Intervju

Locked
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#1 Intervju

Post by Haman »

Komšije koje su četnicima otkrivale Bošnjake i Hrvate sada govore: Vidi šta su nam uradili

Image
Ne vjerujem u suživot sa agresorima, jer Dejton je nepravedan i trebao je biti samo privremeno rješenje, to i Amerikanci sve više shvaćaju, kaže Kenan Trebinčević, koautor hit knjige u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ovaj 33-godišnji Brčak napisao je, zajedno sa poznatom novinarkom i književnicom Susan Šapiro, knjigu o ratu u BiH, njegovom izgonu i sudbini Bošnjaka u današnjem Distriktu Brčko, ali i u ranijim ratovima na ovim prostorima.

Za kratko vrijeme knjiga „The Bosnian List“ pobrala je fenomenalne kritike, a prvo izdanje na Amazon.com je skoro rasprodato. Internet stranica Oprah Winfrey je knjigu proglasila knjigom sedmice i jednom od deset knjiga koje se moraju pročitati. Trebinčević je prvi intervju bh. medijima dao agenciji Patria te najavio do kraja godine prijevod i na bosanski jezik u izdanju izdavačke kuće „Šahipašić“.
– Dobijam puno poruka i podrške od naših ljudi, pogotovo moje generacije kojoj dajem “glas”. Ova knjiga je za sve ljude i svako se može pronaći u ovoj priči, kroz moje roditelje, brata ili mene. Osobe mojih godina mi kažu da kroz knjigu osjećaju pomoć da se suoče sa prošlošću. Gledam sebe kao mladog ambasadora BiH u Americi koji želi da pomogne svom narodu kroz istinu – kaže Trebinčević za Patriu.

NAP: Vaša knjiga, koautor ste sa slavnom Susan Shapiro, za kratko vrijeme je pobrala odlične kritike u SAD. U čemu se ona razlikuje od ostalih, moram priznati, brojnih knjiga na engleskom jeziku o ratu u BiH?
Trebinčević: Pisanje u početku je bila moja osobna stvar. Suzan mi je često citirala riječi poznate američke novinarke i spisateljice Joan Didion, koja je pisala o moralnoj dezintegraciji urbanog društva: “Pišem da bih otkrila sto mislim.” To se u mom slučaju pokazalo istinutim. Ali, prestala je biti samo osobna priča, već moralna obaveza da dijelim priču svog naroda, žrtava koji su progonjeni samo zato sto su Bošnjaci.

Jugoslovenska istorija je uvijek bila pisana i dirigovana u Beogradu. Tako su i knjige napisane tokom i poslije rata pretežno pisali zapadni pisci. Suzan i ja smo htjeli ispričati priču kroz oči 12-godišnjeg dječaka i kroz perspektivu 30-godišnjaka koji je američki državljanin. Kad je Susan počela čitati prve stranice prvog članka kojeg sam napisao, rekla mi je da sam muslimanska verzija Anne Frank. Velika mi je čast “prepraviti” istoriju regiona za koju Amerikanci nisu znali. Svi koji su pročitali knjigu navode kako je lijepo i čisto objašnjeno šta se dešavalo u našoj državi stotinama godina. A, istoriju smo ubacivali kroz dijalog, kroz usta i oči Bošnjačke porodice.

NAP: Koliko i na koji način vaša sjećanja, a bili ste dječak kada je počeo rat, mogu opisati ono što se događalo u BiH tokom agresije? Šta je, zapravo, srž vašeg motiva da objavite ovakvu knjigu?
Trebinčević: Mama mi je uvijek govorila da imam memoriju ko slon. A, i ljudi u čijem društvu živim stalno spominju šta se događalo i to sam pamtio kao pjesmu. Pišući ovu knjigu najgore iskustvo svog života sam pretvorio u najbolje. Nisam više htio ostati samo žrtva.

NAP: Kako biste vi definirali rat u BiH? Pitam to, jer još uvijek, pa često i u SAD postoje različiti opisi i definicije onoga što se događalo u BiH od 1992. do kraja 1995. godine.
Trebinčević: Težim da promijenim mišljenje kod onih Amerikanaca koji smatraju da je u BiH bio građanski rat. Rat je bio genocid i agresija na suverenu državu BiH. To je sve odavno bilo kreirano u Beogradu. Slično je bilo i u ranijim ratovima na našim prostorima.

NAP: Da li se i koliko često vraćate u Brčko, da li imate tamo rodbinu ili imovinu? Kako vidite današnje Brčko, koje je Distrikt, i ima poseban status?
Trebinčević: Bio sam u Brčkom 2011. i 2012. godine. Planiram, ako Bog da doći i naredne godine. Brčko je podijeljen grad. Vidi se ta nevidljiva linija u centru grada. Zajedno se radi u državnim ustanovama, ali svako jede i pije kafu kod svog, u svom dijelu grada. Stan smo vratili 2006. i sad je vlasnik jedan od naših prijatelja. Teško je gledati te iste ljude koji su bili saradnici ubicama, koji hodaju ulicama i ponašaju se kao da imaju amnenziju. Te iste “bivše komšije” koje su pokazivali Sembercima i ostalim paravojnim hordama iz Srbije gdje žive Bošnjaci i Hrvati, sada krive političare: “Vidi šta su nam uradili”.

Ne mogu da vjerujem da sadašnji član Olimpijskog komiteta BiH, Siniša Kisić, koji je uslikan u logoru Luka sa dželatima u uniformi (tu sliku imam) može godinama ostati na poziciji.

Siniša je tukao i mučio jednog odbojkaša u džamiji, a njegova supruga je bila prisutna. Njih oboje sam spomenuo u knjizi. On je bio bivši drug mog oca, kao i druge komšije koje su se okrenule protiv nesrba. Sjećam se da sam u ljeto 1992. godine sa ocem otišao do jednog solitera, jer je hrana uzeta od Crvenog krsta, data Srbima. Tražili smo hranu a tada je Kisićeva žena naredila ocu i meni da „napravimo sami svoju liniju kao muslimani“. Hrana koja je kod kontejnera za smeće je data nama. Te konzerve su bile iz 1972. godine, a u brašnu smo našli crve. Naveo sam ovaj primjer u knjizi, jer ja ne vjerujem u zajednički život sa tim agresorima.

Da se Dejtonski sporazum nikad nije dogodio, nadao sam se da će Brčko biti oslobođeno. Ali tamo se nazor zajedno živi. Grad nije ničiji. Brčko je mirnija verzija Mostara, gdje je stanje još gore.

http://bosnjaci.agency/komsije-koji-su- ... m-uradili/
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#2 Re: Intervju

Post by Haman »

Razgovor sa Zlatkom Dizdarevićem vodio Hrvoje Šimićević

Image
Zlatko Dizdarević je valjda najpozvaniji čovjek na ovim prostorima za razgovor na temu Bliskog Istoka.[/B][/B] Umirovljeni bosanskohercegovački diplomat, nekadašnji novinar i urednik Oslobođenja, trenutno kolumnist riječkog Novog lista, trideset se godina bavio ovim područjem svijeta. Bio je dopisnik iz Kaira, izvještavao je iz Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije. Nakon završetka mandata veleposlanika BiH u Republici Hrvatskoj, 2008. godine imenovan je veleposlanikom BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu. Svoja iskustva ovdašnjoj je javnosti prenosio putem sjajnih analiza i brojnih knjiga koje je napisao u minulim desetljećima. Dizdarević je u ponedjeljak bio jedan od govornika na tribini Centra za mirovne studije na kojoj se raspravljalo o perspektivama palestinsko-izraelskog odnosa i humanitarne krize u Pojasu Gaze. H-Alter je tom prilikom razgovarao s Dizdarevićem o palestinskom pitanju, ali i o brojnim srodnim globalnim temama.
ISIL postoji u interesu Zapada
Dizdarević, novinar i diplomat: Mirne duše i hladne glave mogu reći da je ISIL u tehničkom smislu proizvod zapadne politike. Nikakva bombardiranja ne bi mu mogla naštetiti kao što bi mu naštetilo kad bi se krenulo tragom novca koji otima na naftnim poljima u Iraku. Tko to plaća i transportira, i kroz koje banke? Nitko to danas ne preispituje, a pitanje je zašto. ISIL je organizirani faktor destabilizacije Bliskog Istoka i rasturanja čvrstih režima koji nisu odgovarali korporativnom interesu Zapada.

Bili ste u Jeruzalemu 1987. kad je počela prva Intifada. Jeste li tada mogli očekivati da će 2015. godine Gaza biti najveći logor na svijetu?

Moram priznati da nisam. Zajedno s prijateljem Hidom Biščevićem, tadašnjim novinarom Vjesnika, napisao sam knjigu s naslovom Vrijeme odluke. Zaista smo mislili da je to prijelomna činjenica koja će definitivno ubrzati raspetljavanje palestinsko-izraelskog čvora. Činilo se da je količina muke, jada, pritiska i laži tolika da se to jednostavno ne može više produžiti. Očigledno smo se prevarili. Trideset godina nakon, ništa od toga što se tada tražilo nije okončano. Naprotiv, sve je više radikaliziran taj, po meni, duboko pogrešan pristup međunarodne politike i samog Izraela. Umjesto da se ide na rješenje u kojem će palestinska država biti jedini pravi garant sigurnosti Izraela, išlo se na radikalizaciju teorije po kojoj je militarističko-sigurnosna mantra kroz okupaciju jedino rješenje za Izrael, što po mom mišljenju nije točno. Već je tada, naime, demantirana desetljećima uvriježena teza da Palestinci nikad neće priznati državu Izrael.

Je li palestinsko pitanje – svo licemjerje, kršenje ljudskih prava i kreiranje faktičkog apartheida - ultimativni moralni debakl međunarodne zajednice, koji traje već gotovo stotinu godina i ne pokazuje nikakve naznake da se promijeni?

Mislim da je jest. Mislim da je to prvi teren na kojem se počelo pokazivati da je sila puno značajniji element u međunarodnoj politici od diplomacije, koegzistencije i potrage za dobrim rješenjem. Postalo je jasno da je kroz razne geostrateške interese, snagu financijskog lobija i drugih odnosa u svijetu, svaka konstrukcija moguća ako iza nje stoji dovoljno sile i lobističkih interesa. Na tribini sam rekao da je prva činjenica u kojoj se pokazalo da odluke međunarodne zajednice, uključujući UN, ne znače ništa ako je u pitanju interes druge vrste, bilo sovjetsko i američko priznanje Izraela. Priznali su Izrael deset minuta nakon što se on samoproglasio, a dva mjeseca prije nego što je rezolucijom o podjeli Palestine to omogućeno. Tada je već postalo jasno da su dobra volja, odluke i teoretsko podržavanje međunarodnog poretka jedno, a gola snaga nešto sasvim drugo. Prošle su godine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, zaduženih za očuvanje međunarodnog poretka, rekle da će bez obzira na Vijeće udariti po Siriji. Ako oni na taj način podrivaju UN, sinonim međunarodnog poretka koji bi teoretski trebali čuvati, kakav god bio, to je dokaz je da je međunarodni poredak postao sprdnja, i da je de facto potpuno u funkciji partikularnih interesa.

Kao dugogodišnji diplomat i novinar koji je dosta vremeno boravio na tim prostorima, možete li reći je li grabež resursa, kad se ogole fraze međunarodne zajednice o uvođenju demokratskih procesa i ljudskih prava u zemlje Bliskog Istoka, ali i drugdje, zapravo ključ za intervencije kojima svjedočimo već desetljećima, nešto intenzivnije u zadnjih petnaest godina?

Apsolutno. To sam se uvjerio hodajući po tim prostorima. Izvan energije i geostrategije prostora ništa drugo nije posebno bitno. Druga je stvar što se u funkciju tih interesa ubacuju ili provociraju ili proizvode svi ostali elementi, poput nacionalnih, vjerskih ili povijesnih strasti i animoziteta, raskoli između šijita i sunita, kršćana i muslimana itsl. To su operativni mehanizmi u igri čiji je jedini cilj zauzimanje energije, vode i hrane, ključnih resursa kojih je sve manje. Mislim da je korporativno-pljačkaški interes izgubio svaki osjećaj za bilo kakvu dimenziju osim interesne. Kad se to prevede na pojednostavljenu priču, iz međunarodnog poretka koji je rodila pobjeda u Drugom svjetskom ratu, koji se zasnivao na pravdi i istini, prešli smo u novi sustav u kojem postoje samo pobjednici i gubitnici. Ta priča nema granica, nacija, rase ili vjere, sve dok te kategorije ne zatrebaju za manipulacije.

Zlatko Dizdarević: “Na jedan brutalan način se pokazuje da u međunarodnim odnosima i dalje vladaju neke od paradigmi i premisa koje je uspostavila britanska kolonijalna vlast.”

Koliko najmoćnije svjetske sile upravo zbog korporacija intenzivno rade na dezintegraciji bliskoistočnih suverenih država? Ne, dakako, samo bliskoistočnih.

To je valjda osnovni razlog. Očigledno je da je interes multinacionalnih kompanija i lobista prerastao nacionalne interese. Sklon sam reći da SAD odavno nisu država. Po načinu funkcioniranja oni su korporacija. Koliko god režimi, koji su bili prepoznati u Husseinu, Gaddafiju ili Assadu, bili totalitarni s aspekta ljudskih prava ili definicije ljudskih prava koju mi priznajemo, toliko su oni bili čvrsti prema strancima. Nije bilo lako od njih ukrasti energiju. Oni su bili vrlo tvrdi partneri u pregovorima o resursima. Multinacionalke nisu mogle dobiti barel za tri dolara, ali nisu bile spremne platiti deset. Pošto se nisu dali, moralo ih se rušiti.

Ključni izgovor za upad u te države, uz postojanje oružja za masovno uništenje, za koje se u slučaju Iraka pokazalo kao potpuna laž, bilo je spomenuto kršenje ljudskih prava. To je, međutim, bilo dosta realnija ocjena.

To jesu bile nedemokratske države po definiciji, posebno zapadnoj, ali Irak, Libija ili Sirija su bile ozbiljne države, bilo da je riječ o socijalnoj, kulturnoj ili mentalnoj realnosti društva. S druge strane ste imali potpunu nespremnost prihvaćanja specifičnosti tih društava, i nametanje slike negativca za sve one koji nisu poštivali europske i američke standarde. U međunarodni sistem ugradila se kategorija ljudskih prava kao razlog da se sruši ranije postojeći sistem koji je garantirao granice ili suverenitet. Danas više nitko ne postavlja pitanje granica i suvereniteta. Proglasiš nekog totalitaristom i nedemokratom i time priskrbiš pravo da ga avionima rušiš, premda rušenje nema veze s demokratizacijom. Baš briga nekoga u Americi i Europi za unutrašnju demokraciju u Libiju, Egiptu i Siriji. Međutim, zahvaljujući medijskom drillu, time se lažno prezentira dobrohotnost kao razlog rušenja režima.

Svjedočili ste rušenju Gaddafija u Libiji. Je li se i tamo desila ista stvar?

Njegovim rušenjem oteta je nafta Libiji pod uvjetima na koje on nije pristajao. Gaddafi je nudio predstavnicima pet multinacionalnih naftnih kompanija da potpišu sporazum o reprogramu, djelomičnom vraćanju ili reinvestiranju 140 milijardi dolara koje su do toga trenutka dugovali, prije novog ugovora o koncesiji na eksploataciju nafte. Sedam dana nakon toga došlo je do takozvanog Arapskog proljeća u Benghaziju. Prelilo se u Tripoli, a mjesec dana poslije usvojena je lažna rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a o zoni zabrane letenja a ne o bombardiranju, da bi se deset dana nakon to pretočilo u najbrutalnije bombardiranje. Nakon obaranja Gaddafija, to je oružje prebačeno u Siriju takozvanim “pacovskim rutama”, a oni koji su bili fundamentalisti na jednom mjestu postali su heroji na drugom.

Rekli ste na tribini da je mir neisplativ i da je u interesu velikih međunarodnih igrača rat, upravo zbog svoje profitabilnosti.

Prema nekim procjenama, u 50 posto svih poslova u SAD-u, u najširem smislu govoreći, ovise o vojnoj industriji. Naravno, nije samo ta industrija proizvodnja oružja, već se tiče i sveučilišta, znanosti, kemije, fizike, transporta itd. Ta industrija mora u svakom trenutku imati rat na planeti. Da bi ga imao, moraš imati strateškog neprijatelja. Jedan je pao nestankom Sovjetskog Saveza, pa je odmah nakon toga uveden drugi. Ime mu je terorizam. On je prepoznat kao priča o islamu jer je za taj mentalni sklop takav narativ bio najjednostavniji. Od 11. rujna se pokušava napraviti mantra o početku priče o terorizmu, premda je riječ o nastavku. On je zapravo u novijoj povijesti krenuo s organiziranom proizvodnjom talibana u Pakistanu, pa mudžahedina i Bin Ladena u Afganistanu, s ciljem rušenja Sovjetskog Saveza u toj zemlji. Prema teoriji koju je, među ostalima, publicirao Brzezinski, Rusima je u Afganistanu trebalo stvoriti njihov Vijetnam koji neće izdržati, što je trebao biti jedan od značajnih razloga rušenja sovjetske imperije.

Koliko je ISIL sličan produkt zapadne politike i koliko je zabrinjavajuć trend porasta antimuslimanskih sentimenata, posebno u Europi?

Živio sam i radio na Bliskom Istoku kad se pojavio ISIL. Mirne duše i hladne glave mogu reći da je ISIL u tehničkom smislu proizvod zapadne politike, kao faktor destabilizacije cijelog prostora. On je tako nastao. U kojoj mjeri se u međuvremenu odvojio od tih intencija, o tome možemo razgovarati. No, nisam siguran da je čak i to u pitanju. Jer, da jest, nikakva bombardiranja ne bi mogla naštetiti ISIL-u kao što bi mu naštetilo kad bi se krenulo tragom novca koji ISIL otima na naftnim poljima u Iraku. Zarađuju tri do pet milijuna dolara dnevno na izvozu nafte, što nije izvoz kutije šibica. Tko to plaća i transportira, i kroz koje banke? Nitko to danas ne preispituje. Pitanje je zašto. Oni, u najkraćem, jesu organizirani faktor destabilizacije Bliskog Istoka i rasturanja čvrstih režima koji nisu odgovarali korporativnom interesu Zapada. Da bi ISIL funkcionirao, morate proizvoditi i emocije protiv njega. Kao što, s druge strane, po mom mišljenju ISIL ne funkcionira prvenstveno preko oružja, nego na socijalnoj patologiji prisutnoj u svijetu, u sklopu koje se računa na duboke frustracije kod ljudi, nastale kao posljedica obespravljenosti i besperspektivnosti. Imate milijune ljudi koji nisu muslimani, a kojima je pun kufer ovakvog svijeta, i koji su beskrajno pogodno tlo za regrutiranje, s islamom ili bez njega. S druge strane, sve više dospijeva do islamskih masa svijest da ISIL nije predstavnik islama. Oni na toj mantri neće dugo još moći igrati.

Poznati ste kao čovjek koji se ne libi izraziti svoje mišljenje o ovim temama, koje je nerijetko suprostavljeno uvriježenim narativima o međunarodnim odnosima. Mnoge vaše kolege u diplomaciji i novinarstvu, međutim, nisu odveć spremne razmišljati i djelovati na takav način.

Ne sumnjam da je mnogim ljudima bolno pristati na tu logiku, pogotovo mojoj generaciji koja je odrasla na nekim humanitarističkim i moralnim principima. Jako je teško, ali istinito, reći takvima kako humanizam i činjenice više ne igraju neku ulogu. Jedino je važna sila, nečiji interes i pitanje pobjednika i poraženih. Ja razumijem ministarstva vanjskih poslova, pa i u Hrvatskoj ili BiH, koji još uvijek naivno misle da su neke druge činjenice bitnije, pa se ponašamo kao nekakvi igrači kojima se zapravo manipulira na međunarodnoj sceni, a nama drago da nas vole i da nam tobože pridaju važnost koju uopće nemamo.

Da se poštuju postojeći standardi i da postoje moral i etika u međunarodnim odnosima, George Bush i Tony Blair bi, da spomenemo samo jedan primjer, bili vjerojatno procesuirani za ratne zločine u Iraku.

Razmišljam ovako jer sam imao sreću da u životu budem na raznim mjestima, gdje sam na početku bio zblanut istinom, kao u slučaju prve Intifade. Mislio sam da je to gotovo, jer su tamošnji događaji bili moralno nepodnošljivi, ali to i dalje traje. Imao sam sreću što sam pola života bio novinar, dok sam drugu polovinu gledao sustav iznutra, gdje sam svjedočio poprilično bezdušnom političkom establishmentu. Nalozi koje su moji kolege dobijali na Bliskom Istoku bili su skandalozni, ali u isto vrijeme i neupitni. Moram priznati da sam se, temeljem toga iskustva, u sebi smijao očekivanjima od presude temeljem tužbi između Hrvatske i Srbije. Samo su naivni mogli očekivati da će presuda biti u korist neke strane.

U kojem kontekstu?

Na jedan brutalan način se pokazuje da u međunarodnim odnosima i dalje vladaju neke od paradigmi i premisa koje je uspostavila britanska kolonijalna vlast. Tamo gdje se u zoni njihovog interesa međusobno bori pet plemena – a mi smo svi za njih i dalje plemena – njihov partner je uvijek najveći i najjači i ne smije biti poražen. Preneseno na naš teren, njihov ključni partner je Srbija, zato što su fizički najveći i najjači. Ako ti je najveći najnezadovoljniji, imaš problem u cijelom skupu plemena. Ako ga pak pacificiraš, onda imaš najbolju situaciju. Milošević nije osuđen, a Srbija na službenoj razini nikad nije proglašena krivom. Mi u kontekstu BiH i dalje nemamo službeno deklariranje žrtve, odnosno agresora. EU se nasadila na glavu da uvuče Srbiju u EU. Nikome ne pada na pamet da se BiH, koja je bila napadnuta i rasturena, vuče u EU. Onaj tko je pomislio da će EU, nekakva vrsta korporativne zajednice, odigrati protiv Srbije i proizvesti nove frustracije, pokrete i možda ratove, taj je smiješan ili kupljen i ne bi se smio baviti ozbiljnom politikom u korist Hrvatske ili BiH. To su naprosto realnosti i temelji za razumijevanje politike u EU. Hrvatska je, s druge strane, u njihovim glavama već pospremljena.

Kakva je po vašem mišljenju situacija u BiH?

Zaista mislim da je situacija u BiH neusporedivo gora od javne percepcije, pogotovo slike kakvu vide oni izvan te zemlje. Pojednostavljeno rečeno, postoje dva osnovna razloga. Sukob u BiH nije završen, odnosno nije adekvatno pospremljen na način da stvari mogu funkcionirati. Taj je proces zaustavljen Daytonskim sporazumom, jednim frankensteinovskim ustavnim rješenjem. BiH na neki način postoji samo zato jer se ne može raskinuti, a ne može nestati iz niza neprirodnih, Daytonom zacrtanih razloga. Unutarnja organizacija same države je nemoguća. Imamo situaciju da je teže iz Sarajeva u Banja Luku izvesti kontejner brašna, nego iz Sarajeva u Kolumbiju. Riječ je o konceptu koji je nemoguće realizirati kao državu. Unutar tog koncepta postoje svi mehanizmi blokade i nijedan mehanizam deblokade. Svatko na nekim pozicijama može nekažnjeno blokirati bilo što. Kompletna vlast je iz institucija sustava preseljena na političke partije. Strane delegacije ne idu u parlament ili vladu na razgovore, nego kod lidera političkih partija, koje su na sedmim izborima od neovisnosti izabrane na čelna mjesta, premda su projektirale i vodile rat. Ako netko misli da će oni biti motori promjena, taj je ili lud ili bezobrazan.

Nedavno ste rekli da će međunarodna zajednica obratiti pozornost na BiH samo ako opet postane problem.

Amerikanaca se više ne tičemo. Oni su sebi izgradili međunarodni spomenik nazvan Daytonski sporazum, kojeg, ako zbog ničeg drugog, ne bi mijenjali zbog toga. Danas se bave nekim budalaštinama, prave neke letke o borbi protiv korupcije, iz kojih će se direktori ili portiri javnih poduzeća naučiti da ne smiju krasti. Osobno i dalje nemam odgovor na pitanje da li EU doista ne zna, ne vidi ili ih se ne tiče situacija u BiH. Bliže sam potonjem odgovoru. Ne tiče ih se jer ne vide za sebe problem. Iz toga se projiciraju neki smiješni potezi. Vrlo ozbiljni ljudi u veleposlanstvima i na međunarodnoj sceni s kojima sam u komunikaciji istinski vjeruju kako je rješenje za smirivanje tenzija i konflikta dolazak svih opcija na vlast, dok ta vlast u realnosti znači samo ovladavanje resorima i pljačku onoga što dosad nije opljačkano. Zbog toga se pojavila ideja kod pozicijama neopterećenih ljudi u BiH, da će se međunarodna zajednica zainteresirati za BiH na konstruktivan način samo ako postanemo njihov problem. Ako postaneš problem njihovom komoditetu, profitu i miru, onda će reagirati. Vrhunski je, međutim, cinizam i paradoks što su naša nada ISIL i Rusi. Istinski su prestrašeni ISIL-om ili prisutnošću Rusa na ovom području. Ukoliko se ne stvori nekim pozitivnijim povodom svijest u međunarodnoj zajednici da ovakva BiH ne može ići u budućnost, tamo će se desiti neki lom kojeg nitko živ neće moći kontrolirati. Ako se krene pucati, onda će se tek hvatati za glavu, kako to obično biva.

Kako gledate na događanja u Ukrajini i politiku EU-a u tom kontekstu?

EU je definitivno ispala smiješna. Rusija i SAD će na kraju podijeliti Ukrajinu, bez obzira što Hillary Clinton, gradeći sebi predizborne poene, sada viče da je Putin Hitler. Drama se u ovom trenu dešava u samom SAD-u. Polovica te zemlje počinje polako biti svjesna da nisu jedina sila na svijetu, što je bila euforična uvjerenost nakon pada Sovjetskog Saveza. Smatrali su da je monocentrizam zavladao svijetom. Jedan moj prijatelj, inače poznati američki novinar, rekao mi je da su nakon pada Berlinskog zida napravili katastrofalnu pogrešku, povukavši 90 posto obavještajnog kadra iz Rusije, uvjereni da je to gotova priča. Polovina Amerike sada sluti da je današnje Rusija nešto sasvim drugačije što se ne može pobrisati gumicom, dok se druga polovica, na čelu s desničarima do ivice fašizma, ne mogu pomiriti s time, proizvodeći opasnu energiju.

“I dalje nemam odgovor na pitanje da li EU doista ne zna, ne vidi ili ih se ne tiče situacija u BiH. Bliže sam potonjem odgovoru. Ne tiče ih se jer ne vide za sebe problem.”

Kako će se to odraziti na Ukrajinu?

Sasvim pojednostavljeno, oni neće fizički podijeliti Ukrajinu, već će od nje napraviti BiH: jedan entitet pod patronatom Zapada a drugi pod Rusijom. Ukrajinu će kao državu u ekonomskom, materijalnom, socijalnom i svakom drugom smislu gurnuti Europi, koja neće učiniti ništa, pa će tamo nastati najstrašniji jad i bijeda. Podgrijavat će se mržnja na obje strane da bi se održavao takav sustav, kao što se održava u BiH, primjerice na zapadnoj i istočnoj obali Mostara. Europa je vjerojatno bila rukovođena najboljim namjerama, zato jer se potencijalna drama Ukrajini dešava na europskom teritoriju. Razumijem racionalan osjećaj Merkel i Hollandea da moraju reagirati po pitanju Ukrajine, jer je Europa ugrožena tamošnjim događajima, ali su bili naivni ako su mislili da pitanje Ukrajine mogu rješavati bez SAD-a. Što Amerika misli o tome, kazala je čuvena američka diplomatkinja Victoria Noland za vrijeme prosvjeda na Majdanu, kad je američkom veleposlaniku u Ukrajini telefonom davala upute kako dizati pobunu, odgovorivši na njegovo pitanje “a što je s Europom” sljedećom rečenicom: “Fuck the EU”. To je njihov realan odnos prema Europi, koja se u svemu tome ne snalazi. Americi nije u interesu Europa koja će biti ravnopravan partner. Iako o novom trgovinskom sporazumu između SAD-a i EU-a (TTIP, op.a.) nitko ne govori, vidjet ćemo kako je riječ o skandalozno nasilnom dogovoru, usmjerenom protiv interesa Europe. Unatoč tome, i dalje još nema konkretne rasprave o tome.

Zašto sve ovo skupa nije razvidno široj javnosti? Koliko je medijsko reproduciranje zapadne kulturne hegemonije presudno u tom kontekstu?

Zato jer su na jedan nevjerojatno moćan način pokriveni sistemom medija, informacija i pritisaka. Mediji više nisu prenositelji informacija. Postali su institucije za građenje, odnosno rušenje, u skladu s interesima pojedinaca. Prije desetak godina svi su američki mediji bili u vlasništvu pedesetak kompanija. Danas su u vlasništvu pet kompanija. Na CNN-u najbezoćnije lažu. To je više postalo smiješno. Manipulacija na internetu, za koji smo s pravom smatrali da je jedan od najvećih dobitaka 20. stoljeća, monstruozna je kad do nje dođe. Više nije u pitanju objava lažne vijesti. U pitanju je formiranje uma. Ljudi su u kontekstu najvećih događaja u svijetu danas svjesno ili nesvjesno unaprijed opredjeljeni i sve ono što im se kaže ide u korist ili protiv onoga što unaprijed već misle. To su činjenice koje su sastavni dio realnosti u kojoj je sila postala ekskluzivni element u kreiranju međunarodnih odnosa. Pitanje je koliko ljudi koji vode to sve skupa imaju kapaciteta da se s time nose na mudar način.

:-) :izet:
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#3 Re: Intervju

Post by Haman »

Dubravko Lovrenović: "Hrvatstvo" u BiH je fikcija

Historičar Dubravko Lovrenović već niz godina se između ostalog bavi i hrvatskim pitanjem u BiH.Tako je i za pristupno predavanje prilikom prijema u ANUBiH izabrao baš ovu temu. I ujedno otvorio niz pitanja. U predavanju nazvanom "Bosanskohercegovački Hrvati: Zamišljena nacija u potrazi za zamišljenom državom" („Nomen est Problem“) Lovrenović se bavio pitanjem identiteta Hrvata unutar BiH.

Image

FENA: Na pristupnom predavanju u ANUBiH između ostalog ste rekli: “U imenu je sadržano sve: od pojedinca do naroda. Jednoj je naciji u BiH na 'krštenju' dato pogrešno ime, iz te pogreške nastale su ostale tragične posljedice na kojima se i danas slijepo istrajava". Možete li pojasniti ovu rečenicu i koje je to "pravo ime"?

LOVRENOVIĆ: Hrvatskim pitanjem- najprije kao znanstvenim, onda i kao političkim - ne bavim se od jučer. U tom kontekstu postavlja se najprije pitanje (pre)imenovanja naroda u naciju: "Kako su bh. katolici postali bh. Hrvati i kakve je to posljedice proizvelo?" Svoju poziciju legitimiram tezom o trovrsnoj pojavnosti hrvatske nacionalne kulture, o tri kulturno-civilizacijska podtipa: mediteransko-romanskom, panonsko-srednjoevropskom i balkansko-orijentalnom. Ovu tipologiju historija književnosti predstavlja trima paradigmama: Augustin (Tin) Ujević - Miroslav Krleža - Ivo Andrić. Njihove preokupacije, teme, način elaboracije, jezik - konačno: stil - koliko god slični, suštinski se međusobno razlikuju. Legitimiram je i razumijevanjem nacionalnog identiteta, ne kao prirodne datosti nego kao proizvoda ideološko-kulturalnih i crkvenih elita. Nacionalni identitet konstruirani je identitet podložan dekonstrukciji. Konačno, svoje polazište legitimiram egzaktno dokazivim skepticizmom u odnosu na integralno hrvatstvo: za razliku od mediteransko-romanske i panonsko-srednjoevropske, balkansko-orijentalna komponenta hrvatske kulture, osim pod NDH (1941.-1945.), uz zločin i genocid kao popratne pojave, nikad nije bila obuhvaćena političkim pojmom Hrvatske.

Ovdje se postavljaju pitanja: u kakvim je političkim okolnostima kroatizirana balkansko-orijentalna inačica današnje hrvatske kulture? Kako je bosanskohercegovačko- povijest, jezik i kultura – postalo hrvatsko?

Svoj metodološki postupak temeljim na tipologiji nastanka suvremenih nacionalnih država profesora Metzeltina: Osvješćivanje; Teritorijalizacija; Historizacija; Standardizacija i historizacija jednog nacionalnog jezika; Kanonizacija teksta; Institucionalizacija; Posredovanje; Globalizacija.

Kada se uz ove znanstvene orijentire pređe put hrvatske nacije u Bosni i Hercegovini dug nešto više od jednoga stoljeća, dođe se do jedinog logičnog zaključka, naime da zamišljena hrvatska nacija političkog katolicizma i pravaškog svehrvatstva nije našla svoju mitsku zamišljenu hrvatsku državu. Našla je ono što nije tražila: državu Bosnu i Hercegovinu.

Imajući sve to u vidu dolazi se do izvornoga imena: bosanskog i hercegovačkog. Jedino ona odgovaraju stvarnoj državi: Bosni i Hercegovini. U čemu je problem: Bili smo Bosanci i Hercegovci, postali smo Hrvati, sada je ponovo red da postanemo ono što smo oduvijek i bili. Na jednom vitražu sarajevske katedrale podignute 1889. piše: "Darovali katolici Bošnjaci Sarajeva".

Postavimo i ovo pitanje: Koje su to svete vrijednosti što ih je hrvatstvo tokom stotinu i nešto više godina u Bosni i Hercegovini postavilo kao neupitan kriterij? Koje su to nacionalne „dogme“ da ih se ne bi moglo dovesti pod znak pitanja?

FENA: Do kakvih ste rezultata došli istražujući tu temu?

LOVRENOVIĆ: Sudbina hrvatske integralne nacionalne ideologije u BiH ocrtava se u višekratnom raspadu povijesnih kontekstâ, ne samo onoga u kojemu je nastala – austro-ugarskog (1878.-1918.) - nego i ostalih u kojima se razvijala i doživljavala svoje nužne metamorfoze: Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.), Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) i Socijalističke Jugoslavije (1945.-1991.). Posljednji u ovom nizu - okvir međunarodno priznate države BiH od 1992. - definiran je Dejtonskim mirovnim ugovorom iz 1995. i otvoren je za sve scenarije. To znači da se jedan, u osnovi konfesionalni, koncept nacije, nastao u jednom vremenu, za tadašnju „upotrebu“, nastojao i još se nastoji primijeniti kao univerzalan u svim vremenima. Tu, zapravo „Nomen“ postaje „Problem“.

Svih tih pet političkih režima, bilo tuđinskih bilo otuđenih, više ili manje nedemokratskih i represivnih, uvijek su iznova aktualizirali pitanje preispitivanja i novoga definiranja jednom uspostavljene identitarne matrice. Zato se nameće pitanje: šta je, u svakom od navedenih državnih režima, u BiH značilo hrvatstvo i biti Hrvat? Odgovor na postavljeno pitanje složen je i u isto vrijeme mora računati s više povijesnih konstanti i varijabli. To kako su dva ključna hrvatska mita - onaj o predziđu kršćanstva/Europe, u međuigri s motivima mosta i raskrižja, te onaj o „granici na Drini“- doživljavala svoje metamorfoze i reinterpretacije jedan je od putokaza za odgovor na postavljena pitanja. Međutim, svi odgovori moraju poći od jedne kapitalne činjenice: poput Srba i bh. Hrvati „svoju su matičnu naciju našli izvan zemlje u kojoj su živjeli i željeli su se ujediniti s njom“. To je pak, u političkom smislu, hrvatsku naciju u BiH učinilo „separatističkom“ s bosanskog i „unitarističkom“ sa svehrvatskog stajališta. Između tih krajnosti teško je živjeti.

Ako je riječ o konstantama bh. hrvatstva koje su preživjele sve političke režime i sve kataklizme onda je ova, uz katoličku vjeru, najizrazitija. Dok je žilavo bosanskohercegovačko katoličanstvo, čak i u izrazito nepovoljnim povijesnim okolnostima diskriminacije i demografskih gubitaka biološki opstajalo i čak se regeneriralo, težnja za ujedinjenjem s Hrvatskom nikad nije našla čvrsto tlo pod nogama, šta više u pravilu je proizvodila teško popravljive političke i moralne štete. Zato se, između ostalog, današnje “Hrvatsko pitanje” čini toliko složenim i - nerješivim. A stvarno, nije tako. Opet smo na početku: Ime! Hrvatsko ime - bosanska sudbina. Jedno se s drugim ne “rimuje”. Preimenovanje bosanskohercegovačkih katolika u bh. Hrvate katolike, pokazuje to povijesno iskustvo duže od jednog stoljeća, ispostavilo se krajnje problematičnim i za isti taj - ni narod, ni naciju - preskupim luksuzom.

FENA: Bliži se vrijeme izbora, predizbornih kampanja, a ove kampanje nerijetko karakteriše "potraga za pravim Hrvatom". A stiče se utisak da samo jedna politička partija ima apsolutno pravo na tog i takvog “pravog Hrvata” koji je podoban da bude u svim organima vlasti.

LOVRENOVIĆ: Stanje je upravo takvo kakvim ste ga opisali i ono, na svoj način, govori o imenu, odnosno “pogrešnom imenu”. Raskid s poviješću, onako kako se odigrao koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, ostavio nam je u naslijeđe “hrvatsko” umjesto “bosanskohercegovačkog pitanja”. U međuvremenu je to “pitanje” evoluiralo u pitanje političke ravnopravnosti, i inače rak-ranu bosanskohercegovačkog društva i svih političkih uređenja u kojima se BiH nalazila ili se nalazi. To ključno pitanje - pitanje političke ravnopravnosti u BiH - “riješio” je Dejtonski mirovni ugovor iz 1995. tako što je samo legalizirao ratom nastale tzv. realitete. U toj podjeli prava bh. Hrvati su, kao najmalobrojniji, prošli najgore. Naime, retrogradna pravna konstrukcija o “tri konstitutivna naroda” i procentualnoj “etnodemokraciji” problem ne samo da nije riješila nego ga je dodatno usložila.

Pri svemu tome treba praviti razliku između pripadnika tzv. političkih elita, koje hedonistički koriste sve privilegije “etnodemokracije”, i običnih ljudi koji žive isključivo od svoga rada.

U taj kontekst treba staviti i potragu za “pravim Hrvatom” koja nije ništa drugo nego potraga za članom svoga gremija koji će sutra bespogovorno izvršavati “radne naloge” partijskog centra, dakako sve “u ime naroda” kojemu je ostalo da se valja u blatu etnonacionalizma. Katolička crkva, posebno njezina hijerarhija, morala bi napokon progovoriti o ovoj anomaliji.

FENA: Desio se raskol između dva HDZ-a? Da li će HDZBIH istrajati na pravovjernosti Hrvata i okretanju ka „matičnoj domovini“ ili će se pak HDZ1990 ipak "malo više okrenuti" ka BiH?

LOVRENOVIĆ - Ni jedan od dva HDZ-a ne trebaju o tom pitanju, o pitanju “okretanja matičnoj domovini”, bilo šta više činiti, naime sve je već “učinjeno” tako da su, imajući u vidu rat i poslijeratno razdoblje, bh. Hrvati definitivno, više psihološki ali i politički, postali narod- dijaspora, kako ih je imenovao (ili bi možda bolje bilo reći: ismijao) Tuđmanov ustav. Nijedno “malo više okretanje ka BiH” najprije nije moguće, drugo samo po sebi ne donosi ništa. Da budem malo ironičan: Ili si “okrenut”, ali nisi, ne može se biti “malo više”. Još je to jedan među pokazateljima da je na “krštenju”, koncem XIX. stoljeća, nacionalnom “djetetu” dato pogrešno ime. Ukratko: Nije više moguće biti i živjeti u državi BiH (ma kakva ona bila) na premisama političkog katolicizma i pravaštva jednog davnog vremena, uza sve njihove pozitivne strane. Najtragičnije je to što se i nakon najnovijih povijesnih iskustava pitanje nacionalnog identiteta uopće i ne postavlja kao problematično.

FENA: Rekli ste i između ostalog: “Ne želim biti – ni nominalno – dio “etnobajke” o izmišljenim bosanskim Hrvatima “od stoljeća sedamnaestog”, isto tako objektom straha o “iseljenju ili asimilaciji”, “opredjeljenju ili istrebljenju” rekao bi HDZBiH, a njihovim protagonistima želim sretan put u budućnost u kojoj će i dalje tvrditi da je Zemlja “ravna ploča”.

LOVRENOVIĆ - Osim na vlastitu štetu, i po cijenu licemjerja, više se ne može biti Hrvat u Bosni i Hercegovini! Ukratko: „hrvatstvo“ u Bosni i Hercegovini je fikcija, fikcija se održava lažima koje proizvode tragedije.
Ovako je to 1994. na osnovi vlastitog ratnog iskustva, opisao jedan Varešak, pripadnik HVO-a: "Poručujem vam da za nas života nema nigdje drugo nego u našem Varešu. Gdje god dođemo mi smo ljudi drugog reda, za Hercegovce Bosanci, za Hrvate u Hrvatskoj opet Bosanci". Taj čovjek platio je visoku cijenu hrvatstva po svaku cijenu.

Za današnje okolnosti vrijedi formula: Novo državno-političko ozračje - novi nacionalni tekst. Svaka, ili gotovo svaka nacija, zbir je povijesnim mijenama oblikovanih komponenti: etničkih, regionalnih, kulturoloških, religijskih, političkih. Fragmenti se vremenom, pod unutrašnjim i vanjskim pritiskom, često tek stjecajem okolnosti, stapaju u cjelinu pri tome ili gubeći svoje izvorne osobine ili, češće, zadržavajući ih. Tako nacija živi u stalnoj unutrašnjoj napetosti: imperativ nacionalnog traži „jedinstvo“, vitalna energija dijelova teži vlastitoj prepoznatljivosti u ukupnom nacionalnom mozaiku. Odnos između nosilaca i objekta autoriteta - da li demokratske naravi ili u totalitarnoj državi - kojim se legitimira nacija od presudnog je značaja. Razlika je u tome što se „s demokratskim autoritetom može poistovjetiti, umjesto da se mora zadovoljiti pukim participiranjem“, dok se u totalitarnom sustavu postavlja jedino pitanje odnosa „između onoga koji je rođen za naređivanje i onoga koji je rođen za poslušnost.“ Ako se podloženi ne može poistovjetiti s totalitarnim autoritetom njegov je izbor unaprijed određen i sveden na to „da svoju sreću nalazi u radosnom potčinjavanju volji moćnijeg, da participira u njegovu sjaju ukoliko se ne može poistovjetiti“.

Nedavne nagle promjene u unutarnjim i/ili međunarodnim granicama vezane za pad Berlinskog zida 1989. raspad Jugoslavije i novo preoblikovanje nacionalnih/etničkih grupa rezultirali su u „novom raskoraku između kulturalnih i političkih granica“.

Nakon što je teritorijalna država ostvarila neovisnost od starog, osloboditeljskog i ujedinjujućeg nacionalizma, ostale su samo „neotkupljene manjine izvan granica nacionalne države“. Jedna je to u nizu sukcesivnih promjena praćenih tokom zadnjih stotinu i više godina promjenom državnog okvira, od Osmanskoga carstva do današnje Bosne i Hercegovine. Problem se usložnjava time što je svaki sljedeći politički režim predstavljao negaciju prethodnog, tako da se započeti procesi nisu mogli dovršiti odnosno rezultirati demokratskom političkom kulturom.

Tek u posljednjem od tih političkih sustava skrasili su se bh. Hrvati od 1992. u državi s političkim središtem u BiH. To, međutim, proizvodi dihotomiju budući da je politički identitet bh. Hrvata modeliran prema obrascu „matere-zemlje“, u novije vrijeme tezom o „rezervnoj domovini“. Otud pitanje: da li i dalje slijediti stoljetni nacionalno-vjerski integralni obrazac političkog identiteta ili ga iznova osmisliti sukladno postojećim okolnostima? Drugim riječima: da li je moguća identifikacija i s predhrvatskim slojem vlastite kulture kao nosivim stupom ukupne nacionalne kulture? Odgovore na postavljena pitanja svaki pojedinac treba dati sam za sebe.

FENA- Da li je realan scenarij da se Hrvati, Bošnjaci i Srbi u nacionalnom smislu izjasne kao Bosanci i Hercegovci? I koliko je realno da jedan privremeni, a čvrsti okvir kao što je Dayton “padne”?

LOVRENOVIĆ: To da se u neko (ne)dogledno vrijeme bh. Srbi, Bošnjaci i Hrvati u značajnijem broju izjasne kao nacionalni Bosanci i Hercegovci nije realan scenarij niti ga očekujem: tu su politički realiteti, geopolitika, ravnoteža sila, tranzicijski interesi. Međutim, diktirana politička stvarnost nije naša jedina stvarnost. Postoji naime i ona stvarnost koju sami kreiramo, neovisno o velikim silama, geopolitičkim mapama i “salvetama”. Zato sam govorio o “svom” rješavanju nacionalnog pitanja, jer sam predugo a bezuspješno “rješavao” “Hrvatsko pitanje” koje se, slijedeći osnovne logičke postulate (a gdje su tek ostali) kao takvo ne može riješiti. Naime može na jedan jedini način, prema formuli: “Hrvatsko pitanje” - Bosanski (Hercegovački) odgovor. Secundum loca et tempora: Koncem XIX. i početkom XX. stoljeća - slijedeći evropski princip - smo se kroatizirali, sada, početkom XXI. stoljeća - ponovo: Secundum loca et tempora: ponovo prema evropskom principu - trebali bi se nacionalno bosnizirati.

Zato ću u odgovor na Vaše pitanje uključiti Stanka Lasića (“Autobiografski zapisi”): Nacija koja živi u kulturi i smjera kulturi, živi u volji i dinamici koja se oslanja na tradiciju, a gradi budućnost. Zato kulturi treba sve podrediti, ona je najviši oblik života jednog naroda, jednog individuuma. Država je narodu potrebna, ali ne da mu bude fetiš, nego da bude u funkciji kulture. Kulturna nacija bez države opstat će i dobiti jednoga dana državu, nacionalna država bez kulture potkopava svoje temelje i može lako nestati [...] Za svaki je narod bitno da može sebe dovesti u pitanje, da sebe vidi okom Drugoga. Dakle, snaga je nacije u njezinoj kulturi, u sposobnosti trajne kritičke negacije.
Ima samo jedan mali problem: neko reče da u BiH ne prolaze jedino logična riješenja!

FENA: "Zalažem se za novu 'politiku' historiografije primjerenu novom nacionalnom identitetu, za koncept Healing history (ography) - za terapijski postupak 'liječenja' od hereditarno shvaćene nacije." Kako to ostvariti i šta tačno podrazumijeva?

LOVRENOVIĆ : Lapidarno kazano, na tragu Lasićevih opservacija: najprije dovesti sebe u pitanje, vidjeti sebe okom Drugoga. Na Kraju kojim, u svim pojavnim oblicima, caruju Praznina i Baznađe, nakon iznevjerenih očekivanja - jedine sigurne konstante povijesti, koja obično dolazi poput poštara s telegramom sućuti – pokušaj „trajne kritičke negacije“. Temelji starih, činilo se vječnih nacionalnih „dogmatskih“ uporišta, pokazali su se nestabilnim, zato šaljem „reklamaciju“ na adresu „izvođača radova“. Garantni rok naciji nije istekao - tako bar tvrde oni „“bolje“ upućeni, što znaju i jučer i danas i sutra. Zvjezdoznanci zagledani u zodijak nacije koji daju pitijske odgovore na životno lažna pitanja. To stanje duha slikovito je opisao dr. Ivan Markešić: “Blago pokvarenjacima na vlasti, oni će baštiniti Hrvatsku!” Također: “Dok je nas pokvarenjaka bit će i Croatiae”. Na sceni je Novi Tisućljetni Hrvatski Čovjek: Konvertibilno-tranzicijski: “Homo Croatiae”.
„Zgrada“ nacije čini se monumentalnom, trajnom, ali njezinu čvrstinu treba ispitati. Vidljive su na njoj pukotine laži, ideologije, natražnjaštva, klerikalizma, bolećive sentimentalnosti, cinizma, lopovluka, „filozofije“ pošto-poto. Stavljam zato odgovarajuće „instrumente“ u njezine pukotine koji će pokazati isplati li se sanacija? „Održavanje“ nacije trajan je proces, nakon preliminarnih ispitivanja upućujem „Reklamaciju“ na adresu „Nacije“. Je li to što se jednom dogodilo nešto što određuje sve naše živote – do Vječnosti. Jesu li to neupitne vrijednosti - transgeneracijsko naslijeđe koje nam je suđeno još dok smo bili u majčinoj utrobi? Nešto kao Pravila službe Naciji!

