Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Ludi Kure · Post by **Ludi Kure** » 28/09/2006 08:26

Djeca Sarajeva...

T8 · Post by T8 » 03/10/2006 11:04

Spisak poginulih branitelja i civila tokom opsade Sarajeva

Ni deset godina od početka opsade grada, Sarajevo nije dobilo svoju "knjigu mrtvih". Dani su pokušali da po prvi put objave cjelovite spiskove poginulih sarajevskih branitelja i civila ubijenih u gradu. Zahvaljujući Udruženju Muslimana za antigenocidne aktivnosti (MAG), te općinskim ministarstvima za boračka pitanja, dobili smo spiskove koji su pred vama. Unatoč ogromnim naporima koje smo uložili u kompletiranje spiskova, svjesni smo da ni oni nisu potpuni, mada su najpotpuniji do sada napravljeni. Stoga vas molimo za razumijevanje zbog eventualnih nedostataka ovog priloga: neka naš pokušaj bude još jedan poziv nadležnim organima da se od zaborava otrgnu oni koji su u slobodu Sarajeva ugradili vlastite živote...

http://www.bhdani.com/arhiva/251/spiskovi.shtml

hrasno38 · Post by **hrasno38** » 03/10/2006 11:33

Cile83 wrote:http://digitaljournalist.org/issue0302/rr06.html

Amir Coric
Rodjen 09-10-1950 u Sarajevu je jedan od moji heroja.Covjek koji je od prvog napada na Trg Pere Kosorica tako zvani Trg Heroja bio tu za svoju raju i mahalu....neki se tog dana jos sjecaju kad su bijeli orlovi posli prvi put da zauzmu Trg neki se sjecaju brace Basic,brace Abdulovski itd itd....
21-11-1994 agresorski metak je jos jedan zivot ugasio,al nije sjecanje na mog heroja

Damir Coric rodjen 27-10-1972g u Sarajevu,isto jedan od prvih branilaca Trga.Momak koji se od 1992 pa do dan danas jos bori sa posljedicama rata i njegovog teskog ranjavanja.To je moj heroj.Mnogo je heroja koji se nespominju i nisu dobili zlatnu ljiljan al opet su i oni ti koji su se borili sa svoj grad,svoje selo,svoju mahalu i svoju zemlju.

Svaka cast onima koji su dobili zlatni ljiljan al u mojim ocima je svak heroj onaj koji je prezivio rat,onaj sto je zivot dao za svoju zemlju,ljudi koji i dan danas zive sa posljedicama tog jebenog rata svi su oni heroji jer nisu dopustili da Bosna i Hercegovina bude velika srbija.

Da tako je ali nikako ne treba ni zaboraviti Indiru, Marijana koji su bili pripadnici iste jedinice od prvoga dana i poginuli na igmanu, zatim bolnicara Bajru koji je jedini poginuo kada je bio napad na 11 Plavih, zatim Zorana Bjelanovica kojeg je ubila granata u prolazu na polozaju, zatim jednog maenog ljiljana, jednog od blizanaca Pinja kojeg je isto tako ubila granata a nije imao vise od 6-7 godina. Ponosan sam sto sam bio dio te jedinice od prvoga dana jer je ta jedinica bila BiH u malom i ostala je takva do kraja rata.

yole · Post by **yole** » 03/10/2006 17:29

Tema vam je prava,samo mogli bi ste ubaciti i kojeg Hrvata ili Srbina.Samo je armija branila Bih,a kad su klali neduzne Srbe i Hrvate o njima nitko nish ne pise.Boze u kojoj ja zemlji zivim,mrzim ze Bosno.

mr__bosnjak · Post by **mr__bosnjak** » 04/10/2006 00:30

yole wrote:Tema vam je prava,samo mogli bi ste ubaciti i kojeg Hrvata ili Srbina.Samo je armija branila Bih,a kad su klali neduzne Srbe i Hrvate o njima nitko nish ne pise.Boze u kojoj ja zemlji zivim,mrzim ze Bosno.

De nauci sastavit recenicu pa onda...

broy · Post by **broy** » 04/10/2006 01:04

rahmet im duši ...

branimir_s · Post by **branimir_s** » 05/10/2006 20:49

Kapetan Zaim Imamovic - veliki čovjek, veliki borac

Arslan_ · Post by **Arslan_** » 05/10/2006 23:50

ZIVA LEGENDA!!!

POZDRAV DOMOVINI!!!

nedim_uk · Post by **nedim_uk** » 06/10/2006 01:15

Sarajevo.....

