga je neka neodgovorna grupa uhapisila pa sam ga ja izvadio iz zatvora, odveo ga kod Izetbegovića, itd. Izetbegović je bio vrlo fin i pokazao je razumijavanje i onda smo omogućili Svetozaru Koljeviću da ode odavde, jer šta znaš kakav neki Ćelo i slični može da napravi, pa je Izetbegović dozvolio da on ode za Novi Sad i Nikola je osjećao zahvalnost prema meni. On mi je rekao – Muhamede, mora se prekinuti ovo, ti ne znaš šta se događa u Prijedoru, tamo je pokolj, i tamo je 30 hiljada ljudi pobijeno. To je okolnost koja govori da su oni bili svjesni da se radi o genocidu. Ali onda mi je rekao, da ne mogu ništa odlučiti a da se ne pita Milošević jer o svim nacionalnim pitanjima Milošević ima zadnju riječ. O svim odlukama koje angažuju srpski narod bilo u BiH ili drugo, to je notorno. Prema tome, njima je teško da to prihvate ali morat će.

Prvi korak bi bio da Vučić prestane zaobilaziti istinu kao kiša oko Kragujevca. Ne može se on kleti da će čuvati RS i da će sa Bošnjacima nastojati da uspostavi dobre odnose. Ne treba on sa nama imati dobre odnose, neka on ima dobre odnose sa Bosnom i Hercegovinom. Zašto on zaobilazi da kaže da će Srbija uspostaviti dobre odnose sa Bosnom i Hercegovinom. Nikada to nije izgovorio. Pa nismo ni mi vesla sisali pa da ne možemo pročitati šta to on hoće da kaže. Želi reći da on čeka trenutak kad će RS postati sastavni dio Srbije a što se Bošnjaka tiče – pa eto neka tih Bošnjaka, tolerisat ćemo ih.

On je jednom prilikom razvio teoriju da Bošnjaci i Srbi nikad nisu jedni druge ostavljali žive u sukobima. Mi Bošnjaci nismo nikad ratovali protiv Srba dok oni nas nisu napali 1992.godine. Mi nismo ratovali jer nismo imali svoju državu do 1943.godine, jer nismo imalo bosansku vojsku, i nismo nikada i nikoga napali, prema tome nemoguće je da smo mi međusobno ratovali i da je među nama vladalo načelo da se ne ostavljaju živi, ali to jeste bilo načelo srpske politike i već je Karađorđe dozvolio stanovništvu Sjenice da se isele ali im je dvadesetak kilometara dalje postavio zasjedu i sve ih pobio. To je praksa jedne druge politike i mentaliteta i načina mišljenja gdje su svi pripadnici jedne vjere ili nacije krivi što su živi.

TV1: Moglo se primjetiti da Dragan Čović nije komentirao presudu Mladiću?

FILIPOVIĆ: Postojao je jedan poznati vječiti student u Zagrebu a zvao se Husnija Bubreg. Nadimak mu je zapravio bio Bubreg i on je bio iz Pljevanja, ali je bio čuven u Zagrebu. Zbog čega? On je studirao šumarstvo i slušao je fiziku. Profesor je tumačio kako se svi elementi na vrućini šire a na hladnoći skupljaju a onda je on rekao – nije tačno profesore, meni kad majka peče bubreg on se stisne, i tako je dobio ime Husnija Bubreg. Ali kako god, kad se nešto prži, ono prvo šeta po onom maslu ili ulju a zatim se stinse, pa tako i ovaj jadnik Čović koji misli da je lukav. Greška je svakog čovjeka koji misli da će lukavošću nešto dobiti. U igri kalkuliranja i u igri prevara, uvijek neko drugi pobijedi a ne onaj ko je uvjeren da je lukav, pa tako i on. Naravno da on ne smije sada. Zašto? On očekuje da ga podrže za ovaj prijedlog izmjena Izbornog zakona koji bi doveo do toga da usttavnopravni položaj ljudi potiče iz njihove pripadnosti određenim narodnim grupama, i time bi uveo fašistički princip krvi i tla, znači da mjesto gdje živiš i pripadnost, krva grupa rečeno žarognski, odnosno nacionalna pripadnost određuje tvoj ustavni položaj. To je nedemokratski i to je da tako kažem, fašistički.

TV1: 29.novembra bit će izrečena drugostepena presuda u predmetu Prlić i ostali. Kakva su Vaša očekivanja? Hrvatska se nada da kvalifikacija Udruženi zločinački poduhvat neće biti potvrđena. Kako vidite ulogu Hrvatske u ovom procesu?

FILIPOVIĆ: Hrvatska ima razloga da se plaši. Svi znamo da su oni pod Tuđamovim vođstvom bili, da je Tuđman plaćao njih, da je Šušak bio od strane Tuđmana odgovoran za to. U Imotskom sam u toku rata, jedne prilike kada sam putovao, susreo jednog svog mlađeg kolegu iz Zagreba, i u razgovoru se ispostavilo da je on šef policije. Ja mu kažem šta ćeš ti ovdje. On kaže – ma nisam ja u Imotskom, ja sam šef policije u Herceg Bosni. Pitam, kako to. Kaže, još prije nego što je rat počeo Šušak je formirao tu policiju, ona je preuzela vođenje svih policijskih poslova i mi smo počeli tu regiku uključivati u vojni sistem Hrvatske. Prema tome sve što je činio HVO bilo je povezano da djelovanjem hrvatske vojne i političke moći. Kad je mog prijatelja Bajazita Tikveše sestra javila da se u Dretelju nalaze Bajazit i cijela grupa mojih tadašnjih pripadnika stranke, pošto sam upoznao Kinkela ministra vanjskih poslova Njemačke, napisao sam mu pismo gdje sam oštro kritizirao ponašanje njemačkih liberala kojima je pripadao, a koji podržavaju hrvatsku politiku koja je fašistička i naveo sam stvaranje logora.

On je meni javio da će poslati povjerljivu osobu koja će ispitati tu stvar i nakon nekog vremena javio mi se neki gospodin koji je kazao da predstavlja Kinkela i neveo je da je razgovarao sa Šuškom i da je to Šušak negirao , da postoje logori. Na to sam ja njemu rekao da gospodinu Šušku kaže da mu je profesor Filipović poručio da Šušak to savršeno zna jer je organizovao te legore, da prof Filipović zna da to Šušak zna i da je on organizator, da ne laže nego da kaže istinu. Nakon nekog vremena gospodin mi se javio i kazao da je Šušak navodno saznao jer je provjeravao, i kao da su neki tobože neodgovorni faktori to organizovali i da kod Čapljine postoji neki logor. Tada je 200 ljudi pušteno. Ja sam insistirao da se ne prebacuju na teritoriju Zapada jer su time isključeni iz mogućnosti da učestvuju u odbrani BiH nego da se moraju vratiti u Mostar, pa su u Jablanicu vraćeni. To jasno govori da je postojao Udruženi zločinački poduhvat. Ako uzurpirate vlast i vršite progon stanovništa, ako ljude stavljate u logore to je taj zločin.

https://www.fokus.ba/vijesti/bih/filipo ... ih/930486/

[Haman2]

„KARADŽIĆ JE IDIOT, BILJANA JE GLUPAČA, MI SMO STVORILI REPUBLIKU SRPSKU...“: Procurio transkript razgovora Miloševića i Mladića
Prema pisanju Srpskog telegrafa, Slobodan Milošević se kleo Ratku Mladiću da neće dozvoliti da general bude izručen Haškom tribunalu


Izvor: PublicIzvor: Public
Prenosimo transkript presretnutog snimka telefonskog razgovora Miloševića i Mladića iz maja 1996. godine.


Milošević: Ratko, ja sam hteo da malo porazgovaramo. Ja ću da ti lepo izložim, prosto i jednostavno, nema tu nikakvih komplikovanih ideja.
Mladić: Ja ne znam imate li u mene poverenja?

Milošević: Čim te pitam, jer da nemam poverenja, šta mi vredi da mi kažeš evo časna reč, j… ga. Mi smo Republiku Srpsku napravili. To je stvar čista. Zato je potrebno da se izvrši proces njene legitimizacije do kraja, zato je potrebno da i ljudi, ovo je nacionalni interes naš, da i ljudi koji su bili na najodgovornijim funkcijama na njenom stvaranju izađu iz razne hipoteke koju nama naši neprijatelji postavljaju.

Uključujući i ovo pitanje međunarodnog tribunala, suđenja, itd, koje ima dalekosežne ciljeve. Prema tome, odmah i na početku i unapred da ti kažem ne samo da iz ličnih razloga ne bih nikada dozvolio da neko tebe izruči Tribunalu nego iz istorijsko-političkih razloga, jer bi to bila najveća nacionalna sramota za naš narod. Zato ti, jednostavno, skrećem na to pažnju, budalasto je da ti veruješ da ne smeš da dođeš ovamo da te neko ne bi uhapsio ili izručio nekome itd.

Mladić: Ne, ne, predsedniče.
Milošević: Pitao si me i onda preko telefona šta je u tajnom protokolu itd.
Mladić: Dobro, to jesam pitao, ali ovo ne mislim. Ovo se slažem sve što ste rekli.

Milošević: E, u takvoj situaciji ja ne želim da ti i Radovan Karadžić, to moram da ti kažem, nikakve razlike između vas ne pravim, mada tebe volim, a njega ne volim, ali njega isto ne mrzim. Ne mrzim ga, ja uopšte ljude ne mrzim, a i on se mnogo trudio i žrtvovao, ne mogu da kažem da nije. Samo što je džukac, pa nije neke stvari shvatio, ali ja između vas tu ne pravim razlike, jer s obzirom na vaše pozicije, podjednako mi je važno da vas dvojica isplivate na čisto.

Mladić: Ne sviđa mi se to suđenje nikako, znate, ni od nacionalnog ni od anacionalnog suda.
Milošević: Pazi, pošto dođe prijava, ona se mora razmotriti.
Milošević: Ovo do čega smo došli – bilo je velikog streljanja civila u Srebrenici.
Mladić: Koga?

Milošević: Velikog streljanja civila u Srebrenici.
Mladić: Ne, ne.
Milošević: Nije u Srebrenici, nego na nekoj farmi negde tamo.

Milošević: Neka ide, bre, u p…. materinu. I onda ovi kažu, jeste, Karadžić i Mladić su kočnica Dejtona. Ne može to. Nema etnički čiste države na svetu.

Mladić: Dobro, nema, sad smo takvi kakvi jesmo. Karadžić je idiot. On je ceo život radio samo s ludacima i on uopšte ne zna raditi s normalnim ljudima. On laže kad na kašiku zine. Ja to nikad nisam ovako otvoreno pred vama reko.

Milošević: Znam da laže.
Mladić: Prema tome, to je jedan monstrum čovek. Mene je muka naterala, pa sam rekao javno u Skupštini: „Ja sam ceo život radio sa normalnim, pregledanim ljudima“. Ko je radio u vojsci, morao je biti tri puta sistematski pregledan. On je radio samo s ludacima. On bi mene ispeko na ražnju pre nego Alija Izetbegović.

Milošević: Ja ne bih prihvatio dubl Plavšić-Koljević, jer je Biljana glupača jedna obična i stalno će da nam tura prst u nos.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/657 ... adica.html

[Haman2]

- Presuda važna za prošlost i budućnost VIDEO:



Safet Oručević u Hagu komentirao presudu Prliću i ostalima. Presudu hercegbosanskoj šestorci i kazne od ukupno 111 godina zatvora danas je u Hagu, gdje je pratio izricaje, komentarisao i bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević. U razgovoru za DW je poručio kako je ova presuda važna za prošlost, ali i za budućnost.
DW: Gospodine Oručeviću kakva je Vaša reakcija na ove presude?

ORUČEVIĆ: Ja i delegacija iz Mostara stigli smo, znajući šta se sve dogodilo i mi nismo iznenađeni niti presudom niti svim onim što je pročitano. Dakle mi smo došli na jednu zadnju stranicu historije onoga što se dogodilou užasnom ratu od 1992 do 1995.godine, čak i u onome poslijeratnom periodu, da zatvorimo jednu knjigu koja je iza nas i kojom treba da se bave historičari i analitičari a ne političari. Mislim da je ova presuda važna za prošlost koja je bila i užasna. Ne treba sada da govorim nikakve teške riječi, rečeno je ovih dana sve, ali je vrlo važno za budućnost i kako će se postaviti Hrvatska država, da li će se oko ovoga praviti neki novi problemi koji će jako puno da utiču na ukupnu političku situaciju na Balkanu. Do njih je da li ćemo krenuti u budućnost i napraviti novi korak ili će se sve ovo skandalizirati.

DW: Koji je to korak potrebno napraviti da se krene u bolju i zajedničku budućnost svih građana BiH a i samog Mostara koji je podjeljen grad?

ORUČEVIĆ: Mostar je žrtva ukupne politike u BiH, i on je podjeljen zato što je podjeljena cijela Bosna i Hercegovina po nekim šavovima i zamišljenim linijama, ništa gore od drugih, ako nije čak i bolje. Poslije onako užasnog rata ljudi mnogo bolje, iako su institucije podjeljenje, mnogo bolje komuniciraju nego u drugim dijelovima BiH. Ja jako vjerujem u budućnost Mostara. Jako vjerujem da ima puno Hrvata koji poštuju presudu i koji žele da vide BiH onako kako to žele oni koji su je branili i njen dignitet. Jako vjerujem u zajednički život. Šta treba da urade oni koji žele dobro i sebi i BIH. Treba da prihvate javno i na svaki drugi način ovu presudu da bi krenuli naprijed.

DW: Kako reagujete na postupak Praljka. On je odbio presudu i navodno popio otrov?

ORUČEVIĆ: Malo je nezgodno da komentarišem taj jedan režiserski potez. On će sigurno imati loše posljedice po sve ovo što se događa, jer ako se on stvarno otruje i umre, napravio je jednu stvar koju su radili Hitlerovi generali. Ako ostane živ, ismijao je i sebe i svoje prijatelje. Da je on popio tu čašu zbog žrtava ja bih ga sigurno razumio.

DW: Stari most je prema presudi Žalbenog vijeća ipak bio vojni cilj ali niko ne snosi odgovornost za to?

ORUČEVIĆ: Mi u Mostaru, u regiji cijeloj i u bivšj Jugoslaviji znamo šta nam je značio Stari most. Možda to ne zna neki sudija sa Malte ili iz Južne Afrike. Nakvažnije za nas je da je presudom jasno i glasno rečeno ko je srušio most. HVO je srušio Stari most. Smatrali su ga vojnom metom. Uredu. Imaju pravo na to. Mi se s tim ne slažemo, ali sad znamo jasno ko je srušio most. Imamo snimke i znamo kako je to urađeno, znamo u kojoj je funkciji bio i na nama je da prihvatimo presudu.

DW: Hoće li biti dodatnih tužbi. Sada je poznato, ko šta i kako?

ORUČEVIĆ: Ja mislim da je sada vrijeme da svi oni koji vole Bosnu i Hercegovinu jednostavno ovdje podvuku crtu, i da se napravi jedan mozaik od svih presuda Haškog tribunala. Mislim da se u presudama Haškog tribunala krije jedna vrlo važna stvar, istina o tome šta se događalo u BiH. Kada se to sve složi, od svake presude od Martića pa do svih presuda do danas, i do drugostepenih presuda koje dolaze Karadžiću i Mladiću, mislim da će bez puno nekih rupa i onih incidenata gdje je politika presrela pravo i pravdu, možemo reći da je ovaj sud ispunio onu ulogu koju smo očekivali. Istina to traje malo duže i ide teško ali zamislite šta bi bilo da ovog suda nije bilo. Vidite koliko ima ratova u svijetu a ne prate ih sudovi.

http://vijesti.ba/clanak/384120/video-s ... i-ostalima

(Vijesti.ba)

[Haman2]

Štefica Galić: Službeni Zagreb podržava pakt Dodika i Čovića

Riječ je o nastavku dogovorene politike prethodnika o podjeli i nestanku BiH. Još od devedesetih hrvatska službena politika prema BiH je ponižavajuća, tutorska i interesna, od teritorijalnih pretenzija i snova nekolicine osvetnika na čelu s Tuđmanom i Šuškom do otvorene podrške ponovnom pokušaju realizacije tih snova danas
slika iz galerije



Sa Šteficom Galić, glavnom urednicom portala Tačno.net, razgovaramo o pravomoćnoj presudi šestorici Hrvata u Haagu, (ne)prilikama u Mostaru i stanju u Bosni i Hercegovini. Njezin pokojni suprug Nedeljko Galić, o kojem je snimljen dokumentarni film ‘Neđo od Ljubuškog’, u jeku hrvatsko-bošnjačkog rata u ljeto 1993. kao Hrvat spašavao je iz logora Helidrom kraj Mostara svoje sugrađane tako što je u svom fotostudiju izrađivao lažna odobrenja pomoć kojih su Bošnjaci mogli potražiti spas u inozemstvu.

Žalbeno vijeće Haškog suda potvrdilo je prvostupanjske osuđujuće presude čelnicima Herceg-Bosne i potvrdilo postojanje udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Kakav je vaš komentar presude?

Konačno možemo reći da je i to završeno, svi smo izmučeni tom pričom. Izrečena je drugostupanjska presuda, potvrđena je krivica hercegbosanske šestorke, odnosno da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo se i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH. Ova presuda je jednako važna za BiH i za Hrvatsku. Za Hrvatsku da se radikalno razračuna sa zločinačkim aspektima zvanične Tuđmanove politike 1990-ih, o tome što su radili u ratu u BiH i da dio hrvatskog društva koji to odbija prihvatiti konačno to prihvati i počne ozdravljati usput. A za BiH i dio tzv. Herceg-Bosne značilo bi ozbiljno suočavanje s krivnjom i odgovornošću za zločine počinjene na tom prostoru i konačno njen nestanak, mada je to iluzorno očekivati. Herceg-Bosna je ovdje od devedesetih i, sigurna sam, bit će i dalje, ali samo za one koji ne prihvataju ni činjenice ni presude o njoj. Ali najvažnije je da su žrtve ipak doživjele neku satisfakciju.
Kakve reakcije narednih dana očekujete u Mostaru?

Klerikalno-nacionalistička desnica će i dalje poricati zločine Herceg-Bosne, praveći tako buduće heroje i mučenike i potencijalne svece svog ‘jadnog napaćenog naroda’. To je priča koja će trajati jer je velik broj ljudi, zajedno sa zvaničnom politikom Dragana Čovića i HDZ-a BiH, zaslijepljen i uporno se odbija suočiti sa zločinima koje je ta politika proizvela i tako, svjesno manipulirajući narodom, pristala nositi zajedničku krivicu ratnih zločinaca, a to je tragično i uzaludno i može donijeti samo nova zla.
Stranke trguju strahom

Nedavno su na mostarskom Partizanskom groblju maskirane osobe napale izaslanstvo Udruge antifašističkih boraca i SDP-a prilikom njihovog polaganja cvijeća u povodu Dana državnosti BiH, da bi isti dan, nešto kasnije, navijači kluba Zrinjski fizički napali studente iz Hrvatske, Srbije i BiH. Predstavnik antifašista Sead Đulić poručio je da je napad rezultat politike predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića i njegove stranke jer su stvorili ambijent da u Mostaru cvjetaju samo fašizam i neofašizam?

Istina je, Đulić je, nažalost, u pravu. Ja bih Čovićevom HDZ-u pridodala i hercegovački kler. Od njihovog ‘uzgojenog’ fašizma mostarski partizani ne spavaju mirno još od 1990-ih, kad su bačene prve eksplozivne naprave na Partizansko groblje. Napadi se dešavaju svaki put kad antifašisti krenu polagati cvijeće za Dan oslobođenja Mostara ili Dan državnosti BiH. Napadači najčešće nisu ni maskirani, pozdravljaju fašističkim pozdravima ili pak gađaju antifašiste kamenicama, bakljama ili bocama. Sramotno je i ponižavajuće da u vlastitom gradu morate dolaziti autobusima sa Musale na Partizansko groblje, iz jednog dijela grada u drugi, koji su udaljeni petsto metara. Iako su napadači poznati policiji, nikad još nije stigla nijedna prijava iz MUP-a u tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona; ako ih pitate šta su poduzeli, reći će vam da je ‘istraga u tijeku’. Mi u Mostaru znamo i tko je mostarska policija: psi čuvari Dragana Čovića i njegovih poslušnika. Nažalost, to je Mostar danas, kako je rekao pjesnik Marko Tomaš: grad po mjeri onih koji njime vedre i oblače od rata naovamo.