Da li je nacija tek prošireni rodovski kolektivitet – "kolhoz" - koji živi „umirujući vlastito poniženje provincijalnim sanjarijama (C. Miłosz). Odan zlu znanju, gorem od svakog neznanja. Neoliberalni kapitalizam, ali ne samo on, diskreditirao je većinu naših dojučerašnjih znanja i primorao nas na drukčije čitanje knjige Povijesti. Na ovom tragu razmišljam o „ljekovitoj“ historiografiji. Kako od nas samih napraviti svoje najveće prijatelje a ne neprijatelje?

FENA - Kako se bliže izbori počinju i priče o ugroženosti svih naroda/nacija na tlu BiH?

LOVRENOVIĆ: To je jeftina propaganda “selektivnog populizma”, na koju nasjedaju naivni, kako je opisuje Umberto Eco u svom eseju o fašizmu. “Za fašizam” - kaže Eco - “individue kao individue nemaju nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju (…) U budućnosti [koja je već počela] nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda.” Bosna i Hercegovina: pozornica neofašizma. “Neofašizam u etno-fraku” naslov je izvrsne knjiga Esada Bajtala koji opisuje našu stvarnost kao “bljutavi zadah velikodržavnih etno-kaljuža”. U najkraćem, kaže Bajtal: “Projektovano bezumlje,”, “govor o nebitnom [kao] laganje samog sebe”, “znanje u službi neznanja”. Od tih retrogradnih pojava, u međuvremenu etabliranih kao društvenih i prestižnih vrijednosti, ugroženi su, ne narodi, nego svi oni koji još njeguju kritičko mišljenje.

FENA: Jedna od stalnih predizbornih priča je i ona o majorizaciji Hrvata. Tako se potegnu priče o hrvatskom jeziku (koji se "razlikuje" od bosanskog pa se ne "razumije"!), o pravom Hrvatu koji bi bio član Predsjedništva.

LOVRENOVIĆ: Bh. Hrvati su od Bošnjaka, gdje god je to moguće, majorizirani u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj ih nema pa i ne mogu dospjeti u poziciju da budu majorizirani. Isto tako međutim, svugdje gdje je to moguće, majoriziraju Hrvati Bošnjake. U Republici Srpskoj ozakonjena je majorizacija Srba nad svima ostalima. To je izravni refleks podaničke i parohijalne političke kulture koju BiH baštini iz svoje cjelokupne povijesti. U taj kontekst treba staviti pitanje o ugroženosti Hrvata u BiH.

Nakon triju dekonstrukcija koje su doživjeli u Bosni i Hercegovini – Tuđmanove koja ih je pretvorila u dijasporu Republike Hrvatske, Herceg-Bosanske koja ih je izdvojila iz primarnog pravnog sustava BiH te Petritcheve iz 2001. (princip: 8-5-3), logično je i neizbježno da su bh. Hrvati institucionalno marginalizirani i majorizirani. Međutim to je i rezultat svehrvatski vođene i dirigirane politike “etnoprocenata” koja je, sa svim navedenim “studijama izvodljivosti”, bh. Hrvate dovela u politički ćorsokak “neizvodljivosti”.

Pitanje “pravog Hrvata” kao člana Predsjedništva BiH na jednoj strani jest pitanje političke ravnopravnosti bh. Hrvata, ali s druge strane je, barem u istoj mjeri, pitanje zastupljenosti određenih stranačkih struktura otuđene moći u političkim centrima odlučivanja koji sa stvarnim životom građana (Hrvata) imaju malo dodirnih tačaka. To je, u našim pretpolitičkim uvjetima, najprije elitističko i nacionalističko, a tek onda svako drugo pitanje. Može li neko na tom fonu dati odgovor na pitanje: Šta je bitno za Hrvate u BiH bilo bolje kada je član Predsjedništva BiH bio Dragan Čović u odnosu na to kada je tu funkciju obnašao Željko Komšić? Jesu li se u prvom slučaju Hrvati, u cjelini i pojedinačno, osjećali imalo “konstitutivnijim”?

O jeziku kada je riječ, naša se lingvistika (južnoslavenska) još temelji na prevaziđenim romantičarsko-nacionalističkim idejama s kraja XVIII. stoljeća, prema kojim svaki narod mora imati svoj jezik da bi to i bio. Zato su političke elite u bivšoj Jugoslaviji s tom krivom predodžbom krenule u pravljenje samostalnih država, a da bi one takve i ostale, odnosno da bi te iste elite bile to, simboličkoj i identitetskoj jezičkoj funkciji daje se primat. Kao što je u srednjem vijeku filozofija bila sluškinja teologije, današnja je lingvistika sluškinja ideologije, stoga se svako pitanje o jeziku, bilo kojem na južnoslavenskom prostoru, mora pristupiti u tom kontekstu. A posebno je pitanje o nekoj kao ugroženosti jezika. Jezik kao sredstvo komunikacije naime ne može biti “ugrožen”, on to postaje kada njegova standardizacija ne služi jeziku nego politici, odnosno demonizaciji malih razlika.

Zato je ovo vrijeme raznih (re)standardizacija, između ostalih i onih koji se tiču jezika i historiografije. Vrijeme je i uvođenja “novogovora” kako ga je opisao Orwell, na primjer riječi “lingvocid”. Vrijeme je “zaposjedanja” katedri koje diktiraju tzv. nacionalnu jezičnu politiku kao logističku podršku nacionalnim strankama.

FENA: Šta očekuje hrvatske stranke na idućim izborima?

LOVRENOVIĆ: U najkraćem, posebno kada je riječ o HDZBiH, očekuje ih pobjeda. Na idućim izborima političke stranke hrvatskog predznaka u BiH očekuju “kvalitetno” i višekratno prevareni i obeščašćeni hrvatski birači, koji će im i ovaj put dati svoju punu podršku. Vjerujem da neće biti mali broj Hrvata koji će apstinirati od izbora, ali to u bitnom neće dovesti u pitanje izborni rezultat.

Kao naručen za ova predviđanja, dolazi mi telefonski poziv jednog Hrvata iz Centralne Bosne. Čovjek živi u tzv. hrvatskoj većinskoj sredini, donedavno je bio više nego “lojalan” Hrvat. Očito je da to više ne ide. Ukratko – kaže čovjek: “Smučilo mi se hrvatstvo”. Naravno, neće (prvenstveno iz egzistencijalnih razloga), to javno reći, ali sam prilično siguran da bi nepremostivu dihotomiju između izvornog (bosanskog) i eksternog (hrvatskog) identiteta na ovaj način mogao opisati daleko veći broj pojedinaca koji i dalje šute. Ipak – kreće(mo) se naprijed, ispod kože progovora istinska muka koja traži odgovor na pitanje: “Tko sam i što sam”? Nomen est Omen ili Nomen est “Problem”.

(Fena) - See more at: 24sata.info - Dubravko Lovrenović: "Hrvatstvo" u BiH je fikcija
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#4 Re: Intervju

Post by Haman »

Veoma poučan intervju: Sejfudin Tokić, predsjednik bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda

(Bošnjačko oko je dobilo ekskluzivno pravo da objavi intervju sa gospodinom Sejfudinom Tokićem. Zahvaljujem se moderatoru intervjua gospodinu Ismetu Isakoviću, te svakako gospodinu Tokiću. Urednik)

„Mislim da se mi u ovom momentu moramo okrenuti tome šta možemo uraditi vlastitim snagama u budućnosti. Imamo državu sa hiljade mahana i problema, ali je naša. To nije vlasništvo političara, to je najveći i najvažniji kapital našeg naroda i svih patriota. Evo sada možemo vidjeti kakva je sudbina naroda koji gubi svoju državu, naroda Sirije. Ovo je naša država. Bošnjak je mora voliti i razumjeti i svaki dan učiniti nešto za tu državu. Mi nemamo druge, rezervne države, i Bosna i Hercegovina je naša obaveza, da svakim danom učinimo lično nešto da bude jača i stabilnija. Štaviše, ta država je vlasništvo naše djece i svih budućih pokoljenja i tako se prema njoj moramo odnositi.”

Image

Naš cilj mora biti ukidanje RS-a

Razgovarao: Ismet Isaković

Percepcija mnogih, pa čak i Bošnjaka je da u RS-u žive samo Srbi i da je to ekskluzivni srpski teritorij

Ismet Isaković: Imate vrlo zanimljivu biografiju. Između ostaloga, bili ste u prvom sazivu Parlamenta Republike Bosne i Hercegovine. U jednom novinskom članku zapisano je kako ste prije rata bili „nadolazeća perjanica Saveza komunista Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine“, a tokom rata i agresije na BiH „klasična opozicija vladajućem mišljenju“. Kako s vremenske distance od četvrt stoljeća gledate na te historijske događaje? Da li ste nešto moglo uraditi drukčije i da li bi posljedice bile blaže?

Sejfudin Tokić: Bio sam jedan od osnivača Saveza reformskih snaga Bosne i Hercegovine i dobar prijatelj sa Antom Markovićem, posljednjim jugoslavenskim premijerom. U tom pokretu sam igrao veoma značajnu ulogu, bio sam jedan od prvih osnivača, predsjednik sarajevske organizacije, član najužeg rukovodstva... Moja preokupacija tih godina je prvenstveno bila naučna jer sam se intenzivno bavio istraživanjima analize biljaka, tj. hemijom prirodnih ljekovitih produkata. Na prvim višestranačkim izborima u Republici BiH izabran sam na listi Saveza reformskih snaga 1990. godine kao poslanik u Skupštini. Ono što sam jasno uviđao u to vrijeme je činjenica da se komunizam, ili socijalizam kako su ga zvali, neminovno urušava i da propadanjem tog političkog sistema dolazi do opasnosti da velikosrpske i velikohrvatski politike pokušaju podijeliti i de facto uništiti državu Bosnu i Hercegovinu. A da bi to ostvarili morali su dovesti u pitanje postojanje i opstanak bošnjačkog-muslimanskog naroda, njegovog jezika i ukupno identiteta.

Mislim da oni koji su presudno učestvovali u kreiranju politike našeg naroda u to vrijeme nisu vodili računa o toj najvećoj opasnosti i više su bili usmjereni na rušenje Saveza komunista čije rušenje je, kako god, bilo neminovno i samo pitanje momenta. Zbog toga je ta predizborna koalicija – SDA, HDZ i SDS – bila pogubna za budućnost našeg naroda jer je davala preporuke da Bošnjaci, odnosno muslimani, glasaju u svim mjestima u Bosni i Hercegovini za Predsjedništvo BiH, pored kandidate SDA, i za kandidate HDZ-a i SDS-a. U tom kontekstu, važno je istaći da su to bile velike greške sa historijskim katastrofalnim posljedicama što je važno istaći u izgradnji nove bošnjačke politike, kako se takve greške ne smiju više nikada ponoviti. Ilustrovaću to bolnim primjerom u Podrinju, gdje su čak i u Srebrenici, najvećem stratišu, stradanju, masovnih silovanja i progona bošnjačkog naroda i najvećeg genocida i zločina uopšte u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, Bošnjaci, odnosno muslimani, tada osim za kandidate SDA, glasali i za kandidate SDS-a. Efekt te politike je bila jedna pogubna politička činjenica da su buduće žrtve genocida, zločina i silovanja glasale upravo za svoje dželate, i to samo godinu dana prije samog genocida nad njima.

Tadašnja politika našeg naroda nije imala adekvatnu i realnu procjenu situacije na samom terenu i permanentno je kaskala za događajima i ranije osmišljenim projektima. Mislim da smo imali tada nedovoljno jasno definisanu nacionalnu politiku koja je dijelom doprinijela da oni, koji su planirali ratne zločine i uništenje države BiH, jednim dijelom u tome i uspiju. U potpunoj realizaciji tih ciljeva onemogućila ih je snaga i hrabrost bošnjačkog naroda, koja je nadilazila sve navodne realne i očekivane procjene naših dušmana.

Ismet Isaković: Bili ste jedan od lidera Demokratske alternative. Ostali ste upamćeni po činjenici da ste 1995. godine, u talijanskom gradu Perugia, organizirali tajni sastanak predstavnika opozicionih stranaka BiH i grupe opozicionih zastupnika u parlamentu tzv. Republike Srpske, što je bio svojevrsni međunarodni pokušaj da se trasira budućnost Bosne i Hercegovine. Predvodili ste bosansku delegaciju, a između ostalih sastali ste s Miloradom Dodikom. Koliko je bilo zajedničkog jezika u tadašnjim pregovorima?

Sejfudin Tokić: To je bila serija sastanaka, grupe opozicijskih poslanika iz parlamenta – iz tzv. RS-a i nas iz legalnog parlamenta države Bosne i Hercegovine. Oni su u to vrijeme održavani u nizu zemalja i gradova pod pokroviteljstvom i uz podršku moćnih država naklonjenih tada opstanku države BiH. U Italiji su bila dva velika skupa, a jedan je održan u Perugi, gdje je potpisan dokument o modalitetima uspostave mira koji je, prije svega, podrazumijevao očuvanje cjelovite države Bosne i Hercegovine. U njemu nisu spominjali entiteti niti bilo kakvi prijedlozi etničke unutrašnje podjele. S druge strane, u dokumentu je naglašena potreba kažnjavanja ratnih zločinaca i povratak protjeranih i izbjeglih, vraćanje otete imovine i, već tada, evroatlantski put Bosne i Hercegovine.

Skup se održavao u dramatično teškoj situaciji i pod snažnim pritiskom dešavanja u BiH. To je dan 25.05.1995., u kojem su četničke i velikosrpske snage u okolini Sarajeva vojnike UNPROFOR-a vezale za stubove, a bio je to i dan u kojem je počinjen jedan od najvećih zločina u jednom danu – granatiranje Kapije u Tuzli. Tekst tog dokumenta je svakako bio dijelom na „fonu“ Vance-Owenovog plana i bio je bolji od Daytonskog mirovnog sporazuma. Želim reći da se opozicija unutar srpskih političkih struktura u BiH ustvari kao ozbiljniji politički faktori pojavila sa prihvatanjem, pa onda Karadžićevim odbijanjem Vance-Owenovog plana.

Drugi skup je održan u septembru 1995. kada su uveliko krenuli pregovori koji su rezultat Daytonskog sporazuma. Tada su ojačane osnovne ideje očuvanja države BiH i dosljednog kažnjavanja ratnih zločinaca. To se istovremeno dešavalo kada je Armija Republike BiH napredovala prema Banja Luci i Prijedoru. Dodik je, što je posebno interesantno, tada sa mnom predvodio dio delegacije koja je obilazila evropske zemlje – Italiju, Njemačku, Holandiju i Veliku Britaniju, gdje smo imali niz razgovora sa predstavnicima vlasti o prekidu sukoba i uspostavi mira. Govorili smo o modalitetima budućeg života i oni su uvijek uključivali očuvanje cjelovite i nedjeljive države Bosne i Hercegovine, o čemu postoje pisani dokumenti.

Ismet Isaković: Dvadeset godina je prošlo od (ne)sporazuma u Daytonu, čije posljedice BiH i njeni građani i dan-danas osjećaju. Kakvo je Vaše mišljenje o Daytonskom mirovnom sporazumu, o njegovim dobrim i lošim stranama?

Sejfudin Tokić: Obično se kaže da je Daytonski sporazum zaustavio rat. Rat su zaustavile NATO snage, i to u onom trenutku kada je kritika dešavanja – masovnih stradanja civilnog stanovništva, koncentracionih logora i zločina genocida u BiH – nadvladala pobornike ideje da NATO treba da se rasformira i više ne postoji nakon eliminisanja blokovskih podjela. Jedna važna istina o uspješnoj intervenciji NATO-a, kojom je zaustavljen krvav višegodišnji rat, jeste da su intervenisali isti vojnici koji su tu već bili, ali su prije toga bili obučeni u uniforme Ujedinjenih nacija. Ako to imamo u vidu, mislim da se iz te odluke velikih sila da se na takav način zaustavi rat u BiH, u tim mirovnim daytonskim pregovorima moglo dobiti znatno više od onoga čime su rezultirali.

Prvenstveno je to bila posljedica načina na koji je naša delegacija tamo razgovarala jer su predstavnici Republike BiH prvenstveno bili usmjeren ka dobijanju što više „bošnjačkih“ teritorija, komunikacija koje neće ulaziti u tzv. srpski teritorij, a malo je bio usmjerenja ili skoro nikako za traženje rješenja i zahtjeva za efikasnije funkcionisanje države Bosne i Hercegovine. Ne sjećam se da se tamo vodila bitka o ingerencijama države BiH i državnog parlamenta, Vlade, Predsjedništva, pravosuđa, policije i vojske... Razgovori su se manje-više vodili oko teritorija, tako su npr. sati potrošeni na iznalaženju puta od Sarajeva do Goražda, koji neće ulaziti u drugi entitet, a danas tim putem malo ko uopšte ide. To pokazuje da oni koji su bili u našoj delegaciji nisu puno vjerovali u reintegraciju države Bosne i Hercegovine – i nisu bili zainteresovani za procese izvan onoga što je definisano kao Federacija BiH, nisu bili zainteresovani za ustavno-pravni i politički položaj Bošnjaka u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu RS-u, koji je definisan u Daytonu.

A to je prisutno i dan-danas, jer naši politički predstavnici, pa i većina akademskih, kulturnih i javnih radnika, kao i mediji, vrlo malo iskazuju interesa za dešavanja u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu. Svaka anketa bi pokazala da su mladi ljudi u Federaciji obišli mnoge gradove u regionu, ali da nisu bili npr. u Banja Luci. Ta podjela koja je bila prisutna u glavi pregovarača zadržala se i do dan-danas u glavama mnogih Bošnjaka, a time je onda jasno zašto naša politika ne dopire u dovoljnoj mjeri u te prostore. Ogroman broj političara, koji dobijaju glasove našeg naroda, prekrižili su Banja Luku, Foču, Trebinje, Zvornik, Doboj, Bijeljinu i Višegrad kao gradove gdje se treba boriti za prava i afirmisati sve ono što predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Percepcija mnogih, pa čak i Bošnjaka je da u RS-u žive samo Srbi i da je to ekskluzivni srpski teritorij.

Mi nismo ostvarili strateške ciljeve, a dali smo ogromne žrtve

Ismet Isaković: Prof. dr. Senadin Lavić kaže da je „Daytonski ustav đavolska šifra za njeno uništenje“, pri čemu ističe da je Daytonskom mirovnim sporazumom suspendiran i „poništen“ Ustav Republike Bosne i Hercegovine, a nametnut Anex IV kao Ustav – „Daytonski ustav“, tj. spisak ispunjenih želja Slobodana Miloševića i njegovih agresorskih pomagača u Republici Bosni i Hercegovini. Slažete li se s takvim mišljenjem?

Sejfudin Tokić: Daytonski mirovni sporazum ima izražene te komponente. I kada je potpisan jasno se vidjelo da ostavlja prostor za realizaciju dogovora Tuđman-Milošević o srpsko-hrvatskoj podjeli države Bosne i Hercegovine zbog čega je i uslijedila agresija i zločini nad bošnjačkim narodom. Ne samo Tuđman-Milošević, taj sporazum seže od dogovora Cvetković-Maček. To je kontinuirana ideja velikosrpske i velikohrvatske politike da Bosnu i Hercegovini podijele kao ničiju zemlju. Zbog toga i imamo permanentno negiranje bošnjačkog nacionalnog identiteta i jezika, i dan-danas, na sličan način kako je to učinjeno i nakon aneksije Austro-Ugarske, kada je službeno zabranjen bosanski jezik i naziv Bošnjak, koji je tada imao za cilj i opravdavanje aneksije teritorija BiH, sa tezom da ta država-zemlja nema svog matičnog naroda.

Slične teze pokušavaju plasirati i protagonisti velikosrpske i velikohrvatske politike, što su djelimično i uspjeli, jer su tokom obrazovanja u vrijeme komunističkog sistema uspjeli potpuno potisnuti istinu da su samo prije 150 godina u Bosni i Hercegovini živjeli Bošnjaci, i to pravoslavne, katoličke i islamske vjere, a Srbi i Hrvati u to vrijeme u Bosni nisu uopšte postojali. O tome svjedoče i historijski dokumenti i djela katoličkih i pravoslavnih autora poput Ilije Garašanina, fra. Jukića, fra. Martića... Nažalost, sve ono što će uslijediti kasnije doprinijelo je da mi budemo u takvoj situaciji da sve do 1993. godine nismo mogli, niti smjeli čak ni iskazati naziv naroda Bošnjak i naziv svog jezika – bosanski.

Ismet Isaković: Često se među Bošnjacima govori da je Daytonski mirovni sporazum uzrok svih zala, dok ga bosanski Srbi veličaju i ističu – „Dayton zauvijek“. Da li je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović ovaj dokument potpisao pod žestokim pritiskom? S druge strane, kako je Vaše mišljenje o Aliji Izetbegoviću? Da li je mogao neke stvari uraditi drukčije, a da danas ne budu „batina“ u ruci bošnjačkih neprijatelja?

Sejfudin Tokić: Kao čovjek koji je intenzivno angažovan na promovisanju nove bošnjačke politike i dinamičnijem društvenom aktivizmu Bošnjaka, uz eliminisanje do sada često izražene podaničke svijesti, a imajući u vidu krupna politička iskušenja koja su pred narodom i državom, ja se nerado vraćam na ocjenjivanje i komentarisanje političara iz ranijeg doba. Jednostavno iz razloga što bi nas to moglo uvesti u opasne i štetne, destruktivne rasprave i podjele koje bi mogle koristiti samo dušmanima Bosne i Bošnjaka.

No reći ću, ipak, sljedeće: Alija Izetbegović je vodio jedan od tri najznačajnija pokreta koje je imao bošnjački narod u svojoj novijoj historiji, a koje su, pored njega, vodili Husein-kapetan Gradaščević i Mehmed Spaho. On je vodio pokret, a ne stranku, jer je SDA u to vrijeme dobila podršku velike većine Bošnjaka-muslimana, što je bilo i logično nakon što su se HDZ i SPS-SDS pojavili kao nacionalni pokreti Hrvata i Srba na prostoru Bosne i Hercegovine i ukupno bivše Jugoslavije u vrijeme globalnih krupnih društvenih promjena i urušavanja tzv. socijalističkih država i federacija. Imao sam priliku često razgovarati sa Alijom i mislim da je nesporno bio dobar čovjek, vrlo tolerantan, koji je možda i najbolje znao komunicirati sa vlastitim narodom. Da budem jasan, u tom dramatičnom vremenu stradanja Bošnjaci su ga iskreno volili i u ogromnoj većini glasali za njega. Nakon Alije, Bošnjaci glasaju u pravilu protiv svih onih koji dođu na vlast zbog toga što su vladajuće elite uvijek iznevjeravali narod: glasaju za SDP da bi kaznili SDA, pa za SDA da bi kaznili SDP, pa za Stranku za BiH, i tako „cik-cak“ posljednjih pet izbornih ciklusa.

Za Tuđmana kažu da nije bio dobar čovjek, ali je bio sposoban političar jer je ostvario strateške ciljeve svoje države i naroda. Mi nismo ostvarili strateške ciljeve, a dali smo ogromne žrtve. S tog aspekta, ne možemo biti zadovoljni. Ali na ta hipotetička pitanja odgovor može ipak biti jednostavan – da je moglo biti bolje, bilo bi. Naravno, uz obaveze da greške i naivnost koje smo skupo platili nemamo pravo ponoviti. Mislim da se mi u ovom momentu moramo okrenuti tome šta možemo uraditi vlastitim snagama u budućnosti.

Imamo državu sa hiljade mahana i problema, ali je naša. To nije vlasništvo političara, to je najveći i najvažniji kapital našeg naroda i svih patriota. Evo sada možemo vidjeti kakva je sudbina naroda koji gubi svoju državu, naroda Sirije. Ovo je naša država. Bošnjak je mora voliti i razumjeti i svaki dan učiniti nešto za tu državu. Mi nemamo druge, rezervne države, i Bosna i Hercegovina je naša obaveza, da svakim danom učinimo lično nešto da bude jača i stabilnija. Štaviše, ta država je vlasništvo naše djece i svih budućih pokoljenja i tako se prema njoj moramo odnositi.

Ismet Isaković: U današnjem odnosu političkih snaga u svijetu postoji li uopće nada da se može skinuti daytonska „luđačka košulja“ s Bosne i Hercegovine? Kako doći do revizije Daytonskog mirovnog sporazuma?

Sejfudin Tokić: Ja mislim da je neminovna revizija Daytonskog sporazuma, inače će taj sporazum sve više generirati krizu, nestabilnost, a moguće i obnovu ratnih sukoba. Više nema nikakve dvojbe da Rusija preko Dodikove politike pokušava provesti svojevrsnu „ukrajinizaciju“ naše zemlje te onemogućiti njeno uključenje u evroatlanske integracije. Istovremeno imamo veoma veliki problem bošnjačkog vodstva, koje u kompleksnim odnosima u svijetu i regiji nema adekvatnu definisanu politiku očuvanja cjelovitost i suverenosti BiH, pa i identiteta bošnjačkog naroda.

Aktualni bošnjački lideri nerado određuju strateške političke ciljeve i svoje političko djelovanje iscrpljuju u naivnom vjerovanju da će stalni ustupci i popuštanje aktuelnoj srpsko-hrvatskoj politici podjele BiH uspjeti sačuvati državnu cjelovitost. Pristajanje na tzv. „suvremenu federalizaciju BiH“ je put u njenu razgradnju i svojevrsnu „palestinizaciju“ Bošnjaka. Vrhunac loše politike i procjena jeste prihvaćanje teze Dragana Čovića kako će se pitanje presude Sejdić-Finci i prava Roma i Jevreja u izbornom procesu najbolje riješiti formiranjem posebne, ekskluzivne hrvatske izborne jedinice, ili kako on kaže, a Bakir Izetbegović za njim ponavlja – rješavanjem „hrvatskog pitanja“.

Naš cilj mora biti ukidanje RS-a jer se radi o entitetu koji nastao zločinom genocida, i u kojem se i poslije ratnih sukoba permanentno, sistematski nastavlja politika genocida nad bošnjačkim narodom, kroz drastičnu diskriminaciju, nasilnu pravoslavizaciju i srbizaciju. Zbog još uvijek prisutne podaničke svijesti kod određenog broja Bošnjaka ćemo čuti mišljenje kako je to nemoguće provesti. Vidite, ako je riječ o srpskoj politici, a svi su tu uključeni – i Dodik, i Ivanić, i Bosić, oni će jasni iskazati da im je cilj prvenstveno što veća samostalnost RS-a, a na kraju i čin otcjepljenja tog entiteta od države Bosne i Hercegovine. Bošnjački predstavnici su toliko inferiorni u političkom smislu da se boje čak i kazati da je ono što je nastalo na genocidu nelegitimno i, po međunarodnom pravu – nezakonito. Iako su zločini genocida vrlo dobro dokumentovani, mi se bojimo da kažemo otvoreno da treba ukinuti RS.

Ako ne definišemo naše političke ciljeve nikada ih nećemo ni postići. Ako ne znamo kud idemo ili kuda nas naše vođe vode, ne možemo nigdje stići. Mi nismo ni svjesni, ali 20 godina tapkamo u mjestu – u djelovanju koje ne predstavlja nikakvu politiku. Kažu: trebamo sačekati da Srbi i Hrvati zavole BiH ili da nas prime u EU i NATO, trebamo samo biti mirni i saburati. Riječ „sabur“ nije da trpiš i da ćutiš, nego da budeš strpljiv dok ostvaruješ svoje interese u borbi u kojoj si aktivan, da istraješ i ostvariš svoje ciljeve. Da nam danas dođe neko posebno politički moćan iz međunarodne zajednice i pita bošnjačke političare šta oni žele, vjerujete mi da neće znati šta da im kažu. Tražili bi novac, jer njih većinu i najčešće zanima samo finansijski aspekt politike – i to je jednostavno korupcija i kriminal.

Novo ustavno uređenje BiH mora biti zasnovano na međunarodnim standardima i konvencijama i obezbjeđenju punih ljudskih prava i sloboda za svakog građanina BiH na svakom pedlju zemlje, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Krajnje je vrijeme da BiH izbaci iz svog ustavno-pravnog sistema komunističke floskule o konstitutivnosti naroda, koje ne postoje ni u jednom Ustavu bilo koje zemlje na svijetu, niti u bilo kom leksikonu ili enciklopediji pravnih termina.

Zabluda je da se BiH čuva na Kozijoj ćupriji ili na padinama Majevice

Ismet Isaković: Događanja nakon napad na policijsku stanicu u Zvorniku – policijsku akciju „Ruben“ i teror nad Bošnjacima povratnicima u genocidnu RS u okviru Dodikovog „rata protiv terorizma“ – doživjeli smo kao bolno ovodunjalučko/ovosvjetsko otrežnjenje. Mnoge maske su pale, dogodile su se brojne neobjašnjive situacije. Bosna i Hercegovina kao da je kapitulirala onoga dana kada je obilježen Dan žalosti na teritoriju cijele BiH za policajcem koji je sudjelovao u srebreničkom genocidu. Kakvo je Vaše mišljenje?

Sejfudin Tokić: To je najbolji primjer podaničke svijesti prisutne u glavama naših rukovodilaca. Tada je Denis Zvizdić incident u Zvorniku nazvao terorističkim djelom i „pucnjem u državu“, a njega su slijedile i mnoge druge institucije entiteta i države, dok je, recimo, američka administracija to definisala nerazjašnjenim incidentom. Na bazi tog incidenta proglašen je Dan žalosti – i mi smo u Federaciji, kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini žalili tog pripadnika MUP-a RS-a koji je jedan od 400 registrovanih pripadnika koji su učestvovali u akcijama u ratu u kojima je počinjen genocid. Ostalo je bolno to da se čak nije smjelo ni upitati da li je bilo potrebe da se ubije i kako je ubijen čovjek po imenu Nurudin, čijeg su oca takođe ubili pripadnici MUP-a RS-a strijeljanjem, samo zato što je Bošnjak.

Tada je uspio efekat srpske propagande i laži jer je prije par dana potvrđeno da rahmetli Nurudin prilikom pucnja u policajca nije uzvikivao „Allahu ekber“, nego opsovao policajcu. Podaničku svijest bošnjačkih predstavnika policija RS-a je iskoristila i poveli su hajku na sve što je bošnjačko, upadali u naselja gdje žive Bošnjaci i tom prilikom upotrijebili prekomjernu silu. Maskirane jedinice MUP-a RS-a su ulazile u naselja, kao i tokom rata što su ulazili u ista sela, a poruka je bila: „Evo nas, mi smo tu i nastavit ćemo klati!“ A takve poruke se svakodnevno šalju i ispisuju po ogradama džamija u RS-u, bošnjačkim kućama, izgovaraju na svadbama, proslavama matura, tokom postrojavanja četničkih jedinica svakog 15. februara za Krsnu slavu četničkog ravnogorskog pokreta…

To su bili dani poraza bošnjačke politike i sramne uloge ćutanja, koja je koštala skupo pripadnike našeg naroda. Od 31-og uhapšenog, njih su 27-orica bili pripadnici Armije Republike BiH i lideri povratka u ta mjesta. Policija u RS-u je upadala u mjesta i pitala zašto su naše majke pokrivene, uzimali su kao dokazni materijal za terorizam Kur'an, Takvim, zastave Saudijske Arabije i Irana, a naši političari su to šutke posmatrali. Nisu posjetili naše ljude u RS-u. Time su pokazali svo svoje licemjerstvo, ali i kako ih Bošnjaci u RS-u uopšte ne interesuju, iako ti Bošnjaci predstavljaju posljednju liniju odbrane na pola teritorije Bosne i Hercegovine. Te porodice u okolini Foče i Banja Luke, Nevesinja i Trebinja, Zvornika i Vlasenice, Bijeljine i Doboja čuvaju Bosnu i Hercegovinu. Zabluda je da se BiH čuva na Kozijoj ćupriji ili na padinama Majevice – i te zablude smo skupo platili tokom agresije i genocida od '92. do '95.

Ismet Isaković: Tih dana došli smo gorkog saznanja o nemoći bošnjačkih političara, o katastrofalnoj kadrovskoj strukturi u npr. SIPA-i, o brojnim ratnim zločincima u policijskim strukturama, o tome da je bosansko-hercegovačka zastava s ljiljanima „izvan zakona“ u genocidnoj tvorevini zvanoj Republika Srpska... I Vi ste uhapšeni u Banja Luci. Zašto? U kojoj fazi je sudski proces vezan uz Vaše hapšenje?

Sejfudin Tokić: Proteklih dvadeset godina ljudi koji obavljaju funkcije i zastupaju bošnjački narod u RS-u su ili direktno u funkciji srpske politike, ili su korumpirani i konformistički nastrojeni kadrovi koji ne žive u RS-u, nego u Tuzli, Vogošći… Duraković je prvi načelnik Srebrenice koji živi u tom gradu. Reisu-l-ulema je jedne prilike rekao da su bošnjački političari saučesnici 20 godina ekstremne diskriminacije koja se provodi nad Bošnjacima u RS-u. Osjetio sam potrebu da na vlastiti način pokušam ukazati na diskriminatorski i pročetnički obrazovni sistem u RS-u. Učenici iz zvaničnih udžbenika uče da je RS nastala 9. januara 1992. godine, a Bosna i Hercegovina u decembru 1995. – i to tako što je RS ugradila svoj suverenitet u Republiku BiH. Ti udžbenici nesmetano su u upotrebi i mnoge generacije su iz njih učile.

22. maj je historijski važan dan, koji može biti i Dan državnosti BiH, jer je toga dana 1992. potvrđena državnost Bosne i Hercegovine, primljeni smo u Ujedinjene nacije. Imao sam veliku potrebu da taj značajan datum i događaj proslavimo u RS-u brojnim manifestacijama, ali sam na kraju odustao od masovnih skupova koje smo odgodili upravo zbog ukupne situacije koja je nastala nakon nerazjašnjenog incidenta u Zvorniku. Održao sam samo press konferenciju u Banja Luci držeći zastavu s ljiljanima i želeći pokazati da smo pod tom zastavom primljeni u UN i sa Ustavom bez entiteta. Poslije toga sam uhapšen sa nevjerovatnim kvalifikacijama, koje je Dodik tada izrekao, govoreći da moje pojavljivanje sa zastavom pokazuje da sam aktivista ISIL-a. To pokazuju da sve što nije u skladu sa interesima RS-a okarakterišu kao ekstremnu politiku. To je propaganda po uzoru na Goebbelsa – više puta ponavljana laž postaje istina.

Demonstrirali su silu u tom entitetu prema meni koji se borim za istinu. Sud je čak potvrdio optužnicu i meni uskoro treba biti organizovano suđenje, uz moguću kaznu od 3 do 15 godina zatvora. Ja ću biti prvi čovjek kojem se sudi da je rušio ustavni poredak i izazivao vjersku i rasnu mržnju. To nisu bili niti četnici, niti Dodik, niti oni ljudi koji su iscrtali Bošnjaku u RS-u četiri „S“ na glavi – to sam ja. To može biti i kompliment.

Zastavu sa ljiljanima oni smatraju opasnošću. To dovoljno govori o tome koliko mi danas možemo govoriti o RS-u kao o mjestu gdje cvjeta neofašizam i gdje se provodi diskriminacija bošnjačkog naroda sa svim pritiscima srbizacije i pravoslavizacije, gdje se čak zabranjuje i pokušava sudski kažnjavati isticanje zastave BiH i Republike BiH.

Nama je potrebna nova bošnjačka politika koja će eliminisati podaničku svijest

Ismet Isaković: Prije Općih izbora 2014. godine zajedno s obitelji preselili ste se u Banja Luku. Što ste željeli postići i kakvu poruku poslati?

Sejfudin Tokić: Svako razmišljanje Bošnjaka kako će pravljenjem ustupaka, ćutanjem i izbjegavanjem da se iznosi istina na određen način otvoriti prostor da država bude sačuvana je – vrlo pogrešan. Srpsko-četnički mentalni sklop je da ide dokle može. Ako trpiš, srpsko-četnička će pojačati torturu. I iskustva iz perioda rata su pokazala, tamo gdje nije pružen adekvatan otpor, počinjen je i najveći genocid i najveći progoni i stradanja. Bošnjačka politika već niz godina ima ljude koji se spram pozicije Bošnjaka u RS-u ponašaju kao nojevi, zagnjurenih glava u pijesak. I ništa ne vide.

Kada sam odlučio da se preselim u Banja Luku sa porodicom rekao sam da je jedan od strateških ciljeva bio da Bošnjake u tom entitetu vratim u politički život, kako bi postali bitan i utjecajan faktor u procesima odlučivanja. Bošnjaci tamo u smislu politike ne postoje. Postoje oligarhije i pojedinci koji se pod maskom bošnjačkih predstavnika bogate i veoma komforno žive. Pri čemu je pozicija Bošnjaka sve teža i teža, i pri čemu Bošnjaci u političkom smislu iščezavaju u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Vi danas imati drastični primjer potvrde ovoga što govorim kroz sudbinu nane Fate i nezakonito izgrađene crkve u njenoj avliji. Umjesto da rješavaju pitanje ilegalne izgradnje crkve na zemljištu nane Fate, jedan dugogodišnji tzv. bošnjački predstavnik za interese Dodikove oligarhije kažu da je nagovarao nanu Fatu da proda zemljište. Danas je taj čovjek potpredsjednik RS-a iz reda bošnjačkog naroda i uredno živi u Tuzli.

Imate i niz drugih ljudi koji su tamo decenijama u ime našeg naroda u institucijama entiteta i oni su saučesnici pozicije u kojoj su Bošnjaci tamo građani drugog reda, i gdje kada ulaze u školu prolaze pored ikone Svetog Save, gdje je broj zaposlenih Bošnjaka minimalan, i daleko ispod procenta koji mi trebamo imati i u obrazovanju, opštinama, entitetu, policiji. Bošnjaci ne postaju manjina u RS-u jer procentualno raste broj Bošnjaka u tom entitetu, ali u političkom smislu je njihova pozicija toliko teška da ne postoji narod u Evropi nad kojim se provodi tako drastična diskriminacija. Ne mogu nazivati svoj jezik bosanskim, konstantno im se negira i osporava nacionalni identitet, kao i samo postojanje države Bosne i Hercegovine.

Ismet Isaković: Početkom 2015. godine Bošnjaci su doživjeli jedan od težih udaraca kada su njegovi predstavnici usvojili Zakon o javnom redu i miru u Narodnoj skupštini RS-a. Kako komentirate takvo ponašanje bošnjačkih političara u genocidnoj tvorevini?

Sejfudin Tokić: Radi se o Zakonu o javnom redu i miru u RS-u koji je omogućio MUP-u RS-a i pravosudnim organima RS-a da krivično gone Bošnjake čak i zbog statusa na društvenim mrežama. Takvi zakoni postoje još samo u totalitarnim režimima. Taj zakon nas ustvari vraća u daleka vremena verbalnog delikta. Za takav zakon su glasali i bošnjački političari, a desetine Bošnjaka je poslije toga uhapšeno na bazi tih zakonskih rješenja. Tadašnji poslanik u Narodnoj skupštini RS-a i danas aktuelni ministar Adil Osmanović neumjesno je hvalio i preporučivao usvajanje navedenog zakona – i upravo glasovima bošnjačkih predstavnika on je i usvojen. Njegova odgovornost kao predsjednika Kluba, kao i drugih poslanika je neupitna zbog maltretiranja i torture kojoj su kasnije izloženi pripadnici našeg naroda.

Ismet Isaković: „Slučaj Zvornik“ je bio i prošao. Indikativno je da javnost još nije vidjela snimku nadzorne kamere s policijske stanice. Na djelu je intenzivna medijska zamjena teza, pri čemu žrtva postaje dželat. Stalno se potencira pitanje tzv. islamskog ekstremizma i tzv. vehabija, a o Ravnogorskom četničkom pokretu, koji je itekako aktivan – niti riječi. Možete li nam našim čitateljima nešto više reći o otvorenim i ponosnim sljedbenicima četnika Draže Mihailovića?

Sejfudin Tokić: Nakon sudskog procesa i rehabilitacije Draže Mihailovića mi kao narod smo morali, a još uvijek nije kasno da se to uradi, pokrenuti novi sudski proces. Imamo dokumentaciju da se taj proces ponovo provede donese presuda za zločine i genocid koje su četničke jedinice počinile nad Bošnjacima. I današnja oficijelna politika u RS-u je pročetnička politika. Za vrijeme moga hapšenja u prostorijama MUP-a RS-a vidio sam da ne postoji grb Bosne i Hercegovine, čak ni RS-a, nego samo četnička i pravoslavna obilježja. Tako se promoviše pravoslavlje i četništvo, koje je prisutno i vidljivo na svim svečanostima. Pokušavaju da Bošnjacima nametnu vrstu kolektivne krivice kroz tzv. vehabije i slučajeve terorizma, pri čemu ne postoji realno utemeljenje za takvo nešto.

Bilo gdje da se desi nešto, evo ovaj slučaj iz Parizu, kvazi intelektualci kod Bošnjaka su osjetili veliku potrebu da se izvinjavaju zbog toga. Ne znam zašto se oni izvinjavaju za nešto što naš narod nikada nije zagovarao. U 15. vijeku Jevreji od krstaških pogroma nisu iz Španije pobjegli ni u Njemačku, ni i u Francusku – nego kod Bošnjaka u Bosnu. Nismo mi rušili ni crkve, ni sinagoge tokom rata, nego smo rizikujući živote krpili te crkve. Ta vrsta podaničkog mentaliteta kulminirala je i sa Mevlidom Jašarevićem u Sarajevu, državljaninom Srbije koji je napao Ambasadu SAD-a. I umjesto da uputimo protestnu notu Srbiji, mi se upetljavamo u neko izvinjavanje. Kada pobijedi neki atletičar iz Sandžaka na nekom međunarodnom takmičenju onda je on srpski sportista, a kada Mevlid iz Srbije počini teroristički napad – onda je naš, bosanski.

Moramo biti svjesni da u slučaju novih genocida i novih pogroma, ni oni što se izvinjavaju neće dobro proći. Samo zato što su nosili identitet bošnjačkog naroda, političkog faktora koji ima intenciju očuvanja Bosne i Hercegovine, i ateisti i pripadnici bilo kojih stranaka ili političkih orijentacija su u periodu '92.-'95. nemilosrdno klani i najsvirepije ubijani.

Nama je potrebna nova bošnjačka politika koja će eliminisati podaničku svijest, politika koja će iz škola potpuno na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine izbaciti Njegošev „Gorski vijenac“, djelo u kojem se vrijeđa islam i muslimani, djelo koje širi mržnju čak više i od „Mein Kampfa“. Prethodne generacije su tjerali da napamet učimo „stihove“ iz djela koje promoviše genocid nad Bošnjacima-muslimanima. Ja čvrsto vjerujem da se rađaju nove generacije Bošnjaka koji će zaustaviti takve trendove. Bošnjaci se sve više okreću sebi i Bosni, svojoj tradiciji i kulturi, shvatajući da je Bosna i Hercegovina njihova država i da je sudbina te države isključivo u rukama bošnjačkog naroda. To je najvažnije, a uvijek će u srpskom narodu biti četničke i velikosrpske politike.
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#5 Re: Intervju

Post by Haman »

Nastavak

Image

Aleksandar Vučić je samo jedan u nizu vještih manipulatora

Ismet Isaković: Prije nekoliko mjeseci obilježena je 20. godišnjica srebreničkog genocida. Kako komentirate dolazak srbijanskog premijera Aleksandra Vučića na dženazu u Potočare, navodni „atentat“ i inicijativu za uspostavom i zajedničkim obilježavanjem „Dana sjećanja na sve žrtve“?

Sejfudin Tokić: Oni koji su pozvali Vučića u Srebrenicu kao da su gurnuli prst u oko vlastitom narodu. Bio sam na dženazi, i nisam sreo nijednog Bošnjaka koji je bio zadovoljan što je Vučić tamo došao. Njemu tamo sigurno nije bilo mjesta. To je bio naivan politikantski potez. On je istjeran odatle, a da li je bilo pokušaja atentata, u to ne vjerujem. A ne znam ni koliko je sam želio da isprovocira taj incident, ali je svakako to učinio samim dolaskom. Vučiću nije mjesto u Srebrenici sve dok ne prizna genocid, i ne pokaje se, i ne zatraži oprost u ime srpskog naroda. Došao je sa parolom da dolazi ponosno. Sa kakvim to ponosom? Čak se nije ni naklonio žrtvama. U jednoj emisiji u jesen 2007. na TV OBN, u kojoj smo zajedno učestvovali, sam je svjedočio da je kao četnički dobrovoljac učestvovao u opsadi Sarajeva i borbama na Jevrejskom groblju, a time i da je Srbija vršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Danas govori o pomirenju, kao da su se Bošnjaci sa nekim svađali, a ne bili izvrgnuti zločinu genocida i najvećim zločinima koju novija historija Evrope i svijeta poznaje.

I on se sada se pojavljuje kao osvjedočeni četnik iz tog vremena koji ni danas, i pored presuda Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala, ne priznaje genocid, a traži da mu vjerujemo. Ja mislim da na tu vrstu naivnosti ne smije niko da pristane među Bošnjacima, bez obzira na funkciju koju obnaša. Nastavak te podaničke svijesti je primjer Ćamila Durakovića koji sada govori da će tražiti od Vučića da se Srebrenica proglasi Distriktom. On to očekuje od Vučića koji se nakon svakog sastanka u BiH sastaje sa Dodikom, pri čemu traži da se ingerencije vrate RS-u i govori o Bosni i Hercegovini i RS-u kao dvije države, usuđujući se da proslavlja 9. januar, Dan početka genocida na teritoriji BiH, i pored konačne odluke Ustavnog suda BiH.

Aleksandar Vučić je samo jedan u nizu vještih manipulatora, kao što je nekada bio Mladić koji je dijelio čokolade djeci koje je nakon nekoliko sati pobio. To je prepoznatljiva metoda kontinuiranih laži. I sam Dobrica Ćosić, tzv. otac srpske nacije, puno puta je kazao da je laž u suštini bića svakog Srbina i da je laž održala Srbe u životu. Nažalost, neki naši politički predstavnici nisu još svjesni toga ili pak ne žele da vide realno stanje koje nas je snašlo.

Ismet Isaković: Govorili smo o intenzivnoj zamjeni teza. Kako se oduprijeti stigmatiziranju bosansko-hercegovačkih muslimana, Bošnjaka, i to zbog pojava terorizma u svijetu čiji uzroci i motivi nisu u BiH, niti su u vezi s Bosnom i Bošnjacima? Kako se obraniti od fenomena izmišljanja tzv. islamskog terorizma ili bošnjačkog ekstremizma?

Sejfudin Tokić: Ako napravite analizu generiranja naziva „bošnjačkog ekstremizma“ i „islamskog terorizma“ u BiH, vidjećete da to najviše podstiču pojedinci koji niti pripadaju bošnjačkom narodu niti islamu. Najčešće su to isfrustirani ateisti koji su tokom popisa stanovništva bili „Eskimi“, „građani“, „ostali“ i sve drugo, a samo ne Bošnjaci. U mnogim medijima je to postalo popularno, i oni stalno vide opasnost među Bošnjacima. Ne žele da priznaju da je i BiH veći broj srpskih četničkih jedinica otišao na ukrajinsko ratište nego što je otišlo ovih na sirijsko ratište. Četničke i fašističke pjesme i planovi o klanju se mogu čuti svugdje, a u Višegradu se prodaju suveniri napravljeni od drvenog noža na kojem piše „ovim su nožem klali Bošnjake i Turke i opet će“. A naši kvazi intelektualci vide samo ekstremiste među Bošnjacima, ne shvaćajući šta se dešava u RS-u gdje Bošnjaci žive stalno u strahu – i kako pred počinak svako veče drže sjekiru iza vrata u pokušaju da se zaštite ako bi im zatrebala. Mi uporno govorimo o opasnosti „islamskog terorizma“, i zato su krivi naši ljudi koji o tome govore, čime nanose štetu svome narodu, ali i državi Bosni i Hercegovini.

Bosna i Hercegovina je danas vrlo dobro pokrivena obavještajnim službama stranih zemalja – i ako ti ljudi ne vide toliku opasnost u BiH od terorizma, zašto mi to sami proizvodimo i sami sebe optužujemo za nešto što naš narod odbacuje i ne podržava!? Česta spektakularna hapšenja uz prisustvo TV-kamera, najčešće nevinih ljudi od koji većina budu vrlo brzo puštena, ali bez kamera, ima za cilj sataniziranje Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine. To neprijatelji smišljeno i sa jasnim ciljem rade.

Ismet Isaković: Nedavno je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović sazvao sastanak 37-orice bošnjačkih čelnika koji su usvojili zajedničku izjavu o terorizmu. U njoj nije bilo niti jedne riječi upućene državnim organima kojima bi se zahtijevala zabrana djelovanja četničke ravnogorske paravojske. Stalno smo u defanzivi. Vaš komentar?

