Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post Reply
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#51

Post by T8 »

Image

Nusret Daut

Prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom

Nusret Daut je je poginuo na brdu Mojmilo uništio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom.
Nusret je rođen 15.10.1963.godine.
Živio je u Sarajevu i radio na željezničkoj stanici.Kad se zaratilo,odmah se uhvatio puskem kako i ostali njegovi saborci i sao na prvu liniju.Isao je u sve akcije u koima je trebala pomaoć.
Poginu je nesretnog 10.05.1992. godine na Hrasnom brdu, kada je tenk htjeo da ude u nas grad on je krenu na njega sa flasom ben zina bez ičega.Kada je zapalio tenk njegove zadnje riječi su bile >>SAD I DA POGINEM NEBI MI BILO ŽAO<< u tom trenutku ga je pokosio rafal i poginuo je.
Kao vojnik pripadnik Općinskog štaba Teritorijalne odbrane Novi Grad Sarajevo.
Za svoju hrabrost dobio je najveće ratno priznanje ZLATNI LJILJAN.


Bosna i Hercegovina je moja domovina,domovina u kojoj sam rođen i u kojoj sam doživio mnogo lijepih, a i teških trenutaka u svom životu.
U proteklom ratu je mnogo djece otišlo iz Bosne i Hercegovine i nisu imali priliku da osjete strahote rata.
Moja porodica i ja smo bili cijelo vrijeme u Bosni i Hercegovini. Moj otac se hrabro borio u proteklom ratu. U jednoj odlučujućoj bitci za odbranu našeg grada, boreći se bez oružija, sa flašom benzina zapalio je neprijateljski tenk i spriječio je ulazak neprijatelja u grad. Neprijateljski ga je metak pogodio prije nego što je uspio da se povuče. Poginuo je hrabro, a za svoje hrabro priznanje dobio je najveće ratno priznanje Zlatni ljiljan.
Doživjeti i preživjeti sve to nije bilo lahko. Danas kada je u našoj državi zavladao mir, kad se bez ikakvog straha djeca igraju u parkovima, sretan sam, jer znam da je za sve to zaslužan i moj otac.Tamo gdje je stao moj otac ja ću nastavit.
Sa mnogo ljubavi prema našoj domovini,stao je u prve borbene redove da je brani.
Sa istom tom ljubavi u svom srcu ja ću nastavit da čuvam svoju domovinu,domovinu koju mi je moj otac poklonio.
Ja nemam očevu ljubav, ali u svom srcu osjećam toplinu kad znam da živim domovini u kojoj su sva djeca sretna i bezbrižna.

Napisao sin Nusreta Dauta na svom blogu "Ljudi sa PRVE LINIJE"
http://prvalinija.blogger.ba/
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#52

Post by T8 »

DOBITNICI PRIZNANJA ZLATNI LJILJAN SA PODRUČJA OPĆINE KALESIJA

Kalesija se od 2. maja 1992.godine našla među prvim bosanskohercegovačkim gradovima na udaru velikosrpskog agresora. 11. maja 1992. godine grad Kalesija sa teritorijem istočno od rijeke Bjeljevac izuzev naselja Zukići i Jajići okupirani su od strane agresora.

Za samo dvanaest dana 23. maja 1992. godine Kalesija je ponovo oslobođena i postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini.
Dobitnici najvećeg ratnog priznanja, najzaslužniji su borci Bosne i Hercegovine za njen opstanak i odbranu od agresora. Ovdje je spisak kalesijskih zlatnih ljiljana među kojima su i oni koji su svoj život dali u herojskoj odbrani naše domovine:

1. Asim Brđanović
2. Emir Majdančić
3. Razija Merić
4. Mehmed Hadžić Džaka
5. Enver Kurtić
6. Midhat J.Jahić
7. Ševal Selimović
8. Mehmedalija Kaletović
9. Juso Halilović
10. Ferid Poljaković
11. Abdulah Kulović
12. Senad Požegić
13. Salih Zulić
14. Dževad Džafić
15. Avdo Joldić
16. Ibro Huremović
17. Mustafa Mulaomerović
18. Ramo Vokić
19. Dževad Jahić
20. Mirzet Humić
21. Ismet Gutić
22. Zijad Sakić
23. Ševal Jukanović
24. Elvir Kopić
25. Šefik Selimović



http://www.kalesija.com
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#53

Post by T8 »

Image

MAJKA ĐULSA

U znak sjećanja na šehide i poginule borce 105. brdske brigade, koji su poginuli na Nikšićkoj visoravni u akciji od 5. do 7. novembra 1994. godine, u Šehovićima je otkrivena spomen-ploča. Projekat je finansirala JOB Unija Veterana općine Centar.
- Važno je da se ne zaboravi, a mi nismo zaboravili - kaže Predsjednik Unije Veterana općine Centar Jasmin Gazija.

Akcija boraca 105. bb i JOB BiH Unija veterana
-Otkrivena spomen ploča saborcima-
Tokom minulog vikenda, na Nišićkoj visoravni, borci 105. Brdske brigade, otkrili spomen ploću svojim saborcima, šehidima koji su dali živote za slobodu Bosne i Hercegovine, u borbama za oslobodenje Nikšićke visoravni u rejonu Danilovići - Šehovići, ii periodu od 5. do 7. novembra 1994. godine. Do realizacije ovog projekta došlo je na inicijativu grupe saboraca 105. BB, koju je podržala JOB Unija veterana općine Centar MO Gorica-Ciglane-Koševsko Brdo.

