hmhmhm

[FortunaBela]

Na raskršću razuma ...izgubim pravac ne snalazim se...tražim izgubljeni put...kako zacrtati stazu...u goletima duše...oaze smiraja nema...voda u pustinji ne žubori....iluzija...vidljiva samo zbog želje...koju duša stvara u potrebi...

Lutajući pustinjom misli...niti zrnca pijeska....sjaja nemaju...pustoš donosi buru...dalekih obala,vjetrovi dolaze...unose sa sobom pomutnju, razdor...u vrtlogu misli nakupljena nemoć...u bijes se pretvara...koji za sobom ruši sve...

Trenutna bura...kao da vječnost traje...kraj se vidi u razbijenim snovima...u raspršenoj iluziji...krhotine ostadoše od ponosa moći...jačina loma daleko seže...

Reci mi kako će srce...kad razum otupi...znati razliku...izmđju ljubavi i varke...tanka je nit između istine i laži...koraci puta ne traže...Lako je hodati utabanom stazom...kamenjarom kad prohodaš bos...bez ožiljka jednog...znat ćeš zašto su moji tragovi krvavi..toliku bol u duši ostavili.....

[FortunaBela]

U stisnutoj šaci zrnca pijeska...blještavim sjajem iskre izmđju prstiju....preljevaju se boje....polako popuštam stisak, širim prste.... zrnce dostiže zrnce kao uigrana djeca....kada kolo vode....pri dodiru tla kao veseljem odskoče u vis....prije nego što se primire u nastanku pješčanog brdašca....


Otirem rukom o ruku...da očistim zadnje kristaliće koji se još uvijek cakliše između prstiju ....i u crtama po kojima gatare sudbinu proriču...povučem dlanom po rukavu košulje....gore dole, kao da ne želim osjećaj pijeska....što minutu prije društvo u igri mi pravi....

Ispružim ruku prema svijetlu sunca....sičušni sjaj odaje zrnce što u toploj ruci pronađe svoj kutak....taknem ga prstom ono kao da se smanji, povuče....skoro da pomislim sakriva se.....zbog čega i zašto....lagano odpuhnem ono samo premjesti položaj....kao da mi prkosi....

Hrabrost je vrlina plemenitih....nasmijem se u sebi....pažljivo zatvorim šaku....ne želim da uznemirujem....lagano stavim ruku u đep....u mislima zrnce pijeska....nosim ga sa sobom...pazim da ga ne izgubim....

[FortunaBela]

Kao ptica raširenih krila…poletim kilometre kroz prostranstva…jer osjetih tvoj dodir…nevidljiv, a dovoljno snažan, da me svojom snagom povuče…u nepoznatu dimenziju…osjećaj bliskosti, toliko stran duši…koja nikada prije ne dozvoli nikome da joj se približi…

Zašto sada, zašto ti?..U čemu je fora…tajna je u osjećaju…posebnost, jednakosti...

Sreća, je znati razliku…tanka nit, varljiva oku, ali znana u srcu…iskazana u osmjehu.. Sreća je nedokučivo blago…gdje I u čemu je tražimo…nekad nas sama potapša po ramenu…treba shvatiti trenutak…ne propustiti dar…poklonjen izabranim…
…ushićenosti dodira …u svakoj izgovorenoj rijeći…sreća to si ti.

Ti donosiš sjaj mojim očima…toplinu u grudima…nježnost u ophođeju, nikada prije ispoljena…prema ikome od mene…budim se jutrom, sretna pri pomisli na tebe…u kasnim satima želim zaustaviti dan…u kojem toliko radosti, zbog tebe osjetim…

Sreća je u prepoznavanju…osjetiti je, a ne vidjeti…kao laki povjetarac…kad okrzne lice…bez da se na njemu zaustavi…tako I sreća, ako je ne dohvatiš objim rukama…onog trenutka kad te dodirne….ko ti obećava da ćeš ikada više biti među sretnicima…

Birani nisu oni koje sreća potraži…nego oni koji tu sreću prepoznaju!!!