Sejfudin Tokić: Nisam bio pozvan, niti sam bio prisutan na tom sastanku – i iskreno mi je drago zbog toga. Umjesto strateških razgovora i dogovora o važnim pitanjima i iskušenjima pred kojim se nalazi nas narod i država, sastanak je protekao u tonu izvinjavanja prisutnih zbog navodnog „islamskog terorizma“. Ta vrsta inferiornosti je zabrinjavajuća i samo ohrabruje ekstremne četničke i ustaške politike u procesu razgradnje države Bosne i Hercegovine i potčinjavanja bošnjačkog naroda.

Obrazovanje u RS-u i u tzv. Herceg-Bosni nosi opasnost podjele države BiH

Ismet Isaković: Prije godinu dana na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca „Krug 99" izjavili ste kako je u RS-u prisutna „drastična diskriminacija pa i svi elementi pokušaja nasilne pravoslavizacije i srbizacije“. Možete li nam pobliže objasniti o čemu se radi?

Sejfudin Tokić: Udžbenici u RS-u u osnovnim školama pa do fakulteta su obilježeni srbizacijom i pravoslavizacijom. Kažu da Pravni fakultet u RS-u ne može niko završiti ako tokom polaganja ispita ne govori o RS-u kao o samostalnoj državi. A svaka knjiga geografije u osnovnoj školi govori s kim graniči RS i koje su srpske rijeke. Naša djeca su prinuđena da farbaju jaja za Vaskrs. Nekako u čitavom životu i javnom prostoru RS-a, kulturi i u medijima dominira pravoslavlje, gdje se ne može se nijedna javna ustanova izgraditi, a da ne dođe pop i ne provede vjersku proceduru. U jednoj takvoj situaciji oni nama govore o potrebi da mi budemo sekularno društvo i da islam ne inkorporiramo u društvene tokove. U manjem BH entitetu nema Dana škole, nego krsne slave, Opštine i Gradovi nemaju svoje dane nego pravoslavne krsne slave, a u Banja Luci Šehitluci se pokušavaju preimenovati u Srpske toplice, Mejdan u Obilićevo… Policija koja bi trebala zapošljavati i štititi sve građane, bez obzira na naciju, ima svoj dan kao, opet, pravoslavnu krsnu slavu.

Na djelu je nasilna pravoslavizacija u RS-u, koju su neki bošnjački predstavnici prihvatili. Sve ovo u krajnjoj instanci pokazuje da je nemoguć opstanak RS-a. Takva RS ne može opstati u Bosni i Hercegovini jer je strogo koncipirana na pravoslavlju i na parolama fašizma – jedan teritorij, jedna vjera, jedan vođa... Zanimljivo je da institucionalnu pravoslavizaciju u RS-u više uočavaju i osuđuje Vatikan, nego predstavnici bošnjačkog naroda u kulturnim, vjerskim, političkim i akademskim strukturama.

Ismet Isaković: U svjetlu nasilne pravoslavizacije i srbizacije, te negiranja bošnjačkog naroda i bosansko-hercegovačke državnosti, kako ocjenjujete napade na akademika Dževada Jahića zbog Rječnika bosanskog jezika, kao i stav Akademije nauka i umjetnosti BiH po tom pitanju?

Sejfudin Tokić: Napadi na akademika Jahića od strane nosilaca velikosrpske politike, a posebno od predstavnika SANU, najbolji je pokazatelj da on radi vrlo važne poslove na afirmaciji bosanskog jezika i bošnjačkog identiteta, što ima za krajnji cilj očuvanje države Bosne i Hercegovine. Bez bošnjačkog naroda nema ni Bosne i Hercegovine, jer su oni kičma države. Time ne želim umanjiti značaj doprinosa i drugih pripadnika naroda u zemlji koji su dali mnogo za njeno očuvanje. Međutim, atak na akademika Dževada Jahića pokazuje opravdan strah srpskih šovinista da Bošnjaci sve više imaju ljude koji pokreću procese jačanja nacionalnog identiteta nakon 100 godina negiranja i naziva naroda i jezika.

Moramo shvatiti da te procese nacionalnog osvješćavanja u prvoj fazi ne mogu voditi mase, nego grupe i pojedinci. Dobio je podršku od svih relevantnih bošnjačkih grupa i istinskih intelektualaca i svih patriota naše zemlje. Reakcija velikosrpskih krugova i jačina brutalnog napada na ličnost i djelo akademika Jahića može pomoći da se neki „uljuljkani“ Bošnjaci, koji su možda imali neke svoje iluzije, konačno osvijeste.

Ismet Isaković: U posljednje vrijeme znatno intenziviranom „puzajućem nestajanju Bosne“ i dezintegrativnim procesima po nacionalnim šavovima obrazovanje ima veliku ulogu. U RS-u i tzv. Herceg-Bosni djeca uče na srpskom i hrvatskom jeziku, i to po srpskom i hrvatskom nastavnom programu. Kakvu opasnost nosi takav obrazovni sustav?

Sejfudin Tokić: Obrazovanje u RS-u i u tzv. Herceg-Bosni nosi opasnost podjele države BiH. Možemo se zapitati kakvo je obrazovanje i u našim sredinama, gdje su dominantno Bošnjaci? Tako, na primjer, u Sarajevu djeca nemaju gdje naučiti ili čuti u školama nešto o genocidu nad Bošnjacima, dok Velika Britanija u svojim školskim programima uvodi lekcije u kojima se uči o genocidu u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini.

Kako nam se ne bi ponovo desili genocidi potrebno nam je jačanje nacionalnog identiteta Bošnjaka, bolje obrazovanje Bošnjaka o vlastitoj historiji, kao i kompetentniji i obrazovaniji bošnjački političari sa moralnim dignitetom. Bez ovih pretpostavki rizikujemo da nam se desi nastavak genocidne politike. Ovo što rade negatori bosanskog jezika je sigurno nastavak politike genocida, i to ima sve elemente iste politike koju smo imali i tokom agresije.

Cilj osovine Dodik-Čović je stvaranje „trećeg entiteta“

Ismet Isaković: Što mislite o višegodišnjoj antibosanskoj osovini Milorad Dodik – Dragan Čović, svojevrsnim nasljednicima dvojaca Slobodan Milošević – Franjo Tuđman, odnosno Radovan Karadžić – Mate Boban? Da li je tzv. „treći entitet“ realnost ili samo san rušitelja Bosne? Neki ozbiljni politički analitičari smatraju da je hrvatski entitet na području BiH, zapravo, velikosrpski interes.

Sejfudin Tokić: Političko djelovanje Dodika i Čovića je danas sinhronizovanije i jedinstvenije nego u vrijeme Mate Bobana i Radovana Karadžića, ili iz perioda Miloševića i Tuđmana, ili Cvetkovića i Mačeka. I to zato jer je njihovo djelovanje obilježeno kumstvom u kriminalu i bogaćenjem, dok narod živi vrlo teško. Njihovo političko djelovanje je puno licemjerja kada Čović kaže da vodi bitku za prava hrvatskog naroda u Federaciji BiH. Potpuno je legitimno ga pitati: jesu li to Hrvati jednakopravni u RS-u? Otkud to licemjerje koje on ima? Ta licemjerna politika može proizilaziti iz nonšalantnog odnosa nekih bošnjačkih političara zbog njihovih ličnih vlastitih interesa ili nekompetentnosti.

Cilj osovine Dodik-Čović je stvaranje „trećeg entiteta“. Oni su podršku za takvu politiku čak izlobirali kod nekih međunarodnih krugova. Usvajanjem rezolucije u februaru 2014. u Evropskom parlamentu i čestim aplaudiranjem modernoj federalizaciji BiH ide se prema etničkoj podjeli države Bosne i Hercegovine, koja ima za krajnji cilj „palestinizaciju“ Bošnjaka. Nakon popisa stanovnika koji je pokazao da je preko 53% Bošnjaka na teritoriju BiH, oni su ubrzali projekat etničke podjele kako bi kazali – „može vas brojčano biti više, čak i apsolutna većina, ali ćete imati ograničen teritorij“. Pritom će Srbi i Hrvati imati ekskluzivni teritorij, što je ništa drugo nego ostvarivanje projekta i dogovora Miloševića i Tuđmana iz Karađorđeva 1991. o podjeli i uništenju Bosne i Hercegovine.

Ismet Isaković: Dobro poznajete Milorada Dodika. Da li je on nacionalista, šovinista ili pragmatični pljačkaš koji srpski nacionalizam koristi kao zaštitu za svoje prljave poslove? Kakvu mu budućnost predviđate?

Sejfudin Tokić: Imao sam priliku da se u nekoliko susreta upoznam sa Slobodanom Miloševićem. Bilo mi je jasno da se uopšte ne radi o nacionalisti i šovinisti, nego čovjeku koji je maksimalno koristio pravoslavlje i nacionalizam za opstanak na vlasti i u vršenje vlasti. Mislim da i Dodik ima sličan put, vjerovatno i kraj.

Ono što je danas istina jeste da je Dodik najviši rangirani protagonista velikosrpske četničke politike i miljenik Pravoslavne crkve, koja predstavlja jezgro kontinuirane proizvodnje i stimulisanja genocidne politike nad Bošnjacima, čiji su sveštenici ispraćali i blagosiljali jedinice koje su kretale u genocide. Dodik je danas ekonomski moćan ne samo zbog malverzacija prema navodima mnogih, nego i zbog toga što on predstavlja sponu za krupne finansijske transakcije koje su imale sve karakteristike pranja novca ruskih i izraelskih krugova. Dodik postaje protagonista koji zagovara i pokušaj „ukrajinizacije“ BiH, on je protagonista ruske politike u ovom dijelu Evrope.

Sve to pokazuje da Dodik predstavlja ozbiljniju prijetnju evroatlantskom putu, kao i miru i stabilnosti u ovom dijelu Evrope. Nadam se da će vodeći protagonisti evropske politike i u Evropskoj uniji, ali i u zemljama u regionu, znati da sankcionišu Dodika, ali i njegovo nespornog saveznika Dragana Čovića.

Ismet Isaković: Slažete li se s Bakirom Izetbegovićem koji smatra kako nedavnom parlamentarnom odlukom o prekidu saradnje sa Sudom i Tužilaštvom BiH i Državnom agencijom za istrage i zaštitu (SIPA) „moćnici u RS-u brane sebe“?

Sejfudin Tokić: Dodik je sazvao sve političare u RS-u i definisao ciljeve otcjepljenja RS-a, a sve srpske stranke u RS-u su odbile ingerencije pravosuđa Bosne i Hercegovine na teritoriji RS-a. To bi ozbiljni političari trebali shvatiti kao čin otcjepljenja od Bosne i Hercegovine. Time je ustvari Bošnjacima i svim patriotima Bosne i Hercegovine zakazan rat. Nakon agresije na BiH i svih iskustava našeg naroda u proteklih 25 godina nikada ne smijemo prihvatiti i vjerovati da rata neće biti. Da bi Bošnjaci spriječili nove genocide i uništenje BiH, i da sačuvaju mir u ovom dijelu Evrope, najbolji i najsigurniji način jeste da budu spremni za rat. Bošnjaci ne smiju nikada više biti naivni i povjerovati u onu – „mirno spavajte, rata sigurno neće biti“.

Pred našim očima se rastače suverenitet i cjelovitost naše države, negira identitet i jezik našeg naroda

Ismet Isaković: Dobro upućeni u političke (ne)prilike u BiH govore kako se ništa ne odigrava bez odobrenja međunarodnih mentora ili tzv. međunarodne zajednice. Koji međunarodni faktori i čiji interesi stoje iza „federalizacije Federacije BiH“?

Sejfudin Tokić: Politička dešavanja u svijetu i u regiji puna su novih iskušenja za državu BiH i bošnjački narod. Globalno se govori o novom svjetskom poretku i krupnim promjenama u odnosima najmoćnijih subjekata svjetske politike. Zbog svega toga što hitnije mora doći do konsenzusa strateških odrednica bošnjačke politike koja bi uključivala sve Bošnjake, ma gdje živjeli na zemaljskoj kugli, i koja bi državu Bosnu i Hercegovinu definisala matičnom državom svih Bošnjaka. Očitu slabost i nekompetentnost bošnjačkih političara iskazanu posljednjih godina nasljednici politika projekata podjela i uništenja BiH pokušavaju iskoristiti za ostvarivanje svojih ciljeva, i to je logično. Ono što nije logično i što mora hitno prestati jeste ćutanje i mirno posmatranje izabranih bošnjačkih predstavnika kako se pred našim očima rastače suverenitet i cjelovitost naše države, negira identitet i jezik našeg naroda.

Bez obzira na konstelaciju ukupnih odnosa i procesa u svijetu, od kojih mnogi ne idu u prilog Bosni i Bošnjacima, važno je istaći da je sudbina države BiH više nego ikada u posljednjih 200 godina prevashodno u rukama bošnjačkog naroda.

Ismet Isaković: U svjetlu političkog stanja u BiH gdje tzv. međunarodna zajednica diktira igru, kako komentirate pitanje Sutorine koja je prepuštena Crnoj Gori? Mnogi smatraju da se radi o aktu veleizdaje. Po Vašem mišljenju koji su interesi u igri, možda oni vezani u pristupanje Crne Gore NATO-u? U tom slučaju što BiH dobiva?

Sejfudin Tokić: Prepuštanje Sutorine Crnoj Gori nije nikakav izraz osmišljene bošnjačke ili bosanske politike, niti čitav taj slučaj ima ikakvo drugačije značenje od hronično prisutne aljkavosti, nekompetentnosti, korumpiranosti i konformizma koji dominira u političkom radu naših predstavnika u sadašnjoj, ali i prošlim vladajućim strukturama. Pitanje Sutorine bjelodano je cjelokupnoj javnosti BiH pokazalo ne samo u kakvom se stanju nalazi naša vlast, nego i akademska zajednica, nevladin sektor i ukupno javno mnijenje. Način na koji prepuštena Sutorina Crnoj Gori otvara pitanje može li se desiti po sličnom scenariju da isti protagonisti bošnjačko-bosanske politike pristanu na druge još opasnije teritorijalne ustupke na uštrb cjelovitosti i suvereniteta države BiH!?

Kada su najprominentniji bošnjački političari poput Bakira Izetbegovića, Fahrudina Radončića, Željka Komšića ili Nermina Nikšića bili posljednji puta, recimo, u Trebinju, Zvorniku, Bijeljini, Foči, Višegradu, Nevesinju, Bratuncu, Prijedoru ili, još im bliže, u Sokocu, Han Pijesku, Vlasenici, Milićima…? U svim tim mjestima žive Bošnjaci, patriote ove zemlje koji bi ih voljeli vidjeti, da bar na trenutak odagnaju osjećaj da su ostavljeni sami, prepušteni srpsko-četničkoj politici.

Velikosrpska politika kroz historiju ima taktiku da pregovaraju o svemu što im ne odgovara

Ismet Isaković: Dali ste veliki doprinos u kampanji za Popis stanovništva u BiH 2013. godine. Kao predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda održali ste mnogo tribina, bili ste koordinator koalicije više od 100 nevladinih organizacija koje su organizirale i učestvovale u kampanji „Bitno je biti Bošnjak“. Prošle su preko dvije godine. Kako gledate na odugovlačenje s objavljivanjem popisnih rezultata? Da li su na djelu neke zakulisne igre?

Sejfudin Tokić: Oni koji su pokušali kroz milionske projekte maraka da zbunjuju bošnjački narod lažnim dilemama o tome kako će se Bošnjaci izjasniti – nisu uspjeli. Bošnjački narod se po tome pitanju dobro organizovao kroz kampanju „Bitno je biti Bošnjak“ koju sam ja inicirao. Mi na popisu sigurno imamo preko 53% Bošnjaka. I kad im nije uspio rezultat te kampanje koju su vodili protiv bošnjačkog naroda, oni više nisu zainteresovani da se objave rezultati popisa, iako su ranije govorili kako država ne može da funkcioniše ni dana, a kamoli godinama, ako se ne znaju rezultati popisa. Oni ne objavljuju rezultate popisa jer traže bošnjačke predstavnike koji su spremni da pregovaraju o broju popisanih Bošnjaka.

Velikosrpska politika kroz historiju ima taktiku da pregovaraju o svemu što im ne odgovara, pa čak i o našim imenima i nazivu našeg naroda i našeg jezika. Oni bi sada da uvode nova pravila igre, nove propise nakon što su vidjeli rezultate kako bi smanjili broj Bošnjaka, i to u mjestima najvećih zločina i genocida. Cilj je da one Bošnjake koje nisu uspjeli ubiti tokom rata, da ih sada administrativno ubiju. Ako neko na to pristane, onda su to protagonisti politike administrativnog genocida. Ja vjerujem da ne postoji Bošnjak koji radi konformizma želi da pristane da se ijedan Bošnjak, koji je uredno popisan u skladu sa Zakonom o popisu stanovništva, izbriše iz strukture stanovništva države Bosne i Hercegovine.

Ismet Isaković: Bili ste jedan od čelnika Stranke reformista, kasnijeg UBSD-a, koji se ujedinio sa SDP-om. Potom ste napustili SDP, kao i mnogi njegovi čelnici, poput Nijaza Durakovića, Mire Lazovića i drugih. Zašto se SDP nije mogao spasiti od ovog osipanja? Da li razlog samo autokratski Zlatko Lagumdžija ili je nešto drugo po srijedi? Kako danas vidite stanje socijaldemokracije u BiH?

Sejfudin Tokić: Komunistički pokreti su svugdje nespojivi sa socijaldemokratijom. Izvorna socijaldemokratija Švedske dugo je u svom statutu komuniste i fašiste smatrala najvećim protivnicima socijaldemokratije. Kod nas su se ortodoksni komunisti preko noći presvukli u socijaldemokrate i naravno da je to bila laž, prevara... Boljševički način djelovanja definitivno je kompromitirao socijaldemokratiju. Termini isključenja, brisanja iz članstva koji su dominirali i presuđivali u svim unutarstranačkim raspravama pokazali su da tzv. socijaldemokratija u BiH nema kapaciteta za demokratsko rješavanje političkih razlika i da kod svih tih tzv. socijaldemokrata, od Zlatka Lagumdžije, Mire Lazovića, Ive Komšića, Željka Komšića i Milorada Dodika, kada se pojave drugačija mišljenja i neistomišljenici, iz navedenih persona progovori komunistički, a vrlo često i boljševički mentalni sklop – što, da iskreni budemo, oni u većoj ili manjoj mjeri to prvenstveno i jesu.

Ono što je važno istovremeno istaći jeste da danas dominantna pitanja u našem društvu nemaju imperativ opredjeljenja za konzervativne, liberalne, socijaldemokratske ili druge političke orijentacije, kao što je to slučaj u stabilnim demokratskim državama i društvima. Dominantna pitanja sa kojima se mi suočavamo su pitanja opstanka države BiH i bošnjačkog naroda. U takvoj situaciji tzv. socijaldemokrati, nakon brojni kompromitacija u našoj zemlji, sve više djeluju kao sitni politički manipulatori usmjereni prvenstvena na bošnjački narod i sredine sa dominantnom bošnjačkom većinom, pojavljujući se sa pričom kako je nacionalno nebitno, a ateizam poželjan. U takvim okolnostima i sa takvom kadrovskom ponudom socijaldemokratija u BiH neće još dugo imati neke ozbiljne perspektive.

Ismet Isaković: Kako gledate na „pomirenje nepomirljivih“, odnosno koalicijski sporazum između SDA i SBB, odnosno Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića? Može li takav sporazum donijeti stabilizaciju unutarbošnjačkih odnosa i jačanje BiH?

Sejfudin Tokić: Oni nam moraju objasniti zašto su se uopšte svađali i sluđivali bošnjački narod. Imali su moćne medije iza sebe. Ja nisam mogao opstati od pitanja jesam li za Fahru ili za Bakira!? Rekao sam da nije istina što tvrde jedan za drugoga. Prije nekoliko godina su stalno zajedno pili kafu. Neka nam sada kažu zašto su se svađali. Bakir je rekao da su bile privatne nesuglasice među njima. Ali da čitav narod godinama trpi zbog privatnih interesa, to nije u redu!

Imat će i moju podršku ako onemoguće falsifikovanje rezultata popisa stanovništva, ako spriječe etničku podjelu države BiH – a to je projekat federalizacije BiH kako bi se navodno riješio slučaj Sejdić-Finci, čime bi se osigurao i treći entitet – te ukoliko ne dozvole da bilo ko manipulira genocidom koji je dokazan presudama sudova u Haagu. Sve su to pitanja na koja se mora jasno odgovoriti. A ako su se pomirili zbog privatnih pitanja, to onda nema puno veze sa narodom i državom.

Nova bošnjačka politika podrazumijeva afirmisanje jedinstva sudbine svih Bošnjaka u svijetu, gdje god se nalazili

Ismet Isaković: Koje su glavne smjernice Vaše doktrine koju podrazumijeva sintagma „nova bošnjačka politika“?

Sejfudin Tokić: Bitno je eliminisati podanički mentalitet, promovisati ciljeve stalnog podsjećanja na njegovanje kulture sjećanja na genocid i ne dozvoliti da bilo ko govori o bilo kakvim procesima normalizacije odnosa sa Srbijom bez priznavanja genocida nad Bošnjacima. Priča o pomirenju djeluje kao dječija priča, jer smo mi u Bosni i Hercegovini sistemski ubijani, džamije u RS-u su uništavane, sve izuzev jedne u okolini Mrkonjić Grada, naše majke i sestre sistematski su silovane i zlostavljane – i ne može se sada sve to svesti na svađu i potrebu da se nakon, tobože te svađe, pomirimo. Nova bošnjačka politika podrazumijeva afirmisanje jedinstva sudbine svih Bošnjaka u svijetu, gdje god se nalazili. Njihova perspektiva je vezana sa opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Nova bošnjačka politika zagovara ideju da se prestane sa štetnim politikama po Bošnjake.

Mnogi političari među Bošnjacima smatraju da mi trebamo ćutati i čekati, vjerujući da će se desiti da Srbi i Hrvati zavole Bosnu i Hercegovinu, kao što su je i prije voljeli. Drugi opet govore da nas EU i NATO prime, pa će čitav niz problema države i naroda biti ekspresno riješen. To što govore i jedna i druga grupa su puste želje. I ja želim da što više Hrvata i Srba zavoli Bosnu i Hercegovinu, i ja želim da BiH uđe u Evropsku uniju i NATO. To ne može biti bošnjački program, bošnjačka politika, to su želje, ali sa željama se ne može voditi narod. Moramo shvatiti sintagmu koju je ratni zločinac Karadžić rekao tokom suđenju u Haagu, a to je „da svaka baba i svaki djeda u najzabitijem selu znaju šta je srpska politika i srpska država“.

Ismet Isaković: Što Bošnjaci mogu očekivati od svoje pasivnosti i velikosrpske/velikohrvatske agresivnosti? Trebaju li se Bošnjaci u ime „mira u kući“ odreći zastave s ljiljanima, tekbira, bosanskog jezika, nacionalnih i vjerskih obilježja…?

Sejfudin Tokić: Ukoliko Bošnjaci iskažu volju da brane svoj identitet i svoju državu onda sigurno neće biti novog genocida. Ako Bošnjaci prihvate teze da ne treba politizirati žrtve ratnih zločina i genocida te kao da su ubijeni u elementarnoj nepogodi, ako ne budu njegovali kulturu sjećanja na zločine i genocid, znači da će doživjeti opet genocide i zločine. „Mir u kući“, stabilnost Bosne i Hercegovine i njen prosperitet, moguć je jedino ako Bošnjaci uvijek i na svakom mjestu, u svakoj prilici bezrezervno i bez kalkulacija brane simbole svog identiteta, a to su i zastava sa ljiljanima, i tekbiri, i bosanski jezik, naša kultura, tradicija, historija...

Ismet Isaković: Nalazimo se u presudnim vremenima. Bosansko-hercegovačke patriote obranile su cjelovitost i državnost BiH u ratu. Postoje li snage koje mogu sačuvati jedinstvenu BiH u miru i spriječiti „palestinizaciju“ Bosne i bošnjačkog naroda?

Sejfudin Tokić: Postoje snage među Bošnjacima koje su spremne da rade i da se bore za Bosnu i Hercegovinu. Ja sam tokom popisa stanovništva održao preko 200 tribina, učestvovao pred izbore u RS-u na 150 tribina, tokom promocije svoje knjige za dva i pol mjeseca održao sam 40 tribina... Mogu kazati da su sve te tribine bilo vrlo dobro posjećene, što pokazuje da unutar bošnjačkog naroda jača posebna snaga pojedinaca i grupa, koja će odigrati važnu i ključnu ulogu mimo političkih stranaka i odnarođenih oligarhija. Političke vladajuće elite su uglavnom bile izvan tih procesa. Mislim da bi oni koji danas žele da pristanu na ukrupnjavanje kantona i formiranje specijalnih hrvatskih federalnih jedinica doprinijeli etničkim podjelama. Nadam se da će odustati od takvih pokušaja jer to ni narod ne bi prihvatio. Siguran sam da će narod, koji se i u ratu odbranio od agresije, i ovaj put pobijediti u pokušaju političke agresije na Bosnu i Hercegovinu, u vrlo opasnim procesima za državu BiH i Bošnjake u kojima, nažalost, učestvuju i pojedini bošnjački političari.

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=70
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#6 Re: Intervju

Post by Haman »

Ovo kazivanje stavljam pod ovaj naslov, kazivanje koje zasluzuje paznju svakog covjeka , muslimana krcanina ili hriscanina . Iako se ovo tice samo muslimana jer im predavac govori o onome sto oni ne vide a trebali bi da vide, vazno je i za krscanje, jer im daje priliku da spoznaju bit islamskog ucenja primjenjenog na savremeni zivot, a sto muslimani ne vide, pa se priklanjaju prznim i nevaznim pricama. Ipak najbolje je da poslusamo kazivanje ovog vjerskog uglednika.

Hutba koja je izazvala veliki interes: O čemu raspravljaš ummete? (VIDEO)
Hutba koju je proteklog petka u Gradskoj džamiji u Zavidovićima održao prof. Izet ef. Čamdžić, izazvala je dosta pažnje

Image

Mnogi je, nakon što je kompletna objavljena na YouTubeu dijele po društvenim mrežama.
U upečatljivom govoru ef. Čamdžić otvorio je neka od najvažnijih pitanja za muslimane, kako u svijetu, tako i Bosni i Hercegovini.

NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate VIDEO.

smrdim/hutba-koja-je-izazvala ... ete-video/
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#7 Re: Intervju

Post by Haman »

A sad jedan intervju , svakako interesantan, intervju koji moze pokrenuti razmijenu misljenja, u smislu osporavanja ili podrzavanja iznesenih tvrdnji.

Senad Mičijević, 1999. – Vehabizam je sekta koja promovira ideologiju Saudijske Arabije
Prenosimo dio intervjua koji je derviš Senad Mičijević (1960-2013) dao tjedniku BH Dani u oktobru 1999. godine, onaj koji se tiče vehabizma i njihovog učenja

Image

Zbog čega vehabije doživljavate kao sektu?

Vehabizam je ideološko-politička grupacija koja se veze za učenje Abdul Vehaba, koji je djelovao u 18. vijeku. To je državna ideologija Saudijske Arabije, čiji je cilj služenje interesima porodice Ibn Sauda. Ta porodica, na bazi vlastite ideologije, ulaže enormne svote novca u profiliranje muslimana u svijetu. Njihov konačni cilj je da u raznim zemljama stvore infrastrukturu koja bi jednog dana, iz te kraljevske porodice, izabrala halifu svih muslimana svijeta. Neuspjeli pokušaj toga bio je 1930. godine, kada je kralj Abdul Aziz imao velike aspiracije da bude halifa na sveislamskom kongresu u Kudusu.
Vehabije se u svom učenju pozivaju na jednu kontraverznu ličnost – Ibn Tejmiju. On je doslovno tumačio Kur'an, tako da je jednom u Damasku izjavio: “Bog silazi s nebesa na zemlju onako kako ja sad silazim dolje” – i sišao je niz stepenice minbere.
Radi ilustracije navest ću još jedan primjer sirovog pristupa islamu, karakterističnog za vehabijsko učenje.
Abdullah bin Baz, rektor Islamskog univerziteta u Medini, izdao je šezdesetih godina ovog stoljeća fetvu da svakoga ko tvrdi da se Zemlja okreće oko Sunca treba proglasiti krivovjernim, što znači pogubiti.
Nema islamskog učenjaka niti autoriteta kojega vehabije nisu proglasile kjafirom.
Vjera, međutim, nije suhi postulat, bez dubinskog doživljaja, koji oni negiraju, te se čak i represivno odnose prema svakom ko emotivno doživljava vjeru, što je vidljivo prilikom hadža. Islamski autoriteti smatraju da su Meka i Medina okupirane jer se u njima zagovara i silom traži primjenjivanje učenja vehabijske sekte. Prilikom hadža, naprimjer, ni jednom alimu nije dozvoljeno da vazi. Postoje državni vaizi, govornici, koji onda budu prevođeni na nacionalne jezike. Čak se i muftijama, kao priznatim autoritetima, čija je riječ fetva, brani da na hadžu vaze.
Da bi znali procijeniti uticaj u stranim zemljama, ideolozi sekte vrše markiranje svojih sljedbenika brijanjem brkova, podvijanjem pantalona i zakrabuljivanjem žena. U Bosni stvaraju vlastitu infrastrukturu džamija, u kojima se zagovara i provodi ideologija sekte, s ciljem da se jednog dana osnuje zasebna vjerska zajednica.
Sljedbenici sekte mahom se regrutiraju iz reda asocijalnih porodica. Veoma često su to ljudi sa izraženim kompleksima, skloni da preko podaništva profiliraju nekakvu vlastitu originalnost i prepoznatljivost. Pogledajte samo šta su uradili od hadža, kao islamske obaveze.

Na šta konkretno mislite?

Mi smo hadž doživljavali na poseban, usuđujem se reći, ispravan način. Zašto? Naši ljudi su na hadž išli kad završe sve svoje obaveze. Nije, uostalom, hadž slučajno peta obaveza. Ovi su sve poremetili. Ljudi s prvog idu na peti šart. Prošle godine primao vitre, dakle milostinju – ove godine otišao na hadž jer mu je to neko drugi platio. Naši stari bez razloga nisu govorili da nema hadža iz tuđeg mala. Ne može drugi tvoje obaveze preuzimati. Doći ćemo, ako se ovako nastavi, da neko umjesto nas i namaz obavlja. Zamisli da ja sad kažem: hajde majko, kad si besposlena, klanjaj koji vakat za mene… Na šta bi to ličilo?
Kad smo već kod vehabija, moram naglasiti još nešto, u javnosti manje poznato – oni ženski orgazam smatraju grijehom. Imamo čak, ovdje u Bosni, i pojavu obrezivanja žena. Ljekari znaju za te pojave, ali mi nije jasno zbog čega šute.
Vidite, gdje su muslimani vijekovima živjeli izmiješani sa drugim vjerama – pojavom vehabijskih misionara dolazi do krvavih obračuna, pa čak i među samim pripadnicima islama. Jasno je da pet ljudi sa muslimanskim imenima može napraviti belaj u koji se, po prirodi stvari, uvuče čitava populacija.
Njihova minorna pojava tokom rata u Bosni razlog je da nam je, gdje god krenemo, potrebna viza. Na carinama pregled traje dugo. Bosanski muslimani su svugdje izloženi maltretiranju. Takvih problema nemaju Srbi i Hrvati. Mi plaćamo cijenu šačice tih “mudžahida”.
Eto, to je problem u ovoj zemlji koji niko ne pokušava ni sagledati, a on će biti izvorište naših problema u narednih trideset do pedeset godina. Jednostavno, kao građanin BiH, te musliman, nigdje nećete biti dobrodošli. Iscrpljivat će nas dokazivanje da nismo skloni terorizmu, a to će zaustaviti i povratak građana u zemlju.
Problem je u tome što se u svim sferama pokušava izvršiti arabizacija muslimana pod firmom islamizacije. To je vidljivo, ne samo u načinu ibadeta nego i unutar filozofije, arhitekture… cjelokupne duhovne nadgradnje.

Možete li Vaše tvrdnje potkrijepiti konkretnim primjerima?

Pogledajte samo kako, u režiji Visokog saudijskog komiteta, teče obnova naših porušenih džamija. To je vandalski odnos prema umjetnosti. Šta znači prekrečiti arabeske, što oni kao uvjet postavljaju da bi obnovili džamiju?
S nekoliko kanti “Jupola” oni zapravo uništavaju čitavu jednu tradiciju islamske ornamentike koja je krasila sve naše džamije. Zavirite unutar džamija, također ćete se iznenaditi. Mi nikada nismo imali problem sa održavanjem džamija, čak ni kada su one bukvalno bile prazne. Prostirki je uvijek bilo dovoljno, ali bez isticanja darodavca. Ovi, međutim, na svaku uvakufljenu stvar lijepe etiketu: donacija Visokog saudijskog komiteta.
Kur'an je jasan: dijelite i javno i tajno – ali vam je bolje da to činite tajno, pa hadis: što daje desna da ne zna lijeva. Dakle, nema hvalisanja kad se daje za opće dobro. U hajru je dozvoljeno nadmetanje, ali ne i isticanje.

Izvor: http://www.magazinplus.eu/clanak/senad- ... arabije-2/
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#8 Re: Intervju

Post by Haman »

PITIĆ: Radikalizam je tuđi proizvod istovaren u našu avliju!

Image

Odluka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, na čijem čelu je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, da do kraja februara u našoj zemlji budu zatvoreni svi paradžemati, dobra je i treba je podržati. IZ je zbog sebe, kontinuiteta rada koji je obilježen zalaganjem za srednji put i traganjem za najboljim rješenjima, zbog poslanja koje ima i odgovornosti prema narodu i državi BiH poduzela ovaj korak, kazao je u intervjuu za „Dnevni avaz“ Remzija Pitić, muftija goraždanski.

Mutfija Pitić ističe da nam je ovaj fenomen kao „tuđi proizvod istovaren u avliju, a nas niko nije pitao treba li nam to ili ne, želimo li to ili ne“.

Poduzeti korak

Šta će se dobiti ovom odlukom i hoće li ona, prema Vašem mišljenju, do roka biti provedena?

- Korak koji je poduzela IZBiH nije ni lagan ni jednostavan. U nekom smislu, mogli bismo kazati, nosi i određene rizike. Ali, gore od toga samo bi bilo da ovaj korak nije poduzet i da smo se ponašali kao da problem ne postoji. Neka svako radi svoj posao u skladu sa zakonom, našom tradicijom i interesima BiH.

Hoće li se ukidanjem paradžemata zaustaviti radikalizacija?

- Ne volim odgovarati na pitanja koja su formata šta bi bilo kad bi bilo. Mislim da se ta vrsta pitanja ne odnosi na Islamsku zajednicu i njen rad. IZ nije proizvela takvu vrstu problema i nikada u svojoj povijesti nije imala u našem narodu takvu vrstu izazova. Naš je narod, s manje ili više uspjeha, uvijek bio „širok“ i zato se nije ni mogla među Bošnjacima pojaviti ovakva vrsta „suženja“ svijesti i odnosa prema svijetu po osnovu vjere.

Ovaj fenomen je tuđi proizvod istovaren u našu avliju, a nas niko nije pitao treba li nam to ili ne, želimo li to ili ne. S druge strane, vrlo često su fakture za nečije postupke bile ispostavljane i IZ, i našem narodu, pa i BiH. Nakon što se završi dio ovoga procesa, mnoge stvari će biti jasnije, a neke od njih bi, "nakon dugog boravka u šumi, trebale izići na čistinu."

Dolazi odnekud

Odakle nam dolazi ta radikalizacija, iz Beča, s interneta...?

- To je puno dublja priča nego što naoko izgleda. U svakom slučaju dolazi odnekud. Dakle, nije odavde, nije od nas. Zbog čega i kome je to trebalo, za kakve interese i ciljeve, mi smo premali da bismo sve to znali. Tokom agresije na našu zemlju, kada su nam ruke bile svezane rezolucijama UN-a i kada je nad našim narodom učinjen genocid, taj isti svijet nam je, umjesto hljeba, soli i oružja kojim bismo branili gole živote, poslao ono zbog čega danas svi imamo problem.

Slabljenje našeg naroda i uništavanje njegovih institucija, pa time i institucije Islamske zajednice kao stoljetnog zaštitnika i čuvara autentičnog tumačenja islama i institucionalnog okvira za to tumačenje, nekima predstavlja problem.

Tu i takvu Islamsku zajednicu moramo čuvati zbog našeg mira, zbog naše budućnosti i budućnosti naše djece. I, naravno, mora se znati red. Mora se znati šta je čiji posao. Ko ima pravo da predvodi džemat, da organizira obavljanje obreda u džematu i tumači islam svome narodu.

Rješavamo problem koji nismo napravili

Zašto to radi Islamska zajednica, a ne država, očekujete li probleme. Zapravo, imali ih već?

- Mi to radimo zato što taj problem već postoji. Da ne postoji i da ga nismo dijagnosticirali, ne bismo to radili. Mi ćemo na kraju ove faze podvući crtu i znati faktičko stanje. I kazati da oni koji nisu unutar IZ rade po svome nahođenju, o svome trošku i na svoju štetu. Dakle, fakture se neće moći ispostavljati IZ. Država sa svojim aparatom, također, ima svoj dio posla i obaveze. A svima nam je cilj graditi bolje, sigurnije, normalnije društvo sutrašnjice.



- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/216023/pitic- ... pgjqd.dpuf
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#9 Re: Intervju

Post by Haman »

Jasna Šamić: Mahrama je simbol mračne ideologije i političkog islama
Intervju, DANI, 26.2.2016.
Image
Jasna Šamić

Novinarka DANA, Ajla Terzić: U Vašem tekstu Hidžab napisali ste da vas "demokrate" koje podržavaju modu donesenu saudijskim dukatima, danima nazivaju "modnom fašisticom sa Zapada"? Možete li objasniti o kakvim se napadima radi?

Jasna Šamić: Moj point de vue o ovom fenomenu, prvenstveno o sufizmu kao “paralelnom islamu”, iznijela sam u knjizi studija i ogleda, “Mistika i mistika” koju je nedavno objavio Buybook (nakon Plime u CG). Stav o problemu “mahrame” javno sam iznosila naročito kad je u bosanskim glasilima nastala poplava tužbalica o hidžabu (čije značenje, inače, nema nikakve veze sa maramom), i kada je predložena zabrana nošenja svih religijskih simbola u sudovima BiH. Odmah potom na društvenim mrežama sam dobila prijetnje muslimana, i “toleratnih” agnostika, od koji su me neki nazivali fašisticom. Najglasovitiji je bio profesor političkih nauka, Emir Džambegović koji mi je doslovno poručio da se “ponašam kao modni fašista”, i da moji stavovi odgovaraju “francuskom modnom fašizmu”. Da je u pitanju neka druga država, a ne ta u kojoj vlada zakon “kadija te tuži kadija ti sudi”, onda bih izvjesno dobila značajnu nadoknadu za ovakve klevete. Prava hajka, pak, uslijedila je nakon teksta u Oslobođenju i opširnijeg u e-novinama, od kada sam bukvalno bombardovana prijetnjama, klevetama, i najvulagrnijim porukama i fotomontažama, koje prevazilazile svu moju maštu. Takve vulgarnosti i pornografija koju mi šalju “pokrivene” vjernice i njihovi muški gurui, nisu dakle grijeh, ali pokazivanje kose jeste?!

Ajla Terzić: U istom tekstu pišete da BiH od "javnog nošenja marame", zapravo malo dijeli od klitoridektomije (obrezivanja žena), nakon čega slijedi”ukidanje slikarstva i muzike, zatvaranje laičkih škola, spaljivanje knjiga, i napokon pristajanje na cjelokupnu makabarsku ideologiju Daeša”. Radi li se ovde, po vašem mišljenju, o realnom scenariju ili o hiperboli kakva postoji u romanu Michella Houellebecqa Pokoravanje?

Jasna Šamić: Prvo, Houellebecqa ne volim kao pisca, ali je njegova knjiga Pokoravanje vrlo tačna. U njoj je jasno i duhovito pokazao da je islam muška religija, kao stvorena za mačoe kome mlade, pa i maloljetne, “pokrivene” žene treba da robuju; ta religija se sve više širi i ovdje katarsko-saudijskin parama. (Dovoljno je prošetati avenijom Champs Elysées pa se uvjeriti.)

Dalje, “mahrama” i način na koji se ona danas omotava oko glave nije bosanska tradicija. Vidite slike mojih predaka iz 19. v. i ženske nošnje tog doba. Ovakva mahrama je simbol jednog novog tipa islama, uvezenog i u Bosni direktno iz Saudijske Arabije, njihovim novcima. Tačnije, to je simbol jedne mračne idiologije, i političkog islama koji sve više uzima maha u cijelom svijetu, nimalo spontano, kako se kod nas tvrdi, nego prvenstveno dobro organizovanom propagandom.

Niko prema tome ne može poreći da su simboli, pogotovo ideološko-milantno-fašistički, nešto nevažno. Zamislite da se ja, ili neka sudinica u Sudu, iz pomodarnosti, revolta, religioznosti, isticanja identiteta, ili krajnje slobodarnosti koju propagiraju “pokrivene” žene i njihove glasnogovornice, pojavi sa kukastim krstom! Je li to bezazleno, čak i ako se misli na indijsku svastiku (koja kao jedan od najstarijih simbola na svijetu i na sanskritu znači ono sto donosi sreću)?

Drugim riječima, apsolutne slobode nema.

Daech se služi čisto nacističkim metodama manipulacije mladih ljudi (u pitanju su samo mladi!); počinje se sakrivanjem ženske kose, potom dolazi nikab, pa ekscizija (klitoridektomija), pa ukidanje slikarstva (“haram” u islamu), pa zabrana muzike (imam iz Bresta uči djecu da će se pretvoriti u krmke ako je slušaju), pa spaljivanje knjiga, najzad ustoličenje cjelokupne ideologije gdje prevladava glorifikacija smrti, pokoravanje muškarcu i mržnja prema Zapadu.

Ajla Terzić: Također, smatrate da mnoge Bosanke koje su protiv nošenja “mahrame”, kako pišete, to ne smiju javno da kažu.

Jasna Šamić: Vrlo je simptomatično što se ljudi, posebno žene boje ovih “pokrivenih” hanuma, ne samo da ih ne bi opužili za desničare, islamofobe, nedemokrate, nego je taj strah realan, budući da su mnoge od njih postale osione, arogantne, a ne libe se ni od fizičkog obračuna, prema svim onima koje ne misle poput njih (odnosno koji, za razliku od njih, razmišljaju). Mene zamalo nisu raščerupale u tekiji gdje me je šejh pozvao da prisustvujem zikru. Iz poštovanja prema mjestu i situaciji, i sama sam, naravno, stavila maramu na glavu. Kako ni u tekiji ženino mjesto nije kraj muškarca, ritualu sam prisustvala sa verande rezervisane za vjernice, iznad semahane. Pošto im se ne dopade moj jednostavan način “pokrivanja”, nekoliko “muslimanki” poče da me vuče za dva-tri pramena na čelu koja su izvirila ispod marame, tako snažno da vrisnuh od boli; šejh prekinu molitvu i posla gore mladog derviša da interveniše. On mi se obrati sa: “Profesorice, čast nam je da ste došli …”, i “smjerne” vjernice umuknuše i ostaviše me na miru.

Ajla Terzić: Vi već više od trideset godina živite na relaciji Sarajevo-Pariz. Kako se u posljednje vrijeme osjećate kada dođete u Sarajevo i u kom je trenutku, po vašem mišljenju, uticaj radikalnog islama postao očigledan?

Jasna Šamić: Sarajevske ulice sve manje naliče na evropski grad kakav je izgledao u 19.v., ili prije posljednjeg rata, a sve više na primitivnu provinciju, što je mnogo gore od sela, ovaj put na daleku saudijsku zatucanu zabit. To se vidi sa svepristunijim nikabima na ulici, ali i u nekim restoranima gdje za nevjernike nema mjesta za vrijeme Ramazana. Skandalozno je da se danas i u restoranima obavlja molitva, da su za klanjanje rezervisane određene prostorije, a čula sam da se to radi i na radnim mjestima. Luksuzne kafane, kao one, “Vatra” naprimjer, u posjedu su klero-mafije koja cjelu zgradu drži doslovno na mini, bespravno se proširivši u visinu i širinu; stanari su nemoćni. Važno je “selamati se” i “uslikati se” na džumi, kao i paradirati vjerskim simbolima; krasti je dopušteno u našem društvu. Zakon vrijedi za jedne, ne vrijedi za one na vlasti i bliske njima. U vezi s “mahramom”, nedavno je Izetbegović junior izjavio da “se ne može zabraniti nešto što je Bog naredio”. Toliku količinu arogancije, umišljenosti, i vlastitog osjećanja veličine, vidjeli smo već kod raznih diktatora koji su se poistovjećivali, ne samo sa državom, nego i sa Bogom i govorili u njegovo ime.

U Sarajevu, srećom, ima još uvijek i šarma i divnih ljudi, ima laičkih “elemenata”, stvarnih intelektualaca i talentovanih ljudi koji se bore za modernizaciju zemlje, ali su nemoćni, marginalizirani, jer ih vode polumismeni - koji su gori od nepismenih.

Ajla Terzić: U cjelokupnoj raspravi oko odluke VSTV-a BiH o zabrani isticanja vjerskih obilježja, posebno marame, obe se suprotstavljene struje pozivaju na Kur'an, uvijek uz prikladne citate i da u islamu konkretno (ne) stoji da je dužnost žene da pokrije kosu. Ovo me podsjeća na Swiftove Liliputance, koji stoljećima vode rat zbog rasprave sa koje je strane pravilno razbiti jaje. Ko u ovoj našoj raspravi ima pravo?

Jasna Šamić: Marama nije obaveza u islamu, ukoliko se oslanjamo na Kuran i njegove sure i ajtete. Kur'an je uopšte knjiga puna nejasnoća, nedorečenosti, a naročito strašnih prijetnji, iako je mjestimično to i lijepa poema. Vrlo je teško shvatiti, još teže prevesti neke dijelove Knjige, zato i postoji nauka “tumačenja Kur'an-a”, zvana “tefsir”. Mogu mene vjernici upućivati na suru Nûr – Svjetlost (bez obzira na ime, jednu od najmračnijih sura u Kur'an-u), ni jedan specijalista nije do kraja objasnio šta ona stvarno znači kad je riječ o skrivanju ženskih “ukrasa” (najjasnije u njoj je ono o kamenovanju). Ali ni u njoj, niti u jednoj drugoj suri ili ajetu neće niko nikad pronaći da je preporučljivo sakrivanje ženske kose. Ovi vjernici, pak, ne osvrću se na Kur'an, najviše se oslanjaju na (nesigurne) hadise (Muhamadove riječi i tradiciju). Sam Kur'an je zapisan više od stotinu godina nakon što ga je Muhammad diktirao svojim pristalicama. Napokon, ta knjiga je uopšte aluzija na biblijske događaje, a tradicija najviše preuzeta iz judaizma.

Nošenje marame i pokrivanje kose je tradicija u svim monoteističkim religijama (u kojima je žena niže biće u odnosu na muškarca = u Kur'an-u je za svjedočenje potreban jedan muškarac ili dvije žene). U muslimanskim zemljama, to je odavno običaj i nije imao veze s vehabijskim uticajem, kao ni kod nas, sve do nedavno. Kod nas je taj običaj došao s Osmanima, i jedva smo ga se oslobodili.

Naši preci su se borili za slobodu i emancipaciju žena. Moj pradjed rodom iz centra Sarajeva, školovao je sve svoje kćerke (od kojih jedna, Nafija Sarajlić, važi za prvu ženu koja je u Bosni pisala prozu na našem slavenskom jeziku), pa je zato u 19.v. bio kamenovan u čaršiji gdje je imao dućane. On se ipak izborio za emancipaciju svojih kćeri, zahvaljujući i europeizaciji Bosne koja je došla s Austrougarskom, a potom je emancipaciju žene omogućio i komunizam. Žene koje su osjetile tu slobodu neće lako pustiti da im se ona oduzme, ni njima ni njihovim kćerkama.

Ajla Terzić: Pišete da Bosna treba da odluči, ili šerijat ili stvarno razdvajanje religije od države. To me je podsjetilo na jedan esej Pascala Brucknera, po kome se može reći da se u Bosni primjenjuje islam po principu shoppinga, da se od islama probire kao u supermarketu. Da li je ovo devijacija ili adaptacija?

Jasna Šamić: Islam je totalitarna religija, u kojoj nikad nije došlo do kritike islama, nikad do reforme njegovih dogmi, nikad do pokušaja prilagođavanja novim vremenima, i uslovima. U nekim periodima povijesti, došlo je do emancipacije muslimana, svuda, posebno kod nas, ali ne i islama. Na islamskim naučnicima, ulemi ostaje da preispitaju do koje mjere je srednjovjekovni islam stvarno kompatibilan s jednim modernim društvom. Kod nas je to teško kad i njima, iako su i sami dogmate, prijete uvezeni ekstremisti. Najčuveniji toretičari islama danas su nažalost krajnje totalitarni ljudi, npr. Tarik Ramadan, odličan orator, ali opasan, fašizoidan duh koji zagovara najgori tip islama, iako to radi vješto i zakukuljeno.