Herceg-Bosna je ovdje od devedesetih i, sigurna sam, bit će i dalje, ali samo za one koji ne prihvataju ni činjenice ni presude o njoj. Ali najvažnije je da su žrtve ipak doživjele neku satisfakciju

Tko zapravo godinama stoji iza verbalnih i fizičkih napada na neistomišljenike u Mostaru?
Riječ je o Čovićevoj uličnoj desnici koja odrađuje njegov prljavi posao znajući da im se ništa neće dogoditi. Svejedno je nazivaju li se oni navijači Zrinjskog, mostarske Horde zla ili čak Škripari. Amnestirani su unaprijed, što god uradili. Divlja to mostarsko desnilo, iskaljuje bijes prema svemu što ih podsjeća na antifašizam. Ovdje je potrebno potpuno mijenjati svijest, a to je dug proces. Kome uopće ostaviti u naslijeđe Partizansko groblje ako nitko ne zna pravu vrijednost Bogdanovićevog veličanstvenog spomenika u čast mostarskih antifašista koji su dali svoje živote za slobodu ovog grada? U gradu nema progresivnih snaga, mada postoji poneki disonantni ton. Mostara su se odrekli njegovi građani, od grada kakav je nekad bio ostalo je samo ime.

Kazali ste da je ‘Mostar refleksija cjelokupnih odnosa u BiH gdje rat nikada nije završen. Ostavljen od Sarajeva u ratu i u miru, dogovorene podjele nacionalističkih vođa osvojenih u partiji pokera koju su igrali Franjo i Alija’. Jesu li etničke podjele jedino što definira Mostar ili su tu usidreni i opći problemi bosanskohercegovačkog društva?

Mostar je i jedno i drugo. Nema dvojbe da je uz Bakira Izetbegovića najveći saveznik hrvatskom nacionalizmu i njegov SDA, koji je dopustio da istočni dio grada propada i gotovo nestaje. Mostar je ostavljen od Sarajeva i prepušten političkoj trgovini Zagreba. U ovom gradu ne može se učiniti gotovo ništa protiv nac(ional)ista na vlasti. Vladaju stranke koje trguju strahom, pozicijama i javnim dobrom. Nacionalizmi u Mostaru se međusobno hrane. Svaki incident je za njih dobra prilika za zaoštravanje stanja i discipliniranje svojih glasača. Tako je u cijeloj BiH. Osim što su nas uvele u rat, opustošile i očerupale sve što je ova zemlja imala, stranke na vlasti dovele su nas u poziciju da ‘umiremo na rate’, kako bi rekla Vedrana Rudan. Sluđeni filovanom mržnjom i trajnim lamentiranjem o ugrozama, građani su se začahurili u vlastite strahove i šute. Ovdje vlada dogovoreno beznađe.

A gradonačelnik Ljubo Bešlić naložio je nedavno aviokompaniji Eurowings da sa svojih službenih stranica ukloni tekst o Mostaru u kojem je opisan kao grad podijeljen između bosanskog i hrvatskog dijela…

Još jedna u nizu Bešlićevih farsi. Taj je hadezeovac u trajnom tehničkom mandatu, gradonačelnik koji u dogovoru sa sdaovcima troši pare iz budžeta ne polažući računa nikome jer se u Mostaru izbori ne održavaju već deset godina zbog nedonošenja novog izbornog zakona, a stari je osporio Ustavni sud BiH. Njega je u tom tekstu, pretpostavljam, razljutilo to da u Mostaru prevladava većinsko bošnjačko stanovništvo. Kad se to spomene, odmah su svi na zadnjim nogama. Tako je i kad se spomene Stari most, koji su srušili i do jučer se time hvalili, a danas tvrde da nisu. Naravno da je grad podijeljen onda kad to njegovim gospodarima odgovara, a kad ne – onda je jedinstven. To je stvar trenutnih prioriteta mostarskih vladara, dok građane nitko ništa ne pita. Oni bi željeli normalno živjeti, ali avaj…

Jesu li i ove godine bile istaknute zastave tzv. Herceg-Bosne, koje su uz pripadajući grb presudama Ustavnog suda Federacije BiH proglašene neustavnima još 1997. i 1998? Lani ste osobno na 25. obljetnicu te tzv. države prijavili postavljanje zastava na mostarskim ulicama i pritom doživjeli neugodnosti. Što za vas one znače?

Ako je išta na svijetu sinonim zla, progona nehrvatskog stanovništva, logora, onda je to za mene hercegbosanska zastava. Ona je poraz ljudskosti. U Mostaru su uvijek izvješene na zapadnoj strani grada i na hrvatskim institucijama (od elektroprivrede do MUP-a), ali ih za godišnjice bude puno više. Zastave Herceg-Bosne su trajna kategorija u Mostaru. Ako ih pozovete na odgovornost, onda im tepaju da su to zastave hrvatskog naroda a ne Herceg-Bosne i ponovno uključe kukanje o ugrozi. Onaj tko je ponosan na te zastave, on je ponosan i na zločine napravljene u njeno ime, na logore, progone i smrti.

Dva agresora

Kako komentirate odnos hrvatske vlade i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović prema Hrvatima u BiH i onaj prema Hrvatima u tzv. Herceg-Bosni?

Politika Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije nikad bila jedinstvena, postojale su najmanje dvije: jedna prema hercegovačkim Hrvatima i Hrvatima tzv. Herceg-Bosne i druga prema većinskom dijelu Hrvata u BiH koji su živjeli na području Republike Srpske i većih gradova – Sarajeva i Tuzle. Hrvati iz RS-a osuđeni su na biološki nestanak, a Hrvatima Sarajeva i Tuzle ponuđena je alternativa ‘hercegovačkog kamenjara’. Zanimljivo je da se Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i član Predsjedništva BiH, nije oglasio povodom presude Ratku Mladiću, što u prijevodu znači da je Mladić ispoštovao dogovor Miloševića i Tuđmana po kojem su Hrvati iz RS-a trebali nestati. Nema dvojbe da današnji službeni Zagreb podržava pakt Dodika i Čovića kao nastavak dogovorene politike prethodnika o podjeli i nestanku BiH. Sve od devedesetih hrvatska službena politika prema BiH je ponižavajuća, nepotrebno tutorska i interesna, od teritorijalnih pretenzija i snova nekolicine osvetnika na čelu s Tuđmanom i Šuškom do otvorene podrške ponovnom pokušaju realizacije tih snova danas od strane trenutne hrvatske vlasti. Sve to je donijelo toliko jada našoj cijeloj zemlji, a najviše onima čiji interes oni navodno zastupaju, od saborskog zastupnika Željka Glasnovića do ostalih glasnih nacionalista koje je Hercegovina poslala u ‘svoj glavni grad’. Uz dvojna državljanstva, Hrvatska je danas utočište za razne zlikovce i kriminalce pobjegle pred zakonima BiH ili u obrnutom pravcu. A predsjednica Hrvatske se prema BiH odnosi neznalački, površno, patetično i licemjerno kao, uostalom, i prema svemu što govori ili radi. Njena podrška generalu Praljku i hercegbosanskoj šestorci je službeno priznavanje hrvatske agresije na BiH i eto – hvala joj na tome.

Predsjednica Hrvatske se prema BiH odnosi neznalački, površno, patetično i licemjerno kao, uostalom, i prema svemu što govori ili radi
Iako je Ratko Mladić dobio kaznu doživotnog zatvora, što je kakva-takva satisfakcija njegovim žrtvama, ostaje žal što pravda takve krvnike stigne pred kraj života, a zahvaljujući upravo državi i njezinom aparatu koji godinama takvima pomaže u izbjegavanju pravde.

Da, nažalost. Srbija je izručila Ratka Mladića nakon dugogodišnjeg pomaganja u skrivanju. Zastrašujući su komentari i reakcije na njegovu presudu u Srbiji i u Republici Srpskoj gdje su, osim očekivane podrške nacionalističkih skupina, čak i liberali presudu relativizirali riječima ‘ali svi su činili zlo’. Tako je svojevremeno bilo i u Hrvatskoj pri povratku ‘haških uznika’, pa i u vezi prvostepene presude hercegbosanskoj šestorci. Ni traga od katarze ili suočavanja sa zločinima Herceg-Bosne koje je proizveo i proveo hrvatski nacionalizam, koji danas pod krinkom europejstva nastavlja istu priču novom tehnikom uništenja političkih i ideoloških protivnika. Tako je, nažalost, u svim konstitutivnim torovima. Naša zemlja je napadnuta od dva agresora, Hrvatske i Srbije, koji su kao nagradu za to dobili svoje teritorije – Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu ‘u pokušaju’. Nije li to sveopći poraz i pravde i ljudskosti?!

U povodu nedavno obilježenog Dana državnosti član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da garantira kako će doći dan kada će na svečanom prijemu sudjelovati i druga dvojica članova predsjedništva. Naime, u ovom slučaju s hrvatske strane na prijemu nije bio Dragan Čović, a sa srpske Mladen Ivanić. Hoće li do toga ikada doći?

Neće sigurno dok su njih trojica na vlasti. Doći će u onom momentu kada se promijeni politička paradigma u BiH i kada se poraze narativi na kojima su nastale nacionalističke politike. Kad biologija odradi svoje ili kad netko sa strane nametne diktat ‘dobrovoljne’ promjene. Kad dođu nove generacije i shvate da je Bosne bilo i bit će je, a sve ostalo je laž. Bosnu nije stvorila nijedna politička opcija, Bosnu su stvorili kultura življenja i zajedništvo njenih građana kroz vjekove. Današnja politika u Bosni je rasistička, zla i pljačkaška i samo želi podijeliti i opljačkati i ovo malo što je ostalo. Bosna je takve politike kroz svoje postojanje preživjela bezbroj puta pa će i ovaj.

Govoreći u jednom nedavnom intervju o poslijeratnom periodu revizije historije i kako su zločinci postali ugledne ličnosti potpomognuti osobama iz Crkve, fra Drago Bojić poentirao je da su naša društva prvenstveno društva zlikovaca u kojima su vrline zgažene i odbačene. Pa se s pravom pita, a to pitamo i vas: kako onda očekivati od novih naraštaja da ne postanu jednaki poput njih kad žive i odrastaju među zlikovcima i kad vide da oni koji čine nasilje bolje prolaze u životu? Čini se da ta teza nije nimalo pretjerana?

Nije pretjerana. Potpuno se slažem sa fra Dragom. Drago Bojić je častan čovjek, doživio je stravičan progon unutar Crkve zbog svojih kritičkih stavova o kleronacionalizmu i najbolje poznaje licemjerstvo pojedinaca iz svoje zajednice, a i društva u cjelini. Mladi ljudi vide samo zlikovce koji su danas mjera stvari. I ne samo ovdje. Što će drugo i pomisliti kad smo okruženi samo zlom koje nekako uvijek pobjeđuje. Sva tri tora u našoj zemlji uzgajaju svoju omladinu u tom duhu i onda imamo danas to što imamo: poslušne mlade ljude koji ili bježe odavde što dalje, ili se učlanjuju u stranke i postaju dio mašinerije koja održava ovakvo stanje trajnim, prodajući se u bescjenje. Obrazovni sistem u BiH, gdje učenici uče tri potpuno različite ‘istine’ na tri ‘različita jezika’ je platforma za novi rat. Jedini način suprotstavljanja tome je stvaranje alternativnog obrazovanja, što upravo i pokušavamo putem ‘Škole kritičkog mišljenja’ Centra za kritičko mišljenje Mostar. Želimo potaknuti mlade ljude da kritički promišljaju stvarnost i da sami pokušaju mijenjati stvari nabolje. Financijski nitko nije podržao projekt jer je opći interes da mladi ljudi uopće ne misle kako bi se njima lakše moglo manipulirati. Škola je počela, već smo imali prvo predavanje Borisa Budena. Kroz rad i razgovor s polaznicima shvatila sam da se mladi osjećaju ostavljenima: usamljeni su na vjetrometini. Nitko im i ne nudi drugi izbor. Jako sam sretna da u našu malu školu idu dvije briljantne djevojke iz Širokog Brijega, nadalje mladi iz Ljubuškog, Stoca, Mostara, Metkovića, Zenice, Konjica, Sarajeva…Škola će se održavati u Tuzli te Banjaluci. Nadam se da ćemo uspjeti s radom jer su naši polaznici željni znanja i ne prihvataju svaku priču koju nacionalisti serviraju. Energični su, pismeni i nisu zatrovani kičem. Nije li to nada?

Znamo da ste vi i vaš portal kao rijetki glas razuma izvrgnuti stalnim prijetnjama. Što vam je motivacija za daljnju borbu, ima li dana kad poželite odustati?

Ima, naravno, često se pitam ima li uopće smisla sve ovo što radim. Ali ljuta sam jer ne podnosim nikakva nametanja, nepravdu, fašizam, nacionalizam… Portal je moja svakodnevna borba s njima, mi smo aktivni džep otpora, kako nas je nazvao Viktor Ivančić. Imamo ogromnu podršku ljudi koji nas prate, ali i prijetnji koje mi stižu na dnevnoj bazi, uvreda i napada svake vrste. Navikla sam. Ne bojim se tih jadovića ni njihovog kukavnog nepravednog sistema koji proganja svako drugo mišljenje. Svejedno mi je koliko ću živjeti, hoće li me ubiti ili ne, živim kako osjećam da trebam, u granicama svojih moralnih normi, i nitko mi neće ni silom ni milom nametati nešto što nije u skladu s tim. To je moja sloboda. Portal preživljava zahvaljujući zajedničkoj ideji i dobroj energiji koja povezuje sve naše suradnike i kolumniste. Sve dok je tako, živjet će naša priča i zajednički stav da ne pristajemo na politički diktat ‘kurvinih sinova

https://www.portalnovosti.com/stefica-g ... a-i-covica

[Haman2]

ENERGETSKI EKSPERT AMER JERLAGIĆ ZA 'SB': „Srbija je prisvojila obje elektrane na Drini, i još traži da se to legalizira“!

Srbija traži da se granica na Drini korigira tako da joj pripadnu obje elektrane i oba akumulaciona jezera, a da BiH ustupi odgovarajuće zemljište na nekom drugom mjestu.Naš sagovornik, Amer Jerlagić, smatra da to nije fer ponuda i da na toj platformi nije moguć dogovor o razgraničenju dvije države.



Amer Jerlagić je više od 20 godina proveo na razim rukovodnim pozicijama u Elektroprivredi BiH i do tančina je upoznat s načinom izgradnje i pravnim statusom dvije elektrane na Drini (HE Zvornik i HE Bajina Bašta) oko kojih se spore Srbija i BiH. Sporazum o razgraničenju dviju država nije potpisan baš zbog te dvije elektrane koje su izgrađene na teritoriji obje države a koje već decenijama posluju u okviru Elektroprivrede Srbije.

Kao što je poznato, Srbija traži da se granica na Drini korigira tako da joj pripadnu obje elektrane i oba akumulaciona jezera, a da BiH ustupi odgovarajuće zemljište na nekom drugom mjestu.

Naš sagovornik, Amer Jerlagić, smatra da to nije fer ponuda i da na toj platformi nije moguć dogovor o razgraničenju dvije države.

SB: Gospodine Jerlagiću, kako riješiti ovaj spor?

Jerlagić: Prije svega, ovdje se mora početi od Badinterovih principa koji kažu da su republike priznate u postojećim granicama. Svjedoci smo da je teritorija na koju ima pretenzije Republika Srbija, teritorija Bosne i Hercegovine. Skupštine obje države moraju ratificirati postojeće stanje, a onda se može eventualno razgovarati o sitnim ustupcima, ali nikako o ustupcima davanja lijeve obale Drine Srbiji. Stavovi Srbije da ne može održavati brane pomenutih hidroelektrana su priče za malu djecu. Nikakav problem neće biti da se Srbiji da saglasnost da može održavati brane i sa teritorije Bosne i Hercegovine.

SB: Srbija nudi zamjenu teritorije, metar za metar istog kvaliteta. Je li ta ponuda prihvatjiva BiH?

Jerlagić: Nipošto. Ne postoji ta ‘’filigranska vaga’’ koja može izvagati šta znači ‘’isti kvalitet’’ zemljišta. Meni sve to izgleda kao pokušaj lova u mutnom. Jednostavno, u porukama koje šalje predsjednik Vučić ne vidim iskrenost. Predsjednik Vučić je na istoj press konferenciji sa nipodoštavanjem govorio o vrijednosti naselja uz granicu BiH na rijeci Drini. To smatram iznimno uvredljivim stavom.

SB: Ko je ustvari finansirao izgradnju HE Zvornik i HE Bajina Bašta koje su u vlasništvu Srbije? Je li izgradnja ova dva energetska objekta regulirana nekim sporazumom između BiH i Srbije?

Jerlagić: Ovdje je potrebno znati da je HE Zvornik puštena u rad 1955. godine. Tada su sve investicije bile finansirane od strane Jugoslavije. Nema govora da je to radila bilo kakva elektroprivreda Srbije. To je bila jugoslovenska investicija isto kao i HE Jablanica. Jugoslavija je investirala i u HE Bajina Bašta koja je puštena u pogon 1966. godine. Jednostavno, u to vrijeme niti jedna republička elektroprivreda nije imala investicijska sredstva za ovako kapitalne projekte. Čak i pod pretpostavkom da je Srbija investirala u pomenute dvije hidroelektrane, a znamo da nije, to se ne može prihvatiti. Čak i da je tako kako kažu, ne mogu te koncesije trajati do beskonačnosti. Drina je granična rijeka i dio novca od proizvedene električne energije prije ili kasnije mora pripadati i Bosni i Hercegovini. Ako je sve ovo do sada koristila Srbija, mora nekada prestati taj koncesioni period. Mora se izmiriti i obaveza prema bosanskohercegovačkoj strani. A za neko buduće vrijeme odrediti koncesiono pravo na bazi površine teritorije koju potapaju jezera.

SB: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ustvrdio je prije nekoliko dana da Srbija ne duguje BiH ništa za potopljeno zemljište ali da je ipak spremna dati novac nekolicini općina u RS-u čije je zemljište potopljeno. Kako je zakonski uređena ova oblast?

Jerlagić: Prema aktima iz samoupravnih sporazuma bivše države rijeka Drina je bila granica između BiH i Srbije. Između dvije bivše republike postojali su samoupravni sporazumi koji su uređivali međusobne odnose. Ja ću Vam ovdje navesti samo neke od njih:

To su bili: Dogovori dvije republike iz 1982. godine i 1984. godine. ‘’Dogovor o korištenju hidroenergetskog i vodoprivrednog potencijala rijeka Drine i Morače'' – Službeni glasnik Republike Srbije br. 27 od 19.07.1984. godine, ''Dogovor o raspodjeli, načinu i kontroli plaćanja vodnog doprinosa, odnosno naknade za upotrebu vode iz akumulacija na vodotoku Drine radi proizvodnje električne energije na dijelu koji čini granicu između SR Srbije i SR Bosne i Hercegovine'' – Službeni glasnik Republike Srbije br. 5 od 16.02.1984. godine, ''Dogovor o načinu utvrđivanja visine i podjele doprinosa, odnosno naknade za izvađeni pijesak, šljunak i kamen i o drugim pitanjima od značaja za davanje saglasnosti iz vodotoka rijeke Drine na dijelu koji čini granicu između SR Srbije i SR Bosne i Hercegovine'' Službeni glasnik Republike Srbije br.13 od 13.03.1982. godine.

SB: Vi sugerirate da se ti međurepublički sporazumu pretoče u međudržavne sporazume, i da se tako riješi spor.

Jerlagić: Upravo tako. To se danas mora pretočiti u međudržavne sporazume. Bosni i Hercegovini ne treba bilo čija milostinja, pa samim tim ni Vučićeva, nego ono što joj pripada. Ako se oko ovih stvari ne budemo mogli dogovoriti sa istočnim susjedima, onda ne preostaje ništa drugo nego međunarodni sud. I za naknadu za potopljeno zemljište i za proizvedene kilowat sate (kWh).

SB: Na srednjem toku Drine, dakle onom dijelu gdje rijeka čini međudržavnu granicu BiH i Srbije, predviđena je izgradnja dvije hidroelektrane. Čiji je to hidropotencijal?

