Tipična priča S. Američkih indijanaca su "Blackfoot" (Crne noge). Nisu ratovali protiv Evropljana, ali su na kraju ipak najebali:
Kao i mnoge druge indijanske nacije Velikih nizina, Niitsitapi (Blackfoot) su često imali neprijateljske odnose sa bijelim naseljenicima. Uprkos neprijateljstvima, Blackfoot-i su ostali uglavnom izvan Indijanskih ratova Velikih ravnica, nisu se borili protiv niti izviđali za vojsku Sjedinjenih Država. Jedna od njihovih savezničkih grupa, međutim, napadnuta je greškom i skoro uništena od strane američke vojske u masakru Marias 23. januara 1870. godine, koji je preduzet kao akcija za suzbijanje nasilja nad naseljenicima. Prijateljski odnosi sa konjičkom policijom na sjeverozapadu i spoznaja o brutalnosti masakra u Mariasu su obeshrabrili Blackfoot-e da se bore protiv Kanade i Sjedinjenih Država.
Kada su se Lakote, zajedno sa svojim saveznicima Cheyennima i Arapaho-ima borile protiv vojske Sjedinjenih Država, poslali su glasnike na teritoriju Blackfoot-a, pozivajući ih da se pridruže borbi. Crowfoot, jedan od najuticajnijih poglavica Blackfoot-a, odbio je glasnike Lakota. Čak im je i zaprijetio da će sarađivati sa Konjičkom policijom u borbi protiv njih ako bi ponovo došli na sjever u državu Blackfoot-a. Vijest o lojalnosti Crowfoot-a stigla je u Otavu i odatle London; Kraljica Victoria je pohvalila Crowfoot-a i Blackfoot-e zbog njihove lojalnosti. Uprkos prijetnjama, Crowfoot se kasnije susreo sa Lakotama koji su pobjegla sa Sitting Bullom u Kanadu nakon što su porazili Georgea Armstronga Custera i njegov bataljon u bitci na Little Big Horn-u. Crowfoot je smatrao da su Lakote tada bile izbjeglice i bio je bio je suosjećajan prema njihovom sukobu, ali je zadržao svoj antiratni stav. Sitting Bull (Bik koji sjedi) i Crowfoot su zaključili mir između dviju zemalja ceremonijalnom razmjenom duvana, okončavajući neprijateljstva između njih. Sitting Bull je bio toliko impresioniran od strane Crowfoot-a da je po njemu nazvao jednog od svojih sinova.
Blackfoot-i su takođe odlučili da ostanu izvan Sjeverozapadnog ustanka, koji je predvodio čuveni lider Métis-a Louis Riel. Louis Riel i njegovi ljudi smjestili su se, uz već postojeće poteškoće s kojim su suočavani Blackfoot, kampovanjem blizu njih. Pokušali su da prenesu nezadovoljstvo vladom i steknu moćnog saveznika. Sjeverozapadni ustanak činili su uglavnom Métis, Assiniboine (Nakota) i Plains Cree, koji su se borili protiv evropskih naseljenika i uništavanja stada bizona. Plains Cree su bili jedan od najomraženijih neprijatelja Blackfoot-a; međutim, dve nacije su postigle mir kada je Crowfoot usvojio Poundmakera, uticajnog poglavicu Cree-a i velikog mirotvorca, kao svog sina. Iako je odbio da se bori, Crowfoot je imao simpatije prema pobunjenicima, a posebno Cree-imau koje su vodili ugledne poglavice kao Poundmaker, Big Bear, Wandering Spirit i Fine-Day.
Kada je vijest o kontinuiranoj neutralnosti Blackfoota došla u Ottawu, Lord Lansdowne, generalni guverner, izrazio je zahvalnost Crowfoot-u u ime kraljice u Londonu. Kabinet ser Džona A. Mekdonalda (trenutnog premijera Kanade u to vrijeme) je apaludirao Crowfoot-u.