Slažem se donekle sa Pascalom Brucknerom. Islam treba konačno da počne živjeti u novom milenijumu, a ne u bivšim stoljećima i od njih. Na stranu to što treba izbjegavati amalgam, i ne miješati muslimane sa islamistima. To je teško, budući da eksteremisti i njihovi teoretičari rade sve u ime islama i Allaha.

Ajla Terzić: Šta mislite, ako smatramo da se neka žena pokrila to učinila zbog uticaja patrijarhalnog elementa, odnosno, dominacije muškarca (oca, supruga, brata...), da li je i to oduzimanje integriteta takvoj odluci?

Jasna Šamić: Ima mnogo žena na Zapadu, svakako i u Fracuskoj, koje su braća, očevi ili muževi prisilili da se “pokriju”. One se ne boje Boga, nego muškaraca koji su im to nametnuli. To se zove tlačenje žene, oduzimanje njihovog integriteta. Protiv toga se teško boriti čak i na Zapadu, iz više razloga, među njima je i onaj “politiquement correct”, koji zabranjuje svaku kritiku manjina i dovodi do jedne pervertirane situacije i pervertirane demokratije. Možda mnogim ženama na Zapadu “ne smetaju” te mahrame, ali to je s jedne strane znak njihovog licemjerstva, a s druge, prepuštanje tih žena muškom seksizmu, despotizmu i robovanju. Vrlo malo je žena na Zapadu koje su se svojevoljno “pokrile”, za razliku od bosanskih muslimanki palanačkog tipa koje to rade svjesno, “slobodno”, s radošću, i nerijetko egzibicionistički. Ako se želi izboriti za žensku slobodu i na Zapadu, onda bi feministkinje, umjesto da ponavljaju “meni to ne smeta”, trebale da se upitaju odakle taj fenomen, “hidžab”, dolazi, zašto je prisutan, ko stoji iza toga.

Ajla Terzić: U januaru se u magazinu The Economist pojavio kratki osvrt na ulaganja Saudijske Arabije u BiH pod nazivom Ottoman Comfort, gdje je pisalo da su Bosanci i oduševljeni, ali i zabrinuti saudijskim ulaganjima, upravo iz brige da se na ovaj način ne donese rigidnije tumačenje islama. Kako se nositi sa ovom ekonomsko-kulturološkom dilemom?

Jasna Šamić: Samo ograničeni um može se radovati što Saudijska Arabija kupuje, a time i okupira Bosnu, uz dobrodošlicu vlasti. Čak i ako nemaju namjeru da šire svoj najgori oblik islama – a imaju - , oni će sigurno širiti svoj mentalitet, u kome preovladava mačizam, širiće svoj totalitarizam i ideologiju po kojoj žena ne vrijedi ni pustinjske kamile. U Bosnu bi došlo do važnijih ulaganja, u industriju, naprimjer, i iz drugih zemalja, da društvo nije nestabilno, krajnje korumpirano u svim oblastima. Saudijska Arabija najzad ima sve više problema, jer će se uskoro, za koju deceniju, istrošiti njene rezerve crnog zlata na kome počiva njena moć. Već sada su došle u pitanje jer se pronalaze novi energetski izvori, pored toga što Amerikanci sve više proizvode svoju naftu, dovodeći Saudi-Arabiju u krizu. Okupacija Saudijaca u našim krajevima neuporedivo je gora od one osmanske u prošlosti, u kojoj je barem postojao “millet system” gdje su se razni narodi mogli izražavati prilično slobodno. Kod Saudijaca neće biti ni takve slobode, a kamoli onih individulanih na kojima počivaju nova društva. Saudijci ne grade bolnice i fabrike, nego samo džamije u koje postavljaju imame filovane njihovim islamom. (Za one koji će me i ovdje napasti: “islam je jedan” – donekle se slažem -, ali u njemu ima bezbroj škola i načina čitanja Knjige; najširih vidika bili su Mutazeliti koje danas niko ne pominje, a čije bi svetonazorje bilo možda jedino rješenje za islam danas.) Saudijska tendencija je sasvim jasna. Na našim vlastima je da se odbrane od te okupacije što će srediti zemlju, uvesti vladavinu prava, odvojiti religiju od države, zabraniti religijske simbole na javnim mestima, iskorijeniti korupciju i privući strane investitore. Bojim se da je ovo krajnja utopija.

Ajla Terzić: Kakva je atmosfera trenutno u Parizu, nekoliko mjeseci nakon terorističkih napada?

Jasna Šamić: Kao i ranije, gdje se uprkos svemu slobodno diše, gdje je sloboda nešto najvažnije za što je izborila ova zemlja za sve svoje građane; gdje “plaisir” (kao nekad kod nas merak) igra veliku ulogu, kao i kultura, gdje je Lijepo posebna religija, pogotovo jedina stvarna, kojoj se i sama klanjam. I moj cilj jeste borba za demokratizaciju Ljepote. O tome govorim i u svojim knjigama. Nedavno mi je izašao veći broj knjiga različitog žanra (neplanirano, slučajno tako ispalo): roman Le Givre et la Cendre, M.E.O., u Briselu, drame Tri priče - jedna sudbina u Parizu, a u Sarajevu poezija Na postelji od sna (Dobra knjiga, nagrada Fondacije za izdavaštvo BiH). Nešto ranije objavljena je pomenuta knjiga o sufizmu kod Buybooka “Mistika i mistika”, a to ističem jer u svim tim knjigama opširno govorim o svim problemima o kojima ste me pitali, i to mnogo bolje, pa pozivam čitaoce da ih konsultuju, mjesto da čitaju moje kratke tekstove u dnevnim novinama.

Ajla Terzić: S kim biste radije otišli na čaj, odnosno, sjeli i porazgovarali, sa predsjednicom FN-a Marine Le Pen ili Muhamadovom ženom Aišom?

Jasna Šamić: Baš ste me nasmijali! Prvi odgovor: ni s jednom, ni s drugom. (Uz to ja ne pijem čaj nego vino.) Drugi: s obje, jer sam uopšte radoznala i pristajem da se viđam sa svakojakim ljudima (iako je priča s totalitarcima i dogmatama gubljenje vremena). Kako znam stavove Marine Le Pen, radije bih vidjela Aišu i upitala da mi iskreno kaže kako se osjećala kada je kao djevojčica morala da se pretvori u nečiju ženu, robinju. Podsjetimo se ukratko da je Muhammad bio prijatelj s Aišinim ocem; kad mu je nakon smrti prve žene Hatidže bilo predloženo da se oženi Aišom, ona je imala šest godina. Istoričari tvrde da je vjerivši se imala 9, 10 godina, a kad se udala za Muhammada, 14 ili 15. Užas ! Pitala bih je to, iako je to 7. vijek kada je islam tim krajevima donio prosperitet; imala sam, pak, priliku da u našem dobu razgovaram s djevojčicama koje su na silu udavali za stare, olinjale muške kreature. Moguće je da će do ovoga doći i kod nas ako se nastavi s propagandom pomenutog saudijskog islama i “vraćanju kojrenima”, pogotovo će to zagovarati oni koji se pozivaju na sunnu i hadise. A Muhammad je imao još nekoliko isto tako mladih curica od desetak žena kojima je bio oženjen.
http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=70
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#10 Re: Intervju

Post by Haman »

OVO NISTE ZNALI- Teslin intervju iz 1899 otkrio: „Nisam ostvario ono najveće što sam mogao..“

Image

‘Stekao sam sposobnost da upravljam snom, i zaspim i budim se u čas koji sam sebi odredio. Ako mi nešto u onome što radim nije jasno, primoravam sebe da mislim o tome u snu i na taj način nalazim rešenje…’

Govorio je tako slavni naučnik Nikola Tesla u intervjuu koji je 1899. godine dao za časopis „Besmrtnost“ u svojoj tadašnjoj laboratoriji u Kolorado Springsu.

Futuristi kažu da su 20. i 21. vek rođeni iz glave Nikole Tesle. Oni slave obrtno magnetsko polje i pevaju himne indukcionom motoru. Njihovog tvorca nazivaju lovcem koji je u svoju mrežu uhvatio svetlost iz dubine Zemlje i ratnikom koji je zarobio vatru iz neba.

Otac naizmeničnih struja učiniće da fizika i hemija zavladaju polovinom sveta. Industrija će ga proglasiti za svog vrhovnog sveca, a bankari za najvećeg dobročinitelja.

U laboratoriji Nikole Tesle prvi put je razbijen atom. Tu je stvoreno oružje koje vibracijama izaziva zemljotres. Tu je otkriven i crni kosmički zrak.

TESLA: Da, to su neka od mojih važnijih otkrića. Ja sam ipak poražen čovek. Ja nisam ostvario ono najveće što sam mogao.

Šta je to, gospodine Tesla?

TESLA: Hteo sam osvetliti čitavu Zemlju. U njoj je dovoljno elektriciteta da postane drugo Sunce. Svetlost bi sijala oko ekvatora, kao prsten oko Saturna. Ljudski rod nije sazreo za veliko i dobro. U Kolorado Springsu napojio sam Zemlju elektricitetom. Isto tako je možemo napojiti i drugim energijama, kao što su pozitivne psihičke energije.

One su u muzici Baha ili Mocarta, ili u stihovima kod velikog pesnika. U Zemljinoj unutrašnjosti postoje energije vedrine, mira i ljubavi; njihovi izrazi su cvet koji raste iz zemlje, hrana koju dobijamo iz nje i sve ono što je čini čovekovim zavičajem. Ja sam proveo godine tražeći način na koji bi te energije mogle uticati na ljude. Lepota i miris ruže mogu se uzimati kao lek, a sunčevi zraci kao hrana.

Život ima beskonačan broj vidova, a dužnost naučnika je da ih pronalazi u svakom obliku materije. Tri stvari su bitne u tome. Sve što činim je traganje za njima. Znam da ih neću naći, ali neću ni odustati od njih.

Koje su to stvari?

TESLA: Jedno je pitanje hrane. Kojom zvezdanom ili zemaljskom energijom nahraniti gladne na Zemlji? Kojim vinom napojiti sve žedne, pa da im se srce razveseli i da shvate da su bogovi? Druga stvar je: kako uništiti energije zla i patnje u kojima prolazi čovekov život? One se katkad javljaju kao epidemije iz dubine svemira; u ovom veku te bolesti su se sa Zemlje raširile po svemiru.

Treća stvar je: postoji li u svemiru suvišna svetlost? Ja sam otkrio zvezdu koja, po svim astronomskim i matematičkim zakonima, može nestati, a da se naizgled ništa ne izmeni. Ta zvezda je u ovoj galaksiji. Njena svetlost se može zbiti do takve gustine da stane u kuglu manju od jabuke, a težu od Sunčevog sistema. Religija i filozofija uče da čovek može postati Hrist, Buda i Zaratustra.

Ono za čime ja tragam luđe je, veće i nemogućnije. To je: šta učiniti da se u svemiru svaki čovek rodi kao Hrist, Buda i Zaratustra. Ja znam da je gravitacija naklonjena svemu što treba da leti i moja namera nije da napravim leteće naprave (avion ili raketu), već da čoveku povratim svest o njegovim sopstvenim krilima…

Dalje, ja pokušavam da probudim energije koje se nalaze u vakuumima. Vakuumi su najveći izvori energija; ono što se smatra prazninom samo je manifestacija neprobuđene materije. Nema praznine na Zemlji, niti u svemiru. U crnim rupama, o kojima govore astronomi, najmoćnije su energije i izvori života.

U neprijateljstvu prema teoriji relativiteta idete dotle da na proslavama svojih rođendana držite predavanja protiv njenog tvorca?

TESLA: Upamtite da nije zakrivljen prostor, već čovekov um koji ne može da shvati beskraj i večnost! Da je tvorcu relativnosti to jasno, stekao bi besmrtnost, čak i fizičku ako mu je to po volji. Ja sam deo svjetlosti, a ona je muzika. Svetlost ispunjava mojih šest čula: ja je vidim, čujem, osećam, mirišem, dotičem i mislim.

Misliti je kod mene šesto čulo. Čestice svetlosti su ispisane note. Jedna munja može biti čitava sonata. Hiljadu munja je koncert. Za taj koncert ja sam stvorio loptaste munje koje se čuju na ledenim vrhovima Himalaja. O Pitagori i matematici, a naučnik se o to dvoje ne može i ne sme ogrešiti.

Brojevi i jednačine su znakovi kojima se obeležava muzika sfera. Da je Ajnštajn čuo njene zvuke, ne bi stvarao teoriju relativiteta. Ti zvuci su poruka umu da život ima smisla, da u svemiru postoji savršen sklad, i da je lepota uzrok i posledica Stvaranja. Ta muzika je večno kruženje zvezdanih nebesa. Najmanja zvezda je završena kompozicija i ujedno, deo nebeske simfonije. Otkucaji čovekovog srca su delovi te simfonije na Zemlji.

Njutn je saznao da je tajna u geometrijski pravilnom rasporedu i kretanju nebeskih tela. On je spoznao da je harmonija vrhovni zakon u svemiru. Zakrivljeni prostor je haos; haos nije muzika. Ajnštajn je glasnik vremena buke i besa.

Gospodine Tesla, da li Vi čujete tu muziku?

TESLA: Uvek je čujem. Moje duhovno uvo je veliko kao nebo koje vidimo iznad nas. Svoje fizičko uvo uvećao sam radarom. Po teoriji relativiteta dve paralelne linije sastaće se u beskraju. Time će i Ajnštajnova kriva postati prava. Jednom stvoren, zvuk traje večno. Za čoveka on može da iščezne, ali nastavlja da traje u tišini koja je njegova najveća moć.

Ne, nemam ništa protiv gospodina Ajnštajna. On je ljubazan čovek i učinio je izvesne dobre stvari; od toga će nešto postati deo muzike. Ja ću mu pisati i pokušati da objasnim da eter postoji, i da su njegove čestice ono što drži svemir u harmoniji i život u večnosti.

Recite, molim Vas, koji su uslovi prilagođavanja jednog anđela na Zemlji?

Nepoznato o geniju

nikola-tesla

TESLA: Ja ih imam deset. Beležite pažljivo.

Zapisaću svaku Vašu reč, poštovani gospodine Tesla.

TESLA: Prvi uslov je visoka svest o svom poslanju i delu koje treba izvršiti. Ona mora, makar i mutno, postojati u najranijoj mladosti. Ne budimo lažno skromni; hrast zna da je hrast, a grm pored njega da je grm.

Kao dečak od dvanaest godina bio sam siguran da ću doći na Nijagarine vodopade. Za većinu svojih otkrića znao sam još u detinjstvu da ću ih ostvariti, premda ne sasvim jasno… Drugi uslov prilagođavanja je istrajnost. Sve što sam preduzimao, završavao sam.

Koji je treći uslov prilagođavanja?

TESLA: Usmeravanje svih vitalnih i duhovnih energija na delo. Otuda i očišćenje od mnogih stvari i potreba koje ima čovek. Ja time ništa nisam izgubio, već samo dobio. Toliko sam dobio da sam se radovao svakom svom danu i noći. Zapišite: Nikola Tesla je bio srećan čovek… Četvrti uslov je prilagođavanje telesnog sklopa delu.

Kako to mislite, gospodine Tesla?

TESLA: Najpre, to je održavanje tog sklopa. Čovekovo telo je savršena mašina. Ja poznajem svoj sklop i šta je dobro za njega. Hrana većine ljudi meni je štetna i opasna. Zbog toga katkad umišljam da su svi kuvari sveta u zaveri protiv mene…

Često spominjete moć vizualizacije.

TESLA: Njoj možda imam da zahvalim za sve što sam stvorio. Događaji iz mog života i moja otkrića su pred mojim očima stvarni, vidljivi kao svaka pojava i predmet. U mladosti sam se toga plašio, ne znajući šta je to zapravo, ali kasnije sam tu moć primio kao izuzetan dar i bogatstvo. Negovao sam ga i ljubomorno čuvao.

Vizualizacijom sam na većini pronalazaka vršio i ispravke, onda ih, tako završene, pravio. Njome rešavam i komplikovane matematičke jednačine, a da ne ispisujem brojeve. Na Tibetu bih zbog tog dara dobio čin visokog lame. Da, to se tako radi. Moj vid i sluh su savršeni i, smem to slobodno reći, jači nego kod ostalih ljudi. Ja čujem grmljavinu na sto pedeset milja i vidim boje u nebu koje drugi ne vide. To uvećanje vida i sluha imao sam i kao dete. Kasnije sam to svesno razvijao.

U mladosti ste nekoliko puta bili teško bolesni. Da li je i bolest jedan od uslova prilagođavanja?

TESLA: Jeste. Ona je često posledica nedostatka ili iscrpljenosti životnih sila, ali često je i očišćenje duha i tela od otrova koji su se nakupili. Neophodno je da čovek boluje s vremena na vreme. Izvor većine bolesti je u duhu. Zato duh i može da izleči većinu bolesti. Kao đak razboleo sam se od kolere koja je harala u Lici.

Izlečio sam se time što je otac dozvolio da upišem studije tehnike, što je predstavljalo moj život. Priviđenja za mene nisu bolest, već sposobnost uma da prodre izvan tri zemaljske dimenzije. Imao sam ih čitavog života i primao sam ih kao sve druge pojave oko sebe.

Čitaoci našeg lista vole humor. Ali zbunili ste me izjavom da i Vaša otkrića, koja su neizmerna dobrobit za ljude, predstavljaju igru. Mnogi će se namrštiti na to.

TESLA: Dragi gospodine Smit, nevolja i jeste u tome što su ljudi suviše ozbiljni. Da to nisu, bili bi srećniji i znatno duže bi živeli. Kineska poslovica veli da ozbiljnost skraćuje vek. Li Tai Pe je posetu krčmi pretpostavljao poseti carskom dvoru. Ali da se čitaoci novina ne bi mrštili, vratimo se stvarima koje oni smatraju važnim.

Oni bi rado čuli u čemu je Vaša filozofija.

TESLA: Život je ritam koji se mora spoznati. Ja osećam taj ritam i upravljam se po njemu i prepuštam mu se. On je vrlo zahvalan i dao mi je znanja koja imam. Sve što živi povezano je dubokim i divnim vezama: čovek i zvezde, ameba i Sunce, naše srce i kruženje beskonačnog broja svetova.

Te veze su neraskidive, ali one se mogu pripitomiti i umilostiviti tako da čovek i sam počne da stvara nove i drugačije odnose u svetu, a da stare ne naruši. Znanje dolazi iz svemira; naš vid je njegov najsavršeniji prijemnik. Imamo dva oka: zemaljsko i duhovno. Treba nastojati da ona postanu jedno oko. Univerzum je živ u svim svojim manifestacijama, poput kakve misleće životinje.

Kamen je misaono i osećajno biće, kao što su to biljke, zver i čovek. Zvezda koja sija traži da je gledamo, i da nismo odveć obuzeti sobom razumeli bismo njen jezik i poruke. Svoje disanje, oči i uši čovek mora uskladiti sa disanjem, očima i ušima univerzuma.

Pitanje koje je možda trebalo postaviti na početku ovog razgovora. Šta je za Vas elektricitet, poštovani gospodine Tesla?

TESLA: Sve je elektricitet. Najpre je svetlost, beskrajni izvor iz kojeg ističe materija i raspoređuje se u svim oblicima koji predstavljaju svemir i Zemlju sa svim njenim vidovima života. Crno je pravo lice svetlosti; što je ne vidimo takvu, to je izuzetna milost prema čoveku i ostalim stvorenjima. Jedna njena čestica poseduje svetlosnu, toplotnu, nuklearnu, radijacijsku, hemijsku, mehaničku i zasad nepoznate energije. Ona ima moć koja može pokrenuti Zemlju sa njene putanje. Ona je istinska Arhimedova poluga.

Gospodine Tesla, Vi ste previše pristrasni prema elektricitetu.

TESLA: Elektricitet sam ja sam. Ili, ako hoćete, elektricitet u ljudskom obliku. To ste i Vi, gospodine Smit, ali toga niste svesni.

Je li otuda Vaša sposobnost da kroz telo propuštate električnu struju od milion volti?

TESLA: Zamislite baštovana kog napadaju biljke; to bi zaista bilo ludo. Čovekovo telo i mozak sačinjeni su od mnogih energija; u mene je najviše elektriciteta. Energija koja je različita u svakoga je ono što čini čovekovo „ja“ ili „dušu“. Kod drugih stvorenja to je njihova suština; „duša“ biljke nije „duša“ minerala i životinje.

Rad mozga i smrt se manifestuju svetlošću. Moje oči su u mladosti bile crne, sada su plave i kako vreme prolazi i naprezanje mozga biva jače, one su bliže belini. Belo je nebeska boja. Kroz moj prozor jednog jutra je sleteo golub, kojeg sam hranio. Hteo je da mi javi da umire. Iz njegovih očiju izlazili su mlazevi svetlosti. Nikada u očima nekog stvorenja nisam video toliko svetlosti, kao u tog goluba.

Genijalac

Radnici u Vašoj laboratoriji pričaju o bljeskovima svetlosti, plamenovima i munjama koje se javljaju ako ste gnevni ili pred kakvom opasnošću.

TESLA: To su psihička pražnjenja ili opomene da se čuvam. Svetlost je uvek bila na mojoj strani. Znate li ko mi je otkrio obrtno magnetsko polje i indukcioni motor, što me je proslavilo u dvadeset i šestoj godini? Jedne letnje večeri, u Budimpešti, posmatrao sam sa svojim prijateljem Sigetijem zalazak Sunca. Hiljade vatri okretalo se plamteći hiljadama boja. Setio sam se Fausta i recitovao stihove iz njega. I tada, kao u magli, video sam kako se okreće magnetno polje i radi indukcioni motor. Video sam ih u Suncu!

Hotelska posluga priča da se u vreme grmljavine zatvarate u sobu i razgovarate sami sa sobom.

TESLA: Razgovaram sa munjama i gromovima.

Sa njima? Na kojem jeziku, gospodine Tesla?

TESLA: Najčešće na mom maternjem jeziku. U njemu ima reči i zvukova, naročito u

poeziji, koji su pogodni za to.

Po Vašem mišljenju, nauka i poezija su isto?

TESLA: To su dva oka jednog lica. Vilijam Blejk je učio da je celi univerzum rođen iz mašte, da ga ona održava i da će on postojati dokle god na Zemlji bude postojao i jedan čovek. Sa njom je kao s tačkom astronoma u koju se mogu sakupiti zvezde svih galaksija. Ona je stvaralačka energija ravna svetlosnoj.

Rekli ste da sam i ja, kao svaki stvor, svetlost. To mi laska, ali, priznajem, nije mi sasvim jasno.

TESLA: Zašto bi i trebalo da vam bude jasno, gospodine Smit? Dovoljno je da poverujete u to. Sve je svetlost. U jednom njenom zraku je sudbina naroda; svaki narod ima svoj zrak u onom velikom svetlosnom izvoru koji vidimo kao Sunce. I zapamtite: nijedan čovek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svetlost i kao takvi postoje i dalje. Tajna je u tome da se te svetlosne čestice povrate u prvobitno stanje.


http://mojkutak.info/archives/66446
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#11 Re: Intervju

Post by Haman »

Da je duze zivio svijet bi danas sasvim drukcije izgledao.
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#12 Re: Intervju

Post by Haman »

POSLJEDNJI KARADŽIĆEV INTERVJU PRIJE PRESUDE: "Nije bilo nikakvog genocida u BiH, samo haos viđen ranije u Hrvatskoj!"
"U Srebrenici nije neka jedinica vojske dobila zadatak da počini zlodjelo, to je prije bila neka vrsta kolaža, nasumično izabrana grupa momaka dovedenih da izvrše ubistva na svoje iznenađenje, protiv njihove volje i interesa, a bilo je toliko tajno da su počinioci to sakrili od svojih direktnih pretpostavljenih"

Image

Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske (RS), kojem će u četvrtak, 24. marta, biti izrečena presuda na suđenju za genocid i zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, u ekskluzivnom intervjuu za Balkanske istraživačke mreže (BIRN) kazao je da ne postoji razuman sud koji bi ga osudio.

U intervjuu govori o zločinima u Srebrenici ne poričući ih, ali se protivi obimu i pozadini onoga što se desilo. Za zločin na sarajevskim Markalama, koji naziva incidentom, kazao je da nijedan Srbin ne bi bio osuđen da mu se sudi na osnovu dokumenata Ujedinjenih nacija (UN) i to pred sudom UN-a.

Za ratna dešavanja Karadžić je okrivio “strano miješanje”, pojasnivši da bi ostvario konstruktivno i kompromisno rješenje sa Izetbegovićem jer su bili na “plodonosnom putu”.

“Gospodin Izetbegović je želio poseban politički i vjerski angažman za muslimansku zajednicu, koji se nije mogao primijeniti na Srbe i Hrvate, a ja se tome nisam protivio ni u kojem pogledu”, kazao je Karadžić.

"UBISTVO JEDNOG ČOVJEKA JE UŽASAVAJUĆE, A KAMOLI TOLIKOG BROJA ŽRTAVA"

U susret presudi, šta očekujete da će se desiti s obzirom da već postoje presuđene činjenice za veliki dio zločina koji se Vama stavljaju na teret?

"Moja su očekivanja ista. Znam šta sam htio, šta sam uradio, čak i o čemu sam sanjao, i ne postoji razuman sud koji bi me osudio. Koliko god da je “visokopozicioniranih zvaničnika bosanskih Srba” osuđeno. To nisu bile samo presude protiv njih, nego i presude protiv samog pokušaja dostizanja međunarodne pravde, protiv šansi za zajednički i plodan život naših zajednica.
Mnoge od tih presuda će biti predmet rasprava duže nego što se komentarisala Dreyfusova kazna. Osim toga, mnogi od tih visokopozicioniranih Srba nisu bili naviknuti na ovaj pravosudni sistem i nisu mogli propisno spremiti svoju odbranu. Zašto bi njihove presude uticale na presudu u mom slučaju? Vijeće će u mom slučaju imati pred sobom samo dokaze iz mog slučaja, ne i iz drugih slučajeva. Ili vi vjerovatno pretpostavljate da bi neki faktori van mog slučaja mogli imati uticaja na moj slučaj? Ako bi prethodna suđenja trebala biti od bilo kakvog uticaja, a kamoli presudna, sva bi naredna suđenja bila bespotrebna. A ako je politika uticajna, onda boginji pravde oči uopšte nisu zavezane. Ipak, mnogo je čiste propagande izneseno ovdje pred vijećima.
Da budemo pravedni prema tim vijećima, mnogi optuženi se nisu mogli braniti zbog brojnih okolnosti – nedovoljno vremena i sredstava, bez istražnog sudije kao u našem prethodnom sistemu, zavisnost od istrage Tužilaštva i njihove dobre volje da na vrijeme objelodane oslobađajuće dokaze, predrasude, demonizacija kroz medije, pristrasnost zapadnih sila, organizacija i javnosti, i tako dalje. I vjerovatno oportunizam nekih vijeća.
Naprimjer, da su incidenti na Markalama suđeni pred ovim UN-ovim sudom na osnovu UN-ovih dokumenata, nijedan Srbin ne bi bio osuđen za incidente na Markalama.
Što se Srebrenice tiče, ono što se desilo u stvarnosti je dovoljno loše, pa nam nikakvo uveličavanje ne pomaže da dođemo do razumijevanja i mira među nama. Nepotrebno ubistvo jednog jedinog čovjeka je užasavajuće, a kamoli ubistvo sigurno najmanje nekoliko stotina ljudi, što je, naprimjer, neupitni broj žrtava s povezima. Oni koji su to uradili prije svega su neprijatelji Srba, a zatim neprijatelji tih porodica, a onda i muslimanske zajednice.
Isto važi i za 3.500 srpskih žrtava na istom području. Sad, mogli bismo upoređivati ko je bio okrutniji, ko je ubio više žena, djece i starijih, ko je prerezao više vratova, odrezao više ušiju i genitalija, ali to ne bi trebalo biti za medije, nego radi konsenzusa u pravednoj i kompetentnoj srpsko-muslimanskoj komisiji za istinu, kad za to dođe vrijeme. Sve drugo bi samo pogoršalo stvar".

Smatrate li stvarno da ćete biti oslobođeni optužbi za Srebrenicu nakon tolikog broja presuda u Haagu i BiH?

"Isti odgovor kao i prethodni. Nije to pitanje nade, nego zakona i pravde. Suđenje nije samo o tome da li se nešto uopšte dogodilo, nego i o mogućoj odgovornosti drugih ljudi, više ili manje udaljenih od direktnih izvršilaca.
Baš u tu svrhu, odbio sam mnoge navode o zločinima širom BiH po nekoliko osnova: (1) da li se to u stvarnosti uopšte dogodilo; (2) pod kojim se uslovima nešto dogodilo, ko je započeo i kako; (3) je li se moglo izbjeći; (4) je li ishod bio onakav kako se navodi; (5) ko je to uradio, po čijoj naredbi; (6) je li to bio dio šire politike, i tako dalje, pa sve do samog kraja, odnosno da li su najviši zvaničnici bili odgovorni.
Oštro sam protiv tvrdnji da su policija ili vojska počinile nešto samo zato što je to počinio neki pripadnik vojske ili policije. Mora se utvrditi da li je neko počinio zločin na svoju ruku ili je dobio zadatak od svoje komande. Uglavnom, direktni izvršioci su po svaku cijenu krili svoja zlodjela od direktnih pretpostavljenih kako bi izbjegli kaznu, a u takvom slučaju to uopšte nisu počinile zvanične snage.
Nažalost, što se Srebrenice tiče, ja ne mogu poreći sve što se navodi, ali se moram usprotiviti obimu i pozadini onoga što se desilo.
Opet ponavljam, nije neka jedinica vojske dobila zadatak da počini zlodjelo, to je prije bila neka vrsta kolaža, nasumično izabrana grupa momaka dovedenih da izvrše ubistva na svoje iznenađenje, protiv njihove volje i interesa, a bilo je toliko tajno da su počinioci to sakrili od svojih direktnih pretpostavljenih. Ali niko neće profitirati od bilo kakvih preuveličavanja vezanih za Srebrenicu ili bilo koje ratište u našem, nadajmo se zadnjem, građanskom ratu. Utvrdimo istinu!"

Policijski i vojni zvaničnici bosanskih Srba osuđeni su na više od 2.000 godina zatvora. Kao vrhovni komandant tih snaga, kako ocjenjujete Vaše šanse u presudi?

"Mnogi od spomenutih zvaničnika nisu trebali biti ni optuženi. Postoji ogromno nerazumijevanje i pogrešno shvatanje naših vojski i drugih vojnih snaga.
U drugim vojnim i pravosudnim praksama poznatim u zemljama iz kojih potiču sudije Tribunala, nije bilo Titove doktrine naoružanog naroda, nego je umjesto toga postojala dobro obučena profesionalna vojska i policija, kojom se lako komanduje i kontroliše.
Pored toga, ovaj građanski rat bio je nastavak naših unutrašnjih ratova uz mnogo osvetničkih osjećanja, ogorčenosti, starih mržnji i novih ambicija za dominaciju nad komšijama.
Kad god neka strana zatraži nešto na šta nema pravo, otvara se scena za katastrofu. Možete li zamisliti kako bi kolege Muslimani reagovali da su Srbi zahtijevali da cijela Bosna postane dio unitarne Srbije, i to bez autonomije? Srbi ne bi imali nikakvo pravo da to traže, a kamoli da to na silu nametnu. Ali, ono što je od Srba traženo vezano za unitarnu BiH iste je prirode kao i gore spomenuti hipotetički zahtjev Srba za Muslimane. Ako se ne možemo postaviti na mjesto druge strane, platićemo užasnu cijenu.
Moje šanse u presudi trebale bi biti iste kao šanse bilo kog državnog predsjednika u modernom svijetu – ni veće ni manje. Sudovi bi trebali biti svjesni svih predsjedničkih obaveza, mogućnosti i ograničenja, i biti posvećeni istini i pravdi. Jednostavno se iz svih dokaza može vidjeti da predsjednik u takvim okolnostima nije mogao uraditi ništa više, kao i da je moja stalna borba za očuvanje mira, sprečavanje rata i smanjenje patnji svih ljudi bez obzira na vjeru, predstavljala uzoran trud vrijedan poštovanja prije nego progon."

"IMAM MNOGO PRIMJEDBI NA GENERALA MLADIĆA"

Budući da Ratko Mladić, komandant Vojske Republike Srpske (VRS) kojem se sudi za gotovo iste zločine kao i Vama, nije svjedočio na Vašem suđenju, da li možemo zaključiti da je Vaš tim prebacivao krivicu na Mladića, a njegov na Vas?

"Kao prvo, bila je dužnost Tužilaštva da precizira optužbe i otkrije koja je jedinica ili formacija počinila pojedina djela. Tužilaštvo je zauzelo veoma ležernu poziciju uopšteno imenujući sve počinioce kao fantomske “srpske snage”, bez ikakve obaveze da precizira na koje je snage mislilo. Razne paravojske kojih sam se odrekao na početku rata i progonio ih tokom cijelog rata, ne mogu se smatrati “srpskim snagama”. Nema dokaza, kao ni okončanih i dokumentovanih optužbi s pravim počiniocima imenovanim od strane Tužilaštva. Iz tog su razloga odbrane “pipale u mraku” kako bi utvrdile ko je šta počinio. Postojale su legitimne radnje vojske i policije, i sve je to dobro dokumentovano. To je uključivalo planiranje, organizovanje, pripremno naređivanje, izvršne naredbe i dalje praćenje.
Nema dokaza da su srpske zvanične snage, djelujući na zvaničan način, počinile bilo kakav zločin. Ali bilo je dokaza da su zločine počinili neki pripadnici zvaničnih formacija, što je potpuno različito od djelovanja jedinica.
Ne mislim da je ijedna od odbrana pokušala da preusmjeri odgovornost ili prebaci krivicu na druge. Prije svega, od toga nema koristi, a naposljetku mislim da sudije ne bi cijenile takvu vrstu odbrane.
Imam mnogo primjedbi na generala Mladića i druge oficire starog kova, ali nijedan od njih se nije mogao okriviti za zločine. Da jeste, ja bih sklonio neke od njih kojima sam sudio na mnogo lakši način, jer ne bih pokrivao nikoga. Ne vjerujem da će moja presuda imati bilo kakav uticaj na Mladićev slučaj. Moja je obaveza bila da pozovem svakoga ko je nešto znao da svjedoči, a njihovo je pravo bilo da svjedoče ili ne."

Najavljivali ste sporazum sa američkim diplomatom Richardom Holbrookeom, ali se o tome moglo malo čuti tokom suđenja. Zašto je to tako?

"Već u fazi predsuđenja odlučeno je da se Holbrookeov sporazum ne može priznati od strane ovog Tribunala, osim za osuđivanje. Kako sam ja razumio, logika je bila da gospodin Holbrooke nije bio ovlašten da zaključuje takvu vrstu sporazuma, ali činjenica (ili samo mogućnost) da je on postojao ublažava moje oklijevanje da dođem u Haag. Tako da nije bilo koristi da se sporazum spominje nakon tog vijećanja."

"DODIKOVO SVJEDOČENJE BILO JE VEOMA ZNAČAJNO"

Kakvo je Vaše mišljenje o Miloradu Dodiku, koji je svjedočio u Vašu korist, a godinama ranije (2008.) nazivao Vas ratnim zločincem i tražio Vaše hapšenje?

"Mnogi ljudi svašta kažu, bilo iz političkih razloga ili zato što su pogrešno informisani. Ne gajim teška osjećanja iz prošlosti. Meni je bilo važno da predsjednik Dodik dođe da svjedoči nakon što je bio u mogućnosti i da vidi da li su te dezinformacije bile ispravne, a posebno, nakon što je i on proveo neko vrijeme na predsjedničkom položaju, i da procijeni šta je predsjednik mogao da uradi. Tokom rata on je bio cijenjeni lider opozicije i na sudu je bilo važno čuti njegovo mišljenje.
Ne bih mogao da procijenim današnji SDS, pošto nisam uključen, ali predsjednik Bosić i mnogi njegovi saradnici, mnogi gradonačelnici, zamjenici i drugi zvaničnici stranke i vlade su mi poznati od samog početka. Dok se odluke donose demokratskim putem, rukovodstvo zaslužuje sve poštovanje i podršku. Mislim da SDS ne može propasti zbog svoje duge istorije, iskustva, opredjeljenja i spremnosti da se žrtvuje za ljude, i ja uopšte nisam zabrinut."

Interesantan dio presude će biti vezan za genocid iz 1992. godine, koji Vam se stavlja na teret.Smatrate li da je tu Tužilaštvo najslabije, a Vaša Odbrana najjača?

"Nije bilo nikakvog genocida 1992., samo haos koji smo svi prije toga vidjeli u Hrvatskoj i predvidjeli da će se desiti u Bosni ako uđemo u građanski rat.
O tome je javno raspravljano u Skupštini BiH, gdje sam molio sve zastupnike i partnere u vladi da ne nastave s nametanjem jednostranih mjera koje su bile potpuno neprihvatljive za jedan od tri naroda. A ja sam optužen kao da sam prijetio ili ubjeđivao partnere da nastave sa tom politikom.
To jednostavno nije bilo pitanje rukovodstva, to je bilo pitanje naroda. Samo imajte na umu šta bi Muslimani s pravom uradili da ih je neko natjerao da postanu dio unitarne Srbije ili Hrvatske. S pravom bi se borili do posljednjeg čovjeka, kao što bi i Srbi."

"MOJA PRESUDA NEĆE UTICATI NA OPSTANAK RS-a"

Postoje mišljenja da ako se presudi genocid za 1992. godinu, da bi moglo doći do ukidanja Republike Srpske, centralizovanja BiH. Kako to komentarišete?"

"Prije svega, to je rečeno puno puta, i mene je čak Vijeće nekoliko puta opomenulo da ne branim narod ili RS jer oni nisu optuženi, nego da branim samo sebe.
Prema tome, kakva god da bude moja sudbina, to neće uticati na sudbinu RS-a i njenih građana. Čak ni jednonacionalne države ne mogu unaprijediti svoj centralizam, a kamoli dvonacionalne ili tronacionalne zemlje. To bi trebalo zauvijek zaboraviti, zato što nije izvodljivo, kao što bi bilo neizvodljivo uvući Federaciju BiH u “Veliku Srbiju”. Kojim bi se instrumentima Srbi držali u unitarnoj BiH, ili Muslimani u unitarnoj Srbiji? Terorom? Prevarama? Nema govora, i zaboravite na to."

Proveli ste više od decenije u bjekstvu. Mislite li da će to biti otežavajuća okolnost u presudi protiv Vas?

"Ne mislim tako. Ovo nije disciplinska komisija iz srednje škole da sudi o takvoj vrsti ponašanja. U najmanju ruku, takozvani “sporazum Holbrooke” me je obavezivao da se jedno vrijeme držim tiho i da čekam da Holbrookeova strana ispuni svoje obaveze."

Nakon ovoliko godina, vjerujete li da ste imali fer suđenje?

"Ne znam imam li pravo odgovoriti na to pitanje. I ne bi bilo pametno s moje strane da to kažem, pošto ako budem oslobođen, kako očekujem, moje kritike mogu izgledati smiješno.
Oslobađanje bi poništilo mnoge ozbiljne probleme koji su se desili tokom procesa, a da je ovdje sjedila porota, takvi bi problemi imali odlučujući uticaj na ishod, ali sve se to može kompenzovati stručnošću onih koji vijećaju, jer će oni vijećati na osnovu dokaza, a ne na osnovu moje izvedbe u sudnici. Da budem ozbiljan, za sve nas sa Balkana, postoje teškoće koje zasjenjuju suđenja i dovode u pitanje ekstrateritorijalnu vrstu pravde. Vidjećemo."

Zatražili ste istragu o bolestima u Haagu. Smatrate li da su pritvorski uslovi krivi za smrt i bolesti optuženika?

"Situacija sigurno nije uobičajena, iz ko zna kog razloga. Da znam razlog, ne bih predložio istragu. Jednostavno, stopa malignih oboljenja je prevelika, tako da se to ne može zanemariti. Ja ne znam šta je bio tačan uzrok, ali pitanje je tu, i pitam se zašto holandska vlada ne istraži (novu) zgradu i instalacije. Isto tako, očekuje se da će se Svjetska zdravstvena organizacija zainteresovati za ovo pitanje."

"KAD NISMA SA SVOJIM NAJDRAŽIM, SVEJEDNO MI JE GDJE SAM"

Kako se osjećate nakon tolikog broja godina u Scheveningenu?

"Kad nisam sa svojim najdražim, gotovo mi je svejedno gdje sam. Dosad sam radio petnaest i više sati dnevno, i kratko se družio sa ostalim pritvorenicima, igrao tenis i fudbal. Ovaj je proces “monstrumskog” tipa, sa milionima stranica dokaza, i skoro mi je bilo nevažno gdje ću analizirati te materijale."

Da Vas puste, šta biste uradili? Ponovno ušli u politiku? Kako komentarišete to što je Vaša kćerka ušla u politiku?

"Nadam se da neću ponovo u politiku. Čak i kad bih htio, nove generacije bi me s pravom u tome spriječile. Nisam to čak ni tada želio, u 1990-im, jer sam imao veoma prijatan život, porodicu, profesiju, prijatelje i književnost. Da nije bilo rata, ja bih se ubrzo povukao iz politike. Dok sam bio na “standbyu” u planinama, napisao sam roman (“Čudesna hronika noći”) i komediju “Sitovacija”, kao i neke stihove za mlade. Politika mi je oduzela 25 godina, što znači najmanje pet do osam knjiga. Zašto bih htio podnijeti još takvih gubitaka? Svoje ću dragocjeno vrijeme provoditi sa porodicom i svojim pisanjem.
Moja kćerka je veoma sposobna i aktivna dama. Sretan sam što se priključila SDS-u (Srpskoj demokratskoj stranci) u politici, posebno zato što je zainteresovana za poboljšanje vrijednosti ljudskih života, a ne za teške teme koje su, nadam se, iza nas."

"ZA MUSLIMANE JE BILO BOLJE DA SU OSTALI U JUGOSLAVIJI"

Smatrate li da će biti komešanja u BiH nakon što Vam bude izrečena presuda? Vidite li svoju važnost u BiH nakon što ste dvije decenije van političke scene?

"Da nije bilo stranog miješanja u našu krizu, ja bih ostvario konstruktivno i kompromisno rješenje sa gospodinom Izetbegovićem. Bili smo na veoma plodonosnom putu. Po mom mišljenju, za Muslimane je bilo puno bolje da su ostali u Jugoslaviji, gdje bi jednog dana čak postali i većina, ali Hrvati to nisu htjeli ni u kom slučaju. Gospodin Izetbegović je bio vrlo ambivalentan. Gospodin Izetbegović je želio poseban politički i vjerski aranžman za muslimansku zajednicu, koji se nije mogao primijeniti na Srbe i Hrvate, a ja se tome nisam protivio ni u kom pogledu.
Ali gospodin Izetbegović je pretpostavio da mu je za taj projekat trebala nezavisnost. Tako da je gospodin Izetbegović predložio ono što imamo sada, tj. podjelu BiH na neku vrstu kantona ili sastavnih jedinica. Da je umjesto Dejtonskog proveden Lisabonski sporazum, svi bismo bili puno sretniji. Što se tiče moje važnosti u zemlji, mislim da je blizu važnosti prosječnog građanina, osim kad su u pitanju moja porodica i moji prijatelji. Nove generacije koje su sad u dobi u kojoj sam ja bio 1990., dolaze na scenu, a za šta bih ja njima trebao? Ako nekima treba neki savjet, to ne košta previše.
Što se mogućeg komešanja u zemlji tiče, mislim da ga ne bi trebalo da bude, i nadam se da i neće biti nikakvog komešanja. Nijedan pojedinac ne bi trebao da bude toliko važan, a naša osjećanja ostavimo u sebi umjesto na ulici.
Mnogi protagonisti promjena u devedestim godinama prošlog vijeka nisu više s nama. Mnogi ljudi puno mlađi i puno ljepši od nas su umrli na svim stranama. Neka nove generacije sačuvaju zemlju i regiju od bilo kakvih nevolja i neka grade svoju budućnost bez tereta prošlosti. Ali na prvom mjestu – zaboravite na postizanje bilo kakve dominacije jednih nad drugim i na držanje jedan drugog u državnom uređenju koje je neprihvatljivo za jednu od strana. Dođimo tobe. I ima više rizika od aktivnosti bosanskih sudova nego od ovog. Takva flagrantna pristrasnost se mora odmah zaustaviti. Nikad “loše nije donijelo dobro”.

BiH je predala kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji (EU). Kako vidite budućnost ove zemlje s obzirom na jako veliki broj neriješenih predmeta ratnih zločina?

"Nije to bio jedini ni jedinstven građanski rat u modernom svijetu. Kad velike sile izgube interes za nestabilnost Balkana, one će nam pomoći da pronađemo rješenje za ratne zločine.
Privremena praksa asimetrije u krivičnom gonjenju nije od pomoći, kao ni mnoge druge pakosti koje možemo uraditi jedni drugima. Pakost je jedna stara igra u BiH i drugim balkanskim zemljama, i znači praviti nevolje drugima bez ikakve koristi za onog ko to radi.
Naprimjer, ko i kakvu korist ima od toga da se neko bori protiv praznika koji su važni Srbima i RS-u? Ili kome je od koristi da se Istočno Sarajevo neće zvati “Srpsko Sarajevo”? Zašto Srpska Varoš u Brčkom, uspostavljena prije nekoliko vijekova, nije problematična? Ili Srpske Moravice u Češkoj Republici, i tako dalje?
Ovaj manir samo upozorava Srbe da neko sanja o njihovom nestanku sa ovih prostora. Ako smo prokockali naše šanse, nemojmo upropastiti šanse mladih ljudi. Mi jedni drugima nismo problem, ali bi naše ponašanje moglo da bude, zato ga ublažimo."

"SRBI I MUSLIMANI NE ZNAJU PREPOZNATI SVOJE PRAVE PRIJATELJE"

Kakvu presudu očekujete kada je u pitanju Vojislav Šešelj?

"Ako takozvana međunarodna zajednica treba presedan tuženja i osude lidera opozicije, koji nikome nije komandovao i nije uradio ništa osim što je pričao, doktor Šešelj će dobiti bar 15 dana kazne, samo da se uspostavi presedan.
Ali mene zbunjuje nešto drugo: naime, kako to da su neki Muslimani protiv doktora Šešelja, a on i njegova stranka u BiH su se uvijek zalagali za zaštitu Muslimana i bili su uključeni samo u političku borbu protiv “ustaša”?
Da li bi to mogao da bude još jedan dokaz da su Muslimani (kao) Srbi, jer ni jedni ni drugi ne znaju prepoznati svoje prave prijatelje.
Dr. Šešelj je naučnik i odličan pravnik. Njegova retorika je možda jednako oštra kao i retorika mnogih lidera opozicije, ali kad su na vlasti, kao što je bio slučaj u Zemunu i Novom Sadu, on i članovi njegove stranke su veoma razumni i odgovorni."
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#13 Re: Intervju

Post by Haman »

EKSKLUZIVNI INTERVJU PASCAL BRUCKNER: ‘Nećemo više tolerisati netolerantne muslimane. To su fašisti
Ugledni i vrlo utjecajni francuski intelektualac i književnik, kojega mediji obožavaju zbog jasnog i britkog iznošenja stajališta o najosjetljivijim društvenim pitanjima, potanko analizira političke prilike u Evropi nakon terorističkog napada u Parizu

Image
FOTO: Bruckner (Flickr)

Ugledni i vrlo utjecajni francuski intelektualac i književnik, kojega mediji obožavaju zbog jasnog i britkog iznošenja stajališta o najosjetljivijim društvenim pitanjima, potanko analizira političke prilike u Evropi nakon terorističkog napada u Parizu.

Nedavno se vratio iz Grčke i Kazahstana, a bio je i u Ljubljani na sajmu knjiga. I svagdje je držao predavanja. Da bi se shvatila situacija u vlastitoj zemlji, smatra da je presudno važno biti u toku s onim što se događa u drugim zemljama. Dan prije terorističkih napada u Parizu stavili su ga na naslovnicu francuskog sedmičnjaka Le Point. Pascal Bruckner, filozof, esejist i publicist, nezaobilazna je ličnost medijskog života Francuske. Publicirao je mnoge knjige, a Roman Polanski ekranizirao je njegov roman “Gorki mjesec”. Dramatizacija tog romana izvedena je prije nekoliko godina u Zagrebu, a prošlog ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama. Živi između Pariza i New Yorka, gdje predaje na univerzitetima na francuskom i na engleskom jeziku.