Jerlagić: Kako je poznato, tu je rijeka Drina međudržavna granica i jedino Vijeće ministara BiH i Parlamentarna skupština BiH mogu polagati pravo na taj dio Bosne i Hercegovine i putem državne komisije za koncesije rješavati buduće energetske projekte zajedno sa Srbijom. To je hidropotencijal Bosne i Hercegovine i Srbije. Eventualno, uz dogovor ove dvije države, može se pojaviti i neko treći kao suinvestitor.

SB: Možete li povući paralelu između dva akumulaciona jezera na Drini sa Buškim jezerom u Livnu?

Jerlagić: Kao što je poznato Buško blato se cijelom svojom površinom nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, dok se akumulacije HE Bajine bašte i HE Zvornika nalaze na teritoriji BiH i Srbije. Za razliku od Srbije, Hrvatska elektroprivreda – HEP plaća općinama Livno iTomislavgrad dio naknade iz proizvedenog kilowat sata. To nije dovoljno, jer se voda iz Buškog blata koristi na tri hidroelektrane u slivu rijekle Cetine, a HEP plaća naknadu samo za električnu energiju proizvedenu iz HE Orlovac.

SB: Zašto BiH ne ponudi Srbiji rezmjenu koncesija: da Srbija do daljnjeg koristi HE Zvornik i HE Bajina bašta da da BiH koristi dvije hidroelektrane koje bi izgradila na srednjem toku Drine?

Jerlagić: Smatram da Bosni i Hercegovini pripada njen dio i u HE Bajina bašta i HE Zvornik i to se može dokazati na svakom međunarodnom sudu.Ne bih da dovodim u vezu ova dva postojeća objekta sa dva potencijalna buduća, bez obzira što su sličnih instaliranih snaga i energija. Budući objekti će biti u vlasništvu dvije države sa ili bez trećeg partnera – suinvestitora, a BiH mora polagati pravo na postojeće objekte, posebno sa aspekta koncesije koja ne može biti beskonačno duga.

(Asim METILJEVIĆ)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/666 ... izira.html

[Haman2]

Sead ZUBANOVIĆ, autor knjige „Lagali su nas“
NAŠA JE KIČMA DEFORMISANA I TREBA JE POČETI LIJEČITI I ISPRAVLJATI
Autor: AA
Objavljeno: 13. December 2017. 21:12:26
Čitajte u nastavku, da li je knjiga „Lagali su nas“ autora Seada Zubanovića djelo koje će pomjerati betonske stubove u glavama Bošnjaka? Koje sve napadao Zubanovića nakon objavljene knjige „Ko je bio Meša Selimović“?



Sead ZUBANOVIĆ: Znači, princip je uvijek isti, razlika je samo u nijansama. Sad znam da dvije trećine države Crne Gore čini oteta bosanska teritorija. Takođe sam saznao da je bošnjačka vojska ugušila Prvi srpski ustanak! Znam i da Mehmedalija Dizdar za knjigu „Kameni spavač“ nije dobio ni jedno priznanje, a Mehmed Selimović za roman „Derviš i smrt“ bio nagrađen svim tada postojećim književnim i političkim nagradama. Saznadoh čak i to da se negdje do 1940. godine bosanska lirska narodna pjesma nazivala sevdahlinkom a da je njeno kasnije novonastalo vulgarizovano ime, „sevdalinka.“

-Nije bilo Bošnjaka koji sebe za vrijeme trajanja agresije, nije upitao, zašto, kaže sarajevski publiista Sead Zubanović koji je nedavno u Sarajevu promovisao svoju kontroverznu knjigu „Lagali su nas“. Zašto se nama ovo zlo događa? Otkuda ovolika mržnja u ljudima sa kojima smo do jučer živjeli u istim zgradama, naseljima, sklapali brakove? Gdje smo to pogriješili? Da li je ovaj genocid imao svoj uzrok? Šta treba učiniti da naša djeca i unučad, ponovo, ne dođu u ovakvu ili još goru situaciju? Tražio sam odgovore na ova pitanja u istoriji i shvatio da ih tamo ne mogu naći, jer Bošnjaci nemaju napisanu svoju autentničnu prošlost. Udžbenici i knjige, umjesto činjenica, prepuni su srpskih, a u zadnje vrijeme i hrvatskih, mitova i laži. Kroz vrijeme, milom ali i silom, ubjeđivani smo u našu navodnu „tursku krivicu.“ Otet nam je jezik, ime nacije, vlasništvo nad zemljom, pravo na vjeru i jednakopravnost. Nismo nikada smjeli obilježiti ni jedno naše stratište! Tako poniženi i izhavješteni, kroz vrijeme, svjesno i nesvjesno, postajali smo ponizni podanici okupatora iz Srbije. Naša slavna prošlost bila je decenijama zatrpavana tonama smeća odvratnih neistina. Želio sam da upoznam javnost sa neupitnim činjenicama i argumentovanim spoznajama do kojih sam, uz veoma mnogo napora, došao. Eto, šta je bila moja motivacija da napišem knjigu naslova „Lagali su nas.“

Šta si to otkrio a do sada nismo znali?
ZUBANOVIĆ: - Otkrio sam, prije svega, da Bošnjaci o sebi veoma malo znaju, najviše zato što im nije bilo omogućeno da uče istinu! Zatim sam otkrio konstantnu, neizmjerno veliku pakost, zlobu i zavist, prema našoj domovini, država koje je okružuju i „izvoze“ nam mržnju i jad trujući nas otrovnim virusom podjela. Evo, samo jedan primjer. Nedavno je Patrijarh srpski Irinej rekao da je država Srbija tamo gdje živi i samo jedan Srbin. Zbog ove izjave je reagovao čak i reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović, a tu istu rečenicu je prvi izgovorio „naš opismenitelj“ Vuk Karadžić, a još prije sto i dvadeset godina u svojoj pjesmi napisao velikosrbin Aleksa Šantić, koga Bošnjaci još uvijek toliko vole. Znači, princip je uvijek isti, razlika je samo u nijansama. Sad znam da dvije trećine države Crne Gore čini oteta bosanska teritorija. Takođe sam saznao da je bošnjačka vojska ugušila Prvi srpski ustanak! Znam i da Mehmedalija Dizdar za knjigu „Kameni spavač“ nije dobio ni jedno priznanje, a Mehmed Selimović za roman „Derviš i smrt“ bio nagrađen svim tada postojećim književnim i političkim nagradama. Saznadoh čak i to da se negdje do 1940. godine bosanska lirska narodna pjesma nazivala sevdahlinkom a da je njeno kasnije novonastalo vulgarizovano ime, „sevdalinka.“ Shvatio sam i da su skoro svi pravoslavci u Bosni, koji za sebe tvrde da su Srbi, ustvari Crnogorci. Pa zar ijekavština, sa kojom se grčevito, ali bezuspješno bore, nije krunski dokaz njihovog porijekla! Saznao sam i da je čuvena „Despića kuća“ trebala da se zove po svojoj prvoj vlasnici Despi „Despičkina kuća“, samo bi to bilo malo nezgodno! I tako dalje.

Je li teško naći izdavača za ovakve publikacije?
ZUBANOVIĆ: - Jeste. Ali, hvala Allahu, ja takvih problema nisam imao. Izdavačka kuća „Pravda“, čiji je direktor Avdo Huseinović, od početka je stala uz mene, odnosno iza knjige čiji sam autor. Nijjet nam je zajednički. Bošnjaci se moraju dodatno edukovati i naučiti pamtiti. U suprotnom, naš fizički opstanak je u pitanju. Poslije iščitavanja ove knjige ništa, što se toga tiče, više ne bi trebalo ostati isto.

Na kakve si golgote nalazio nakon svoje prethodne knjige „Ko je bio Meša Selimović“? ZUBANOVIĆ: - Čovjek koji u zamračenoj spavaoni upali svjetlo, mora računati na to da će na njega galamiti i ljutiti se oni koje je probudio. Zaista je uvijek bilo opasno reći: „Car je go." Sa knjigom „Ko je bio Meša Selimović“ desilo se takvo nešto. Vrijeme će pokazati zašto su me zajednički „napali“ mediji iz Federacije i njihove kolege iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta. Iz tog razloga se moram pohvaliti da sam prvi čovjek poslije „Dejtona“ na čijoj se osudi ujedinila cijela Bosna i Hercegovina, a to nema logike. Apsurdno je reći da ista uređivačka politika važi za „Dnevni avaz“ i „Večernje novosti“, „Blic RS“ i „Oslobođenje“, „Preporod“ i „Srpski kafe“, „Stav“ i „Press RS“, ali kad je ta knjiga publikovana, tako je bilo. Napadi su dolazili u talasima. Izgleda nemoguće, ali su rezultate mog istraživanja osudili i Muhamed Filipović i Dževad Galijašević?! A tek kako je reagova radio „BIR“! Pitanje svih pitanja je kako mogu agresor i žrtva, nakon svega, zajedno toliko da vole i brane Selimovića?! Na kraju niko, ama baš niko, nije mogao osporiti tačnost ni jedne jedine rečenice iz knjige. Glavno pitanje je bilo, ko sam ja! A to što je u Mešinoj biografiji, naprimjer, ostalo da piše da je isti bio predsjednik Udruženja pisaca Jugoslavije, a to je gnusna laž, nikoga nije briga. Pozivao sam na kahvu i razgovor argumentima „svog“ velikog kritičara . Muhameda ef. Velića, obećao je, ali nije došao. Dao sam mu i pomenutu knjigu koju godinu poslije njenog izlaska nije bio pročitao, a kritikovao je njen sadržaj drugi dan po njenoj promociji. Kakav je to apsurd?! Nenad Veličković je portal „Školegijum“ maksimalno iskoristio da navodno „spašava“ srednjoškolsku djecu od mog nacionalizma. A ja i dalje i još više tvrdim da je Meša Selimović, najveći nerođeni Srbin, što reče Nikola Koljević svojevremeno i osnovano, nanio nemjerljivu štetu Bosni i Bošnjacima! On je kukavičije jaje u bosanskom gnijezdu! Ovo Nenad Veličković dobro zna pa se iz njemu, a sada i nama, dobro poznatog razloga i „brine“ braneći postojeće stanje naopake percepcije u glavama bošnjačke djece!

Sa čime se možeš suočiti nakon ove knjige?
ZUBANOVIĆ: - Moj pogled na život nije materijalistički. Prije svega mi je stalo da se nad onim što radim nalazi Allahovo zadovoljstvo. Pokušao sam, koliko to mogu, dati zekjat na ovo znanja koje mi je Svevišnji darovao. Siguran sam da će se oni koji pročitaju knjigu „Lagali su nas“, okoristiti, posebno Bošnjaci. S obzirom da je tematika ovaj put raznolika, očekujem još žešće napade. Nadam se ipak da će biti više onih koji razmišljaju svojom glavom i imaju spremnosti da se bore ne prihvatajući stanje zadovoljnog roba, koje je najveći neprijatelj slobode. Činjenica je da borba za slobodu nikad ne prestaje. Intelektualci iz bošnjačkog korpusa su pokazali svoj kukavičluk i veliku ljubav prema dunjaluku, što im je uz ono obavezno „nemoj talasati, meni je dobro“, glavna od osobina. Od njih je mala fajda. Narod, one najšire mase, prepoznaje moje nastojanje da se vratimo svome dostojanstvu i iskonu. Naša je kičma deformisana i treba je početi polahko liječiti i ispravljati. Povijena leđa nisu nikada bila karakterna crta Bošnjaka.

Islamska zajednica u BiH ti je zabramila nastupe u njihovim prostorima?
ZUBANOVIĆ: - Nedavno je i do mene, naglašavam posredno, došla informacija da je Islamska zajednca u BiH zabranila moja gostovanja, odnosno promociju mog rada u njihovim objektima. Nisam siguran da je to tačno jer po džamijama i Islamskim centrima promovišu svoje knjige, bez ikakvih problema, čak i ljudi koji upražnjavaju jogu i sa islamom nemaju ni dodirne tačke! Jedino može biti da je meni „otežavajuća“ okolnost da dobijem tu mogućnost, to što trenutno obavljam dužnost mutevelije!? Odavno mi je postala kristalno jasna misao rahmetli Alije Izetbegovića, koji konstatova da je na putu ka ozdravljenju našeg kolektiviteta potrebno prvo provesti islamizaciju muslimana!

Mediji i tvoji projekti. Ima li podrške ili si dočekan „na nož“?
ZUBANOVIĆ: - Postoji pozitivna i negativna reklama. Obadvije su korisne. Vrlo je važno da ono što se prezentira javnosti bude zapaženo i komentarisano. Meni je veoma drago što sam kod mnogih intelektualaca Bošnjaka, prepoznao autorsku ljubomoru. Ona je i normalna, ako nije bolesna i potvrđuje vrijednost djela. U zraku kao da visi njihovo pitanje: „Kako da je on to napisao, a ne neko drugi?“ Buni ih i moj specifičan stil pisanja jer ne znaju da sam ga gradio preko trideset godina pisajući stihove! Što se tiče medija sa druge, dušmanske strane, kritike su neminovne. Kad vam neprijatelj otkrije planove, vi ćete izgubiti mnoge bitke, a možda i rat. Oni se toga i boje! Odmah po izlasku „Meše“ dobio sam naziv „fundamentalista“ pa „šovinista“ i „opskurni ekstremista“. Ne znam koja je moja naredna „titula“ po objavi ove knjige. Velikosrpska politika veoma brzo markira protivnika koji je razotkrio njene planove i na sve načine ga pokušava sistemski eliminisati i spriječiti njegov uticaj na javno mnijenje. Nije im teško detektovati „opasne“ pojedince iz bošnjačkog korpusa jer ih je, nažalost, veoma malo.

Ko te najviše kritikuje?
ZUBANOVIĆ: - Ovaj argumentovani način borbe za Bosnu i Bošnjake, koji vodim, ne odgovara dušmanima jer u sudaru sa istinom laž nemonovno biva poražena. Svjesni svoje nemoći da sredstvima prisile, kao što su to činili kroz prošla vremena, zabrane drugoj strani pravo na polemiku, težište svojih napada prenose na osporavanje kompetentnosti autora na sve načine. Ogromnu pomoć imaju u pojedinim bošnjačkim, zaista moram tako reći, huljama koji su se davno prodali velikosrpskoj mašineriji. Moja je konstatacija da takvih spodoba, nažalost, ima povelik broj u svim životnim sferama naše današnjice. Drago mi je da su se neki razotkrili i sami, zahvaljujući njihovim burnim reakcijama na ono što pišem. „Lagali su nas“ je knjiga koja će, svojim sadržajem, pomjerati betonske stubove u glavama bošnjačkog naroda. Dovim i nadam se da će ti tektonski poremećaji za rezultat imati naše prosvjetljenje i prepoznavanje četničkih prevara, kojima je krajnji cilj konačni nestanak Bosne i Hercegovine i najbrojnijeg naroda u njoj. Otvoreno govoreći, u toku su opsežne pripreme za završni pokolj Bošnjaka!

http://bosnjaci.net/prilog.php?pid=63630

[Haman2]

Srbija i Hrvatska BiH vide kao dio vlastite teritorije – bez podijeljene BiH nema ni velike Srbije ni velike Hrvatske


Foto: Ilustracija / Vijesti.ba

Hrvatsko-srpska istoričarka Branka Prpa za avangardu govori o opsjednutosti Srbije i Hrvatske BiH, “Kada male države krenu sa megalomanskim idejama, uvek imaju u planu i teritorijalno proširenje, koje svoje argumente i traže i nalaze u takozvanom prirodnom pravu: tamo, naime, žive pripadnici moje nacije.
Eto, to je ideološka matrica koja postoji poslednjih 150 godina i koja i danas funkcioniše na istim principima kao i pre vek i po”; o ratovima ’90-ih, “U pokušaju da se ovaj cilj realizuje, sprovođena su etnička čišćenja, genocid, masovni zločini, i sa srpske i sa hrvatske strane prema Bošnjacima (…) u suštini i jedna i druga strana imale su istu nameru: da Bošnjake oteraju sa teritorija na koje su pretendirali. Tako je Mostar postao ’hrvatski grad’, što kroz istoriju nije bio”; o trgovini Kosovom i Republikom Srpskom, “Sve im je to, je li, deda ostavio u nasleđe, pa sad time mogu trgovati. (…) ovakav način vođenja politike, osim što je sulud, istovremeno je i – neodrživ. Jer, da znaju istoriju ovoga prostora, a očito je ne znaju, onda bi ti veliki ’trgovci’ bili svesni i da je Berilnskim sporazumom celovitost BiH čvrsto utemeljena u evropsku politiku, da je BiH zbog toga i danas živuća i da se podrazumeva”; o posjeti članova Predsjedništva BiH Srbiji, “Srbi i Hrvati, zapravo, ne priznaju BiH kao samostalnu državu. Hrvatski član Predsedništva Dragan Čović, baš kao i srpski Mladen Ivanić – o predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću da i ne govorim – ponašali su se kao da je BiH njhov dominjon, odnosno kolonija. Otuda zahtev da BiH kao celina usvoji stavove koje imaju nacionalni centri srpskog i hrvatskog naroda. U političkoj praksi to suštinski znači odricanje samostalnosti BiH”; o reakcijama Hrvatske na hašku presudu, “To je skandalozno! Reč je o petoj po redu presudi u kojoj se govori o međunarodnom sukobu, odnosno o agresiji Hrvatske na BiH. Ako na komemoraciju Slobodanu Praljku dođe potpredsednik Vlade i visoki funkcioner HDZ-a, o čemu mi onda govorimo?! Kada u svemu učestuje katolička crkva, koja je organizovala mise u čast presuđenih zločinaca, dobijamo zaokružen stav saveza elita kada je reč o BiH”; o Deklaraciji za očuvanje srpskog naroda, “Ta Strategija je jasno markiranje političkog terena za buduću ideju nezavisnosti RS i njenog pripojenja Srbiji. Što je velikosrpski koncept. Bio i ostao. Srbija je u poslednjim ratu doživela poraz, kapitulirala je, što samo znači da koncept velike Srbije nije uspela da realizira, a ne da je od njega odustala.”

To kako danas izgleda Balkan, tačnije, na šta on liči prije svega zahvaljujući politici dvije najveće države i dva najbrojnija naroda koja su i stvorila i srušila Jugoslaviju – Srba i Hrvata – po riječima hrvatsko-srpske istoričarke Branke Prpe nedoljivo podsjeća da kraj 19. stoljeća, kada je, kako kaže, nacionalni ekskluzivizam pobijedio suštinske interese koji proizlaze iz koncepta zajedništva naroda.

“Strategija i strateški cilj dva naroda, ustanovljen u drugoj polovini 19. veka, već osamdesetih godina 19. stoljeća potpuno se promenio, podudarivši se sa aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske monarhije”, kaže za Avangardu Branka Prpa. “Početkom 20. veka, politikom novog kursa, a pre svega stvaranjem jugoslavenske revolucionarne omladine koja je, pod uticajem Masarika, prihvatila ideju da bi Austrougarsku monarhiju trebalo rušiti revolucionarnim sredstvima, promenjen je zvanični tok srpsko-hrvatskih odnosa. Centar njihovog međusobnog sukoba, ali i političkog saveza je onda kao i danas bila Bosna i Hercegovina. Uvek, dakle, ista meta; uvek isto pitanje koje istorijski definiše srpsko-hrvatske odnose na Balkanu”.

AVANGARDA: Kako ih definiše? Otkuda ta opsjednutost Srbije i Hrvatske Bosnom i Hercegovinom?

PRPA: Otuda što i Srbija i Hrvatska Bosnu i Hercegovinu vide kao deo vlastite teritorije. Što ona nije bila. Najzad, bez podeljene BiH nema ni velike Srbije, ni velike Hrvatske.

Kada male države krenu sa megalomanskim idejama, uvek imaju u planu i teritorijalno proširenje, koje svoje argumente i traže i nalaze u takozvanom prirodnom pravu: tamo, naime, žive pripadnici moje nacije. Eto, to je ideološka matrica koja postoji poslednjih 150 godina i koja i danas funkcioniše na istim principima kao i pre vek i po.

AVANGARDA: Možemo li danas govoriti o teritorijalnim pretenzijama Srbije i Hrvatske u odnosu na BiH?

