Identitet

[piupiu]

Moj identitet nije u orbiti, ne kruži ni oko čega, opire se gravitaciji. Moj plan je do trenutka smrti dopustiti mu da se potpuno rasprši tako da svijet napustim kao Ništa.
Kako nemam ni straha ni nade, ne bi trebalo biti preteško.

Zar ne napuštamo svi kao Ništa? Ono što ostane iza nas je nešto samo onima koji ostaju ...

[gospodja profiterka]

Moj identitet nije u orbiti, ne kruži ni oko čega, opire se gravitaciji. Moj plan je do trenutka smrti dopustiti mu da se potpuno rasprši tako da svijet napustim kao Ništa.
Kako nemam ni straha ni nade, ne bi trebalo biti preteško.

Zar ne napuštamo svi kao Ništa? Ono što ostane iza nas je nešto samo onima koji ostaju ...

Pa u tome je stvar. Naime, ja prije smrti želim biti Ništa. Radi sebe, a ne radi onih koji ostaju, a koji će, samim time, također postati ništa u mjeri u kojoj ih ja određujem.

[piupiu]

Fromm o identitetu

Čovek se može definisati kao životinja koja može da kaže »ja«, koja može da bude svesna sebe kao posebnog bića. Životinja koja je u prirodi i ne prevazilazi je nije svesna sebe i nema potrebu za osećanjem identiteta.

Čovek koji je otrgnut od prirode i koji je obdaren razumom i imaginacijom oseća potrebu da stvori pojam o sebi i da kaže i oseća »ja sam ja«. Zato što on ne postoji pasivno, već živi sopstveni život, zato što je izgubio prvobitno jedinstvo sa prirodom, mora da donosi odluke, svestan je toga da su on i njegov sused dve različite osobe, mora da bude u stanju da oseća sebe kao subjekta svojih radnji. Kao i potreba za udruživanjem, ukorenjenošću i prevazilaženjem, potreba za osećanjem identiteta je isto toliko bitna i imperativna da čovek ne bi mogao da ostane zdrav kad ne bi pronašao način da je zadovolji, čovekovo osećanje identiteta razvija se u procesu izlaženja iz »prvobitnih spona« koje ga vezuju za majku i prirodu. Dete koje još oseća da je jedno sa majkom ne može da kaže »ja«, niti ima potrebe za tim. Jedino pošto je shvatilo da je spoljašnji svet nešto odvojeno i različito od njega, ono postaje svesno sebe kao odvojenog bića, i jedna od poslednjih reči koju ono nauči da upotrebljava jeste »ja« kada misli na sebe.

U razvitku ljudskog roda stepen do koga čovek postaje svestan sebe kao posebnog »ja« zavisi od toga u kolikoj je meri on izišao iz plemena, koliko se proces individualizacije razvio. Član primitivnog plemena može da izrazi svoje osećanje identiteta u formuli »ja sam mi«; on ne može još sebe da shvati kao »individuu« koja postoji odvojeno od njegove grupe. U srednjem veku individua se identifikovala sa društvenom ulogom feudalne hijerarhije. Seljak nije bio čovek koji je slučajno bio seljak, feudalac nije bio čovek koji je slučajno bio feudalac. On je bio seljak ili feudalac, i ovo osećanje njegovog nepromenljivog položaja bilo je suštinski deo njegovog osećanja identiteta. Kada je feudalni sistem srušen, ovo osećanje identiteta je poljuljano i javilo se akutno pitanje »ko sam ja?«, ili tačnije: »kako znam da sam ja ja?«. Ovo pitanje u filozofskom obliku postavio je Dekart. On je odgovorio na traženje identiteta rečima: »Sumnjam — dakle, ja mislim — dakle, ja jesam.« Ovaj odgovor stavlja celokupno težište na doživljavanje »ja« kao subjekta misaone delatnosti i propušta da uoči da se »ja« doživljava takođe u procesu osećajne i kreativne delatnosti.

Razvitak zapadne kulture išao je u pravcu stvaranja osnove za potpuno doživljavanje individualnosti. Smatralo se da će pojedinac moći da oseća »sebe« kao da je centar i aktivni subjekt svojih moći kada se oslobodi politički i ekonomski, kada se nauči da misli o sebi i kada se oslobodi autoritarnog pritiska. Ali je samo manjima postigla to doživljavanje »sebe«. Za većinu, individualizam nije bio ništa drugo nego fasada iza koje se skrivao neuspeh da se stekne individualno osećanje identiteta.