PRVl KORAK
Predsjednik JOB Unije velerana Općine Centar, Jasmin Gazija je ovom prilikom naglasio: - Ovo je prvi put da se ovako okupljamo. ali je samo prvi korak da pokažemo sjećanje na naše saborace i sada vam obećavam da će nam ovo postati tradicionalno okupljanje. Napravićemo dostojan spomen našim prijateljima saborcima koji su na ovom području dali svoje živote za slobodu. Tadašnji komadant brigade je pozdravio svoje borce i sve prisutne, objasnivši da je ovo od posebnog značaja, jer je bio jedini način da se ubrza deblokada grada Sarajeva.

MAJKA ĐULSA
Među poginulim borcima je bio Mentor Prizreni, mladić od dvadesetak godina, rodom je sa Kosova. U Sarajevu je bio na školovanju, pohađao je jednu od vojnih škola. Njegov partiotizam ga je doveo u redove 105. BB i upravo na ovim prostorima je izgubio život. Njegova majka je prisustvovala otkrivanju spomen ploče.
- Drago mi je da mog voljenog sina cijenite ovako. lako nije bio Bosanac, niste ga odvojili od ostalih boraca. Mnogo mi znači što ga tako hvalite i sto mi svi govore da je bio velik i hrabar čovjek. Puno vam hvala na ovome, - sa suzama u očima govori majka Đulsa, hrabra i ponosna na svog sina i njegovu Bosnu
.

Na kraju je još upućen poziv da se ovako uvelića sjećanje na Esada Bajramovića, načelnika štaha 105. BB, 7. novembra na isti prostorima.

Jutarnje Novine
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#54

Post by T8 »

Image

Azer Dželilović

U vrelo julsko predvečerje, u utorak 16. jula, Mostar je na Šehitluke ispratio Azera Dželilovića. Tako je okončana posljednja akcija 35-godišnjeg ronioca, padobranca, komandira čete, komandanta bataljona, Zlatnog ljiljana, velikog borca, uspješnog ugostitelja, nezaboravnog i tako dragog prijatelja…

Azer je bio i ostao prototip mostarskog borca. Onog koji se puške dohvatio od prvog dana, koji ju je nosio baš svakog ratnog trena, koji je napredovao u vojnoj hijerarhiji na najteži i najtužniji mogući način - zamjenom poginulog druga - i koji je, zašto i to ne reći - tek slučajno ostajao živ. Uostalom, tog i takvog borca on sam je vrlo slikovito opisao: "Biti u Armiji prvih dana rata značilo je ići na liniju u brda i boriti se s četnicima, nemat' uniformu, nemat' hranu, nemat' platu, i nemati dovoljno oružja niti bilo kakvu propusnicu da bilo gdje kreneš - jer rizikuješ da te uhapsi HVO, Vojna policija, da te prebiju, da ti skinu ambleme Armije."

Ronjenje je bilo njegova predratna strast. Skijanje na vodi - razonoda. Kajak, dio redovnog dnevnog angažmana. Padobranstvom se bavio također prije rata: zbog dobrog pogleda. Sa paragliderom se prvi put sreo u poratnim godinama, no zato je bio među prvim bosanskohercegovačkim pionirima motornog zmaja. Klub ekstremnih sportova sa nekolicinom je nerazdvojnih prijatelja kanio osnovati ovoga ljeta.

Imao je planove koji su uključivali i Crno vrelo - mostarski su ronioci namjeravali zajedno sa francuskim kolegama krenuti u ekspediciju istraživanja ove pećine u jezeru Hidroelektrane Salakovac. Ime je dobila po neobično tamnim zidovima. Do samog ulaza u pećinu krenuo je zajedno sa kolegom Esom Humom i pretprošle nedjelje, opremljen po svim propisima. Eso je išao prvi, s kamerom u ruci. Azer je prošao mimo njega. Eso je krenuo za njim, no uskoro se bljesak Azerove lampe izgubio...

Kompletan tekst Vildane Selimbegović o rahmetli Azeru Dželiloviću možete pronaći na adresi:
http://www.bhdani.com/arhiva/266/t26608.shtml
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#55

Post by Dolina avalona »

ARMIJA BOSNE I HERCEGOVINE, NASTALA I PODIGLA SE IZ PEPELA !!

ImageImage

Armija casna, herojska i na pocetku goloruka, a kasnije sila nebeska! Nikla iz naroda, da brani narod, izrasla u domovini da brani domovinu!!
To je nasa, Armija bosanska!!



Kakvo ces odijelo, ti da nosis sine?
-Sest ljiljana zlatne boje, simbol Bosne moje...
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#56

Post by T8 »

Image

rahmetli Bećir Mekanić

Na prostoru teritorije opštine Vlasenica s centrom u Cerskoj nastala je velika slobodna teritorija koju su cinila sela: Cerska, Skugrici, Rovaši, Raševo, Tumace, Gobelje i Sebiocina. Od dobrovoljackih grupa na ovom podrucu stvoren je Prvi ceranski odred. Komandant ovog odreda od 22. 07. 1992 god do 27. 10. 1992 god bio je Becir Mekanic, rodjen 15/04/1957 u mjestu Bešici, Vlasenica . Pocetkom rata pokušao je organizovati otpor u selu Đile ali u tome nije imao uspjeha.
U sadejstvu s borcima Konjevic Polja, ovaj odred je postigao znacajne rezultate zaustavljanjem agresora u Novoj Kasabi 21. 05. 1995 god. rušenjem mosta na rijeci Jadar.
04. 06. 1992 god. na lokalitetu Lljeljen uništena su dva neprijateljska oklopna transportera.
Teške borbe vodene su prilikom zaustavljanja jakih cetnickih ofanziva prve od 03. 07.1992 god. - 08.07.1992 god; druge od 22.08.1992 god. - kraj avgusta 1992 i trece od 07. 10. 1992 god-12. 10.1992 god.
26.09.1992 god u akciji na Rogosiji ubijeno je 16 neprijateljskih vojnika.
12. 10. 1992 god. na Metaljci uništen je tenk T-55
Borci iz Cerske ucestvovali su u oslobadanju Kamenice 06. 11. 1992 god kao i u borbama oko Kravice 07. 01. 1993 god.
Nakon združene ofanzive cetnicke snage iz BiH i Srbije zauzimaju slobodni teritorij Cerske 13. 03. 1993 god.
Borci Cerske se dijele u dvije grupe, jedni se povlace prema Srebrenici a drugi prema slobodnim teritorijama okruga Tuzla.