Pascal Bruckner primio nas je u svom malom stanu u potkrovlju, u privlačnom pariškom kvartu Le Marais. U radnom prostoru su računalo, dvije fotelje, koja slika, samo nekoliko knjiga i predmeti vezani za poznati francuski strip Tin-Tin. I to je sve. Ovdje se skrasio nakon dugogodišnjeg zajedničkog života s Caroline Thomson, poznatom francuskom psihijatricom i spisateljicom. Pascal Bruckner izrazito glatko, ležerno i fleksibilno obrazlaže svoju misao. Uz ljubav, o kojoj je mnogo pisao, svjetska društveno-politička situacija njegova je omiljena tema. Razgovarali smo netom prije izbora u Francuskoj i, kako se pokazalo, točno je predvidio rezultate.

Iranski ajatolah Ali Hamnei optužio je Amerikance da “dugoročno žele dominirati Sirijom, a potom i cijelom regijom, i to je prijetnja svim zemljama, posebice Rusiji i Iranu”. Bliski istok ruši se kao špil karata. Krajnji cilj je Iran. Narod je arapski, nafta američka. Kako bi se to moglo povezati s nedavnim događajima u Evropi, s haosom koji su izazvali izbjeglice i teroristički napadi u Parizu? Je li to upravo počeo treći svjetski rat?

– Kao prvo, treba iznijeti činjenice. Sve je počelo 1978. godine s iranskom revolucijom. Homeini je objavio rat korumpiranom Zapadu i umjerenom islamu. Iranci su, znači, započeli ovaj rat. Islam se iz temelja mijenja. Dio vjernika želi reforme i umjerenost, po modelu kršćanstva koje su kršćani proveli tokom posljednjih stoljeća. Dok šijiti i suniti, drugi dio islama, želi stvoriti svjetsku dominaciju religije Kur’ana.

Optužiti SAD, po psihoanalizi, nazvalo bi se projekcijom. Sjedinjenim Državama jedina je želja otići s Bliskog istoka, glavom bez obzira. Ne treba im više nafta, jer imaju plin i naftu iz škriljevca. Po tom pitanju, postali su u potpunosti nezavisni. San Baracka Obame je da mu se svi dečki vrate kući. Obama bi htio izravni dijalog s jedinim ozbiljnim suparnikom SAD-a, a to je Kina. Ko bi, zaista, danas, želio osvojiti Siriju? Ili Irak? I poslati svoje vojnike u taj haos. Amerikanci imaju nafte više nego drugi. Uskoro će je i izvoziti u Evropu. Na konferenciji COP21 postalo je jasno, u potpunosti, da će doći do preokreta i potpunog napuštanja fosilnih izvora energije. Zapravo, zemlje koje proizvode naftu nepotrebno paničare. Prvo Iran pa Saudijska Arabija. Fosilna energija opasna je za planet, moramo prijeći na druge oblike obnovljivih izvora energije poput sunca, vjetra ili nuklearne energije, koja i dalje zauzima značajno mjesto u ukupnoj svjetskoj proizvodnji energije. Izjava Alija Hamneija je paničan krik. On, uostalom, kaže da je do napada u Parizu došlo zbog razuzdanog načina života Francuza.

Rat između islamskih i kršćanskih zemalja traje od samog početka islama. Kršćani Sjeverne Afrike, zatim od Sirije nadalje, bili su protjerivani. Trebamo li i dalje, mi u Evropi, stradavati zbog vlastite tolerancije?

– Vjerujem da je s tolerancijom gotovo. Ne dolazi u obzir. Nakon 11. januara još su se mogli utvrditi uzroci terorističkih napada. Karikaturisti lista Charlie Hebdo rugali su se proroku Muhamedu. A znamo da se proroku ne smije rugati. Napad na židovski dućan uvijek se može objasniti izraelsko-palestinskim sukobom. Međutim, 13. novembra ubice su pucale na sve: na mlade, na muslimane, na ljude porijeklom iz Magreba, iz Afrike, na bijelce, na plavokose. Zapravo, na sve one kojima se jedino moglo zamjeriti da se vole smijati i piti piće na terasi kafića. Znači, za islamske fundamentaliste jedini naš zločin je to što postojimo. Njima je zapadna civilizacija, u pravom smislu te riječi, odvratna. Jer se temelji na razumu, slobodi i preispitivanju dogmi. A oni to ne podnose.

Treba spomenuti još neke nevjerovatne stvari: lijevo orijentirana vlada, socijalistička, koja je uvijek imala najbolje moguće veze sa SAD-om, proglasila je izvanredno stanje! Privremeno se odrekla temeljnih načela Republike i, zahvaljujući tome, osumnjičene mogu držati u pritvoru punih osam dana. Izvanredno stanje masovno podupiru građani. Francuzi su užasnuti. Nema više tolerancije za netolerantne muslimane, osim kod nekih lijevih struja koje nemaju utjecaja na javno mišljenje.

Već dugo prisutna u francuskom društvu islamofobija se sve više širi. Prije dvije godine u Le Mondeu objavili ste članak pod naslovom “Islam treba kritizirati”. Je li, danas, dovoljno samo kritizirati?

– Od 2001. godine prvi sam kritizirao upotrebu riječi islamofobija i otada nisam prestao. Kao što ste rekli, islam je protjerao kršćane sa Srednjeg istoka i iz Sjeverne Afrike. Dakle s kršćanskih teritorija. Nitko ne govori o “kršćanofobiji”. Imamo pravo ismijavati papu, kritizirati katoličku, protestantsku ili pravoslavnu dogmu, i nitko nam neće reći da smo rasisti. Dakle, to je izlika muslimanskih teologa u cilju da poistovjete racionalnu kritiku vjere s određenim oblikom rasizma. Zato je riječ islamofobija, po mojem mišljenju, neprikladna. Istina, u odnosu na islam prisutan je osjećaj nesigurnosti, ali i sami muslimani se boje vlastitih islamista. Oni su prvi koji osjećaju neku vrstu nelagode.

Koje bi institucionalne mjere trebalo poduzeti?

– Prva od mjera trebala bi biti međunarodna saradnja tajnih službi. Koja trenutačno ne postoji. Mnoge su evropske zemlje protiv Europola, sveobuhvatne evropske policije. Jer ne žele dijeliti svoje podatke. Tek su nedavno Belgija i Francuska počele razmjenjivati podatke, i to nakon što smo doznali da je Molenbeek bio središte terorizma i da su i Belgijci u Bruxellesu ugroženi. Zato što je rad tajnih službi neizbježan, u Francuskoj se predviđa povećanje broja agenata unutar Općih uprava za unutrašnju i za vanjsku sigurnost, DGSI-ja i DGSE-a. Plan je uključiti i velik broj agenata koji vladaju arapskim jezikom, jer oni moraju govoriti jezik džihadista. Također, policijski posao je od izuzetne važnosti. Francuska će zaposliti još policajaca. I, naposljetku, Francuska planira povećati obrambeni proračun.

To bi moglo trajati godinama. Sarkozy je smanjio broj policijskih službenika.

– Da, i to je bilo pogrešno. Sigurnost je važnija od brige o proračunu. Hollande je rekao Evropi da je gotovo sa stezanjem remena i da će sada više trošiti na vojsku. Tako, vojni proračun nije smanjen, ostao je na 30 milijardi eura, ali će se izdvojiti i dodatna sredstva za vojnike. Zahvaljujući tome članovi bandi. Radikalnih islamista je deset i pol hiljada. A to je mnogo.

Želite li reći da je nadzor neizvediv?

– To je težak zadatak. Nikada nećete moći spriječiti luđaka koji je rekao da je dobio nalog od Allaha da izađe iz kuće i nožem ubija ljude. To se dogodilo u Londonu prije nekoliko dana, tip je ubio ljude u podzemnoj željeznici. I u Marseilleu prije dvije sedmice. Ne možete staviti policajca iza svakog osumnjičenika. No, potrebne su drastične mjere. Riječ je o oduzimanju državljanstva ili izbacivanju sumnjivih imama iz zemlje. S tim se svi Francuzi slažu. Uključujući i potpuno ludog francusko-marokanskog imama iz Bresta. Meni zaista nije jasno da je on još u Francuskoj, a 50 hiljada ljudi potpisalo je peticiju protiv njega. Sve osumnjičene imame treba izbaciti, a džamije zatvoriti.

I ne treba oklijevati jer, inače, sve to vodi u građanski rat. Francuzima je dosta. A bauk policijske države je fantazija lijevih intelektualaca. Konkretno, sloboda nam nije ugrožena: hodamo, pišemo ono što želimo, možemo protestirati protiv šefa države, novinari nisu pod pritiskom, dovodimo u pitanje rad obavještajnih službi i ističemo njihove nedostatke, izbori se odvijaju kao i obično. Uvijek se može dogoditi da skliznemo prema nekom obliku tiranije, ali zasad se to i ne nazire.

U demokratiji je moguće sve, pa i fundamentalizam.

– Ha-ha, ma ne. To je tricky. Policijska se država za sada i ne nazire. Od januara su se Francuzi pomirili i s vojskom i s policijom, koje su po ulicama Pariza iz sigurnosnih razloga. To uvelike šokira neostaljinista Alaina Badioua, ali za obične građane to nije šokantno. Bolje je na ulici vidjeti CRS, specijalne snage policije, nego luđaka s kalašnjikovom koji odluči ubiti 500 ljudi u crkvi ili u vlaku. Čini mi se da je došlo do povratka domoljublja, i to zahvaljujući Ministarstvima unutrašnjih i vanjskih poslova, koji su direktno pod državnom upravom. To je vrlo neobičan fenomen u zemlji koja se smijala na račun vlastite zastave ili himne i nije imala nikakav nacionalni osjećaj.

Više od 800 hiljada izbjeglica stiglo je u Evropu. Kako se nositi s tim problemom? Treba li im reći da su dobrodošli ili, naprotiv, da nema više “karata”?

– Došlo ih je više od 800 hiljada jer ih samo u Njemačkoj ima milion. Osim toga, Angela Merkel odigrala je vrlo čudnu ulogu iako je ona velika državnica, a Njemačka je ekonomski uspješna i jaka zemlja. Nakon što je, u junu, udarcem u stražnjicu, htjela izbaciti Grčku iz eurozone, u augustu je carski velikodušno udomaćila Sirijce. Kao da Grci nisu imali prioritet nad Sirijcima. Osim toga, prijetila je svim zemljama srednje Evrope koje se nisu ponašale po volji Njemačke. Potkraj augusta dala je vrlo neobičnu izjavu: “Još nismo izvukli sprave za mučenje, prvo ćemo razgovarati kao dobri prijatelji”. Mislim da je to bila šala, možda njemački humor. Jasno, velikodušnost gospođe Merkel također je i koristoljubiva, budući da joj radna snaga dolazi pješice. Sirijci su kvalificirani ljudi: ljekari, inženjeri, pravnici, tehničari. Francuska nema takvu imigraciju. To je sirijska sunitska buržoazija koju je protjerao Asad. Dakle, to je altruizam. Ali isplativ. Međutim, prije nekoliko su dana Bernard Caseneuve i Thomas de Maizière, dvojica ministara unutrašnjih poslova, rekli da je dosta, da ne mogu više. A njemačka je predsjednica pred mjesec dana izjavila: “Širokogrudni smo, ali su nam sredstva ograničena”. Znači, čak im je i u Njemačkoj dosta.

Protok migranata će se zaustaviti na ovaj ili onaj način. To je i cilj pregovora s Turskom. Gospođa Merkel, ni u vezi s time, nije se lijepo ponašala. Nakon razdoblja ushićenosti uhvatila ju je panika i zato je otišla u Ankaru posjetiti Erdogana. A jedini san novog satrapa Osmanskoga Carstva je islamizirati Evropu. Evropa ne bi smjela pokleknuti pred Erdoganom, diktatorom koji podupire islamske države, koji bombardira Kurde u vlastitoj zemlji, koji je zauzeo pola Cipra i ne priznaje genocid nad Armencima. Znači, iza pitanja izbjeglica, iza pitanja velikodušnosti i dostojanstva, kriju se i velika politička pitanja.

Govori se i o “migracijskim bombama”. Kome bi to bilo u interesu?

– Daeš je najavio da će s kolonama izbjeglica poslati u Evropu što više atentatora. Saudijska Arabija želi graditi džamije za njih. Kao da ih nije mogla sama smjestiti. Da, to je političko i humanitarno pitanje i istina je da će se ti ljudi puno bolje integrirati nego oni iz Magreba. Još je rano, vidjet ćemo za godinu dana. A gospođi Merkel trebalo bi reći da ljudi nisu poput graška. Ako preselite grašak iz jedne posude u drugu, to je i dalje grašak. A ako uzmete Sirijca muslimanske bliskoistočne, vrlo bogate i lijepe kulture, i ako ga smjestite u pomalo tužno predgrađe Duisburga ili Düsseldorfa, ne možete ga prisiliti da od danas na sutra usvoji navike i običaje Nijemaca. Preseljenje je uvijek bolno. Francuzu će u Hrvatskoj trebati godinu, ili dvije, da se prilagodi, iako se i dalje nalazi u Evropi. Čak i unutar zajedničkog kulturnog prostora postoje razlike. A između Bliskog istoka i Njemačke ili Francuske postoji još i religija zbog koje uvijek strahujemo da se ne pretvori u radikalizam. Uzmimo primjer Norveške. Kad su skandinavske zemlje velikodušno primile izbjeglice iz Somalije i Pakistana, suočile su se s velikim problemima. Došlo je i do pobuna. U Norveškoj muslimanske izbjeglice idu na tečajeve iz seksualnog odgoja. Ne uče ih tamo kako voditi ljubav ili kako pronaći G-tačku kod žene, nego kako se pravilno ponašati sa ženom. Objašnjavaju im da žena u suknji nije kurva koju može silovati na ulici. Uče ih osnove pravila pristojnosti. Kako se udvarati i ako želite imati intimnu vezu sa ženom, da je potrebna njezina saglasnost, itd. U oslabljenoj Evropi izbjeglice su dodatni element krize.

Michel Houellebecq poznat je po kritici islama. Kaže da je to njegovo pravo. U svom posljednjem romanu vizionarski opisuje 2020. godinu kad musliman upravlja zemljom prema islamskom zakonu.

– Houellebecq je razočaran. Na početku je ismijavao ekonomski, zatim seksualni liberalizam. U nekoliko intervjua izjavio je da, po njemu, Zapad propada. Raspada se zbog gubitka vjere, a to znači zbog gubitka kršćanstva. O tome i piše u romanu “Pokoravanje”. Radi se o čovjeku koji piše o dekadentnom Joris-Karlu Huysmansu u trenutku kad prelazi na islam, ali ne iz uvjerenja, nego iz oportunizma. Zbog dobre plaće, zbog toga što može imati više žena i, prije svega, zato što su Francuzi odlučili dati glasove muslimanskoj stranci. Neobično je da je objavio knjigu baš ove godine. A nikad nije bilo više, ni uspješnih ni neuspješnih, terorističkih napada nego ove godine. A i to je samo početak.

Knjiga je izašla u vrijeme napada na Charlie Hebdo.

– Isti dan! Ne razumijem zašto je njegova knjiga u tolikoj mjeri šokirala javnost, jer njegova je verzija islama prilično “soft”, što ne odgovara realnosti. Islam je vrlo nasilan. Dovoljno je baciti pogled na ono što se sada događa na Bliskom istoku. Mislim da nije naodmet prikazati Francuze kao ljude koji su spremni odustati od svega, napustiti slobodu u kojoj uživaju i prijeći na novu religiju.

Koja je vaša vizija budućnosti?

– Nemam viziju. Ne znam. U svakom slučaju, Houellebecqova je sasvim moguća. Postoje mnogi intelektualci u Francuskoj, desničari i ljevičari, koji bi bili spremni prijeći na drugu vjeru.

Je li za vas intelektualni stav isto što i politički? Koja je uloga intelektualaca u političkom životu demokratske zemlje poput Francuske?

– Ovisi. Francuska je jedna od rijetkih zemalja u kojoj intelektualci imaju golem utjecaj. U Rusiji je slično, iako Rusija vrši pritisak na brojne intelektualce. U Francuskoj intelektualci igraju važnu ulogu u medijima, javnom mišljenju i pri vlasti jer ministri nas često zovu, gotovo svake sedmice smo pozvani da sudjelujemo u televizijskim ili radijskim emisijama. Često odbijamo jer nas traže da damo mišljenje o svemu i svačemu, pogotovo o onome što ne znamo. Nakon šezdeset i osme glavna uloga intelektualaca bila je uništiti ili demontirati mitologije ekstremne ljevice.

Mislite na pripadnike novih filozofa?

– Da, od tada smo Bernard-Henri Lévy, André Glucksmann i ja neprekidno pokušavali izvršiti utjecaj na ljevicu u vezi s problematikom Trećeg svijeta, a danas vidimo da je ljevica u rasulu. Da su malo više slušali intelektualce, možda se ne bi tolike godine tako odnosili prema pojmovima poput francuskog identiteta, patriotizma, granica, poštovanja uloge religije itd. Te je pojmove ljevica napustila u korist Nacionalne fronte u proteklih dvadeset godina. Jedini koji je o tome govorio bio je Jean-Pierre Chevènement, i imao je pravo. On je bio taj koji je prvi progovorio o divljacima u predgrađima izazivajući bijes dobronamjerne ljevice koja je smatrala da u predgrađima žive žrtve svjetskog kolonijalizma. Ljevica je doslovno stvorila Nacionalnu frontu. “Made in” Mitterrand. S tim je započeo Mitterrand da bi otežao život desnici. Ljevica je do danas nastavila s istom politikom. Jasno je da je to i računica Françoisa Hollandea koji se želi riješiti Sarkozyja i Republikanaca kako bi mu jedini protivnik na predsjedničkim izborima bila Marine Le Pen. Inteligencija je, na neki način, glas javnog mišljenja koje više nije zadovoljno političkim strankama. Zbog toga su intelektualci vrlo popularni.

U posljednjih mjesec dana političke pozicije svih političkih stranaka u Francuskoj sve više su nalik na stavove Nacionalne fronte, pogotovo kada je riječ o pitanju imigracije i izbjeglica. Islamofobija također ide u njihovu korist.

– Mnoge brine imigracija, ne samo pripadnike Nacionalne fronte. Na primjer, francuskog premijera Manuela Vallsa. U doba nezaposlenosti imigracija više nema smisla. Ne možemo ih dostojno ni primiti. U Francuskoj postoji legalna imigracija od oko 120 hiljada do 200 hiljada osoba godišnje, ljudi koji su se potrudili naučiti francuski jezik i koji su se integrirali. Broj legalnih useljavanja neće se puno mijenjati. A što se tiče ilegalnog, prisjetite se zvijezda šoubiznisa koje su bile spremne prihvatiti sirijske izbjeglice, ali ne u svojoj kući. Po pitanju izbjeglica, Francuska je vrlo konzervativna. Uostalom, vrlo je oprezna, nije spremna prihvatiti njih više od 30 hiljada. Istina je da su stavovi i ljevice i desnice sve bliži, ali to ne ide u korist Nacionalne fronte. Što se tiče antisemitizma, najveća prijetnja Židovima su, uglavnom, francuski arabo-muslimani zbog izraelsko-palestinskog sukoba. Po pitanju islamofobije, treba imati na umu da su se Francuzi vrlo dobro ponašali nakon 13. novembra. Bilo je nekoliko izoliranih incidenata, ali nitko nije ubio muslimane kao što je to bio slučaj u SAD-u nakon 11. septembra.

Marine Le Pen smatra da je u interesu Francuske ući u savez s Putinom, s Rusijom.

– Osobno sam za povremene saveze. No, Marine Le Pen, kao i mnogi pripadnici ekstremne desnice i ekstremne ljevice, želi razbiti transatlantsku vezu. Francuska i SAD su oduvijek saveznici. Nikad nisu bili u ratnom sukobu, a za krajnju desnicu to je zemlja degeneracije: mješavina rasa, anglosaksonski kapitalizam, liberalizam, itd. Dakle, upravo suprotno od onoga što zastupaju. Osim toga, Nacionalnu frontu financira Rusija. Kreditiraju ih ruske banke. Putin nije po mom ukusu jer nije demokrat i ne sviđa mi se cezaropapistički savez između vlasti i pravoslavne crkve, ali moramo priznati da na nekim planovima savez s njim može biti od koristi. Kada bombardira Siriju, a nadam se uskoro i Irak, pljeskat ću iako se ne slažem s aneksijom Krima i napadom na Ukrajinu. Mislim stoga da ne treba ući u samo jedan savez s Putinom, iako imamo dobre odnose s Rusijom, nego povremene saveze u odnosu na zajedničke interese, s tim da zadržimo svoj francuski identitet i slobodu kritike pomanjkanja demokracije i autoritarnog režima u Kremlju. Nobelovac Czesław Miłosz svojevremeno je rekao da treba voljeti rusku kulturu, ali biti na oprezu kad se radi o Kremlju. Mislim da je to istina. I, naravno, treba razgovarati s Putinom. Uživam u njegovu sporu s Turskom. “U strategiji”, kako je rekao Mao Cetung, “moramo razlikovati glavne i sporedne neprijatelje”. A danas je islamizam glavni neprijatelj civilizacije. Znači, Daeš, Al Kaida, al Nusra, kao i sve manje frakcije.

Što mislite o tome što Obama ne želi učestvovati u bombardiranju Sirije?

– Američka je strategija posebno loša. Obama je u potpunosti podcijenio opasnost Daeša. Za Amerikance, sve je to, kako sami kažu, dio historije. No, to nije istina. Oni su odgovorni za današnju situaciju jer su je upravo oni započeli. Ne samo da su započeli rat 2003., već je i Daeš na određeni način njihova tvorevina. Posljednjih su godinu dana učestvovali u nekim bombardiranjima, ali nisu spriječili širenje Daeša. Međutim, otkad se Putin uključio u igru, to ih je, donekle, ponizilo. Probudili su se nakon San Bernardina te postoje znakovi da će se i dalje angažirati. Bez Amerikanaca bit će teško. Vojska Daeša izuzetno je opasna.

André Glucksmann suprotstavio se tvrdnji da je islamski terorizam uzrok sukoba civilizacija između islama i Zapada, tvrdeći da su, zapravo, prve žrtve islamskog terorizma – muslimani.

– To je, ipak, sukob između civilizacija. Islam je religija prisutna u cijelom svijetu. U posljednjih mjesec dana desio se Bamako, Sinaj, Nigerija, Čad, Kalifornija, Pariz, Bruxelles, Ženeva. Unutar zapadne civilizacije na relaciji Atena-Rim-Jeruzalem i u najgorim se razdobljima vodio dijalog. Kršćanska religija počinje sa smrću Boga. To je u teološkom smislu zanimljivo jer se radi o religiji u kojoj je dopuštena sumnja. Najveći mistici su sumnjali u svoju vjeru i u postojanje Boga. Zahvaljujući sumnji u katolicizam postoji prostor za pluralizam. U muslimanstvu postoji razdor, kako oni to sami nazivaju, između sunita i šijita, no razlike među njima su minimalne makar je bilo pokušaja da se uvedu reforme, i dalje su proganjani svi oni koji se doslovno ne drže Kur’ana. Zato mislim da se radi o sukobu civilizacija.

Kako objašnjavate da su dvije glavne figure Nacionalne fronte žene – Marine Le Pen i Marion-Maréchal Le Pen?

– Zato i mislim da Nacionalna fronta nije fašistička i smatram da tu riječ treba upotrebljavati kad govorimo o islamistima, koji su nasljednici nacizma. Islamisti žele, u potpunosti, nametnuti svoju vjeru i uništiti dobar dio svijeta. A francuska nacional-populistička stranka je puna kontradikcija. Desna ruka Marine Le Pen je homoseksualac. Napustili su antisemitizam, a predvode je dvije žene, s tim da je Marion zgodnija od Marine. Marine Le Pen nema sreće jer sliči na svoga oca. Marion je izuzetno talentovana i mislim da ima šanse jednog dana pobijediti na predsjedničkim izborima. Za Marine Le Pen mislim da nema šanse. Na kraju krajeva svjedoci smo da je u Italiji bivša fašistička stranka postala klasična desna stranka. Demokratija bi također mogla jednog dana pretvoriti Nacionalnu frontu u klasičnu desnu stranku.

Neki smatraju da je Francuska revolucija iznjedrila dva zla: fašizam i komunizam.

– Komunizam da, fašizam ne. Najbolju analizu je objavio François Furet. Došlo je do izvanrednih pomaka: ukidanje ropstva, razvod braka, ukidanje povlastica plemstva, oslobađanje trgovine i ogroman napredak je ograničenje uloge Crkve. No Francuska je revolucija također i preteča boljševizma i staljinizma. Jer je uspostavila vjerovanje da su ideje jače od ljudi ili da treba pomesti prošlost. No, za fašizam mislim da je proizašao iz romantizma, sa svojom idejom rađanja nacije.

Alain Finkielkraut rekao je da nije ni ljevičar ni desničar, nego konzervativac, liberal i socijalist. Kako se vi određujete?

– Tako sam ja rekao za sebe. Prvi je to za sebe rekao Raymond Aron, a potom preuzeo poljski filozof Leszek Kolakowski. Rekao bih to jednostavnije: ljevica mi je oduvijek porodica, sada sam prestar da je napustim. Treba ostati vjeran idejama koje su me formirale, iako sam proveo život kritikujući ih. Pozivam se na nasljeđe evropske kulture, na liberalnu ostavštinu, jer poštuje pojedinca, i nisam protiv kapitalizma. Smatram se konzervativcem, jer volim tradiciju i kulturu. U socijalističkoj tradiciji cijenim ideale pravde i jednakosti.

Vaša knjiga “Jecaj bijelog čovjeka” objavljena 1983. i dalje je aktualna. Radi se o narcisoidnoj i destruktivnoj politici prema Trećem svijetu. Nedavno ste objavili “Tiraniju pokore”, koja se bavi temom krivnje i pokore Zapada. Koji su korijeni te krivnje, zašto ona Zapadu odgovara i kako se iskupljuje za svoje grijehe?

– Bez nadmenosti mogu reći da sam bio prvi koji je ukazao na opasnost islamske revolucije. Već tada sam govorio da se radi o nekoj vrsti ucjene zapadnoga svijeta. Muslimani optužuju Zapad da su ih kolonizirali i da su od njih napravili “podljude”. Velike su ideologije nestale dok je Treći svijet i dalje prisutan. Ideja o krivici Zapada dolazi od kolonijalizma. No, zanimljivo je da su kolonijalisti Francuzi, Englezi, Nijemci, Nizozemci, Talijani, Belgijanci, Portugalci i Španjolci, dok je istočna Europa bila stoljećima pod Habsburškom Monarhijom, Turskom, a zatim pod Sovjetskim Savezom. Zbog toga vi nemate kompleks krivice. Znači, ako je zapadna civilizacija kriva, naši su protivnici nevini. I zato se danas svijet dijeli na dva dijela: na dobre i na zle.

Spadate u generaciju tzv. novih filozofa. U Hrvatskoj prevladava romantična vizija ove generacije. Svi kao da imate “copyright” na neobičan izgled i frizure. Lévy je žrtva čovjeka koji mu, iznenada, na javnim mjestima, redovito baca tortu u lice. S kime vi, danas, dijelite mišljenje, s kime ste u sukobu?

– Novi filozofi više i nisu tako novi... Intelektualci su obično u sukobu jedni s drugima, no na stranu sukoba između raznih ega, u epohi u kojoj živimo i dalje sam blizak s Finkielkrautom, iako ga ne viđam onoliko često kao prije, s Lévyjem također. Naročito se slažemo u vezi s islamizmom. Bio sam blizak s Andréom Glucksmannom, no nažalost, on nas je nedavno napustio. Vrlo sam blizak s Lucom Ferryjem u vezi s društvenim pitanjima. Svaki dan izmjenjujemo SMS poruke. U Americi se družim s njujorškim intelektualcem Paulom Bermanom. Veoma sam blizak sa Salmanom Rushdiejem, s Kanađankom Irshad Manji i s nekim francuskim muslimanskim intelektualcima koje izrazito cijenim zbog hrabrosti što žele srušiti dogme, zbog čega im je život u opasnosti.
(The Bosnia Times, Globus: Autor: Janja Franko, Maja Kardum)
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#14 Re: Intervju

Post by Haman »

Bosnjacko oko objavilo je dosta tekstova u kojima Adil Zulfikarpasic iznosi svoja misljenja. Ovom prilikom kraci izvod o srpsko-bosnjackim problemima. Zainteresirani mogu kliknuti na link ispod teksta i pregledati i druge tekstove o SDA, problemima u njoj, razlikama u pristupu problemima izmedju njega i Alije itd, itd.


Podsjećanja - Adilbeg Zulfikarpašić
O karakteru rata i srpsko-bošnjačkim problemima
Srijeda, 27 Travanj 2016 10:35

Image

Uvjerio sam se da mi ne preostaje ništa drugo nego to raščistiti isključivo sa Srbima. Vidio sam da taj rat koji nаm dolazi nije rat između Srba, Нrvata i Muslimana, u što se poslije nažalost pretvorio, nego prije svega između Srba i Muslimana. Pošto sаm imao iskustvo iz Drugog svjetskog rata, znao sam kakve se strahote mogu kod nas dogoditi. О tоmе sam otvoreno govorio i pisao. Vi se, Đido, sjećate moje posjete Vama, kad ste mi rekli: "Ма ipak su ovo druge generacije, sad su ljudi drugi, četrdeset godina је prošlo". Rekao sаm Vam da ono što se u Libanonu za godinu dana роbiје, to ćе se kod nаs u Bosni dogoditi za nedelju dana. Mi smо drugačiji, drugi temperamenti, mi smо drugi ljudi, Balkan је opasno područje. Neki narodi padaju u nesvijest kada vide krv, za razliku od nas Balkanaca, koji padamo u zanos, obuzima nаs opojnost kada osjetimo miris kгvi. Vidite, biо sam uvjeren da se taj nesporazum između nas mоžе raščistiti otvorenom politikom, bez zadnjih nаmјеrа. Моје је duboko uvjerenje bilo da su naši narodi, а naročito Bošnjaci i Srbi, propustili priliku da ро odlasku Turaka sjednu za sto i srede račune. Slijedeću takvu priliku propustili smo stvaranjem Jugoslavije. U međuvremenu su Bošnjaci postali politički faktor, drugačiji nego što su prije Ьili, kada su svoju sudbinu vezali za jedno carstvo koje је umiralo i koje је gubilo. Činјеniса је da su muslimani psihološki bili vezani za Tursku. Propast Tuгske oni su doživjeli skoro kao svoju vlastitu propast. Došli su u defanzivu, psihološku, fizičku i materijalnu. Isto tako, muslimani su za vrijeme Austrougarske bili u opoziciji srpskim pretenzijama na Bosnu, dok su se Srbi osjećali pobjednicima koji su zauzeli i oslobodili Bosnu, oslobodili jugoslavenske krajeve. SrЬi su bili uvjereni da su oni nas oslobodili, učili su to djecu u školama, i da mi nјimа dugujemo veliku zahvalnost što su nas pustili da živimo.

А оndа, poslije agrarne reforme i općeg osiromašenja Muslimana došlo је do jednog moralnog rasula naše muslimanske sredine. Došlo је i do izvjesne fizičke degeneracije. Bilo је sela u kojim su ljudi imali guše, rahitis, endemski sifilis, svrab ... , i to nе zbog toga što su bili nekulturni, nego zato što је njima Ьiо povučen tepih ispod nogu za оnu golu egzistenciju i ti su ljudi živjeli u velikoj Ьijedi. Hasan Kikić piše о radnicima oko Tuzle i tuzlanskog Ьаzеnа, u kakvim su koliЬama stanovali, pod kojim su okolnostima radili, kakva su Ьijeda i nevolja bili. То pauperizirano seljaštvo, kojem је zemlja Ьila oduzeta moralo је raditi nајgоrе i najteže poslove za najnižu nadnicu u Evropi u to vrijeme.

Đilas: Takvu bedu i propadanje sam video u Sandžaku: uverljivo i dirljivo ju је opisao Ćamil Sijaгić u Bihorcima…

Zulfikarpašić: Govorio sam Vam kakva је Ьila reakcija nаkоn Drugog svjetskog rаtа, gdje se muslimanima otvorila јеdnа mogućnost, perspektiva, iako ne u potpunosti kao ostalima. Muslimanska sredina је ozdravila, popravila se, stvorila је svoju inteligenciju, svoju literaturu. Tu su bili Meša Selimović i Mak Dizdar, tu su bile kulturne ustanove, tu је bila izmjena misli, takmičenje ideja, tu su bili ljudi koji su sve to, na prostorima nа kojim su živjeli, osvojili za sebe i svoje potomke. Та muslimanska sredina bila је drugačija nego ona pred Dгugi svjetski rаt i u ratu. Sada је, strahovao sam, očevidno taj sukob mogao biti mnogo opasniji, mnogo drugačiji, mnogo žešći, krvaviji. Kod mene је sazrela misao da nаmа nema drugoga nеgо pokušati iskreno raščistiti proЬlem. Neki su mi kasnije govorili "ti si dobro razmišljao da dobijemo na vremenu". Nisam ni pomišljao na taktiku, da mi dobijemo na vremenu dok se ne naoružamo. Mislio sam da је došlo vrijeme da tu stvar do temelja raščistimo i spriječimo zlo i sukobe za sva vremena.

Želim naglasiti, da nisam išao Srbima da molim, nеgо da otvoreno razgovaгam. Rekao sam im: "Rastat ćеmo se kao prijatelji ili kao neprijatelji kad izađem iz ove sobe - što zavisi od vas", bilo је to mоје duboko uvjerenje. Bio sam uvјеrеn da је to u velikom interesu i SrЬа.

Zašto sam mislio da је u interesu SrЬа?

Srbi su se u to vrijeme osjećali izoliranim, u ratu s Нrvatima koji nе uspijeva, koji оni nе dobijaju, koji је krvav. Evropa је protiv njih kao agresora. Neriješen ргоblеm Kosova, tmurne perspektive u cijeloj Jugoslaviji, u Bosni. Naoružavaju se Hrvati i u Bosni, šalju se kao dobrovoljci da brаnе Hrvatsku. Iz vojske bježe Muslimani. Srbi su imali osjećaj da su bez prijatelja i u političkoj izolaciji u Evropi. U tome momentu, eto, njima prilaze predstavnici jednog naroda, koji је јеdаn od velikih naroda, u stvari Bošnjaci su bili treći ро brojnosti u Jugoslaviji, dok su muslimani u vjerskom smislu predstavljali drugu ро veličini konfesionalnu skupinu.

Nadežda: Vaša ideja је bila da Srbima to takođe odgovara?

Zulfikarpašić: Njima је odgovaralo psihološki više nego nаmа. Оni to nisu očekivali, Ьili su iznenađeni i zaprepašteni mojim pгijedlogom u pozitivnom smislu riječi, kao i zbog toga što su iza pregovora stajali Izetbegović i SDA.

Đilas: Vaše osnivanje Muslimanske bošnjačke organizacije, pre svega је pokušaj stvaranja pluralizma u okviru muslimanske ideje i muslimanskog pokreta, muslimanskog, odnosno bošnjačkog naroda. Tri partije u Bosni, srpska, hrvatska i SDA, su nacionalne, totalitarne partije koje u suštini nisu demokratske, koje i da hoće u stvari ne umeju da se sporazumeju, jer su isključive i znaju da reaguju samo nа silu, to jest ako ih sila prisili i to samo ako ih se egzistencijalno ugrozi onda idu na popuštanja i kompromise. Ја sam u tom osnivanju video prvi pokušaj pluralizma u Bosni. Neki pluralizam u Srbiji i Hrvatskoj već postoji i tada је postojao. U stvari, to је Ьiо nastavak Vaše linije koju ste imali u emigraciji.

Zulfikarpašić: Pri stvaranju SDA i saradnji s Izetbegovićem i njegovom grupom mоја nаmјеrа је Ьila da se formira jedna građanska, libеralnа stranka сеntгa, bez tendencije da okuplja mase i da bude neka populistička partija. Osjetio sam da se kod nаs na Balkanu uopće, а pogotovo nakon četrdesetogodišnje vladavine Komunističke partije u Jugoslaviji, trebaju izvršiti duboke izmjene u razmišljanju, da se demokratizira društvo, da se dedramatiziraju рrоblеmi, da se normalizira odnos između politički različitih stranaka koje ćе se stvarati, da se drugo mišljenje ne smatra izdajom, da se razgovori, nаprimjer, sa Srbimа nе smatraju otvaranjem fronta protiv Нrvata, i obratno, da se čitava ta stvar svede nа jedan normalan politički proces kakav se događa u čitavoj Evropi, а što је рrеd nаmа stajalo kao јеdnа otvorena mogućnost.

Za SDA je novinar Manojlo Tomić, odmah ро osnivanju stranke, napisao da tu postoje dvije struje. Јеdnа liberalna, evropska, otvorena, а druga tradicionalno konzeгvativna, nacionalistička. Pročitavši njegov komentar nakon naše skupštine, vidio sam da је vrlo dobro zapazio strujanja nа samoj osnivačkoj skupštini. Vrlo brzo sam uvidio da se u stranci pojavljuju орrеčnа mišljenja. Меni niје smetalo drugačije mišljenje. Za moje gledanje nа vjeru i osjećanje prema nјој, za moju odanost tradicijama, tu је bilo ljudi koji su pretjerivali, koji su upotrebljavali komunističke metode u organi­zaciji, koji su tгažili neku odanost vođama. Smatrao sam da su to ostaci komunističkog sistema i počeci pokušaja da se metodama na koje su ljudi jedino naučili nastavi politički rad. Mislio sam da ćе to proces demokratizacije kod nas izmijeniti. Рrеmа tome, Ьilo је evidentno da u SDA postoje dvije struje i oko mene su se počeli okupljati neki intelektualci. Međutim, razvitak našeg političkog života u Bosni odvijao se vrlo dramatično.

Ažurirano: Srijeda, 27 Travanj 2016 10:36
http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=93
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#15 Re: Intervju

Post by Haman »

Podsjećanja - Adilbeg Zulfikarpašić

Image

Na osnivačku skupštinu SDA došlo је dvije-tri hiljade ljudi, а već na drugoj је bilo desetak hiljada, mаdа је to bilo u provinciji. Hoću sаmо reći da su muslimanske mаsе prilazile SDA stranci s raznim predrasudama i pretpostavkama о političkom životu. Svako је imао svoje viđenje, ali su se ljudi zadržavali na površini. Nije se išlo u dubinu, nije se gledalo da se stvori jedna moderna politička stranka. Ljudi koji su ušli u odbor što ga је Izetbegović predložio, bili su manje-više nepoznati u javnom životu Bosne. Od početka је taj kadrovski sastav stranke pošao pogгešnim putem. Nisu se tražili širokogrudi ljudi, sposobni, koji su za dijalog, za takmičenje, razmjenu misli, za analize, nеgо оni koji su manje-više pokazali odanost, nešto slično kao što је Ьilo u Komuпističkoj partiji. Organizacija stranke išla је u pravcu da su mladi imаmi i hodže igrali glavnu ulogu u Ьiranju odbora ро selima i gradovima prоvincije.

То је bilo vrlo ораsnо, jer nijedna crkvena ni vjerska organizacija niје Ьila infiltrirana od strаnе komunista tako temeljito kao što је Ьila Muslimanska zajednica. Negdje 1989-1990 nastao је pokret imаmа nа čelu sa Salih ef. Čolakovićem, sastavljen od vjerskih službenika koji nisu htjeli primati direktive od komunističkog komiteta, već su nastojali Ьiti nezavisni od državnih i političkih stгuktura. А grupa Alije Izetbegovića se u vjerskim zajednicama prije svega oslonila nа ljude koji su služili režimu i Ьili spremni bezuvjetno služiti i SDA, da bi se nа taj nаčin rehaЬilitirali, da bi svoje djelovanje opravdali.

Stranka је okupila ljude koji nisu bili ni analitičari, ni ideolozi, niti su bili ljudi koji su mogli stvoriti široke političke platforme za perspektive svojoj vlastitoj zemlji. Riječ је Ьila, рriје svega, о јеdnој grupi bivših zavjerenika, zatvorenika, koji su vrlo usko gledali i vrlo usko djelovali.

Tu se operiralo jednom logikom koja je Ьila odraz pojednostavljenja svih рrоblеmа, da smo u opasnosti te da se mоrаmо utjerati u јеdаn tor, da mоrаmо biti pod јеdnim vođstvom, u јеdnој stranci. Kada sаm napustio SDA mislio sаm da је to nova šansa za stvaranje demokratske stranke, koja ćе javno iznijeti svoje ciljeve, koja ćе reći da se bori za slobodnu privredu, za slobodno društvo, za zajednički život i da ćе to biti utakmica raznih političkih mišljenja. Međutim, događaji su se odvijali tako da je sve nevjerovatno ličilo nа оnu nekadašnju aferu izbacivaпja Avde Нume i Osmana Karabegovića iz partije. Od pedeset i nekoliko komiteta sаmо јеdаn jedini niје glasao za njihovo istjerivanje! Nešto se slično dogodilo i nаkоn mogа izlaska iz SDA. Proglasili su nаs razbijačima muslimanske nасiје, izdajicama islama, i diskusija је pošla krivim putem. Nikako nisam dozvoljavao da, stvarajući МВО, ulazimo u te diskusije, da se branimo i dokazujemo kako nismо ono što su tvrdili krugovi iu SDA, već smо napravili svoj program i nismo vrbovali članstvo. Bio sаm protiv strana­čkih legitimacija. Svaki slobodni građanin opredjelit ćе se za koju stranku da glasa, jer slobodan građanin glasa jedanput za jednu stranku, а sutradan za drugu, zato što se opredjeljuje za рrоgrаm. Smatrao sam da mi mоrаmо dostići taj nivo političkog gledanja nа рrоЬlеmе, da se dedramatizira gledanje ро kojemu је nеkо pristalica јеdnе stranke kao što је, naрrimјеr, u svoje vrijeme bilo u SrЬiji - demokrati i radikali, kao što је nа kraju krajeva i u Americi - republikanci i demokrati, gdje se nа grobovima piše: "Оn nikada niје glasao za republikance". Nаmјеrа mi је bila da se stvori moderna stranka, da se da јеdnа alternativa za koju ćе se ljudi opredjeljivati ро svojoj volji i bez ideoloških predrasuda. О tоmе sam govorio kasпije, tvrdeći da је to šansa za muslimanski narod, da оn dobije više opcija za izražavanje svoga političkog stanovišta. U Bošnjačkom institutu posjedujem nеkе predizborne proglase i letke, koje sam skupljao ро svojim navikama kolekcionara. Neki dаn sаm pogledao jednu kolekciju letaka SDA, koje bi možda trebalo objaviti. U njima SDA tгaži od svojih pristalica da glasaju za Plavšićku i Koljevića, da glasaju za SDS, te spominju Karadžica. Na primjer, u Kaknju kažu otvoreno: "Naš saveznik i prijatelj је Srpska demokratska stranka nа čelu s Karadžićem, а nаš neprijatelj, koji је štetan ро islam, jeste Muslimanska bošnjačka organi­zacija nа čelu s Adilom Zulfikarpašićem ... "

Dakle, ljudi koji su se poslije pokazali kao ubice nad muslimanskim življem bili su kroz propagandu SDA projicirani kao saveznici, prijatelji i ljudi za koje na izborima treba glasati.

Nadežda Gaće: Bio је postignut dogovor između SDA i SDS da glasaju jedni za druge. Kako su mogli postići taj dogovor da jedni za druge glasaju, а da istovremeno, ne samo Vas nego i druge partije koje su postojale u Bosni, dovedu u potpuno nezavidan položaj i da zapravo svi, sem nacionalnih stranaka, budu gubitnici?

Zulfikarpašić: Oni su ustvari bili i ostali najveći protivnici jedan drugom. Njihova jedina zajednička strana bila је preuzimanje vlasti. Naprimjer, Нrvata је u Bosni bilo sedamnaest procenata, Srba nešto oko trideset procenata, i svaka је stranka znala da ne može sama preuzeti vlast. Oni su svakako bili ljuti protivnici jedan dгugome, to se vidi i sada, mada su govorili jedni о srpskoj, drugi о Hrvatskoj, treći о muslimanskoj Bosni. Davor Perinović je napisao knjigu о svome političkom djelovanju iz predizborne kampanje i izbora. Na jednom mjestu kaže kako mu је Tuđman naredio da uzme u HDZ što više muslimana. I uistinu је imao uspjeha, jer је prilikom osnivanja HDZ-a u Bosni, u glavnom odboru, i u ostalim odborima, bilo muslimana gotovo koliko i Hrvata, da bi kasnije Tuđman naredio da se svi muslimani odstrane iz HDZ-a.

Dakle, oni nisu bili kadri preuzeti vlast pojedinačno, te su došli na ideju, pred same izbore, da jedan drugog pomažu, da uđu u koaliciju. Kada sam čuo da su оni napravili taj sporazum, vjerovao sam da је riječ о sporazumu koji је pismeno izrađen, koji ima zacrtane ciljeve i definirane obaveze jednih prema drugima. Međutim, odmah nakon izbora počele su svađe između njih, mada su vlast međusobno podijelili. Tada sam se pitao: ра dоbrо, gdje је taj sporazum, dok nisam kasnije upitao jednog od tih ljudi koji su taj "spoгazum" napravili. То је biо Muhamed Čengić. Pitao sam ga, kad smo se vidjeli u LjuЬljani, kakav је to sporazum biо i ima li оn tekst sporazuma. Rekao mi је da su se oni spoгazumjeli u pet minuta: - Sastali smo se, Karadžić i Krajišnik iz SDS-a, Kljujić i Boras iz HDZ-a, Alija i ја. Rekli smo da idemo na izbore zajedno, da glasamo jedni za druge, da i našim glasačima tako preporučimo i tako ćemo sigurno pobijediti i podijeliti vlast između nas, vladu nеkа uzmu Нrvati, skupštinu Srbi, а predsjedništvo mi, Muslimani, kao najbrojniji. Rekao mi је da je dogovor trajao pet minuta i da nikakvoga pismenog sporazuma nije bilo: - Jednostavno smo to odlučili i onda imali jedan zajednički zbor u Konjicu, gdje smo svezali naše zastave. Radila је mašinerija naših političkih stranaka i na izborima smo sјајnо prošli.

Е, naravno, pošto niје bilo nikakvih objašnjenja kako ćе ta vlast funkcionirati, odmah је došlo do sukoba. Muslimani su htjeli ući u državne strukture, јеr nisu Ьili dovoljno zastupljeni - bilo је previše Srba direktora i šefova. Došlo је do apsurda da su SrЬi dobili nа izborima, ра sada treba nekako da izbace svoje ljude, "da ih nagrade" što su za njih glasali, na taj način što ćе ih smijeniti s direktorskih položaja, kako bi učinili ustupak Muslimanima. Те male stvari pretvorile su se u najvažniji, najveći proЬlem: ko ćе ostati na vlasti i na položajima. Tako је tada došlo do sukoba u Parlamentu i do sukoba u Vladi. Ministarstva koja su bila pod Нrvatima nisu slušala Izetbegovića, nego svoga šefa stranke Kljujića. SrЬi nisu slušali predsjednika Vlade Juru Pelivana, Нrvata, nego su slušali Karadžića, itd. Muslimani su slušali samo Izetbegovića, šefa svoje stranke.

U Predsjedništvu је bilo isto tako. Kad smo mi pгavili sporazum i otišli Izetbegoviću da mu izložimo u ćemu smo se složili, onda је Koljević, koji је sjedio do mene, rekao Aliji da је on u Predsjedništvu određen za vanjsku politiku, za veze s inostranstvom. Alija је na to šutio. Koljević kaže: "Тi ideš u Ameriku, а ја о tome pojma nemam. Nisi me ni upitao. Vodiš i svoju kćerku. Zаr је ona član delegacije?"

Na to mu Izetbegović kaže: "Ра ја sam mislio da је ovako: vi Srbi imate skupštinu, Hrvati imaju vladu, а mi imamo predsjedništvo."

Ја sam onda nјеmu rekao: "Ti si predsjednik svih, čitave Bosne! Šta znači predsjednik Muslimana?" Počeli su gotovo da se svađaju, ра sam ih prekinuo i rеkао da mi radimo sada nа sporazumu, i da је to najvažnije. А ne kako su podijelili vlast, jer su је podijelili tako da kontroliraju jedni druge, i da imaju odlučujći faktor: jedni u skupštini, drugi u vladi i treći u predsjedništvu, što је роtрuno postavljanje na glavu svih demokratskih principa.

Opozicija Vladi niје Ьila opozicija koja је kao opozicija izišla na izbore, nego је, kada se diskutiralo о državnosti Bosne, opozicija glasala za Bosnu, а koaliciona partija SDS је glasala protiv. Rekao sam već da је opozicija državi sjedila u Vladi, ona је bila u vladajućoj koaliciji. То је Ьiо apsurd koji je u sebi nosio opasnost izbijanja sukoba. Та predizborna koalicija nacionalnih stranaka mnogo је pospješila sukobe i stvorila atmosferu razračunavanja i međusobnog animoziteta u svim stгukturama dгžave, što se prenijelo i na narod, na najšire krugove.