Tražene su i nađene mnoge zamene za pravo individualno osećanje identiteta. Nacija, religija, klasa i zanimanje služe da obezbede osećanje identiteta. »Ja sam Amerikanac«, »ja sam protestant«, »ja sam trgovac«, to su formule koje pomažu čoveku da doživi osećanje identiteta pošto je izgubio prvobitni identitet sa plemenom, a još nije stekao pravo individualno osećanje identiteta. Ove različite identifikacije se u savremenom društvu obično javljaju zajedno. One su u širem smislu identifikacije sa položajem i mnogo su uspešnije ako su pomešane sa ostacima feudalizma, kao što je to slučaj u evropskim zemljama. U Sjedinjenim Državama, u kojima nema mnogo feudalnih ostataka i u kojima postoji tako velika društvena pokretljivost, ove identifikacije sa položajima su prirodno manje uspešne i osećanje identiteta se sve više menja u doživljavanje konformizma.

Sve dok se ja ne razlikujem od drugih, sve dok sam kao i drugi i dok me oni priznaju kao »običnog čoveka«, mogu da osetim sebe kao »ja«. Ja sam onakav »kakvog me želite« — kao što je Pirandelo rekao u naslovu jednog svog komada. Umesto preindividualističkog identiteta sa plemenom razvija se nov identitet sa gomilom, u kome se osećanje identiteta zasniva na osećanju bezuslovnog pripadanja masi. Ne menja stvar to što se ova uniformnost i saglasnost često ne shvataju kao takve, već se skrivaju iluzijama o individualnosti.

Problem osećanja identiteta nije, kao što se to obično smatra, samo filozofski problem ili problem koji se odnosi na naš um i misao. Potreba za osećanjem identiteta proizlazi iz samih uslova ljudske egzistencije, i to je izvor najjačih težnji. Pošto ne mogu da ostanem zdrav bez osećanja svoga »ja«, moram da činim gotovo sve da bih stekao ovo osećanje. Iza ove jake strasti za položajem i saglasnošću nalazi se baš ta potreba i ona je nekad jača čak i od potrebe za fizičkim održanjem. Šta je očiglednije od činjenice da su ljudi spremni da rizikuju svoje živote, da se odriču ljubavi, da ustupaju svoju slobodu, da žrtvuju svoje misli kako bi bili jedno sa gomilom, kako bi postigli saglasnost i na taj način stekli osećanje identiteta, čak i kad je ono iluzorno.


Erich Fromm, ''Zdravo društvo''

http://www.6yka.com/novost/98306/erich- ... zmu-gomile

[zigson]

Mozda nemam krunu al jos cuvam identitet, jos pricam isti jezik, imam isti mentalitet.

[Connaisseur Karlin]

piupiu,odlican tekst

Identiet se konstatno mijenja

preporucujem svima procitati knjigu o ljudskom identitetu:

[Nurudin]

Identitet nije ništa drugo nego količina iskustava koje čovjek nakupi tokom življenja kroz svoja osjetila.
Ako si tabula rasa, onda je ono što je napisano na toj praznoj ploči u stvari jedino sa čim se možeš identifikovati.
Identitet je u biti vrlo jednostavna stvar.
Ono što nije jednostavno je upravo ta prazna ploča jer ona je prije identiteta ali zbog neprepoznavnja sebe
kao praznine u kojoj postoji samo svijest, koja prije pojave tih iskustava jednostavno nema šta da prepozna, ona se zalijepi
za iskustva te onda ta iskustva, kakva god bila, oblikuju neki psihološki oblik u čovjeku kojega zovemo "ja".
Pošto su iskustva neprekidna do smrti, taj oblik se stalno mijenja, nadograđuje, razgrađuje, urušava.
Privid kontinuiteta postoji zbog prvih iskustava koja su temelj identiteta, a koja su ušla u čovjeka u prvim godinama
dok se još nije mentalno razvio, pa su ta temeljna iskustva ulazila u nas samo putem emocija, tako da su temeljna
iskustva ili temelji karaktera i identiteta , potpuno emotivni .
Tih nekoliko osnvnih emocionalnih karakteristika se stalno pojavljuju tokom života dok se sve ostalo mijenja.

Mnogi su spremni tvrditi da svako dijete donese nešto sa sobom na svijet ali to je, čini mi se, pogrešna tvrdnja.
Tek rođeno dijete jeste jedinstveno ali samo po tome što je jedino ono upravo na mjestu i vremenu u kojem ni jedno
drugo nije i te razlike između recimo braće, jesu samo razlike u vremenu i razlike u promjeni identiteta njihovih
roditelja, u odnosu recimo na prije par godina, kad su dobili prvo dijete.
Ono što je ista karakterna crta kod te braće i po čemu možemo primjetiti njihovu psihološku sličnost u nekim situacijama
jeste ona najjača emotivna karakterna crta kod njihovih roditelja.
Dakle mi smo naši roditelji, a ono što nas razlikuje od njih su samo drugačija iskustva

[Nurudin]

Moj identitet nije u orbiti, ne kruži ni oko čega, opire se gravitaciji. Moj plan je do trenutka smrti dopustiti mu da se potpuno rasprši tako da svijet napustim kao Ništa.
Kako nemam ni straha ni nade, ne bi trebalo biti preteško.