Osniva se Prva Muslimanska Podrinjska brdska brigada s sjedištem u Kladnju u ciji sastav ulaze i Cerani.
Major Becir Mekanic bio je u dužem vremenskom periodu komandant ove brigade.


I u sastavu ove formacije borci iz Cerske se isticu svojom hrabrošcu.
Jedan od najpoznatijih je Amir Šiljkovic - Šiljak. U borbama je ranjavan sedam puta i nosilac je najvišeg ratnog priznanja znacke "Zlatni ljiljan"

Image

Amir Šiljkovic - Šiljak

Padom Srebrenice preživjeli koji se probijaju do slobodne teritorije donose vijesti o nekoliko stotina srebrenicana koji lutaju područjem Cerske i Kamenice.
Kao lokacija na kojoj se nalazi najveci broj preživjelih pominjala se planina Udrc.
Pocetkom avgusta Major Becir Mekanic s malom grupom odlucuje da pokuša da se probije do njih i izvede ih na slobodnu teritoriju.
Nažalost u svojoj plemenitoj misiji nije uspio.
Nedaleko Vlasenice naišli su na minsko polje i tom prilikom Bećir Mekanić i njegovi saborci su poginuli.
Nakon njihove pogibije nije bilo slicnih pokušaja.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#57

Post by T8 »

Image


Dr Hanifa Osmanović iz Zvornika.

Radila je sve do rata kao ljekar u zvorničkom Domu zdravlja. Nakon okupacije Zvornika uspjeva izbjeći u Tuzlu. Iako na početku 5-te decenije života ova žustra zvorničanka bez oklijevanja se priključuje patriotskim snagama.
Najveći dio rata provela je u Sapni, radeći kao ljekar u Ratnoj bolnici.
Zahvaljujući njoj spašeni su mnogi životi boraca i civila s ovog područja.
Pratila je zvorničke borce na mnogim ratištima.
Kada je čula da u Mostaru nedostaje ljekara dobrovoljno se javlja i prebacuje se hercegovačkim vrletima pješice do grada na Neretvi koji je u to vrijeme preživljavao svoje najteže dane.
U Mostaru je ostala oko godina dana. Nakon smirivanja situacije u Mostaru ponovno se vraća u Sapnu.
Danas živi u Sarajevu.
Hodajući bosanskim planinama počela je prikupljati šarolike kamenčiće i u vrijeme odmora od njih je kreirala slike.
Ove svoje radove predstavila je u više gradova Bosne.
Takodjer se bavi i pisanjem poezije.

"Sa posebnim zadovoljstvom isticemo izlozbu Osmanovic dr. Hanife od naslovom "Kad kamen Bosne iz krvi procvjeta". Umjetnicki radovi dr. hanife Osmanovic imaju posebnu vrijednost jer su radjeni posebnom tehnikom (kamenom). Eksponati izlozeni na ovoj izlozbi plijenili su svojom vrijednoscu i estetskim izgledom. Autorica je pokazala da i kamen ima svoju dusu i zivot. Izlozba je bila veoma posjecena na zadovoljstvo svih onih koji su je posjetili. "

Utisci s promocije poezije "Na svakom kamenu Bosne" autorice Osmanovic dr. Hanife., Breza 2001 god.
http://breza.com/kultura.php


Oprosti sine vidu materin

Žuborom šapce talasima miluje.
Kiša ce, sijeno nepokupljeno,
snoplje neuklonjeno.
Drina te svojim urocima omadjijala.
Prije od mene majke
tvoje ljubavne jade saznala.
Mutna te Drina odnijela.
Oprosti vidu materin što sam
u huji zbog tvog nestašluka
te rijeci ikada izgovorila.
Nadnese mi te mutna vec krvava.
Tražicu te od Višegrada
do ušca u Savu i tu stati.
U tudjini ne želje rasti ni stasati.
Kazuj Drino drinava rijeko krvava:
Gdje su mu kosti?
Da ih nadjem pa da svoje smirim.


Hanifa Osmanovic
Helem
Posts: 1386
Joined: 05/07/2006 06:12
Location: za kompjuterom

#58

Post by Helem »

FADILA PORCIC - Bosanski Petrovac

heroina koju sam poznavao, Zlatni Ljiljan.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#59

Post by T8 »

Image


MIRZA HUMO
Heroj grada Mostara

...A Mirza je zaista bio poseban. Nemirna duha, izuzetne upornosti. Pun života, pun energije. Sve ga je interesovalo. Učio, upijao, eksperimentisao, uvijek nešto novo smišljao. Volio prirodu, vožnju biciklom, planinske vrleti, padobranske skokove. Volio sve što mladi ljudi vole, u čemu mogu svoju snagu i sposobnost da oprobaju.