Nadežda Gaće: Nakon pobede koalicije SDS-a, HDZ-a i SDA је usledio period, više od godinu dаnа, u kome је postalo јаsnо da se stvara jedna apsurdna psihoza nероvеrеnја i mržnje između tri naroda koji žive u Bosni. U tom periodu i Vi i Vaša stranka, kao i druge opozicione stranke, ukazivali ste na mogući konflikt. Da li је Ьilo moguće da dođe do udruživanja opozicije i da se tako možda promeni odnos snaga u Bosni.

Zulfikarpašić: Nije bilo moguće. Nacionalne stranke su htjele, svaka za sebe, učvrstiti svoje položaje. Оnе su počele stvarati općinske vlasti, i te su se vlasti jako identificirale s onim krajevima gdje su dobile glasove. Na primjer, odmah nakon izbora mi smo imali u Zapadnoj Hercegovini ambleme hrvatske države i slike Tuđmana, а ne ambleme Воsnе. U Krajini, gdje su Srbi dobili većinu, imali smo da su te općinske vlasti počele otpuštati činovnike i policajce koji su bili Muslimani. U sarajevskoj općini Stari Grad za predsjednika орćinе došao је neki Selim Hadžibajrić, koji је роčео otpuštati Srbe, općinske službenike, jer to је jedna općina s preko 80 posto Muslimana. То sve је, normalno, izazvalo nepovjerenje ро principu -ako vi mеnе i moje otpuštate tamo, оndа ću ја vaše otpuštati ovdje. Došlo је do otpuštanja Muslimana u fabrikama u Ваnја Luci i Bijeljini. S јеdnе strane tendencija da se Jugoslavija razruši ili oslabi, а s druge tendencija da se Jugoslavija sačuva imale su odraz nа rad Skupštine. Нrvati su imali potpuno oprečno stanovište od Srba. Muslimani odudaraju i od jednih i od drugih, tako da је atmosfera političkog života Ьila zatrovana i išla u pravcu оЬrаčunа, prvo političkih, а nosila је u seЬi i veliku opasnost nacionalnih sukoba.

Bosnjacko oko
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#16 Re: Intervju

Post by Haman »

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR I AKTIVIST IZ ZAGREBA: U Hrvatskoj nema fašizma, ali ima dosta fašista

Image

MONITOR: Hrvatska je dobila novu Vladu oko koje se dosta polemiše. Kakva je to vlada?

PUHOVSKI: Hrvatska ima vladu koja je trostruko hendikepirana: procesno, time što nema pouzdanu parlamentarnu većinu, kako kvantitativno, u pogledu broja zastupnika(c)a; tako i kvalitativno, s obzirom na teško usuglašavanje dviju vodećih stranaka/koalicija koja ju tvore; politički, jer nije u stanju formulirati nijedan element svoje strategije, ni na jednome području; dijelom zbog toga što je premijer politički nevježa (neznalica), a dijelom zbog unutrašnjih nesuglasica HDZ-a i Mosta; personalno, jer ima ne samo inkompetentnog premijera, nego i većinu ministara bez ikakva iskustva i ugleda u maloj Hrvatskoj, a dio njezinih funkcionara podložan je posve opravdanim prigovorima moralne i/ili svjetonazorske naravi.

MONITOR: Kako biste onda ocijenili situaciju u Hrvatskoj poslije izbora?

PUHOVSKI: Situacija je smušena. Nitko zapravo nije pobijedio na izborima, a opet desnica je pobijedila poslije izbora. Pri tom se njezino vodstvo ponaša kao da je situacija identična onoj mađarskoj ili poljskoj. No, tamo je desnica uvjerljivo pobijedila – što nikako ne znači da su demokratski legitimirane brojne mjere što ih je poduzela; još su međutim manje opravdane najave sličnih mjera u posve podijeljenoj Hrvatskoj.

MONITOR: Povodom odluke predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da smijeni šefa tajne službe (SOA) Dragana Lozančića bivši član nezavisne liste Most Drago Prgomet nazvao je aktuelnu situaciju ,,političkim teatrom apsurda", koji može da završi i u političkom haosu.

PUHOVSKI: Predsjednica države se je, formalno, ponašala u skladu sa svojim ovlastima, ali na način koji niječe logiku sustava; svoju je odluku o smjeni obznanila u trenutku u kojemu je premijer (koji je drugi ovlašteni supotpisnik ovakve odluke) na konferenciji za medije baš govorio o tomu kako će „uskoro razgovarati s Predsjednicom o Lozančiću". Time je pokazala da želi preuzeti inicijativu i širiti svoje ovlasti. Na to se je odvažila tek nakon što je s političke pozornice maknut raniji premijer Milanović, koji je svojim agresivnim nastupom držao Predsjednicu Republike u defenzivi. Paradoks je političkoga stanja Hrvatske u tomu da je huligansko ponašanje Milanovića osiguravalo koliko-toliko korektnu raspodjelu ustavno određenih ovlasti najviših funkcionara države.

MONITOR: Šta je suština polarizacaije i sukoba na hrvatskoj političkoj sceni?

PUHOVSKI: Radi se, čini mi se, o svojevrsnoj ideologiziranoj projekciji – realni se sadašnji društveni problemi neprestance projiciraju na svjetonazorsku razinu, te u prošlost. Ustaše i partizani, te njihovi nasljednici tako (p)ostaju temeljnim problemom zajednice. Jedni posvuda vide udbaše, Jugoslavene (kao djecu partizana), drugi vugdje vide ustaške sljedbe, a realne probleme će, valjda, rješavati netko izvana.

MONITOR: Neki posmatrači ukazuju da je u Hrvatskoj u toku reinkarnacija fašizma. Šta to, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Srbiji, pa i u Evropi, produkuje desničarske ideje?

PUHOVSKI: Razumije li se fašizam iole ozbiljno, a ne tek kao psovački adut, razumije li ga se, dakle, kao jedinstvo ideologije, pokreta i poretka onda nikakve reinkarnacije fašizma nema (ni u Hrvatskoj niti drugdje). Ima, međutim, dosta fašist(ic)a – vjerojatno ne mnogo više nego prije (svakako manje nego u devedesetima – ne samo u Hrvatskoj), ali su glasniji tamo gdje desnici ide dobro (od Poljske, Mađarske, Finske, Francuske, Danske, do Hrvatske). Jer, otpor je epohalno zadanoj globalizaciji veoma često striktno nacionalistički, pa se taj nacionalizam nerijetko (rekao bih: fašistoidno) radikalizira. No, fašisti/ce su uvijek manjina; riječima originalnih, hrvatskih antifašist(ic)a (za razliku od današnjih, pretežito šminkerski nastrojenih) – pravi je problem svagda domobranski većinski mentalitet, pripravan (najčešće prešutno) podržavati (ili barem relativirati) ustaške zločine.

MONITOR: Raste li na Balkanu nova generacija ratnika?

PUHOVSKI: Ne samo rat, nego ni zločini nisu osramoćeni – u Hrvatskoj se čak i dalje rabi DDR formula (dostojanstvo Domovinskoga rata). Ponavlja se jugoslavenska psihologija u razdoblju poslije I, odnosno II svjetskog rata; solunaši i subnorovci reinkarnirali su se u „braniteljskom" politikantstvu; koje počinje time što im se nitko ne usuđuje reći da, već dugo, nisu branitelji (jer Hrvatska nije napadnuta), nego bivši branitelji – veterani. Takvo ozračje heorizira nasilje, s teškim posljedicama po društvenu klimu – od obiteljskih sukoba do socijalizacije novih (uglavnom muških) naraštaja. Novim se klincima, u nezanemarivome broju, čini da su propustili priliku (kakvu su imali očevi ili braća) da se iskažu u društveno prihvatljivome komuniciranju silom.

MONTOR: Kako na to što se dešava u Hrvatskoj reaguju intelektulaci?

PUHOVSKI: Intelektualci/ke su, kako to razumijem, samo oni koji javno i reagiraju (drugi mogu biti bolji ili lošiji umjetnici/e, ili teoretici/kinje, ali nisu intelektualno djelatni). Oni se pak dijele na različite (prije svega svjetonazorski ustrojene) skupine; desnica i dalje poprilično šepa u tom pogledu. Njezina je temeljna pozicija očito iracionalno zasnovana, pa je to, dijelom, i razumljivo. Manje mi se razumljivim čini progresivno emocionaliziranje na ljevici – koja je, inače, politički slaba i zabavljena mnogim „obiteljskim" omrazama.

MONITOR: Šta je odgovor na sve to?

PUHOVSKI: Odgovor je, načelno, u pokušavanju da se racionalizira javni govor. To pak započinje (simboličkim, dakako) likvidiranjem svetih krava na svim stranama, odnosno nametanjem jednostavnih formula, poput: zločin je zločin, umanjivanje i relativiranje (a pogotovo opravdavanje) zločina je poziv na novi zločin, itd. No, ma koliko to jednostavno izgledalo, teško uspijeva. U svim je generacijama i dalje dosta ljudi koji vole mrziti, jer se tako subjektiviraju i samoopravdavaju...

MONITOR: Kako ocjenjujete aktuelne odnose između Hrvatske i Srbije i kako se oni reflektuju na BiH?

PUHOVSKI: Odnosi Srbije i Hrvatske imaju sada odlične perspektive, jer Vučić se odlično razumije sa sadašnjom vladajućom ekipom (točnije: s hadezeovcima među njima). On im je, dapače, i pomagao u prijeizbornim vremenima (pa, izgleda, i kod kombiniranja parlamentarne većine). S obzirom na prostačke napade Milanovića na Vučića u to vrijeme, ovo i nije čudno. Uspije li Vučić zadržati vlast, što se čini vjerojatnim, na djelu će konačno biti neprincipijelna, ali solidna paralela nosivih pozicija obiju strana. I jedni i drugi će zastupati političke opcije koje imaju dugova spram susjeda iz prošlosti (premda, doduše, ne u jednakoj mjeri). A politizirana nečista savjest tjera veoma često na postupanje u rukavicama, zato se čini izglednim da će se odnosi opet poboljšavati, premda ključni problemi – od granica do nestalih – vjerojatno neće biti rješavani. Bratska suradnja srpskih i hrvatskih elita nije, ipak, razlog za zadovoljstvo u BiH, jer dođu li Zagreb i Beograd i u ovome do zajedničkoga interesa, teško da će on odgovarati Bosni i Hercegovini kao cjelini.

MONITOR: Aleksandar Vučić se odnosi prema Republici Srpskoj kao prema dijelu Srbije. Prijeti li BiH podjela i sukobi?

PUHOVSKI: Vučić se spram BiH ponaša posve identično Tuđmanu na početku devedesetih; polazi, naime, od formule: „Ja ju neću rušiti, no sruše li ju drugi, ovdje sam da uzmem svoj dio". I on – poput Tuđmana u odnosu na tadašnju Herceg Bosnu – ne propušta spominjati Sarajevo i BiH, ali se istovremeno ponaša kao da ima posebna prava na Republiku Srpsku (uostalom, posve je nejasno zašto je Republika Srpska na ovakav način i stvorena u Daytonu, ako nije trebala biti - barem simboličkom – utješnom nagradom poraženoj Srbiji). Ne mislim, ipak, da BiH prijeti podjela (dublja od one koja već postoji), a sukobi će se nastavljati sve dok ona ne postaje državom u punome smislu riječi. Za to promjene Daytonskoga sporazuma svakako nisu dostatne, ali bez njih nema ničega osim nastavljanja sadašnjega rubnog preživljavanja.

Jugosloveni najugroženiji

MONITOR: Ko je danas u Hrvatskoj najviše ugrožen od sukoba moći i interesa raznih grupacija?

PUHOVSKI: U Hrvatskoj su danas – uz romsku manjinu koja je uvijek na udaru – najugroženiji „Jugoslaveni/ke"; među desetak najčešće napadnih imena u javnosti posljednjih je godinu-dvije tek dvoje-troje ljudi srpske nacionalnosti, ostalo su „hrvatske izdajice" (Vesna Pusić je, na primjer, nedavno mnogo lošije prošla u izboru za potpredsjednicu Sabora od svoje kolegice srpske nacionalnosti). To novim desno-nacionalističkim radikalima omogućuje da prošire frontu napada (već i zato što je srpska manjina doista posve mala), ali i da se oslobode prigovora zbog govora mržnje – koji se načelno odnosi na napade zbog podrijetla napadnutih, a ne na napade zbog političkih uvjerenja (ipak, ni srboždersko ludilo ne prestaje; nešto što se zove „Nacionalno etičko sudište" najavljuje sjednicu „na kojoj će biti etički osuđena srpska ćirilica"!?).. Dakako ni „udbaša" više uglavnom nema, ali se sada konstruira pripovijest o djeci (pa i unučadi) udbaša; u doslovnome smislu riječi, kao da je udbaška pozicija neka vrsta nasljedne bolesti.

Region bez prošlosti i budućnosti

MONITOR: Kakvu budućnost predviđate ovom regionu?

PUHOVSKI: Politički gledano, „region" (već nekoliko godina) nema ni prošlost, a kamoli budućnost. Barem od trenutka ulaska Hrvatske u EU regija je politički prestala postojati. Danas Hrvatska (ma koliko marginalno) iznutra suodlučuje o tomu kada će i kako oni koji su ostali vani, naime: preostale postjugoslavenske države, doći tamo kamo žele (a to neće biti skoro). Istovremeno, međutim, regija je u kulturnome i geostrategijskom smislu življa nego prije (u Sloveniji, dapače, i življa nego u posljednjim jugoslavenskim desetljećima). Prvi je, kulturni, aspekt pozitivan element poslijejugoslavenske egzistencije, onaj drugi – trenutno zaoštren „migrantskom krizom" i karikaturalnom srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom utrkom u naoružanju – to nije. Ostatak ostataka nekada moćne jugoslavenske federacije ostavljen je da moljaka priključenje Bruxellesu (dijelom i preko Zagreba); a kada se jednoga dana i svi nađu u Evropskoj uniji (uz uvjet da to ona uopće doživi) vidjet će se tek – kako to hrvatsko iskustvo bjelodano pokazuje – da ni tamo nije bogzna kao dobro, u svakome pogledu.

Veseljko KOPRIVICA
http://www.monitor.co.me/index.php?opti ... temid=5946
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#17 Re: Intervju

Post by Haman »

Intervju/ Esad Duraković :Zlokoban nagovještaj naše bliske budućnosti

Image

O Balkanu, EU-u, Bliskom istoku, ISIL-u, ali i o ‘zemlji iz koje dolazi zlokoban nagovještaj bliske budućnosti’ prof. Esad Duraković govori u intervjuu za Al Jazeeru Balkans.

Bosanskohercegovački akademik, dr. Esad Duraković odnedavno je član Kraljevske akademije Jordana. Godinama prije toga postao je dopisni član Arapske akademije nauka u Damasku i Kairu.
Profesor arapske književnosti i filologije, Duraković je predavač na više na više univerziteta u regiji, prevodilac s arapskog jezika jednog od najznačajnijih djela svjetske književnosti Hiljadu i jedna noć, dobitnik UNESCO-ove nagrade Sharjah Prize for Arab Culture 2003…

Za Al Jazeeru dr. Duraković govori o eurointegracijama balkanskih zemalja, selefističkom pokretu, političkim prilikama u BiH i regiji, Dejtonskom ustavu, paradžematima, ISIL-u, predsjedničkim izborima u SAD-u…

Gospodine Durakoviću, sve češće se čuju prigovori da EU potkopava i slabi samu sebe, zato što pokušava integrirati države koje nisu spremne za evropske integracije, te da ti pokušaji predstavljaju ozbiljan izazov za njenu sigurnost. Pri tom se uglavnom misli na zemlje iz balkanske regije. Da li su Srbija, Crna Gora, Makedonija i BiH spremne da postanu članice EU-a?

Zemlje koje spominjete, a koje su iz naše regije, nisu manje spremne za ulazak u EU nego što su to bile neke druge zemlje svojevremeno, kao što je Bugarska. EU je propustila priliku da uključi te zemlje, pa i BiH, koju je svakako trebala i mogla prigrliti, ali je sada mnogo složenija međunarodna konstelacija snaga. Istovremeno, nemamo dovoljno razloga ni argumenata, nažalost, da vjerujemo u budućnost EU jer se ona zaista urušava zbog mnoštva razloga i na više načina.

Evropa je izdala vlastite principe Unije: ona se dramatično dehumanizira i desolidarizira, ali se zato vrlo snažno birokratizirala. Evropa nema danas vizionarskih političara. Ona se u međunarodnim odnosima postavlja kao pokorni sluga Amerike, čak na vlastitu štetu, a Amerikom vladaju nezasite korporacije, itd. Ukratko, Evropa se sve više bavi sama sobom, jer u njoj jačaju centrifugalne sile i razdiru je problemi koje je znatnim dijelom sama kreirala pa im i dalje prilazi na neadekvatan način, tako da će biti sve manje prilike da se bavi uključivanjem preostalih država Balkana. Moram reći, sa žaljenjem, da se u ovim sudbonosnim godinama Evropa ne može ponositi sobom, niti se mi možemo ponositi svojom Evropom.

Ustav BiH – majka svih pitanja

U zadnje vrijeme sa raznih strana dolaze pozivi da se BiH dodjeli prioritetni status u pogledu procesa integracija kako bi se on ubrzao. Može li BiH nastaviti put ka eurointegracijama bez mijenjanja postojećeg Ustava?

Da, i kao što rekoh – Evropa je morala dati BiH povlašteni status u pogledu njene integracije u EU, ali je ona radila suprotno. Upravo BiH je jedan od najvažnijih pokazatelja kako evropski političari nisu imali niti imaju političku viziju. Najprije su imali potpuno pogrešan stav prema ratu u BiH, a pogrešan stav imaju i danas. Evropa je morala prepoznati u BiH dragocjenu ideju, nukleus multikulturalnosti na kojoj Evropa treba da počiva kao na vlastitoj temeljnoj ideji. Tu je, između ostaloga, Evropa izdala bazičnu ideju na kojoj bi trebalo da počiva kao politička (multikulturalna) unija. Međutim, i danas njene birokrate istrajavaju na procedurama u vezi sa BiH, uporno tvrdeći da sami moramo sve uraditi, a konstruirani smo u Daytonu tako da je nemoguć dogovor političkih protagonista u BiH.

Pitanje ustava u BiH je „majka svih pitanja“, to dugo već govorim. Uostalom, paradoks je u tome što BiH čak i nema Ustav nego funkcionira na temelju mirovnog sporazuma. Evropa ne vidi da je to paradoks koji su mogli poodavno riješiti raznim vrstama pritisaka, da su htjeli, odnosno da su shvatili fundamentalnu važnost te političke i pravne činjenice.

Šta je po Vama najveći politički problem u BiH? Ima li rješenja za njenu kontinuiranu političku krizu?

Pitanje zahtijeva vrlo složeno obrazlaganje. U najkraćem, Deytonski mirovni sporazum je samo zaustavio rat, tačnije – on je zamrznuo stanje zatečeno u ratu u tome trenutku. To znači da su svih ovih godina poslije Daytona nastavljeni napori u BiH da se mirnodopskim političkim sredstvima ostvare već postavljeni ratni ciljevi. Apsurd je potpun: na masovnim grobnicama je tim Sporazumom utemeljen jedan entitet, a dvije susjedne zemlje koje su izvršile agresiju na BiH potpisale su „mirovni sporazum“, pa se one i danas predstavljaju garantima takvog mirovnog sporazuma od koga faktički ne odstupaju, jer ga smatraju najboljim sa stanovišta svojih (agresijskih) interesa. To je zaista čudovišno, jer se agresori, u biti, nisu odrekli svojih ciljeva. Umjesto da to međunarodna zajednica shvati te da svim snagama krene ka donošenju valjanog Ustava u BiH, oni nas uporno i stupidno uvjeravaju kako moramo sami sve uraditi a oni će to gledati sa strane i pomoći će nam, navodno… Amerika jest učinila veliku stvar zaustavljanjem rata u BiH, ali je ostavila nedovršen posao.

Apsurd je potpun: na masovnim grobnicama je tim Sporazumom utemeljen jedan entitet, a dvije susjedne zemlje koje su izvršile agresiju na BiH potpisale su „mirovni sporazum“

Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska, Milorad Dodik, bar retorički, ne odustaje od secesionističkih planova. Mislite li da će međunarodna zajednica uraditi ono što i jeste njena odgovornost, a to je da osigura “bezbjednu atmosferu” u BiH, na osnovu Annexa 1A Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je potvrdilo i Vijeće sigurnostiUN-a?

Uvijek se vraćamo na isti izvor problema. Međunarodna zajednica (Vijeće za implementaciju mira, odnosno Savjet bezbjednosti) ne izvršava ono za šta su odgovorni, jer su zaista dužni, odgovorni su za to da naprave važan i odlučan korak nakon Daytona, ali to oni ne čine. Osim toga, znajte daDodik ne verbalizira secesionizam: on vrlo dugo već opstruira napredak BiH, sabotira minimum njenih integrativnih procesa da bi mogla funkcionirati koliko-toliko. Dodik čeka svoju priliku, uživajući podršku Srbije kao navodnog garanta Mirovnog sporazuma a koju svih ovih godina vode protagonisti srbijanske agresije na BiH. Zamislite da li je moguće bilo gdje u svijetu da predsjednik jednog entiteta, vitalnog dijela države, javno govori i faktički opstruira, da razara vlastitu državu (koju stalno i enormno potkrada) i da o tome šute svi – i Vijeće za implementaciju mira, i Savjet bezbjednosti… Niko ne preduzima ništa. Naprotiv, nedavno takvom destruktivcu na noge ide najviši predstavnik Evrope u BiH na privatnu proslavu Đurđevdana. Šta to poručuje Evropa time?!

ISIL – konstrukt Zapada i cionizma

Vaša nova knjiga nosi naslov Međumuslimanski ratovi danas: krivo shvaćanje islama. Šta je po Vama pogubnije po muslimane – kriva interpretacija islama među samim muslimanima ili demonizacija islama koja dolazi od onih izvan islama?

Te dvije stvari su u neraskidivoj sprezi; one se ne isključuju, naprotiv. U knjizi analiziram uzroke današnjih užasnih međumuslimanskih ratova, dokazujući kako veliku odgovornost za tragično stanje toga svijeta snosi i njegova ulema zbog krivog shvaćanja islama. Oni su islam zatočili u vremenu, učinili su ga retrogradnim, anahronim iako je Tekst islama suštinski i imperativno kontekstualizirajući i kosmopolitski. On se mora reinterpretirati u modernom dobu. No, ta konzervativna ulema je vrlo utjecajna, a neke moćne zemlje Zapada podstiču upravo njihovo retrogradno shvaćanje islama i time ih uvode u dramatičan međumuslimanski konflikt. Istovremeno, time se postiže cilj nekih moćnih krugova na Zapadu, a to je satanizacija islama, odnosno muslimana. Trebalo bi pročitati tu knjižicu pa vidjeti moju argumentaciju o tome zašto smatram, recimo, da se tzv. islamska država bori protiv islama, a ne za njega, i kakva je uloga Zapada u tome.

Da li je moguće bilo gdje u svijetu da predsjednik jednog entiteta, vitalnog dijela države, javno govori i faktički opstruira, da razara vlastitu državu (koju stalno i enormno potkrada) i da o tome šute svi – i Vijeće za implementaciju mira, i Savjet bezbjednosti…

Islamska zajednica u BiH je nedavno krenula u obračunavanje sa tzv. paradžematima. Da li su i zbog čega oni opasnost za bh. društvo i opravdavate li način na koji je IZ postupila prema njima?

Ne bih to nazvao obračunom IZ sa paradžematima; prejaka je ta riječ. IZ je markirala te džemate i odredila svoj negativan stav prema njima, a to znači da se očekuje da druge strukture države djeluju na drugim instancama i drugim metodama. Svaki paralelni „sistem“ prijetnja je onom drugom, odnosno „prvom“ sistemu. IZ BiH je to prepoznala, nakon dugo vremena, i njeno javno, institucijsko određenje prema paradžematima jasno znači da ih identificira kao parasistem, odnosno kao potencijalnu prijetnju sistemu kao takvom. Poseban problem je to što su konfliktno selefijski nazori prisutni ne samo u paradžematima nego su poduboko prodrli i u neke važne institucije IZ. Šta s tim učiniti?!

No, BiH je izložena pravoj invaziji i drugih problema. U paradžematima su selefijske zajednice, ali u BiH djeluju, itekako, i druge muslimanske zajednice utemeljene na međusobno konfliktnim muslimanskim „sektama“. Zatim, svjedoci smo jedne masovne invazivne pojave na koju ukazujem već neko vrijeme, ali za to ne mari javnost, politika, naše institucije, IZ… Naime, BiH masovno rasprodaje grunt, krčmi najbolju svoju zemlju Arapima u enormno velikim razmjerama. Autohtoni muslimani BiH imat će u doglednoj budućnosti velike probleme zbog toga, jer se mijenja struktura vlasnika zemljišta, općina, a poseban je problem što će to utjecati na promjenu tradicionalne tolerantnosti ovdašnjih muslimana. Priprema se golema nevolja.

Jesu li sljedbenici selefijskog pokreta ili oblika razumijevanja i prakticiranja islama koje ovdje nazivaju pežorativnim nazivom vehabije u BiH došle spontano ili se radi o projektu njihovog infiltriranja i s koje strane, s kojim motivima?

Ne znam da li se radi o projektu jer nemam pristup dokumentima, arhivama. U svakom slučaju, selefije ili vehabije, kako hoćete, i danas su aktivni u BiH, i oni ne rade u njenu korist, nesumnjivo. Istovremeno, odgovarajući na Vaše prethodno pitanje, kazao sam da se BiH izlaže novim vrstama invazije iz inostranstva, a da se na to ne reagira na adekvatan i nužni način.

Autohtoni muslimani BiH imat će u doglednoj budućnosti velike probleme zbog toga, jer se mijenja struktura vlasnika zemljišta, općina, a poseban je problem što će to utjecati na promjenu tradicionalne tolerantnosti ovdašnjih muslimana. Priprema se golema nevolja!

Prostor Balkana, naročito Kosovo, BiH i Srbija, u Evropi, a i šire, sve češće se označava kao potencijalni regrutni centar boraca ISIL-a i drugih sličnih organizacija. Šta je to što je dovelo do takve ocjene i šta društva trebaju uraditi da se to zaustavi?

Regrutiranje boraca tzv. ISIL-a postoji u regiji, kao i u svijetu općenito. No, regrutiraju se i borci za Ukrajinu, itd. O tim pitanjima opširno sam pisao u svojoj knjizi koju smo već spomenuli. Ukratko, borci tzv. ISIL-a su u zabludi, a jedini način da se ta regrutacija zaustavi jest propast tzv. ISIL-a koji je majstorski konstrukt snaga izvan muslimanskoga svijeta.

ISIL uništava pozitivnu predstavu o islamu, satanizira ga, i istovremeno on temeljito razara cjelokupnu strukturu zemalja na Bliskom istoku pa će te zemlje decenijama budzašto prodavati svoje energetske resurse da bi dosegle nivo kakav su imale prije ove totalne destrukcije. ISIL je konstrukt Zapada i cionizma, a njima još nije u interesu da on bude poražen.

Sataniziranje islama

Šta je generiralo strašni val islamofobije koja se širi Evropom, ali i drugdje u svijetu? Na koji način se moguće boriti protiv ove vrste stigmatizacije islama i muslimana koji su zapravo bili prenosioci i facilitatori evropske renesanse i naučne revolucije u srednjem vijeku?

Danas zapadnim svijetom vladaju moćne korporacije, bankarski sistemi koji su Profit postavili za svoje božanstvo. Sve je podređeno tome. Čak su i sama zapadna društva postala robovi tih sistema. U nezasitosti za profitom, trebalo im je da sataniziraju islam, odnosno muslimanski svijet, kako bi stekli „argument“ da razore ta društva i da se tako budzašto domognu njihovih energetskih resursa, jer – energija je osnov, krvotok modernoga svijeta. Muslimani danas prodaju u bescjenje naftu i plin da bi od zapadnih zemalja kupovali oružje kojim onda razaraju vlastite sisteme i infrastrukture. To je potpuni apsurd.

Član ste Arapske akademije nauka u Damasku. Kako objašnjavate ovaj trenutno najkrvaviji i najkompliciraniji sukob na Bliskom istoku i na koji način predviđate njegov kraj?

Mislim da sam upravo odgovorio na to pitanje. Dakle, od tog kataklizmičkog rata na Bliskom istoku, pa i u Siriji – u kojoj sam boravio i koja je bila prelijepa zemlja! – ima koristi samo cionistička politika i „korporacijska religija“ (rekoh da je njeno božanstvo profit). Budućnost je poznata Bogu, meni nije. No, veoma se plašim za Tursku na čijoj destabilizaciji se ozbiljno radi, po mome sudu. Dakle, Evropa je danas islamofobna i aktivna je u razaranju muslimanskog svijeta (desnica je općenito u Evropi u snažnom usponu), a onda iz toga svijeta stiže osvetnički terorizam, te se tako „krug Zla“ savršeno zatvara.

Od tog kataklizmičkog rata na Bliskom istoku, pa i u Siriji – u kojoj sam boravio i koja je bila prelijepa zemlja! – ima koristi samo cionistička politika i „korporacijska religija“ (rekoh da je njeno božanstvo profit)

Arapsko proljeće u početku se činilo kao spontani pokušaj demokratski opredijeljenih aktivista i narodnih masa da reformiraju i korjenito promjene političko uređenje zemalja i uspostave slobodniji i pravedniji sistem. Međutim, ono što se kasnije dešavalo, pokazuje da svrgavanje nekih autokratskih režima nije bilo motivirano brigom za arapske narode koliko za njihove resurse. O čemu se tu, zapravo, radilo?

Iskren da budem – ja sam očekivao dosta od Arapskog proljeća. Mislio sam da je – zahvaljujući eri interneta, masovnih medija i komunikacija – arapski svijet najzad „odlučio“ da izađe na svjetsku pozornicu kao subjekt, a ne da i dalje ostane objekt politike velikih sila, jer taj svijet je predugo u dekadenciji. Početna pozitivna energija milionskih masa u arapskom svijetu izmanipulirana je izvanredno vješto i efektno, tako da se ona stavila u službu destrukcije toga svijeta.

Dakle, stvari su se preokrenule: očito je da svjetski moćnici nisu mogli dopustiti da arapske zemlje postanu politički osviještene, da budu istinski subjekti politike, pa su ih okrenuli jedne protiv drugih, s tim što su prethodno srušili režime i poubijali lidere (Gaddafi, Saddam, sada rade i Assadu o glavi, izvršili su armijski puč u Egiptu i td.). Razorili su čitava društva, antagonizirali su jednu svjetsku kulturu i strašno su ponizili čitave narode. Sada se to Zapadu vraća, nažalost, u vidu izbjegličkog cunamija koji značajno participira i u razaranju ideje jedinstva i solidarnosti u EU, vraća se u formi beskonačnih terorističkih napada, a sve to, onda, jača Trumpovu/trumpovsku ratničku i ksenofobičnu svijest u najmoćnijoj zemlji svijeta. Time smo i započeli razgovor. Svijet hita u pogrešnom smjeru.

U SAD-u se zahuktava trka za nominaciju kandidata za predsjedničke izbore. Trump ili Clinton – ko je bolja opcija za mir i stabilnost na Balkanu i zbog čega?

Retorika gospodina Trumpa je naprosto stravična, prepuna je prijetećih fobija, opsesija, isključivosti svake vrste… No, nije problem u g. Trumpu personalno, nego je uznemirujuća činjenica da ga podržava tako velik broj Amerikanaca, američka javnost. Dakle, to je indikator jednog prijeteće negativnog stanja u SAD-u, prema drugom i drukčijem, pokazatelj je jedne zabrinjavajuće negativne orijentacije koja je u stalnom jačanju i ubrzanju. Trump tu nije bitan već je bitno ono što indicira tako impozantna podrška ekstremističkim stavovima koje on predstavlja, ili ih zastupa. Čak i ako ne uđe u konačnu utrku, i čak ne bude li izabran, već do sada smo dovoljno vidjeli tu negativnu plimu u SAD-u. To je zlokoban nagovještaj bliskebudućnosti, nažalost.
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#18 Re: Intervju

Post by Haman »

Zašto nisu otkriveni nalogodavci Đinđićevog ubistva
Razgovor vodio Omer Karabeg

Image
Sonja Biserko

U utorak, 12. marta navršava se deset godina od ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića. Tim povodom u Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto ni do danas nisu otkriveni motivi tog ubistva. Izršioci su osuđeni, ali sud nije odgovorio na pitanje zašto je Đinđić ubijen i ko su nalogodavci.

Naši sagovornici su bili Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, i Vladimir Gligorov, profesor na Bečkom univerzitetu za međunarodne ekonomske odnose.

Bilo je reči o tome zbog čega se ni sud, ni tužilašto nisu bavili motivima Đinđićevog ubistva, kome je bilo u interesu da ukloni Zorana Đinđića, o prljavoj medijskoj kampanji protiv Đinđića koja je vođena uoči njegovog ubistva, zašto nikada nije saslušan Vojislav Koštunica iako su advokati Đinđićeve porodice na tome insistirali, da li je ubistvo Zorana Đinđića bilo politički puč, zašto su sve vlade koje su došle nakon Đinđićeve bile protiv otvaranja istrage o motivima ubistva, zašto u javnosti nema pritiska da se sazna pozadina tog ubistva, kao i tome da li će ikada biti otkriveni nalogodavci Đinđićevog ubistva.

Gospodine Gligorov, Vi ste nedavno napisali da je krajnje neobično da počinioci ovog političkog ubistva budu osuđeni, a da se ništa ne kaže koji su bili njihovi motivi i šta je bio cilj ubistva premijera vlade. Zašto se, po vama, sud time nije bavio?

Vladimir Gligorov: Ako sam ja to dobro razumeo, od samog početka procesa nije bilo predviđeno da se to razmatra na suđenju. Tužilac nije zalazio u to, a ni sudiju to nije interesovalo. Očigledno je postojala saglasnost da se to ne istražuje. Zadovoljili su se time da se sazna ko su počinioci, dok su motivi ubistva ostavljeni po strani. O tome nisu ništa rekli ni počinioci, koji nisu baš previše govorili na suđenju. Moram reći da je vrlo neobično da ljudi budu osuđeni za neki zločin, a da se ne zna zašto su ga počinili.

Sonja Biserko: Motivi ubistva Zorana Đinđića su više nego jasni. Cilj je bio da se zaustavi opcija koja je želela da od Srbiji napravi modernu evropsku državu, opcija koju je oličavao Zoran Đinđić. Činjenica da ni tužilaštvo, ni sud nisu želeli da istražuju politički background tog ubistva govori o tome da je pretežan deo političke elite bio protiv Đinđićevog programa. Ne treba zaboraviti da je Đinđić nakon Petog oktobra bio prilično usamljen. On nije imao pristup ni vojsci, ni policiji, ni sudstvu, dakle svim onim institucijama koje su bile važne za pokretanje reformskog procesa, on je tu lebdeo kao usamljena figura uz podršku nekih ljudi koji su kasnije svi izbačeni iz Demokratske stranke. Jednom rečju, postojala je prećutna saglasnost da se eliminiše Đinđićeva opcija.

U javnost su puštene razne priče o motivima počinalaca ubistva. Jedna od njih bila je da je Zoran Đinđić pripadnicima specijalnih jedinica, koji su tokom rata počinili mnoge zločine, obećao da ih neće izručiti Haškom tribunalu, ako tokom demostracija 5. oktobra ne budu intervenisali protiv demonstranata. On je, navodno, prekršio to obećanje, pa su ga oni zato ubili.

Sonja Biserko: To nije bila jedina priča koja je u to vreme lansirana. Govorilo se da je Đinđić pripadao mafijaškom krugu. Uoči ubistva mediji su do te mere kriminalizovali Zorana Đinđića da su mnogi ljudi, ne samo u Srbiji, nego i u regionu i na Zapadu verovali da je on, zapravo, žrtva mafijaškog obračuna. Sve te priče koje su u tom momentu bile lansirane imale su za cilj da se skrene pažnja sa pravog motiva ubistva. Trebalo je da prođe neko vreme, pa da se Đinđić ponovo rehabilituje kao političar koji je imao viziju i koji je bio ogromno važan za političku scenu u Srbiji. U tom smislu on jeste nekakva referentna tačka za mlade ljude i, uopšte, za budućnost Srbije.

Politička ubistva se planiraju. Da bi do njih došlo mora postojati neka vrsta političke zavere. Mislite li da je u slučaju ubistva Đinđića tako nešto moralo da postoji?

Vladimir Gligorov: Ljudi koji su ubili Đinđića radili su za državu. Njima to nije bilo prvi put da tako nešto rade. Reč je o profesionalcima koji po prirodi stvari rade za određene nalogodavce. Kad se imaju u vidu njihove veze sa politikom i državom, jasno je da je tu reč o političkoj zaveri čiji je cilj bio da se odstrani predsednik vlade. To mi se čini potpuno očiglednim. Međutim, nemamo odgovor na pitanje o političkoj motivaciji. Ako bismo dobili odgovor na to pitanje saznali bismo ko su bili učesnici te zavere i koja je bila njihova uloga. Pošto su počinioci uhvaćeni i pošto im je suđeno, normalno bi bilo da je to sud utvrdio. To je, ustvari, bilo najvažnije s obzirom da pitanje samog čina i njegovog izvršenja nije bilo sporno. Od toga se odustalo i to je osnovni problem i osnovna zagonetka. S obzirom da se o tome ne može raspravljati u službenim institucijama, jer za to nema političke volje, ostalo je da se o tome raspravlja u javnosti. Međutim, koliko mogu da vidim, javnost ne pokazuje neko veliko interesovanje i u tom slučaju takvi događaji prelaze u nadležnost istorijske nauke, a to znači da će neko kroz dvadeset-trideset godina znati odgovor na to pitanje.

Sonja Biserko: Mislim da je iza ubistva Zorana Đinđića stajala zavera. Na kraju krajeva, Đinđića je ubila država, odnosno pripadnici jedinice koja je bila deo bezbednosnog sistema države Srbije. Tu nema nikakve tajne. Pitanje je samo ko je bio iza tog plana i ko je doneo odluku da se takva akcija poduzme protiv premijera. Podsetila bih da je advokat Srđa Popović, koji je na suđenju zastupao porodicu Zorana Đinđića, pokušao da u sudnicu kao svedoke dovede određene političke lidere, između ostalih i Vojislava Koštunicu, ali da ni tužilac, ni sud to nisu prihvatili, pa su tako izostala svedočanstva ljudi iz vrha države, koji su sigurno mogli dati nekakvo objašnjenje bez obzira da li su oni bili odgovorni ili ne. Oni su u svakom slučaju, s obzirom na svoju funkciju, sigurno imali nekakav uvid i u pozadinu tog ubistva. Međutim, kao što sam rekla, do toga nije došlo. Vođena je čak i akcija, u kojoj je učestvovao i Dobrica Ćosić, sa ciljem da se spreči da Vojislav Koštunica bude pozvan da svedoči na tom suđenju. Dakle, nije postojala politička volja, a ona ne postoji ni danas. O tome se svake godine priča povodom godišnjice Đinđićevog ubistva, ali se na tome sve završava. Sam Zoran Đinđić je na neki način bio svestan da je njegov život ugrožen. Mislim da je to u nekoliko navrata i pominjao strancima sa kojima se sretao, između ostalog i Karli del Ponte. On je, međutim, podcenio ulogu i značaj bezbednosnih struktura koje su imale najvažniju ulogu u njegovom uklanjanju. Nekako je smatrao da će se to samo od sebe rešiti. Nije bio dovoljno oprezan, nije vodio računa o vlastitoj bezbednosti. On je, na primer, iz svog stana prešao na Dedinje tek na sugestiju nemačkih eksperata koji su ocenili da njegov stan nije dovoljno bezbedan. Bilo je mnogo znakova da je njegov život itekako ugrožen. I pre atentata bilo je pokušaja da ga ubiju – kod Beogradske arene, i u blizini naplatne rampe Bubanj potok. Sve je to vodilo tragičnom kraju.

Gospođa Biserko je pomenula Vojislava Koštunicu. Njegovo ime se najčešće pominje u spekulacijama o tome ko je sve bio umešan u čitavu tu stvar. Zašto su se sud i tužilaštvo i mnogi drugi tako grčevito odupirali tome da Koštunica svedoči?

Vladimir Gligorov: To pitanje je od početka suđenja ostavljeno po strani upravo zato da se pred sudom ne bi pojavili svi visoki funkcioneri koji su tada bili na vlasti. Nije se želelo da politički motivi budu istraženi, u tome postoji jasna doslednost koja traje do danas.

Da li bi se ubistvo premijera Đinđića moglo okarakterisati kao politički puč?

Sonja Biserko: Mislim da je to bio puč. Zoran Đinđić je predstavljao mogućnost za drugačiju opciju, njegovo ubistvo je bilo udar na tu opciju i to je danas vrlo jasno.

Vladimir Gligorov: Ako se vrši atentat na predsednika vlade, ciljevi su verovatno pučistički. To je svakako bio pokušaj puča, odnosno uklanjanja onoga ko je bio na vlasti. Nema nikakve sumnje da je cilj bio da se u najmanju ruku destabilizuje politička vlast u Srbiji kojoj je Đinđić bio na čelu. Donekle se u tome i uspelo. Verovatno ne u meri u kojoj su to pučisti hteli, a možda i ne sasvim u skladu sa njihovim namerama, ali to ne možemo da znamo, jer ne znamo koje su im bile namere.

Ubistvo su izvršili profesionalci. Profesionalni vojnici i specijalci. Da li mislite da su postojali nalogodavci ubistva, ili se može prihvatiti tumačenje da je atentat bio posledica negativne atmosfere koja je stvorena oko Đinđića, pa su se ubice povele za tom atmosferom?

Sonja Biserko: Mislim da se ta atmosfera stvarala upravo zato da bi se došlo do takvog zaključka. Ipak mislim da je iza toga stajala neka organizacija. To je moj osećaj s obzirom da smo mi iz Helsinškog odbora bili duboko involvirani u ceo taj slučaj. Pratili smo sve ono što se dešavalo pre i posle ubistva i kako je akcija Sablja prekinuta i na neki način poništena tokom narednih godina. Oni koji su bili uhapšeni tokom te akcije posle su bili rehabilitovani i dobili su materijalnu kompenzaciju za pretrpljeni bol. Taj pokušaj Đinđićeve vlade da se akcijom Sablja obračuna sa mafijom i svim onim što je bilo Miloševićevo ratno nasleđe je propao. I sama ta akcija koja je, uz podršku stranih eksperata, bila pripremljena za Đinđićevog života, bila je dovoljan motiv za uklanjanje Đinđića. Tako da duboko verujem da je iza ubistva stajala određena organizacija.

Vladimir Gligorov: Ako nije bilo nalogodavaca, onda su ubice to uradile po sopstvenoj volji i sa sopstvenim ciljevima. Takvo objašnjenje se obično daje. To meni ne deluje uverljivo zbog toga što nema ozbiljnih indicija da su se počinioci brižljivo trudili da sakriju sve tragove kako ne bi mogli da budu uhvaćeni. Da je to bila njihova samostalna akcija, pretpostavljam da bi oni, pogotovo imajući u vidu da su to profesionalci, sve učinili da ne budu otkriveni i uhvaćeni. Ako se nisu tako ponašali, onda bi se moglo pretpostaviti da su očekivali da će ubistvo Đinđića biti deo jednog političkog čina i da se njihova uloga neće ni istraživati, niti će to nekoga zanimati u novoj političkoj konstalaciji, koja će nastati nakon uklanjanja Đinđića. Ta pretpostavka mi se čini logičnom. Kakva je tačno bila organizaciona struktura cele te zavere i ko je tu igrao kakvu ulogu, prećutnu ili ne, to je upravo ono što je trebalo istražiti. To je, po mom mišljenju, veliki propust i tužioca i suda i zato se mi do dana današnjem bavimo nagađanjima.

Može li se reći da su sve garniture koje su došle nakon Đinđićeve smrti – i Koštunicina, i Tadićeva, i ova koja je sada na vlasti – radile na tome da se zataškaju pravi motivi ubistva?

Sonja Biserko: Suđenje ubicama Đinđića odvijalo se, da tako kažem, na tehničkom nivou. Nije se ulazilo u pozadinu celog slučaja. Na zahteve advokata Đinđićeve porodice da se pozovu neki novi svedoci – sud nije reagovao. Činjenica je da ni danas ne postoji politička volja da se istraži pozadina tog ubistva. Sumnjam da će i ova vlada uraditi išta u tom pravcu, imajući u vidu izjave sadašnjeg predsednika Srbije koje on davao uoči smrti Zorana Đinđića. Sve ono što se dešavalo posle njegove smrti bilo je nastojanje da se ne istražuju pravi motivi ubistva. Mislim da je Đinđićevo ubistvo bilo na neki način wake up i za međunarodnu zajednicu, pre svega za Evropsku uniju i Sjedinjene Američke Države. Taj događaj je pokazao da Srbija, iako se to očekivalo, nema potencijal da nakon Petog oktobra brže krene u promene. Ubistvo premijera Đinđića je pokazalo koliko je jako Miloševićevo nasleđe. Zbog toga su Brisel i Vašington pojačali svoje prisustvo u Srbiji. To je doprinelo da se u izvesnoj meri neutralizira najezda starih struktura, tako da danas imamo polagano kretanje u pravcu Evropske unije. Politička elita je očigledno shvatila da nema drugog izbora, s obzirom da se Srbija nalazi u katastrofalnoj situaciji. Oni su sve vreme nastojali da zataškaju slučaj ubistva Đinđića, pa je zbog toga sudski proces tako izgledao, ali oni su, u stvari, doživeli poraz, jer su na kraju morali prihvatiti proevrospki put za koji se zalagao Đinđić.

Vladimir Gligorov: Očito je da sve te vlade nisu pokazale interes da se time bave. Bilo je, doduše, i drugih slučajeva koji su ostali nerazjašnjeni i kod kojih je manje-više u načelu bilo jasno šta se dogodilo i ko je šta radio. Takav je, na primer, slučaj Ćuruvija, da ne govorim o slučajevima vezanim za rat i zločine počinjene u njemu. Nijedna vlada, nijedan ministar pravde nije pokazao interesovanje da bilo šta od toga pokrene, ako ne u smislu krivične, onda bar intelektualne, moralne i političke odgovornosti. Na kraju krajeva, radi dostojanstva ljudi i nacije. To se nije smatralo relevantnim. Postojala je očigledna nezainteresovanost da se pozadina svega toga otkrije. Moguće je da su se oni tako ponašali jer je sve to njima bilo jako dobro poznato. Uostalom, svi mi na neki način znamo šta se dogodilo i ko je kakvu ulogu odigrao. Javnost u Srbiji funkcioniše sa nekom ogromnom autocenzurom, jer ono što znamo mi ne želimo ili ne smemo javno da saopštimo.

Gospođo Biserko, kako Vi tumačite uzdržanost javnosti oko celog ovog slučaja? Nije bilo pritisaka da se saopšti istina. Latinka Perović je rekla da se reakcija javnosti na ubistvo Đinđića svodila otprilike na sledeće – žalimo što je ubijen, ali ne pitamo zašto se to dogodilo.

Sonja Biserko: Mislim da mi nemamo javnost koja bi vršila pritisak u takvim slučajevima. U momentu kada je ubijen, Đinđić je bio kriminalizovan. Atmosfera koja je stvorena pre njegovog ubistva i koja je nastavljena i nakon njegove smrtri ubedila je mnoge građane da je on takav kakvim su ga mediji predstavljali. Kasnije je počela borba za Đinđića. Usledile su razne interpretacije i od stane njegove partije i od nekih pojedinaca kojima se pokušala razvodnjiti njegova autentična proevropska orijentacija. Zbog svega toga javnost je ostala prilično nezainteresovana za Đinđića, sem izvesnog broja mlađih ljudi koji su u njemu prepoznali značajnu političku figuru. Činjenica je da su se mnogi mladi ljudi, koji su bili napravili karijere u inostranstvu, na njegov poziv vratili u Srbiju da bi učestvovali u promenama koje je on nagovestio. Međutim, nakon njegovog ubistva oni su ponovo otišli u svet.

Mislite li Vi da će se ipak u Srbiji otvoriti pitanje motiva Đinđićevog ubistva ili će o tome i dalje vladati muk?

Vladimir Gligorov: Kao što sam već rekao, to će preći u nadležnost istorijske nauke. U nekom trenutku kroz dvadeset- trideset godina neko će o tome napisati naučni rad ili doktorsku disertaciju. Siguran sam da će tada biti dostupni svi podaci i činjenice koji sada nama nisu dostupni, ali postoje. Uopšte ne sumnjam da će sve to biti razjašnjeno, ali u okviru istorijske nauke. Nemam, međutim, nikakvu iluziju da će u bliskoj budućnosti u ovom gradu i u ovoj zemlji biti nekog interesa, političke volje i pritiska javnosti da se to rasvetli.