T8 · Post by T8 » 09/11/2006 22:13

Na današnji dan 9. novembar 1993 god. U Osnovnoj školi "Prvi maj" na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i troje njenih učenika - Adis Mujalo, Vedad Mujkanović i Feđa Salkić.
Dvadeset troje učenika tada je teže ili lakše ranjeno. Na mjestu tragedije, pored rodbine i prijatelja, te delegacije Kantona, cvijeće su položili i mnogi učenici i nastavnici OŠ Fatima Gunić, nazvane po rahmetli učiteljici. Na ploči su imena onih čije su priče i snovi grubo prekinuti. Da se ne zaboravi.
Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42

Postavka za sjećanje na opkoljeno Sarajevo
Srijeda, 09 April 2003 (Čitano 321 puta)

Sarajevo - Opkoljeno Sarajevo naziv je stalne izložbene postavke kojom se obilježava 11. godina od opsade glavnog grada BiH, a koja je otvorena u ponedjeljak u izložbenom prostoru Istorijskog muzeja BiH u Sarajevu.

Organizatori izlozbe su Istorijski muzej BiH i Gradska uprava Sarajeva. Postavka je tematski podijeljena u više zasebnih cjelina, kroz koje možemo pratiti hronologiju dešavanja u BiH od međunarodnog priznanja naše države do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Na taj način na ovoj izložbi susrećemo se sa plakatima, fotografijama koje pokazuju prve sarajevske žrtve, Suadu Dilberović i Olgu Sučić, koje su pale na tadašnjem Vrbanja mostu, fotografije drugog masakra na pijaci Markale, masakra koji se desio 1992. godine u tadašnjoj Ulici Vase Miskina, fotozapise Viječnice i Pošte u plamenu, zgradu srušenog Oslobđjenja, kao i fotografije enterijera jednog sarajevskog razreda u kojem se čas zbog granatiranja učionice nije održao do kraja.

Tom prilikom, podsječamo, poginula je nastavnica Fatima Gunić sa još tri svoja učenika, dok su 23 učenika ranjena. Na izlozbi je prezentiran i dnevnik ovog razreda, učenićke pernice i školski materijali kojim su se služili, uprskani njihovom krvlju.

Osim fotografija koje su nas vratile u prošlost, a koje pokazuju i odbranu grada iz njegove unutrašnjosti, na ovoj izložbi pokazani su i trodimenzionalni predmeti kojim su se Sarajlije, u prilikama koje su se nužno nametale, svakodnevno koristili.

Fotografije koje između ostalih potpisuju Rikard Larma, Emil Grebenar, Danilo Krstanović, Kemal Hadžić, Tošo Mitasevski i Ron Haviv pračene su tekstovima koje ih objašnjavaju i opisuju.

Ova izložba muzeološkim sredstvima prikazuje i rad međunarodnih organizacija u vrijeme agresije na BiH i Sarajevo, svakodnevni život i preživljavanje naših sugrađana, koji su između ostalog riskirali vlastiti život čekajući u redovima za hljeb i vodu.

Izložba pokazuje i rad zdravstvenih, privrednih i drugih institucija, kao i rad medija, te kulturne i sportske manifestacije koje su se dešavale u to vrijeme. Ova postavka, koja ima informativni, obrazovni i kulturoloski značaj, nudi i video, te audio zapise koji su prezentirani u ratnom periodu.

Opsada grada Sarajeva zabilježena je kao najduža opsada u novijoj istoriji ratovanja.

Dolina avalona · Post by **Dolina avalona** » 01/12/2006 02:35

HEROJI RATA

ORDEN HEROJA OSLOBODILACKOG RATA
POSTHUMNO JE DODIJELJEN:

Brigadnom generalu Safetu Hadzicu: Rodjen je 28. augusta 1952. godine u Rudom. Predsjednik SDA i koordinator Patriotske lige za okrug Sarajevo. Radio na pripremi naroda za oruzani otpor. U prvim danima agresije na RBiH i grad Sarajevo licno se angazira u akcijama uspostavljanja prvih linija odbrane grada Sarajeva. Poginuo 18. aprila 1992. godine u akciji na Vogoscu.
Brigadnom generalu Mehdinu Hodzicu Senadu: Rodjen je 1954. godine. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja i pomocnik komandanta za specijalna djelovanja PL za istocnu Bosnu. Kasnije obavljao duznost komandanta Zvornickog odreda. Veoma hrabar borac i komandant. Prvi je na regiji Tuzle unistio jedan i ostetio jedan tenk. Poginuo 10. maja 1992. godine u borbama na slobodnoj zvornickoj teritoriji.

Brigadnom generalu Midhatu Hujduru Hujki: Rodjen 28. decembra 1953. godine. Legenda mostarskog kraja. Od pocetka agresije na RBiH angaziran u Armiji RBiH i do pogibije 30. juna 1993. godine branio svoj Mostar.