Zar ne napuštamo svi kao Ništa? Ono što ostane iza nas je nešto samo onima koji ostaju ...

Niko ne napušta svijet jer niko i ne postoji zaista
Jednostavno tijelo više ne funkcioniše i svijest koja je u njemu bila čitav život, se povlači...kao da je nestalo struje
u nekoj ljudskoj mašini.
Ono što mi mislimo da umire, nije nikad stvarno ni postojalo, osim u našoj mašti, memoriji koja je od iskustava
maštom izgradila neki lik ali koji nije utemeljen na realnosti, nema stvarnu egzistenciju.
Takvu egzistenciju ima samo tijelo i svijest, a naš lik u nama je potpuno izmišljen i zbog toga mu treba stalna potvrda
od drugih izmišljenih likova da je "neko" i zbog toga čovjek ne može podnijeti samoću.
Dakle niko ne umire jer nije stvarno ni postojao, osim virtualno, a onda neko isključi struju..
Jedino je pitanje šta se dešava sa sviješću

[Lalena]

Niko ne napušta svijet jer niko i ne postoji zaista
Jednostavno tijelo više ne funkcioniše i svijest koja je u njemu bila čitav život, se povlači...kao da je nestalo struje
u nekoj ljudskoj mašini.
Ono što mi mislimo da umire, nije nikad stvarno ni postojalo, osim u našoj mašti, memoriji koja je od iskustava
maštom izgradila neki lik ali koji nije utemeljen na realnosti, nema stvarnu egzistenciju.
Takvu egzistenciju ima samo tijelo i svijest, a naš lik u nama je potpuno izmišljen i zbog toga mu treba stalna potvrda
od drugih izmišljenih likova da je "neko" i zbog toga čovjek ne može podnijeti samoću.
Dakle niko ne umire jer nije stvarno ni postojao, osim virtualno, a onda neko isključi struju..
Jedino je pitanje šta se dešava sa sviješću

Hmmmm, ovo je daleko od onoga kako ja razmisljam o identitetu...
Nekako mi je ta teorija "nistavila" deprimirajuca

Slazem se da nismo onakvi kakvim sami sebe vidimo, vjerovatno smo negdje "izmedju" onoga sto mislimo da jesmo, onoga sto bi zeljeli biti ili mozda onoga sto nikako ne bi zeljeli biti i onoga kako nas vide drugi...
Ali, iduci ovom filozofijom niko/nista, u potpunosti bi nestala bilo kakva motivacija za samoizgradjivanje, za formiranje vlastite licnosti, za duhovno napredovanje ili nadogradnju...
Mozda se ne bi trebali toliko zamarati koji dio nas gdje egzistira, koliko tragovima koje iza sebe ostavlja...
Po meni, sve je bitno, i misao, i djelo (nebitno sta ce se desiti s tijelom, ono sto je nekada radilo ostavilo je trag negdje, tako da nije upitno je li postojalo ili ne?!)

Nemati taj "unutrasnji lik", ako je to uopste moguce, bilo bi najvece nistavilo... Ne moze se sve svesti samo na dozivljena iskustva, da, ja doista mislim da se radjamo s nekim stvarima...

[riverflow]

Slazem se da nismo onakvi kakvim sami sebe vidimo, vjerovatno smo negdje "izmedju" onoga sto mislimo da jesmo, onoga sto bi zeljeli biti ili mozda onoga sto nikako ne bi zeljeli biti i onoga kako nas vide drugi...

Svega pomalo..

Kako god, čovjek je slobodan od tih "selfija" (tih sličica o sebi koje su neminovno prisutne) onda kada ih ne doživljava ozbiljno, ne prijanja uz njih, ne identificira se s njima. Dobro je biti svjestan svog bića, suštine koja je oslobodjena od ličnosti, identiteta. E tek onda je čovjek sretan i ispunjen životom koji mu je dat.

[tlr]

Bio sam u prilici razmišljati, zapitan nad sobom i nad drugima - šta je to identitet.

Da bih obrazložio svoje viđenje ovog pojma moram prvo uvesti pojam entiteta.
Entitet je jedinka. Entitet nešto što postoji samo po sebi i pojava koja u trenutku posmatranja predstavlja cjelinu. Pri tome svaki entitet može biti sastavljen od više elementarn(ij)ih entiteta.
U nekom drugom trenutku ili na nekom drugom mjestu, entitet može prestati postojati - tako da ga više nema ili se pretvoriti u neki drugi ili više različitih entiteta...

