Hrvatska i Srbija štite zločince i kriminalce iz BiH

[crnileptir]

Kada neki prijestupnik Hrvat iz BiH ne želi odgovarati za vlastita nedjela, on pobjegne u Hrvatsku, i slobodan je. Tako je i u Srbiji, jer ni Srbija ne izručuje svoje državljane

Srpske snage, pod zapovjedništvom Ratka Mladića, masakrirale su skoro osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici

Boško Previšić zvani Boko iz sela Grabovine kod Čapljine zapovijedao je logorom Gabela. Bio je to jedan od zloglasnih logora u Hercegovini u kojima je HVO 1993. i 1994. zatočio i mučio hiljade Bošnjaka. Zbog tog zločina pred Haaškim sudom upravo traje suđenje šestorici generala HVO-a i visokih dužnosnika Herceg-Bosne.

Dana 2. oktobra 1993. Previšić je u logoru osobno ubio 19-godišnjeg ratnog zarobljenika Mustafu Obradovića. Bila je to kazna za Obradovićevo kršenje Previšićeve zapovijedi da zatočenici, koji su svaki dan tjerani na prisilni rad, ne smiju unositi kruh u logor. Dvanaest godina kasnije, 14. decembra 2005., Previšić se nije pojavio na suđenju pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji mu je trebao suditi za ratni zločin. Najvjerojatnije je pobjegao u Hrvatsku. To, međutim, nije potvrđeno, jer tjeralica jest raspisana, ali Hrvatska prema njoj nije postupila.

Zapovjednik Gabele, međutim, nije jedini optuženik za zlodjela u BiH koji je spas pronašao u Hrvatskoj. Najpoznatiji je slučaj Ante Jelavića, koji se u Splitu krije od ponovljenoga suđenja za krađu hrvatskoga državnog novca u ministarstvu obrane Federacije BiH 1998. godine. Jelavić nije došao na izricanje kazne pred Sudom BiH početkom oktobra prošle godine.

Ante Jelavić

Pobjegao je u Hrvatsku, te ovdje mirno dočekao izricanje desetogodišnje kazne, a potom i njezino ukidanje pred žalbenim vijećem Suda BiH. Taj bi sud trebao ponoviti suđenje, ali Jelavić je hrvatski državljanin, pa ga Sud BiH ne može prisiliti da dođe na suđenje. Hrvatska ga, naime, ne može izručiti, jer njezin Ustav brani izručivanje hrvatskih građana drugim državama. No Hrvatska mu, najvjerojatnije, ne kani ni suditi, premda je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić objavio da vodi istragu o Jelavićevim novčarskim rabotama.

Zaštita u drugim državama

Osim Jelavića, pobjegao je i Ivan Bender, HDZ-ov tvrdolinijaš iz devedesetih. Nestao je potkraj prošlog mjeseca, na dan kada je trebao početi izdržavati 4,5-godišnji zatvor zbog pronevjere novca u mirovinskome fondu Federacije BiH. Ivan Azinović, pak, nije čekao sudsku presudu: pobjegao je još prije nekoliko godina, izbjegavši tako uhićenje zajedno s Antom Jelavićem. I Ivan Medić, suosumnjičenik u slučaju 'Jelavić', na vrijeme je pobjegao u Hrvatsku i tako izbjegao suđenje za malverzacije hrvatskim državnim novcem.

Svi ti nestanci imaju isti uzrok: hrvatski ustav zabranjuje izručenje hrvatskih građana drugim državama, a Hrvati u BiH imaju hrvatsko državljanstvo. Kada se, dakle, nekome prijestupniku Hrvatu iz BiH ne da odgovarati za vlastita nedjela, on pobjegne u Hrvatsku, i slobodan je. Tako je i u Srbiji: kada Srbin želi izbjeći pravdu u BiH, pobjegne u Srbiju, i najčešće se može smatrati zaštićenim, jer ni Srbija ne izručuje svoj državljane. Ta su ustavna ograničenja umnogome pokvarila odnose među novoosnovanim sudovima za ratne zločine i organizirani kriminal u sve tri države.

BiH, Srbija i Hrvatska, naime, posljednjih su godina, uz pomoć međunarodne zajednice, utemeljile posebne sudove i posebna tužiteljstva za ratne zločine i organizirani kriminal, koja uistinu daju rezultate. Sud BiH, ustrojen uz pomoć međunarodne zajednice, već sudi mnogim ratnim zločincima. Za organizirani kriminal osudio je - premda je presuda ukinuta - Antu Jelavića, te optužio i tadašnjeg hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića.

Detalj iz prve objavljene snimke ubijanja bošnjačkih civila koju su krvnici iz jedinice Škorpioni osobno snimili


Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu osudio je ratne zločince s Ovčare, a trenutno sudi za pokolje u Zvorniku, kao i pripadnicima 'Škorpiona' s poznate snimke bestijalnog ubijanja bošnjačkih civila.

Nije važno mjesto zločina

Ustavna ograničenja u Srbiji i Hrvatskoj, međutim, umnogome slabe sposobnosti Suda BiH, te potkopavaju pravdu. Predsjednica Suda BiH Medžida Kreso i glavni tužitelj BiH Marinko Jurčević više su puta stoga zahtijevali da se pronađe način kako bi Srbija i Hrvatska optuženike mogle izručivati Sudu BiH. Njihovi su argumenti, kada je o ratnim zločinima riječ, da za ratne zločine treba suditi ondje gdje su počinjeni.

Taj kriterij zagovara i Haški sud. Ali glavni tužitelj specijalnog tužiteljstva za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević argumentira upravo obrnuto, tvrdeći da je 'bolje da svaka država sudi počiniteljima svoje nacionalnosti'. Pritom upozorava da bi načelo suđenja prema mjestu zločina dovelo do toga da 'tužiteljstvo u Srbiji nema posla'.

'Zločini su počinjeni u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Kad bismo sudili prema mjestu zločina, mi bi mogli zatvoriti vrata. Ali, što možete ako su počinitelji u Srbiji? Suditi u Srbiji. Nije važno gdje se sudi, nego kako se sudi', kaže Vukčević, tvrdeći da isto kao on misli i hrvatski glavni tužitelj Mladen Bajić. Pritom Vukčević podsjeća na očite uspjehe njegovoga tužiteljstva i Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu: kvalitetno suđenje zločincima s Ovčare, kao i važna aktualna suđenja za zločine u Zvorniku, te za nedjela 'Škorpiona'.

Direktorica beogradskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić, govoreći o zločinu na Ovčari, u kojemu je zastupala žrtve, kaže da je u Srbiji bilo lakše doći do svjedoka iz vojne zapovjedne strukture, što je pomoglo da se rasvijetli zapovjedna odgovornost tog monstruoznog zločina. I to je zasigurno tačno. Ali što s Hrvatskom, čijim tužiteljima ne pada na pamet pozabaviti se zločincima iz ratnih logora HVO-a u Hercegovini, kao ni HDZ-ovim političkim kriminalcima iz devedesetih? Jer slučaj Boška Previšića, bezbrižnog ubojice iz Gabele, govori posve jasno.

Glas Istre