Brigadnom generalu Hajrudinu Mesicu: Rodjen 1. januara 1959. godine u selu Trnava, opcina Ugljevik. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vodja oruzanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima zvornicke i ugljevicke opcine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih duznosti, medju kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teocak i komandant 1. teocanske brigade. Poginuo 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk.

Brigadnom generalu Safetu Zajki: Rodjen je 1. marta 1959. godine u Rudom. Uoci agresije na RBiH prikljucio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih clanova. Pocetkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oruzanog otpora u sarajevskim naseljima Buca i Buljakov Potok, Brijesce, Sokolje. Pored niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 2. Viteskom mtbr. Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovica kosu.

Brigadiru Enveru Sehovicu: Rodjen 15. januara 1967. godine u Foci. Nakon napustanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oruzane snage RBiH i odmah otpocinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju Velesici. Nakon uspjesnog obavljanja niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 1. Slavnom (kasnije Viteskom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najzescih borbi za Golo brdo na Zuci.

Majoru Adilu Besicu: Rodjen je 5. aprila 1964. godine u Kozarcu, opcina Prijedor. Kapetan bivse JNA, od pocetka agresije na RBiH ukljucen je u Oruzane snage nase zemlje kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihac. Uzoran starjesina i omiljen medju saborcima, uspjesno rukovodi i komanduje jedinicama Armije, isticuci se vojnostrucnim znanjem, hrabroscu i licnim primjerom. Poginuo je kao komandant 2. bataljona 502. Slavne bbr.

Nesibu Malkicu: Rodjen je 1963. godine u Gornjim Dubravama, Zivinice. Kao kapetan napustio bivsu JNA u aprilu 1992. godine. Obavljao duznosti komandanta Teritorijalne odbrane Zivinice i komandanta 210. zivinicke bbr. Bio na svim bojistima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova.

POSTHUMNO ODLIKOVANI

Orden Zlatni grb sa macevima, sem Mustafi Hajrulahovicu Talijanu, posthumno je dodijeljen i: brigadiru Ramizu Salcinu, pukovniku Mihajlu Petrovicu, pukovniku Mirzi Humi, pukovniku Tahiru Turajlicu, majoru Amiru Zilicu Amki, majoru Muhamedu Garibovicu, kapetanu Fahrudinu Alagicu, kapetanu Salihu Dizdaricu, Fadili Odzakovic Zutoj, Vinku Samarlicu, Cedomiru Domuzu, Sidiku Smlaticu i natporucniku Igoru Pavlovicu.
Orden za vojne zasluge sa zlatnim macevima posthumno je dodijeljen: pukovniku Emiru Bogunicu Carliju, pukovniku Senahidu Bolicu Boli, pukovniku Safetu Isovicu, pukovniku Mehi Porobicu, majoru Ibri Dudicu, majoru Satihu Omercevicu i Enveru Eni Sakicu.

Medalje za hrabrost posthumno su dodijeljene: pukovniku Niki Ivanovicu, majoru Muhidinu Dini Magodi, natkapetanu Smailu Sikalu, kapetanu Nihadu Mujkicu, natporucniku Zahrudinu Osmicu i Edini Camdzic.

Bosanac_21 · Post by **Bosanac_21** » 01/12/2006 04:36

T8 wrote:Sjećanje na heroinu Fadilu Odžaković Žutu

I ranjena je hrabrila saborce

Delegacija iz Sarajeva posjetila braću koja su se prva vratila na Kozaru u Novom Goraždu

Predstavnici Udruženja 1. slavne 111. viteške brigade i Službe za boračko-invalidsku zaštitu općine Novo Sarajevo posjetili su porodicu heroine Fadile Odžaković Žute, legendarne pripadnice 13. pofalićko-velešićkog bataljona, posthumno odlikovane "Zlatnim ljiljanom" i "Zlatnim grbom sa srebrenim mačevima".
Za vijest o pogibiji sestre njena braća Alija i Hajrudin čuli su putem Radija BiH, kada je, nakon pjesme "Velešićki bataljon", spiker kazao da je Žuta herojski poginula u odbrani domovine.
Porodice Alije i Hajrudina Odžakovića prve su se vratile na Kozaru u Novom Goraždu. Žive teškim, povratničkim životom...
Tokom susreta sa Salkom Hajdarevićem, predsjednikom Udruženja, Elvedinom Hodžićem, Fadilinim saborcem i prijateljem, te Halilom Dardaganom, pomoćnikom načelnika za boračko-invalidsku zaštitu, evocirane su uspomene na 18. septembar 1992. godine. Tada je Žuta ranjena pri zaustavljanj agresorske vojske koja je ispred sebe u živom štitu vodila zarobljene bošnjačke civile. Nije dozvolila da joj se pruži pomoć nego je saborce hrabrila da se nastave boriti. Umrla je dva dana kasnije u Vojnoj bolnici u Sarajevu.
Delegacija je obišla i mezar Fadiline majke Ibrimše u Kolijevkama i proučila Fatihu.

