INTERESANTNE KOLUMNE

[Haman2]

NOVA KOLUMNA PROFESORA KOMŠIĆA: Zašto se slave ratni zločinci i zašto svijet šuti o tome?
Nepriznavanje genocida i odnos svijeta prema tome je davanje do znanja da rat nije završen, da je plan još živ, da su otvorena vrata za novi genocid...


AUTOR: Ivo Komšić

Može li se ponoviti genocid? Radi čega se ratovalo? Za koga?

Može li se odgovoriti na ova pitanja nakon toliko godina i svih saznanja koja se imaju o ratu u BiH. Danas je potpuno jasno da ciljevi rata nisu ostvareni. Srbijanska nacionalistička politika nije ostvarila svoje ciljeve. Republika Srpska ne može biti kompenzacija za to. Ratovalo se za veliku Srbiju – „svi Srbi u jednoj državi“, koja je obuhvaćala i veliki dio Hrvatske, ne samo BiH. Milošević je htio cijelu BiH u svojoj velikoj državi. Cijeli plan je na kraju reduciran na RS, jedan entitet unutar BiH, u kome su sva tri naroda ravnopravna i koji se ne može ni formalno, ni stvarno odvojiti od BiH i prisajediniti Srbiji. Kada bi se to u nekim novim okolnostima i desilo, to nije kompenzacija za veliku Srbiju u kojoj su trebali biti cijela Crna Gora i Makedonija. Uz to, Srbija je trajno izgubila Kosovo, kolijevku svoje povijesti i najvažniji element svoga identiteta. Rat je bio totalni promašaj, ciljevi nisu postignuti, sve žrtve su uzaludne.

Humano preseljenje

S druge strane, hrvatski rat u BiH bio je samo dio reduciranog srpskog plana. Kada su srpski stratezi shvatili da ne mogu osvojiti cijelu BiH jer bi u tom slučaju rat sa Hrvatima bio totalan a ne selektivan (jer Hrvati ne bi prihvatili nikakvu varijantu ostanka u velikoj Srbiji), nagodili su se s Tuđmanom o podjeli BiH kao ratnog plijena. Tuđman je vidio priliku uz srpski rat u BiH doći do ostvarenja „tisućljetnog hrvatskog sna“ o jednoj državi (po srpskoj paradigmi) i krenuo u rat protiv BiH. Za ostvarenje tog „povijesnog interesa“ morao je prethodno izvršiti veliko preseljenje naroda jer su Hrvati imali najveću teritorijalnu disperziju u BiH. Sam taj čin je zločin prema vlastitom narodu koji je on prikrivao eufemizmom „humano preseljenje“. Međutim, kako su ti hrvatski krajevi bili dio povijesnog interesa Srba, prepustio je njima da obave taj posao. Mislio je da će iz rata izaći čistih ruku i sa čistim etničkim teritorijima. U toj situaciji procijenio je da će lako uzeti „hrvatski povijesni dio“ i pripojiti ga Hrvatskoj. „Herceg-Bosna“ je bila samo prelazna faza do toga. Naravno, cijela ta operacija nije mogla proći bez najtežih zločina koji su u Evropi počinjeni nakon Drugog svjetskog rata. Usprkos tome, ništa nije dobio. „Herceg-Bosna“ je propala, pored toga osuđena je kao „Udruženi zločinački poduhvat“ na čijem čelu je bio. Hrvati jesu protjerani sa područja gdje su živjeli u Posavini i velikom dijelu srednje Bosne, ali etnizacija teritorija nije uspjela. Hrvati se nisu „preselili“ tamo gdje im je namijenjeno, a nisu se ni vratili u BiH − etnička masa naroda se i dalje tanji.

Najveći otpor toj politici i takvim ratnim ciljevima bio je upravo među Hrvatima. Hrvati srednje Bosne, Posavine, Krajine i Tuzle su se usprotivili tome i aktivno angažirali u obrani cjelovite države. Uz to, imali su veliku potporu hrvatske opozicije, čak dijela HDZ-a Hrvatske, te cijele hrvatske dijaspore. Tuđmanov rat u BiH nije imao jednodušnu podršku Hrvata i bio je totalni promašaj. „Herceg-Bosna“ je nestala, Hrvatska je ostala u svojim granicama i osramoćena u svijetu.

Ratni ciljevi

Bošnjačka politika se formirala između ove dvije vatre. Bošnjaci su bili primorani braniti BiH kao svoju jedinu državu i sebe kao narod. Bili su svjesni da je obrana države obrana opstanka naroda, da bez države narod nema budućnosti. Bilo je i među njima kolebanja jer je i njima nuđena reducirana varijanta Miloševićevog i Tuđmanovog plana. Nuđen im je opstanak na uskom prostoru srednje Bosne. Uz to, nuđena im je muslimanska, vjerska država u kojoj su mogli graditi svoj vjerski identitet, htjelo ih se svesti na vjersku skupinu umjesto na državotvorni narod. Tim iskušenjima, u ratu kakav je bio i uz projekte koji su se realizirali, bilo je teško odolijevati. Postojali su dramatični trenuci kada je opcija podjele države i za njihovu vladajuću politiku bila najizglednija. Preovladala je ipak borba za cjelovitu državu, onakvu kakva je međunarodno priznata. No, taj cilj nije do kraja ostvaren jer entitetska BiH ne odgovara tim standardima, to nije država za kakvu su se građani izjasnili na referendumu 1992. godine i kakva je priznata u UN-u. Konačno, vladajuće politike u regionu ne pružaju potpunu sigurnost opstanku te države.

Bošnjacima je bilo najteže obraniti svoje ratne ciljeve. Njihovu sudbinu je najavio Karadžić svojim govorom u Skupštini Republike BiH kada je kazao da će, ukoliko istrajavaju na nezavisnosti BiH, državu uvesti u pakao, a sebe možda u nestanak. Dakle, njihove ratne ciljeve su definirali Milošević i Tuđman, odnosno Boban i Karadžić, jer im je preostala jedino borba za goli opstanak, njihov i države. Njihova sudbina je određena poistovjećenjem s državom s kojom su zajedno trebali nestati. Ta borba, međutim, imala je potporu velikog broja Hrvata i dijela Srba iz urbanih sredina. Iako ta potpora i nije bila velika u vojnom smislu, bez obzira što su dijelovi HVO-a ostali do kraja u obrani države, bila je značajna u političkom, jer se sudbina BiH rješavala ne samo vojno nego i politički, u međunarodnim pregovorima.

Pošto su svi domaći ratni ciljevi neostvareni, postavlja se pitanje što je s onim stranim. Za koga se uistinu ratovalo?

Bez sumnje, rat je bio dio šireg plana o uništenju BiH kao države. To se najjasnije pokazuje u analizama međunarodnih „mirovnih“ projekata za BiH, od Cutileirovog do Owen-Stoltenbergovog. U svim tim planovima Bosni i Hercegovini je namijenjen nestanak. To nisu smislili ni Milošević ni Tuđman, oni su samo bili izvođači radova. Međutim, i u tome su bili loši, unutar tih planova ostvarivali su svoje posebne nacionalne interese, ali ne onako kako se očekivalo – doveli su u pitanje „viši“ globalni plan. Ni najveći neprijatelji naše zemlje nisu očekivali tako velike i stravične zločine. Plan nije uspio, BiH je opstala, makar i u dejtonskoj formi.

Konačno rješenje srpsko-hrvatskog pitanja

Krajnji ciljevi rata su bili nedostižni jer su se morali postići zločinima. Problem su bili svi koji su branili BiH, koji su se s njome poistovjetili. Bez njihovog uništenja, plan je bio neostvariv. Sa Srbima nije bio veliki problem jer su se masovno prebacivali na teritoriju samoproglašene RS. Oni koji su to odbili, bili su otpisani. Kada smo u pregovorima upozorili Karadžića da granate koje baca na Sarajevo podjednako ubijaju i Srbe kao i ostale građane, on je hladnokrvno odgovorio: pobijte ih sve, to nisu Srbi; da su Srbi, ne bi bili u Sarajevu. Dakle, identifikacija s glavnim gradom i državom je bila dovoljna za uništenje. Sa Hrvatima je bio veći problem jer nisu svi podržavali Tuđmanovu politiku, ali preseljavanja i raseljavanja su izvršena prisilno. Haški sud je utvrdio da je ta raseljavanja nasilu vršio i HVO tamo gdje se narod nije htio preseliti.

Bošnjaci su bili nerješiv problem pri uništavanju BiH. Njima je bilo namijenjeno uništenje u mjeri u kojoj se budu identificirali s BH državom. Oni su imali šansu samo ukoliko politički napuste BiH ili ukoliko napuste svoj identitet i opredijele se biti Hrvati ili Srbi. Radi toga rat nije bio običan, vodio se za više interese u kojima je trebao nestati jedan evropski narod koji po vjeroispovijesti nije pripadao kršćanstvu. Njegovo prisustvo na Balkanu trebalo je riješiti u sklopu „konačnog rješenja“ srpsko-hrvatskog pitanja. Rješavanje tog pitanja dato je Tuđmanu i Miloševiću, to je trebao biti njihov nacionalni program. Inače, kako tumačiti da su dvojica osvjedočenih komunista koji ideološki nisu bili nacionalisti rješavali taj problem. Pošto se plan morao prelomiti preko cijelog jednog naroda, i dijelova druga dva, rat je bio uglavnom usmjeren na civilno stanovništvo. Radi toga je taj rat bio unaprijed određen kao zločin protiv čovječnosti i kao genocid. Bošnjacima se nije dozvolilo biti narod ravnopravan s drugima u zajedničkoj državi. Jedini put je bio da se Srbima i Hrvatima omogući stvaranje nacionalnih država a da se Bošnjaci pojave kao „višak“. Zato im je bilo omogućeno biti vjerska zajednica, skupina s vjerskim identitetom. Imali su još jednu šansu, identificirati se s Turcima i obnoviti srednjovjekovni stereotip, što bi još više pojačavalo mržnju prema njima. Nije slučajno Mladić, nakon vojnog zauzimanja Srebrenice, izjavio da je još jedan grad osvojio od Turaka i da ga vraća srpskom narodu. Ta njegova identifikacija je trebala pred Srbima, i pred svijetom, pravdati genocid koji je izvršio, jer samo je ta identifikacija teža od one s BiH. Ta identifikacija s Turcima se čuva kao rezervna varijanta i danas (još joj se dodaje arapska). Nije li Dodik jednom izjavio da će za reprezentaciju BiH navijati samo u slučaju kada igra s Turskom. Međutim, to već danas nije vjerojatno.

Izdajnici povijesnog sna

Sličnu identifikaciju je pravio i Tuđman. Kada mu je nuđena konfederacija BiH sa Hrvatskom, odbio je riječima: što će meni u državi dva miliona muslimana. Za njega oni nikada nisu bili građani, nisu bili narod. Pogotovu nije mogao podnijeti da kao narod unose u konfederaciju državu u kojoj su suvereni. Njihova upornost u državotvornosti, pored svih žrtava, Tuđmana je izluđivala. Mrzio ih je jer su mu kvarili „tisućljetni san“ koji je bio ostvariv samo ukoliko BiH nestane s lica zemlje. A Bošnjaci su je branili. Iz istog razloga mrzio je sve koji su se poistovjećivali s BiH. Inače, nema opravdanja mržnja prema bosanskim fratrima. Pa oni su sigurno i katolici i Hrvati. Za njega su oni bili izdajnici „hrvatskog povijesnog sna“ i nije im priznavao ni katolički ni hrvatski identitet. Bosanski fratri su mu bili simbol hrvatske identifikacije s BiH, koja nije bila mala, tako da ih se užasavao. Fra Petra Anđelovića, provincijala bosanskih fratara, smatrao je najopasnijim političkim neprijateljem. Isto tako nije mogao skriti svoj animozitet prema fra Luki Markešiću, tako da su njihovi susreti nekada završavali hvatanjem za revere. Smatrao ih je glupima i politički nezrelima. Za njega franjevačko naslijeđe u BiH, i hrvatsko u cjelini, nije značilo ništa. On, doduše, nije govorio da Hrvate treba pobiti u Sarajevu i drugdje, nego samo ih preseliti. Boban je poručivao nadbiskupu Puljiću da će mu izgraditi ljepšu i stariju katedralu od sarajevske, samo da izađe iz Sarajeva i izvede svoje vjernike.