A ljudi voljeli njega. Divili mu se, uživali u njegovom društvu. Vjerovali mu, ponosni na prijateljstvo s njim bili. Došao rat. Došlo vrijeme ispita. Ispita hrabrosti, patriotizma i ljubavi. Za grad, za narod, za domovinu. Mirza među prvim svoj ispit položio. Među prvim u odbranu pošao. Na najteže zadatke išao. Neumorno, bez sna, bez straha, ubijeđen da niko i ništa ga omesti neće, ne može.

Dok su se umorni saborci odmarali, on je smišljao kako u novu akciju, sa novim poletom poći.

On je kažu i vezista i artiljerac i inžinjerac i inovator, on je svestran borac bio. ČOVJEK VOD. Neumoran, neuništiv. Do kobnog 11. jula 1993. godine.

Od bombe što je četnici ”pijani ustaša” nazvaše nastrada momak što nastradati nije smio.

...Orden ”Zlatnog ljiljana” su majka Zijada i otac Džemo, s ponosom, umjeto Mirze, primili.

S ponosom svoju tugu nose. S ponosom će i svojim unucima priče o izuzetnom momku pričati. Učiti ih da se njihov adže za svoj Mostar borio. Da je život za njegovu neuništivu ljepotu, za njegotu cjelovitost dao.

Neka je rahmet plemenitoj duši izuzetnog momka Mirze Hume i svih šehida što svoje živote u temelj našoj budućnosti ugradiše.

Hvala im!

Laku ti noć moj grade i moj narode. Mirno spavaj jer su tvoj opstanak tvoji sinovi obezbjedili.

Vaša Enisa
________________________
Pisma iz rata - "Enisino ćoše"
Kompletan tekst na adresi
http://www.most.ba/03940/112.htm
Na ovoj stranici nalazi se takodjer Enisin zapis o Zoranu Mandelbaumu, Židovu, Mostaracu i prije svega Čovjeku koji je tokom rata mnogima mostarcima pomagao...
Last edited by T8 on 03/08/2006 22:15, edited 1 time in total.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#60

Post by T8 »

Image


27.april.2005
Šta je zabilježeno tamo gdje Bosna stiže na mala vrata,
KAMICANI DOBILI ULICU 17. VITEŠKE KRAJIŠKE BRIGADE

KOZARAC - Kad je otprilike prije godinu dana Šerif Jaskic, poznatiji po nadimku Hifo, kazao ovom reporetru da ce se uskoro ulica u Kamicanima kod Kozarca zvati ul. 17. Viteške Krajiške brigade, znajuci ovog covjeka, ništa drugo nije preostalo no povjerovati mu. S malom dozom rezerve, ali vjerovati. Rijec je o bivšem pripadniku 17. Viteške Krajiške brigade koji živi i radi u Kamicanima zajedno sa još dvadesetsedam svojih suboraca.

A za neupucene jedan detalj, 17. VKbr. Odlikovana je najvišim vojnim priznanjem, Zlatnim ljiljanom. Veli Hifo, nakon što je odlikovano nekoliko pripadnika pojedinacno, u vojnoj komandi skontali da im se baš nece isplatiti Zlatnog ljiljana dodjeliti svakom pojedincu ponaosob, te im dodjeliše zajednicko priznanje. A oni pripadnici koji preživješe bitke u rovovima sada u svojim Kamicanima nastavljaju bitke bez oružja; bitku za goli život, bitku za naziv ulice, bitku za status Osnovne škole ....Kud god kreneš, završi se bitkom. Onom u kojoj se ne primjenjuje sila ali itekako živci.

Nažalaost nisu svi Zlatni ljiljani iz Kamicana preživjeli ratne godine. Njima; Atifu Fazlicu- Teci, Samiru Hrusticu, Samiru Kenjaru, Sakibu Džonlagicu, Seadu Softicu, Redži Alicu, Huseinu Colicu- Milom, Beni Javoru..., njihovi suborci ce u Kamicanima podici spomen-obilježje. Ali i onim civilnim žrtvama iz mahale, za šest vrmešnih bracnih parova koji su ubijeni, onim mladim i najmladim. Kaže Hifo, turbe s njihovim imenima naci ce se uskoro na zemlji koju je nekad njegova nane Hasnija uvakufila. Tu u blizini Hifine avlije, a želju za ovo izrazili su svi mještani iz džemata.

Hifo od petero djece školuje njih cetvero, Emina je student druge godine Šumarskog u Sarajevu, Jasmina je treci Gimnazije, a Hamza-Abdul-Tarik i sestra mu Mersiha treci su osnovne. Svi odlicni studenti i ucenici. Azra završila Gimnaziju i trenutno je nezaposlena.

A šta ti Hifo radiš ? Ništa, i to svaki dan. Malo sredujem bašce u komšiluku, odgovara uz smijeh.

A kako bolan dobi ove dvije razglednice iz Beca na kojima je ova nova adresa; 17. Viteške Krajiške brigade ? Fino brate. Rekao poštaru da mi ne zaboravi uruciti poštu koju ocekujem. I zbilja on me neki dan zove i kaže; evo Hifo, ko ceka taj i doceka.

Ma imamo mi u ulici i Dražu Mitrovica i on je bio borac, al' tamo na drugoj strani. Sad cemo fino svi tražiti da nam se pošta dostavlja na ovu našu novu adresu jer demokratije mora biti cak i tamo gdje Bosna ulazi na mala vrata, pojašnjava Hifo. Recite vi meni ko meni može zabraniti da se ja osjecam sto posto Bosancem i Hercegovcem u svojoj ulici u Kamicanima, da tu ulicu zovem onako kako smatramo ja i moje komšije da treba da se zove.