A. BAJRAMOVIĆ, AVAZ

Zuta Fadila-- HANKA PALDUM i MEHO PUZIC

Mnogo suza danas
iz oka ce pasti
na tvom ce mezaru
ruza procvjetati

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama ti
Zuta Fadila

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama
Vjecno hej Fadila

Velesicki bataljon kao
zuti medaljon sija
sjajom zlatnim po stazama
ratnim
BOSNO nasa mati

K'o rodjenu sestru
voljeli smo tebe
u borbu si isla
nezaleci sebe

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama ti
Zuta Fadila

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama
Vjecno hej Fadila

Velesicki bataljon kao
zuti madaljon sija
sjajom zlatnim po stazama
ratnim
BOSNO nasa mati

Ratnike si svoje
ohrabriti znala
za SLOBODNU BOSNU
zivot svoj si dala

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama ti
Zuta Fadila

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama
Vjecno hej Fadila

Velesicki bataljon kao
zuti madaljon sija
sjajom zlatnim po stazama
ratnim
BOSNO nasa mati!

- ponos zemlje Bosne bila i ostaje!

T8 · Post by T8 » 11/12/2006 10:55

ŠEHIDI I POGINULI BORCI BREZE

http://grad-breza.com/sehidi%20breze/br ... sehidi.pdf

Na slici Musa Elvedin 1969 - 1992 god

Dolina avalona · Post by **Dolina avalona** » 11/12/2006 16:21

Da se nikada nezaboravi jedna vjecna legenda - Mehmed Alagic!!

hik-meta · Post by **hik-meta** » 13/12/2006 03:58

odakle ti ova slika? jel ratna, ili odmah nakon rata?
ovo je snimljeno sa one druge strane jevrejskog, ako se ne varam.

nedim_uk wrote:
Sarajevo.....

hamza_dobrinja · Post by **hamza_dobrinja** » 13/12/2006 08:56

SARAJEVSKO NASELJE DOBRINJA

Nemoguce je ispisati imena svih heroja iz ovog naselja koji su ili dali zivote za odbranu drzave ili su prezivjeli, samo jedno znam da su vec poodavno pali u zaborav. Nazalost. Nekad se pitam dali se uopce iko, osim nas njihovi prijatelja i saboraca, sjeti istih?

T8 · Post by T8 » 29/12/2006 22:19

Blogovi boraca Armije BiH

http://ponor.blogger.ba/
http://boreokoociju.blogger.ba/
http://zatebe.blogger.ba/
http://ptsd1.blogger.ba
http://umor.blogger.ba/

Web stranica clana Patriotske lige iz Škotske
http://www.cybercat.pwp.blueyonder.co.uk/

T8 · Post by T8 » 06/03/2007 23:07

Slaviša Šućur - proslavljeni tenkista Armije RBiH

Iz intervjua Slaviše Šućura

Povodom koje akcije ste dobili odlikovanje Zlatni ljiljan?
- Svog ljiljana sam dobio nakon oslobađanja kote 850, Golog brda, odnosno platoa Žuči, za doprinos u direktnoj borbi, kao nišandžija na tenku T55.

Najteži ratni dan?
- Izvlačenje tenkova na Treskavici. Bila je to čudna situacija. Diverzanti iz Prve i Druge slavne brigade zarobili su tenkove u pozadini i mi smo morali da ih osposobimo i izvučemo odatle. Proveli smo noć i dan u nepoznatom okruženju, nenaoružani i bez ikakve zaštite. To su mi najteži noć i dan u ratu.
Najteža bitka?
- Na Treskavici 1995. godine, u akciji deblokade, kada sam imao improvizovane granate sa smanjenim punjenjem a morao sam gađati rovove koji su bili svega 30 metara iza naših diverzanata. Oni su se privukli blizu jer su imali toliko povjerenja u mene. Ali, put od ispaljenja do udara granate za mene je trajao čitavu vječnost. Možda bi moje kritičare zanimalo to da sam u vrijeme te bitke već bio zvanično demobilisan. Ali, pošto su me tražili moji saborci, otišao sam ponovo na Treskavicu i tamo ostao dva mjeseca.
Zašto ste demobilisani?
- Tražio sam to. Već je bio kraj rata, nije se ni znalo za ovu akciju. Želio sam da idem, u Armiji je već bilo previše politizacije, a malo borbenih dejstava. Nisam čovjek koji voli vojsku, ne volim postrojavanja... Također, dosadili su mi i razni bezbjednjaci koji su gradili karijeru na tome što su mene pratili... Sve te razloge sam pošteno iznio pred Delića i on mi je odobrio demobilizaciju. Ali, ubrzo mi je Karavelić telefonirao i rekao da diverzanti neće da idu u akciju ako ja neću biti na tenku. Spakovao sam se, otišao i učestvovao u još dvije ofanzive.