Do danas nije posve jasno za koga se ratovalo i čiji su interesi gotovo bili uništiti jednu državu i jedan narod. Tko je zaista stajao iza toga u svijetu. Istina, nije svijet u cjelini stajao iza toga; i država i svi koji su je branili imali su svoje prijatelje u svijetu. Ali nikada nije objelodanjen autor projekta uništenja. Jasno je jedino to da lokalni projekti nisu uspjeli. Međutim, mora se postaviti pitanje da li je globalni projekat ugašen. Kome je on još u interesu. Danas bi trebalo biti jasnije da se BiH ne može uništiti a da se ne unište Bošnjaci. Je li projekat genocida otvoren i dalje? Zašto se ne prizna izvršeni genocid, zašto se slave zločinci, zašto svijet šuti na to? Muslimanska država koja se nudila samo je bila zamka, prelazno rješenje do konačnog uništenja. Lord Owen je na jednoj večeri, na kojoj sam bio, nudio Izetbegoviću da formira muslimansku državu, da ne oklijeva. Uvjeravao ga je da će ta država biti prosperitetna, da će imati podršku i Istoka i Zapada, itd. Doduše, i ta ponuda je došla kada se shvatilo da se taj narod ne može istrijebiti ratom.

Današnje igre s RS-om i „trećim entitetom“ samo su pokušaji da se BiH vrati u ratno stanje bez rata. Sve što je propalo želi se naknadno ostvariti. I dalje postoji zamka za Bošnjake, zamka u njihovoj identifikaciji. I danas ih se želi svesti na vjersku skupinu i oduzeti im državotvornost, identitet političkog naroda. Onoga trenutka kada bi prihvatili vjersko legitimiranje države, otvorili bi ponovno put u nestanak. Nepriznavanje genocida i odnos svijeta prema tome je davanje do znanja da rat nije završen, da je plan još živ, da su otvorena vrata za novi genocid. To se mora znati i uzeti veoma ozbiljno, tome se treba na vrijeme suprotstaviti. Bošnjaci sami moraju izbjeći ove identifikacije koje im se poturaju a koje su osnova za novi genocid. Oni moraju odbiti svako poistovjećivanje s vjerskom skupinom, te s Turcima ili Arapima. To odbijanje ne može poremetiti prijateljske odnose s državama tih naroda. Oni sami moraju pojačati političku kampanju za opstanak države BiH, onakve kakva je međunarodno priznata. Oni sami moraju se opredijeliti i založiti za sekularnost države, jer to je najbolji dokaz da su politički narod, a ne vjerska skupina. S tom odlučnošću će dobiti suradnike u druga dva naroda, od onih koje nacionalisti nisu uspjeli odroditi od BiH. S tom odlučnošću se mogu nadati ponovno dobiti prijatelje u svijetu, posebno one koji su u međuvremenu izgubljeni. Mora se znati s kim se ova zemlja može i mora braniti.

Možda se u međuvremenu jave i skriveni stratezi politike uništenja naše države. Možda izgube strpljenje.

(IZVOR: Analiziraj.ba)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/122 ... _tome.html

[Haman2]

Ko su bili moderatori mira i komandanti medjunarodnih snaga u BiH, njihove najvise politicke licnosti bile su predlagaci unistenja BiH i Bosnjaka.

[Haman2]

PROFESOR IVO KOMŠIĆ: Kako čitati Principe za formiranje vlasti u BiH?

Bitan stav u tačci 3. je: „ Sve aktivnosti u ovom smislu sprovode se u skladu sa svim relevantnim odlukama Predsjedništva BiH, Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara BiH, a imajući u vidu ustavnu nadležnost Predsjedništva BiH za sprovođenje spoljne politike.“



Piše: Ivo Komšić

Sada je u beha javnost pušten novi važni dokument – Principi za formiranje vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. Na ovaj dokument se čekalo od oktobarskih izbora održanih prošle godine. Stranke koje su osvojile vlast i formirale parlamentarne većine na državnom i federalnom nivou nisu se mogle usaglasiti oko principa na kojima bi se vlast formirala, kao da ne postoje ustavi i zakoni po kojima se to radi. (Doduše, oba ustava, i državni i entitetski, izvorno su pisani na engleskom jeziku).

Konačno lideri vladajućih stranaka su se dogovorili i izvjestili javnost o utvrđenim principima na kojima će se vlast uspostaviti i funkcionirati. Razlika ovih Principa spram svih drugih važnih dokumenata za BiH je u tome što su oni pisani na našem jeziku i objavljeni čak u ćiriličnoj varijanti našeg jezika koji, na sreću, ne omogućava nikakva različita čitanja. „Principi“ se isto čitaju i isto znače u svim našim jezičkim varijantama.

Međutim, to nije dovoljno. Print se nije ni ohladio a već se pojavilo različito čitanje teksta. Te razlike, naravno, ne mogu više proizlaziti iz teksta nego iz interpretacija koje tekst stavljaju u različite političke kontekste. Tako se politički jezik javlja kao neki meta-jezik koji tek daje značenje osnovnom jeziku kojim su Principi ispisani. Političke interpretacije teksta nas drže izvan same semantike teksta, kao da se radi o literarnom djelu a ne o tekstu političkog sporazuma. (Male gramatičke razlike u našim jezičkim varijantama ne mogu promijeniti značenja).

A što je, zapravo, napisano na jeziku koji nam je svima poznat i čitljiv? Prethodno treba upozoriti da je kamen spoticanja u formiranju vlasti u BiH bio put BiH u NATO savez. Taj put je određen planom koji je NATO dao Bosni i Hercegovini (MAP) i koji se treba realizirati tako što će država BiH svake godine donositi svoj državni program mjera (NAP), koje će se provoditi u kontinuitetu, sve do ulaska zemlje u NATO. Ti godišnji programi se trebaju dostavljati svake godine kako bi NATO mogao pratiti realizaciju zacrtanih zadataka na koje se država obvezuje. Kada se svi ti godišnji programi provedu do kraja i kada to NATO procijeni, tada je država spremna za prijem.

Do sada NATO je usvojio i poslao svoj plan za BiH (MAP). Be-ha institucije, Predsjedništvo države, Vijeće ministara i Parlamentarna skupština prihvatili su ga još davne 2010. godine, kada su ministri vanjskih poslova zemalja NATO-a u Talinu uslovno odobrili MAP za BiH, odnosno akcioni plan za članstvo. Od tada BiH se nalazi u MAP-u.

Međutim, kako u BiH ne postoji kontinuitet politike, osim one koja destabilizira državu, tako je i ovaj put stavljeno u zagrade sve ono što su institucije države u ranijem sastavu i mandatu prihvatile. Nova garnitura vlasti, dobivena nakon zadnjih izbora, sve do sada nije se usaglasila i dogovorila kako odgovoriti na poziv NATO-u, dostaviti nacionalni godišnji program i početi realizirati akcioni program za članstvo. Milorad Dodik, predstavnik srpske politike u BiH i član Predsjedništva države, odbacio je unaprijed svaku mogućnost da se ovaj proces otvara. Sve što su institucije države ranije uradile na ovom području, poništava se. Odgovor njegovih koalicionih partnera u vlasti je bio blokada formiranja Ministarskog vijeća sve dok se ne pošalje obvezujući nacionalni program NATO-u. Tako je stvoren vakum u kome je blokirano formiranje izvršne vlasti u državi i Federaciji, te onemogućeno funkcioniranje zakonodavne vlasti, kao odgovor s druge strane. Faktički, od oktobarskih izbora država je u stalnoj blokadi.

Konačno, pojavili su se Principi kao mjera kojom se deblokira formiranje vlasti na svim nivoima. Svi čitači Principa odmah su uprli poglede na tačku koja regulira pristup BiH NATO-u, ono što je cijelo vrijeme sporno. Sve ostale tačke Principa su nesporne. Gotovo da u njima nema ništa što već nije regulirano ustavima i zakonima. Potpisnici Principa se obvezuju da će ih poštivati i provoditi. Na to su se, uostalom, obvezali davno, kada su preuzimali svoje funkcije, kako državne tako i političke. Nije ništa novo u tome što se obvezuju na poštivanje Daytonskog sporazuma i Evropske konvencije o ljudskim pravima. Pa to piše u Daytonskom sporazumu. Nije novo ni to da će poštivati suverenitet, teritorijani integritet i međunarodni subjektivitet BiH jer je to ustavna obveza svih. To da će provoditi presude domaćih i evropskih sudova koje se odnose na zaštitu građanskih i nacionalni prava bilo je njihova obveza i do sada, ali nisu je ispunjavali.

Ostala je sporna jedna tačka
Obveza da će ubrzati reformske procese kako bi BiH počela pregovore o pridruživanju EU postojala je također ranije, svi su se zaklinjali raditi na tome, ali su veoma malo uradili. Dio tih obveza bilo je i formiranje vlasti na koju građani čekaju od oktobra prošle godine i na čemu insistira administracija EU. Svih 11 tačaka Principa je poznato od ranije i sve obveze koje se njima propisuju davno su postavljene.

Ostala je sporna jedna tačka, to je realizacija godišnjeg nacionalnog programa u okviru MAP-a, preciznije ispunjavanje obveza u procesu pristupanja BiH NATO-u. Neslaganje oko toga je zakočilo ispunjavanje svih ostalih tačaka preciziranih u Principima. Pristup tom važnom problemu je preciziran u 3. tačci Principa. Ova tačka se već sada različito čita i tumači, iako je napisana na našem jeziku, svima razumljivom. U njoj se prije svega naglašava obveza „nastaviti integracione procese u skladu sa Ustavom i zakonima“. Integracioni procesi na koje se misli mogu biti unutarnji i spoljnji. Unutarnji se odnose na daljnje integriranje BiH kao države jer u nastavku se dodaje: „ usklađujući stavove i interese svih nivoa vlasti u BiH“.

Ovo je važna nadopuna jer su dosadašnji procesi bili dezintegrirajući. Drugi, spoljnji integrirajući procesi na koje se može odnositi ova odredba su euroatlanski. Nekih trećih integrirajućih procesa nema. Da se ovaj stav odnosi na to, upućuje njegov nastavak u kome se tvrdi da se „potvrđuje opredjeljenje za unapređenje odnosa sa NATO-om“, s ogradom da se „ne prejudicira buduća odluka u vezi sa čanstvom Bosne i Hercegovine“. Ova ograda je čak suvišna jer se konačan prijem u NATO ne može prejudicirati ( ovo je jedini strani pojam upotrijebljen u tekstu), pošto to zavisi od toga hoće li NATO ocijeniti sve nacionalne programe dovoljnim za priključenje. Također, ako se to i desi, konačna odluka se donosi na referendumu građana . ( Ova ograda je očito dio kompromisa).

Bitan stav u tačci 3. je: „ Sve aktivnosti u ovom smislu sprovode se u skladu sa svim relevantnim odlukama Predsjedništva BiH, Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara BiH, a imajući u vidu ustavnu nadležnost Predsjedništva BiH za sprovođenje spoljne politike.“

Sve nabrojane državne institucije donijele su relevantne odluke još 2010. godine kojima se prihvaća MAP i preuzima zadaća izraditi godišnje nacioalne programe. Niti jedna nije bila protiv. U to vrijeme donesen je zakon kojim se Ministarstvo obrane obvezuje svake godine dostaviti nacionalni program (NAP) i tako postepeno ispunjavati etape na putu ka NATO-u.

Ne postoji mogućnost da se ovi stavovi drugačje čitaju. Ne postoji nikakav meta-jezik koji bi mogao promijeniti značenje ovih iskaza. Na kraju stavlja se tačka na „i“ dodatkom da će „ Parlamentarna komisija za NATO integracije sarađivati sa svim relevantnim institucijama sa ciljem realizacije odnosa sa NATO-om, uključujući izradu nacrta i planova na bazi odluka Predsjedništva BiH i Savjeta ministara“. Do sada ova Komisija uopće nije radila ono radi čega je još davno formirana. Treba li napomenuti da se „ nacrti i planovi “ ne odnose samo na vojna pitanja nego prije svega na ekonomske reforme, reforme pravnog sistema, zaštitu ljudskih prava i demokaciju, itd., sve ono što je dio reformi cijelog sistema na putu ka EU.

Stavovi tačke 3. Principa su veoma jasni. Oni se trebaju čitati onako kako su napisani, sa značenjima koja imaju. Nema u njima ništa hipotetički što bi uvjetovalo obveze koje se propisuju i prihvaćaju. Oni su obvezujući u mjeri u kojoj se pozitivno čitaju. Ovaj pozitivan stav bi također trebao biti obvezujući za sve koji ih tumače. Nije jasno kako je moguće ove stavove čitati negativno, suprotno od onoga kako je napisano. To mogu samo zlonamjerni koji ne žele nikakav pomak u ovoj zemlji kako bi sebi osigurali kakvu-takvu opozicijsku politiku. To je kao kada se rezervni igrač na klupi raduje porazu svoje ekipe.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/123 ... u_bih.html

[Novak20]

Haman da je interesantno samo tebi.

[hAZNADAR]

Ne interesuje ovdasnje "ljevicare" sta Ivo ima reci. Nasao si crkvu gdje ces se moliti haman.

[Haman2]

Moram priznati da je meni interesantno, jer nemam povjerenja u danasnji SDP, gdje sjede ljudi koji ne vide dalje od nosa. SDP se raspada a oni sve po starom, pricaju prazne price, upucuju kritike ovom ili onom politicaru a prakticno ne rade nista. Blago njima sto jos uvijek imaju pristalica koji vole slusati prazne price.