Vidite, kad su imali namjeru da postave spomenik palim borcima otadžbinskog rata u školskom dvorištu u Kamicanima ja im fino odem i kažem, samo vi stavite taj spomenik a ja ne da cu polupati spomenik nego i oni koji dodu raditi nece dobro proci. I šta ce, oni odustali od namjere. Pa ni mi spomenik necemo u školsko dvorište, nek tamo djeca uce i igraju se bez spomenika, a spomen obilježja dalje od djece.


Cekaju Tita?

Od preživjelih zlatnih ljiljana u Kamicane se nije jedino vratio njihov Tito-Enver Softic i brat mu Ahmet. A voljeli bi da su i oni s nama, veli Hifo. Tu su pored Hife još Izet Alic, Redžep Alic, Edhem Jaskic, Hamed Alic, Hamid Huskic, Ekrem Foric, major Redžo Haskic, Sabahudin Garibovic, Redžo Šabanovic, inace bivši borac iz Banja Luke koji je došao u Kamicane i snama ostao, kaže Hifo. Znaš šta, bojim se da ce me oni koje zaboravim spomenuti ubiti. Zato stavi prezimena vratili se svi odreda; Kenjari, Menkovici, Hegici i Bešlagici. Pa kako prodem.


Besima Kahrimanovic-Beska
http://hem.passagen.se/hambarine/Beskin ... 05Hifo.htm
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#61

Post by T8 »

Suada Dilberovic i Olga Sučić

Image

Edina Dilberovic polaze cvijece na spomen obiljezje

Peti je april 1992. Jutro. Grad Sarajevo. Fahira Hadžiosmanović, Sarajka kod koje žive dvije sestre Dubrovčanke iz familije Dilberović, jednu od njih - Suadu, studenticu pete godine Medicinskog fakulteta, pokušava odgovoriti od odlaska na "mirne demonstracije". Suada samo odmahne rukom, nasmiješi se i kaže: "Idem braniti svoje Sarajevo ", i izlazi iz kuće.

"Sjećam se Suade, koja je tu stajala to jutro, sa njenom plavom kosom i blistavim plavim očima, smijući se..."

Olga Sučić, 34-godišnja službenica Skupštine, zaposlena u daktilobirou, neće da demonstracije gleda tek kroz prozor. Iako je radni dan, izlazi iz kancelarije. Na stolu ostavlja tašnu i kaže kolegama da će se brzo vratiti. Utapa se u masu koja viče: "Ovo je Sarajevo, mi smo za mir!"

Jedan reporter prilazi Olgi Sučić i pita je: "Zašto ste tu?" "Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad", odgovara Olga u kameru i kreće dalje sa demonstrantima.

Nekoliko minuta nakon toga, čuju se pucnji. Dolaze iz pravca Jevrejskog groblja. I završavaju u masi demonstranata na mostu. Vrisak, panika, bježanje… Na pločniku leže dva tijela. Oba ženska. Suada Dilberović u samrtničkom hropcu pita: "Zar je ovo Sarajevo?", i izdiše.
Olga Sučić ne pita ništa. Na putu do bolnice i ona umire.

Njihova smrt obilježila je početak opsade Sarajeva.

Danas most Vrbanja nosi ime i uspomenu na te dvije mlade žene, a na spomen-ploči je zlatnim slovima, osim njihovih imena, uklesan stih: "Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši.

Travnički Noćni Šetač (travnik.blogger.ba) je zapisao na svom blogu:


'Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši'...

Prije punih trinaest godina…
Petog aprila hiljadudevetstotinadevedesetidruge…
Simbol spajanja ljudi…
Jedan most…
Vrbanja most…
I jedna Suada…
Studentica Suada…
I jedna Olga...
Majka Olga...
Pokazaše da i u smrti…
Vrijedi živjeti…

Bila je Suada malo mlađa od mene…
Par godina…
Možda smo tih kasnih osamdesetih…
U istom momentu bili na večeri u studentskoj menzi…
Možda i nismo…
Nikada je nisam upoznao…
Ali znam je…
Znam je …
Jer je Suada svojom borbom …
Svima nama pokazala čojstvo…
I junaštvo…
I ljubav…
Znam je po riječima ljudi …
Izgovorenih u tom zbunjujućem petoaprilskom dnevniku…
Ljudi koji u nevjerici gledaše Suadu na Vrbanja mostu…
Kako pada…

Umrla je tog dana Suada…
U dvadesetiprvoj godini…
Sa našom budućnosti u svojim snovima…

Umrla je tog dana Suada…
I u svim Suadinim neizgovorenim riječima …
Tog istog Petog aprila hiljadudevetstotinadevedesetidruge…
Bili su naši današnji dani koje živimo…
Bile su sve naše ljubavi zaljubljene u ovih trinaest godina…
Bili smo mi …
Ovakvi kakvi jesmo…

Umrla je Suada tog petog aprila hiljadudevetstodevedesetidruge…
Pored nje je umrla i Olga...
Majka dvoje djece...
Umro je i Vrbanja most…
I svojom smrću počeli su živjeti u našim srcima…

Danas su neki novi dani…
Neka nova djeca studiraju u Sarajevu…
A ja…
Stari Šetač…
I bivši student...
U dubini svoje duše znam…
Da Suadina ljubav blagoslov im daje…

Danas sam svojoj djeci pričao o Suadi…
Gdje god da si Hrabra Djevojko…
Uvijek ćemo te poštovati…