Međutim, tokom sredine 1800-ih godina, Niitsitapi se suočavaju sa smanjenjem snabdjevanja hranom, pošto je američka vlada angažovala lovce za lov na bizone, tako da bi Blackfeet ostali u svojim rezervatima. Naseljenici su takođe provaljivali na njihovu teritoriju. Bez bizona, Niitsitapi su bili prinuđeni da zavise od vlade Sjedinjenih Država za hranu. Godine 1855. pogloavica Niitsitapi-ja Lame Bull sklopio je mirovni sporazum sa vladom Sjedinjenih Država. Ugovor Lame Bull-a obećao je Niitsitapi-jima 20.000 dolara godišnje za robu i usluge u zamjenu za njihov selidbu u rezervate.
Već 1860. godine bizoni su desetkovani, a Niitsitapi-ji su postali potpuno zavisni od zaliha države. Često je hrana bila pokvarena do trenutka kada su je primili, ili snabdjevanje uopšte ne bi stiglo . Gladni i očajni, Blackfoot-i su zalazili u naselja bijelaca zbog hrane i zaliha, a razbojnici sa objee strane su pravili probleme.
Događaji su katalizirali Owl Child-a, mladog Piegan ratnika koji je 1867. godine ukrao krdo konja od američkog trgovca pod imenom Malcolm Clarke. Clarke je slijedio s pratnjom Owl Child-a i teško ga pretukao i ponizio u vlastitom logoru. Prema Pieganovoj usmenoj predaji, Clarke je takođe silovao i suprugu Owl Child-a. Ali, Clarke je dugo bio oženjen Coth-co-co-na, Piegan ženu koja je bila rodica Owl Child-a. Silovana žena je rodila dijete kao rezultat silovanja, za koje je rečeno da je bilo mrtvorođeno ili ubijeno od članova plemena. Dvije godine nakon premlaćivanja, 1869. godine Owl Child i neki saradnici ubili su Klarka na ranču poslije večere i ozbiljno ranili njegovog sina Horacea. Javni poziv iz vijesti o događaju doveli su do toga da general Philip Sheridan pošalje konjicu, koju je predvodio major Eugene Baker, da pronađe Owl Child-a i njegov logor i kazni ih.
Dana 23. januara 1870. godine, vojni izviđači su uočili logor Piegan indijanaca i izvjestili otpremljenu konjicu, ali je pogrešno identifikovan kao neprijateljski. Oko 200 vojnika opkolilo je logor sljedećeg jutra i pripremilo se za zasjedu. Prije otvaranja vatre, poglavica Heavy Runner bio je upozoren na vojnike na snežnim kapama iznad logora. Došetao je prema njima, noseći dokument o sigurnosti. Heavy Runner i njegovo pleme Piegan-a zaključili su mir između američkih naseljenika i vojnih trupa u vrijeme događaja. Heavy Runner-a je ustrijelio vojni izviđač Joe Cobell, čija je žena bila pripadnica neprijateljskog plemena sa planine, dalje duž reke, sa koga je želeo da skrene pažnju. Drugi izviđač Joe Kipp je shvatio grešku i pokušao da signalizira trupe. Konjica mu je zaprijetila zbog prijavljivanja da su ljudi koje su napali prijateljski.
Nakon smrti Heavy Runnera, vojnici su napali logor. Prema njihovim bilješkama, ubili su 173 Piegana a pretrpili samo jednu žrtvu, vojnika koji je pao sa konja i slomio nogu, i kasnije umro od komplikacija. Većina žrtava bile su žene, djeca i starije osobe, pošto je većina mlađih muškaraca bila u lovu. Vojska je uzela 140 zarobljenika Piegana i potom ih pustila. Sa njihovim uništenim logorom i imovinom, teško su stradali zbog izloženosti, i dolaze kao izbjeglice u Fort Benton.