[Haman2]

Staljinov lanac samo za Srbiju

„Neka sve duše počivaju u miru, nikada nećemo ponoviti ovu grešku!“ – piše u Hirošimi, na spomeniku žrtvama atomske bombe bačene na taj grad u avgustu četrdeset i pete. Hirošima, pa Nagasaki, tri dana kasnije.
Piše: Vuk Drašković14. avgusta 2019.



Od američkih atomskih bombi, jedinih u dosadašnjoj istoriji čovečanstva koje su bačene na neki narod i državu, ubijeno je i na odloženu smrt osuđeno blizu pola miliona ljudi! Skoro svi bili su civili. Bombe i granate saveznika počinile su sličan pomor i u Nemačkoj, i do temelja razorile najveće gradove.

I Japanci, i Nemci, prihvatili su krivicu svojih režima za krvavi rat koji su ti režimi pokrenuli. Krivicu ne samo za zlodela nemačkih i japanskih nacista širom sveta nego i krivicu za sve ratne žrtve i tragedije u njihovim narodima.

A mi gde smo? Sad će tri decenije od izbijanja rata u Jugoslaviji i ubistva te države. Više od dvesta hiljada mrtvih i ranjenih, nekoliko miliona izbeglih i po zapadnom svetu raseljenih. Zvanično, rat je ugašen posle hrvatske „Oluje“, u Dejtonu, i proterivanjem države Srbije sa Kosova, pre dvadeset godina. Rata nema, a rat ne prestaje. Ne ubija se ni kuršumima ni granatama, nego rečima. Mržnjom koja se, kao benzin po žaru, prosipa po neugašenim ratnim ranama.

Od svršetka ratova, u kojima su spaljene obe Jugoslavije, i Aleksandrova i Titova, u čije je i stvaranje i obnovu uzidano najviše srpskih glava, u Srbiji traje, neprekinuta i sve žešća, kampanja slavljenja i uzdizanja glavnih krivaca za rat, poraze i zločine. Lelekanjem nad samo mrtvim Srbima, obavlja se lobotomija i nad mozgovima ljudi koji pamte šta je bilo i kako je bilo, a u duše mladih, koji i ne pamte devedesete, ubrizgava propaganda o antisrpskoj zaveri Amerike i Zapada, začinjena kultom Rusije, kao jedine zaštitnice Srba.

„Staljin je, četrdeset i osme, bio u pravu!“ – poručuju propagandisti iz Moskve. Staljin, zaista, i jeste bio u pravu. Odbili smo, tada, da postanemo Staljinova gubernija i da se – izlečimo. Da dobro upoznamo taj zagrljaj i da se, čim stisak popusti, okrenemo ka Evropi i Americi. Kao što su to učinili Bugari, Rumuni, Mađari, Česi, Slovaci, Poljaci. Svi. I kao što, danas, stotine hiljada Rusa napuštaju Rusiju, čiji stratezi zaziru od evropskog i američkog virusa demokratije i ljudskih sloboda, pa preko svojih tajnih službi nastoje da potpire haos, raskole i stare mržnje među evropskim državama i narodima. Srbija im je centralno uporište na Balkanu. Zbog ruske, tobožnje, odbrane nepostojećeg suvereniteta Srbije nad Kosovom, Srbiju drže kao zarobljenika koji ne može i ne sme da raskine svoje okove, da se odveže od krvavog nasleđa režima iz devedesetih, krene ka Zapadu, duhovnom i moralnom ozdravljenju, saradnji i pomirenju u regionu.

Da je Staljin bio u pravu, te mračne službe ne poručuju ni Hrvatima, ni Slovencima, ni Bošnjacima, ni Albancima. Staljinov lanac je, danas, samo za Srbe i Srbiju. Sa tog lanca otrgnule su se i Crna Gora i Severna Makedonija, iako ruske službe to još ne priznaju. Lideri crnogorskih Srba, osuđenih za neuspeli puč službe GRU u Crnoj Gori, javno govore da je Vladimir Putin njima predsednik, a Rusija otadžbina. Glavešina jedne političke partije u Srbiji zahteva da srpski narod na Kosovu, crkve i manastire poklonimo Rusiji. Privremeno, dok se ne uruše Amerika i Evropska unija!

Od svršetka Drugog svetskog rata Srbija nema svojih nacionalnih službi bezbednosti. Od Ozne i Udbe, pa do današnjih službi, sve su one sa genima, zavetima i postupanjima svojih roditelja: NKVD-a, KGB-a, GRU-a…

Ta hidra, njeni molitvenici i vernici, omča su oko vrata i Rusiji. Gurajući veliku zemlju najvećeg evropskog naroda u sukob sa Evropom, Rusija se odvaja i od Rusije, od svoje istorije, vere, nauke i kulture. Evropa je bila uzor i Petru i Katarini, tvorcima najmoćnije evropske imperije, u Evropu su oni bili zagledani.

Začinje se otpor hrabrih i umnih Rusa, uprkos masovnim hapšenjima i varvarskim pretnjama da će država oduzimati i decu pobunjenika! Rusija, koja se buni, opominje Srbiju da joj Rusija, koja govori da je Staljin bio u pravu, nije ni prijatelj ni zaštitnik, niti je to ikada bila.

Konačno, i u Briselu i u Vašingtonu, detektovana je maligna uloga tajnih ruskih službi i njihovih ispostava u Srbiji. Demaskiranje i demontaža te piramide preduslov je svakog napretka ove države i naroda u njoj.

Autor je predsednik SPO i bivši šef diplomatije

https://www.danas.rs/dijalog/licni-stav ... za-srbiju/

[wewa]

http://www.prometej.ba/clanak/copy-past ... erije-4014

autonomija.info 05.08.2019

Pavle Radić: Dani nacionalističke histerije O srpskom i hrvatskom obeležavanju godišnjice “Oluje”

Za jednojezične, etnički vrlo slične, male i kroz istoriju uglavnom zlopateće narode, Srbe i Hrvate, od 1995 – 4. odnosno 5. avgust nisu obični datumi. Mitologizovani na obe strane, za njih ti datumi imaju skoro biblijski značaj. Dan kad je hrvatska vojska 1995. u operaciji „Oluja“ slavodobitno ušla u Knin – centar samoproglašene paradržave Republike Srpske Krajine (RSK), koju je uz pomoć srbizirane JNA, 1991. godine, terorom i zločinima nad Hrvatima instalirao Milošević na talasu razularenog srpskog nacionalizma – za veliku većinu Hrvata znači ono što za Jevreje mitska pobeda Davida nad Golijatom.

Od tad se u Hrvatskoj 5. avgusta „Oluja“ slavi kao Dan pobede, kao pobeda nad pobedama. Sa druge strane, skrivajući svoj deo odgovornosti za trajno upropašćivanje srpskog pitanja u Hrvatskoj, nacionalistička Srbija 4. avgust, kad je počela „Oluja“, obeležava danom žalosti predstavljajući ga nacionalnom tragedijom maltene sličnu izgonu Jevreja iz Jerusalima i prvom rušenju Hrama. Osećanje ničim zaslužene žrtve, Srbima neprekidno nameće, sistemski, ista nacionalistička nomenklatura koja im je od jeseni 1991. bezočno širila iluziju da je u Hrvatskoj trajno stvorena još jedna srpska država sa ambicijama da se, ako bog da, nakon stvaranja drugih srpskih država na ruševinama Jugoslavije zaokruži celokupni „srpski nacionalni prostor“ u jedinstvenu srpsku državu – san srpskih nacionalističkih mitomana, pa šta košta nek košta.

Dok se u Hrvatskoj 5. avgusta u euforičnoj nacionalističkoj atmosferi slavi dan nacionalnog ponosa, u Srbiji se 4. avgusta politikantski – čast i saosećanje sa nedužnim žrtvama i njihovim porodicama – sa državnog vrha licemerno tuguje i obeležava dan, kako se ponavlja, ničim izazvanog progona Srba sa vekovnih ognjišta.

Šta u dane nepodnošljivih nacionalističkih histerija (kao što je oko godišnjica „Oluje“, ali ne samo nje) prećutkuju, a šta ističu velikosrbi, a šta velikohrvati, koji su uglavnom tzv. mainstream u svojim državama?

Za veliku većinu Srba u Hrvatskoj, za pretežno ruralnu i radničku populaciju suludo gurnutu u bespotrebni rat protiv svoje izvorne domovine (ali i za one koji nisu učestvovali u ratu), 4. avgust 1995. zaista je tragičan, skoro pa biblijski dan egzodusa. Ratna ološ i ratni profiteri koji su na huškačkom srbovanju i ratnoj nesreći zgrtali kapital – na vreme su pobegli u Srbiju, gde su se pre toga dobro skućili videvši da, kad je reč o RSK, đavo dolazi po svoje.

Od 4. avgusta 1995. do danas srpska nacionalistička politika proklinje Hrvatsku zbog egzodusa Srba, a jednu jedinu poštenu reč nije rekla o suludosti stvaranja paradržave u državi, u startu osuđene na propast, i neminovno stradanje zaluđenog naroda; ni reč nije rekla o teroru i zločinima nad Hrvatima od uspostavljanja pa do pada RSK. Za nju zločini nad Hrvatima i drugim nesrbima u tom periodu apsolutno ne postoje. Iz tog prećutanog perioda spominju samo zločine nad Srbima u Hrvatskoj, na kojima nije bila uspostavljena srpska vlast. I treba da se kao i svi zločini spominju, da se traži sudsko procesuiranje njihovih izvršilaca i nalogodavaca, ali oni koji ne spominje i brojne zločine nad drugima, nad Hrvatima i drugim nesrbima, o zločinima nad Srbima sasvim sigurno govore licemerno.

Hrvatska slavi dan pobede nad pobunjenim Srbima kao što bi ga slavila i Srbija da je prošla kroz isto ili slično iskustvo. Za pristojan svet, sporna je nacionalistička euforija kojoj ton daju državne institucije i funkcioneri koji se retko ograđuju od ustašoidnih izliva prostakluka i raširenog prezira prema svim Srbima. Zvanično se komemorira samo hrvatskim žrtvama, a ignorišu se druge nevine žrtve građana Hrvatske, posebno srpske, kojih je itekako bilo. Njihovo ignorisanje vređa ne samo Srbe lojalne Hrvatskoj, nego i Hrvate koji drže do morala i pravde. Od uspostave nezavisne države, sem nevladinih organizacija koje se zaista bave ljudskim pravima i časnih ličnosti koje nisu podlegle otrovnom zovu nacionalizma, u Hrvatskoj se prećutkuje diskriminatorski odnos prema Srbima pre pobune Srba, što je uz nacionalističku propagandu i podjarivanje iz Beograda ne malo Srba opredelilo da se priključe pobuni i stvaranju paradržave RSK.

Kao što za srpske nacionaliste ne postoji nikakav greh pobunjenih Srba nad Hrvatima pre „Oluje“, pa se o tom periodu paradržave RSK u Srbiji apsolutno ćuti, tako se i u Hrvatskoj (opet sem časnih izuzetaka, kao i u Srbiji) ne spominju (ili spominju vrlo retko) zločini nad Srbima tokom “Oluje” i posle nje. Malo se govori na pošten način i o postratnom položaju tamošnjih preostalih Srba, kao što se i u Srbiji skoro nikako na pošten način ne govori o realnom položaju ovdašnjih Hrvata i drugih manjinskih zajednica. I u Srbiji i u Hrvatskoj suđenja optuženima za ratne zločine su, uz malobrojne izuzetke, bila i ostala farsa. U takvom političkom i moralnom glibu Srbija i Hravatska, svaka na svoj način, obeležavaju godišnjice ne samo „Oluje“, nego i drugih za jedne ili za druge traumatičnih datuma. Zato su oko tih godišnjica mučni dani za normalne ljude i na jednoj i na drugoj strani.

Kad je reč o vapijuće potrebnom otrežnjenju Srbije i Srba od pošasti nacionalizma, treba podsetiti da je egzodus Srba u „Oluji“ neminovan drugi čin svojevremeno euforičnog „događanja naroda“. Desio bi se i treći čin – egzodus Srba iz paradržave RS, kudikamo masovniji nego egzodus Srba iz Hrvatske – da septembra 1995. Holbruk pred Banja Lukom nije zaustavio ofanzivu Armije BiH i hrvatskih snaga. Što ne znači da se neće desiti bude li se nastavilo protivbosansko ludilo Dodika, podržavanog iz Beograda i Moskve. Treba podsetiti i na egzodus Srba sa Kosova juna 1999. i višedecenijski konstantni egzodus najpametnijih i najsposobnijih građana iz Srbije u beli svet, kao takođe neminovnu posledicu zlokobnog „događanja naroda“.

Da li se iz tog svojevremenog Miloševićevog ludila koje je masovno opilo izmanipulisani narod išta naučilo ili će se nove nesreće lupati o naše glave?