T8 · Post by T8 » 07/03/2007 09:33

Na danasnji dan 07. 03. 2003 god umro je
general Armije RBiH Mehmed Alagic

Mehmed Alagic rodjen je u selu Fajtovci opcina Sanski Most 08.07.1947 od majke Fermane Ceric i oca Redze.Ime je dobio po didu Mehmedu koji je bio muhtar u selu i austrougarski vojnik. Njegova porodica je protjerana sa Eminovaca, koje se sada zove Milanovac.

Osnovnu skolu zavrsava u rodnom Fajtovcu. Porodica mu je bila loseg imovnog stanja, otac mu je imao petero djece, cetvero muskih i jedno zensko. On je bio najstarije djete tako da je morao raditi teske poslove a ujedno ici u gimnaziju u Sanski Most.

Otac mu je bio veoma strog.Kad je maturirao gimnaziju otac mu je rekao da je postao svoj covjek i da se nema kud vratiti kuci.
Kao pobjednik iz matematike na Sanskoj opcini trebao je ici na takmicenje u Sarajevo ali se razbolio od zutice. Zbog takvog ocevog stava konkurise na Vojnoj akademiji u Beogradu gdje je i primljen.
Kasni sa odlaskom na akademiju jer je morao da obere kukuruze sa ocem.

U Beograd stize 18 oktobra 1966. Prvi ispit iz Filozofije polaze sa odlicnom ocjenom. Nakon dvije godine opce akademije odlazi u Banja Luku na smjer oklopno-mehanizovanih orudja.
Bio je raspodedjen da ide u ABH ali se borio da bude tenkista, gdje je na tom mjestu bilo veoma malo Bosnjaka. Vojnu akademiju zavrsava 20 jula 1980 god. U Banja Luci, a promovisan je u cin oficire JNA u Beogradu. U medjuvremenu je prezivio dva zemljotresa u Banja Luci gdje je bio ukljucen na rascicavanju i pomoci civilima. Prvu sluzbu je imao u Kraljevu gdje ostaje pet mjeseci. Poslije odlazi u Sombor a potom nazad u Banja Luku na kurs za usavrsavanje starjesina za oklopno mehanizirane jedinice. Bio je jedan od trinaest oficira koji su imali priliku da prvi sjednu u Ruski tenk ”T 72”. Poslije iz Sombora , sa mjesta zamjenika komandira, prekomandovan u Banja Luku gdje postaje nacelnik Skole rezevnih oficira i izvodi cetiri generacije. Poslije odlazi u artiljerijsku Komandu stana gdje je diplomirao sa odlicnim uspjehom. Nakon toga odlazi u Rumu za komandanta oklopnog bataljona i komandanta kasarne. U Subotici je bio glavni operativac u brigadi koja je slovila za jednu od najjacih u JNA.
Posljednu prekomandu dobio je u Zrenjanin, a 27 februara 1991 vraca se u Banja Luku i…. vise se nikad ne vraca u JNA.

Biva uhapsen u avgustu 1992 i prebacen u crvenom golfu u zatvor u Sanskom Mostu u celiju broj 4. Na intervenciju generala Uzelca pustaju ga iz zatvora ali bez dokumenata. Bio je jos 15 dana u gradu. Iz grada je izisao preko B. Gradiske uz pomoc Jordanskog bataljona UNPROFOR-a. To je organizovao njegov brat koji se u to vrijeme nalazio u Njemackoj. U Zagrebu ostaje 20 dana. Tu se javlja Hasanefendicu i Hasanu Cengicu.

U Travnik dolazi 13 januara 1993. gdje se javlja u kasarnu. Odlazi u Visoko gdje upoznaje Fikreta Cuskica, Sakiba Mahmuljina i Envera Hadzihasanovica. Tu stupa u redove 17. krajiske brigade kada ustrojava vojsku i postaje komandant OG ”Bosanska krajina”. Nakon kratkog vremena postaje komandant 3. korpusa Armije BiH.

Na toj duznosti ostaje kratko jer na njegovu incijativu dolazi do formiranja 7. korpusa Armije BiH . Postaje komandant 7. Korpusa ABiH gdje biva unapredjen u cin generala Armije Bosne i Hercegovine.
Vodi neprekidno borbe i sa HVO i cetnicima i redja uspjeh za uspjehom.