Sonja Biserko: Sve zavisi od toga kako će se i kojom brzinom Srbija kretati ka Evropskoj uniji. Mislim da je vrlo važno da se razume politički kontekst Đinđićevog ubistva zato što to baca svetlo i na večitu dilemu gde Srbija pripada i kamo joj je ići. Zbog toga je vrlo važno da se istraži pozadina tog ubistva. Da li će se ikad otkriti pravi nalogodavci ubistva Zorana Đinđića – ne znam, ali u svakom slučaju bitno je da se zna njegova politička pozadina kako bi ljudi shvatili koliko je to ubistvo zaustavilo Srbiju u mukotrpnom procesu njene evropeizacije.
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#19 Re: Intervju

Post by Haman »

Lider Srpskog pokreta obnove

DRAŠKOVIĆ ZA AVAZ: Nakon referenduma u Britaniji mnogi na Balkanu priželjkuju vrijeme haosa!

Image
DRAŠKOVIĆ ZA AVAZ: Nakon referenduma u Britaniji mnogi na Balkanu priželjkuju vrijeme haosa! Drašković: Mi s Bošnjacima moramo svugdje biti zajedno (Foto: Avaz)

Izgleda da i vuk ponekad mijenja ćud. Mada priznaje za sebe da nije svetac i da je pravio mnogo grešaka koje s ovim iskustvom ne bi ponovio te da je u osnovi preobraćenik, Vuk Drašković, lider Srpskog pokreta obnove (SPO), čovjek koji je preživio dva atentata balkanskog kasapina Slobodana Miloševića, privlači pažnju oštrim osudama nacionalističke politike i širenja mržnje, pozivima na dijalog i suživot, a posebno stavovima da je negiranje genocida u Srebrenici moralni i civilizacijski sunovrat Srbije, a da je u Sarajevu ubijeno 12.000 civila. Nema sumnje da tim izjavama provocira javnost u svojoj zemlji.

Slijepi rat


Drašković u intervjuu za "Avaz" tvrdi da je i u mračnim devedesetim ustajao protiv rata i razbijanja, zločina i etničkih čišćenja. Spreman je, kako kaže, bio da žigoše svoju naciju kada čini zločine.

- Ja sam prije 25 godina bio posvećen tome da Jugoslavija opstane, da ne bude rata. Kad se već desilo zlo koje je pogodilo sve nas u toj bivšoj državi, ja sam naročito posvećen strateškom partnerstvu, saradnji, trajnoj, sigurnoj između Srba i Bošnjaka. Pravoslavnih i muslimana.

Postoji li na svim stranama iskrena spremnost da se naprave odlučniji koraci ka pomirenju? Nakon Vaših stavova, ali i poziva na dijalog, akademik Muhamed Filipović odgovorio Vam je pismom, a Bakir Izetbegović poklonio se žrtvama Kazana.

- Bio je jedan strašan, besmisleni i užasni rat. Ali, on nije prestao. Na svim stranama sada se vode ratovi za tumačenje onog rata. To vodi u slijepi rat o tumačenju onog rata, to vode zagovornici onog rata. Misle da tim tumačenjima opravdaju onaj rat čiji su bili glavni bajraktari. Nema nijednog jedinog argumenta da se onaj rat može pravdati.

Potrebni su nam ljudi velike vizije, hrabrosti i velikih moralnih i ljudskih načela koji će, iako su u onom vremenu igrali ulogu koju su igrali, da dožive iskrenu metamorfozu. Ja u odlasku Aleksandra Vučića u Srebrenicu i prihvatanju ideje o strateškom partnerstvu Srba i Bošnjaka u BiH, kao i u odgovoru Izetbegovića i njegovom odlasku sada na Kazane, vidim ohrabrujuće korake. No, oni su za sada izolirani.

Gdje je tačka na kojoj se treba desiti susret Bošnjaka i Srba?

- Ja sam pri svom jedinom susretu, a bio je 12. januara 1992., razgovarao o tome s Alijom Izetbegovićem i iznio dvije teze s kojima se Alija odmah složio. Prvo, da se učini sve da se u BiH učine nemogućim dvojni savezi bilo koga protiv treće strane, bez obzira na to ko je treći, jer to BiH vodi u nesreću. Drugo, ako nije moguće izbjeći dvojne saveze, onda se mora učiniti strateško partnerstvo dva vodeća naroda - Srba i Bošnjaka. Jer, onda bi preferans bio nemoguć i Bosna bi bila na broju. Strateško partnerstvo Bošnjaka i Srba doživljavam kao pomirenje unutar istog roda, familije.

Mi smo ljudi istog porijekla, iste pameti, iste gluposti, iste historije, istih vrlina... Ne vidim zašto se ne bi sporazumom posebnim utvrdilo i tvrdo primjenjivalo da se svako ko je protjeran vrati na svoje imanje, da svako ispovijeda svoja vjerska osjećanja i politička uvjerenja, da se razbija sistem apartheida. Mi s Bošnjacima ne možemo živjeti jedni pored drugih, jer nas je sudbina osudila da živimo zajedno. Mi moramo svuda biti zajedno.

Vi u nedavnom tekstu u "Danasu" pišete da se "nad svima koji pamte šta je bilo i kako je bilo, vrši horska lobotomija" i da oni "moraju da zaborave". Je li to razlog što Srbija ne priznaje genocid u Srebrenici?

- Pa, nisam ja to rekao, to je rekla najveća sudska instanca našeg svijeta. I ta presuda je neoboriva! To je rekao Međunarodni sud pravde. Mi ne možemo da budemo ljudi koji su odmetnuti i od međunarodnog zakona.

Plašim se nas

Rajko Danilović reče ovih dana u "Avazu" da se Balkan ponovo trese. Može li situacija eskalirati ili smo najgore prošli?

- Ja se plašim nas, jer dobro poznajem sve nas. I tvrditi da je nova nesreća nemoguća u Bosni, Srbiji, Kosovu i Makedoniji ili uopšte u ovom dijelu Balkana, isto je kao da tvrdimo da iz kišnog oblaka ne može da pada kiša. Nažalost, rat nije mentalno prestao.

Potrebno je samo malo da se ustalasa u Evropi. Ja sa strepnjom očekujem rezultate referenduma u Britaniji, bez obzira na to što on suštinski, čak da i Britanci napuste EU, neće uništiti EU. Ali će mnogi zagovornici zla ovdje na Balkanu da zalarmaju da je došao kraj Evropi, da se sve raspada, da nastupa vrijeme haosa koje oni prizivaju i priželjkuju.

To može biti prilika za malu varnicu koja će da izazove plamen. Ono što je ohrabrujuće jeste da je ovdje prisutan NATO. Alijansa neće dopustiti rasplamsavanje bilo kakve varnice u požar, već će to gasiti i rješavati. Možda i natjerati političke lidere da dođu do sporazuma.

Kako vidite prilike u Srbiji danas? Vodi li Vučić Srbiju ispravnim putem?

- Srbija je zemlja za literaturu. Ako biste sutra raspisali referendum da li ste za Evropu, EU ili za priključenje ruskoj uniji, većina bi glasala da je za priključenje ruskoj uniji. Ali, ako biste raspisali referendum o tome da li žele da im djeca rade u EU ili ruskoj uniji, 99 posto bi odgovorilo da je to EU. Razum i osjećanja ne sarađuju.

Hrišćani ubijaju Isusa svaki dan

- Ja se vodim, neću reći hrišćanskim, već Isusovim načelom, jer hrišćanstvo generalno u mnogočemu iznevjerava samog Isusa svaki dan. Vodim se, dakle, načelom o potrebi da se izvadi balvan iz svoga oka, pa pokaži trun u oku brata i susjeda.

Srbi odbijaju ono što ja govorim

- Za ovo što ja govorim sada još nije vrijeme, još većina odbija, odbija većina Srba.
U historijskim pitanjima nikad većina uglavnom nije u pravu, već u krivu. Dijelim politički kredo De Gola, najviše rizikuje onaj koji neće da rizikuje. Političku budućnost o kojoj pričamo ostvarit će politički lideri koji se odluče da izazovu izmanipulisanu većinu i vrisnu na početku.

Samo je Udba i dalje živa

- Nema više ni Sovjetskog saveza ni Varšavskog pakta, nema komunizma u Moskvi, nema Jugoslavije, nema Tita, pa ni Miloševića. Tih službi ima i jedino one nisu doživjele slom. Službe su odigrale ključnu ulogu i u ubistvu Jugoslavije. Jugoslavija je htjela da živi i morali su je ubiti, i tu su ključnu ulogu odigrale službe. Ne postoji više nijedna tajna o bilo čemu, osim tajni u dosjeima tajnih službi.

Zapad treba da se odrekne republika bivšeg SSSR-a, izuzev tri baltičke republike, a da se s druge strane Rusija odrekne ambicija da Balkan, koji je sa svih strana okružen zemljama EU i NATO-a, prebaci u svoje dvorište, jer je to i geografski nemoguće

- See more at: http://www.avaz.ba/clanak/243207/drasko ... 9mUpP.dpuf
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#20 Re: Intervju

Post by Haman »

David Rockefeller: Ukoliko želimo uništiti islam onda moramo krenuti od Turske
16/07/2016


Image

Ovo je najveće priznanje 21. vijeka koje je izrekao David Rockefeller, bankar i biznismen, jevrej iz Amerike. Izjave Rockefellera zapravo su historijske činjenice koje manje više svi znamo…

Preveo: Admir Valentić

Turci su se dugi niz godina borili protiv komunizma. 1950. godine u Turskoj je na vlast, zahvaljujući našoj pomoći, došao premijer Adnan Menderes. Zapravo, na samom početku Menderes je s nama uspostavio veoma dobar dijalog. Zauzvrat, pomoć koju smo mu dali tokom izborne kampanje uzimao je redovno zaduženje zvano Marshall i ulagao u određene investicije u državi. Ali, on je tako neplanski ulagao posuđeni novac, pa, kada dođe dan naplate, umjesto da plati dug on bi bio primoran da se ponovo zadužuje, i tako svaki put iznova. Zauzvrat, mi smo od njega tražili da dozvoli ulazak stranog kapitala i da našim firmam dodijeli posebne koncesije i povlastice, drugim riječima tražili smo od Menderesa da prihvati slične programe koji su doveli do kapitulacije Osmanskog carstva na što nam je odgovorio da to nikada neće prihvatiti i počeo se udaljavati od nas.

Mada nismo htjeli, ali ipak smo organizirali državni udar i u tom naletu Menderes je zajedno sa svojim radnim kolegama pogubljen. Od te skupine preživio je samo Celal (Dželal) Bajar, zato što je bio mason i zato što je Papa Roncalli (John XXIII) tako zahtijevao.

Državni udar 1980 urađen je po našem nalogu

Državni udar 1980., koji se desio u Turskoj, urađen je po našem naređenju. U to vrijeme na vlast su dolazili čas ljevičari, čas desničari i oni su vodili državnu ekonomsku politiku onako kako smo mi htjeli. Međutim, američko i evropsko razvijeno tržište se zasitilo i mi smo došli u poziciju da ne možemo prodati dovoljno robe. Na sve ovo mi smo i nad Turcima, kao i drugim zemljama trećeg svijeta, dakle nerazvijenim zemljama, počeli s primjenom našeg plana i od njih smo tražili takozvanu slobodnu trgovinu i slobodan uvoz roba. Naizgled su prihvatili naš prijedlog, ali u stvarnosti su razvlačili s konkretnim koracima.

Na hiljade mladih Turaka dalo je živote za lažne ideologije

Na kraju ovaj problem smo riješili na nama poznat način, rješili smo to po principu Ordo Ab Chaos (zavadi pa vladaj). Dakle, prvo stvorimo haos, a onda uspostavimo red. Naši provokatori započeli su sukob između desničarske i ljevičarske ideologije. Zapravo, nakon što smo prividno odobrili rat na Kipru, uveli smo embargo tako je narodu prelila kap strpljenja, država je zapala u krizu i nije se pošteno moglo kupiti ulja i soli. I dok su se profiteri i trgovci na crno bogatili narod je zapao u veliku bijedu. Tako da provokatori koje smo poslali nisu imali težak zadatak da zavade narod. Narod se podijelio na desničare i ljevičare i započeli su sukobi. Nemiri su se u tolikoj mjeri proširili da je svakim danom na ulicama ginulo 50-60 ljudi u međusobnim sukobima. Cijela država živjela je u strahu od terorizma. Uveden je policijski sat i ljudi nisu smjeli navečer izlaziti vani. U svakom trenu neki luđak te mogao uzeti na nišan i ubiti. Na hiljade mladih Turaka dalo je život za lažnu ideologiju. Vlast se mijenjala kao na traci, ali niko od njih nije mogao da zaustavi nemire. Nakon toga, desio se državni udar i nemiri su kao rukom odneseni. Jadni narod je vidio spas u ovom uspješno urađenom udaru. Zato što je došao kraj teroru i spokoj se vratio u državu. Zapravo, zadatak naših provokatora je zvaršen i oni su maknuti sa scene. Igra koju smo ovdje igrali jeste ,zapravo, dovesti narod u bezizlaznu situaciju i u beznađe te im ponuditi „spasioca“, nakon toga taj spasioc šta god da uradi narod će to objeručke prihvatiti.

Özal je na naš zahtjev kapije širom otvorio

Vojna vlast je još neko vrijeme vodila državu i predala je vlast osobi koju smo im mi predložili. Ta osoba bio je Turgut Özal. Özal je tačno onako kako smo zahtijevali širom otvorio državne kapije. Naše firme su poput vukova navalile na ovo nevino tržište. Prvo su s niskim cijenama potukli domaću konkurenciju. Država se vrlo brzo napunila američkim i evropskim proizvodima. I dok su naše industrijske firme trošile zadnje zalihe da bi država uspjela da namiri uvoz, naše finansijske firme (banke) polako su uvlačile državu u dužnički krevet s visokim kamatnim stopama. Na ovaj naćin, mi smo 80-tih godina, skoro sve države u razvoju, s ovim projektom ugušili. Osim što su bogatili naše fabrike kupujući našeakis-VE-TİME-kapak-celal-bayarproizvode, oni su, da bi platili te proizvode uzimali od nas pozajmice s visokim kamatnim stopama i tako smo ih iz godine u godinu uvlačili u dužničko ropstvo.

U Turskoj je novac stekao ugled, pojmovi kao što su porodica i prijatelj su zaboravljeni

U međuvremenu, da bi se sve ovo ostvarilo Özal je korak po korak donosio potrebne zakone. Ova država se tako brzo uklopila u sistem divljeg kapitalizma. Nismo mogli ni sanjati da će veoma brzo otkriti agresivni naćin izvoza. Narod je počeo da se bavi prevarama s ciljem da što kraćim i bržim putem dođe do bogatstva. Mito i korupcija, raznorazne intrige državnih banaka, imamo na desetine bankarskih skandala. Pojmovi kao što su porodica i prijatelji su odavno zaboravljeni i ugledni su postali samo oni koji imaju novac. U svom ovom procesu domaća proizvodnja je na izdisaju, počevši od malih firmi do velikih, zahvatio ih je val bankrota koji se velikom brzinom širio. U državna preduzeća na rukovodeća mjesta postavljeni su oni koje smo mi preporučili i koji su tamo samo štetu donosili. Na koncu, te firme ili su ugašene ili su pod isprikom privatizacije po jeftinim cijenama preuzete od strane naših firmi.

Prvo smo stvorili pokret kako bi smo oživili projekat kurdske države

Özal, kojem smo isprali mozak, u posao je ušao sa svježim snovima, na poslijetku, kada je uvidio stvarnost ovog sistema i sam se prepustio strastima u vrtlogu kapitalizma. Počeo je da bogati svoju porodicu i bliske prijatelje. Došao je u takav položaj da su pored Özala počele da se rađaju prinčevi i princeze, a mi smo se zabrinuli da državu ponovo ne vrača u monarhiju. Zapravo, sve je to bila jedna prava komedija. Kako god, da bi smo ispitali reakciju države tražili smo od njega da govori o ideji o stvaranju kurdske države. Ali, ta ideja skupo ga je koštala. Mi smo, da bismo oživjeli projekat osnivanja kurdske države stvorili pokret pod nazivom PKK. I dok su se oni pozabavili s ovim pokretom država je zapala u velike ekonomske gubitke i sada, kada pogledamo na ostatak Osmanskog carstva ostala je samo šaka zemlje na kojoj danas Turska živi, tako da su došli u poziciju da sve što tražimo to i urade.

Turska je za nas veoma bitna… jedan dio važnih vodenih izvora je ovdje

Rockefeller nastavlja sa svojim govorom; Želim da se još malo zadržim na Turskoj, zato što ta zemlja ima najvažniji strateški položaj u svijetu i zbog toga je nama veoma važna. Ako ćemo gledati razloge onda ću reći slijedeće: Kao prvo, važan dio vodenih rezervi velike izraelske države pripada Turskoj.Drugi razlog je da je Turska kao većinski muslimanska država prethodnica demokratije. Ukoliko želimo uništiti islam onda moramo krenuti od Turske. I kao treći razlog je da je Turska most između Evrope i Azije.

Ukoliko želimo držati pod kontrolom naftu, prirodni gas, rude i druga prirodna bogatstva onda ova zemlja mora biti u našem vlasništvu. Bliski istok je manje više u našem vlasništvu. U bliskoj budućnosti Kavkaz i druge turske zemlje srednje Azije će početi da se guše u neredima i sukobima te će tako nama u naručje pasti. Kada bi se ovi Turci ujedinili ne bi postajala sila koja bi ih zaustavila. Zbog te prijetnje naši agenti su konstantno na oprezu. Čim Turci započnu proces zbližavanja naši ljudi koji se nalaze na ključnim položajima u turskim zemljama istovremeno reaguju i stvaraju nerede i tako ih sprečavamo u njihovoj namjeri.

Najvažnije od svega jeste da su Turci kolijevka civilizacije i da njihovi korijeni potječu od Sumeraca

Kao četvrti razlog slobodno ću reći da je Turska najbogatija zemlja na svijetu rudama bora i ova ruda će u bliskoj budućnosti biti važnija od nafte.

Peto i najvažnije je da su Turci kolijevka civilizacije. Turci su 4.000 godina prije nove ere živjeli na području srednje Azije te su nakon velike katastrofe napustili to područje i jedni su otišli u Mezopotamiju dok su drugi preko Rusije stigli u Evropu tadašnji Arijevci. Dakle, današnji svijet opće prihvata činjenicu da su Arijevci prva civilizacija i da Finci i Mađari i drugi narodi Evrope vuku korijene od Turaka. Pored toga, velika je vjerovatnoća da su civilizacije poput Asiraca i Hitita na prostorima Anadolije u krvnoj vezi s Turcima.

3.500 P.N.E. Sumerci koji su živjeli na području Mezopotamije su prvi narod koji je izumio pismo, prvi narod koji je da bi uspostavio pravdu u narodu osnovao sud, prvi narod koji je izmislio novac i koji je prikupljao porez, prvu školu su oni otvorili i oni su pronalazači točka: dakle, prema historičarima i istraživačima, oni su polazna tačka civilizacije i to je civilizacija čije korijene nose Turci. Zašto? Zato što Sumerci nisi bili domaći narod Mezopotamije; prema istraživanjima došli smo do saznanja da mnoge riječi turskog jezika vuku korijen od jezika Sumeraca, tako smo došli do brojke od 1000 zajedničkih riječi, a pored toga, Turci danas koriste na stotine poslovica/izreka koje su izvorno naslijeđene od Sumeraca. „Polumjesec“ bio je simbol Sumeraca, a danas vidimo da Turci na svojoj zastavi isto imaju simbol polumjeseca. Grci i Rimljani su se u mnogo ćemu okoristili o Sumersku civilizaciju; primjera radi, ukrasi na njihovim građevinama i božanstva proizilaze iz sumerskih božanstava.

Ali, da bismo ovo sakrili, 2.000 godina P.N.E., dakle i pored činjenice da je 1.500 godina poslije Sumeraca oživjela Grčka civilizacija, mi smo istu svijetu predstavili kao prvu svjetsku civilizaciju. Još interesantnija je činjenica da je Egipatska civilizacija starija od Grčke; ali, i Egipćani su tek 1.000 godina poslije Sumeraca došli na nivo civilizacije koja je mogla početi s gradnjom piramida. Maje i Inke su također 2.000 godina poslije Sumeraca došli na nivo civilizacije koja je mogla početi s gradnjom njihovih piramida.

Nismo mogli prihvatiti Turke kao kolijevku civilizacija, morali smo to spriječiti

Image

Veliki-israelNismo mogli prihvatiti Turke kao kolijevku civilizacija, zapravo, uradili smo sasvim suprotno, njihovo historijsko i kuluturno naslijeđe smo ukrali i svijetu smo ih perdstavili kao barbare, narod koji ne poznaju pravo i pravdu i u tome smo veoma dobro uspjeli. Sumerski kraljevi Urukagina i Urnammu stvorili su narod s mnogoboškom vjerom, te su, da bi uspostavili red i spriječili nepravdu osnovali zakone, tako su oni bili preci današnjice, dok današnja Turska je nacija s vjerom u jednog Boga, ali u njoj danas zahvaljujući našim nastojanjima prevladava prostitucija, mito i korupcija, lopovluk, nepravda, nepošteno sticanje imovine i ogromna razlika u društvu.

Zapravo, da čovjek pročita historijske knjige vidio bi pravu istinu, ali današnjem čovjeku je mrsko da čita i vjeruje u sve ono što čuje.

Čak sam i ja sve do tog momenta vjerovao da su Englezi najcivilizovanija nacija. Htjeo sam promjeniti temu nakon što mi se nije svidjelo ono što sam čuo.

Nije bilo teško srušiti Osmansko carstvo

Pitao sam „Kako mislite preuzeti zemlje svijeta?“ Rothschild je sigurnijim stavom od mog započeo govor.

Rothschild: Želim ti pokazati našu snagu tako što ću navesti primjere iz historije; u Prvom Svjetskom ratu, mi smo htjeli da uništimo carstva koja su bila protiv nas, a najvažnije od svih je bilo da uništimo i rasparčamo Osmansko carstvo kako bismo dobili vlast nad rezervama nafte na Bliskom Istoku i čime bismo otvorili put stvaranja izraelske države. Osnivač izraelske države Theodor Herlz je otišao tadašnjem sultanu Abdulhamitu II te je uz financijsku podršku naše porodice ponudio novac u zamjenu za palestinsku zemlju. Ali, sultan nas je odbio. Nama nije bilo teško uništiti Osmansko carstvo. Zato što su se osmanski sultani, umjesto s Turkinjama ženili s djevojkama iz mjesta koja su osvajali, a koje su bile druge vjere i nacije. Naravno, poput sultanije Hurem bilo je sultanija koje su vodile glavnu riječ u državi i one su kao stranci zajedno s drugim strancima vodili rušilačku politiku u državi baš onako kako smo mi htjeli. A sultani su vjerovali da je država u sigurnim rukama i odavali su se raskošu i rahatluku. Ovako je počelo propadanje Osmanskog carstva. Osmanlije su počele s gubljenjem teritorija nakon što su naše masonske organizacije dizale narod na ustanak. Riznica se neplanski potrošila. Nakon rata bili smo veoma blizu ostvarenja cilja, ali ispred nas se pojavio lider zvani Ataturk te smo naše planove morali nakratko prolongirati. Dakako, da su desetorostruko ojačali našu financijsku stabilnost i bogatstvo u vojnoj industriji. Krajem Prvog svjetskog rata monarhija kao teza dobila je demokratiju kao antitezu te se ovom sintezom rodio komunizam.

Hitler je uz našu pomoć došao na vlast jer ovdašnji jevreji nisu pomogli u stvaranju izraelske države

Glavni razlog za početak Drugog svjetskog rata je, baš kao i sada, svjetska ekonomska kriza dok, s druge strane važno je naglasiti da naša dijaspora, dakle jevreji koji ne žive na svetoj zemlji nisu pomagali u stvaranju nove izraelske države i nisu htjeli da se vrate u svoju zemlju. Pozicija na kojoj se našao Hitler i većina njemačke nacije dakako da se dogodilo uz našu financijsku pomoć. Američki financijski giganti poput Harrimana i Guaranty Trusta, uz robnu pomoć njemačkog kralja čelika Thyssena i pomoć organizacije Thule Hitler je dostigao moć da započne svjetski rat. Za ovaj posao odabrali smo Hitlera, zato što je on mrzio jevreje. Razlog njegove mržnje jeste da je njegova nana bila služavka kod jednog bogatog jevreja koja je s ovim gazdom jevrejem ostala trudna, da bi nakon što je gazdarica kuće to saznala ona bila izbaćena iz kuće. Hitlerova nana s bebom u naručju, dakle Hitlerovim ocem, nakon što nije našla neki drugi posao vratila se u konzervativno katoličko selo svome ocu. Hitler je na vrijeme saznao za ovu priču, te je zbog toga osjećao veliku mržnju prema jevrejima. Jevreje koji su odbili da se vrate u svoju domovinu smo žrtvovali s ciljem da ih uplašimo te smo dozvolili nekoliko manjih genocida nad njima, ne u onoj mjeri gdje smo svijetu plasirali priču o milionima poginulih jevreja, taj scenario smo mi smislili. Sada, sa istim scenarijem genocida optužujemo Tursku za genocid nad Ermenima. Ova glupa optužba za genocid se svalila na Turke i primorat ćemo Turke da plate odštetu vrijednu milijarde dolara. To će svakako biti težak udarac za tursku ekonomiju.

Atomska bomba nije smjela biti baćena u Njemačku gdje žive jevreji, zbog toga je isprovociran japan

Tadašanji cionistički predsjednik Einstein poslao je pismo predsjedniku Amerike Roosveltu s namjerom da pod nazivom Projekat Manhattan napravi atomsku bombu što je za kratko vrijeme polučilo rezultat. Ali, postojao je jedan problem, ova bomba je veoma jaka i da bi se probala njena snaga Amerika mora da se uključi u rat. Međutim, u Njemačkim gradovima živi mnogo jevreja, tako da tu nismo mogli baciti atomsku bombu. Japan je isporovociran i prije nego li smo proširili vijest o tome, poigrali smo se s emocijama američkog naroda i time smo u smrt poslali stotine hiljada Amerikanaca koji su izginuli, ali na sve ovo smo zažmiruli i riješili problem atomske bombe.

Izraelska država se osnovala zahvaljujući velikodušnoj pomoći porodice Rotschild

I tako je udaren temelj izraelske države 1948. godine koja je preteča za osnivanje Velikog izraelskog carstva, a koja je osnovana od velikodušne financijske pomoći porodice Rotschild. Ordo Ab Chaos ponovo je bio djelotvoran. U međuvremenu, države koje su bankrotirale u ratu počele su uzimati pozajmice od financijskih organizacija Harriman, Rockefeller, Vanderblit i Rotschild.

Sovjetskom Savezu dodijeljeno je dovoljno zemalja, dali smo im i financijsku podršku

Sovjetski Savez, kao prema Hegelovoj dijalektici stvoren je kao protu sila. Američka International Barnsdall korporacija dala je potrebnu opremu, i opet američka W.A. Harriman Company i Guaranty Trust dali su financijsku podršku kako bi se istražile rezerve nafte i drugih ruda, i time poboljša ekonomija. U međuvremenu, svijet je počeo da bira strane između kapitalizma i komunizma, mi smo kao braonici kapitalizma Sovjetskom Savezu, kao protu sili, dodjelili dovoljno zemalja i kako bismo ovu igru mogli nastaviti.

Kina još uvijek nije pod našom kontrolom, ali njen doprinos ekonimiji Amerike je ogroman

Kina je zahvaljujući tehnologiji i moći mozga koju joj je poklonila američka Bechtel Korporacija danas svjetska super sila. Ova država je jedina država svijeta koja nije pod našom kontrolom. Ali, oni su veoma prisutni u američkoj ekonomiji, zato što je radna snaga jeftina, radnici koji rade za platu od 30 dolara su slatki san svakog našeg bogataša.

Ratovi u Vijetnamu, Koreji, Kambodži, Tajlandu, Indoneziji, Afganistanu, Iran – Irak, Jugoslaviji pomogli su u usavršavanju i testiranju vojne industrije

Nastavit ću svoj govor tako što ću vam dati kratke primjere iz cijelog svijeta;

Rat u Vijetnamu poslužio je da Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez testiraju svoje novo vojno oružje koje su proizveli, to je bila prilika koja se ne propušta, a istovremeno smo se rješili starog naoružanja. Hemijsko oružje pod nazivom „Agent Orange“ imalo je smrtonosne posljedice na testiranju na biljkama. Ono je jednu državu gurnulo u ekonomsku propast.

Korejski rat je podjelio državu na dva dijela i san o napretku je pao u vodu. Na ovaj naćin državna ekonomija je razorena. Pored toga, u ovoj zemlji smo testirali klica bombe i razne otrovne vrste poput dioksina zajedno s drugim biološkim napravama.

1970. godine Kambodžanski lider Sihanuk odbio je trgovačku saradnju s Amerikom i on je državnim udarom smijenjen i na čelo države, koja se borila s haosom, došao je Pol Pot i Crveni Kmeri. Na Tajlandu smo također srušili vladu i uveli smo im diktatorski režim. Tajland je godinama radio za nas.

1957-1958. godine predsjednik Indonezije Suharto je nakon što je dobio pomoć u naoružanju od Sjedinjenih Američkih Država okupirao Istoćnu Timor i dugi niz godina sprovodio je haos, na hiljade ljudi je poginulo.

Rat u Afganistanu bio je velika prilika za Rusiju da usavrši svoju vojnu industriju. A i mi smo također dobili ogormnu priliku da vidimo dejstvo našeg oružja. Također, ova zemlja posjeduje ogromna prirodna bogatstva. Vlast u Afganistanu je u cjelosti pod našom kontrolom.

Rat između Irana i Iraka je započeo tako što smo Sadamu dali velika obećanja. Prvi zadatak je bio da jedni drugima bombarduju naftna postrojenja. Svaka od ove dvije naftom bogate zemlje, da bi dobile rat, počele su s kupovinom našeg oružja čime su doveli svoje države do samog bankrota. Na kraju svi gradovi i naftna postrojenja će biti ponovo sagrađeni s naše strane. To je dakako otvorilo put da se oni ponovo zaduže kod nas.

1990. godine Sadama smo bocnuli i započeli rat u Zaljevu, Iračka ekonomija još jednom je doživjela krah. Da bi se Kuvajt obnovio skopljeni su ugovori vrijedni milijarde, a američka vojska se zauvjek smjestila u ovo područje. U ovom ratu s ciljem testiranja korištene su bombe sa umanjenim uranijumom. Ove bombe i nakon rata zahvaljujući raširenoj radijaciji po području su ubile na hiljade ljudi, dakako među žrtvama ima i naših vojnika, i dan danas ljudi umiru od utjecaja ovih bombi.

1990-tih godina u ratu u Jugoslaviji koristili smo kasetne bombe. Ovo tehnološko čudo od bombe prije nego li padne na zemlju rasprsne se na stotine malih bombi od kojih svaka ne eksplodira i one uvijek aktivno i spremno čekaju na svoje žrtve.

Rotthschild reče „Ove države sada su u potpunosti pod našom kontrolom i vjerujem da vam to nemoram detaljno objašnjavati“ te napravi pauzu.

Sve države držimo pod kontrolom, u suprotnom organizujemo terorističke napade

U evropskim zemljama imamo obavještajne organizacije kao na primjer Gladio u Italiji, te zahvaljujući takvim organizacijma i jedinicama cijelu državu držimo pod kontrolom. Napadi na sinagoge u Istanbulu i napadi na željeznice u Madridu mala su prijetnja tim zemljama za njihov neposluh.Rušenje Twin Towersa u Nju Jorku, napad na Pentagon, bombardovanje Kenije i Saudijske Arabije su izvršeni striktno po našem nalogu i planu. Na kraju sam se zapitao „postoji li zemlja na svijetu u kojoj nisu upleli svoje prste“. Rockefeller me onako, na moje opšte iznenađenje pogledao i na iskap popio svoje piće dovrši svoje riječi;

U svijetu nijedna mafija niti ijedan ilegalni posao ne može da se radi bez naše dozvole

Između ostalog, sve naše organizacije imaju visoke troškove. Izvor njihovog finansiranja jeste novac koji se bez poreza skuplja zahvaljujući donacijama i našim kontaktima sa mafijom. Nigdje u svijetu niti jedna mafija ne može djelovati i poslovati u ilegali a da zato država ne zna ili da im država ne dozvoli njihovo djelovanje. Da bi djelovali jednostavno moraju sarađivati s ljudima iz samog vrha države. Takvi državnici su posebno izabrani i to su ljudi koji su gladni novca, i kada se jednom u ove poslove upetljaju više im izlaza nema. U cijelom svijetu mafija radi pod našom kontrolom, posebno pratimo zaradu prodajom droge i oružja, zato što je to najslađe zarađeni novac. S ovim zarađenim novcem mi finansiramo naše organizacije koje su naizgled nevine i njihovim djelovanjem mi finansiramo naše saradnike i druge vrste korupcije.

Zašto Sjeverna Amerika i zapadna Evropa žive u bogatstvu dok ostatak svijeta, njih 5 milijardi radi za 1 milijardu našeg društva

Ovi primjeri su vjerujte mi samo vrh ledenog brijega koji se izvana daju vidjeti. Kao što smo rekli, mi imamo kontrolu u svakom dijelu svijeta. Dakle, uvjerili ste se koliko je samo koristan i uspješan naš cilj vođen Hegelovom dijalektikom. Jeste li se ikada zapitali, zašto stanovnici Sjeverne Amerike i zapadne Evrope žive u bogatstvu i rahatluku dok se ostatak svijeta bori s bijedom, neimaštinom i nemirima? Zato što je naša rasa odabrana rasa, ostali su samo naši robovi. Ukoliko žele da žive, cijeli svoj život moraju raditi samo za nas. 5 milijardi ljudi na svijetu radi za 1 milijardu naših ljudi. Sva bogatstva slijevaju se u naše firme i zbog toga su naše zemlje napredne. I dok naše napredne zemlje, svakim danom se sve više i više bogate, u zemljama trećeg svijeta ekonomije propadaju, stanovništvo se bori u izmišljenim ratovima i zapali su u jamu bijede iz koje izlaza nema, dok naši saradnici uživaju u raskoši i bogatstvu i čekaju na naša naređenja.

Naši saradnici će u bliskoj budućnosti pod našim patronatom i upravom da vode novu svjetsku vlast. Stanovništvo zemalja trećeg svijeta će zavisno o statusu obrazovanja raditi za nas kao obični radnici, a razvijeni narodi poput nas će biti iznad njih i upravljat će njima u jednom hijerarhijskom sistemu. Ljudi koji spadaju u ovu klasu će raditi tokom cijele godine i imat će samo slobodnu subotu dok će svi drugi praznici biti ukinuti i raditi će za platu kojom će imati samo za hljeba. Za razliku od njih naša klasa ljudi će veoma malo da radi u jednom danu dok će ostatak vremena provoditi u zadovoljstvu i opuštanju.

Prvobitno sam ovu reportažu shvatio kao jedan san, ipak kada mi na um padnu slike i stanje drugih zemalja svijeta shvatam da je realizacija ovog sna uveliko počela. I zaista da i pored toga što rijetko gledam televiziju u očima mi naviru vijesti o svakodnevnim scenama ratova, sjetih se ljudi koji su godinama u bijedi i koji su gladni. Ipak sam ja samo novinar i nemam dovoljno vremena da sve ove razloge istražim…

http://freshpress.info/vijesti/david-ro ... od-turske/
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#21 Re: Intervju

Post by Haman »

Esad Bajtal: ‘Ovdje su religije izdale vjeru’

Narod je nemoćan, građani su izmanipulisani, a ovi koji nam sve to rade s prešutnim odobravanjem vanjskog svijeta isuviše su jaki, u ekonomskom, medijskom i svakom drugom smislu. Ovo je bogata zemlja izmanipulisanih građana. Zemlja bogata rijekama, šumama, morima, rudama, solima, svega imamo – a siromašna država! Najsiromašnija u Evropi. Živjeti paradoks bogate zemlje, a siromašne države, naše je prokletstvo.
Razgovarala: Mersiha Drinjaković, interview.ba

Image

Interview.ba: Šta je, u moru nedaća, najveći problem današnje BiH?

BAJTAL: Poniženost čovjeka, kako god pogledate: ekonomski, individualno, sa stanovišta uskraćenih sloboda, koje su zaista ograničene, u smislu etničkog rizika pojavljivanja na teritorijama gdje je onaj drugi dominantan, do hiljadu drugih stvari koje pripadaju svakodnevnici. Kad nemate posla, vi niste slobodan čovjek, vaša sloboda je ugrožena. To su različite nijanse i vidovi ugroženosti ljudskih sloboda u BiH danas.

Interview.ba: I nema jednostavnog rješenja?

BAJTAL: Čak i kad bi se pojavilo rješenje, i kad bi bilo idealno i izvodivo, tražilo bi dosta vremena, jer je naša propast, nimalo slučajna, ušla u takve oblike dubioze da je teško izaći iz onoga u čemu se nalazimo. Kako zaposliti stotine hiljada nezaposlenih? Kako popraviti te neredovne, male, u Evropi najmanje, plaće? Kako odjedanput presjeći tu stalnu, sistematski dizanu unutaretničku i kleroetničku tenziju? Imate hiljadu “kako”, a još nijednog odgovora. Kad bismo ga imali, ovo “kako” tražilo bi vremena da se izađe na nešto bolje.

Interview.ba: Činjenica je da stalno biramo iste ljude. Znači li to da nema novih pojedinaca, da naivno vjerujemo obećanjima i tome da će od narednih izbora biti bolje?

BAJTAL: Najrealniji i najbolji odgovor treba tražiti u ogromnoj izbornoj apstinenciji. Kad imate apstinenciju od 40 do 60 posto, kao što imamo posljednjih godina, odnosno posljednja dva-tri izborna kruga, to govori sljedeće: u toj političkoj utakmici ljudi nisu našli svoje ekipe, svoje igrače, svog Ferhatovića, Osima, Pelea, nemaju za koga da navijaju i onda kažu mene ta utakmica ne zanima, ostajem kod kuće. Apstinencija nam govori da ljudi nisu opredijeljeni za ove koji su na sceni. Njih bira onaj aktivni dio glasača, ne birača, jer birača nemamo – oni biraju, a glasači slijede upute koje im se daju preko crkava, džamija…

Interview.ba: I glasači nam kroje sudbinu?

BAJTAL: Ta manjina odlučuje o nama i to je bitan aspekt takozvanih izbornih rezultata, u koje ne vjerujem kao stvarne rezultate. Imamo pola miliona nezaposlenih, 1,3 radnika “nosi” na sebi jednog penzionera, standard nam je najmanji u Evropi, spadamo u 13 najjadnijih zemalja svijeta. Amsterdam je jeftiniji grad od Sarajeva, to su statistički podaci. U isto vrijeme imamo 90 građana BiH čije je bogatstvo vrijedno devet milijardi dolara, prema podacima WELT-X-a iz decembra 2012.

Interview.ba: Ko su oni?

BAJTAL: Nikad nismo saznali ko su oni, kako su došli do tog bogatstva. Devet milijardi su ogromne pare, s kojima se mogu dobiti izbori u Americi. Narednih pet izbornih krugova će dobijati oni koji raspolažu tim parama. One nisu pale s neba, pokradene su s naših leđa, s leđa tri i po miliona bh. građana zguljeno je devet milijardi. To rješava izborne rezultate. Imate 50 posto bh. građana koji žive na granici siromaštva, narednih 25 procenata je ispod granice siromaštva. Dakle, ukupno 75 posto građana živi u neljudskim uslovima u izbornom trenutku. Kako je moguće da se dobije 54-procentna izlaznost na izborima iz te depresije, apatije? A drugo, kako ste mogli pobijediti ako imate 75 posto nezadovoljnih? Kako da pobijede oni isti koji su ih uvalili u to nezadovoljstvo? Statistički gledano, ovi su izbori lažirani. Statistika je nauka, statistika nije seoska priča, ovo nije moj privatni stav, govorim jezikom statistike koja u ovoj zemlji, kao i svakoj drugoj, važi kao nauka.

Interview.ba: Kako vidite građane koji apstiniraju?

BAJTAL: Narod je nemoćan, građani su izmanipulisani, a ovi koji nam sve to rade s prešutnim odobravanjem vanjskog svijeta isuviše su jaki, u ekonomskom, medijskom i svakom drugom smislu. Ovo je bogata zemlja izmanipulisanih građana. Zemlja bogata rijekama, šumama, morima, rudama, solima, svega imamo – a siromašna država! Najsiromašnija u Evropi. Živjeti paradoks bogate zemlje, a siromašne države, naše je prokletstvo. Naše siromaštvo je proizvedeno pljačkom devet milijardi i devedeset prebogatih ljudi. U demokratskom društvu morali bismo znati ko su oni i kako su došli do bogatstva. I u takvom društvu imate moralno poraznu činjenicu da sve vjerske zajednice šute! I da u svakom izbornom ciklusu pristaju uz one koji su društvo doveli ovdje gdje su ga doveli. Vjerske zajednice šute, što znači da ne vjeruju u ono što sami propovijedaju, a to je da Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Okrenule su leđa Bogu, a pronašle su svoje zemaljske bogove, partije, stranke i vođe kojima se klanjaju. Zašto? Zato što s njima dijele ono što se podijeliti da i što je skinuto s naših leđa…. Ovdje su religije izdale vjeru. Religija je ovdje prvi falsifikat vjere, a crkve i džamije su falsifikat tog falsifikata. To su bitne stvari, a to se tiče sudbine moga i vašeg djeteta. Rasulo je takvo da ne znam da li će i djeca dječije djece konačno doći u situaciju da žive normalnim životom.

Interview.ba: Kako gledate na presudu Radovanu Karadžiću? Zašto pravo i pravda često nisu isto?

BAJTAL: Nažalost, pravo i pravda nikad nisu isto, a ovaj put to su ponajmanje. Nisu isto jer postoje svjetske igre, nešto što se zove nečasno lobiranje, što smo mi na prostoru koji nikom nije dovoljno zanimljiv da bi tjerao mak na konac. I zato što ovaj rat nije imao pobjednika. Njemačka je bila poražena, imali ste Nirnberški proces, koji je završen za godinu dana, sa sve istragama i presudama. Imali ste 12 smrtnih presuda za one koji su napravili taj haos. Stvar se završila, a onda se krenulo s novim ljudima u izgradnju nove Njemačke, nove Evrope i novog svijeta. Da je ovdje to urađeno odmah poslije Daytona, da smo 1996. ili početkom 1997. imali potpuno nove političke strukture, aktere koji su morali biti čisti od svega u smislu ratne igre koja je vođena, danas bismo bili u sasvim drugačijoj društvenoj poziciji, kao i međunarodnoj poziciji. Bili bismo dio Evrope i ovo bi bila pravna država, a ona to već 30 godina nije.

https://hamdocamo.wordpress.com/2016/05 ... ale-vjeru/
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#22 Re: Intervju

Post by Haman »

Čović je i ranije prevario: Ako Bakir sada prihvati njegov prijedlog SDA je izdala Bošnjake Mostara

Salko Sokolović je zastupnik SDA u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Čovjek je koji je svoj politički ugled stvarao na poštenju i principijelnosti. Sokoloviću se vjerovalo po onoj staroj da „izdati ne zna“. Danas je njegova riječ ugušena u ključnim momentima pregovora o sudbini Bošnjaka Mostara i Hercegovine.

Image
Salko Sokolović

Isti dan nakon što su prekinuti pregovori o statusu Mostara, svi mediji su zamuknuli. Isto večer su dva političara SDA i HDZ-a na FTV-u govorila o nesporazumu sa kladionicama, kao jedinom neriješenom problemu ove dvije stranke.

PATRIA: Mostar je pitanje svih pitanja Bosne i Hercegovine. Ako neko želi da preda Mostar samo jednom narodu na upravljanje, taj je napravio i treći entitet. I to onaj za vlastiti narod.

SOKOLOVIĆ: Uvijek sam govorio, ponovit ću i sada - Mostar je ključ opstanka Bosne i Hercegovine. Predaja Mostara samo jednom narodu na upravljanje, bez obzira kako se taj narod zvao, podjela je Bosne i Hercegovine. Mostar može i treba da bude grad svih njegovih građana, Bošnjaka, Srba , Hrvata. Za takav Mostar sam se zalagao i u vremenu kada sam bio predsjednik KO SDA za Hercegovinu.

Da bi se postiglo takvo uređenje Grada Mostara potrebno je političkim djelovanjem tragati za rješenjem koje je zasnovano na principima „Dejtonskog statusa Mostara kao jedinstvenog grada sa više opština”. Nažalost, previše se Čoviću “tepalo”, previše je institucionalno ojačao da bi odustao od ideje “hrvatskog Mostara”. U prilog ovoj tvrdnji je izjava Bakira Izetbegovića u Briselu, da će “hrvatsko pitanje” u Bosni i Hercegovini biti riješeno u prvoj polovini 2016. godine i da je spreman pristati na ustavnu reformu Federacije BiH kroz smanjenje broja kantona. Postavlja se pitanje: Da li je ovom izjavom gospodin Izetbegović najavio “podjelu” Federacije i predaju Mostara “Čoviću” na upravljanje?

PATRIA: Napominjemo na strašno iseljavanje sa prostora Hercegovine i Mostara. Na očajno ekonomsko stanje. Gubljenjem Mostara hercegovački Bošnjaci ostaju bez prostora na kojem su živjeli više od pola milenijuma. Ono što se nije dogodilo ni nakon najgorih užasa, danas postaje realnost...

SOKOLOVIĆ: Sa prostora Hercegovine i Mostara, prvo, ubijanjem i raseljavanjem agresijom i udruženim zločinačkim poduhvatom, a zatim iseljavanjem zbog teške ekonomske situacije, nestao je veliki broj predratnog stanovništva, pretežno Bošnjaka.

U poslijeratnom periodu, umjesto da se ispravljaju posljedice dominacije postignute etničkim čišćenjem, stanje se i dalje pogoršavalo u čemu je, nažalost, učestvovala i međunarodna zajednica. Primjeri takvog ponašanja su odluke visokog predstavnika vezane za Stolac, pa onda i za Čapljinu, kao i aktivna uloga OHR-a u pokušaju legalizacije etničkog čišćenja u Mostaru putem promjene Izbornog zakona BiH i Statuta grada Mostara, nuđenjem navodno „kompromisnih prijedloga“ koji ni jednim slovom ne uvažavaju legalne i legitimne zahtjeve Bošnjaka Mostara.

S druge strane, imali smo i imamo politiku koja se zalaže za pretvaranje Mostara u HDZ-ov „normalan“ grad , što bi značilo definitivno ostvarivanje ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata, marginalizaciju i nestanak Bošnjaka i Srba u Hercegovini i faktički rastakanje Bosne i Hercegovine na tri nacionalna entiteta.

Protiv takve politike ne može se boriti podjelom grada na dvije cjeline, već se zalagati za jedinstven Mostar. Bolje ekonomsko stanje, strane investicije i nova radna mjesta bili bi tada mostarska svakodnevnica.

Ukratko rečeno da bi se zaustavilo iseljavanje Bošnjaka sa prostora Hercegovine Bakir Izetbegović ne treba rješavati „hrvatsko pitanje„ u BiH, već kao predstavnik Bošnjaka u Predsjedništvu BiH rješavati nepodnošljivo bošnjačko stanje u Hercegovini.

PATRIA: Mnogim ljudima se čini da ste Vi i praktično odmaknuti od političkog odlučivanja da ne bi Mostar imao branitelje svoje historije i vrijednosti. Uklanjaju se stari dobri poznavaoci prilika, a dovode neiskusni i početnički pregovarači. Pita li Vas neko iz SDA za mišljenje, za stav, za moguće prijedloge rješenja za Mostar? Koliko imate učešća u ovim pregovorima.

SOKOLOVIĆ: Dobro ste primjetili da sam praktično odmaknut od političkog odlučivanja. I ne samo ja, već i svi dobri poznavaoci prilika u Mostaru i Hercegovini. Ljudi sa ogromnim političkim, ratnim i poratnim iskustvom, od 90-tih do danas.

Niti me pozivaju na sastanke, niti traže mišljenje. Samim tim, ni na pregovorima nisam učestvovao. S obzirom da SDA ima misiju da čuva državu BiH, brine o Bošnjacima i svim njenim narodima i građanima, ovakvo ponašanje rukovodstva SDA je nedopustivo.

Predsjednik Izetbegović i uski krug njegovih istomišljenika u Kantonalnom odboru i vrhu SDA, teško da će naći kvalitetno rješenje za Mostar, koje zahtijeva prije svega odgovore na niz dilema: Ko je u novonastaloj situaciji pravno odgovoran i legitiman da predlaže i usvaja izborna pravila za grad Mostar? Da li je to isključivo Parlamentarna skupština BiH, kako je naloženo u Odluci Ustavnog suda BiH ili postoji i odgovornost nižih organa kao što je Parlament FBiH ili Gradsko vijeće grada Mostara ? Da li je rješenje za Mostar evoluiralo od etničkog ka teritorijalnom i građanskom?