[Haman2]

Sve se moglo drukcije zavrsiti ali Hrvati nisu imali vrsnog politicara. Da je bio Kucan rat bi se sigurno drukcije zavrsio. Medjutim, na vlasti je bio umisljenji sveznalica, nacional-sovinista, i diktator najviseg ranga, koji nista vise nije vido nego samo Plan Cvetkovic-Macek po kome je trebalo podijeliti BiH i tako zauvijek rijesiti hrvatsko-srpsko pitanje.

[Humljanin]

Sve se moglo drukcije zavrsiti ali Hrvati nisu imali vrsnog politicara. Da je bio Kucan rat bi se sigurno drukcije zavrsio. Medjutim, na vlasti je bio umisljenji sveznalica, nacional-sovinista, i diktator najviseg ranga, koji nista vise nije vido nego samo Plan Cvetkovic-Macek po kome je trebalo podijeliti BiH i tako zauvijek rijesiti hrvatsko-srpsko pitanje.

Ako je Franjo Tuđman kriv za rat u Hrvatskoj, onda je po tvojoj logici Alija Izetbegović krivac za rat u Bosni i Hercegovini?

[sinuhe]

Ivo da se oproba kao kolumnista. Krajickom oka primjecujem da bistri dogadjaje od prije 30 godina.
Jesu li Komsici i u Kiseljaku lijeve orijentacije ili kako se u Bosni kaze gradjanskog opredjeljenja?

[Haman2]

Humljanin

Ako je Franjo Tuđman kriv za rat u Hrvatskoj, onda je po tvojoj logici Alija Izetbegović krivac za rat u Bosni i Hercegovini?

Krajnje naopak zakljucak. Alija Izetbegovic nije slao vojsku u Hrvatsku i Srbiju, negi su Tudjman i Milosevic slali svoju vojsku u BiH. Da li znas zasto? Tezak zakljucak za one koji povrsno misle?

[Haman2]

ANP, MAP, NATO, RS: Teški dani za Milorada Dodika
Čak i dogovor da nema dogovora bolji je od razvijanja novih neprijateljstava



AUTOR: Ozren Kebo Milorad Dodik ima samo jedan cilj – nametnuti entitetsku volju državi. On nastoji postići nemoguću stvar – da Republika Srpska bude svima važnija od Bosne i Hercegovine. Stariji posmatrači političkih zbivanja vjerovatno će se sjetiti legendarne izjave Edhema Bičakčića, davnog premijera Federacije BiH, koji je rekao da svako jutro kad se probudi, prvo sebi postavi pitanje – „Šta danas mogu uraditi za Bosnu i Hercegovinu?“ Tu pošalicu političke provenijencije Dodik je doveo do savršenstva, s tim što se na njegovim usnama umjesto Bosne i Hercegovine kočoperi Republika Srpska.
Ali avaj, ono što je njemu važno, nije ostalima. Možda još samo Željki Cvijanović. Maksimum do kojeg može dobaciti je ono na šta i zakoni obavezuju sve učesnike u političkom životu zemlje – da se interesi i potrebe Republike Srpske poštuju u omjeru koji je određen relevantnim dokumentima i sporazumima. Ali dosadašnjim ponašanjem toliko je pretjerao da mu je čak i za taj cilj potrebna radikalna promjena postojeće paradigme jogunjenja, sile, vrijeđanja i aktivne proizvodnje antagonizama.

Činjenica je da Milorad Dodik odavno nije bio u ovako nepovoljnoj situaciji. Manevarski prostor mu je reduciran kao i perspektive Republike Srpske. Na personalnom nivou – i dalje je pod sankcijama i silni novci potrošeni u tom pravcu doslovno su bačeni. Na entitetskom, stvari su još lošije. Republika Srpska tone, sve je praznija, starija i besperspektivnija. Ima mnogo indicija da posljednji razgovor s ruskim ambasadorom nije prošao onako kako je Dodik očekivao. Razilaženja, naravno, nisu ideološke, nego finansijske prirode. Rafinerija u Brodu novi je dokaz tome. Još gore, nekoliko jakih firmi posljednih sedmica zatvara urede i odlazi iz Banje Luke. To je uvijek loš znak i depresivno djeluje na okruženje. A najgore po Dodika, ne odlaze iz Bosne i Hercegovine, samo iz Republike Srpske. Sele se iz Banje Luke u Sarajevo. Da prostite, umjesto banjalučkih Srba, kruh će u njima zarađivati sarajevski Bošnjaci. U Banjoj Luci traju žive rasprave o tome je li njihov grad pod tihim ekonomskim sankcijama, ili se radi o ekonomskom trendu kojem nikakve sankcije nisu potrebne. Jednostavno, poslodavci iz neperspektivnih bježe u možda ne baš perspektivne, ali sigurno u manje neperspektivne sredine. I to nije trend koji bi ikoga trebao radovati. Samo uravnotežen razvoj svih dijelova BiH ima smisla. Ugrožavanje suptilne ravnoteže nije dobro ni za koga, ali krivca za ovaj trend ne treba tražiti u „političkom Sarajevu“, nego upravo u Dodiku i njegovoj maksimalističkoj politici koja ga iz mjeseca u mjesec reducira na minimalističke gabarite.

Ako do petog septembra ne bude postignut dogovor, onda su mu na raspolaganju dvije mogućnosti. Prva je da realizira one svoje prijetnje. A prijetio je općim haosom. U tom slučaju, em će izazvati neviđeni politički, ekonomski i životni belaj, em će isključivi krivac za taj belaj biti on. Druga je da odustane od prijetnji, ali tada ga na volej čeka opozicija kojoj njegova posrtanja konačno daju izvjesnu snagu. Nakon izbora, bila je usitnjena, razbijena, marginalizirana. Svakom Dodikovom greškom, bar na verbalno-pojavnom nivou, njena snaga raste. Uglavnom, ništa dobro za Milorada. Njemu bi više nego bilo kom drugom odgovarao kvalitetan dogovor koji bi konačno otkočio političku pat poziciju. Problem je što je za dogovor on, sa svojim radikalnim ponašanjem, najveća smetnja.

To je okvir u kojem se odvija proces započet petog augusta, kada su tri političara potpisala sporazum o principima formiranja vlasti. Za sada, kao što vidimo, ništa od toga. A ne može se reći da se nije izlazilo u susret Dodiku, da se nije imalo razumijevanja za njegovu poziciju. Toliko je otišao u krajnost da je postigao nemoguću stvar – svjedočili smo skoro pa istovjetnim stavovima HNS-a i DF-a. Odnosno, Dragana Čovića i Željka Komšića. Iako je 20. augusta još jedno dogovaranje o tome da se dogovor otkazuje u javnosti dočekano ismijavanjem, ostaje činjenica da je i takav ishod bolji od razvijanja daljeg neprijateljstva, jer znamo šta sve to može značiti.

Ispostavlja se jedna bitna stvar – u svakoj kriznoj situaciji političku, da ne kažemo diplomatsku prednost stiču one snage koje iskažu više sabura, spremnosti na kompromis, uvažavanja stavova i pozicije druge strane. Sve ovo što nabrajamo nikada nisu bili kvaliteti Milorada Dodika. Strateški je toliko opkoljen da mu ni novi dugometražni intervju kod Milomira Marića na onoj nesretnoj Happy televiziji sad više ne može pomoći. Hoće li naći snage i pameti da ipak nešto izmudrija veliko je pitanje. Dobro bi bilo da nađe. Oni s kojima pregovara izgleda da su svjesni svega i ne otežavaju mu položaj. A i zašto bi mu otežavali kad njegovi problemi evidentno odgovaraju Željku Komšiću, Šefiku Džaferoviću, Bakiru Izetbegoviću, čak i Draganu Čoviću. Ali ne odgovaraju državi i narodu. Vrijeme prolazi, institucije su na čekanju, a građani više nemaju strpljenja. Najtraženiji proizvod u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci je – karta u jednom pravcu.

(IZVOR: Analiziraj.ba)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/124 ... odika.html

[Haman2]

Sve mze biti kako je napisano ali i ne mora. U politici je sve moguce. Mi ne znamo ko vuce konce iza zavjese.

[Haman2]

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kako Amfilohije i četnici stvaraju veliku Bosnu i Hercegovinu
Crnogorski portal promoviše ideju da se Bosni i Hercegovini pripoje Pljevlja, Plužine, Žabljak, Šavnik, Nikšić i Herceg Novi.

Piše: Andrej Nikolaidis



Albanci u Tuzima pravili su neko nacionalno sijelo i mahali albanskom zastavom, no na pamet im nije palo da uz albansku podignu i crnogorsku zastavu, kako nalaže zakon. To ljuti Crnogorce. I raduje Srbe, koji rado mašu srpskim, no ne i crnogorskim zastavama, a sada ponavljaju: “lijepo smo vam rekli kakvi su Albanci….”. Na Albance je naročito ljut Nebojša Medojević. On je, kao jeftina, second hand, provincijalna verzija Trumpa, predložio da Crna Gora na granici prema Albaniji i Kosovu podigne – zid. Veliki Medov zid, za razliku od Kineskog, ne bi bio vidljiv sa Mjeseca, ali bi iz Beograda, a možda čak i iz Moskve, dva grada koji su Medojevićevom Demokratskom frontu i Sunce i Mjesec.

Kad su Albanci u Crnoj Gori vrisnuli da bi Medo da ih utamniči i odvoji od sunarodnika, on je pojasnio da njegov zid ne bi bio tu da razdvaja ljude (to, po Bori Đorđeviću, kanonizovanom srpskom pjesniku ovjenčanom Andrićevom nagradom, čine vozovi), nego da spriječi šverc droge i saradnju crnogorske i albanske mafije.

Medojević, ah kako čudno!, nije predložio zid prema Srbiji. Iako drugi dom Šarića nije bila Priština, nego Beograd. Iako je saradnja crnogorskih i beogradskih kriminalnih klanova dobro dokumentovana i opštepoznata. Iako je i sam Medojević bio kolumnista Identiteta, glasila Zemunskog klana – premda, kako je više puta ponovio, a nema razloga da mu se ne vjeruje, nije bio upoznat sa vlasničkom strukturom novine za koju radi: nije, dakle, znao ko ga plaća.

Idemo dalje…

Država Sandžak?

I Bošnjaci konja za trku imaju: ideju da se pod firmom regije stvori (nešto kao) država Sandžak.

Ultradesni Srbi briljiraju.

Kao da se devedesete nikada nisu desile. Kao da rata i stradanja koja je on donio nije bilo.

Amfilohije preko svojih piona najavljuje “crkveno-narodni sabor” na kojem će, bude li mu Milo dirao imovinu i pare, proglasiti SAO Boka, koju bi trebali činiti Budva (nisu precizirali, ali vjerovatno pod tim podrazumijevaju i Petrovac), Tivat, Kotor i Herceg Novi. Teoretičari saoizacije Crne Gore poručuju kako Boka, ionako, nikada nije bila crnogorska i kako je 1945, “pod tačkom ‘razno’“ pripojena Crnoj Gori.

Ne, oni Boku nisu naumili vratiti ni Veneciji ni Austriji, imperijama u čijem sastavu Boka, doista, jeste bila. Jasno, njihova ambicija nije da stvore AAO, Austrijsku autonomnu oblast, niti MAO, Mletačku autonomnu oblast.

Ako sam dobro razumio Amfilohijev plan, po njemu bi žestoko hajrovala Bosna i Hercegovina, jer bi baš njoj, budući da ne može Srbiji, on pripojio svoju SAO. Naravno, Risto bi to tumačio kao pripajanje Republici Srpskoj, ali kako taj entitet država nije, niti će u ovom prostorno-vremenskom kontinuumu to biti, država Bosna i Hercegovina je u Amfilohiju Radoviću dobila nenadanog saveznika. Šta saveznika: velikana, čovjeka koji je čitavo crnogorsko primorje, liše Bara i Ulcinja, a sve u inat Đukanoviću i “Dukljanima”, kako njegovi zovu Crnogorce, naumio staviti pod kontrolu Sarajeva. Bude li Risto isposlovao toliko teritorijalno proširenje BiH, može da bira gdje u Sarajevu želi spomenik sebi, veličine najmanje spomenika Aleksandru u Skoplju: ako baš hoće, može i sred Baščaršije, pored sebilja, takoreći u sjeni Begove džamije.



Ali to nije sve. Neka se BiH spremi da u svoja njedra primi još pola Crne Gore. To su, ovo nećete povjerovati, Bosni namijenili četnici. Njihov portal, IN4S promoviše, naime, ideju da se Bosni i Hercegovini pripoje Pljevlja, Plužine, Žabljak, Šavnik, Nikšić i Herceg Novi. OK, Herceg Novi je već u Amfilohijevoj SAO Boki, ali dobri ljudi će se dogovoriti šta je čije – a u svakom slučaju sve će, rekosmo, ostvare li svoj plan, biti bosanskohercegovačko.