Malo komplikovano, no da pokušam objasniti primjerom. Jedan čovjek predstavlja jedinku - entitet, ali je njegov DNK također entitet. Jedna molekula u DNK je entitet. Atom u jednoj molekuli je entitet...
Čovjek umire, njegovi entiteti se razlažu i sklapaju neki drugi oblik. Ili npr. jednojajčani blizanci ... oni su u jednom trenutku jedan entitet, i vrlo brzo - dijeljenjem dobijamo dva gotovo ista (ali ne istovjetna) entiteta. Kako vrijeme prolazi ti entiteti su sve više različiti.

Entitet može posjedovati identitet. Entitet posjeduje identitet, ako ga možemo u datom trenutku prepoznati kao jednistvenog odn. možemo ga razlikovati od bilo kojeg drugog entiteta.

To znači da je identitet - skup jedinstvenih osobina entiteta.

Identitet se može ustanoviti refleksivno, iznutra (od strane svjesnog entiteta - promatrajući samog sebe u odnosu na okruženje) i tako samopotvrditi vlastito postojanje, različitost tj. identitet. To je trenutak svijesti - kad prvi put shvatiš da si ti - ti.
Pri tome pojedinac (iliti entitet) pri posmatranju uvijek udara o granice svog bića. Na taj način on spoznaje sopstvene okvire i kao entiteta i identiteta.

Identitet se može ustanoviti spolja, kada neki svjesni entitet promatra neki drugi entitet. Entitet posmatrač, na osnovu informacija o interakciji nekog drugog entiteta sa okruženjem dobija potvrdu o postojanju tog entiteta.
Ukoliko pri tome posmatrač ustanovi da entitet posjeduje jedinstven skup osobina koji mu omogućava da razlikuje od bilo kojeg drugog - onda takav entitet posjeduje i identitet.

Ukratko - identitet predstavlja mjeru različitosti, autentičnosti, neponovljivosti jednog entiteta. Kako je jedan entitet obično sačinjen od mreže više povezanih entiteta, tako i elementarni identiteti svojim vezama grade mrežu (matricu) identiteta. Ta mreža "elementarnih" identiteta je dinamička, promjenjiva u vremenu i prostoru. Tako neko može biti i navijač i roditelj i pripadnik naciji, ali se i ti identiteti vremenom mijenjaju, stapaju, razlažu...

Međusobni odnosi i intenziteti tih elementarnih identiteta tvore identitet jednog entiteta (super-identitet). Kako napisah, ta mreža elementarnih identiteta je u stalnoj interakciji, previranju, preklapanju kako sa drugim elementarnim identitetima, tako i sa spoljnim svijetom.

Kad se sve sabere i posloži - identitet postoji u tačno određenom trenutku. Već u sljedećem trenutku vremena identitet se mijenja (kao posljedica interakcije elementarnih identiteta i interakcije sa vanjskim svijetom - entitetima) i vremenom se transformiše i dobija neke druge obrise. Npr. kad ti se rodi dijete ti gratis dobijaš identitet roditelja. Brižnog, savjesnog, lošeg ili ne, zavisi... Do trenutka roditeljstva ne možeš posjedovati i taj identitet...

Drugim riječima identitet, kao i entitet je temporalna (vremenska) kategorija. Sa druge strane moglo bi se reći da vrijeme potvrđujemo i mjerimo brzinom izmjena vlastitog identiteta.

Postavlja se pitanje. Šta je starije kokoš ili jaje. Identitet ili vrijeme?

Što ja volim ovu filozofiju...

Dalje se priča može razvesti u smjeru šta znači suverenitet (entiteta) i sloboda (identiteta)... ali ne bih da zamaram.

Ima li ko da dijeli moj pogled na identitet?

[Lalena]

Kad se sve sabere i posloži - identitet postoji u tačno određenom trenutku. Već u sljedećem trenutku vremena identitet se mijenja (kao posljedica interakcije elementarnih identiteta i interakcije sa vanjskim svijetom - entitetima) i vremenom se transformiše i dobija neke druge obrise.