Jedna od najpoznatijih bitaka i pobjeda je oslobodjenje Vlasica. Oslobadjajuci mnoga sela i gradove u srednjoj Bosni dolazi do Sankog Mosta, gdje zajedno 5 i 7 Korpus ABiH pod zapovjednistvom generala Atifa Dudakovica i Mehmeda Alagica, ulaze u Sanski Most u noci 9 na 10 oktobar 1995 godine.

Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva penzionisan

Umro je od posljedica srčanog udara 07. 03. 2003 god u svom Sanskom Mostu.

Dzenaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred oko 20 000 ljudi koji su dosli iz citave BiH Ukopan je u mezarju Fajtovacke dzamije.

Video:

Alagic ulaz u Donji Vakuf Dnevnik 1995_09_13
http://www.youtube.com/watch?v=SHgZe7Npqok

7. korpus Armije BiH oslobadja Vlasic
http://www.youtube.com/watch?v=6wAeJfGlfeo

Tekst preuzet s
http://www.angelfire.com/vt2/sanskimost ... alagic.htm

T8 · Post by T8 » 18/11/2007 06:59

Djeca ratnici: Narcis sa Dobrinje

http://www.slobodnaevropa.org/content/d ... 19523.html

Narcis Mišanović
15.11.2007
Mirjana Rakela

Najmlađi borac Armije BiH prvi put za RSE govori o svojim iskustvima iz rata. Narcisu Mišanoviću bilo je samo jedanaest godina kada se našao u dvostrukom obruču u sarajevskom naselju Dobrinja.

U Hrvatskoj postoji udruga maloljetnih branitelja domovinskog rata koja ima oko tri tisuće članova. To je bio povod za temu o djeci - vojicima i svjetskim udruguma koje se bore protiv regurutiranja djece, što se još uvijek događa na svim kontinentima. Trenutno su u toku 33 oružana konflikta. U sadašnjim i nedavnim ratovima tragali smo za djecom u vojničkoj uniformi. Najmlađeg vojnika pronašli smo u Sarajevu. Narcis Mišanović imao je samo 11 godina kada je sudjelovao u obrani sarajevskog naselja Dobrinja.

RSE: Gdje ste se priključili Armiji BiH i koliko ste godina tada imali?

MIŠANOVIĆ: Imao sam jedanaest godina. Priključio sam se na Dobrinji, koja je čitav rat bila okružena, čiji stanovnici su cijelo vrijeme bili bez hrane, vode, plina i svega drugog što je potrebno za normalan život. Bio sam raspoređen u 3. bataljon 5. čete, gdje sam proveo čitav rat obavljajući kurirske poslove, a bavio sam se i održavanjem oružja u svojoj četi. Tu sam bio sve vrijeme rata, do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Nakon toga sam demobilisan i poslan u civilni život.

RSE: Bili ste dijete, što je za Vas tada značilo priključiti se vojsci, svim tim odraslim ljudima?

MIŠANOVIĆ: Bila mi je izuzetna čast dijeliti sudbinu s tim ljudima koji su imali samo jednu želju – da prestane rat, da se odbranimo, da se ne desi Srebrenica ili nešto slično. Borili smo se i branili svoje porodice, svoje kuće, svoj grad, svoje škole, svoje fakultete, borili smo se za sve ono što je naše. Svi smo željeli jedno – slobodnu BiH svih naroda i narodnosti. Ja sam tad, kao dijete, imao jedan kod u glavi da suživot sa ostalima nije greška nego vrlo pozitivna stvar. Svi tu ljudi koji su tu sa mnom bili su željeli živjeti skupa. Zajedno sa mnom, rame uz rame, bilo je i Igora i Marka i Slobodana i Željka. Svi su bili tu i imali istu želju. Niko nije gledao na ime i prezime.
Ja sam tad, kao dijete, imao jedan kod u glavi da suživot sa ostalima nije greška nego vrlo pozitivna stvar....

RSE: Da li ste se tada, kao dječak, plašili određenih trenutaka, da li ste razmišljali o tome da možete poginuti?