PRPA: Ratovi devedesetih jasno su pokazali da te pretenzije postoje. U pokušaju da se ovaj cilj realizuje, sprovođena su etnička čišćenja, genocid, masovni zločini, i sa srpske i sa hrvatske strane prema Bošnjacima. Sporadično je Vojska RS činila zločine prema bosanskim Hrvatima, ali su u suštini i jedna i druga strana imale istu nameru: da Bošnjake oteraju sa teritorija na koje su pretendirali. Tako je Mostar postao “hrvatski grad”, što kroz istoriju nije bio.

Ovo o čemu govorim bila je politička, odnosno vojna praksa.

AVANGARDA: Ako već postoje određene istorijske okolnosti u kojima se pojave manje ili veće teritorijalne pretenzije Srbije i Hrvatske prema BiH, možete li definisati politički momenat koji je uslovio način na koji se danas artikulišu te ambicije?

PRPA: Pogledajte i međunarodni kontekst, u kojem je dopušteno prekrajanje državnih granica, izdvajanje delove državnih teritorija, priznavanje te teritorije od jedne ili druge strane u međunarodnoj praksi… Pa, predsednik Donald Tramp je nedavno priznao Jerusalim kao glavni grad Izraela, uprkos UN, uprkos svim njenim deklaracijama ili međunarodnom pravu, koje je, raspadom Jugoslavije, počelo da se para. I onda nije čudno što danas imate Baskiju, što imate Krim, što se pitate dokle će to paranje uopšte da dođe, gde će da se zaustavi.

Kada je reč o Bosni i Hercegovini, ako jedan njen deo, kako se to svako malo najavljuje, zaista proglasi nezavisnost i izađe iz određenog državnog konteksta, onda je sledeći logičan korak pripajanje drugom. Istu stvar kao trend imate i među Albancima, gde ono što je izdvojeno ima želju da se spoji sa Albanijom. U tom slučaju dobijamo veliku Alabaniju, koja takođe nije dobra za Balkan.

Naravno, namerno sam izdvojila ova dva slučaja, jer se u Beogradu po tom principu konstantno pokušava ustanoviti politička trgovina.

AVANGARDA: Mi vama Kosovo, vi nama Republiku Srpsku?

PRPA: Tako je. Sve im je to, je li, deda ostavio u nasleđe, pa sad time mogu trgovati.

Cela ideja trgovine teritorijama, narodima, istorijskim celinama je sumanuta; ovakav način vođenja politike, osim što je sulud, istovremeno je i – neodrživ. Jer, da znaju istoriju ovoga prostora, a očito je ne znaju, onda bi ti veliki “trgovci” bili svesni i da je Berilnskim sporazumom celovitost Bosne i Hercegovine čvrsto utemeljena u evropsku politiku, da je BiH zbog toga i danas živuća i da se podrazumeva. Uprkos činjenici da u međunarodnoj politici imamo ljude koji krše ugovore…

AVANGARDA: Mislite na predsjednika Vladimira Putina?

PRPA: Kao i na predsjednika Donalda Trampa. Naravno, to ne znači da je ovo što oni čine dozvoljeno i da bi se trebalo uzeti kao praksa.

Sa druge strane, za razliku od Trampa, tj. od Amerike, od Putina niko i ne očekuje da poštuje dogovore. Jer, Rusija je, da se razumememo, uvek bila azijska despotovina kojoj je svejedno da li je trenutno carska, komunistička ili kapitalistička. Baš kao i Kina, u kojoj je takođe irelevantno ko sprovodi državnu politiku: car, Mao Ce-tung ili CK Kine. Važno je da cveta hiljadu cvetova, je li.

AVANGARDA: U Srbiji se, zaista, veoma često može čuti teza o trgovini “Kosovo za RS”, pa se onda otvara pitanje – ako je Kosovo moglo proglasiti nezavisnost, zašto to ne može RS. Naravno, tu se namjerno prenebregava sitan detalj: i kao građani “krnje” Jugoslavije, Albanci su konstantno ugnjetavani, nad njima je Miloševićev režim izvršio etničko čišćenje 1999, tokom NATO intervencije na SRJ. Najzad, Međunarodni sud pravde u Hagu potvrdio je da kosovska nezavisnost nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Istovremeno, znamo kako je i na čemu je nastala RS.

PRPA: Prvo, činjenica je da, tokom stotinu godina koliko je Kosovo bilo u sastavu Srbije, srbijanske političke elite nisu uspele da nađu političko rešenje kojim bi Albance integrisale u svoj državni prostor.

AVANGARDA: Jesu li ga uopšte tražile?

PRPA: Pa, rešenje ne možete tražiti ako pokušavate da jednom narodu nametnete odnos vlasništva, tj. ako građane albanske nacionalnosti ne učinite ravnopravnim sa ostalim građanima svoje zemlje. Ne možete tražiti rešenje ako sa skupštinskih govornica decenijama konstantno vređate i omalovažavate ceo jedan narod, ili ako kao političku praksu promovišete isključivo vojne uprave koje su se smenjivale jedna za drugom. Podsećam da je nedugo nakon Miloševićevog dolaska na vlast, Albancima oduzeto stečeno pravo, odnosno da je Kosovu ukinuta autonomija. Ovaj potez ogolio je vrstu politike u kojoj vi verujete da činom sopstvene volje možete da radite šta god hoćete. Pa, ne možete! Za vas kao vlast, kao državu i društvo ne postoji, dakle, demokratski način da rešite takozvano albansko pitanje, čime dokazujete da nemate toleranciju ni sposobnost da razumete potrebe drugog naroda, njegovu kulturnu i religijsku matricu. I, šta nakon toga dobijamo? Epilog koji smo gledali u vreme vlasti Slobodana Miloševića: nesposobnost da kao država upravljate određenim prostorom rađa bes, iz kojeg ulazite u zločin. E, taj vas zločin diskvalifikuje kao državu, pa zato i gubite pravo da upravljate tom teritorijom.

AVANGARDA: Zar ta agresivna politika, politika sile nije viđena i nedavno, prilikom posjete famoznog tročlanog Predsjedništva BiH Beogradu, kada smo, baš kao i devedesetih, na veoma direktan način vidjeli Bakira Izetbegovića u sendviču između dva agresora na BiH? Bijes koji se tog dana sručio na Izetbegovića izazvan je njegovom rečenicom da će se spoljna politika BiH, umjesto u Beogradu, voditi u Sarajevu. Čekajte, šta je tu sporno?!

PRPA: Ništa nije sporno, naravno. Ili barem ne bi trebalo da bude.

Nažalost, tod smo dana u Beograd zaista imali priliku da vidimo sliku koju ste upravo opisali, a koja je pokazala da Srbi i Hrvati, zapravo, ne priznaju BiH kao samostalnu državu. Hrvatski član Predsedništva Dragan Čović, baš kao i srpski Mladen Ivanić – o predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću da i ne govorim – ponašali su se kao da je BiH njhov dominjon, odnosno kolonija. Otuda zahtev da BiH kao celina usvoji stavove koje imaju nacionalni centri srpskog i hrvatskog naroda. U političkoj praksi to suštinski znači odricanje samostalnosti BiH. Do tog zaključka nije teško doći, posebno ako se zna istorija srpsko-hrvatskih odnosa, čija je konstanta, ponavljam, ista: Bosna i Hercegovina.

Kada je Stipe Mesić izabran za predsednika Hrvatske i kada je rekao – zaboravimo Bosnu, ponadala sam da se prvi put u hrvatskoj politici desila veoma važna promena. Na tugu i nesreću same Bosne, tu zemlju ni jedan od dva suseda nije zaboravio. Niti će. To je njeno prokletstvo.

AVANGARDA: Šta?

PRPA: Taj sendvić, ta samrtni zagrljaj dva ključna naroda i države koje su stvorile i srušile jugoslavensku zajednicu.

AVANGARDA: Ako pogledate način na koji je Hrvatska reagovala na presudu šestorici…

PRPA: To je skandalozno! Reč je o petoj po redu presudi u kojoj se govori o međunarodnom sukobu, odnosno o agresiji Hrvatske na BiH. Pored toga, ovo je bila presuda protiv čovečnosti i kršenja pravila rata, što očito nije naročito impresioniralo državni i politički vrh Hrvatske. Naprotiv: oni presuđene ratne zločince na neki način obogotvoruju, od njih prave heroje. Ako na komemoraciju Slobodanu Praljku dođe potpredsednik Vlade i visoki funkcioner Hrvatske demokratske zajednice, o čemu mi onda govorimo?! Kada u svemu učestuje katolička crkva, koja je organizovala mise u čast presuđenih zločinaca, dobijamo zaokružen stav saveza elita kada je reč o BiH.

AVANGARDA: Hrvatska je još i članica EU.

PRPA: Što joj očito ne smeta ni da rehabilituje ustaštvo i NDH. I u Hrvatskoj i u Srbiji je ta revizija istorije zaista jeziva. I sramna. Kao građani Hrvatske ili Srbije morate se zapitati – u čije ime to Hrvatska i Srbija, zapravo, rade? Ko im je to dozvolio?!

Nažalost, ono što se događa kod nas, događa se i u Evropi i u SAD. Govorim o ozbiljnim polarizacijama celokupnih društava vezanim za ključna civilizacijska pitanja i već postignute domete u koje ubrajamo toleranciju, ljudska prava, jasan stav prema fašizmu i nacizmu… Sve je to, na neki način, relativizovala odluka Evropskog parlamenta, koji je komunizam izjednačio sa nacizmom.

AVANGARDA: Upravo se na tu idiotsku odluku Evropskog parlamenta pozivaju svi naši nacionalisti i revizionisti.

PRPA: To je tačno. Nažalost, deklaracijom koju je doneo, Evropski parlament uspostavio je “ravnotežu” koju smo gledali u jugoslavenskom ratu i koju gledamo i danas: da, istina je – mi smo ubijali, mi smo pravili zločine, ali ste ih pravili i vi. Otuda genocid u Srebrenici svoje “opravdanje” traži u zločinima koji su nad Srbima napravljeni tokom Drugog svetskog rata. Pa, neće moći tako!

Ta revizija ne samo istorije, nego i celokupnih vrednosnih sistema na kojem počiva međunarodni poredak stvoren nakon Drugog svetskog rata dovela je do toga da je danas sve dozvoljeno, sve je dopušteno. Što je katasrofalno!

Početkom devedesetih, mi koji smo se borili protiv Miloševića, protiv rata i zločina, imali smo jasnu paradigmu, a to je bila Evropa i njen vrednosni sistem. Imali smo i Ameriku, zemlju koja je tvorac ljudskih prava. Američka Deklaracija o nezavisnosti starija je od francuske Deklaracije o pravima čoveka i građanina. Dakle, imali smo nešto što je temelj ljudskih prava i pravde. Zemlje koje to proklamuju sada su se potpuno izopačile, pervertirale te principe u nešto što se ne da podneti.

AVANGARDA: Zašto?

PRPA: Zbog ideje neoliberalnog kapitalizma, pomoću kojeg smo svi zajedno vraćeni na model 19. veka, tj. na trenutak kada je ideja socijalne pravde, radničkog zakonodavstva i svega što iz toga prozilazi bila mislena imenica. Tada je i demokratija bila ograničena cenzusom. Ne zaboravite da je biračko pravo u Velikoj Britaniji potpuno i apsolutno dobijeno tek nakon Pravog svetskog rata. Do tada ga nije bilo.

U neoliberalnom kapitalizmu su, dakle, promenjeni svi vrednosni sitemi, ukinute su ustavne kategorije poput osmočasovnog radnog vremena i čovek danas radi dvanaest ili četrnaest sati, nema nikakva prava i, da ne bi vreme trošio odlaskom u toalet, nosi pelene dok radi u proizvodnji. Upravo su ove stvari suštinski devastirale sva postignuća s kraja 19. i tokom celog 20. veka, u kojem država više nije bila noćni čuvar bogatstva krupnog kapitala, već država svih svojih građana. Taj model je, kažem, promenjen kada je predsednik Buš proklamovao neoliberalizam iz kojeg je proistekla i revizija koja je sveopšta, i sve ostalo. Ušli smo u neoliberalnu samoživost koja glasi – hoće mi se, može mi se. Evropa je postala koncentracioni logor prepun stražarskih kula, osmatračnica, bodljikavih žica… To je slika Evrope i slika sveta u kojem živimo.

Ipak, moramo nastaviti da govorimo o idealima…

AVANGARDA: Zbog čega?

PRPA: Zbog toga što to znači ostati čovek. Uprkos stvarnosti, ne smemo odustati od humanosti, od slobode, od jedinstvene sposobnosti čoveka da saoseća sa drugima. Što bi rekli budisti – mislim svet osećajući ga; ili filozofi – ne možeš da misliš svet ako ga ne osećaš. Osećanje sveta, ta empatija je ono što nas čini ljudima. Ove vrednosti su trijumfovale u Drugom svetskom ratu, i to je bila ta velika pobeda antifašističkog bloka: nije, dakle, važno što se nešto ne događa meni, važno je da patnju drugoga osećam kao svoju. Od toga se ne sme odustati, znate...

AVANGARDA: Šta je sa najavljivanom Deklaracijom za očuvanje srpskog naroda, koja je trebalo da bude objavljena 1. decembra ove godine, čime bismo, kako je to rekao predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, ušli u godinu obilježavanja vijeka od nastanka Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca? Kako Vam je djelovala ta najava? Kao pokušaj Srbije da nastavi da gospodari “srpskim zemljama”: BiH, Crnom Gorom i Makedonijom, djelovima Hrvatske ili…?

PRPA: Naravno. Ta Strategija je jasno markiranje političkog terena za buduću ideju nezavisnosti RS i njenog pripojenja Srbiji. Što je velikosrpski koncept. Bio i ostao.

Srbija je u poslednjim ratu doživela poraz, kapitulirala je, što samo znači da koncept velike Srbije nije uspela da realizira, a ne da je od njega odustala. Ovde se, nažalost, nije dogodila katarza, u kojoj bi građani kazali – jeste, Milošević je skinut sa vlasti, ali je taj isti Milošević morao da potpiše sve sporazume, sve kapitulacije koje je potpisao. Od Dejtonskog do Kumanovskog sporazuma. Srbija je, dakle, i politički i vojno – poražena.

Međutim, ako nakon tog poraza na vlast dovedete iste ljude koji su ideju velike Srbije zastupali devedestih godina i definisali granice Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica i ako čovek koji je to zagovarao 2012. postane predsednik države, onda… Zašto se danas čuditi činjenici da Vučić od Bosne želi da napravi poslušnu državnu jedinicu, koju će lišiti njene suštinske autonomije? Zašto?! Jer, ako je stav da Bosna mora slediti politiku Beograda, ako kao suverena država rizikujete da sa Srbijom dođete do ivice rata samo zato što se usudite da imate drugačiji politički stav, onda to dokazuje da velikosrpski projekat o kojem govorim nije napušten. Eto to je najstrašniji epilog rata i raspada bivše Jugoslavije. Uključujući nepriznavanje ratnih zločina i proglašenje herojima onih koji bi morali biti sramota svojih naroda.

Nažalost, ni jedna zemlja nastala iz SFRJ nije izašla iz trajnog prošlog vremena, kako bi rekao Corax; svi u njemu živimo, jer smo zadržali sitem koji dovodi u pitanje temelj na kojem počiva ljudski moral i etika.

AVANGARDA: Da, ali ko je 2012. na vlast doveo ljude o kojima govorite? Ko je ustoličio Miloševića? Pa, građani koji su za njih glasali! Njih nije na scenu spustio nekakav Deus ex machina, građani su ih izabrali!

PRPA: To je istina. Međutim, ne smemo zanemariti ponašanje EU. Na dan inauguracije Aleksandra Vučića, na primer, tadašnja ministarka spoljnih poslova EU rekla je da greše svi oni koji sumnjaju u kapacitete ovog čoveka! Pa, predsednik Francuske Emanuel Makron je pre nekoliko dana pozdravio evropsku politiku Aleksandra Vučića. Koju evropsku politiku?! O čemu ti ljudi uopšte govore?! Ko je saučesnik galimatijasa u kojem živimo? Ko je ostavljen na cedilu? Pa, mi koji smo i devedesetih bili na drugoj strani, koji smo se borili protiv Miloševićeve politike zločina, šovinizma, nacionalzima i rasizma.

AVANGARDA: Devedesetih vas je bilo malo, danas još i manje.

PRPA: Nije problem biti manjina. Posebno ne ona manjina koja govori o moralnim i etičkim temeljima na kojima mora počivati svako društvo i država. Jer, politika mora imati etiku, mora! Pojam politika nastao je od grčke reči politeo, što znači građanin. Građanin je taj koji oličava politiku, a država je, što kaže Kant, umna zajednica slobodnih ljudi. Slobodni ljudi su tvorci svoje države.

Jasno je da mi kao građani država Balkana apsolutno ne interesujemo evropsku političku klasu. U suprotnom, vladavina političara poput Aleksandra Vučića bila bi nezamisliva. Demokratske snage 5. oktobra 2000. imale su podršku celog demokratskog sveta; danas je nemaju. Drugim rečima, Evropi odgovara upravo ovakva despotska vlast jednog čoveka koji je zamislio da je država on. Zato kao građani i živimo u toj somnabuliji, u lakrdiji od politike i od države; u rijalitiju jednog čoveka koji može biti sve što mu padne na pamet.

AVANGARDA: EU podržava predsjedniaka Vučića vjerujući da je on garant stabilnosti Balkana; istovremeno, Zapad žmuri na činjenicu da onaj kojega podržava svojom politikom konstantno dovodi u pitanje upravo stabilnost cijelog regiona. Jer, jasno je da su prsti predsjednika Vučiča upleteni u ugrožavanje stabilnosti BiH, Crne Gore, Makedonije, Kosova... Zar im to nije jasno?!

PRPA: Nakon svih totalitarizama 20 veka, tog “stoleća zlih”, kako bi rekla Agneš Heler, i onog čuvenog – sigurno drug Staljin ne zna šta se događa, a događaju se najstrašnije čistke i likvidacije – u politici danas više nije moguće nešto ne znati ili ne videti. Evropa, dakle, veoma dobro zna šta se ovde događa, zna šta se sprema! Međutim, postavlja se pitanje – da li Zapadu odgovara da Balkan ostane trajno nestabilan.

AVANGARDA: Odgovara li mu?

PRPA: Odgovara. U suprotnom bi preko noći zaustavio haos na Balkanu. Jer, šta radi Vučić? Destabilizuje Balkan. Zašto onda odgovara Zapadu, zašto ga podržavaju? Zato što ne žele ozbiljnu i stabilnu državu kakva je bila Jugoslavija, kojom nisu mogli da upravljaju.

Ne zaboravite, Balkan je uvek bio važna tačka ukrštanja interesa istoka i zapada. Jovan Cvijić je davno rekao da je naš problem to što smo svoju kuću sagradili na sred puta i sada stalno razmišljamo o tome da li ćemo da je branimo puškom, ili ćemo da naplaćujemo putarinu. Srećom, svaka od država nastala raspadom SFRJ danas je bez ikakvog potencijala da vodi rat, pa svi eventuani sukobi koji bi se mogli voditi na ovom prostoru biće kreirani sa strane. Da li je to dobra ili loša vest? To, ipak, procenite sami.

Piše: Tamara Nikčević

(Vijesti.ba / Avangarda.ba)

[Haman2]

TAKO JE VUK DRAŠKOVIĆ GOVORIO 1993.: "Barbari ruše Sarajevo, na korice zla se utiskuje srpsko ime..."

Da je tih godina Drašković bio jedan od rijetkih hrabrih i razumnih glasova u Srbiji, potvrđuje i ovaj video snimljen 1993., u kome lider SPO-a najoštrije osuđuje zločine poput ubijanja civila u Sarajevu, rušenja Vukovara i granatiranja Dubrovnika, nazivajući to "najvećom srpskom sramotom", uz otvoreno optuživanje tadašnjih rukovodstava Srbije, Republike Srpske te vojnog establišmenta da su odgovorni za zločine



U godinama pred početak rata Vuk Drašković je bio poznat kao jedan od najglasnijih ideologa srpskog nacionalizma, boraca za veliku Srbiju i poštovalaca Ravnogorskog četničkog pokreta, dok mnogi smatraju kako je upravo njegova najpoznatija knjiga 'Nož', u kojoj su kako tvrde oživljeni neki od najgorih stereotipa o Bošnjacima i njihovog odnosa prema Srbima, psihološki pripremila teren za mržnju i nova klanja, iako će drugi pak reči da je to potpuno pogrešna interpretacija knjige.