Identitet moze biti fleksibilan, nadogradjivati se... Mijenjati bi za mene bilo nesto drasticno i rijetko u zivotu. Ustvari ocuvanje vlastitog identiteta, ne u smislu njegove fiksnosti i stagnacije, nego u smislu postojanosti, kontinuiteta, i cvsrstoce osnove, "temelja" na kojima je uspostavljen, za mene je neki preduslov imanja istog...
U raznim zivotnim ulogama osoba na razne nacine manifestuje svoj identitet, ali to ne znaci da se on mijenja... Mijenjaju se uslovi, okolnosti, potrebe, duznosti... ali ono sto usmjerava nase teznje, nastojanja da odgovorimo istim, ta idejna osnova, trebala bi biti ista.
Ovo je samo moje razmisljanje...

[riverflow]

http://zvono-istine.org/novogodisnji-po ... ma-oppt-a/

[tlr]

Identitet moze biti fleksibilan, nadogradjivati se... Mijenjati bi za mene bilo nesto drasticno i rijetko u zivotu. Ustvari ocuvanje vlastitog identiteta, ne u smislu njegove fiksnosti i stagnacije, nego u smislu postojanosti, kontinuiteta, i cvsrstoce osnove, "temelja" na kojima je uspostavljen, za mene je neki preduslov imanja istog...
U raznim zivotnim ulogama osoba na razne nacine manifestuje svoj identitet, ali to ne znaci da se on mijenja... Mijenjaju se uslovi, okolnosti, potrebe, duznosti... ali ono sto usmjerava nase teznje, nastojanja da odgovorimo istim, ta idejna osnova, trebala bi biti ista.
Ovo je samo moje razmisljanje...

Slažem se sa tobom (ako sam te dobro razumio) da postoji nešto što bi se moglo nazvati kontinuitetom identiteta. Npr. neko ko se osjeća kao muškarac - teško će se odreći tog identiteta i zamijeniti ga drugim.

No, svjedok sam da postoje trenutci u životu kada naš identitet doživljava prave tektonske poremećaje. To su neki ružni trenutci poput smrti, bolesti, tuge, ali to mogu biti i neki lijepi i "neočekivani" trenutci poput rođenja djeteta, odrastanja, prvih i nekih drugih ljubavi...

U tim "teškim" trenutcima pojedinac proživljava "prosvjetljenje", odn. upoznaje sebe i svoje okruženje na način na koji to nije mogao ranije. To su momenti kada se naš identitet može i radikalno promijeniti. Takvu promjenu obično doživljavamo kao otkrivanje samih sebe i okruženja. Nekad smo (nažalost) sretni sa tim što smo otkrili, a nekada (srećom) nismo. Uglavnom smo (nažalost) veoma zadovoljni sa osobom kakvu u sebi prepoznajemo.
Zahvaljujući takvim promjenama čovjek vjerovatno postaje još bliži svojoj biti, svom pravom ja. Barem se to tako uobičajeno doživljava. Ponekad taj novi identitet prihvatamo nametnutog sudbinom od koje(g) ne možemo pobjeći. Ja u sudbinu, kada je u pitanju "odabir" identiteta - ne vjerujem. Svjesna smo bića.

Da rezimiram - ja identitet vidim kao stablo koje se nastaje iz "sjemena" - trenutka kada prvi put shvatimo da jesmo.
Teško da se može iz sjemena višnje razviti trešnja.
Iz te spoznaje nastaje korijen, stablo, grane. Svakojake (ne)prilike utiču na to stablo, ono se krivi na vjetru, uzdiže ka suncu, lomi pod snijegom... Nekada se neka od tih grana stabla polomi, neka nova grana izraste, a ponekad se i neki novi identitet nakalemi (sa strane) na postojeće stablo i ispade da se ipak može desiti da na stablu višnje rodi trešnja.

U svakom slučaju naše stablo identiteta se stalno mijenja i niko od nas ne može pouzdano znati kako će to stablo sutra izgledati. Možemo samo naslutiti, ali sam uvjeren da kao svjesna bića možemo biti svjesni odgovornosti i posljedica formiranja odn. grananja krošnje našeg identiteta.

Ima još jedna zanimljiva stvar, a kada je u pitanju kolektivni identitet. Ja nekako taj kolektivni identitet vidim kao težnju za proširenjem bića (pojedinca) van fizičkih granica tijela. Tako pojedinac prepliće samopoimanje sebe sa samopoimanjem drugih jedinki i rekao bih da tako tražimo puteve kako bi bili veći od sebe samih.
To čovjeku nedvojbeno daje prednost u preživljavanju, u saradnji, dogovaranju, ali i donosi mane... Prihvatanjem nekog tipskog, kolektivnog identiteta ili spoljnjeg autoriteta koji diktira okvire identiteta - osoba se odriče vlastite slobode i suvereniteta nad sobom, a zauzvrat dobija pokroviteljstvo i zaštitu grupnog identiteta ili autoriteta.