Crna Gora je članica NATO-a

Ideolozi SAO Durmitor, doduše, Bosnu ne pominju. Oni govore o takozvanoj “Staroj Hercegovini”, na koju, po njima, Crna Gora nepravedno polaže pravo. U njihovoj pameti, oni svoju SAO pripajaju vaskolikom srpstvu, odnosno, odnosno Istočnoj Hercegovini. U stvarnosti, proširujući današnju Hercegovinu dijelom, kako to oni vide, “Stare Hercegovine”, proširuju granice međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

Jasno, ima tu nekoliko nemalih problema, takoreći praktične prirode. Crna Gora je, naime, članica NATO. Što znači da bi Risto, jednako kao i oni koji sanjaju otcjepljenje Sandžaka, jednako kao i oni koji sanjaju dijelove Crne Gore u Velikoj Albaniji, ako to pokušaju ostvariti onako kako to jedino može - nasiljem, dobili po ušima. Jer se napad na jednu članicu tog saveza, shodno članu 5. Vašingtonskog sporazuma, smatra napadom na čitavu Alijansu. Uzgred: sada su posve očiti razlozi onako upornog i agresivnog protivljenja ulasku Crne Gore u NATO…

Elem… recite vi meni da istorija nema smisla za ironiju i sarkazam. Amfilohije i četnici nisu uspjeli stvoriti Veliku Srbiju. Nisu uspjeli Srbiji pripojiti dijelove Bosne i Hrvatske. Sada su, vođeni istom, četničkom ideologijom, naumili da zemlji koju su htjeli rasparčati pripoje pola Crne Gore i stvore Veliku Bosnu i Hercegovinu.

Aferim, Risto!
(Izvor: Al Jazeera) http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/124 ... ovinu.html

[Haman2]

PORUKA DODIKU: Republika Srpska nije trebala postojati!
‛BiH nije trebala ni da postoji i greška je nastupila 1995. godine’, govori Milorad Dodik, a zaboravlja Dejtonski sporazum.




Piše: Dragan Bursać
"BiH nije trebala ni da postoji i greška je nastupila 1995. godine", govori Milorad Dodik. A zaboravlja da se ta “greška” zove Dejtonski mirovni sporazum, koji Srbi treba da slave kao Boga. Ta "greška" je dala ne samo konstitutivnost srpskom narodu, nego je verifikovala (p)ostanak entiteta Republika Srpska

Milorad Dodik je u posljednje vrijeme potpuno pogubio politički kompas i to je vidljivo čak i u nametnutom medijskom sljepilu manjeg BiH entiteta. Pa je srpski član Predsjedništva bilo kakav ozbiljan dijalog, ili čak monolog zamijenio profanim hipotetičkim populizmom, od kojeg se diže kosa na glavi.

Bosanska greška Bosanca Milorada

Osim što je Vučićev pridruženi pajac "iz unutrašnjosti", koji se pojavljuje tu i tamo po Srbiji, čak ni rijaliti politička i estrada u toj zemlji više nije u tolikoj mjeri zainteresovana za usluge ruralnog zasmijavanja koje isporučuje "Bosanac Mile".

A vidio je to "Bosanac Mile" prije svih, onim instinktom seoskog nakupca, pa je brže-bolje svoj medijski servis RTRS, ionako prokužen i pelcovan od istine, rijalitiziaro do besvijesti. I onda je u nekakvom polupolitičkom rijalitiju opskurnog voditelja Mate Đakovića, Dodik izvezao najnoviju sumanutu hipotetičku konstrukciju, koju valja citirati i demaskitrati:

"BiH je bila greška 1995. godine, jer nije trebalo da bude konstituisana, što potvrđuju sve godine do danas. Za nju nisu barem dva od tri konstitutivna naroda i sada plaćamo cijenu intervencionizma međunarodne zajednice, a prije svega visokih predstavnika koji su se uplitali u procedure sastava Savjeta ministara koji je imao ranije tri ministarstva. Neko je htio da napravi vladu BiH, iako u Ustavu piše da je Vijeće ministara pomoćni organ Predsjedništva BiH", rekao je zajapureni Dodik.

Pa hajmo redom.

"BiH nije trebala ni da postoji i greška je nastupila 1995. godine”, govori Milorad Dodik. A zaboravlja da se ta “greška” zove Dejtonski mirovni sporazum, koji Srbi treba da slave kao Boga. Ta "greška" je dala ne samo konstitutivnost srpskom narodu, nego je verifikovala (p)ostanak entiteta Republika Srpska. Ta "greška" se nije bavila BiH, jer je BiH bila datost i međunarodno priznati subjekt i horizont geografskih, političkih i ratnih dešavanja od 1992. godine. Dakle, ta "greška" se niti nominalno ne odnosi na BiH, nego isključivo i jedino na Republiku Srpsku.

Jer, da nije bilo te “greške”, a to Dodik namjerno prešućuje, Peti korpus Armije BiH bi umarširao u Banjaluku, pa bi BiH bi bila jedinstvena država, a RS bi se spominjala samo u pjanskim pjesmama ojkačama u seoskim zadrugama od Temerina preko Zrenjanina do Čelareva i ostatka Vojvodine. Ta "greška" pod koju Dodik lažno podvodi BiH je doslovno spasila opstojanje srpskog naroda u našoj zemlji.

Na koncu, da nije bilo te “greške” Milorad Dodik danas ne bi obnašao funkciju člana Predsjedništva, nego bi bio sitni nakupac i izbjeglica vječna na Futoškoj pijaci u Novom Sadu. Ne bi imao estradnu moć da rijalitizuje i ono malo zdravog razuma u BiH, nego bi ko zna gdje, vječne muke izbjegličke mučio.

Logički jadi prvog Herceg-Bosanca Milorada

Druga stvar, jednako važna, Dodik veli da svi zajedno zbog postojanja BiH plaćamo "cijenu intervencionizma Međunarodne zajednice" što je potpuni nonsens. Odavno nema prijeko potrebnog intervencionizma Međunarodne zajednice, a i kada bi se aplicirao, koristio bi se da "pročepi" pluća ekonomska i politička zemlje brementite sa dva entitetima, deset kantona i jednim distriktom. Prema tome, upravo parčanje zemlje, a ne njena kohezija, muka je u želucu ne samo njenim stanovnicima, nego i narečenoj Međunarodnoj zajednici. Dabome, zna to Milorad Dodik bolje od ikoga, a opet u svom maniru briše i zdrav razum i samog sebe od prije petnaest i više godina.

No, ako mislite da je to najveći retorički blam koji je Dodik izjavio, da ne kažem izvalio u pedesetak minuta skaradnosti, varate se- a evo i zašto.

Srpski član Predsjedništva kaže kako BiH nije zaslužila da postoji i da je trebalo da njen prostor bude redefiniran, odnosno formirane tri države - RS, Herceg-Bosna i Bosna, te da budu uspostavljeni kvalitetni standardi kako bi ove države bile nosioci evropskih promjena u regionu.

- Sve što se radi u "političkom Sarajevu" ide u pravcu da BiH ne može da funkcionira. Ignoriraju se priče o pravima Hrvata kao konstitutivnog naroda, dok se RS-u nikada nije dalo pravo na postojanje i eliminira se mogućnost njenog značaja. Tu je isti stav svih bošnjačkih političkih partija i zašto je onda problem da imamo animozitet prema BiH – kaže Dodik.

Pa baš dobro što ovo kaže.

Jer, u pogledu stvaranja nekakve Herceg-Bosne, Dodik je pokazao zavidnu dozu iskrenosti u čitavom teledirigovanom intervjuu. Znaju to ptice na granama Kantona 10 i one oko Radobolje, da je Dodik, prijatelj politički Dragana Čovića zapravo desna ruka HDZ-a, u svim sredinama sa većinskom hrvatskom vlašću. A ta desna ruka je pomogla da se baš Srbi protjeraju iz ustava, da se na ovim prostorima majorizuju, da im se (gotovo) ukine ćirilica, da za njih i njihovu djecu NE POSTOJI adekvatan udžbenički plan i program.

Treba ponoviti i iznova ponavljati - aparthejda nad Srbima u većinskim hrvatskim Kantonima ne bi bilo bez Dodika i njegovog SNSD-a na lokalu.

Pa kad Dodik kaže, ovdje smo trebali imati tri države-Bosnu, Republiku Srpsku i Herceg Bosnu, treba ga obodriti da to lijepo ovih dana objasni Srbima u Drvaru na Danu “oslobođenja grada” i prisajedinjenja sa tzv. Herceg-Bosnom. Preciznije, nije jasno zdravom razumu, kako će štovatelj tzv. Herceg-Bosne, Milorad Dodik, da barni nešto Srba u potpuno devastiranom i napuštenom Drvaru, od kreatora Herceg-Bose i njenih štovatelja.

Estrado moja, pređi na drugoga

Naravski, to što nije jasno zdravom razumu, ne znači da nije jasno Dodiku. A Dodiku je posve jasno da u svijetu populista, lažnih vijesti i ostalih ubleha, igranje sa državnošću države čiji je član Predsjedništva, igranje sa bitkom sopstvenog naroda, majoriziranje ljudi koje navodno zastupa, ne predstavlja ništa do li pogonsko gorivo od koga živi kao estradna pojava.

I na koncu, tu je najveći problem! Nije (toliki) problem to što se Dodikove riječi kose sa Ustavom zemlje i sa zdravim razumom-ne, problem je što ova estradna pojava uporno ostaje na BiH političkom nebu, a njegova popularnost je upravo srazmjena sa tempom demografskog pražnjena Republike Srpske, koju je Dodikova politka ekonomski devastirala.

I zato naslov teksta nije nikakva peripetija, niti hipotetički konstrukt, to je tek pojavno radioaktivno stanje koje iza sebe ostavljaju kerberi SNSD-a u manjem bh. entitetu.

Ne vjerujete? Prošetajte do ambasade neke od evropskih zemalja ili do slovenačkog Konzulata u Banjaluci, pa ćete u redovima nevoljnika saznati kakva je to danas Republika Srpska i kakvo joj se predviđa postojanje.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/124 ... ojati.html

[Haman2]

KOLUMNA BRANKA PERIĆA: "Kad sam pročitao potpisani dokument, shvatio sam da je za naše politike i političare najvažnije pitanje NATO, važnije..."
Da budem iskren, nadao sam se da će se bar jedan od Principa o formiranju vlasti u BiH odnositi na platformu za rješavanje stanja u pravosuđu. Nema, vjerovao sam, danas važnijeg pitanja za BiH i njenu budućnost od vladavine prava i efikasnog pravosuđa

Branko Perić (Foto: N1)

Piše: Branko Perić

Dugo smo svjedoci razaranja pravnih temelja društva i države i tragičnih posljedica tog sistemskog sunovrata. Ko drugi treba da zaustavi tu eroziju nego vlast!?

Kad sam pročitao potpisani dokument, shvatio sam da je za naše politike i političare najvažnije pitanje NATO! Važnije od pravosuđa! Važnije od svih nas, od BiH i svih pitanja njene vlasti! Može sve da propada i propadne, ali put u NATO mora biti čist i mora biti odmah! Dakle, jedini princip koji se mogao jasnije vidjeti u tom dokumentu, jeste: Ne moramo imati vlast, ali moramo imati put u NATO!

Moguće je razumjeti opredjeljenje vladajuće politike da se ide ka članstvu u vojnom savezu. Vremena su teška i turobna, ne bira se! Ako se i bira, bira se manje zlo. Kako razumjeti stav (princip) da put u NATO bude prethodni uslov za konstituisanje vlasti? Zar nije vlast uslov za takvo opredjeljenje? Kako je moguća i kuda vodi takva inverzija političkog umu?

Svega ima u tom ponuđenom dokumentu, osim političkih principa! Ima besmislica, kontradikcija, logičkih paradoksa i apsurda! Kao politički dokument, Principi su proizvod bez vrijednosti. Kao takav biće samo još jedan u nizu dokaza da su domaće politike u svojoj bezidejnosti izgubile svaki smisao, dokaz da su odavno samo sredstvo podmetanja, sitnih političkih prevara i međusobnog ucjenjivanja. I kao takve nedostojne bilo kakve pažnje.

Kako može biti politički princip obaveza da se provode Opšti okvirni sporazum za mir u BiH kada je to međunarodnim ugovorom preuzeta obaveza? Kako može biti politički princip provođenje Evropska konvencija o ljudskim pravima kada je to međunarodni pravni dokument koji se mora primjenjivati jer sastavni dio preuzetog mirovnog sporazuma i kao takav iznad Ustava BiH? Zar nije ustavna i zakonska obaveza da se poštuju potpisani i ratifikovani međunarodni ugovori i konvencije? Kako može biti politički princip da će se poštovati suverenitet i teritorijalni integritet BiH? Zar nije teško krivično djelo svaki akt usmjeren na podrivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta? I tako redom...

Cilj svake politike je biti vlast ili dio vlasti. Takav cilj podrazumijeva političke principe. Oni bi trebali biti dio izbornih programa i opštepoznati. Podrazumijeva se da je formiranje vlasti prioritet svih prioriteta. Svako odlaganje formiranja vlasti je ugrožavanje političkog cilja. Ne formiranje vlasti u zakonom propisnom roku je izdaja birača. Ne formiranje vlasti godinu dana od izbora je politička veleizdaja. Kako može funkcionisati država bez vlasti?