Ipak, s početkom ratova u BiH i Hrvatskoj, Vuk Drašković postaje lider opozicije i najozbiljniji protivnik Slobodana Miloševića, kroz sve vrijeme otvoreno govoreći i osuđujući zločine koji se u ime srpskog naroda čine u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ovakve stavove Drašković je tokom vladavine Miloševića platio s višestrukim premlaćivanjima od policije, hapšenjima i dva neuspjela pokušaja atentata na njega.

Da je tih godina Drašković bio jedan od rijetkih hrabrih i razumnih glasova u Srbiji potvrđuje i ovaj video snimljen 1993., u kome lider SPO-a najoštrije osuđuje zločine poput ubijanja civila u Sarajevu, rušenja Vukovara i granatiranja Dubrovnika, nazivajući to "najvećom srpskom sramotom", uz otvoreno optuživanje tadašnjih rukovodstava Srbije, Republike Srpske te vojnog establišmenta da su odgovorni za zločine.

Pogledajte video:

Kliknite na ovaj link: http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/672 ... o_ime.html

[Haman2]

MESIĆ O SASTANKU U KARAĐORĐEVU: Tuđman je rekao: „kad se hrvatske i srpske škare slože, nema se Alija što pitati"...

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić omiljena je meta desnice. Haaška presuda šestorici bosanskih Hrvata i javno samoubojstvo Slobodana Praljka u haaškoj sudnici oživjeli su novi val napada na njega.


Foto: Cropix
Iako je na inicijativu Mosta Hrvatski Sabor ukinuo Ured bivšeg predsjednika, Mesića, koji ovog Badnjaka navršava 83 godine, još je daleko od toga da sa svojim vršnjacima šeće po Trgu bana Jelačića i hrani golubove. I dalje na poziv različitih institucija i vlada putuje svijetom, a novi opsežan intervju dao je Jutarnjem listu.

Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haaških postupaka svjedočili?
- Svjedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se prije vašeg izbora za hrvatskog predsjednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svjedočili ste nakon izbora za predsjednika. Koja su od tih svjedočenja bila tajna?
- Nema tajnih svjedočenja. Bio sam zaštićeni svjedok i to zato što je 1998. uoči svjedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je riječ o tajnom svjedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Tko vas je predložio kao svjedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih?
- U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.

Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsjednika poslani u Haag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o sudjelovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Što mislite o tim optužbama?
- To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svjedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu - da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću - on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini?
- To su također konstrukcije. Govorio sam ono što je zabilježeno na više mjesta u svim mojim svjedočenjima pred Haaškim sudom. Zašto me ne pitaju o svjedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesira? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je - ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je - ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je - nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam - ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za stol pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam sjeo na avion i odletio u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sjedne s Miloševićem i on je zaista za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?
- Jest, i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvijek sam petkom i subotom dolazio iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Prije toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao - sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem što on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegova kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kavu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao - raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio što Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana - a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu - slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Poslije toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem...

Samo da razjasnimo, tko je sve s hrvatske strane bio na tome sastanku na kojem je Tuđman izvijestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?
- Cijeli tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Znači, vi ste već u siječnju 1991. nakon prvog susreta Tuđman - Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?
- Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podjeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?
- Nitko ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svjedočenje pred Haaškim sudom u procesu Blaškiću - o toj politici sam ja svjedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu.


Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata - sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?
- To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?
- Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio - ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi - pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.
- Tako je.

Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?
- Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu - Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.

Kad se to dogodilo?
- Odmah poslije drugog sastanka Tuđman - Milošević u Tikvešu.

Postoje li transkripti njihovih telefonskih razgovora?
- To ja ne znam, to bi trebalo pogledati. Svi Tuđmanovi transkripti su predani Hrvatskom državnom arhivu.

Međutim, zatvoreni su, nedostupni...
- Ja sam za to da se ta arhiva otvori.

Jeste li u sva tri postupka - Tihomiru Blaškiću, Slavku Dokmanoviću i Slobodanu Miloševiću - bili zaštićeni svjedok?
- Jesam.

Međutim, kad ste svjedočili na suđenju Miloševiću već ste bili predsjednik države. Zašto ste i tada bili zaštićeni svjedok?
- Po profesiji sam pravnik i kad svjedočim na sudu, a to pretpostavljam trebaju raditi i drugi, govorim o činjenicama koje su meni poznate. Ne kalkuliram kome one idu na štetu, a kome na korist. Dakle, ja nisam svjedok koji je unaprijed odlučio koga će teretiti. U svjedočenju se uvijek i do kraja nastojim držati istine.

Predbacuju vam da ste ipak trebali štititi hrvatske državne interese?
- Ne znam koji su to interesi, ali znam da laž sigurno nije hrvatski interes.

Niste bili spremni lagati za domovinu?
- Ne, jer bi to bilo glupo. Ne može laž opstati zauvijek. Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo.

Haaški sud zatvara vrata. Ima li vaših iskaza pred tim sudom koji su još uvijek nedostupni javnosti i smatrate li da bi javnost ipak trebala imati uvid u njih?
- Nemam ništa protiv uvida javnosti u sve moje iskaze, ali to mora službeno dopustiti onaj tko nakon zatvaranja Haaškog tribunala preuzme njegovu dokumentaciju.

Nakon haaške presude šestorici bosanskih Hrvata i Praljkova samoubojstva žestoko vas je napao i predsjednik HDZ-ova Savjetodavnog vijeća Vladimir Šeks. Izgovorio je niz optužbi na vaš račun - da se po dolasku na Pantovčak širom otvorili vrata Tuđmanove arhive, da niste surađivali s Haaškim sudom već pred njim klevetali vlastitu državu kako biste se osvetili mrtvom Tuđmanu, da ste suodgovorni za dugogodišnju kaznu šestorki i da Praljkovo samoubojstvo ide i na vašu dušu. Kako objašnjavate taj Šeksov napad?
- Pa znate što, ja ne znam u kojem stanju je bio gospodin Šeks kad je to sve izgovorio pa zato mislim da nema smisla komentirati to što on govori.

Ustvrdio je, međutim, da bi vaše “lažno svjedočenje” pred Haaškim sudom trebao razmotriti i DORH.
- Ja sam uvijek govorio istinu, ali ne znam kako u pitanju istine stoje stvari kod gospodina Šeksa.


Policija je nakon 26 godina otkrila tko je bio uključen u raketiranje Banskih dvora, 7. listopada 1991. U trenutku napada ste bili hrvatski član Predsjedništva SFRJ i zajedno s Tuđmanom i posljednjim predsjednikom jugoslavenske vlade Antom Markovićem bili u Banskim dvorima. Kako je taj napad izgledao iznutra?
- Toga 7. listopada 1991. u 10 sati Ante Marković je najprije imao sastanak sa mnom, u 11 sati s Tuđmanom, a u 12 smo imali zajednički ručak u sali Banskih dvora. Nakon zajedničkog ručka kojem su prisustvovali neki ministri u hrvatskoj Vladi, Tuđman, Marković i ja laganim smo se korakom zaputili u Tuđmanov kabinet u kojem je sjedila Zdravka Bušić. U trenutku kad smo ulazili u Tuđmanov kabinet, zazvonio je telefon. Zdravka Bušić je podigla slušalicu i rekla - “da, on je tu” i zatim pružila telefon Tuđmanu. U tome je momentu došlo do napada, podigla se takva prašina da se nije vidio prst pred nosom. Primili smo se za ruke i krenuli prema izlazu i u sklonište.

Je li vam čudno da je istraga o napadu na Banske dvore trajala 26 godina?
- Nije. Tako se stvarao kult o Tuđmanu kao ocu domovine koji je bio jedina meta toga napada, a stvarni plan je bio poubijati sve nas, pa da JNA preuzme kontrolu nad jugoslavenskim prostorom. Bio je to pomno planiran i organiziran napad. Da je poginuo Tuđman, u Hrvatskoj u tom trenutku nije bilo isprofilirane osobe koja bi mogla preuzeti i organizirati normalno funkcioniranje države. Da sam poginuo ja, na moje bi mjesto na čelo jugoslavenskog Predsjedništva SFRJ došao Branko Kostić, predstavnik Crne Gore, ali veći Srbin i od svakog Srbina. Na mjesto predsjednika savezne vlade, Ante Markovića, došao bi Aca Mitrović, njegov zamjenik, dobar čovjek, ali Srbin i na njega se već drukčije moglo djelovati. Vojska bi na taj način izvršila državni udar i tvrdila da je sve legalno. Predsjedništvo SFRJ bi nastavilo rad bez mene, savezna vlada bez Ante Markovića, a jugoslavenska bi vojska dobila otvorene ruke da provedu ono što su nešto kasnije i otvoreno predlagali - da jugoslavensko kolektivno Predsjedništvo prepusti vojnom vrhu JNA pravo da po vlastitoj procjeni upotrebljava vojnu silu, bez Predsjedništva.

Jutarnji list je objavom priče o Vladimiru Šeksu kao suradniku jugoslavenskih tajnih službi pod kodnim nazivom “kolega” ponovno aktualizirao temu dosjea jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe su vas pratile i SOA je prema dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva nakon 1990. vaš dosje predala na čuvanje Državnom arhivu, ali ga tamo danas nema. Jeste li iskoristili pravo uvida u svoj dosje i gdje bi se on mogao nalaziti danas?
- Kad je došlo do toga da svatko može vidjeti svoj dosje, mene to, iskreno, nije interesiralo, i nisam tražio uvid u dosje. Nije me zanimalo što je neka špijunska vucibatina mislila o meni. Ali, očito su moji politički protivnici vjerovali da će u mom dosjeu naći nešto što bi me kompromitiralo, pa kad to nisu našli, onda su ga negdje zadržali.


(Jutarnji / SB)

[Haman2]

Akademik Filipović žestoko o sebeljubivom Tuđmanu, komičnoj Kolindi, monstrumu Mladiću...Vučiću, Dodiku, Čoviću...

Intervjui - Ekskluzivno za TV1



Akademik Muhamed Filipović u ekskluzivnom intervjuu za TV1 ocijenio je da je aktuelno stanje u BiH jako loše, čak lošije nego što su skeptici mogli predviđati. Mišljenja je da vladajući faktori ne razumiju da postoje ljudi sa realnim i opravdanim legitimnim interesima koje mora uvažavati svaki knez koji je zaposjeo određeni dio ove jadne države, koja nikada u svojoj istoriji nije bila u jadnijem stanju, u većim mogućnostima, a u težoj situaciji.

Tema razgovora, između ostalog, bile su i reakcije na haške presude, odnos Srbije i Hrvatske prema BiH, uloga međunarodne zajednice, te rat u BiH.

TV1: Kakvu biste dijagnozu dali aktuelnom stanju u državi BiH?

FILIPOVIĆ: Jako je loše, čak lošije nego što su skeptici mogli predviđati, s obzirom na rutinu u kojoj je naš ukupni upravni establišment, odnosno oni koji drže vlast, a različiti su, jedan veliki problem te vlasti sastoji se upravo u tome što ne mogu da nađu zajednički nazivnik za te razlike i da se u nekim stvarima ipak postigne kompromis. Skeptici su očekivali loše stanje, ali ono po svom sadržaju nadilazi najlošija očekivanja. Zašto? Zbog nesposobnosti tih ljudi, zatim zbog njihove apsolutne nesposobnosti da razumiju da pored njih postoji i drugi svijet. Ne razumiju da u državi čiji su oni vladajući faktori postoje ljudi sa realnim i opravdanim legitimnim interesima koje mora uvažavati svaki knez koji je zaposjeo određeni dio ove jadne države, koja nikada u svojoj istoriji nije bila u jadnijem stanju, u većim mogućnostima, a u težoj situaciji.

TV1: Haške presude izazvale su brojne reakcije ne samo u BiH, nego i u cijeloj regiji. Vidjeli smo reakcije iz Hrvatske, pa i hrvatskih političara iz BiH na presudu u slučaju "Prlić i ostali". Kako ih komentarišete i kako ste ih Vi doživjeli?

FILIPOVIĆ: Jadan je svijet kojem neki sud, koji je stvorila jedna apstraktna veličina kao što je međunarodna zajednica, u ovom slučaju UN, treba da utvrđuje istinu njihovog života, te sa druge strane, da mu uspostavlja elemente pravde, no, kada mi sami nismo sposobni ni bili da ljudski živimo, da na ljudski način prevaziđemo tegobe u koje smo ušli, jer naše tegobe su proistekle iz činjenice da jedna strana nije htjela da prizna legitimitet jednom glasanju, koje je bilo legitimno, a druga strana ga se nije pridržavala. To znači da ako smo mi bili nesposobni da nađemo rješenja za život, a prije godinu dana smo proglasili da stvaramo najljepši svijet na svijetu, da stvaramo novu Švajcarsku, da ćemo usrećiti sve naše narode i svakog našeg čovjeka, ti isti lideri su za godinu dana ušli u rat zato što oni nisu autori te situacije, zato što su oni bili eksponenti stranih uticaja.

SDS nije bio srpska demokratska stranka bosanskih Srba, HDZ nije bio stranka bosanskih Hrvata, tadašnja SDA stranka bila je jako pod uticajem faktora koji nisu bili bošnjački, čak nije priznavala bošnjački identitet muslimana, nego je stajala na stajalištu muslimanskog identiteta. To znači da smo mi, s obzirom na sadržaj i karakter tog identiteta, bili rasplijenuti preko granica BiH, što se očitovalo u činjenici da su sve te stranke, pa i SDA, stvarale svoje organizacije i u Hrvatskoj i u Sloveniji i u Srbiji i u Crnoj Gori. Dakle, nisu bili u stanju da godinu dana izdrže sa idejama sa kojima su ušli u savez. Normalno je da je to moralo završiti u nekom konfliktu.

Konfliktna situacija je bila nešto što se moglo predvidjeti, jer je vjerovatno i sigurno, danas se može reći sa velikom dozom sigurnošću, međunarodni faktor, prije svega Amerika i glavne zapadne sile Francuska, Engleska i Njemačka, procijenile su da se jugoslovenski komunizam, pošto se nije sam srušio, kao što se srušio u Rusiji, ne može srušiti, ukoliko se ne sruši Jugoslavija kao glavna njegova tvorevina. Federativna Jugoslavija i oni odnosi koji su našli svoju definiciju u Ustavu iz 1974. godine, bili su glavni istorijski rezultat i tekovina komunizma u Jugoslaviji, pa i u BiH konsekventno. Prema tome, ako su oni zaključili da ne mogu srušiti i da nema unutrašnjeg liberalnog potencijala da se iz totalitarnog komunizma pređe u liberalni demokratizam, onda je jedina solucija koja je stajala na raspolaganju bila da se ona nasilno srušti, a to je da se rušenje komunizma povjeri nacionalistima

TV1: Više od 25 godina od raspada bivše Jugoslavije, 20 godina od kraja rata u BiH, u BiH ipak nije završena priča o preustroju države na neki novi način. Dragan Čović juče je ponovo rekao kako je treći entitet realna opcija. Prema Vašem mišljenju, je li to realna mogućnost, je li ona izvijesna ili je to bili tek u svrhu izborne kampanje?

FILIPOVIĆ: Mislim da oni nemaju pojma šta znači realna mogućnost. U istorijskom smislu, realna mogućnost nije. Zašto? Istorija da je željela da ovdje postoje nekakve državice, ona bi ih napravila za 1000 i više godina svog trajanja. Zašto je 1000 i više godina trajala jedinstvena BiH i zašto niko nije mogao da je razbije - ni intervencije papa, ni intervencije vaseljenskih partijarha, ni akcije srpskih kraljeva, odnosno despota, ni zetskog kralja, ni hrvatskih banova, ni ugarskih kraljeva. Nisu mogli da razbiju BiH. Ona je toliko homogena po svom postanku, po svojoj prirodi, po prirodi svog tla, da je nemoguće nju dijeliti.

Dakle, istorijski ne postoji nikakva realna mogućnost da se u BiH stvaraju države. No, ona je realna u njihovim glavama. Zašto? Pa oni nemaju glave, oni su dirigirani manekeni koji izvršavaju iluzije ljudi kao što je bio Milošević, Tuđman i slični, koji su smatrali da je njihova istorijska misija da stvaraju najveću Hrvatski i najveću Srbiju. Tuđman je bio toliko samouvjeren i toliko sebeljubiv da je smatrao da svaka njegova riječ treba da bude zapisana, pa je ostavio zapise i to je koštalo ove jadnike. Ostavio je svoje izjave da je konačno došlo vrijeme da se hrvatski nacionalni korpus ujedini, što znači da se otimaju zemlje bosanske, koje su Hrvati otimali i prije - 1939. godine, 1941. su cijelu BiH uzeli, ali to je nasilje.

Ovi ljudi misle da je nasilje legitimna metoda istorijskog djelovanja, a ne znaju da će svaki nasilnik u istoriji platiti svoj dug. Platiti su ga i Hitler i Staljin i svako ko je tako postupao. Zbog toga ja ne držim do njihovih izjava. Smatram da su oni žalosni nus produkt užasno žalosnog istorijskog zbivanja kojem smo bili podvrgnuti neodgovornošću međunarodne zajednice, prije svega, Francuske, Engleske i Njemačke, kao što sam već rekao. Postoje svjedoci, ali ćute, ili nisu znali, nisu pratili, nisu čuli, nisu vidjeli ili im ne odgovara da to vide. Kada smo bili u Bijeloj kući, gdje je bilo jasno definisano da se radi o agresiji na ovu zemlju i umjesto da se postupa tako da se zaustavi agresija, oni su agresiju uzeli kao faktor pritiska na tadašnju bosansku Vladu da bi ona pravila ustupke u tom smislu da dozvoli da Srbi prave sebi nekakvu svoju teritoriju. Kako su je pravili? Čišćenjem, najgorom vrstom čišćenja - genocidom. Svaka metoda protjerivanja stanovništva sa prostora gdje je on oduvijek živio je genocid.

TV1: Koliko su se, prema Vašem mišljenju, susjedne zemlje, i Srbija i Hrvatska, od tog vremena do danas promijenile kada je u pitanju odnos prema BiH?

FILIPOVIĆ: Nisu se nimalo promijenile zbog toga su vidjele da međunarodna zajednica nema pravilno stanovište. One su svjesne toga da im je međunarodna zajednica dala višak prava u odnosu na nas, više nego nama Bosancima. Ona je donijela takve odluke koje su dale pravo Vladi Srbije i Vladi Hrvatske da na neki način kontrolišu stanje u BiH. Vidite da Vučić svakog časa može doći u Banjaluku, zvati ove iz Banjaluke na konsultacije i miješa se direktno u stanje odnosa u BiH i u procese vladavine. To isto radi Plenković i komična Kolinda Grabar – Kitarović. Ona svako malo frci u Mostar, Vitez ili negdje u BiH. Oni komuniciraju sa ovdašnjim funkcionerima kao da oni nisu funkcioneri bosanske vlade, države i sistema. Kao da su oni delegirani službenici zagrebačkih ili beogradskih instanci. To se tako ne može nastaviti. Jedna od pozitivnih konsekvenci presude je da ne može ostati kvalifikacija da je ovdje bio građanski rat. Ovdje je bila agresija dvije sile protiv legitimne države. Iz te činjenice moraju proizaći nove konsekvence. Ne u sukobljavanju, već u prevazilaženju stanja koje je bilo proizvod te koncepcije ka punoj demokraciji i omogućavanju bosanskoj državi da funkcionira normalno, kao i svaka druga.

TV1: Kada se uzme u obzir prošlost i sadašnjost BiH, a kada razmišljamo o budućnosti, treba li BiH novi ustroj kada je u pitanju položaj svih naroda i građana? Kako popraviti stanje?

FILIPOVIĆ: Apsolutno treba. Demokratija nije ništa drugo nego rješavanje problema razgovorom. Izvan toga, svaki način postupanja i metoda može proizvesti loše rezultate. Moramo otvoriti razgovore kompetentnih i kvalifikovane razgovore, koji će unaprijed biti određeni u smislu šta je cilj. Cilj mora biti jačanje prava građana, jer građani nemaju nikakva prava. Doseg građana je općina. Možemo se samo pojaviti na šalteru općine. To je granica države do koje možemo dosegnuti. A trebali bismo dosegnuti u centar, u Predsjedništvo, u skupštine i vlade, jer imamo legitimaciju i jer smo mi to stvorili i izabrali.