Vječni Pokoj za dušu Olge Sučić...
Majke dvoje djece...
...
Neka dragi Allah dž.š. podari vječni rahmet i lijepi dženet plemenitoj duši Suade Dilberović.
Djevojci koja je u jednom danu proživjela stotine naših života…
I zauvijek ostala u našim srcima…



Linkovi:
http://travnik.blogger.ba/arhiva/2005/04/05
http://www.bhdani.com/arhiva/251/t25122.shtml
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#62

Post by T8 »

Sjecanje na Benjamina Filipovića


Image

Čovjek koji je smogao snage da snimi masakr

Od prvog teskog masakra nad civilima, onog u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina u kojem je ubijeno vise od 20 i tesko ranjeno i osakaceno jos desetine Sarajlija, Djogo i njegovi saradnici automatski bi tvrdili da to "Muslimani ubijaju vlastite sunarodnjake kako bi izazvali medjunarodnu intervenciju".
Kao "dokaz" da se radi o reziranom zlocinu naveli su cinjenicu da se u trenutku eksplozije na licu mjesta odmah stvorila - navodno unaprijed pripremljena - ekipa TV BiH. Covjek koji je u toj prilici uzeo mikrofon i za bosansku TV komentarisao scenu masovnog zlocina, reditelj Benjamin Filipovic, svjedocio je u dokumentarnom djelu "Opsada" Suade Kapic o tome kako je sam to dozivio: trebalo je da se nadje s majkom u Miskinovoj, nekako bas u vrijeme i nedaleko od mjesta eksplozije, i cekajuci je vidio je TV ekipu koja je isla prema zgradi "Svjetlosti" na neko unaprijed zakazano snimanje.
Onda je dosla ta strasna eksplozija i on je, pridruzujuci se toj ekipi, slijedeci s mikrofonom u ruci kameru izmedju raskomadanih tijela, ljudi koji okrvavljeni i tesko ranjeni dozivaju u pomoc, u svakom od njih sa najdubljom ljudskom strepnjom trazio i oci svoje majke koja je samo cudnom srecom zakasnila na sastanak sa njim.
(Lazi koje nisu marile za svedoke, Kemal Kurspahic)

Benjamin je često ponavljao tu svoju životnu priču koja ga je neraskidivo povezala sa stradanjem Sarajlija:
‘(Masakr u Ferhadiji)...To je jedno opšte tragično mjesto svih nas, pa i moje. Ja sam se, naime, svakog dana u devet sati nalazio na ćošku bivše Šaloma Albaharija i bivše Vase Miskina, kod bivšeg Bosnafolklora, u bivšoj RBiH, pošto je moja majka tamo radila. Tako i taj dan, 27. maja, našao sam se tamo i vidio svoju ekipu, mislim TV BiH, kako prolazi. Tad je pala granata, oko 9:15. Jauci, i ono sve kako je to već bilo, ko zna - zna, ko ne zna, ni ne vrijedi pričati. I ja pođem tamo, ne bih li vidio gdje mi je mater. U tom će i druga granata, još veći haos, još stravičnije, još krvavije itd. I vidim Dževada Čolakovića, čovjeka koji je snimio Hodoljublje sa rahmetli Zukom Džumhurom i sa rahmetli Mirzom Idrizovićem, čovjeka koji je snimio svašta, koji je protjerao kroz kameru preko 100.000 kilometara trake, sjajan čovjek, koji ne može više ni da snima. Ja uzmem kameru i počnem snimati, tražeći, zapravo, svoju mater sve vrijeme, iskreno govoreći. Ne smijem ni reći, nasreću, ne nađem je, to kasnije ode u evrovizijsku razmjenu i, zapravo, ja tako postajem redatelj koji je, potpuno igrom slučaja, reportažnim, dokumentarnim zapisom ostvario takvu vrstu užasne gledanosti.’. (BHDANI)

***

Ako je to bila igra slučaja, njegov rani odlazak na Bolji svijet (insallah) nije bio slučajan, jer kad neko umre tako mlad od drugog srčanog udara, onda se to može samo vezati za ono što je kao i mnogi drugi građanai Sarajeva, Benjamin vidio na ulicama svoga grada. (BLOB)

***

Benjamin Filipović rođen je u Sarajevu 1962. godine.
Diplomirao je na praškoj akademiji FAMU, te već sa svojim diplomskim filmom PLUS, MINUS - JEDAN, osvaja nekoliko značajnih nagrada. Prvi igrani film, PRAZNIK U SARAJEVU, režirao je 1990. U isto vrijeme dok njegov debitantski film doživljava uspjehe, za TV Sarajevo režira TOP LISTU NAREALISTA, te seriju OTOK KOMUNIZMA. U periodu od 1992. do 1995., radi na filmu MIZALDO - KRAJ TEATRA, postavlja niz teatarskih predstava i gostuje kao profesor na Njemačkim filmskim školama.
Godine 1996., na matičnoj Akademiji FAMU, promovisan je u Magistra umjetnosti. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu počinje raditi 1998. godine, a ubrzo biva angažovan i na Akademiji scenskih umjetnosti u Tuzli. Od 2002. do 2006. obnašao je funkciju predsjednika Udruženja filmskih radnika BiH i bio stalni član Evropske filmske akademije.
Od 2001. do 2005. bio je predsjednik Upravnog odbora Sarajevskog ratnog teatra SARTR. Godine 2005. završava rad na svom drugom igranom filmu - DOBRO UŠTIMANI MRTVACI, kojim je otvoren prošlogodišnji Sarajevo Film Festival. Nedavno je imenovan za gostujućeg profesora na nekoliko univerziteta u Sjedinjenim Državama.
Benjamin Filipović je napustio ovaj svijet, 20. jula 2006. godine.
Ostaće upamćen kao značajan režiser, sjajan pedagog i neizmjerno drag čovjek i prijatelj.
Helem
Posts: 1386
Joined: 05/07/2006 06:12
Location: za kompjuterom

#63

Post by Helem »

T8,
idi na stranicu Vecici, Kotor Varos, pogledaj,procitaj i...upisi ih u narodne heroje.