Na kraju, zašto Principi? Postoji u budizmu pojam «srednji put», koji je očaravao zapadnjake nezadovoljne pravcem kojim idu njihova društva. «Kad se pobliže ispita, ispostavlja se da je srednji put krajnje vrletan. Ali izraz izražava razboritost koje u našem racionalnom apsolutizmu nema», kaže Džon Ralston Sol u svom obimnom djelu «Volterovi izrodi». Zaista, naš politički apsolutizam nam ne dozvoljava nikakav oblik razboritosti. A bez političke razboritosti nema dobrog puta za razvoj društva.

Zašto naši političari ne bi usvojili, makar i vremenski ograničenu, strategiju srednjeg puta u kojoj bi ostavili po strani teška politička pitanja, a prioritete usmjerili na privredni razvoj, ekonomski napredak i entitetsku saradnju? Možda bi dobrobit takve politike učinila manje značajnim i važnim neka pitanja koja nam se danas čine vitalnim nacionalnim interesom i posebno važnim!? Takva politička razmišljanja bi bila vizionarska i hvale vrijedna. Ohrabrila bi ljude, vratila nadu!

Sa ovako oskudnim prtljagom ideja naši političari su za žaljenje. Tužna je nemoć izraženja u nesposobnosti da se razgovara i iznalaze kompromisi. Tužno je prostačko omalovažavanje, vrijeđanje, podmetanje i ucjenjivanje od strane ljudi od kojih se očekuje uzdržanost, odmjerenost i uvažavanje. Takve ličnosti prosto nisu stvorene za politiku. Možda je u tome cijelo objašnjenje političkog tavorenja. A političko tavorenje bez cilja i smisla je očajničko zavaravanje da postojiš. Političko vrijeme je skupo da bi se uzalud trošilo. Političarima bez karaktera, znanja i vizije i to se, izgleda, isplati!?

Postojati radi političkog vašarišta i zabavljanja gomile, nije nikakva politika. Uvijek će u politici biti lakrdijaša koji će pobjeđivati i odlaziti u zaborav. Ali neće biti mudrih koji će se pamtiti. Ko ne razumije pogubno dejstvo obmana koje donose kratkoročnu korist, mora biti svjestan da će u svijesti budućih generacija biti omražen. Političar koji želi da bude zapamćen mora da ostavi iza sebe veliko djelo, djelo koje će nadvisiti funkciju i trenutnu političku veličinu i ostati u svijesti i srcima budućih pokolenja. Političar mora biti čovjek od karaktera i vizije. Hoćemo li u našim srcima sačuvati političare koji nisu bili sposobni da konstitišu vlast godinu dana nakon izbora? Hoćemo li se diviti mudrosti njihovih Principa? Kakvu sliku o njima nose stotine hiljada mladih koji odlaze iz ove zemlje? Oni će nadživjeti današnje političare sa mračnom predstavom o njihovom moralu i političkom znanju. Ne vjerujem da će se vraćati jednog dana da ih slave i nastavljaju njihovo (ne)djelo. Tu varljivu priču su generacije predaka grdno iskusile.

Za kafanskim stolom slušao sam uvjeravanja umnih ljudi kako su još samo kriminalci velikog formata ljudi od principa. Imaju karakter. Ne interesuje ih popularnost. Najvažniji im je posao. Imaju dobre i pouzdane saveznike širom svijeta. Prave kompromise sa crnim đavolom kada žele obaviti dobar posao... Kaže kafanska doktrina da su veliki dileri droge dobar primjer. Njihov princip prvog reda jeste: Ne troši ono što prodaješ! Naši političari rade upravo suprotno: nemilosrdno troše jedino što imaju - moć!

Za političara bi sličan princip glasio: Ne opijaj se sobom i sopstvenom veličinom jer ćeš jednog dana otići. Ali, političar danas nije čovjek od principa. On je dnevni kalkulant. Prevarant svoje vrste. Ucjenjivač. Sitni šićardžija. Obećava i ono što ne može ispuniti. I nikada nije spreman za kompromise.

Nije daleko od pameti!

Vladimir Pištalo u svom romanu "Značenje džokera", završavajući esej o američkom predsjedniku Linkolnu, zapisuje anegdotu, prema kojoj je mudri predsjednik jednom upitao: «Koliko nogu ima pas ako njegov rep nazovemo nogom»? A potom odgovorio: "Četiri! Jer nazvati rep nogom ne čini ga nogom.". Pisac će, pozivajući se na Linkolnov primjer, s pravom zaključiti da političar mora da bude - vizionarski oportunist.

Dokle će nas naši političari uvjeravati da je rep noga?

http://www.slobodna-bosna.ba/img/vijest ... -peric.jpg

[Haman2]

VUK DRAŠKOVIĆ ODRŽAO LEKCIJU DODIKU I VUČIĆU: "Ne može se u Brisel preko Moskve ni na Zapad preko Istoka"
Od pada Slobodana Miloševića, programski cilj svih vlada Srbije bio je – članstvo države u Evropskoj uniji.


Foto: Arhiv
I, dokle smo stigli? Sve govoreći da putujemo ka Briselu, putovali smo u suprotnom smjeru. EU je daleko, a Evroazijskoj uniji pristupićemo već u oktobru.

To je uspjeh, kažu, jer na tržištu Evroazijske unije živi 180 miliona ljudi.

Da li je tako? Članstvom u Evroazijskoj uniji (Rusija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Jermenija) Srbija rizikuje tržište EU od 500 miliona ljudi, na koje izvozi blizu 70 odsto svega što izvozi, dok u države Evroazijske unije izvozi dvanaest puta manje. Srbija rizikuje da ostane i bez milijardi evra donacija, subvencija i bespovratne pomoći iz pretpristupnih fondova EU.

Rizikuje i civilizacijski raskol sa svojim građanima koji žive na Zapadu. U zemljama EU njih je blizu dva miliona, a još toliko ih je u SAD, Kanadi i Australiji. Samo za poslednjih desetak godina, iz Srbije se, u potrazi za poslom i boljim životom, iselilo više od 700.000 ljudi, mahom mladih i obrazovanih. Svi oni, kao i milioni prije njih, otišli su na Zapad, skoro niko ni u Rusiju, ni u Kinu, ni u Kirgistan. Srbija rizikuje da, odbačena od EU i Zapada, postane balkanska Venecuela, možda i Sirija.

Brojke kažu da Srbija izvozi više u BiH nego u Rusiju, Kinu, Belorusiju, Kazahstan, Kirgistan i Jermeniju zajedno. Zemlje EU su donirale, poklonile, Srbiji više od tri milijarde evra, a SAD jednu milijardu. Narod u Srbiji to ne zna. Vjeruje medijima: sa Zapada stižu samo prijetnje i ucjene, a Rusija i Kina su darodavci i dobrotvori, iako poklona iz tih država nema.

Činjenice su neumoljive. Tim gore po činjenice, govorio je Staljin, a sledbenici tog autizma i jednoumlja vaspitavaju javnost Srbije brutalnije posle Miloševića nego za njegovog vladanja. Devedesetih prošlog vijeka, kad su ubijali i rastrzali onu veliku državu, protiv njih se, svakodnevno, borila Srbija otpora zlu, žigosala i demaskirala i zločine, i zločince, i njihove ideologe. Tu Srbiju nisu mogli umiriti i ućutkati ni ubistvima, ni torturom, ni zatvorom, ni optužnicama za nacionalnu izdaju.

Već osamnaest godina, od proklamovanja „demokratskog preporoda“ Srbije i njenog okretanja ka „evroatlantskim integracijama“ (ka EU i NATO), katedre edukovanja naroda protiv tih ciljeva drže vinovnici najvećeg nacionalnog poraza i sramote. Udbaši, ratni mafijaši, pljačkaši i razbojnici, haški osuđenici za ratne zločine, antizapadni ideolozi, kvazinaučnici i analitičari, pravoslavni džihadisti, vračare i vidovnjaci, svakog dana su na televizijama, širom su im otvoreni najtiražniji štampani mediji, objavljuju knjige i ratne memoare o zavjeri Evrope i Amerike protiv Srbije, drže predavanja po varošima i selima, hejtuju po društvenim mrežama… I, evo nas gdje smo. Ne u Evropskoj, nego u Evroazijskoj uniji!

A kako je u Rusiji? Prema zvaničnoj statistici, iz Rusije se, za poslednje dvije i po decenije, iselilo oko – pet miliona ljudi. Nevladine organizacije u Moskvi kažu da je taj broj, najmanje, dva puta veći. Aleksej Kudin, bivši ministar finansija, tvrdi da je iz Rusije otišlo – 18 miliona ljudi! Alina Polakova, predsjednica Atlantskog savjeta, dramatično upozorava da se događa „egzodus Rusa“.

Iz zemlje se iselilo i oko 800.000 naučnika. Azil u državama EU najmasovnije traže izbeglice iz Sirije i Rusi koji napuštaju Rusiju. I zvanična Moskva ne skriva „demografsku katastrofu“. Međutim, za ovdašnju antizapadnu pomamu, Vladimir Putin je – Rusija. Putin zaprijetio, Putin naredio, Putin odlučio… Svakodnevno, antievropska i antizapadna kampanja u Srbiji istura ruskog predsjednika kao svoj mač i štit. Da je, onda, bilo Putina, ne bi bilo ni Oluje, ni Bljeska, polomili bismo NATO, očistili Kosovo i Srbiju proširili do granica koje smo htjeli! Ovo narod u Srbiji sluša već osamnaest godina. Od ovakvih fantazija oboljela je Srbija.

A Rusija, najveća država na svijetu, najbogatija po resursima dobijenim od Boga, zemlja najbrojnijeg evropskog naroda velikog znanja i duha, posjeduje sve da bude magnet koji privlači i globalna sila u svemu. Rusija to, nažalost, nije. Zapad je nadmoćan. Zapad pobjeđuje na frontu ljudskih sloboda, životnog standarda, tehnologije, takmičenja ideja, smjenljivosti i kontroli svake vlasti. Prirodna potreba, da budu slobodni, da rade i zarade, da ne strepe od države i njenih ideoloških, vjerskih ili ma kojih inkvizitora, ljude iz cijelog svijeta vuče ka Zapadu. Sa Zapada nema iseljeničkih karavana. A države, iz kojih narod odlazi, od neizbježnog poraza ne mogu spasiti ni oružje, ni tajne službe, ni represija, ni propagandisti iz šinjela Gebelsa i Berije.

Dok je Rusije i Kine, izgubljeno Kosovo nije izgubljeno! Naročito na ovome lancu, Srbija se vuče od Evrope ka Aziji.

Poslednji je trenutak da Srbija izađe iz lavirinta samoobmana, obmana i propadanja. I da pokrene svoj evropski voz koji, uklet i okovan, već osamnaest godina, stoji u beogradskoj stanici. Briselski tegljači pokrenu ga donacijama, subvencijama, bezviznim pasošima, pa i laskanjima, ali voz zaustave tegljači sa Istoka i povuku ga unazad. Održava se iluzija kretanja Srbije ka Zapadu, a Zapad je sve udaljeniji.

Ne može se u Brisel preko Moskve ni na Zapad preko Istoka.

(Danas.rs/SB)

[Haman2]

KOLUMNA GOJKA BERIĆA: "Dodik govori istinu kada..."
Obračune u državnom vrhu birači doživljavaju kao svoje i tako postaju njihovi saučesnici. Pitanje je, međutim, kakvom raspletu sve ovo vodi? Ako nemate pametnijeg odgovora, potražite ga pred kapijama stranih ambasada...


Gojko Berić (Foto: Oslobođenje)
Piše: Gojko Berić

U romanu “Vražji nakot” (University press, Sarajevo, 2017), inspirisanom književno-filosofskim djelom Radomira Konstantinovića, Bora Ćosić tematizira sudbinu cijelog jednog naraštaja jugoslovenskih intelektualaca koji su se formirali kao svojevrsna unutarnja opozicija u razdoblju socijalizma, ali nisu pristali na zov nacionalističkih ideologija nastalih na zgarištu komunizma. Međutim, za temu ove kolumne najzanimljivija ličnost nije niko od niza takvih disidenata, nego čovjek po imenu dr. Mihailo Konstantinović (1897-1982), otac pisca kultne knjige “Filosofija palanke”.

Vrijedi prepričati ovu epizodu iz “Vražjeg nakota”, jer su neke asocijacije na trenutnu situaciju u BiH evidentne. A mogle bi biti i poučne, ako za to već nije kasno, imajući u vidu mentalni sklop naših političkih elita, kao i činjenicu da su stvari u ovoj zemlji otišle predaleko u lošem pravcu, slično onima koje su podrivale Jugoslaviju neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata.