Ja po defaultu ne volim kolektivne identitete, ali svaki svjesni entitet ima suverenitet nad sobom i ima slobodu, pravo i obavezu da sam odlučuje po pitanju vlastitog identiteta.

[Lalena]

No, svjedok sam da postoje trenutci u životu kada naš identitet doživljava prave tektonske poremećaje. To su neki ružni trenutci poput smrti, bolesti, tuge, ali to mogu biti i neki lijepi i "neočekivani" trenutci poput rođenja djeteta, odrastanja, prvih i nekih drugih ljubavi...

Kao sto i sam kazes, to su ipak rijetki trenuci. U prvom postu mi se ucinilo da ti te promjene vidis kao veoma ceste, gotovo svakodnevne, "iz casa u cas", sto po meni se ne bi moglo nazvati pravom "promjenom", vise nadogradnjom...
Pa cak i kada se dese takve situacije, ko zna jesmo li se promijenili ili smo samo otkrili dotad nepoznatu snagu i osobine koje su uvijek postojale u nama, samo nije bilo potrebe za njima ni prilike da ih iskazemo?!

Ima još jedna zanimljiva stvar, a kada je u pitanju kolektivni identitet. Ja nekako taj kolektivni identitet vidim kao težnju za proširenjem bića (pojedinca) van fizičkih granica tijela. Tako pojedinac prepliće svoje poimanje sebe sa samopoimanjem drugih jedinki i tako traži puteve kako bi bio veći od sebe samoga.
To čovjeku daje prednost u preživljavanju, ali i donosi mane... Prihvatanjem takvog tipskog, kolektivnog identiteta ili spoljnjeg autoriteta koji diktira okvire identiteta - osoba se odriče vlastite slobode i suvereniteta nad sobom, a zauzvrat dobija pokroviteljstvo i zaštitu grupnog identiteta ili autoriteta.

Nije tacno da pripadnost kolektivu uvijek povecava sanse za prezivljavanje, naprotiv, pripadnost odredjenom kolektivnom identitetu te moze izloziti velikim problemima i patnjama (to se lijepo pokazalo kroz historiju). Da, ako bi covjek bio vodjen koristoljubljem, onda bih prezirala takav kolektivni identitet.
Ali, ako je vodjen odredjenom plemenitom idejom, npr. neko "vece dobro za sviju", to bi bilo ne samo pozitivno, nego i pokazivalo nesebicnost i zrtvu pojedinca za druge. _Zato cak i u teskim trenucima, ljudi ne samo da se ne odricu svog kolektivnog identiteta, naprotiv.
Nijedan kolektivni identitet nema koristi od slabih pojedinca koji se "utapaju", nego od individua koje su u stanju pridonijeti kolektivu bas kroz tu svoju posebnost. Ok, mozda i imaju neki kolektivni identiteti koji su u mojim ocima suvise striktni, mada u takvim ekstrmnim slucajevima obicno se i ne radi o slobodi volje, nego o prisili. A i korisnost je upitna, ako puko prezivljavanje vidis kao korisnost a ne kao nuzdu?!
S druge strane, pomalo prezirem i pojedince koji nisu u stanju preci preko svoje individualnosti, pomisljam da su ili suvise slabi da bi opstali kao jedinka u kolektivu, ili suvise egoisticni da bi i pomislili da s drugim ljudima imaju bilo sta zajednicko?!

[tlr]

Nije tacno da pripadnost kolektivu uvijek povecava sanse za prezivljavanje, naprotiv, pripadnost odredjenom kolektivnom identitetu te moze izloziti velikim problemima i patnjama (to se lijepo pokazalo kroz historiju). Da, ako bi covjek bio vodjen koristoljubljem, onda bih prezirala takav kolektivni identitet.

Nisam mislio ustvrditi da kolektivni identitet uvijek doprinosi lakšem preživljavanju. Često pomaže, a često i ne pomaže - kao što je slučaj u našoj zemlji, a kada su u pitanju vjerski ili nacionalni identiteti.

Ali sa druge strane, jedan porodični identitet (kolektivni je i on) pomaže djetetu da stasa i odraste. Da preživi. I to ne mora biti tako. Ukoliko je to npr. porodica psihopata ili npr. ubica, onda je za dijete puno bolje da nikada ne dobije takav kolektivni identitet.

[Lalena]

To čovjeku nedvojbeno daje prednost u preživljavanju, u saradnji, dogovaranju, ali i donosi mane... Prihvatanjem nekog tipskog, kolektivnog identiteta ili spoljnjeg autoriteta koji diktira okvire identiteta - osoba se odriče vlastite slobode i suvereniteta nad sobom, a zauzvrat dobija pokroviteljstvo i zaštitu grupnog identiteta ili autoriteta.
Ja po defaultu ne volim kolektivne identitete, ali svaki svjesni entitet ima suverenitet nad sobom i ima slobodu, pravo i obavezu da sam odlučuje po pitanju vlastitog identiteta.