[FortunaBela]

Kako sabrati misli u košmaru osjećaja…. Gdje smjestiti bol, a gdje radost….u nekom drugom tažim oslonac, sijeni…zbog čega?….Zar sijena nije samo odraz u svijetlu….možda….ali I taj odraz mjenja svoj lik….

U drugome tražim sebe….podršku, ljubav, radost, smijeh….ono što nam ponestane u trenucima slabosti….preodređeni nemir koji traži svjietlo u hodnicima tame….svjetlo koje nam upotpunjuje sjenu.

U životu kao I u predvečerju gubim lik….u potrebi za opstanak sebe u razumu, raštrkanih misli….treba mi cvijet iz puteva mojeg lutanja…koji cvijet rukom ubrati?….A da ne upitam srce….dali će baš njegov sjaj ….sjeni nijansu boje donjeti….

[twynsty]

Postoje stari vjetrovi koje jos uvijek ne razumijem,
premda se cini da od pamtivjeka jasem na njihovim namreskanim krestama.

Krecem se u dimenziji Z;
svijet se odigrava negdje drugdje, u jednom drugom isjecku stvari, paralelno sa mnom.
Kao da ga s rukama u dzepovima, lagano prignut, gledam izvana kroz izlog neke robne kuce.

.......

...Vise od toga ne mogu vidjeti, osim sto se onkraj planktona pojavljuje brojka zero - nula.

Euklid nije uvijek imao pravo.

On je predpostavio paralelizam, u postojanosti, do konca svih stvari; ali moguc je i neeuklidovski nacin postojanja,
gdje se svi pravci sastaju negdje daleko vani.
U nekoj tacki sto iscezava.
Iluzija medjusobnog priblizavanja.

Ipak znam da je to vise od iluzije.

Ponekad je takvo priblizavanje moguce, prelijevanje jednog realiteta u drugi.
Neka vrsta opletenosti.
Ne pedantan pleter s razboja u svijetu preciznosti, nikakav zvuk tkalackog cunka.

Samo ... hm da ... disanje.

Da, tako se to cuje, mozda cak i osijeca, primice se vlastitom snagom i sav se zauzvrat predaje meni.

Negdje, unutar tog disanja, odzvanja muzika i pocinje spiralni ples s posve svojim taktom,
taktom koji umiruje ledenog covjeka s kopljem i zamrsenom kosom.



I polako - vrteci se i okrecuci u adagiu,
uvijek u adagiu - ledeni covjek pada...
iz dimenzije Z...
i u nju.

[FortunaBela]

U igri kao i u životu potrebno je znati...."sve ima svoj početak i svoj kraj"....trenuci -izmađu- nose nas i lome....kako prepoznati sreću....kako prihvatiti čudo od ljubavi stvoreno....nešto nemoguće, nestvarno....nešto što očima nevidiš....rukom taknuti nemožeš...a srcem osjetiš do bola....da li to sudbina iskušava čvrstinu duha....ili želi slomiti nepokorenu dušu....koja prkosi svijetu ponekad i sebi....

Ne lomi se nelomljeno....u naletu osjećaja nerazumljivih -razumu- pokoleba se u prvobitnom zanosu....zastane u strahu krenuti dalje....za odluke treba hrabrosti...."ako se ikad upitaš"....

Nije lako odreći se sebe....još je teže reći zbogom onom koga voliš....kako drugome objasniti, ono što je tebi nerazumljivo....kako ne povrijediti srce što očekuje nešto....hiljadu rijeći nebi bilo dovoljno....danas da shvati .....kako sutra bilo bi mnogo mnogo teže i bolnije....

[FortunaBela]

Uspomene...ružne i one lijepe...nije li to?..ono od čega je život satkan...nije li to jedino?..u čemu osvrt vrjednost ima..kad jednog dana ...oronula od starosti...sjedeći u osami predvečerja...u ničemu sutra ne nađeš vrijednost...Uspomene će biti jedina nit...vidljiva od srca do duše...

Sakupljajući današnje sitnice ...za budućnost pamćenja... prebiremo pažljivo, rasdosne trenutke...njih je lakše spremiti u razumu...srca...blaženstvo poklonjeno probranima...nju pamti srce, a duša prihvata...