To su heroji Bosne i Hercegovine.
EI Presidente
Posts: 765
Joined: 17/11/2004 21:24

#64

Post by EI Presidente »

karanana wrote:
eeeeeee wrote:
karanana wrote: Mozes li mi nesto vise reci o ovom momku? Nisam njega znao ali sam sa njegovom sestrom isao u razred u osnovnoj skoli.
Ako se radi o ovom Karlu sto sam ga ja znao, evo nesto podataka momak je zivio na ch willi 2, ali se redovno druzio i izlazio sa rajom sa ch ville 1, kao i svaki patriota uzeo je pusku odmah na pocetku rata bez obzira koje je vjere bio da brani svoj grad... Sto se same pogibije tice cuo sam da je poginuo na Otesu unistio je jedan tenk, ali je drugi za njega bio koban, mjesecima mu tijelo nisu mogli izvuci sa Otesa. Kasnije je razmjenjeno i sahranjen je na jednom od sarajevskih grobalja...

Ja Karlu nisam znao prezime, a mislim da se radi o ovom momku jer sam ga znao onako jaranski i prije rata i znam da je poginuo na Otesu, eto ako grijesim nek me neko ispravi koga je jos bolje poznavao vjerovatno EI Presidente
Mislim da to jeste taj momak, jer s njegovom sestrom sam isao u razred u osnovnu skolu na ch villi 2, tadasnju petar dokic, a on je zavrsio par generacija ispred nas.
Izvinjavam se sto nisam ranije odgovorio, no ja ne posjecujem forum cesto...

Helem, eeeee je u pravu, Karlito je odrastao na Cengic Vili 2. kod nekadasnje Petar Dokic skole, ali se druzio sa svima, pa tako i s nama s Cengic Vile 1. Bio je veoma aktivan u Hordama Zla, strastveni navijac, bio je zajeban do jaja, al' fer. Bio je idealan najbolji jaran kojeg se moze imati. Odrastanje s Karlom je dio zivota koji ce mi zauvijek ostati u sjecanju. I ja nisam jedini koji se ovako osjeca. I starija i mladja raja iz Dzemala Bijedica ulice se rado sjeca Karla i cesto ga spominjemo. Bez obzira sto je od njegove pogibije proslo mnogo godina, jos uvijek nam jednako fali. Zivot bi danas bio mnogo ispunjeniji u slucaju da je Karlo prezivio rat. I ne samo on, vec i mnogi drugi koji su poginuli.

Sto se tice pogibije, eeeee je opet u pravu, Karlo je bio u Vukovima, i poginuo je unistavajuci Karadziceve tenkove. Nakon jednog unistenog, krenuo je na drugi. Nakon sto je onesposobio drugi tenk, prezivjeli mitraljezac s kupole tenka ga je pokosio rafalom. Tijelo mu je bilo pokopano zajedno s tijelima ostalih vojnika u masovnoj grobnici, sve do razmjene koja se desila mozda dva mjeseca kasnije. Mnogi su vjerovali da je Karlo bio ranjen te zarobljen tokom ova dva mjeseca, no na zalost, to nije bilo tacno. Karlo je sahranjen na groblju Lav, cini mi se u Februaru 93e godine.

Karlo je imao srce i petlju da se suprotstavi bilo kome. Pa cak i tenku. I to ne jednom.


Karlova sestra se zove Tea, i zivi u Sarajevu.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#65

Post by T8 »

FADILA (MUJO) Odžaković (1958-1992)

Sarajevska heroina, poginula je 20 septembra 1992 god.



Zuta Fadila

Mnogo suza danas
iz oka ce pasti
na tvom ce mezaru
ruza procvjetati

Velesicki bataljon kao
zuti madaljon sija
sjajom zlatnim po stazama
ratnim
BOSNO nasa mati

K'o rodjenu sestru
voljeli smo tebe
u borbu si isla
nezaleci sebe

Ratnike si svoje
ohrabriti znala
za SLOBODNU BOSNU
zivot svoj si dala

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama ti
Zuta Fadila

Herojina prava jedina
Si bila zivjet ces u nama
Vjecno hej Fadila
mr__bosnjak
Posts: 2890
Joined: 01/06/2005 12:52
Location: Svedska

#66

Post by mr__bosnjak »

Divna tema:

:thumbup:
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#67

Post by Dolina avalona »

GENERAL ATIF DUDAKOVIC
Image

Bio si uz nas tokom agresije kada je bilo naj teze, mi smo uz tebe SADA!!
User avatar
Cile83
Posts: 62
Joined: 03/01/2006 14:48

#68

Post by Cile83 »

http://digitaljournalist.org/issue0302/rr06.html

Amir Coric
Rodjen 09-10-1950 u Sarajevu je jedan od moji heroja.Covjek koji je od prvog napada na Trg Pere Kosorica tako zvani Trg Heroja bio tu za svoju raju i mahalu....neki se tog dana jos sjecaju kad su bijeli orlovi posli prvi put da zauzmu Trg neki se sjecaju brace Basic,brace Abdulovski itd itd....
21-11-1994 agresorski metak je jos jedan zivot ugasio,al nije sjecanje na mog heroja

Damir Coric rodjen 27-10-1972g u Sarajevu,isto jedan od prvih branilaca Trga.Momak koji se od 1992 pa do dan danas jos bori sa posljedicama rata i njegovog teskog ranjavanja.To je moj heroj.Mnogo je heroja koji se nespominju i nisu dobili zlatnu ljiljan al opet su i oni ti koji su se borili sa svoj grad,svoje selo,svoju mahalu i svoju zemlju.