Nekako iz ovoga sto si napisao, tesko mi je zamisliti da se to odnosi na porodicu?!
Osim toga uopste nije tacno da svaki clan porodice poprima i njen kolektivni identitet. to se najbolje vidi onda kada clanovi (djeca) postanu odrasli, samostalni... Ne mora znaciti da ce roditelji psihopate imati istu takvu djecu.
Mislim, i nije bas neki ravnopravan kolektiv porodica? A svakako nije ni onaj koji pojedinac bira, u odredjenoj porodici se rodis, svidjalo se to tebi ili ne!
Donekle bi se ta teorija mogla odnositi samo na odrasle partnere, a dvoje je ipak vise par, nego kolektiv...

Ja po defaultu ne volim kolektivne identitete

Mislis li time i na porodicu?!

[tlr]

To čovjeku nedvojbeno daje prednost u preživljavanju, u saradnji, dogovaranju, ali i donosi mane... Prihvatanjem nekog tipskog, kolektivnog identiteta ili spoljnjeg autoriteta koji diktira okvire identiteta - osoba se odriče vlastite slobode i suvereniteta nad sobom, a zauzvrat dobija pokroviteljstvo i zaštitu grupnog identiteta ili autoriteta.
Ja po defaultu ne volim kolektivne identitete, ali svaki svjesni entitet ima suverenitet nad sobom i ima slobodu, pravo i obavezu da sam odlučuje po pitanju vlastitog identiteta.

Nekako iz ovoga sto si napisao, tesko mi je zamisliti da se to odnosi na porodicu?!
Osim toga uopste nije tacno da svaki clan porodice poprima i njen kolektivni identitet. to se najbolje vidi onda kada clanovi (djeca) postanu odrasli, samostalni... Ne mora znaciti da ce roditelji psihopate imati istu takvu djecu.

Naravno da ne mora značiti, ali sam poprilično uvjeren da takav kolektiv ne može dobro uticati na zdrav razvoj djeteta.

Mislim, i nije bas neki ravnopravan kolektiv porodica? A svakako nije ni onaj koji pojedinac bira, u odredjenoj porodici se rodis, svidjalo se to tebi ili ne!

Zašto bi grupni identitet bio 'ravan' odn. zašto misliš da nosioci tog identiteta moraju biti ravnopravni?

Prije bih rekao da je opšte pravilo da pripadnici kolektiviteta (nosioci) nisu ravnopravni. Imaju oni koji određuju šta je to dio tog kolektivnog identiteta (autoriteti), a imaju oni koji se (obično) ništa ne pitaju. Prihvate ili odbace pripadnost takvom kolektivitetu (kolektivnom identitetu).

Donekle bi se ta teorija mogla odnositi samo na odrasle partnere, a dvoje je ipak vise par, nego kolektiv...

Ja po defaultu ne volim kolektivne identitete

Mislis li time i na porodicu?!

Naravno da ne. Zato i pišem - po defaultu. Neke kolektivitete ću rado prihvatiti (poput moje drage porodice), a neke neću. Ovo po defaultu znači samo da sam (po defaultu ) sumnjičav prema kolektivnom identitetu - ali ne znači da neki kolektivni identitet ne mogu (ili neću) prihvatiti.

Ne mislim da je moje mišljenje mjerodavno za ovaj "problem". Ovo što pišem je isključivo moj (privatni) i za mene referentni način razmišljanja spram kolektiviteta.

[tlr]

Jedan od kolektivnih identiteta koje sam davno prihvatio je biti forumaš.
To su (obično) oni/one koje vole biti anonimni, u svašta se nešto petljati i po mogućnosti uvijek biti u pravu.

Šta ću, takav sam.

Moram se malo našaliti na svoj račun.

[Lalena]

Pod "ravnopravnoscu" sam mislila samo na ravnopravnu mogucnost izbora pripadnosti odredjenom kolektivu. Ako covjek sam nesto odabere to svakako govori nesto o njemu, ali ako nema izbora, onda je to nesto skroz dr.

Za ovo zadnje i sama se osjecam krivom...

[tlr]

Šta bi se osjećala krivom? Ovdje i jesmo zato što volimo da mudrujemo i da se nadmudrujemo .
...

Nisam siguran da razumijem na koje situacije misliš kada kažeš nema(š) mogućnost izbora identiteta?

Neko ko gaji čvrsto uvjerenje da ga neki identitet adekvatno predstavlja će odabrati taj identitet, jer se sa takvim identitetom osjeća kao svoj na svom. Uvjerenja se mijenjaju kroz proces sazrijevanja, učenja o sebi i svijetu.