Iščekivati sreću... da te obuzme zanosom ...bez truda bez pomaka...bez riječi... ne brinuti...jer izbor je tvoj....nemoj pogriješiti... ne pružiti ruku prema onome...što želiš....današnja sreća, sutra je samo uspomena.

Ako se pitaš kako znati ono pravo?..

[FortunaBela]

Moram ti citirati nešto....što sam čitala do sad bar nekoliko puta....

Intervencija nije potrebna
Pri zatrovanom povjerenju.

Jednom kad te nešto poklopi,
Odgurneš, ustaneš i uzvratiš
Bez milosti, bez predrasude,
Uz obilnu dozu gađenja
S kojim se pročistiš.

Pri okončanju
Ciljano tihe vojne,
Zaboraviš sve.
I povod,
I razlog.

.......... ...........

[FortunaBela]

Nema na čemu, što je dobro, dobro je....

[FortunaBela]

[FortunaBela]

Bubi ona tebe....

[pitt]

uhhh sto bi ameri rekli...Get a room!!!!!!!!!!!!!!!! :D:D

[FortunaBela]

I to s prozorom.....

[FortunaBela]

Umjetnik I još tvorac svoje sreće…nedostatak boje neshvatljivost nijansi…bez čega slika nema vrijednost privlačnu oku…polomljeni kist, drhtava ruka…to je strava umjetnosti…koja kvari sliku…umjetnost je trenutak ispiracije koja nestaje brže nego što je došla…zbog toga su tolika rijetkost remek dijela…Ko želi uobičajno..svako traži svoju nijansu, u postojećoj boji…sreća je shvatiti da nijanse postoje…

Prolijevanje vode između prstiju…lakeš bi bilo shvatiti nego značenje sreće…. Stvaramo je sami…kome lažemo….kad znamo da nije tako!!!!

Šta je sreća???? Da li je to zadovoljstvo pravcem kojim se kreće naš život? Da li je to mir u duši? Zadovoljstvo onim što jesmo?…
Ko živ je zadovoljan polomljenim kistom razbacanim bojama nedovršenim nijansama.....

[manijak1]

Hm

[FortunaBela]

[manijak1]

Uspomene...ružne i one lijepe...nije li to?..ono od čega je život satkan...nije li to jedino?..u čemu osvrt vrijednost ima..kad jednog dana ...oronula od starosti...sjedeći u osami predvečerja...u ničemu sutra ne nađeš vrijednost...Uspomene će biti jedina nit...vidljiva od srca do duše...

...........nije baš da je tako sve prolazno .
hoću reć' ako nemaš šta svijetu ponuditi ostaje ti da se pravdaš izvadkom iz pjesme Pristao sam, biću sve što hoće od čika Duška Trifunovića Po meni se ništa neće zvati ..........pa ni neka ulica .
Sreća je vidjeti nijanse a nesreća je po tuđim stopama hodati iako ti se ne sviđa put.
Eto ja bio konstruktivan.........da ne idem dalje ........mislićeš da te mrzim

[FortunaBela]

Samo ti idi dalje...
Mrziti me valjda nemaš zbog čega, a ni voliti, zar ne....

[manijak1]

........ volim žene , čak i kad misle svojom glavom .

[FortunaBela]

Žene ili ženu, jer voliti mnoge i nije neka ljubav....
To je samo strast, a strast je prolazna...
Dođe druga igračka...
Gluplja, ali sa velikim fonima...

[manijak1]

misliš fonama ........skraćeno od stid me nastaviti grudima

jer voliti mnoge i nije neka ljubav....

ma jeste samo je treba znati pravilno rasporediti .

[FortunaBela]

misliš fonama ........skraćeno od stid me nastaviti grudima

jer voliti mnoge i nije neka ljubav....

ma jeste samo je treba znati pravilno rasporediti .

Misliš na skraćenicu od sifoni, sifonići, fonići, foni, vidiš mene nije sramota reći....

Pitaj onu drugu stranu, o podjeli ljubavi....

[manijak1]

Uh sada znam tko si ma .......... sve ptice ipak ne umiru pjevajući .

[FortunaBela]

A ko sam ja????

[manijak1]

Lijepa Sreća