Poručnik Gus Doane, komandir F čete je izjavio: "Bio je to najveći pokolj Indijaca, koji su ikada napravili američki vojnici
Pošto su izveštaji o masakru postepeno pristizali na istok, članovi Kongresa i štampa Sjedinjenih Država bili su uznemireni. General William Sherman izvijestio je da je većina ubijenih ratnika bila pod poglavicom Mountai-om. Zvanična istraga se nikada nije desila, a službeni spomenik ne označava mjesto masakra. U poređenju sa događajima kao što su masakri na Wounded Knee-u i Sand Creek-u, masakr Marias ostaje uglavnom nepoznat. Ali, potvrđeno je da je predsednik Ulysses S. Grant u svojoj odluci da ne dozvoli vojsci da preuzme Biro za indijske poslove, jer je to prijedlog za borbu protiv korupcije među indijanskim agencijama. Grant je izabrao da imenuje brojne Quakere na te pozicije čime je sprovodio mirovnu politiku sa Indijancima.
Cree i Assiniboin-i su takođe patili od bez stada bizona. Do 1850. godine stada su bila skoro isključivo na teritoriji Blackfoot-a. Zbog toga su 1870. godine razna Nehiyaw-Pwat plemena započela očajničke napore da obezbijede hranu započinjanjem rata. Nadali su se da će pobediti Blackfoot-e oslabljene od velikih boginja i napadaju ih u logoru blizini Fort Whoop-Upa (nazvan Akaisakoyi - "Mnogi mrtvi"). Ali su poraženi u Bitci kod rijeke Belly (kod Lethbridga, nazvanoj Assini-etomochi - "tamo gdje smo zaklali Cree") i izgubili preko 300 ratnika. Sljedeće zime, glad ih je prisilila da pregovaraju sa Niitsitapi-jima, sa kojima su zaključili trajni mir.
Sjedinjene Države su donijele zakone koji su negativno uticali na Niitsitapi-je. Kongres SAD je 1874. godine glasao za promjenu granica rezervata Niitsitapi bez razgovora s njima. Nisu dobili nijednu drugu zemlju ili kompenzaciju za izgubljeno zemljište, a Kainai, Siksika i Piegan su se preselili u Kanadu; samo su Pikuni ostali u Montani.
Zima 1883-1884 postala je poznata pod nazivom "Zima gladovanja", jer nikakve državne zalihe nisu došle, a bizona je nestalo. Te zime, 600 Niitsitapi-ja je umrlo od gladi.
U nastojanju da asimiliraju Indijance na evropsko-američke načine, 1898. godine, vlada je raspustila plemenske uprave i zabranila praksu tradicionalnih indijanskih religija. Prislili su Blackfoot-e da pohađaju škole, gdje im je zabranjeno da govore svoj maternji jezik, obavljaju običaje ili nose tradicionalnu odjeću. Godine 1907. vlada Sjedinjenih Država usvojila je politiku dodeljivanja rezervatskog zemljišta pojedinačnim glavama porodica kako bi podstakla porodičnu poljoprivredu i razbila zajedničko plemensko zemljište. Svako domaćinstvo je dobilo farmu od 160 hektara, a vlada je podijelila preostali "višak" potrebama plemena. Dala ga je na prodaju za razvoj. Imanja su bila suviše mala da bi podržala zemljoradnjaštvo na sušnim ravnicama. Suša 1919 uništila je usjeve i povećala troškove proizvodnje govedine. Mnogi Indijanci su bili primorani da prodaju svoje zemljište da bi platili poreze za koje je im je vlada da duguju.
1934. godine, Zakonom o reorganizaciji Indijanaca, usvojenog od strane administracije Franklina D. Roosevelta, okončana je dodjelu i dozvoljeno je plemena da biraju svoju vladu. Takođe im je dozvoljeno da praktikuju svoje kulture. Godine 1935, "Blackfeet Nation of Montana" osnovao je "Tribal Business Council" (Plemensko poslovno vijeće). Nakon toga, oni su napisali i usvojili vlastiti Ustav, sa izabranom predstavničkom vladom.
Izvor: Dempsey, Hugh A. "Blackfoot Confederacy". The Canadian Encyclopedia