MIŠANOVIĆ: Tada za to nisam imao osjećaja, tako da se nisam ni bojao. Tek danas, u ovim godina, kada se ponekad u mislima vratim u to vrijeme i sjetim se nekih opasnih situacija, shvatam da je ići na ta mjesta bila jedna velika ludost. Međutim, toliko je tada bila snažna ta želja i taj otpor da nisam razmišljao o vlastitom životu, odnosno nisam razmišljao o tome da mi se nešto može desiti. Prolazio sam kroz stihije metaka i granata. Bilo mi je bitno doći na liniju i donijeti ono što treba, odnosno obaviti svoj kurirski zadatak. Mislio sam samo na to da moram obaviti zadatak, uopšte nisam razmišljao o tome da li je opasno nekuda proći ili ne. U mom kvartu u kojem sam živio, svaki ćošak je bio pokriven snajperom i bilo vam je potrebno puno sreće da prođete a da vam se ništa ne desi. Dosta puta sam vidio svoje prijatelje, suborce, kako gube svoje živote, dijelove tijela i tako dalje. Međutim, ti ružni događaji su mi davali još više snage da se borim protiv tog zla. Tako da ni u jednom trenutku nije bilo straha. Danas bi isto učinio, bez razmišljanja bih opet stao u odbranu dobrog.

RSE: Bili ste maloljetni. Kako su reagirali Vaše kolege suborci? Jesu li Vam davali oružje? Jesu li Vas pokušavali na neki način maknuti od tih borbi?

MIŠANOVIĆ: Kako da ne. Ja sam zapravo uvijek bio vrlo uporan i oni su na kraju popustili uzeli me među sebe. Otimao sam se kontroli, samoinicijativno pomagao i onda je moj kasnije komandir čete rekao mojoj majci: «Bolje da bude sa nama, ovako bez kontrole će nastradati. Mi ćemo ga prihvatiti». Bio si sigurniji u Armiji BiH nego u vlastitom stanu ili nekom podrumskom skrovištu. A imao si i redovan obrok. Majka je pristala. Uzeli su me među sebe i pazili kao svoga sina. Bio sam tu sasvim dobrovoljno i uvijek sam mogao otići. Niko me nije ni na šta tjerao. Malo pomalo, toliko su stekli u mene povjerenja da sam postao ravnopravan sa odraslima. Nisu me smatrali ničim manje važnim, djetetom, već su me jednostavno prihvatili kao sebi ravnog.

RSE: Poznato Vam je da međunarodne organizacije, pogotovo UNICEF, vrlo često ističu da maloljetna djeca ne bi smjela biti sudionici oružanih sukoba, da ne bi smjela nositi oružje, da ne bi smjela biti u vojnim jedinicama. Da li se uopće tih godina o tome razmišljalo?

Brže sam rastavljao kalašnjikov nego mnogi stariji pripadnici Armije BiH. ...

MIŠANOVIĆ: Dobro se sjećam sa su se bojali upravo tog problema – da ne ispadne da je Armija BiH pokušala mobilisati maloljetna lica. Stalno su me ubjeđivali – pa znaš, ne može, dijete si… Mene niko nije natjerao, to je bila moja volja i ja sam tražio da se ispuni moja volja. Oni su pokušali poštivati ta pravila, ali ja sam navaljivao. U ratu se dešavaju i takva čuda. U II svjetskom ratu je bio Boško Buha i tako dalje. Bilo je još Narcisa, i u ovom i u svakom ratu. Ne osjećam se krivim, ne osjećam da sam prekršio ikakav zakon, niti ja, niti moji pretpostavljeni. To je bila moja želja i oni su je ispunili. U ratu sam izgubio i oca i brata, tako da je i to uticalo na njihovu spremnost da me prihvate. Te stvari se jednostavno dese i to bude tako. Na kraju su riješili i moj status. Jedno vrijeme nisam imao riješen status jer zvanično nisam mogao biti pripadnik Armije BiH. Međutim, kada je došao u posjetu predsjednik Alija Izetbegović, iznenadio se otkud ja u Armiji BiH. Objasnili su mi situaciju i on je tražio da se moj status riješi. Nakon toga, u vihoru rata dolaze sudija i zapisničar, moja majka daje izjavu da me samovoljno daje u oružane snage BiH odnosno u Armiju BiH i izdaje se rješenje u kojem stoji da sam ja tu dobrovoljno i da imam pravo da se povučem kad kod želim. Dakle, pokušali su to da riješe i zakonski. Naravno, da bi i sebe ogradili, da sutra ne dođe upravo do tog spominjanja međunarodnih zakona i prava djeteta. Iako sam ja tu kao dijete bio zaštićen, nimalo ugrožen.

RSE: Jeste li nosili oružje?

MIŠANOVIĆ: Naravno. Postao sam čak i dobar poznavalac pješadijskog oružja. Jedno vrijeme sam bio oružar, dobro sam savladao rastavljanje i sastavljanje oružja i neke sitne popravke. Brže sam rastavljao recimo kalašnjikov nego mnogi stariji pripadnici Armije BiH. Čak sam trebao ići na jedno takmičenje gdje je jedna od vještina bila upravo rastavljanje i sastavljanje oružja, ali oni su rekli – gdje će dijete bolje od nas da rastavlja i sastavlja oružje i povukli su me. Rekli su mi: «Hajde ti u šahovsku sekciju, nemoj ovamo, sramota nas je». Toliko sam tim poslovima pristupao ozbiljno, s nekom ljubavlju. Ali sve to je zapravo bila ljubav prema domovini i prema ljudima koje voliš i koji žive oko tebe.