Istaknuti pravnik, Mihailo Konstantinović je u to vrijeme, sa tek navršenih četrdesetak godina života, bio ministar bez portfelja u jugoslovenskoj vladi. Disparatne nacionalne ambicije, prvenstveno srpske i hrvatske, proključale su. Konstantinović je nudio rješenje zasnovano na pravu. “Bio je”, piše Ćosić, “srce i duša komplikovanog sporazuma Cvetković - Maček iz godine 1939. Kada je sve već bilo pri pucanju i raspadu, kako se to dogodilo i u ratu protiv okupatora, nanovo beše skupljeno Titovom rukom, pa kada ove ruke više nije bilo, konačno se odigrao nedavni krvavi rasplet.”

Nakon potpisivanja pomenutog sporazuma, profesor Konstantinović je bio izložen žestokim kritikama velikosrpskih nacionalista, jer su Hrvati dobili svoju banovinu, praktično državu u državi. Srpski nacionalistički lobi optužio je Konstantinovića da je antisrbin, da je Cincarin, komunista i mason i da je Hrvatima ustupio Dubrovnik!? Hrvatski Dubrovnik, nego čiji! Slovenački ministar za Sloveniju takođe zahtijeva nešto slično banovini.

U “visokoj vrućici”, kako Ćosić opisuje atmosferu nastalu po objavljivanju sporazuma, profesorov “grijeh” postaje neoprostiv, pa su bila najmljena dva oficira da ubiju pravnika Konstantinovića, jednog od najumnijih Srba svog vremena. A što se ovo nije desilo, veli Ćosić, “takođe ulazi u iracionalne poteze povesti”. Ono što se u toj zajednici nije moglo, a to je da se i na našem balkanskom tlu “među ljude, robusne, hrabre, a još uvek prilično primitivne, unese duh zakona, onaj iz vremena enciklopedista, govori o tome u kakvoj je sredini živeo Konstantinović”.

Zanimljivo je pritom da on nikada nije bio član nijedne političke partije. Nakon što je u znak protesta izašao iz vlade koja je pristupila Trojnom paktu sa Njemačkom, marta 1941, Konstantinović odlazi u imigraciju u London. Na poziv komunističkih vlasti, odmah po završetku rata vraća se u Beograd i stavlja na raspolaganje novom režimu. Dopisniku američkih listova je izjavio kako ga jedino interesuje odnos sile i prava. U Beogradu je ostvario zavidnu pravničku karijeru, bio je u tri navrata dekan Pravnog fakulteta i sve do kraja života donosio zakone koji se prvenstveno tiču pojedinca. Umro je osam godina prije nego što će različite nacionalne nakane, ovog puta manifestovane kao nacionalističko ludilo, zauvijek pokopati zajedničku južnoslovensku državu.

Ćosić, nimalo slučajno, navodi sljedeću rečenicu iz Konstantinovićevih dnevničkih zapisa: “A najpre ne znam da li ću ikada stići da se setim svih gluposti izraženih preda mnom”. Autor “Vražjeg nakota” tome dodaje svoj komentar: “Jer ljudi od pameti osuđeni su da žive među mnogima koji bez te pameti jesu, i tu nema nikakve popravke”.

Kao što vidimo, previše je ovdje toga što asocira na naše aktuelne balkanske i postdejtonske prilike, bolje reći neprilike. U taj kontekst spada i jedan razgovor vodećeg hrvatskog političara Vladka Mačeka i ministra Konstantinovića, vođen neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, kad Maček kaže: “Mi smo u najboljoj situaciji: diktatura je prestala, a demokratija nije došla”.

Parafrazirajući ovu Mačekovu misao o “najboljoj situaciji” za Hrvate, moglo bi se reći: Rat u BiH je prestao, a demokratija nije došla! Tako je stvoren brisani prostor, onaj Mačekov iz jugoslovenskih godina i ovaj današnji, bosanskohercegovački, “gdje je sve dozvoljeno, gdje su važeće sve smicalice i sva sila taktiziranja, ispunjena varkama i maskiranjem”. Kad Dodik ponosno kaže: “Kakva demokratija, nema ovdje demokratije”, on zna da to govori sa pozicije člana državnog vrha i da to zvuči kao sarkazam. Ali Dodik govori istinu.

Kako za njega, tako i za Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića taj brisani prostor je idealan za razmjenu retoričke pucnjave, za spletke, nebuloze, varke i maskirne vježbe. U takvoj politici nema mjesta za ljude koji tome nisu makijavelistički vični i koji politiku shvataju kao častan posao u kojem je javni moral samorazumljiv.

Višemjesečna postizborna kriza, u kojoj trenutno dogorijevaju dva zapaljena fitilja, jedan koji vodi ka instituciji zvanoj Vijeće ministara, a drugi ka famoznom Godišnjem nacionalnom programu (GNP), kojim se trasira put ka članstvu u NATO-u, nije ništa drugo do nastavak rata političkim sredstvima.

Vođeni etničkim emocijama, ovu tuču u balkanskoj krčmi birači prihvataju kao svoju i tako postaju saučesnici u razvaljivanju države. Ako je situacija postala nešto dramatičnija nego inače, znak je da nacionalisti učvršćuju svoju vlast. A to, kao što znamo, nema nikakve veze sa gomilom teških problema pod kojom država stenje poput pretovarenog kljuseta. Sve u svemu, vražji nakot je jedna od najboljih metafora za armiju balkanskih kriminalaca, ubica, hulja i korumpiranih političara koje su regrutovale i proizvele nacionalističke ideologije.

Što se BiH tiče, ona i ovako rovita, sa nacionalističkim strukturama na vlasti, koje su ugradile “osigurače” u sistem svoje nesmjenjivosti, može trajati dugo. Pitanje je, međutim, kuda sve ovo u krajnjem ishodu vodi i kako to preživjeti? Ako nemate pametnijeg odgovora, potražite ga pred kapijama stranih ambasada.

(Oslobođenje)

[Haman2]

KOLUMNA VESNE PEŠIĆ: "Vučić najviše voli da ponižava ljude"

Tekst objavljen na srbijanskom portalu "Peščanik" prenosimo u integralnoj verziji


Vesna Pešić (Foto: Blic/Tanjug)Foto: Peščanik
Piše: Vesna Pešić

Vučić je ušao u osmu godinu svoje apsolutne vladavine. Mnogima je dozlogrdilo uništenje svih institucija, kršenje zakona i ustava, ogromna korupcija, iritantna svakodnevna propaganda i, ono što je ključno – ukidanje demokratskih izbora. Treba reći i to da su ljudi povređeni njegovim huliganskim i nevaspitanim ponašanjem. Ličnost se u politici mnogo vidi, a on je bukvalno nesnosan. Pritom je ukinuo demokratiju u Srbiji. Sada postoje jedna hegemona stranka i njen vođa koji o svemu odlučuje, a na drugoj strani je preostao niz poniženih malih stranaka i delova raspadnute Demokratske stranke. Oni nisu u stanju da probiju Vučićevu mašineriju, a u Skupštini služe samo za vređanje, kao arhineprijatelj koga treba uništiti.

Ima razloga zašto je tako u Srbiji danas. Jedan je taj što se građani Srbije nikada nisu dogovorili u kakvom društvu hoće da žive; nisu se dogovorili da žele da žive u demokratskom društvu sa vladavinom prava. Da ne dužim priču koju svi znaju, Aleksandar Vučić je sve institucije stavio pod svoju kontrolu i izbore je pretvorio u farsu. To je ovih dana slikovito opisao poslanik SNS-a Dragan Šormaz povodom izbora u Medveđi, rekavši da je SNS, Vučićeva stranka, organizovana kao „partijska mašinerija koja melje opoziciju“. I mnogi ozbiljni autori bavili su se tim fenomenom nepobedivosti Vučića na izborima, a i sada je situacija ista. Sve ankete pokazuju da će se i predstojeći izbori u martu završiti isto kao oni u Medveđi: Vučić će dobiti ubedljivu većinu, a sve ostale stranke, koje jedva drže glavu iznad vode, ukupno mogu da skupe između 20-25 posto glasova. Pojedinačno će neke preći cenzus i to je uglavnom sve što se može očekivati.

Moja tema je otpor Vučićevoj despotiji koji se pojavio u decembru prošle godine, u demonstracijama građana protiv Vučićeve autokratije koje traju već devet meseci. Opozicija u celini, kao i njen najveći deo, Savez za Srbiju, podržala je građanski otpor i njegove zahteve obećanjem da će ona, ukoliko Vučić ne prihvati demokratske izbore iduće godine, objaviti bojkot izbora kao način da se odbaci ovakvo razvaljeno stanje države i društva. Bojkot bi imao izvestan uticaj na smanjenu izlaznost birača, ali ja ga razumem kao generalizovani otpor načinu Vučićeve vladavine, koja nema gotovo nikakve rezultate, ali je mnogo uništila i bukvalno polomila Beograd u korumpiranom i neukusnom preoblikovanju i razaranju grada, te otela veliki njegov deo na kome Vučić i njegova kriminalna banda grade svoj grad na vodi.

U opisanoj konstelaciji stanja ključno je pitanje koliko protest građana i bojkot opozicije mogu da naštete Vučiću i dovedu do njegovog pada? To je teško predvideti, ali smanjena legitimnost može uticati na pad Vučića sa vlasti, iz više razloga, a važna su i izneverena očekivanja u pogledu ekonomske situacije, koja je permanentno teška, a može da bude i još teža ako Nemačka ode u recesiju. Ekonomski razlozi i nerealna obećanja mogu biti važni za gubitak legitimnosti Vučićeve vlasti (o tome pogledati tekst Vladimira Gligorova.

Ako preskočim ekonomski momenat, koji jeste bitan i možda je i najvažniji, bojkot izbora i pad legitimnosti nikako ne odgovara Vučiću koji će se ubrzo naći pred rešenjem kosovskog problema. Bojkot ne odgovara ni spoljašnjim faktorima koji će vršiti pritisak da se Vučić dogovori sa kosovskim vlastima. Oni čekaju da još prođu izbori na Kosovu (6. oktobra), a zatim izbori u Srbiji u martu iduće godine. A kad se oni završe - nema više čekanja i odlaganja da se ovaj problem reši. Tako to sada izgleda. Vučiću ne bi odgovaralo da u Skupštini ostane sam sa Šešeljem i Dačićem (i nekoliko malih strančica i koalicionih partnera). I on i spoljašnji medijatori očekuju da parlament bude pluralan i sa Vučićevom većinom, da budu reprezentovana različita gledišta, a čini mi se da bi posebno bilo poželjno da u tome učestvuju stranke građanske orijentacije. Potreban je što širi konsenzus. Baš kao što su Koštuničin Ustav u kome je Kosovo zapisano kao deo Srbije potpisale sve stranke, i DS - i za Vučića bi bilo idealno da izbacivanje Kosova iz Ustava potpišu sve stranke: SNS, SPS, radikali, DS, PSG i ostali, a i neke nove građanske stranke koje on nastoji da ugura čak u Drugu Srbiju. To sam primetila u fingiranju obnove Beogradskog kruga, te podsećanju na Radomira Konstantinovića i njegove reči da je Druga Srbija ona koja se „ne miri sa zločinom“. Ovu grupu reprezentuju Filip David, Nenad Prokić i Olenikov Građanski demokratski forum koji treba da bude novi Građanski savez Srbije.

Sve u svemu, veoma brzo će se tražiti da Vučić isporuči rešenje za Kosovo, koje je izgleda obećao uz neku kompenzaciju, koja je ostala prilično nejasna. Sve ove godine nakon potpisanog Briselskog sporazuma čekalo se na zatvaranje kosovskog pitanja, od čega je zavisilo napredovanje Srbije ka EU. Za sve te godine Vučić je udobno urušavao institucije i demokratiju i uspostavljao ličnu vlast, što je samu Srbiju udaljavalo od EU. I ljutilo proevropski orijentisane građane. No, zbog manjka legitimnosti kao posledice pretnji bojkotom, nepoštenih izbora i sugestija spolja, pristupilo se dogovoru opozicije i vlasti oko izbornih uslova, pod rukovodstvom FOD (Fondacije za otvoreno društvo). Ti pregovori nisu bili uspešni, jer vlast nije prihvatila nijedan od detaljno navedenih uslova koje su izradile ekspertske grupe (Crta, CeSID i Tranparentnost Srbija). Zbog toga su tri članice SZS-a, Narodna stranka, Đilasov SSP i Obradovićeve Dveri, već proglasile bojkot izbora. Do 15. septembra o tome treba da donese odluku i DS, a očekuje se da se i on pridruži bojkotu.