Cilj ozbiljnog odnosa prema historiji i ljudima i budućnosti, ne očekuje nas Evropa sitnih državica, već demokratska zajednica ljudi i naroda, gdje ćemo morati naučiti da operiramo s istinama, a naše političare stalno hvataju u lažima

TV1: Kada smo od ciljeva, šta je cilj politike Milorada Dodika?

FILIPOVIĆ: On nema krajnjeg cilja. Dodik nije glup. Znam ja te „lijevčane“. Ja sam Banjalučanin. Poznajem dobro Laktaše. Hrvačane i sva ta mjesta. Poznajem svijet i imao sam mnogo prijatelja. On ima lični cilj. Da uđe u historiju srpstva, a to ima svaki „prečanin“, svaki Srbin preko Save i preko Drine, ima ambiciju da se popne na Dedinje i postane značajan Srbin. Gavrilo Princip ubije nadvojvodu da bi bio ličnost srpske historije. Šešelj pravi cirkuse da bi postao jedan od simbola srpske historije. Vučić je Bosanac. Đinđić je bio Bosanac. Vuk Drašković također, Mladić... Kod nas je taj duh da su „motori“ ekstremizma u srpskoj politici „prečani“, jer su Srbijanci u Srbiji, u Šumadiji zadovoljni.

Oni kad su istjerali Turke, kako je prota Nenadović rekao „kad je bilo trijebljenje Srbije od Turaka“, dobili su bogatu zemlju koja nije bila obrađivana, koja je bila pod šumom, svinje se gajile, trgovina velika bila. Oni su mirni, opušteni, kao Vojvođani. Ne misle šta će sutra jesti. Kruha ima, slanine ima. Nisu neurotični kao što je bosanski dinarski čovjek, koji nije ni u šta siguran i postavlja sebi ekstremne ciljeve. Nadam se da je proces kultivacije, koji traje više od sto godina, od Načertanija Garašaninovog, donio napredak svijeta podjednako kao u Hercegovini. Ekstremni Hrvati se javljaju u Hercegovini. Ko su oni? To su bivši Morlaci, to su Vlasi koji su bili u službi Venecije i koje je Venecija katolicizirala. Njihovi rođaci su Dodik Radosav u Hercegovini je naprimjer iz istog bratstva iz kojeg je i Milorad. Jedan je pravoslavac, a drugi je katolik. Jedan je ekstremni Hrvat, a drugi je ekstremni Srbin.

Poenta je u tome da Dodik nema državničkog cilja. On bira, otima i gradi poziciju u „panteonu“ srpstva onako kako misli da to najbolje odgovara Beogradu. Naravno, izgubit će to.

TV1: Kakvom cijenite ulogu međunarodne zajednice u BiH?

FILIPOVIĆ: Lošom. Od početka je loša. Šta se dešavalo ovdje četiri godine? Ubistvo s predumišljajem uz svjedočenje međunarodnih faktora. Ubijali su oni koji su došli iz Srbije, naši koji su se digli da prave srpsku republiku, oni koji su pravili Herceg – Bosnu su ubijali, a međunarodna zajednica je svjedočila. Imala je dovoljno i vojnih snaga i izvora i političkog legitimiteta da to zaustavi. Kako je zaustavila rat u Hrvatskoj? Jer je znala da je to rat između dvije države, da je to invazija. Zaustavila je i dozvolila Hrvatima da likvidiraju ekstremiste.

Šta je ovdje bilo? Bio je veliki broj međunarodnih vojnika, imali su sve instrumente da zaustave rat i nikada to nisu htjeli. Rat je bio i genocid argumet koji je trebao natjareti Aliju Izetbegovića i ljude koji su branili BiH, bez obzira je li je branio dobro ili loše, da moraju pristati na nakaradu koju su Oven i Stoltemberg nametnuli.

TV1: Međunarodna zajednica danas?

FILIPOVIĆ: Neće da prizna svoje greške. Neće da prizna kardinalnu i neoprostivu grešku da je pustila i predala razoružane vojnike Armije koji su se povlačili kasapinima. Oni su dobro znali koja je Mladićeve metoda vođenja rata. 1992. u ljeto svi smo bili svjedoci kada je govorio „raznesi im pamet, tamo nema puno srpskog življa“. Ubijanje je njegova metoda i oni su to znali. Iako je postojao međunarodni sporazum o zaštiti, iako je postjala njihova jasna odgovornost, oni su pustili da osam hiljada ljudi bude žrtva, kurban, jednom bolesnom banditu i sociopshičkom bolesniku, koji je toliko mrzio muslimane da nije mogao da ih ne ubija.

http://www.bosnjackooko.com/index.ph...tari&Itemid=70

[Haman2]

SEAD REKIĆ (1): TJERALI SU ME DA PRIZNAM DA SAM HTIO UBITI ALIJU

Filip Mursel BEGOVIĆ 26.12.2017.

Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo



O umirovljenom brigadiru Armije RBiH Seadu Rekiću pisat ćemo i u narednim brojevima Stava kroz svjedočanstava njegovih boraca koje je kao komandant specijalnih diverzantskih jedinica obučavao na mostarskom, hadžićkom i zeničko-dobojskom ratištu. Prvi dojam u susretu s ovim čovjeku razočarat će mnoge koji su o njemu čitali u medijima u kojima je označen kao ubačeni strani agent odgovoran za izazivanje rata u Mostaru i koješta drugo. U svakom trenutku našeg razgovora ovaj školovani oficir, za kojeg i njegovi nadređeni govore da je bio jedan od najboljih komandanata diverzantskih jedinica u Armiji RBiH, odaje smirenost, govoreći precizno i s odlučnošću da napokon raskrinka one koji su ga na najteži mogući način kindnapirali, mučili, od njega iznudili lažno priznanje, a zatim, bez obzira na to što ga je prvo Vojni sud, a zatim i Vrhovni Sud BiH oslobodio od lažnih optužbi, desetljećima nastavili klevetati po medijima.

Kada govori o svojem utamničenju, osjeća se golema povrijeđenost zbog nepravde, ali emocije ćete teško primijetiti. Međutim, kada govori o svojim palim borcima i ranjavanjima u mnogim akcijama tokom obrane BiH od agresije, njemu će nekontrolirano poteći suze. Autor ovih redaka rijetko si je do sada dopuštao subjektivnost u uvodničarskim dijelovima intervjua koje je radio, ali slika čovjeka s markantnim licem kakvo viđamo u američkim ratnim filmovima niz koje nekontrolirano teku suze zaista je nesvakidašnji prizor. Skromno će reći da je ranjen osam puta, ali u razgovoru s njegovim borcima doznajemo da je broj ranjavanja mnogo veći. “Nisam ubrajao lakša ranjavanja”, sasvim će opušteno dodati Rekić bez bilo kakvog samohvalisanja. Štaviše, iz njega smo morali izvlačiti njegove uspjehe koje je ostvarivao kao komandant koji je, po riječima njegovih suboraca, uvijek išao ispred ili uz borce. I tek kroz intervjue s njegovim borcima uspjeli smo stvoriti potpunu sliku o Seadu Rekiću, odnosno tek kada smo uvidjeli u kolikoj ga mjeri poštuju nakon punih 25 godina od rata. Na pitanje šta kažu o optužbama da je KOS-ovac, njegovi borci reagiraju krajnje burno.

Jedan od njih dramatično će pokidati košulju i tražiti da mu opipamo 136 gelera koji mu se neizvađeni nalaze u tijelu i reći: “Ovaj čovjek je lio krv za ovu zemlju, uvijek je išao ispred nas, prvi u bici, zadnji u izvlačenju i neko će reći da je bio ubačeni KOS-ovac…” Drugi će svjedočiti o tome da su zajedno ranjeni i da su borci prvo željeli izvući komandanta Rekića, ali da je on stavio svoj pištolj na sljepoočnicu i rekao da će pucati ako to pokušaju. “Ja sam bio teže ranjen, ostao sam bez noge tada i moj komandant je naredio da mene prvog izvuku. Zamislite, pisali su da je namjestio tu granatu koja je i njega ranila. To što su mu radili svih ovih godina je velika nepravda, ali mi nikada nismo u njega posumnjali. Znate, kada upoznate nekoga u borbi, ne može vas u to bratstvo i povjerenje razuvjeriti neko novinsko piskaralo koje piše naručene tekstove.” Međutim, za sada da ostavimo Rekićeve specijalce čija ćemo mnogobrojna svjedočanstva uz njihovo puno ime i prezime objavljivati u nastavcima i posvetimo se prvom intervjuu Seada Rekića za neki medij i njegovo ekskluzivno svjedočanstvo o događajima koji su obilježili njegov život, ali i živote njegovih boraca. Ovo je tek početak priče o jednom golemom herojstvu, ali i golemoj nepravdi. Ovo je priča o oficiru i borcu Armije RBiH koji je tu nepravdu nadvladao i zatim ponovo pokazao herojstvo: u ime Bosne i Hercegovine i u ime svoga bošnjačkog naroda.

Stav objavljuje prvi dio intervjua sa Seadom Rekićem.

STAV: Od kada je započela medijska hajka na Vas, a prošlo je dvadesetak godina, pa zaključno s nedavnim obnavljanjem te medijske hajke na stranicama Dnevnog avaza, Vi ste uporno izbjegavali medije. Zašto?

REKIĆ: Jednostavno nemam povjerenje u medije, i to je dio mog iskustva, a siguran sam da to dijelim s mnogim građanima BiH. Određeni mediji stavljaju se u ulogu policajaca, tužilaca, advokata, sudija i donose krajnje netačne zaključke te, zastupajući pojedine interesne grupe, pokreću naručene hajke, proganjajući druge da sami ne bi bili progonjeni ili razotkriveni. Poslije jedne emisije na Federalnoj televiziji, koju je vodio Bakir Hadžiomerović, ja sam uputio demanti koji je djelomično pročitan. To nije bilo dovoljno i shvatio sam tada da bilo kakav demanti nema svrhu jer, da je neko želio istinu, tad bi kontaktirao sve strane i konačno donio korektan sud o nekom događaju. Samo je jednom sa mnom razgovarala jedna mlada novinarka, ali ništa od toga nije objavljeno, tako da mi je i na taj način dato do znanja da nikog i ne zanima istina.

Moji roditelji i brat koji je bio 100 posto ratni vojni invalid strašno su patili zbog svih tih natpisa po novinama. Prvo je umro moj otac, a ispod njegovog kreveta pronašli smo sve uredno složene Slobodne Bosne u kojima su izlazili naručeni tekstovi protiv mene, dva mjeseca poslije je umrla moja majka i ispod njenog kreveta su pronađene iste novine od broja do broja, a zatim je umro moj brat, i isto je bilo i kod njega. Nikad nisu ni s kim pričali o mom proganjanju, nosili su to u sebi i znam da su tu patnju ponijeli u mezarluk. Međutim, sada, dok iznosim istinu o mom stradanju i stradanju moje porodice, ja konačno želim da ukažem i na pojedince koji su organizirali progon ne samo mene nego i mnogih drugih iskrenih boraca i patriota i na taj način svjesno ili nesvjesno pomagali agresoru podržavajući ili primjenjujući metode specijalnog rata, šireći nepovjerenje u komandni kadar i politički vrh naše zemlje .

STAV: Jeste li bili pripadnik KOS-a, kako Vas etiketiraju u nekim medijima?

REKIĆ: U spomenutom demantiju koji sam uputio Federalnoj televiziji dao sam odgovor na ovo pitanje i ovom ću prilikom ponoviti. Sve vrijeme boravka u bivšoj JNA bio sam na komandnim dužnostima i nikad nisam radio posao obavještajnog ili kontraobavještajnog oficira niti sam prošao bilo kakvu obuku za ove poslove, tako da nisam bio kosovac. Svi oficiri bivše JNA imali su saradnju s oficirima u okviru svoje komande i to se apsolutno podrazumijevalo, pa tako i s oficirima za bezbjednost, logistiku, moral. Kao subjekti bezbjednosti i samozaštite u svojim jedinicama, bili su odgovorni za planiranje, realizaciju i kontrolu provođenja mjera bezbjednosti u cilju zaštite ljudskih života i materijalnih sredstava. To se radi u svim vojskama svijeta, to se radilo u Armiji BiH, i sada se radi. Dok sam bio u bivšoj JNA, vrijedio sam za jednog od najsposobnijih oficira. Kad sam spoznao namjere te vojske, potpuno sam se opredijelio da sa svojim narodom branim BiH, uključivši sve moje sposobnosti i potencijale. Kosovac sam postao u prostorijama službe državne bezbjednosti u Sarajevu 1993. godine, gdje su me nezakonito kidnapirali i uz primjenu nacističkih, KGB i udbaških metoda zvjerski mučili dva mjeseca i potpuno fizički i psihički slomili da bi me prisilili da dam izjavu koja nije istinita. Da bih ostao živ, morao sam tu izjavu naučiti napamet, što je provjeravano više dana. Sve to vrijeme, pa i kad sam poslije prebačen u pritvor, niko nije znao gdje se nalazim, ni rodbina, ni prijatelji, ni poznanici.

Trebalo mi je 11 godina da saznam imena tih zločinaca iz proklete državne bezbjednosti koji su vještinu mučenja Bošnjaka u prošlosti uvježbali do savršenstva. Poslije takvog mučenja me prebacuju u pritvor, kad počinje javna kampanja protiv mene, i opet tortura. Tek poslije mjeseca mjeseca rodbina i prijatelji saznaju gdje se nalazim. Pravnu kvalifikaciju svih postupaka pripadnika službe državne bezbjednosti dat će nadležni stručnjaci i na taj ćemo način spoznati količinu i težinu krivičnih djela koji su učinjeni prema meni. Od istih struktura slijedi privođenje i priprema svjedoka optužnice uz maksimalnu saradnju tužioca Mustafe Bisića i istražnog sudije Senada Krehe, a u više su slučajeva ti svjedoci zatvarani, mučeni i pod prijetnjom likvidacije i strijeljanja iscrpljivani gladovanjem i nespavanjem i bez vode za piće, ucjenjivani ili su im davana razna lažna obećanja, a jedan je čak i ranjen tokom ispitivanja. Razlika između onog što sam poslije dva mjeseca pod užasnim mukama i torturom morao reći i razlika između onog što su rekli svjedoci optužbe uvjetovala je oslobađajuću prvostepenu presudu Vojnog suda, a zatim i oslobađajuću pravosnažnu presudu Vrhovnog suda BiH, poslije čega odlazim dalje ratovati napuštajući taj svijet kukavica, munafika i lažljivih ljigavaca.

STAV: Možete li nam detaljno opisati okolnosti pod kojima ste mučeni? Vi u tom vremenu s hadžićkog ratišta odlučujete sa svojim borcima preći na sarajevsko, zar ne?

REKIĆ: Jednostavno nisam mogao više izdržati taj pogled s padina Ormanja i gledati kako granate padaju na Ali-pašino Polje i okolne zgrade iz kojih se poslije diže gusti crni dim i mogao sam samo zamisliti kako je teško živjeti u gradu u takvim uvjetima, a posebno kako je roditeljima koji imaju djecu. Taj pogled me počeo proganjati i brzo donosim odluku da s jedinicom preko piste uđem u grad i da kao stručnjak za borbu u naseljenom mjestu dam svoj doprinos ukupnoj borbi u gradu. Jedne noći krajem januara 1993. godine s jedinicom prelazimo pistu u vrlo rizičnim uvjetima i usput prenosimo veće količine opreme i naoružanja koje ćemo kasnije podijeliti. Po prelasku piste, ministar unutrašnjih poslova Jusuf Pušina organizirao je svečanu večeru povodom mog ulaska u grad i rasporedio me da u upravi policije vodim borbena dejstva policije širom BiH. Moju je jedinicu rasporedio u okviru specijalne policije. Iskreno, meni se to nije dopadalo jer sam svakodnevno dolazio na posao, uglavnom pisao nešto u kancelariji dok je oko nas bjesnio rat. Predlagao sam inspektoru Maliku Kriviću, koga sam cijenio, da poslije radnog vremena idemo u neku jedinicu i da se uključimo u borbene aktivnosti. Međutim, i pored obostrane želje, to nam nije dozvoljeno.

S obzirom na to da sam u vrijeme boravka u Mostaru i Pazariću imao veoma značajna zapažanja o pojedinim ljudima i događajima, odlučio sam da s tim zapažanjima upoznam pripadnike državne bezbjednosti cijeneći da će oni najbolje iskoristiti ova saznanja. Nekoliko sam puta putem telefona tražio Munira Alibabića sa željom da se sastanem i njemu prenesem ta zapažanja. Tek nakon trećeg zvanja mi je rečeno da dođem i po dolasku u te prostorije upućen sam u jednu kancelariju na trećem spratu zgrade državne bezbjednosti. Sa mnom je razgovor vodio jedan mladi inspektor i djelovao je potpuno bezlično i, u suštini, nezainteresirano. Poslije oko pola sata ulazi jedan drugi pripadnik državne bezbjednosti i veoma drsko me počinje ispitivati. Rekao sam da sam sam došao u ove prostorije tražeći razgovor s ciljem da prenesem moja zapažanja u vrijeme boravka u Mostaru i Pazariću, što je on ignorirao i postajao sve drskiji i bezobrazniji prema meni. Ti razgovori trajali su nekoliko dana, poslije kojih su me strpali u kola i odvezli do stana prijeteći da sam u kućnom pritvoru i da nigdje ne smijem odlaziti iz stana niti kontaktirati sa svojim borcima. Poslije nekoliko dana pozvali su me da dođem u iste prostorije na trećem spratu i od tada počinju najstrašniji trenuci u mom životu.

Želim jasno reći da ja nisam uhapšen na Igmanu ili bilo gdje drugo, kako pojedini lažljivci i gnjide pišu, već sam se lično javio u prostorije državne bezbjednosti s namjerom da prenesem bezbjednosno interesantne događaje i moja saznanja u vrijeme boravka u Mostaru i Pazariću. U početku su sa mnom vođeni razgovori koji su bili usmjereni s interesiranjem ka raznim osobama, a posebno ka oficirima bivše JNA. Ja sam odgovarao iskreno i istinito dajući odgovore na sva pitanja u granicama mojih spoznaja o tim ljudima. Tokom navedenog isljeđivanja napominjem da mi nikad nije uručeno bilo kakvo rješenje o zadržavanju, nisam imao advokata, niti je istražni sudija bio prisutan ovoj strašnoj torturi, zlostavljanju i mučenju.

Istražitelji državne bezbjednosti iživljavali su se zvjerski nad mojim tijelom i umom i dovodili me u potpuno stanje obamrlosti, tako da je moj život visio o tankom koncu. Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo.

Ispitivanja su trajala danima bez spavanja, a jednom čak šest dana i noći neprekidno, prijetili su mi smrću i ubistvom moje porodice sve do desetog koljena, nestankom bez traga da nikad niko i ne sazna za moje kosti. Sve vrijeme ispitivanja sjedio sam na jednoj drvenoj stolici uz zabranu da se pomjerim, tako da mi se tijelo potpuno ukočilo, noge su mi trnile od stopala do koljena, a posebno stopala, i imao sam strašne grčeve u nogama. Kad sam konačno dobio odobrenje da ustanem, noge uopće nisam osjećao te bi padao na pod jer nisam mogao upravljati nožnim mišićima. Nekoliko puta sam gubio svijest, poslije čega bi me polijevali vodom i šamarali da bih došao sebi, dok sam i dalje drhtao i osjećao hladnoću po cijelom tijelu. U trenucima krajnje iscrpljenosti poslije višednevnih ispitivanja nosili su me na kraju do prizemlja s trećeg sprata, gdje sam spavao na bolničkim nosilima koja su bila okorjela od sasušene krvi i pokrivao sam se nekim starim zimskim kaputima. I danas se pitam čiji li su to bili krvavi zimski kaputi.

Sve je imalo neki specifičan miris, pa sam mislio da tako miriše smrt. Kao kroz bunilo se sjećam dok sam u košmaru spavao na tim nosilima, da je njih nekoliko ulazilo u tu prostoriju, udarali su me nogama po cijelom tijelu i jednom prilikom mi slomili dva zuba, a potom me gušili tim kaputima. Često su mi zabranjivali da koristim nužnik pa sam mokrio u odjeću i strašno smrdio, a poslije izvjesnog vremena sam dobio i vaške, što je dodatno otežalo moju situaciju. Nokti su mi izrasli preko jednog centimetra, a glava i tijelo su me nesnosno svrbili, tako da sam od češanja bio sav u krastama.