RSE: Što sada radite?

MIŠANOVIĆ: Sada sam predsjednik boračke organizacije na području općine Novi Grad Sarajevo. Opet sam, dakle, u nekom sistemu boraca, veterana. Nastavio sam se, u miru, boriti za njihova prava, koja su ugrožena. Tu sam već nekih devet-deset godina.

RSE: Što je bilo sa školom?

MIŠANOVIĆ: Školu sam završio. Mogao sam otići na školovanje vani, o trošku države, bilo mi je ponuđeno da biram gdje ću, međutim, gdje god da odem, ne bih se dobro osjećao. Rekao sam – čitav rat sam ostao ovdje, tako da ću i svoje školovanje nastaviti ovdje. Ka bih otišao, čitav moj cilj ne bi bio doveden do kraja,
I u ratu sam stigao da idem u školu. ...

stao bih napola. Tako da sam ostao da i dalje dijelim sudbinu svog naroda. Tu sam se školovao, završio elektrotehničku školu. I u ratu sam stigao da idem u školu. Išao sam na ta neka «ratna» predavanja, kao i sva djeca. Iako, sve je to išlo jako loše jer je bio rat. Dolazio sam na nastavu u uniformi. Nisam, dakle, ni u ratu prekidao školovanje. Ispunjavao sam svoje obaveze i išao u tu neku školu. U četi su mi čak pomagali oko gradiva, sa mnom su učili. Govorili su mi da sam biljka u usponu i da me moraju zalijevati.
Rat je loša stvar. ...

Tako da su mi moji prijatelji i suborci pomogli i pri školovanju. S te strane, u ratu nisam ništa izgubio. Izgubio sam, međutim, oca i brata. Stan u kojem smo živjeli je bio srušen. Rado bih mijenjao svoje obrazovanje za živote svojih članova porodice. Ali takva je sudbina. Rat je loša stvar.

T8 · Post by T8 » 18/11/2007 07:04

http://www.rtvslon.ba/index.php?option= ... 1&Itemid=1

Meldin Hajdarević

Članovi Kluba patrotske lige Tuzla, u okviru svog programa, svake godine obilaze spomen obilježja poginulih boraca i nosilaca najvećeg priznanja Zlatnog ljiljana. Cilj ove akcije je da se ne zaborave oni koji su živote dali za odbranu BiH. Meldin Hajdarević bio je pripadnik Armije Republike BiH i nosilac najvećih odlikovanja, zlatnog ljiljana i zlatne plakete grada. Život je nesretno izgubio u selu Ravne na Nišićkoj visoravni u akcijama oslobođanja koridora za Tuzlu. Svake godine, odlaskom na mjesto pogibije, Meldina se prisjete njegovi saborci, porodica i prijatelji, članovi Kluba patrotske lige Tuzla i mještani rodne Gornje Tuzle. Nekadašnjeg člana Muslimanskog omladinskog saveza Meldina Hajdarevića nisu zaboravili ni članovi današnje Asocijacije mladih SDA-a Općinskog odbora Tuzla. U sjećanje na godišnjicu pogibije ovog zlatnog ljiljana, sutra će u Domu kulture u Gornjoj Tuzli, sa početkom u 10 sati, biti organiziran i šahovski turnir sa simboličnim nazivom “Meldin Hajdarević”.

Bosanac sa dna kace · Post by **Bosanac sa dna kace** » 18/11/2007 09:50

daj napisite nesto o Ivanu Mijacevicu iz Gradacca, ja ne mogu da izguglam nidje

Fair Life · Post by **Fair Life** » 18/11/2007 11:15

Bosanac sa dna kace wrote:daj napisite nesto o Ivanu Mijacevicu iz Gradacca, ja ne mogu da izguglam nidje

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=24391

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2006/04/02/201533

Fair Life · Post by **Fair Life** » 18/11/2007 11:29

Fair Life wrote:
Bosanac sa dna kace wrote:daj napisite nesto o Ivanu Mijacevicu iz Gradacca, ja ne mogu da izguglam nidje
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtopic.php?t=24391

http://boreokoociju.blogger.ba/arhiva/2006/04/02/201533

http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzla ... p?id=18523

Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

#76

#77

#78

#79

#80

#81

#82

#83

#84

#85

#86

#87

#88

#89

#90

#91 SARAJEVSKO NASELJE DOBRINJA

#92

#93

#94

#95

#96

#97

#98

#99