U iznalaženju rješenja treba “primaknuti“ političkom odlučivanju sve dobronamjerne poznavaoce prilika u gradu Mostaru. Formirati promostarski front koji će svojom snagom iznuditi pažnju i međunarodnih faktora, da bi se što brže došlo do kvalitetnog – bosanskohercegovačkog rješenja.

PATRIA: Je li vam poznato kuda idu dosadašnji pregovori? Je li moguć korektan dogovor o ravnopravnosti građana i nacija, o jednakim individualnim i kolektivnim pravima za sve?

SOKOLOVIĆ: Nije mi poznato kuda idu dosadašnji pregovori. Ono što znam je da višedecenijsko maltretiranje Mostara i Mostaraca sa neriješenim statusom, forsiranjem bezvlašća, nepoštivanja ni Zakona, ni Ustava niti ljudskih i kolektivnih prava, mora prestati.

Grad Mostar, prije svega, ne smiju podijeliti jer bi izgubio svoj međunarodni status dobiven u Dejtonu. Podsjećam da poseban Aneks Dejtonskog mirovnog sporazuma govori o gradu Mostaru. U tom Aneksu grad Mostar definisan je kao cjelovit i jedinstven sa teritorijom kakvu je imao prije 1991. godine, te sa zajedničkom gradskom administracijom organizovan kroz šest multietničkih opština.

Poznavajući ovu činjenicu lahko je zaključiti da je mostarskim Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i građanima, potrebna ravnopravnost, a ne hrvatska dominacija. Ista ona ravnopravnost za koju se HDZ zalaže za sve Hrvate u BiH tamo gdje su oni manjina. Na takav način dobili bi rješenje koje bi garantovalo ravnopravnost građana i naroda u gradu Mostaru, a samim tim i individualna i kolektivna prava za sve.

PATRIA: Sad se govori prvo izbori pa onda novi Statut grada. Otkud toliko povjerenje da se izabere Vijeće pa gradonačelnik, a onda da se poslije u novom sazivu razgovara o Statutu? Zašto bi HDZ sa Vama pregovarao kad bude imao sve u svojim rukama?

SOKOLOVIĆ: Da, to je sada nova ideja. Ali ne znači da je i dobra. Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali trebaju svoju poziciju regulisati kroz Statut Grada Mostara. Statut i izborna pravila se moraju donijeti zajedno - istovremeno. Ko prihvati model „jedan čovjek jedan glas“ izdao je Bošnjake Mostara.

PATRIA: Ljudi se uvijek sjete potpisa Bariše Čolaka na dogovor da Bošnjak bude gradonačelnik umjesto Ljube Bešlića? I evo Bešlića do danas na istom mjestu. Zašto SDA opet želi da prevari Mostarce? Zašto nijednoj strani nije na pameti normalan grad, ravnopravnih i sretnih građana?

SOKOLOVIĆ: Da, sjećam se tog potpisa gospodina Čolaka, ali se sjećam i njegove smjene sa mjesta predsjednika HDZ-a. A onda je došao Dragan Čović i sve se okrenulo u suprotnom pravcu. Sa rahmetli Sulejmanom Tihićem je dogovorio rotaciju gradonačelnika svake četiri godine, pa slagao i njega i SDA, i građane Mostara i međunarodnu zajednicu. Danas predlaže rješenje „održimo izbore 2. oktobra po modelu jedan čovjek jedan glas“.

Ako SDA prihvati ovaj prijedlog onda je stvarno izdala Bošnjake Mostara. Tada Bošnjaci Mostara znaju šta im je činiti.

Zabrinjava me spoznaja da neke strane diplomate i ljudi iz OHR-a vrše pritisak na vrh SDA da prihvate takav prijedlog. To bi bio početak kraja Bosne i Hercegovine kao države u kojoj se uvijek brinulo o ljudskim slobodama i kroz historiju dokazivala nacionalna ravnopravnost i iskreno poštovanje tradicije svih naroda. Moj glas u Parlamentarnoj skupštini BiH za bilo kakvo nakaradno rješenje neće nikada dobiti.

- See more at: 24sata.info - Čović je i ranije prevario: Ako Bakir sada prihvati njegov prijedlog SDA je izdala Bošnjake Mostara

Saznajte više: Intervju sa poznatom osobom? - Stranica 7 http://slobodni.net/t119183-7/#ixzz4FsbBiFUy
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net
Follow us: @Slobodni on Twitter
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#23 Re: Intervju

Post by Haman »

Evo jedan stari ali uvijek interesantan intervju

Intervju Dana
Američka vlada prodala je svoju dušu
[


Michael A. Sells, pisac izvanredne knjige Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni, govori za Dane. Ovaj vrsni profesor komparativne religije i znalac više jezika u svoja mnogobrojna interesovanja uključio je i Bosnu. Pri koledžu Haverford u Pennsylvaniji osnovao je Bosansku zajednicu (Community of Bosnia), neprofitnu organizaciju koja je posvećena "otporu vjerskim progonima, rasizmu i genocidu". Pomenuta knjiga, koju je, u izvrsnom prijevodu Zorana Mutića, objavila izdavačka kuća "Sedam" iz Sarajeva, uvjerila je i bivšeg državnog sekretara SAD-a Madeleine Albright da se silom mora suprotstaviti sili. Sa profesorom Sellsom razgovarali smo o odnosu religije i nasilja, zloupotrebi mitova i simbola, "turskom sindromu" srpskih nacionalista, Andriću i Njegošu, izdaji katoličkih ideja biskupa Perića, vehabizmu i muslimanima… Iako kao kveker odbija svaki vid nasilja, profesor Sells nije se dvoumio oko Bosne: "Nametanje embarga na uvoz oružja za odbranu predstavljalo je saučesništvo s ubojicama"
DANI: Gospodine Sells, kakav je Vaš odnos prema znanoj marksističkoj premisi o religiji kao opijumu za narod?

Image

SELLS: Mislim da je relevantna za ovu vašu situaciju. Iako stare ideologije staljinizma i fašizma više ne postoje, jedan dio Marxovog mišljenja o religiji još uvijek je važan, ali vjerske simbole moramo prihvatiti kompleksnije i gledati malo ozbiljnije na njih.

DANI: To Vas pitam jer u Vašoj knjizi kao lajtmotiv proteže se ideja o genocidu nad Bošnjacima kao svojevrsnom religijskom genocidu?

SELLS: Ono što knjiga pokušava da pokaže jeste da je taj genocid imao više strana i da nije bio samo vjerski genocid. Ali, upotreba vjerskih simbola i manipuliranje njima, plus mitologija, predstavljali su jako efikasan način da se ljudi motiviraju i da se opravda zločin. U to vrijeme kad sam pisao knjigu, drugi pisci na Zapadu uopće nisu ozbiljno prihvatali priču o knezu Lazaru i druge mitološke priče, ali istovremeno su bili pod uticajem tih priča i pod uticajem starog klišea - da postoje vječni antagonizmi i mržnja na Balkanu. Zato je bilo potrebno skrenuti pažnju na to koliko su jak uticaj ostvarili simboli.

DANI: Za razliku od većine znanstvenih i političkih opservacija rata u BiH, koje počivaju na tezi da je Crkva bila instrument za realizaciju političkih ciljeva, Vi nudite i obrnut zaključak: da je ustvari politika bila religijski instrument, dakle da nije Amfilohije Radović bio Miloševićev instrument, nego da je Milošević bio instrument mantije?

SELLS: Da, moja knjiga se može i tako čitati. Milošević je na početku svoje vladavine manipulirao vjerskim simbolima i oni su nesumnjivo bili pod njegovom kontrolom. Ipak, to manipuliranje proizvelo je neku vrstu grupne psihologije, koja je postala toliko moćna da je Milošević, da bi ostao na vlasti, ustvari morao služiti toj psihologiji.

DANI: Toj masovnoj psihologiji dajete sjajno ime - hristoslavizam. Molim Vas da detaljnije objasnite taj pojam?

SELLS: Hristoslavizam je revolucionarna ideologija čiji su korijeni u 19. stoljeću. Zasnovan je na unaprijed zadatom stavu koji se uopće ne može potkrijepiti činjenicama, da su Slaveni po prirodi kršćani. Njegoš kaže da su oni koji su postali muslimani to postali zato što su bili najniži sloj kršćanskih Slavena i da su, postajući muslimani, odnosno Turci, prešli iz slavenske rase u tuđinsku. Ivo Andrić je najjasnije prikazao tu ideju, i eksplicitnije nego Njegoš, one Slavene koji su prihvatili islam, opisao kao pohlepne kukavice, koji su tim činom napustili slavensku rasu. Islam je predstavljen karikaturalno, kao vjera koja ima lik Drakule, koja je vampir srpskom narodu, što, u andrićevskoj slici svijeta, potvrđuje i janjičarski sistem, zasnovan na odvođenju i islamiziranju Slavena od strane neke vanjske sile, vanjske ideologije, u ovom slučaju Turaka. Tako nastaje ideologija koja iz Slavena isključuje muslimane, pa kada muslimani u Gorskom vijencu predlažu obred kumstva sa pravoslavcima, ljudi vladike Danila to ne prihvataju, već kao uslov za ceremoniju traže pokrštavanje muslimana. To je jedan od centralnih motiva srpske ideologije hristoslavizma koja muslimanski obred šišanja ne prihvata kao ekumensku alternativu, paralelnu obredu krštenja.

DANI: Upravo je hristoslavizam, kao da nisu prošla stoljeća od Kosovske bitke, oblikovao mitsku srpsku svijest na kraju 20. stoljeća koja je dovela do genocida nad Bošnjacima. Da li je hristoslavizam jedan od temeljnih postulata srpske nacionalne svijesti?

SELLS: Za srpske nacionaliste, da. Za nacionalističku mentalnu strukturu koja svoje ishodište ima u 1389. godini, u Kosovskoj bici i knezu Lazaru, da. Za one kojima je pokrštavanje slavenskih muslimana bitna komponenta u stvaranju srpske nacije, da. Za one čija svijest nije bazirana na ovoj vrsti ideologije, hristoslavizam sigurno nije jedan od temelja nacionalnog identiteta.

DANI: Gospodine Sells, istražujući simbole i mitove koji su uticali na genocid u Bosni, Vi veliku pažnju pridajete Ivi Andriću. Čini se da ste uvjereni kako je njegovo "književno štivo" dramatično negativno uticalo na srpski odnos prema bosanskim muslimanima?

SELLS: Postoje dva aspekta tog pitanja. Jedan se tiče njegovog ogromnog uticaja u bivšoj Jugoslaviji, a drugi njegovog uticaja na novinare i intelektualce Zapada. Kada je u pitanju njegov uticaj van granica Jugoslavije, onda morate znati da značajan broj ljudi primjećuje etnoreligijske razlike na Balkanu baš kao glavni uzrok vječnog jaza, koji se, nažalost, ne može premostiti. A da se na tom planu ništa ne može uraditi navodno su ih uvjerila i dva moćna simbola iz romana Na Drini ćuprija. Jedan od ta dva simbola koja su silno uticala na zapadne novinare tiče se narodne legende koju prenosi i pripovjedač romana a u kojoj se Osmanlijama kaže da, ako hoće sagraditi most, moraju staviti dvije srpske bebe unutar mosta. Drugi simbol odnosi se na dvije rupe u mostu kroz koje će srpske majke dojiti tu djecu. To su zaista moćni simboli hristoslavizma…

DANI: Moćniji od objektivne historije?

SELLS: Ljudi koji to čitaju, pogotovo na Zapadu, kombiniraju tu Andrićevu fikciju sa objektivnom historijom a da pritom toga nisu ni svjesni. Isto je i sa nabijanjem Srba na kolac. Mnogi zapadnjaci zaista misle da je to način na koji su muslimani kroz historiju tretirali Srbe, tako da sam, analizirajući odnos novinara sa Zapada prema ovom podneblju, ustanovio da su Andrićevi simboli među ključnima za razvijanje žurnalističke ideje o vječnom balkanskom antagonizmu.

DANI: Tek će tu iskonstruiranu sliku Balkana i naše zemlje u dobroj mjeri potisnuti Kratka povijest Bosne Noela Malcolma. Slažete li se da taj odnos zapadne inteligencije prema Bosni, faktički sve do Malcolmovog sjajnog rukopisa, najbolje objašnjava termin "imperijalizam mašte"?

SELLS: Da, mislim da taj termin pogađa u samu bit. Zato je Malcolmova knjiga jako važna. To je jedna od prvih knjiga koje su gurnule mitologiju u pozadinu objasnivši svu kompleksnost preobražaja islama na katoličku vjeru, katolika na islam, ortodoksa na islam, itd., tako da današnji Srbi nisu direktni potomci Srba iz 1389.

DANI: Nažalost, uvjerljivost Malcolmove povijesne argumentacije nije bila dovoljna antibosanskim lobistima na Zapadu. Separatnost nacionalnih kultura primijetio je i đavo realpolitike Henry Kissinger, koji će ustvrditi da "bosanska kultura ne postoji". U zemlji čija "kultura ne postoji" nismo dovoljno upoznati sa polemikom koju ste vodili sa Kissingerom. Možete li je približiti našim čitaocima?

SELLS: Kissinger i ljudi poput njega su jako opasni za BiH. On smatra da svaka vjera i civilizacija imaju apsolutnu nepromjenjivu bit i da između vjera i civilizacija postoje granice, dodatno osnažene mitologijom i imaginacijom. Dakle, po njemu, Bosna ne može biti stvarna jer je multireligijska. Ironično je, naravno, u tom eksplicitnom stavu to što je Amerika multireligijska zemlja, pa ako bismo njegove ideje o Bosni primijenili na Ameriku, morali bismo je podijeliti…

DANI: I konstatirati kako američka kultura ne postoji.

SELLS: Da, baš tako, ako bismo njegove ideje za Bosnu doslovno razvili. Zato mislim da je Bosna jako važna, jer Bosna je prva kultura nakon posthladnoratovske ideologije koja se opire ideji civilizacijske čistoće. Ako se, dakle, dogodi da Bosna bude uništena od strane ideologije, na drugim mjestima gdje žive ljudi raznih religija, pojačat će se osjetljivost na istu vrstu dekonstrukcije. No, Kissinger nije jedini problem. U Americi postoje ljudi koji nastavljaju njegove ideje. Događaji od 11. septembra dali su im izgovor da ponovo ožive ovu Kissingerovu ideju, ideju podjele.

DANI: Vjerujem da Vam je zato mrska i Huntingtonova paradigma o sukobu civilizacija?

SELLS: Huntingtonova ideja o sudaru civilizacija pozajmljena je od Lewisa. On je intelektualac; Huntington je više biznismen. Čemu vodi njegova ideologija? Ka samoispunjavajućem proročanstvu da moj komšija koji je druge religije ili vjere mora biti moj neprijatelj prema kojemu zauzimam određen stav, a on osjeća da ga tretiram kao neprijatelja i u jednom trenutku mi i postajemo neprijatelji!?

DANI: Zar Bushov stav "ko nije s nama, protiv nas je" nije generiran upravo iz takve slike svijeta?

SELLS: Nažalost, naša administracija nema tako koherentnu logiku; politika se više odigrava na nivou konfuznog. Voditelji te ideologije razvijaju ideju da neprijatelj nije islam, nego terorizam, a opasnost je upravo u tome što se ozbiljne greške mogu napraviti pod uticajem te ideologije.

DANI: Gospodine Sells, porodica Vaše majke pripada Amerikancima srpskog porijekla. Pretpostavljam da ste, zbog svog javnog angažmana za Bosnu, unutar srpskih nacionalističkih krugova označeni neprijateljem, ili, da budem krajnje precizan, poturicom.

SELLS: Apsolutno.

DANI: Da li ste razmišljali o tome da se Vaša knjiga Iznevjereni most: Religija i genocid u Bosni objavi i u Beogradu?

SELLS: Neki su me srpski intelektualci koji žive u Srbiji kontaktirali i pitali me mogu li prevesti knjigu, jer su osjećali da knjiga nekoga izvana, ali nekoga ko vuče srpske korijene, može pomoći Srbima koji se protive nacionalizmu. Nakon što je knjiga objavljena u Sarajevu, možemo raditi na tome da se objavi i u Beogradu, jer mislim da će biti interesa. Naime, dobio sam mnogo pisama punih mržnje, ali ni podrška nije izostala.

DANI: Mislite li da se Bosna može ponovo izgraditi, da se poslužim Vašim riječima, kao "veličanstvena, multireligijska civilizacija"?

SELLS: Vjerujem da je to moguće, iako nije ohrabrujuće kada Bosanci shvate da su ih mnogi, pogotovo na Zapadu, tokom posljednjih godina 20. stoljeća iznevjerili. Ali, bitno je kazati i ovo: ako Bosna nije prestala postojati tokom '93. i '94, kada je, objektivno gledano, odnos moći apsolutno bio protiv nje, kada je sila dozivala kraj ove multietničke države, zašto bi nada sada bila manja? Evo me danas u Sarajevu, vidim šta se dešava i u drugim dijelovima države, i sama ta činjenica potvrđuje da je projekat povijesnog nestanka Bosne bio nemoguć. Često poredim Sarajevo i njegovu golgotu sa Firencom. Firenca je na kraju Drugog svjetskog rata bila uništena, podijeljena između onih koji su bili na strani fašizma i onih koji su bili protiv, puna duboke mržnje… Dvadeset godina poslije postala je jedna kulturna sredina. Ja, naravno, mislim da su izazovi pred Sarajevom puno veći, ali i mogućnosti su još veće jer grad, za razliku od Firence, nije monokulturan. Sarajevo je, s druge strane, i kao geografski pojam, kao fizički prostor, zadivljujuće bogatstvo kultura, isto kao i Firenca. Naravno, sve ovo nije garancija da će se veličanstvena multireligijska civilizacija ponovo izgraditi, ali, ponavljam, ja vjerujem, stvarno vjerujem da je to moguće.

DANI: Da, ali prezent Bosne Vas demantira?

SELLS: Vrlo je važno da se ekonomija stabilizira. Gravitacija događaja splašnjava, fašističke grupe slabe… Ja sutra (razgovor je vođen u nedjelju, 7. jula, op. a.) idem u Mostar. Upoznao sam se sa ljudima koji ponovo izgrađuju Čaršijsku džamiju u Stocu. Prije dvije godine, oni koji su je pokušali obnoviti u tome su spriječeni. Idem razgovarati sa katoličkim zvaničnicima koji su u svim tim dešavanjima u Hercegovini bili ekstremni. Ja mislim da je Bosna u stanju prevladati te probleme i takve ekstremne ljude. I ja mogu dati mali doprinos svemu tome vršeći pritisak na Katoličku crkvu u Americi kako bi objasnila biskupu Periću i drugim zvaničnicima šta ja Papa rekao Bosancima prilikom svoje posjete. On je tada rekao da se mora zauzeti isti stav prema zločinima koji su počinjeni i prema katolicima i nekatolicima. Ti biskupi nikad nisu bili vjerni tom njegovom izlaganju. Oni mogu raditi to što rade i oni to rade jer ih niko nije razotkrio van njihove sredine. Oni, ako su katolici, moraju se ponašati po načelima katoličke vjere.

DANI: Nažalost, biskup Perić smatra da se baš on ponaša prema uzusima katoličke vjere?

SELLS: Bit će mu dozvoljeno da to misli dok mu neko iz Vatikana ne objasni da je njegova interpretacija pogrešna.

DANI: Vi ćete u tome pomoći?

"Mnogi zapadnjaci zaista misle da su muslimani kroz historiju nabijali Srbe na kolac"


SELLS: Pokušat ću barem da podignem galamu. Katolička crkva u SAD-u i bazne institucije kao što je Univerzitet Notre Dame ustrajavaju u nastojanju da razotkriju dešavanja u Mostaru i sada se bave ovom situacijom kojom su se trebali pozabaviti '92. Za razliku od Pravoslavne crkve, Katolička crkva ima jaku hijerarhiju, i ako se Vatikanu ne sviđaju liberalni stavovi teologa u Meksiku, oni mogu regulirati njihove aktivnosti u roku od dva mjeseca. Ako to mogu uraditi u Južnoj Americi, mogu to uraditi i u Mostaru.

DANI: To je vrlo dobra teza. Mislite li da je i islamu potrebna ta vrsta institucionalne centralizacije?

SELLS: Ono što je potrebno islamu sada jeste više muslimana koji će shvatiti da ideologija vehabizma iz Saudijske Arabije već 20 godina koristi svoju ogromnu moć da bi "ukrali" sliku islama i predstavili islam samo kroz vehabizam. Amerikanci kada razmišljaju o muslimanima, ne razmišljaju o vama, o muslimanima u Bosni, već o saudijskim prinčevima, o razjarenim ljudima koji stavljaju svoje žene u zatvore i koji samo brinu o džihadu. Naravno, ima mnogo vehabijskih imama i u Americi koji su takvi, koji dolaze i na Kosovo, u Bosnu, u Kinu, imaju jako puno novca i koriste taj novac da bi stekli uticaj. Daju stipendije učenicima koji inače ne bi imali šanse da studiraju, omogućuju im da dođu u Mekku i studiraju vehabizam, pa da se onda vrate u svoje zemlje i kažu da je njihov islam pravi i da je to jedini islam, islam iz Saudijske Arabije. Jako opasna situacija.

DANI: Povežimo začas religiju i geopolitiku: zašto je onda najbolji saveznik SAD-a na Srednjem istoku upravo saudijski režim koji producira tu vrstu ideologije?

SELLS: Zato što Vlada SAD-a i lobističke grupe više brinu o jeftinoj nafti nego o sigurnosti Amerike. Američka vlada je već prodala svoju dušu za jeftino ulje; to je uradila kad je srušila demokratsku vladu u Iranu i kad su stavili diktatora. Sada Vlada SAD-a drži predavanja islamskom svijetu o demokraciji, svi vide to licemjerstvo, jedino ga Amerikanci ne vide. Amerikanci imaju jako puno poteškoća da vide to licemjerstvo, kao što Srbi ne mogu da vide koliko je sva ta mitologija oko Karadžića i Mladića laž.

DANI: Mogu li onda kvekeri spasiti dušu američke vlade?

SELLS: Poštedjet ću vas odgovora.

DANI: Gospodine Sells, duboko vjerujem da su sreća i radost svijeta zapisani u jedinstvu različitosti. Amerika i Bosna bili su ogledni primjeri takvog društva, ali više ne. Vi ste izrazili nadu da je ponovo moguća Bosna koju pamtimo, stvarna multireligijska zajednica. Ovo kažem kao "intelektualni kredit" za sljedeće pitanje-tvrdnju: u historiji svijeta, nažalost, religija je više igrala negativnu nego pozitivnu ulogu. Zašto?

SELLS: Stav da je religija kroz historiju imala više negativan nego pozitivan utjecaj istinit je do te mjere dok se radi o organizovanoj religiji. S druge strane, pokušaji da se organizira društvo bez organizirane vjere, kao npr. u Kambodži, pretvaraju se u noćnu moru perverznog simbolizma, gdje Pol Pot postaje bog, sa pripadajućim ritualima i mitologijom. U svakom slučaju, ne postoji alternativa koja ne bi uključivala vjerski element. Vjera je jako moćna kao droga, kao opijum. A opijum se također može upotrijebiti da porobi ljude, a može se upotrijebiti i da izliječi bol. Dakle, isto sredstvo koje koristimo kao otrov, koristimo i za protuotrov. Sve zavisi od načina upotrebe. Mislim da je moć vjerskih simbola u tome što oni funkcioniraju kao cjelina, djeluju na cijelu ličnost, i na svijest i na podsvijest. Ako tu moć bolje razumijemo, onda imamo veće šanse da ne dozvolimo da nas kontrolira.

DANI: Da li to onda znači da religija i mit koji su djelovali negativno na srpstvo u jednom trenutku povijesti, mogu u nekom drugom trenutku, u nekom bliskom Sutra, djelovati i pozitivno?

SELLS: Mislim da bez ljudi koji su zloupotrijebili i iskoristili srpsku baštinu, ne Turaka, nego ljudi poput Radovana Karadžića, vladike Atanasija Jeftića i drugih koji su ih podržavali, Srbija mora ponovo pronaći svoju baštinu i tumačiti istu historiju i mitologiju, istog Lazara i sve to, na način koji je pozitivan, koji nije ubitačan i samoubilački. I to sada, upravo sada.

DANI: Da, ali da se poslužim jednim ajetom iz Kur'ana: Bog neće izmijeniti situaciju jednog naroda sve dotle dok taj narod ne izmijeni sebe.

SELLS: Tragično je to da je tek nakon holokausta Crkva u Evropi promijenila stav prema Jevrejima i napravila temeljitu transformaciju. Naravno, još uvijek postoje vjerski fašisti u Evropi, ali oni su u manjini. Ono što je potrebno jeste slična transformacija i u drugim situacijama, bez čekanja na još jedan holokaust.

DANI: Problem su, gospodine Sells, simboli. Mi se ubijamo zbog simbola, zbog nečega što u našem svakodnevnom životu učestvuje sa jedva pet posto vremena. Da pojednostavim, ne ubijamo se zbog konkretnosti kao što su hrana, piće, svakodnevnica na koju trošimo 95% vremena… Ubijamo se zbog ustavnih promjena, konstitutivnosti, apstrakcije… Da budem prost, treba li reducirati simbole?

SELLS: Ja razumijem vaše mišljenje i možda ste u pravu. Postoji u Americi nova škola o rješavanju konflikata (conflict resolution) čije je učenje zasnovano na rješavanju problema bez upotrebe simbola. Nije bilo uspješno. Kao ciljne grupe uzeti su Izraelci i Palestinci. Doveli su ih na ostrvo, upoznali su se jedni s drugima kao ljudska bića, razumijevali su jedni druge kao ljudska bića, stvorili su prijateljstva… Onda su se vratili u svoje zajednice i njihova svijest se utopila u veće more, u većinsko razmišljanje. Znači, nije bilo rezultata. Ipak, iznenadno mijenjanje simbola može ostvariti moćne efekte. Evo jednog primjera: Kada je jedan ludi jordanski vojnik ubio 15 izraelskih djevojčica, tadašnji kralj Jordana Husein otišao je na sahranu i uzeo je učešća u žaljenju. To je pozitivnije uticalo na Izraelce da pomisle kako Palestinci imaju više ljudskosti u sebi nego 500 konferencija i predavanja koja su oni intelektualno razumjeli, ali nisu razumjeli srcem. Srce je uvijek jače.

DANI: Vidite, i taj primjer potvrđuje da su u pravu oni koji kažu kako genocid nije vijest, već da je vijest ubistvo jednog čovjeka. I Vi u svojoj knjizi pokazujete da su američki senatori i kongresmeni pokrenuti iz letargije tek kada su čuli i vidjeli strašne i tužne pojedinačne priče iz Bosne. Nije ih pokrenuo masakr?

SELLS: To je tragična ironija. Kada sam pokušao da napišem ovu knjigu o genocidu u Bosni, upotrijebio sam jednu individualnu priču da bih počeo knjigu i da bih je završio sa drugom individualnom pričom na drugom mjestu. Ljudi se ne mogu identificirati sa masama. Ako se mogu identificirati sa jednim ljudskim bićem u kontekstu u kojem bi mogli zamisliti i druge, onda mogu biti dirnuti tom pričom umjesto da budu odvraćeni. Mislim da je Staljin rekao da ako ubiješ jednu osobu, ubica si, ako ubiješ milion ljudi, to je statistika, što me vodi ka jednoj finalnoj, konačnoj zamisli o simbolima. Mislim da postoje važni ljudi koji su afirmacijsku dimenziju simbola uspješno kombinirali sa rigoroznom kritikom simbola. Simbol se ne može posmatrati a da ga istovremeno ne podvrgnete kritici. Takvo motrenje simbola najviše se veže za mistične filozofe. Jedan od najvećih svakako je bio Ibn Arabi. Mislim da je njegova kritika vjerske tolerancije najrelevantnija koju sam čitao od klasičnog perioda. I drugi dio mog rada baš nastoji objasniti mogućnost upotrebe takvih mislilaca u širem intelektualnom kontekstu.

DANI: Možemo li očekivati novo bavljenje Bosnom?

SELLS: Inšallah!

Arhiva Dani
265
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#24 Re: Intervju

Post by Haman »

IZETBEGOVIĆ ZA TV1: Srbi imaju pravo slaviti dan RS, samo taj dan ne treba da vrijeđa druge ljude"

-Milorad Dodik je referendumom prešao crvenu liniju. Referendum koji ruši ustavnopravni poredak u BiH i koji ignoriše Ustavni sud BiH, te odluka SNSD-a da će 2018. godine krenuti u referendum koji znači cijepanje BiH, traže odgovor. Ne smijemo nikoga i nipošto ostaviti ubijeđenog da takve stvari mogu olako proći. Ne olako, to neće nikako proći. Nema cijepanja BiH, poručio je u razgovoru za TV1 predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider SDA Bakir Izetbegović.

Image
Prenosimo Izetbegovićev intervju u cijelosti.

TV1: Srbija je jasno rekla da ne podržava referendum u RS. Jeste li iznenađeni takvom odlukom Srbije i kako je komentarišete?

IZETBEGOVIĆ: Nisam iznenađen, jer Srbija ima svoje probleme i interese i ne želi biti uvučena u bespotrebne konflikte na Balkanu. Vidjeli ste i po reakcijama, prije dva dana, Aleksandra Vučića, s obzirom na neke izjave Milorada Dodika prije sastanka, da ima jedna nervoza. Interes Srbije očigledno nije novo zakuhavanje na Balkanu. Prema mom mišljenju, radi se o jednoj bespotrebnoj političkoj avanturi.

TV1: Već juče su se mogli čuti komentari da je ovo način da Srbija elegantno izađe iz cijele priče i ostane fer i korektan igrač kada je u pitanju stav EU i ono što oni očekuju, kao i Amerika. Mislite li da je ovo zaista iskren stav Srbije?

IZETBEGOVIĆ: Ne bih o tome nagađao. Jedno su emocije, drugo su racionalni interesi. O tome na čijoj strani je srce Aleksandra Vučića i Srbijanaca bespotrebno je razgovarati i razmatrati, ali šta je interes nakon svega što smo i mi i Srbi, i Srbija i BiH, prošli u ovoj četvrtini vijeka, sasvim je jasno da Srbiji ne treba nova tenzija koja će otjerati investitore, investicije, vratiti nas unazad, jer ćemo ponovo morati preći put koji smo već prešli. Stoga, vjerujem da su oni dobro procijenili, kao što rekoh, šta je njihov interes i da će se toga držati, dakle da će stabilizovati prilike na Balkanu.

TV1:Prema Vašem mišljenju, govori li nešto činjenica da se možda po prvi put razlikuju stavovi Srbije i Rusije?

IZETBEGOVIĆ: Rusija je daleko. Rusija, bez nekog posebnog problema, može nešto podržati, što možda i njoj daje na globalnim tasovima neki dodatni plus. No, Srbija je direktno vezana i sve što se dešava u BiH, direktno se prenosi na Srbiju. Već u vrijeme Slobodana Miloševića počela je nervoza starijeg brata koji plaća cehove, koje pravi agresivni mlađi brat. Dakle, već je Milošević imao problema sa Karadžićevom politikom, pokušavao da je koči i na kraju krajeva, Srbija je platila ogromnu cijenu svega toga kroz sankcije i završila kako je završila, pod udarima NATO-a, a Milošević je završio kako je završio, u Hagu. Svi to dobro pamte i donose odluke, uzimajući sigurno u obzir te stvari.

TV1: Juče su u Beogradu bila dva sastanka, onaj sa predstavnicima Srba iz BiH i sastanak Vučića sa Draganom Čovićem. Čini se da je nakon sastanaka najkonkretniji bio Čović. On je rekao da će referenduma u RS vjerovatno biti. Dan RS gleda kao trivijalnu stvar na način da, kako je obrazložio, u BiH gotovo svaki grad, svako mjesto, svako selo ima svoj dan. On kaže da su to za njega nebitne stvari. Kako gledate na takve stavove?

IZETBEGOVIĆ: Mene to čudi. Nije trivijalna stvar diskriminirati jedan narod. Recimo, hrvatski narod u RS. Da ne kažemo šta o tome misle Bošnjaci, Bošnjaci sudije u Ustavnom sudu BiH, ali stranci u Ustavnom sudu BiH, od kojih su jedan ili dvojica pravoslavci, te Venecijanska komisija, dakle najstručnije i najekspertnije tijelo pri Vijeću Evrope, smatraju da je ovo nedvosmislena diskriminacija, da se i Bošnjaci i Hrvati i svi nesrbi vrijeđaju proslavom jednog dana uz koji je prislonjena i krsna slava, koji slavi datum kada je jedna etnička grupa u BiH odlučila da se razgraniči sa druge dvije i znamo kako se razgraničavala.

Mene čudi kada Čović ode na proslave 9. januara. Ali, svako ima pravo na svoj stav i svoju politiku. Politika Čovićeva je na momente dvosmislena. Uostalom, nažalost, takva je i situacija u ovoj zemlji, tako da političari moraju na momente imati neku politiku sa dva lica. U principu, Čović podržava ono što je dobro za ovu zemlju, uz nas je u svemu onome što znači stabilizaciju prilika, podržava EU i NATO put, reforme, stabilizaciju, uz pojedine, kako da kažem, devijacije koje su možda i neizbježne, s obzirom na noviju istoriju i neke frustracije koje nosi hrvatski korpus u BiH. Mislim da ćemo na tim stvarima ratiti i popraviti ih i onda ćemo imati jednu skoro potpuno jedinstvenu politiku Bošnjaka i Hrvata.

TV1: Prema Vašem mišljenju, obilježavanje ili neobilježavanje jednog dana je li vrijedno da u BiH ponovo pokrećemo priču o ratu, oružju, sukobima?

IZETBEGOVIĆ: Pitajte to Dodika, jer on radi to o čemu Vi pričate. Poniženje jednog ili dva naroda, građana, diskriminacija, stavljanje njih u drug red, proslavljanje dana koji njih vrijeđa, vrijedno je toga da pokušate tu stvar da ispravite. Mi smo u Dejtonu prihvatili entitetsku podjelu BiH, ali smo u Ustavu i mi i Srbi i svi ostali prihvatili da će biti nadređene konvencije koje se odnose na ljudska prava Ustavu BiH. Mi imamo pravo koristiti te mehanizme i gledati da u ovoj zemlji svi ljudi zaista budu ravnopravni. Prema mom mišljenju, srpski političari su trebali razmisliti o tome kako se drugi osjećaju.

Naravno da imaju pravo i na referendum, samo tim referendumom ne mogu dovoditi u pitanje ono što se ne smije dovesti u pitanje, a to su konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda BiH. Imaju pravo proslave dana RS, samo taj dan ne treba da vrijeđa druge ljude. Dakle, to se pitanje ne treba vraćati meni koji težim ka pravdi, ja ujednačenju prava, ka ravnopravnosti građana u BiH.

TV1: Kako učiniti ravnopravnim u Srbe u FBiH? Nisu konstitutivni u četiri kantona, imaju i oni razloga da budu nezadovoljni.

IZETBEGOVIĆ: Oni jesu konstitutivni svuda, samo to treba izboriti, kao što sam se ja borio za poziciju nesrba u RS. Ne znam zašto tu stvar Mladen Ivanić po ko zna koji put pominje u javnosti, a ne učini nešto. Zašto on ne koristi te mehanizme? Na kraju krajeva, mi smo, u SDA, dali zadatak potpredsjednici FBiH da se lično oko te stvari pobrine. SDA će to uraditi do kraja ovog mandata.

TV1 Dodik je prije dan, dva kazao: "Hajde da krenemo iz početka". Kako gledate na te izjave i može li se i treba li se u BiH krenuti iz početka?

IZETBEGOVIĆ: Prva polovina te Dodikove misli je zaista ohrabrujuća. Hajde da sve resetujemo i da se pokušamo dogovoriti, da jedni drugima izađemo u susret - tako zvuči prva polivina rečenice.
Druga polovina rečenice je da vratimo sve nazad - da razbijemo Oružane snage (OS) BiH na tri komponente, da vratimo ovlaštenja koja su prenesena sa entiteta na državu, dakle, da se točak istorije vrati nazad na štetu države BiH. To je drugi dio rečenice koju je izgovorio Dodik.

Ako će Dodik tražiti da se vratimo unazad, na izvorni Dejton, kako on to kaže, a Čović da se vratimo na izvorni Vašingtonski sporazum, onda će Bošnjaci vjerovatno tražiti da se vratimo na Republiku BiH i opet nismo nigdje. Mislim da nema vraćanja nazad. Mi moramo ići naprijed i riješiti te stvari dominacije, nametanja, dvostrukih standarda, nerazumijevanja druge strane, u hodu, na našem evropskom putu.

Svaki dan kada krenu pregovori sa EU mi ćemo morati uraditi nešto u funkcionisanju države, donošenju i popravljanju zakona, koji će značiti ono što ste Vi pitali - popravak stanja u BiH, vladavinu zakona, pravnu državu, jednakost ljudi, jednakost šansi ljudi u njoj i tako dalje.

TV1: Moraju li svi u BiH na evropskom putu već danas biti spremni na kompromis?

IZETBEGOVIĆ: Apsolutno i nipošto ići u dogovore dvojice protiv jednog. To se po nekoj automatici dešava u BiH, a nipošto ne treba raditi te stvari. Moramo razumjeti drugu stranu, ako treba pregovarati 100 dana, a ne tući se jedan dan. Nadam se da će sa, tako da kažem, predizbornom upalom proći i ta stvar, ovakav intenzitet, ovako vađenje tih tema od prije 25. godina i da ćemo zaista krenuti jednim širokim evropskim putem.

Kad nema dogovora i kompromisa, popravka socio-ekonomskog stanja, zapošljavanja, nipošto ovim drugim, u ovom momentu smo mi na istorijskom raskršću, nipošto krenuti unazad, krenuti se kotrljati unazad ka 90-im godinama, ka referendumima, ka trećim entitetima, ka pričama o tome svemu koje neće ishoditi ničim, nego kontrazahtjevima, nervozama, inatima i emocijama.

TV1: Je li ovo bilo zaista žestoko zaoštravanje političkih odnosa u BiH i još uvijek jeste ili tek žestoka predizborna kampanja?

IZETBEGOVIĆ: Oboje. Lako je probuditi emocije prije 25 godina. Ljudi su za nešto ratovali i niko nije dobio sve za šta je ratovao. Vrlo lako ih je ponovo probuditi, jer su mnogi od njih poginuli, prijatelji su im stradali... Svi misle da je ona druga strana kriva. To je sebičan pristup i to nije dobro.

TV1: Kome odgovaraju ovakve kampanje?

IZETBEGOVIĆ: Koliko ja vidim, u zadnjih deset godina Dodik je šampion u tome. Samo što mi ne smijemo ostati bez odgovora na takvu stvar. Često smo govorili: "Pustite ga, radi to zbog kampanje, nameće glasove, sklanja pogled sa teškog ekonomskog stanja, sa navodnih kriminala, da se ne razgovara o tome, pa prebacuje na nacionalne i nacionalističke teme". Međutim, ovaj put je to prešlo crvenu liniju, jer referendum koji ruši ustavnopravni poredak u BiH, koji ignoriše Ustavni sud BiH i odluka SNSD da će 2018. godine krenuti u referendum koji znači cijepanje BiH, to traži odgovor.

Ne smijemo nikoga i nipošto ostaviti ubijeđenog da takve stvari mogu olako proći. Ne olako, to neće nikako proći. Nema cijepanja BiH. Nikad Srebrenica i Tomašica i sva mjesta patnje nevinih ljudi neće biti ništa do BiH. Neka niko ne traži hljeba nad pogačom! U RS imaju polovinu teritorije, vladaju potpuno, 100 posto imaju vlast na tom dijelu teritorije. Zašto ne dati mrvice pravde ostalim, zašto sad tražiti da se to otcijepi? Mislim da je to pogrešan put i da on neće dobiti podršku niti u svijetu, niti u Evropi, niti na Balkanu.

TV1: U svjetlu jučerašnje odluke Srbije da ne podrži referendum u RS, kako vidite da će se odvijati stvari, mislite li da će referendum biti održan ili ne?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da će Ustavni sud ipak ostati na tome da se referendum ne može održati, pa da će onda to podržati OHR. Ja sam spreman da nakon toga tražimo kompromis u čitavoj ovoj situaciji, kada su u pitanju praznici. Republika Srpska ima pravo na svoj praznik, ali nema pravo ponižavati druge ljude. Tražimo negdje riješenje koje je u sredini toga.

TV1: Član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović je u svjetlu cijele situacije napisao pismo koje je uputio OHR-u i PIC-u. Između ostalog, rekao je da bi svi bili zadovoljni u Bosni i Hercegovini, pa i Hrvati, da je nužna reorganizacija Federacije. Kako gledate na tu temu i smatrate li to potrebnim?

IZETBEGOVIĆ: Ne vidim preciznog plana, niti onoga što je u ponudi od strane Čovića, jer ta federalizacije ostane nedefinisana. Kuda i kako povuči liniju podjele između Hrvata i Bošnjaka? Ne može se linija olovkom povlačiti, jer takve crte na geografskim kartama se ne povlače olovkom.

TV1: Vjerujete li da su izvjesni određeni kompromisi između Hrvata i Bošnjaka kada je u pitanju organizacija Federacije?

IZETBEGOVIĆ: Možemo ići na regionalizaciju, na ukrupnjavanje kantona, na neke regije u Bosni i Hercegovini koji bi trebali tada da prelaze entitetsku liniju. Ako se nije spremno u ovome času od strane RS-a ići na prelazak entitetske linije, mi možemo ići na spajanje kantona u Federaciji koje bi bukvalno i jednostavno smanjilo administraciju, umjesto da imate dvije vlade i dva parlamenta, da se to smanji, ali pri tome nećemo napraviti etičke čiste teritorije.
Mogu se spajati i kantoni koji su multietnički, naprimjer SBK i HNK. Ja sam izdvojio te ideje ranije, ali one nisu dobro primljene u javnosti. A one bi samo značile da nemamo više 600 parlamentaraca, nego svedemo na neki razuman broj, da nemamo jedanaest vlada, jedanaest ustava, da nemamo 150 ministara i njihovih sekretarica, automobila i ostalog, ili neke mikro kantone koji su manji od prosječne opštine, poput Podrinjskog ili Posavskog. Mislim da bi mogli ići u ka racionalizaciju, ali nikako na stvaranje nekih etičkih kantona.

TV1: Koliko je po vama to izvjesno i da li ćete se tim pitanjem, tom temom, uskoro baviti zvanično i ozbiljno?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da je 2017. godina, koja nije izborna, prilika da se neke stvari urade. Recimo, presuda "Sejdić Finci" i u sklopu toga, kanimo ispraviti jednu anomaliju na koju Hrvati s pravom upozoravaju, a to je izbor člana Predsjedništva i još neke stvari. Možemo razgovarati i o ovome, kako pojednostaviti Federaciju ili čitavu državu, mi smo otvoreni za te razgovore.
Prije svega smo raspoloženi da tu 2017. godinu iskoristimo za jedan bum u izgradnji infrastrukture. Mislim da ćemo iduće sedmice upravo ovu stvar dogovoriti, dakle da krenemo u takvu izgradnju autoputa, brzih cesta, magistralnih cesta, energetskih objekata, poljoprivrednih dobara, kakve nismo vidjeli ovih 20 postdejtonskih godina i onda bi to Bosnu i Hercegovinu definitivno stavilo u čitavom regionu na najbrže razvijajuću državu u ekonomskom smislu.

TV1: Jesmo li spremni na to i želimo li to? Postoji li politička volja za to ili ćemo opet imati određene kočnice?

IZETBEGOVIĆ: Kao što sam vam i rekao, mi smo sada na raskršću. Mi hoćemo krenuti ovim putem i pokrenuli smo se. Nakon osam godina, mi smo usvojili Pregled odbrane i uknjižili prvu kasarnu u RS-u. Pokrenuli smo se na NATO putu i pozdravljeno je to na Samitu u Varšavi prije dva mjeseca. Pokrenuli smo se i na evropskom putu, to je bio jedan politički majstorluk, kako smo ljetos postigli i prilagodbe SSP-a, koja je odbijana iz Banjaluke vrlo rigidno, kordinacioni mehanizam koji je također vrlo rigidno odbijan, aranžman sa MMF-om, jedan paket stvari smo uspjeli uraditi. Mislim da je taj politički majstorluk bačen pod sjenu. Tada loša vijest ima deseterostruku težinu od one dobre. Uspjeli smo riješiti stvari koje se osam godina ne riješavaju. Prihvaćena će nam biti kandidatura u Briselu 20. septembra, dakle kandidatski status ćemo dobiti, dobit ćemo upitnik i Bosna i Hercegovina je krenula ka evroatlantskom putu. S druge strane ekonomija raste najbrže u regionu, ali se to još uvijek ne osjeti.

TV1: Kada će se osjetiti?

IZETBEGOVIĆ: Osjetit će se kada bude pola onoga što sam ja obećao. Ja sam kazao 100.000 radnih mjesta u deset godina. Mi smo 16.000 radnih mjesta proizveli u Federaciji za 12 mjeseci, znači 1.300 mjesečno. Moj plan se neće ispunjavati deset godina, ovim tempom za šest godina.

TV1: Ostajete iza svog obećanja?

IZETBEGOVIĆ: Naravno. Kako neću ostati kada sam obećao hiljadu mjesta.

TV1: Ali nije bilo za deset godina?

IZETBEGOVIĆ: Da, bilo je za deset godina u mandatu, 100 000 radnih mjesta, onda su se neki podsmijavali tome. Sada kada vide da je 1300 mjesta mjesečno i da to ide nešto brže više se ne podsmijavaju i ne komentarišu. Dakle, ako uspijemo uraditi ovaj bum u izgradnji infrastrukture iduće godine, ovo će se ubrzati duplo. Mislim da mi to možemo zaista u roku od pet godina uraditi. Možemo imati koridor 5C i brze ceste tako da do Tuzle stignemo konfornom cestom za sat i 15 minuta, u Mostar za sat, da na Drini budemo 45 minuta, do Bihaća da odemo konfornim cestama za dva i po sata.

To sve možemo uraditi do 2020. godine i zaposliti građevinsku operativu tako da zaista kao što rekoh budemo prvi po razvoju u regionu. U ovome času Bosna i Hercegovina ima BDP koji raste preko tri posto, a najbolji smo u regionu. Imamo ovakav tempo u zapošljavanju i najbolji smo u regionu, dužni smo najmanje u regionu, mi smo dužni šest milijardi i to samo svog kredita. Hrvatska je tri puta dužnija i to što su loše struktuirani krediti koji traže brze otplate. Naš izvoz najbrže raste, turističke posjete najbrže rastu u regionu i kao što rekoh treba krenuti pravim širokim putem, svijetlim putem u budućnost, a ne ovim koji nas vraća u 90-te.

TV1: I što manje baviti se temama koje destabiliziraju regiju, je li tako?

IZETBEGOVIĆ: Naravno.

TV1: Posljednja dešavanja u BiH generalno su uznemirila javnost i građane ove države. Vaša poruka za kraj - treba li razmišljati o odlasku ili ostanku u BiH i vjerovati u bolje sutra?

IZETBEGOVIĆ: Ostajte ovdje! Naravno da ljudi trebaju ostati u ovoj lijepoj zemlji i zajedno sa nama se potruditi da je napravimo dobrom državom, perspektivnom, sa jasnom budućnošću. Nije to lako uraditi u ovakvom dejtonskom sistemu, nakon onoga što su narodi i ljudi prošli prije 20-ak godina.
U Hrvatskoj, ako jedna stranka ne dobije 51 posto glasova, ode se na nove izbore dok neko ne dobije tih 51 posto i šansu da preuzme odgovornost da formira vlast, da preuzme poluge vlasti. U Turskoj je slična stvar. Imali smo ponovljene izbore da bi konačno neko pobijedio i preuzeo odgovornost. U BiH toga nema.

U ovom času imate pet jakih suigrača koji dijele vlast i moraju se dogovarati. Najmanje će ih biti tri u budućnosti. Kada ja odem da se sa Miloradom Dodikom dogovorim o nečemu što je zajednički interes svih u ovoj zemlji i dogovorimo se, riješimo tu stvar, opet prorade neke sujete jer neko treći tu nije bio. Valja pet bitnih političkih faktora u ovoj zemlji u ovom času uskladiti, te vektore tako da ipak izlazni vektor ide naprijed i to ide. Maloprije sam rekao šta smo sve uradili i kako se sve to pokrenulo. To može da ide.

Mislim da će se desiti jedno sazrijevanje kod svih, da će odustati od ispada koji im dolaze iz prošlosti, nekih emocija i nostalgija, te se okrenuti zajedno sa nama tome da stabilizujemo stvari, da idemo ka pomirenju, da bolje razumijemo jedni druge i da duplo ubrzamo procese koji su krenuli.
Haman
Posts: 922
Joined: 03/04/2014 18:27

#25 Re: Intervju

Post by Haman »

Bilo bi dobro kad bi dali svoje misljenje na ovu pricu-intervju.
Last edited by Haman on 03/09/2016 11:37, edited 1 time in total.
Locked