Nisam se brijao, kosa mi je bila porasla i neuredna, tako da sam izgledao kao strašilo. Danima i danima negirao sam sve za šta su me ti katili optuživali jer to apsolutno nije imalo nikakve veze sa stvarnošću i istinom. Jedan istražitelj mi je rekao da ću priznati sve što on govori inače će mi isisati svaku koščicu u tijelu pokazujući to na prstima svoje ruke prinoseći ih ustima i proizvodeći zvuk sisanja. To je ponavljao više puta, tako da mi se zgadio i počeo sam povraćati. Pod prijetnjom smrti i iscrpljen do te mjere da više nisam imao ni najmanji otpor u mom tijelu ili umu, ja potpisujem sve što je stavljeno pred mene. Sjećam se da sam u jednom trenutku “priznao” čak i da sam ubio predsjednika SAD Kennedyja. Tad nisam mogao normalno ni disati ni razmišljati, sve mi je to bilo strašno opterećenje. Počeo sam halucinirati i tonuti u neki vrtlog i postajalo mi je svejedno šta će se desiti sa mnom.

Kasnije, mnogo kasnije, dozvolili su mi da odrežem nokte, doveli su bricu koji me ošišao i dozvolili su da se okupam, pa sam čak dobio i čist veš. Donji veš koji je bio na meni svih tih dana bio je u rupama, a tkanina se cijepala na dodir i nesnosno je smrdio. Prije ispitivanja i strašne torture kojoj sam bio izložen u vrijeme mog kidnapiranja od strane pripadnika službe državne bezbjednosti imao sam od 98 do 100 kilograma, da bi poslije svega imao 48 kilograma i ličio na kostura. Danima sam učio napamet sve što sam potpisao i to sam prepričao dok su oni snimali. Poslije skoro dva mjeseca prebacili su me u vojno istražni zatvor, gdje su me dodatno krili pa čak i od osoblja Međunarodnog crvenog krsta, te sam pomislio da će me ubiti. Tortura se nastavlja, a moja rodbina i saborci tek poslije oko tri mjeseca saznaju da sam u pritvoru. Međutim, kada su počeli dolaziti u posjetu, Senad Kreho, predsjednik okružnog vojnog suda, odvraćao ih je i govorio da ne dolaze više jer će i oni biti ispitivani. Taj predsjednik suda je dolazio na posao opasan redenikom i pištoljem kao neki kauboj i svi su pritvorenici zazirali od njega, bio je veoma bahat i neodmjeren. Glumio je nekog frajera i ponašao se tačno onako kako u knjigama opisuju nekog upravnika logora.

(Nastavit će se)

[Haman2]

Milorad Dodik za TV1 o sankcijama SAD-a, izborima, koalicijama, liderima i budućnosti BiH Milorad Dodik za TV1 o sankcijama SAD-a, izborima, koalicijama, liderima i budućnosti BiH Milorad Dodik



Hoće li odluku o sankcijama SAD-a promijeniti promjenom svoje politike, te je li ta promjena već nastupila? Predsjednik RS i SNSD-a Milorad Dodik je za TV1 govorio i o odnosima sa drugim političkim liderima, mogućoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH, ali i mogućim koalicijama nakon izbora 2018. godine, te budućnosti države.
TV1: Dosta je aktuelnih tema, posebno krajem godine. Cijela godina bila je turbulentna, no krenućemo od onoga što je bilo danas. Mladen Ivanić zatražio je od Vas da preispitate odluku u vezi sa sudjelovanjem pripadnika OS BiH, odnosno Trećeg puka u obilježavanja Dana RS. Šta ćete odlučiti ili ste već odlučili?

DODIK: Dan Republike za nas je važan datum. Mi to slavimo i obilježavamo, bez obzira na nastojanja i politizaciju Ustavnog suda, koji je iz političkih razloga donio odluku o nekoj zabrani. Mi smo primijenili odluku Ustavnog suda i donijeli zakon koji nam omogućava i mi se tog dana ne možemo odreći. To je tačno.

Prošle godine ispalo je mnogo nepoznanica. Mi smo svaki put do tada tražili, zvanično od Kbineta predsjednika, da jedinica OS BiH bude postrojena u čast Republike. U tom pogledu nije bilo nikakvih problema do prošle godine, kada su ispali mnogi problemi i kada su čak bili zahtjevi za smjenu pomoćnika ministra, pa su pripadnici OS BiH srpske nacionalnosti koji bi trebalo da budu dio te počasne jedinice imali strah od toga šta će se desiti - da li će se protiv njih preduzeti mjere progona i ostalo.

Mladen Ivanić odlučio je da tu jedinicu postroji kao da je njegov uobičajni dolazak bilo gdje, gdje se izvodi jedinica koja pozdravlja člana Predsjednitšva BiH i ništa više. Ta jedinica bila je smještena negdje sa strane, u pokušaju da se fingira neko učešće u toj ceremoniji, što je bilo ponižavajuće za RS. Mi smo svakako smatrali da je u tom pogledu bilo neko prelazno rješenje. Nismo željeli da upadnemo u neke gluposti, za nas je praznik čist i dostojanstven. Mi hoćemo da ga upravo tako proslavimo.

Početkom ove godine donijeli smo odluku i formirali smo počasnu jedinicu policije RS, sa uniformamam RS i obilježjima RS. Ta jedinica biće postrojena u čast Republike i biće dio ceremonijala.

TV1: Što znači da nećete promijeniti odluku?

DODIK: To znači da mi ove godine nismo uputili zahtjev za učešće OS BiH, jer nam ne treba.

TV1: Hoćete li ga uputiti?

DODIK: Ne. Nemam namjeru da ga upućujem. Prošle godine je bio upućen, pa su odbili. Ivanić je samo za sebe postrojio tu jedinicu, pa nismo htjeli o tome da vodimo polemiku. Prema tome, oni su rekli svoje. Mi ne želimo da nas neko u Sarajevu mrcvari sa pričom treba li ili ne i gotovo. Nije ovo nikakav ustupak nikome, ovo je čin koji će pozdraviti većina ljudi u RS. Naša počasna jedinica policije ne vrijeđa nikoga. To je naše pravo i mi ćemo našu jedinicu postrojiti.

Ako Ivanić bude dolazio na tu ceremoniju, on ima pravo da, kao i prošlih godina i kao što je to uradio prošli put, pozove tu jedinicu da se postroji u njegovu čast. Ja nemam ništa protiv. No, to djeluje ponižavajuće i za jedinicu i za OS BiH i za RS da ih stavite negdje sa strane, na periferiji i margini svih tih dešavanja, te da onda pokušate to kao integrisati u neku zabavu.

TV1: Je li ponižavajuće za pripadnike Trećeg puka kada ste rekli da ih ne smatrate svojima?

DODIK: Ne. Rekao sam da OS BiH ne smatram svojima. Nisam rekao da vojnike ne smatram svojim. Svaka čast vojnicima i hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Ja ljude cijenim, ali OS BiH su nametnute nasiljem stranaca. To nije ustavna kategorija. Mada, mi smo najmanje to osporavali jer je Narodna skupština RS dala saglasnost da se tako nešto uradi. Kao što ste mogli da vidite u silnim debatama koje smo imali godinama unazad, mi nikada nismo to osporavali, mada se nikada nismo ni mentalno složili sa tim da gubimo potencijal koji se zove vojska RS.

Dakle, ti ljudi mogu da učestvuju. Ovdje se ne radi o pojedincima, ovo što Ivanić pokušava da politički zloupotrijebi, radi se o jedinici OS BiH, a ne o pojedincima. Ja govorim o jedinici. Svi pojedinci, kao i prethodnih godina, mogu da učestvuju i učestvovaće u onome što je obilježavanje Dana Republike na svečanoj akademiji, biće pozvani na svim prijemima.

TV1: Ivanić kaže da ovim idete na ruku bošnjačkoj politici i međunarodnoj zajednici.

DODIK: A šta je bošnjačka politika danas?

TV1:... I da ne želite da, uslovno rečeno, pravite probleme koje ste pravili prošle godine.

DODIK: Ja mislim da je čast i moj posebni ponos formiranje posebne počasne jedinice policije RS. Kada se ta jedinica postroji, mnogi će shvatiti da sam bio u pravu.

dodik-slika-2

TV1: Ne znam da li ćete se sjetiti, ali na današnji dan prije godinu dana ste, nakon što Vam je prethodno odbijen zahtjev za diplomatsku vizu, u američkoj ambasadri predali ste zahtjev za redovnu vizu. Jeste li tada pretpostavljali da će Vam dvadesetak dana kasnije biti nametnute sankcije?

DODIK: Pretpostavljao sam. Prije toga imao sam neke razgovore sa gospođom Kormak i gospodinom Hojt Jiem, koji je tražio neke stvari. Imali smo oštar razgovor, gdje sam naravno odbio njegove zahtjeve, njegove tvrdnje, njegove konstrukcije. Vidi se da je on jedan obični spletkaroš koji je ovdje hodao i pravio spletke, nije doprinosio rješenju, nego je pokušao da manifestuje silu.

Dakle, bio sam svjestan nekih akcija i da će se bukvalno zadnjih dana stare administracije desiti sankcije. Ne osjećam nikakav problem zbog toga. Možda se osjećam bolje što ne moram više da trpim američkog ambasadora koji dođe i nameće svoje stavove o politikama. Ovu godinu baš živim ugodno zbog toga.

TV1: Američka administracija, odnosno zvanična američka politika rekla je da će ukinuti sankcije tek onda kada Vi promijenite svoju politiku. Imate li namjeru mijenjati politiku?

DODIK: Nemam namjeru. Molim ih da mi ne ukidaju sankcije. Što se toga tiče, RS ništa nije osjetila, nije osjetila realno ni BiH. A ja? Ja se osjećam veoma dobro i veoma mi je ugodno što ne moram da trpim izmišljanja razne vrste i da slušam svašta, što sam inače morao da slušam. Tako da su oni mene sami oslobodili toga.

TV1: O čemu ste razgovarali sa Nerminom Nikšićem?

DODIK: Bili su ovdje... O čemu bi dva političara razgovarala nego o politici.

TV1: Dva socijaldemokrata ili ne više?

DODIK: Moja partija je Savez nezavisnih socijaldemokrata. To je tačno. Radeći u vlasti u RS, mi pokušavamo da upravo tu socijalnu dimenziju naše politike nametnemo ili na neki način provučemo kroz ono što su oficijelne odluke vlasti: od niza stvari koje idu na ruku tome da poboljšaju položaj običnih ljudi, onoga što je veoma važno, a to je da se razvijamo, da rastemo, da smo osjetljivi na svaki pojedinačni izazov, bez obzira na to koliko on bio težak. Baš smo ovih dana puni tih aktivnosti koje bi mogle da obilježe upravo taj naš socijaldemokratski karakter.

Nikšić je bio tu. Razgovarali smo o stanju u BiH. Mislim da smo se složili oko toga je da stanje u vlasti na nivou BiH u potpunom ćorsokaku, da BiH ima ozbiljnu krizu institucija i da se ne vidi čak, na neki način, da se iz tog ćorsokaka izvuče.

Imali smo različite stavove oko akciza, kao što se moglo vidjeti. Mi smo željeli i kao vlast u RS bilo nam je važno da se uvedu akcize, jer tada možemo da obezbjedimo razvojne projekte i programe. On je opozicija u FBiH, njima nije stalo, jer bi to navodno išlo na ruku ovima koji su na vlasti. Uglavnom, nismo se tu ni mnogo zadržali.

Bilo je priče i oko Izbornog zakona. I oni su imali neki prijedlog. Mi smo saopštili da smo na strani prijedloga HDZ-a BiH. To smo manifestovali. Sve o čemu pričam mogli ste da vidite.

TV1: Jeste li pričali o nekom partnerstvu prije izbora, poslije izbora?

DODIK: Mislim da SNSD na nivo BiH sigurno neće uću u nikakvo partnerstvo u vlasti. Kada dođemo u poziciju, a vjerujem da ćemo imati veliku pobjedu na opštim izborima, nama je važno da popunimo kvote koje pripadaju Srbima i srpskom narodu i RS.

Ko će pobijediti i ko će biti vlast u FBiH, to će nas opredijeliti i za neko eventuelno, nije to nikakvo koaliranje, ali se mora ući u zajedničku vlast.

TV1: Ima li neko sa kim nikada ne biste ušli u vlast kada je u pitanju FBiH?

DODIK: Ne bavim se tim razmišljanjem uopšte. Ako federalna javnost, narod u FBiH, Bošnjaci i Hrvati izaberu partije koje mogu uime njih da upravljaju društvom, oni su za mene legitimni i legalni. Nemam namjeru da govorim o tome je li neko pogriješio u tome. Ne.

TV1. Rekli ste da je SNSD socijaldemokratska stranka, što govori i sam njen naziv. Međutim, 2014. godine izbačeni ste Socijalističke internacionale upravo zato što ste skrenuli sa tog socijaldemokratskog puta. Kažu zato što ste skrenuli ka desno, odnosno započeli priču o secesionizmu, nacionalizmu, ekstremizmu... Hoćete li se ikada vratiti na socijaldemokratski kurs?

DODIK: Sve su to legitimna pitanja. Nećemo se nikada vratiti u Socijalističu internacionalu, jer to i ne postoji. Taj put je specifičan. Ne dešava se ništa odjednom. Tada su se Zlatko Lagumdžija i SDP žalili, kada smo mi ušli kao pobjednici u RS. SDA je bila pobjednik u FBiH.

Mi smo bili bukvalno primorani da uđemo u zajedničke institucije. Nas ne zanima ko je sa druge strane. Može biti SDA, može biti SDP. Onaj ko dobio većinsku podršku naroda sa tog prostora, on je za nas legitiman. Tada se SDP žalio Etičkom komitetu Internacionale i rekli su da smo napravili savez sa ultradesnom politikom. Tada je gospodin Tihić bio živ.

TV1: Jeste li skrenuli desno?

DODIK: Ja vodim pragmatičnu politiku, bila ona lijeva ili desna, ona je u interesu naroda koji me bira. No, da završim prethodni odgovor - desilo se da je taj Etički komitet odlučio i prihvatio primjedbe SDP-a i Lagumdžije. Samo godinu dana nakon toga ili prije konačne odluke, Lagumdžija ulazi u federalnu vlast sa SDA-om. Mi kažemo: "Vidite da su i oni ušli". Naravno, dupla pravila kod stranaca važe vezano za nas i za njih. Jedino što mi je žao jeste što sam platio 140.000 funti članarine toj internacionali od koje niko nema nikakve koristi.

TV1: Kažete vodite pragmatičnu politiku. Može li Vas ta pragmatična politika dovesti do one politike kakvu ste vodili do 2005. godine?

DODIK: Ne znam u čemu je razlika.

TV1: Bili ste socijaldemokrata.

DODIK: Ja sam uvijek socijaldemokrata. I 2005. godine smatrao sam da treba da napravimo uspješno društvo, bez međunarodnog intervencionizma. Razlog zašto ja nisam bio u vlasti između 2001. i 2005. godine je upravo to što nisam prihvatio međunarodni intervencionizam, pa su se onda izmislile neke priče, kao što su Ivanić i ostali, koji su tada bili pet godina na vlasti.

Prije nego što sam ponovo došao na vlast, imao sam, dvije godine, ozbiljan problem sa tadašnjim visokim predstavnikom Pedijem Ešdaunom, koji je ovdje radio svašta, a ja se sa tim nisam slagao. Prema tome, to je bilo to prije 2005. godine.

TV1: Tada ste bili za MAP, za NATO, za jedinstvenu BiH... Nećemo govoriti šta ste sve tada govorili...

DODIK: Pustite jedinstvenu BiH. Ja sam i danas za jedinstvenu BiH.

TV1: Na koji način?

DODIK: Zasnovanu na Ustavu i onome što piše u Ustavu, a ne onome što izmišljaju i krpe stranci i stvaraju nam nemoguću zemlju. Nisam je ja napravio nemogućom. Zašto sam ja ostao problem u Sarajevu, kada nisam u vlasti na zajedničkom nivou? Jesu li Milorad Dodi i njegova partija tamo? Nisu. Šta ste uradili? Nisam ja kriv Bošnjacima što imaju loše političare, pa ne mogu ništa da urade.

TV1: Može li je mogućom napraviti Dejton 2?

DODIK: Nije moguće. Ali hoći da kažem da u federalnoj vlasti nije mora partija, u zajedničkim institucijama nije moja partija. Mi radimo ovdje. RS je ispunila reformsku agendu, uradila je sve što je trebalo u tom pogledu. Sada izvlačimo tu situaciju u vezi sa zakonom o akcizama, pa čak i za budžet vjerovatno, jer želimo da to funkcioniše. A nama stalno neko krpi, pnaj ko zaustavlja BiH da bilo šta uradi...

TV1: Ko je to?

DODIK: Ta vlast na nivou BiH.

TV1: Cijela vlast ili?

DODIK: Cijela vlast. Mi trebamo institucije na nivou BiH koje će biti u funkciji i građana i naroda, i entiteta i kantona i opština, ali mi to nemamo. Na nivou BiH ne možete ništa da dogovorite što bi bilo u interesu onoga što u Sarajevu smatraju apriori, a to je suverena zemlja. Hajte mi prinačte o suverenoj BiH! Zašto nije bilo moguće prije pet ili deset godina, kada sam ja još imao taj entuzijazam i mislio da se nešto može uraditi... Ja mislim da ne može i ne mislim da više treba da ulažem napor.

TV1: Je li danas mislite da se više ne može ništa uraditi?

DODIK: Ne može se ništa uraditi.

TV1: Sa ovom garniturom političara ili sa nekom drugom?

DODIK: Ni sa jednom garniturom političara ova Bosna ne može opstati. Ja tako mislim. Prije sedam, osam godina sjedeš sa SDP-om koji je tada na vlasti i dogovorimo se deset ključnih tačaka u vezi s BiH koje su isključivo vezane za ekonomiju. Od toga na koji način dalje voditi politiku, pa do zaštite domaće proizvodnje, zaštite uvoza poljoprivrednih proizvoda u momentu dospjeća. Kada dospjeva krompir, ne možete uvoziti krompir, da naši proizvođači mogu da prodaju. Sve smo to fino potpisali, imate taj ugovor i dan danas ovdje. Nakon tri dana, kada su stranci uletjeli u to, SDP se povukao iz svega toga. Ni jedna mjera nije prošla.

dodik-slika-1

TV1: Hoćete reći da u Federaciji nemate partnera s kojim biste razgovarali?

DODIK: Nema ni jedan. Tamo nema političara. Jadan je bošnjački narod s političarima, bez obzira u vlasti ili opoziciji koji nemaju autoriteta da vode autentičnu politiku potrebnu narodu. I ne možete se dogovoriti ni s kim.

TV1: Je li nema političara lidera, kao što tvrdite ili niko nema apsolutnu vlast kakvu vi imate u RS?

DODIK: Nemam ja apsolutnu vlast.

TV1: Imate većinu u Skupštini...

DODIK: To je koaliciona Skupština.

TV1: Velike ovlasti kao predsjednik...

DODIK: To nije nimalo jednostavno održati. Od potrebna 42 poslanika, ja imam 29.

TV1: Je li skupo to održati?

DODIK: Radimo na principima političkih dogovora koji su korisni za RS i društvo u cjelini. 90 posto tih dogovora uspjeva. Ponekada imamo različita mišljenja, pa mnogi misle da je to palo. Ova koalicija koja je danas na vlasti u RS funkcioniše 20 godina. Ni jedne koalicije u bivšoj Jugoslaviji tako dugo nemate. Ta koalicija izlazi sada na izbore i ova moja koalicija će dobiti te izbore ponovo.

TV1: Sigurni ste da ćete dobiti izbore?

DODIK: Napravite ankete pa ćete vidjeti koliko sam siguran. Sve ankete govore da SNSD prelazi danas 40 posto podrške. Da se SDS survao sa 24, koliko je imao na opštim izborima na sada 13, 14 posto. Da PDP, bez obzira koliko se napinjao, sa devet je skočio, zamislite, na deset posto. Eto, to je sve. SNSD je jači od svih njih zajedno.

TV1: Kada je u pitanju Federacija i razgovori s tamošnjim liderima, da se primjetiti da imate dobru komunikaciju s Draganom Čovićem.