Sloboda uticaja na sopstveni identitet je (po meni) temeljna sloboda jednog svjesnog bića.

Čovjek ima slobodu odustati od te slobode, čak je slobodan prihvatiti nametnuti identitet ili prihvatiti svoj identitet ograničenim. Niko nam to ljudima ne brani. Imamo i tu slobodu. Ljepota jedna.

Naravno, ne govorim o identitetu u fizičkom smislu.

[tlr]

Sad ću ispaliti jednu tezu - koja kaže da ljudi koji imaju fobiju od tuđih identiteta (šovinisti, rasisti i sl.), vjerovatno nikada nisu načisto raščistili priču sa samim sobom. Možda naslućuju šta sve u njima potencijalno čuči, prestraše se i onda svoj bijes i nezadovoljstvo iskazuju progonom drugačijih identiteta.

Fobija od tuđeg identiteta je možda i fobija od vlastite slobode i neizvjesnosti koje sloboda nosi.

[riverflow]

Sad ću ispaliti jednu tezu - koja kaže da ljudi koji imaju fobiju od tuđih identiteta (šovinisti, rasisti i sl.), vjerovatno nikada nisu načisto raščistili priču sa samim sobom. Možda naslućuju šta sve u njima potencijalno čuči, prestraše se i onda svoj bijes i nezadovoljstvo iskazuju progonom drugačijih identiteta.

Fobija od tuđeg identiteta je možda i fobija od vlastite slobode i neizvjesnosti koje sloboda nosi.

Dobro zapažanje, ne kaže se bez razloga da je sloboda velika odgovornost. U osnovi svega je strah, pretpostavljam.

[tlr]

Nešto mi došlo da fizolofiram. Pa da ofrlje opucam nogom 'loptu' i zavrnem je ulijevo...

Razmišljam kako li ljudi izgledaju nekome sa strane odn. kakav identitet ih krasi. Pa da probam.

Šta je čovjek?

Homo Sapiens je evolutivni proizvod Univerzuma. To je društveni, svjesni, humanoidni agent sa povratnom spregom i mogućnosti korekcije i samoevolucije. To je vrsta koja se rađa živa, živi i razmnožava i umire. Taj proces oni zovu "starenjem". Riječ je o naizgled besciljnom putovanju te vrste kroz "prostor-vrijeme". Vrsta se danas na tom putu vodi različitim "naprednim" uređajima kao što su: mobiteli, GPS uređaji i satovi, ali su nerijetko vođeni glupostima, strastima, znatiželjom, nevjericom ili vjerom u nešto.
Vrsta većnu vremena provodi u činjenju nevjerovatnih gluposti, a tek ponekad se zapitaju nad sopstvenim identitetom i smislom postojanja. Vrsta je izuzetno pogodna za masovnu manipulaciju, ali su i neočekivano vješti manipulatori.


Homo Sapiens bi se mogao definisati i kao:
Životinja, sisar, majmunoliko svjesno biće sklono postavljanju glupih pitanja kao što su: Ko sam? Što sam? Ko su oni? Šta je sve ovo? Valja'l ovo 'vako? 'Đe sam? Otkud ja baš ovdje? 'Đe ću? i Ćemu sve to?

Homo Sapiens Bosniakus (piše li se to ovako?) bi se mogao definisati kao:
Endemska podvrsta Homo Sapiensa koja obitava u balkanskim vukojebinama. Veoma sličan generičkom Homo Sapiensu, ali Bosniakus postavlja i neka specifična pitanja kao što su: "Moral to fakat bit tako?", "Ćega ba?". Naročita pažnja: ovaj primjerak nerijetko postavlja i pitanje koje može biti smrtonosno za druge inteligentne vrste, a to pitanje glasi: "Šta ima?"

Za danas dosta od mene.

[zijancer]

svo postojanje stari, ispada da je nejasno sta je smisao vremena

[piupiu]

Vrsta je izuzetno pogodna za masovnu manipulaciju.

Izuzetno. Iz raznih razloga.

Homo Sapiens Bosniakus (piše li se to ovako?) bi se mogao definisati kao:
Endemska podvrsta Homo Sapiensa koja obitava u balkanskim vukojebinama. Veoma sličan generičkom Homo Sapiensu, ali Bosniakus postavlja i neka specifična pitanja kao što su: "Moral to fakat bit tako?", "Ćega ba?". Naročita pažnja: ovaj primjerak nerijetko postavlja i pitanje koje može biti smrtonosno za druge inteligentne vrste, a to pitanje glasi: "Šta ima?"