Ali, tu se priča izgleda ne završava, pa je zato pitanje bojkota dobilo veći značaj nego što se to moglo očekivati. Problem je nastao i u samoj opoziciji koja je gotovo u celini obećala bojkot protestantima. Ona se podelila (doduše to se još nije dogodilo), ali se može dogoditi zbog njene političke heterogenosti (nacionalističke i proevropske stranke), ali najviše zbog podela u Demokratskoj stranci. Po svoj prilici je do podela u DS-u došlo jer su u toj stranci podele i inače konstanta (zato je izgubila značaj koji je imala), a donekle i zbog Vučićeve režije po kojoj je najviše napadao trio Đilas-Jeremić-Obradović, a nije dirao Lutovca i Demokratsku stranku, kao ni PSG koji sada vodi Sergej Trifunović. Oni su mu potrebni kao građansko krilo koje mu nedostaje za legitimitet, a rado bi oterao tri stranke koje mu zapravo nisu potrebne (naročito one nacionalističke koje ne bi dale Kosovo pod bilo kakvim uslovima).

Vučić najviše voli da ponižava ljude. To je njegova strast i najveće zadovoljstvo, što se vidi i u odvratnom esenesovskom napadu na Jovu Bakića, Dubravku Stojanović i Radu Trajković. Razbijanje bojkota bi bio debakl opozicije i poniženje građana u protestu: da se i posle devet meseci provedenih na ulici u borbi za bolje izborne uslove ipak izađe na Vučićeve nedemokratske izbore, gde bi se poslušnima dodelili cenzusi za ulazak u Skupštinu. Baš kao u Medveđi. Za to bi bila najodgovornija DS, ukoliko bi bojkot odbacila na svom Glavnom odboru. Tome bi se verovatno pridružio i PSG. Propast bojkota bi pomogao Vučić i na tome sigurno radi. A glavna ideja protesta građana je da se u bojkotu udruže svi: nacionalisti, građanske stranke, levičarski Ne davimo Beograd, zajedno sa drugim organizacijama u Srbiji, u borbi za demokratske izborne uslove, za demokratsku Srbiju, a kad se taj cilj postigne, da se raziđu svako na svoju stranu. To je bila ideja.

Želim da naglasim da je ovo jedna od mogućih interpretacija o tome šta se zbiva u vezi sa bojkotom i izborima. Postoje i druge, a i sama bih mogla da dodam još neke.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/126 ... ljude.html

[MaksprotivMarksa]

Ima li sta interesantno u slobodnoj bosni i faktoru hamane ?

[Haman2]

Naravno da ima. Ja uvijek biram interesantne tekstove. Znam, da svoma nisu interesantni, zanm i zasto, ali ne mozemo ocekivati da se svima nama dopadaju isti tekstovi. Iz tog razloga na Forumu ima vise naslova i svako bira sta ce citati i gdje ce pisati komentar.

[MaksprotivMarksa]

Naravno da ima. Ja uvijek biram interesantne tekstove. Znam, da svoma nisu interesantni, zanm i zasto, ali ne mozemo ocekivati da se svima nama dopadaju isti tekstovi. Iz tog razloga na Forumu ima vise naslova i svako bira sta ce citati i gdje ce pisati komentar.

Nisam mislio nista lose hamane, samo sam pitao, pratim ja ovu temu, uvijek je zajimljivo vidjeti sta je i drugim ljudima zanimljivo.

[Haman2]

Sta je nekome interesantno? Ljudi se medjusobno razlikuju u mnogo cemu: Izgledu, ponasanju, nacinu izrazavanja, razmisljanju, zakljucivanju itd, itd. Dakle, ne cudim se ako neko ne misli kao ja ili ako ja ne razmisljam kao neko drugi. Ja npr.volim da citam intervjue poznatih licnosti. Neko mozda to ne voli. Interesuju me politicke teme, teme vezane za proslaost naroda Balkana a posebno Bosnjaka. Ne mozemo svi jednako misliti, ne mozemo svi imati ista interesovanja. Iz tog razloga treba imati razumijevanja za druge i njihove stavove i poglede na zivot i drustvo.

[Haman2]

KOLUMNE

Dragan Bursać, Popovska pedofilija, bolest najmilija
13. 09. 2019. u 09:23:00



Debeli, gologuzi čovjek prilazi i treći put. U tom momentu hvata dječakovu ruku i gura je sebi u međunožje. Mrmlja djetetu, samo me izmasiraj, sve je u redu, samo me izmasiraj... Dijete ovaj put odskače i vraća se u prvobitnu poziciju, do kreveta.

Kraj je 20. vijeka. Jedan čovjek u zrelim godinama ulazi u mračnu, kamenu sobu, koja se osjeti na memlu i ustajalost. prozori su zamračeni i kako se čini, ne viđaju danje svjetlosti godinama.

Pravoslavni butoh

Čovjek je posve nag. Otežao trbuh pada mu preko prepona. Duga brada u onoj noći stvara grotesknu pojavu, gtroteskne pojave. Nag čovjek prilazi krevetu pored kojeg stoji dječak od 14 godina. Naređuje djetetu da sjedne pored njega. Dijete odbija i u dva lagana koraka udaljava se od čovjeka prema vratima. Ne usuđuje se dječak ni kvaku dohvatiti koliko ga je strah ovog golog bradatog muškarca, ali je nekako instinktivno izabrao štok vrata kao fiktivno utočište.

Muškarac otpuhnu, bez riječi ustade, kao da se smara i kao da mu je sve ovo dnevna rutina odvajkada poznata. A jeste. Pa onda progovori, te kako to nije ništa strašno, te kako se dijete ne treba sramotiti, te kako nije ni naporno, samo da ćuti...mantra iste riječi bradonja, više iz dosade, nego iz potrebe. Priđe dječaku, okrenu ga i poče se trljati o dječije pantalonice. Dijete opet, gotovo naučenim pokretom odskoči- ovaj put prema onoj zavjesi iza koje se navodno krio prozor.

I iznova ista situacija.

Čovjek ponovo otpuhuje, udara se po trbuhu i laganim koracima kreće se prema djetetu-sve liči na neki morbidni ples koji se igra godinama i u kojem postoji tačna procedura, u kome se zna svaki korak, u kome se dominator i žrtva stapaju u nastranosti noći. Baš sve podsjeća na japanski ples butoh, onu seksualnu perverziju, kojom se šokira javnost. Samo, ovo nije ples i nema javnosti. Debeli, gologuzi čovjek prilazi i treći put. U tom momentu hvata dječakovu ruku i gura je sebi u međunožje. Mrmlja djetetu, samo me izmasiraj, sve je u redu, samo me izmasiraj... Dijete ovaj put odskače i vraća se u prvobitnu poziciju, do kreveta.

Eto, to nije velim izmišljotina, nego je rad i djelo ili jad i zlodjelo vladike Pahomija, visokog sveštenika Srpske Pravoslavne Crkve iz Vranja. U originalnom svjedočenju dječaka, kao zaštićnog svjedoka, za beogradski Blic, to izgleda ovako:

«Sada kada se setim, ne mogu da spavam. Kad je došao obnažen u sobu, kad me terao da mu okrenem leđa, da ga masiram ispod pupka, bio sam potpuno paralizovan. Sećam se njega nagog kako leži, ustaje, ide tamo-amo, dolazi do mene i pokušava da me pipa, dok ja bežim. Kad god sam ga sretao, pokušavao sam da ne osetim ništa, da budem neosetljiv kao on. Ali, čudno je to: i dan-danas imam neko poštovanje prema njemu. Ne želim da bude u zatvoru, da mu se desi bilo kakvo zlo. Šta želim? Samo da se otkrije istina, da kaže ako je čovek, „jeste bilo je“. Ako nas je on učio da ne lažemo, bio bi red da ni on ne laže.»

A zašto ja ovo pišem?

Pa zato što je gore opiasn dogadjaj od prije dvadeset godina, kada je vladika Pahomije zlostvljao četvoricu dječaka. Zato što se u sramnom suđenju «zbog nedostatka dokaza i zastrajelosti slučaja» ovaj pedofil izvukao bez bilo kakve kazne. Zato što je nakon toga zlostavljao mladiće u Grčkoj, zato što je ista sudbina žrtve zadesila i jednog magacionera pri Vranjskoj eparhiji, gdje ovaj predator ordinira. Zato što je bratstvo i sestrinstvo manastira Prohor Pčinjski više puta iz protesta napuštalo crkvene objekte. Zato što je monstrum tjerao monahinje da potpisuju blanko čekove. Zato što je pijan bludničio sa kim je stigao. Zato što je švercovao drvo i građu, zato što...

Zašto se crkva ponaša kao Cosa Nostra?

Ne, ponajviše zato što je Tomislav Gačić aka Pahomije NA SLOBODI i na FUNKCIJI. Sve ove decenije jedan pedofil i silovatelj je reprezent Srpske Pravoslavne Crkve. Ako se to zna, a to je opšte mjesto i ako se zna da je vladika Kačavenda, njegov brat po nastranosti za «kaznu» penzionisan, nije niti čudno što se na Visokom sudu u Londonu vodi proces protiv cjeloupne Srpske pravoslavne crkve, koja je dozvolila pojedincima da joj kolektivno okaljaju obraz.

Preciznije, na Visokom sudu u Londonu, nije u toku jedan, a nisu ni dva procesa, nego ni više ni manje, njih šest.

Upravo je neefikasnost domaćih sudova jedan od glavnih razloga zašto su se ljudi koji tvrde da su žrtve pedofilije od strane sveštenika obratili pravosuđu u stranoj zemlji, kaže advokat Mladen Kesar za Radio Slobodna Evropa:

„U njihovim matičnim zemljama, svi pokušaji da istjeraju pravdu su bili neuspješni i svi pokušaji da iskoriste institucije i zakone koji bi trebalo da ih zaštite su propali i sada je ovo jedina mogućnost, barem za sada, koja im je ostala“, naglašava Kesar.

E sad dolazimo do fundamenatlnog pitanja-Znate li koja je jedna od najvećih pedofilskih organizacija na Balkanu. Odgovor se nameće sam i na žalost te organizacije tačan je-riječ je o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja ne samo da ne radi ništa po pitanju izbacivanja pedofilskog kukolja iz svojih redova, nego sudski pomaže «braći u nevolji», zataškava slučajeve, čeka zastaru procesa i poput Cose Nostre zavjetuje se na ćutanje. To što djeca pate, što su na rubu samoubistva, što dižu ruke na sebe, misleći da su ona nešto kriva, to ovoj organizaciji, čini se ne znači apsolutno ništa.

Jer da znači nakon izjave dječaka svjedoka za Blic u kojoj kaźe: »... Kada ta sećanja navru, dešavalo mi se da u kuhinji izvadim nož i mislim, ako se probodem, biće mi mnogo lepo. Ili, da skočim preko terase. Nisam se nikome poverio, bilo me je sramota. Dešavalo se da gledam film, ili izađem sa društvom. Odjedanput, obamrem kao da ja nisam ja. Nije mi ni do čega. Danas mi se to pokatkad ponavlja, kad se setim svega», dakle nakon ove izjave Crkva je trebala sama izručiti Pahomija policiji. Namjesto toga, desilo se jedno veliko NISTA.

Pričam o događaju od prije dvedeset godina.

Spopadanje, novi naziv za zlostavljanje

E sad bi dobar novinar, a ja to nisam, iskoristio konkretan povod i njega stavio u uvod teksta. Moja malenkost razmišlja ovako-Ukoliko dvije decenije, ono što znamo tolerišemo , a tolerišemo pedofile, zlostavljače, silovatelje, seksualne predatore, posve je logično da se desi i ovo od prije nekoliko dana:

Vladika vranjski Pahomije seksualno je uznemiravao monaha u manastiru Prohor Pčinjski. Ovaj manastir iznova je prazan jer su ga zbog nemilih događaja napustili svi koji su u njemu služili i boravili, javlja beogradski Blic.

Zanimljiva riječ u nastavku vijesti je «spopadati», jer vladika šta radi, spopada li spopada monaha. Poput kakve rijaliti zvijezde, poput ocvalog rokera, ona tragikomično hoda po manastiru i spopada čovjeka.

Možda ovo i jeste nastrano, bolesno ili nazovite to kako hoćete, ali shvatite, ovaj monstrum nikada nije kažnjen zbog mnogo većih nedjela i sve vrijeme je na svojoj pozciji, zaštićen kao pravoslavni medvjed od strane Crkve. Pa onda radi ono što je uvijek i radio, bavi se seksualnim predatorstvom nad mlađim muškarcima i dječacima.

I opet je pala bruka na cjelokupnu Pravoslavnu srpsku crkvu, koja se opet brani šutnjom i guranjem svojih pedofila po tepih. Za to vrijeme, manastrir je potpuno isparažnjen jer je svako normalan dao nogama i mantiji vjetra i pobjegao je iz Pahomijeve jazbine.

I biće to tako sve dok se sudovi ( u ovom momentu strani) ne pozabave ne sa Pahomijem, ne sa Kačavendom, nego sa cjelokupnom SPC, koja je jatak ovih monstruma.

Do tada ćemo imati upropaštene dječije živote, predatore na funkcijama u mantijama i naord koji se najčešće pravi gluh, slijep i lud pored ovih zlotvora.

Ako to nije grijeh, ne znam šta je!

https://www.radiosarajevo.ba/kolumne/dr ... o9YzlxBd5A