DODIK: Da, imamo dobru komunikaciju. Kada sam to govorio, mislio sam na sarajevski politički krug. I mislim da bošnjački narod zaslužuje bolje političare i ove koji su na vlasti i koji su u opoziciji. Isti sindrom koji je srušio bivšu Jugoslaviju ovdje se dešava. Niko ne spori da je bošnjački narod većinski. Ali i Bosna je organizovana na nekim principima federalno, konfederalnog karaktera. Ako su Bošnjaci i njihovi političari zainteresovani za ovu zemlju, više nego drugi, bar se tako predstavljaju, onda bi morali voditi neke druge politike.

TV1: Koje politike?

DODIK: Politike koje bi se morale usmjeriti na razumjevanje pozicije i hrvatskog i srpskog naroda. I da, ako žele tu Bosnu, moraju da daju. Milošević to nije dao. Izgubio je zemlju. To je ista priča.

TV1: Razumijete li vi bošnjačke probleme? Hrvatske probleme?

DODIK: Razumijem.

TV1: Razumije li Čović srpske i bošnjačke?

DODIK: Razumijem. Trebamo imati granicu na kojoj ćemo zaustaviti otpad koji nam se ovdje ubacuje. Jedemo otpad iz Evrope. Češka odbija uvoz roba njemačkih preduzeća koja proizvode tu robu veće kvalitete za njemačko tržište, a za tržište Češke drugog kvaliteta. Možete misliti šta nama guraju ovdje.

A mi kada dođe ambasador se izgubimo. Ko su ambasadori?! Ko upravlja ovom zemljom?! Hoćete reći da upravljaju ovi političari, je li?! Ne upravljaju! Zato ja nemam volje da učestvujem u tome. Ambasadori upravljaju ovom zemljom. Dok god budu ambasadori upravljali ovom zemljom mi ćemo dobijati otpad ili uništenje naše privrede! Otvorili smo granice i šta smo dobili?!

TV1: Ima stvari koje ovdašnji lideri mogu riješiti bez ambasadora?

DODIK: Ne mogu. Niste u pravu.

TV1: Kazali ste da bošnjački lideri trebaju pokazati više...

DODIK: Trebaju.

TV1: ...senzibiliteta prema Srbima i Hrvatima. Razumjeti njihove prohtjeve, želje... To isto, složit ćete se, moraju i Srbi i Hrvati kada su u pitanju Srbi odnosno Bošnjaci. Nemaju Bošnjaci pravo na bosanski jezik u RS. U HNK, gdje je HDZ većina Srbi nemaju skoro nikakva prava. Svi imaju problem da ne razumiju ove druge.

DODIK: Ja razumijem, imam dosta prijatelja Bošnjaka s kojima se družim kada su njihovi praznici, dolaze meni na krsnu slavu...

TV1: Većina će ljudi koji Vas lično zna reći da ste sve samo ne nacionalista.

DODIK: Ja pripadam svom narodu. Ne mrzim Bošnjake. Volim pripadništvo mom narodu. Volim ono što je moj narod. Volim jezik, kulturu, volim krsnu slavu koju imam. Ja to poštujem. Ja to nisam nikada nikome nametnuo. Niti pokušao da nametnem. Ni jednom Bošnjaku, ni jednom Hrvatu. To neću nikada uraditi. Poštujem i njihovu vjeru i njihovu kulturu i nemam ništa protiv toga. Bosanski jezik je nametnuta priča.

TV1: Gospodine Dodik nećemo govoriti o bosanskom. Ja sam to pomenula da pitam, da li svi trebamo imati senzibiliteta prema onom drugom?

DODIK: Ja imam, ja sam pun toga, ja imam i viška toga. Ja sam spreman da radim za dobrobit svakog Bošnjaka ovdje i gdje god živi. Bilo koje selo oko Travnika ili bilo gdje da živi, ja sam spreman kao političar da mislim na to, ali izvinite ovdje se radi o političkim procesima. Nismo za centalizovanu Bosnu, bošnjački politički krug jeste, mi nismo, Hrvati nisu.

TV1: Može li to riješiti Djeton 2?

DODIK: Ne može, može samo da nas vrati na ono što piše u Ustavu, ako ne ne vrati na to što piše u Ustavu onda će to dobiti realan proces, to je treći entiet. Dobićete realan proces zamora. Ja nisam protiv Bosne i Hercegovine. Ja sam protiv ove Bosne i Hercegovine koju su nametnuli visoki predstavnici i uveli nam da se razne bitande kreću po sudovima i tužilaštvimai politički progone ovuda ljude i ne rade svoj posao onako kako treba. To mora da prestane i mora da se vrati suverenitet ove zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina.

TV1: Pitala sam samo da li ste za neke nove razgovore pod međunarodnim patronatom da se dogovore svi o nekom boljem uređenju BiH?

DODIK: Ne nisam pod međunarodnim patronatom.

TV1: A lideri unutar BiH?

DODIK: Jesam.

TV1: Ko će vas sastaviti za isti stol kada jednostavno ne razgovarate?

DODIK: Ja ću uvijek.

TV1: Gospodin Čović ne razgovara sa gospodinom Izetbegovićem.

DODIK: To je njhov problem, ja nemam ništa s tim.

TV1: Ne pričate ni Vi sa gospodinom Izetbegovićem.

DODIK: Ko kaže, neki dan sam ga pozdravio kad je bio, bilo mi ga je žao koliko je bio jadan. Izgledao mi je jadno. Napadaju ga svi a onda on kaže šta je, svi misle da sam ja nešto kriv. Mislim da Izetbegović katastrofalno vodi bošnjačku politiku. Ona je usmjerena ka tome da oslabi potencijal ne samo bošnjačke političke ideje nego i bosanskohercegovačke političke ideje. On je to maestralno uradio. Znate teško je SNSD-u bilo palo kada smo kao pobijednici ovdje očekivali da ćemo biti vlast na nivou BiH. Onda je Izetbegović svojim sećijaškim pristupom uveo SDS. Nije to bilo jednostavno podnijeti. Odjednom ste morali da izgubite mjesta da se povučete, da dobijete neku vlast koju podržavaju i stranci i šta je napravio. Oni su opozicija u RS.

TV1: Niste mu to oprostili?

DODIK: Ne, ne, šta ja imam opraštati, ja ću to vratiti, ako on bude ušao ili ako ja budem mogao vraćati, ali u svakom slučaju ako SDA dobije vlast i bude vlast, bude vladajuća partija u Federaciji, ja nemam razloga da kažem da sam gadljiv, da mi nešto smeta.

TV1: Kažete da ćete vratiti?

DODIK: Ima vremena. Njemu lično da, ne u smislu da...ali mislim da se već vraća. Dva tri puta me zvao da nešto radimo. Jednom sam bio u Šipovu, zvao me nešto, rekao sam, imaš svoju većinu pa radi.

dodik-slika-3

TV1: Mislite li da se jadno osjećaju Srbi u Mostaru, godinama se ne riješava njihov status.

DODIK: Da naravno.

TV1: Jeste li ikada sa gospodinom Čovićem razgovarali zašto se to ne riješi. Tamo je HDZ vlast?

DODIK: Naravno da smo razgovarali. Što se tiče gospodina Čovića i njegovog uvjeravanja, uopšte nije problem i vjerujem da će se to brzo riješiti. Isto tako nije to jedini problem u Federaciji. Činjenica je da Srbi nikada nisu imali popunjen dom naroda, kako je to predviđeno ustavom i to predstavlja ozbiljan problem. Da su Srbi bili autentično izabrani onda se i to u tome kantonu ne bi dešavalo. Mi djelujemo iz RS, i to je tačno, ali vjerujem da će HDZ učiniti ono što može da se taj problem riješi. Što se tiče Čovića, mi samo imamo politike koje imamu razumijevanja, ono što se dogovorimo ispoštujemo, ono što se ne slažemo, a ima pitanja gdje se ne slažemo, recimo NATO, ali to nije razlog da mi ne pričamo o drugim temama.

TV1: Vi niste za put BiH ka NATO-u, dok to ne odluči Srbija, je li tako?

DODIK: Ne nije, nego dok to ne odluči ovaj narod ovdje. Jeste da se mi vežemo za Srbiju, to je tačno, ali Srbija nije kriva zbog toga.

TV1: Međutim, ima bitna razlika između BiH i Srbije, Srbija još uvijek zvanično ne želi ući u NATO, ima vremena za to kada će donijeti odluku, ali Srbija sve radi da riješi sve što treba da ispuni uvjete i danas sutra kada dođe vrijeme da može biti primljena u NATO. Šta je onda sporno da to radi i BiH.

DODIK: Sporno je što se NATO miješa u unutrašnje stvari BiH, što je kada je donosio odluku o MAP-u u Talinu tražio da se proda vojna imovina koja bi trebala da se proda ministarstvu, i rekli su ako to ne uradite nema MAP-a, i onda nas to mrcvari sedam osam godina. Vidimo da je to politički zahtjev koji je došao iz Sarajeva a koji su prihvatili u centrali NATO-a, sa druge strane NATO je stao na stranu bh pravosuđa koje je navodno nešto presudilo u vezi imovine u Han Pjesku. To su sve dodatni motivi, suštinski motiv i razlog je što smo mi izgubili percepciju o objektivnosti NATO-a i onome što on treba da bude, i pogotovo što smo uvjereni da u uslovima ulaska BiH u NATO mi bi imali ozbiljan problem diskriminacije koja bi bila vođena od NATO struktura prema RS i zašto bi mi onda ulazili u NATO, to niko normalan ne bi uradio.

TV1: Srbijanski vojni ataše pri Vašingtonu apsolutno radi sve da Srbija uđe u NATO.

DODIK: To pitajte njih u Srbiji.

TV1: Šta je onda problem da BiH u međuremenu ispunjava uvjete.

DODIK: Mi ne priznajemo Kosovo a radi se sa Prištinom i šta sad. Oni imaju svoje politike. Nisam ni ja protiv saradnje sa NATO-om, da BiH sarađuje, ali da Bosna i Hercegovina..što bi ja ispunjavao uslove, dosta više ispunjavanja uslova. Nikada nije bio uslov Srbiji vojna imovina, nikada, a zašto je to Bosni i Hercegovini uslov, zašto? Prema tome, čak smo i napisali sporazum, od 2013. ja, Bosić, u ime Srba, Čović i Ljubić u ime Hrvata, Tihić i Lagumdžija u ime Bošnjaka i kasnije Radončić, potpisalo nas je sedam, i ima tačno u ugovoru, koji je kasnije NATO spriječio da bude proveden.

TV1: Zašto ste promijenili stav, bili ste za NATO?

DODIK: Ma pustite vi to, promijenio, tad nije bila relevantna tema NATO.

TV1: Zašto je danas relevantno a tada ne.

DODIK: Prije 15, 20 godina NATO je bombardovao Srbe, zato sam išao da.

TV1: Nakon toga bombardiranja Vi ste bili za ulazak BiH u NATO a niste 20 godina poslije.

DODIK: To je bilo kada je i Rusija sarađivala sa NATO i umalo se nije učlanila u NATO.

TV1: Je li razlog Rusija?

DODIK: Nije Rusija, znao sam da ćete baš tako reagovati, ali kažem vam, koliko je tu bilo suprostavljenih stvari koje su izgledale drugačije, opšta atmosfera. Tad i Srbija, nije se izjašnjavala ali isto tako nije ni donijela neku odluku.

TV1: Vi ste nekad bili američki čovjek a danas ste ruski.

DODIK: Ja sam čovjek ovog naroda, i svoj. Poštujem druge, poštujem bošnjački narod, njihovu historiju i kulturu. Isto tako poštujem i Ruse. Rusiju doživljavam objektivno za razliku od bošnjačkih političara, jer oni doživljavaju amerikance objektivno, a ja ih ne doživljavam tako. Priznajem da sam kao mlađi političar imao zabludu i vjerovao da je zapadni svijet pravičan. Potpuno sam se prevario. Ovo što rade, najmanje štete Srbiji a dugoročno će najviše štetiti Bošnjacima

TV1: Vi i gospodin Vučič ste se prevarili na suprotan način.

DODIK: Kako?

TV1: Ono što ste bili Vi 1995 i 2005. danas je on.

DODIK: Slušajte, ja pretpostavljam da Vi imate takvu percepciju, ali u svakom slučaju ja ne vidim da je kontinuitet moje politike bitno promijenjen. Ja sam čovjek koji je htio i bio spreman na razgovore i dogovore, da se ekonomski razvijamo i da idemo dalje, ali i čovjek koji je shvatio da to ne može, i neću da trošim svoje vrijeme da sjedim sa nekim Bakirom Izetbegovićem sa kojim ne mogu ništa da dogovorim, kao ni sa Lagumdžijom. Sjećate se Pruda. Tihić je pisao sporazum koji smo mi potpisali, ja i Čović, i ja došao kući navečer, gledam televiziju, zemlja gori. Na FTV-u se organizuje vanredna emisija, Lagumdžija se javlja, Silajdžić se javlja i propade sve. Šta više da dogovaramo. Šta da dogovoramo kada ja smatram da ne trebamo da zaustavimo nijedan projekat u Federaciji a kad ja dođem na red da pravim Južni tok ovdje u RS i kada tražim da u Bijeljini pređemo preko Drine onda Sarajevo neda, i ne daju federalni partneri.

Nikada nisam spriječio nijedan projekat u Federaciji a svaki dan sam pun spriječavanja iz Sarajeva bilo kojeg projekta da se realizuje. U isto vrijeme, krenula je rekonstrukcija kliničkog centra u Banjaluci i Tuzli. Tada je holandska vlada nudila 40 miliona eura donacija i jednoj i drugoj bolnici. Tada su mi rekli da je projekat u Tuzli u boljem stanju i da može da ide dalje. Otišao sam na skuštinu sa svojim poslanicima i glasao za taj projekat. Kad smo mi sredili ovdje i kad smo došli da koristimo istu tu liniju, onda je to spiječeno, mi smo to izgubili. Morali smo da uzmemo 89 miliona kredita. I danas za sve projekte za koje je Federacija spemna, ne želim da pitam, šta ko misli, ako to odlučuju organi Federacije neka rade, i ja ne želim bilo šta da zaustavim.

TV1: Dakle nemate partnera u Sarajevu sa kojim bi nešto dogovorili?

DODIK: Moje iskustvo je tako. Ono što smo dogovorili nikada nismo proveli.

TV1: Je li mislite da je to zbog prevelikog uticaja međunarodne zajednice ili?

DODIK: Srbi se ovdje oslobađaju tog međunaronog intervencionizma, Srbi su narod koji kolektivno ne gaji taj pristup podaništva i narod koji ima neki svoj kolektivni karakter. On poštuje strance ali nije spreman da se povinuje volji stranca pogotovo ako je ta volja nekorektna. Sa druge strane bošnjački političari sve svoje odluke zasnivaju na tome da će to uraditi stranci. Kada razgovarate sa bilo kim od njih bez obzira ko je kada bio u vlasti, uvijek ne žele da imaju neki pristup dok ne dođe neki stranac da to modelira i popravi, sjećate se reforme policije, i drugih reformi koje su nam na vrh glave.

TV1: Pred nama je vjerovatno vrlo burna godina, gdje se vidite nakon izbora?

DODIK: Ovdje u RS-u je sve jasno. Mi pobijeđujemo, samo čekamo taj dan da se proglasi pobjeda. Mislim da će to biti najveća pobjeda SNSD-a i naših kandidata.

TV1: Za šta ćete Vi biti kandidat?

DODIK: Za ono što partija predloži.

TV1: Šta je Vaša želja? Je li to Predsjedništvo BiH?

DODIK: U tome smislu nemam želja.

TV1: Imate li potrebu?

DODIK: Imamo veliku i moćnu partiju, mnogo je ljudi unutra, imamo očekivanja. Ja nisam čovjek koji je spreman da se povuče. Ja ću biti tu dok neko želi da mi daje podršku. Šta će biti vidjet ćemo. Razgovarao sam sa nekim ljudima na tu temu, ali svakako ću..

TV1: Biti predsjednik nečega, to ste nam rekli u prošlom intervju.

DODIK: Hajde ovako, nije politički korektno da pričamo o željama i mogućnostima, prerano je, ali sam spreman da vi budete prvi koje ću o tome obavijestiti kada odlučim o tome.

TV1: U 20 sati počinje humanitarno donatorsko večer za liječenje teško oboljele djece. Značajna sredstva. Značajna sredstva ste prikupili.

DODIK: Već osam godina, otkako sam predsjednik organizujemo donatorsku večer. Okupimo dosta ljudi iz javnog života, politike, kulture, zabave i pokušavamo animirati društvo da reaguje solidarno na zaista izrazite patnje djece i njihovih roditelja, zatečnih tim opakim bolestima. Ranijih godina smo pravili određene objekte, ove godine smo donijeli Zakon o liječenju djece u inostranstvu, gdje smo uveli da na 0,25 posto na lični dohodak se uplaćuje na taj fond. Onaj koji ne želi da uplaćuje dovoljno je da samo obavijesti službu fonda, i rekli smo da 5 posto od kupovine službeniha automobila u javnom sektoru se uplaćuje u taj fond. Po nekoj procjeni skupit će se od 6 do 7 miliona samo u prvog godini, a čak i iz budžeta se mora izvojiti određena stavka, iz budžeta opština i da se to objedini. Kada već nekoga zadesi ta taregedija da bar ne mora o tome da se misli. Stručnjaci će reći gdje je najbolje mjesto za liječenje i pomoć tome djetetu. Sa druge stane već je izgubilo javni smisao i postalo predmetom špekulacija da se putem javnih telefona prikupljaju sredstva, gdje dolazi do zloupotrebe a ovako je zakonom sve riješeno.

Večeras imamo humanitarnu večer koja se neće usmjeriti na to da se skupi novac za neki objekat. Prošle godine smo pravili Institut za majku i dijete ovdje u Banjaluci, pretprošle godine smo napravili Roditeljsku kuću, pomagali smo i jedno federalno udruženje, na to sam ponosan, ponosni smo svi, i volio bih da to tako svi. Ja sam svjedok kada mi ljudi dođu u očaju i odjednom im treba 700 hiljada eura a malo ko to ovdje u BiH ima, a to možete imati odmah, tu je fond koji to riješava. Ponosan sam na to. Već prije ove večeri znam da smo skupili milion i 300 hiljada koji će se uplatiti na račun toga fonda i on je od 1.1 formalno uspostavljen i može da radi. Postoje komisije koje će odlučivati gdje ko treba da ide , da li je potrebno, ima li domaćih resursa za liječenje ili ne, dakle sve je sada stavljeno na stručnjake i volontere, koji kada rade to volonterski znači da imaju jedan poseban odnos prema tome, jer ako je to nešto plaćeno uvijek se kalkuliše. Prema tome vjerujem da je to jedna dobra stvar koju smo uradili, da će pomoći ljudima, i pogotovo djeci.

TV1: Čestitam Vam na tome. Djeca u ovoj zemlji trebaju pomoć. Puno se oslanjalo na roditelje i dobru volju pojedinaca, a ovako će se to biti riješeno, Gospodine Dodik, na samome kraju, moramo reći da su građani očajni, BiH napuštaju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Sjednite i dogovorite se.

DODIK: Meni nije problem dogovor. Poštujem svakog čovjeka. Rekao sam medijima, da imam prijatelja i Hrvata i Bošnjaka, čak i rodbine i meni to ne predstavlja problem. Bavim se politikom. Volio bih da budem dio uspješne, pa čak i bosanskohercegovačke politike ali politike za koju ću imati osjećaj da mogu da stanem iza te politike i da smatram tu politiku za dio mojih zaključaka. Ovako je to nemoguće jer se stalno pokušava zloupotrebama i strancima. Ja vjerujem da Bosna može da krene kad ovi stranci...ne mogu oni otići, mi ćemo sarađivati sa njima, ali da odu iz procesa mikroodlučivanja Ovdje se ambasadori sastanu petkom pa odlučuju kako u Bosni šta treba da se kreće, šta će proći, šta neće. Kakva je to zemlja, nek je voli koliko ko hoće, ali to je zemlja koja nema suvereniteta. Ja hoću da Bosna ima suverenitet, neću da slušam strance i ambasadore koji dođu tri godine i ovdje nama...upotrebljuju svoj mandat da određuju moj životni mandat.

TV1: Milorad Dodik želi Bosnu i Hercegovinu sa suverenitetom, lijepo je to čuti gospodine Dodik.

DODIK: Ja sam rekao u onakvu u koju bih ja mogao da unesem svoju političku volju. Takvu Bosnu i Hercegovinu možda je moguće graditi i ja ne stojim tome na putu