Svaka cast onima koji su dobili zlatni ljiljan al u mojim ocima je svak heroj onaj koji je prezivio rat,onaj sto je zivot dao za svoju zemlju,ljudi koji i dan danas zive sa posljedicama tog jebenog rata svi su oni heroji jer nisu dopustili da Bosna i Hercegovina bude velika srbija.
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#69

Post by Dolina avalona »

SENAD HADZIFEJZOVIC, novinar
Image
Covjek i Novinar koji je prvi sa malih ekrana uputio poruku i istinu, da je rat poceo.
"Dobro veče. Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već rat." Covjek koji je na svoj nacin branio nasu zemlju, i covjek koji je i u naj tezim trenucima bio na vrhuncu i zadatku svoje profesije.

Uvjek kada bi zavrsavao svoj dnevnik kazao bi; "Pozdrav borcima, dovidjenja gledaocima"!!



(Senad Hadžifejzović, Dnevnik, 27. januar 1994)
--------------------------------------------------------------------------------
Danas u Sarajevu, na ovom mjestu, od dvije zločinačke granate ubijeno je šest dječaka i djevojčica, dvoje je teško ranjeno. Šest malih Sarajlija je ubijeno u ime ludačke ideje velike Srbije, njihova jedina krivica je bila što su vjerovali u varljivo zatišje. Ni jedno od nastradalih dječaka i djevojčica nije bilo rođeno za vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu prije tačno 10 godina. Mali olimpijci su njihova okupirana klizališta i sankaške staze na okolnim planinama zamijenili ledom na parkiralištu. Na ovim saonicama su poginule dvije sestre, sanke su posudile od prijatelja. Većina Bosanaca ne može vidjeti signal TV BiH, ova emisija se reemituje na radiju i zato ćemo reći da je sada u kadru prolivena krv i prosuti mozak sarajevskih dječaka i djevojčica. Naš radijski signal se čuje i u Srbiji. Večeras Srbija treba da čuje da su njeni heroji iz topova danas u Sarajevu ubili šestero malih Sarajlija, Srbija treba da čuje da su njeni sinovi do sada u Sarajevu ubili preko 1.600 sarajevske djece, a u BiH oko 20 hiljada. Srbija treba da čuje da to nisu samo djeca muslimana, ovdje srpski vojnici ubijaju i srpsku i hrvatsku i djecu iz mješovitih brakova. Danas i sutra su dani odmora i u Srbiji i Evropi, beogradska TV neće emitovati snimke malih ubijenih Sarajlija, evropske TV stanice će cenzurisati ove užasne snimke da ne bi pokvarili vikend svom gledateljstvu. Evropska i svjetska diplomatska đubrad se danas sa svojom djecom skijaju po evropskim planinama, djeca u Srbiji i Evropi danas ne znaju da su njihovi očevi zločinci. Mi smo danas siromašniji za šest malih ljiljana. Mi smo danas šest puta tužniji negoli jučer. Mi od danas moramo biti šest puta jači.

Ako ne najbolji, onda je sigurno medju najboljim novinarima koje smo ikada imali. Ali je ipak jos bolji kao covjek, a sto je ipak najvaznije...!!
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#70

Post by T8 »

Večići (Kotor Varoš) - Herojskog selo

Image

U proljece 1992 god zapocinje etnicko ciscenje na podrucju Bosanske krajine. Ubistva, logori, protjerivanja su scenarij koji se ponavlja u svim mjestima koja zauzimaju Karadziceve horde.
Jedino se mještani Vecica (Kotor Varoš) odlucuju oruzano suprotstaviti agresiji.
Iako u totalnom okruženju organizuju otpor suprotstavljajući se višestruko nadmočnijem neprijatelju. Pripadnici Ratnog zrakoplovstva bivše JNA su, u više navrata, ratnim zrakoplovima nadlijetali i bombardirali područje sela bombama velike razorne moći (“krmače”) te raketama punjenim bojnim otrovima.
Nakon 6 mjeseci teskih borbi, optereceni velikim brojem ranjenika i civila, sa minimalnim kolicinama hrane i municije, oko 500 boraca iz Vecica uz koje je bio i jedan dio civila krece u proboj.
Pred njima je bio put dug preko 80 kilometara.

Image

Ramo Zeher - komandant odbrane Vecica

Ubrzo nailaze na prvu zasjedu. U haosu koji nastaje kolona se dijeli u dvije grupe. Veci dio boraca uspjeva se probiti kroz srpske linije i minska polja do slobodne teritorija.
O sudbini druge grupe od oko 200 ljudi koja u tome nije uspjela svjedocio je na sudjenju Momcilu Krajisniku u to doba 14-godišnji Elvedin Pasic
Prema do sada dostupnim podacima vecina njih brutalno je pogubljena u srpskom selu Grabovica.

Link: Heroji Vecica
http://www.vecici-online.de/43152.html? ... ion*id*val*

______________________________________
Sudjenje bivsem politicaru bosanskih Srba nastavljeno je ovog tjedna potresnim svjedocenjem mladica koji pukim slucajem i sam nije postao zrtva jednog od najvecih zlocina koji se spominju u optuznici.
Rijec je o Elvedinu Pasicu, koji je pred sudom opisao kako je srpska artiljerija sravnila sa zemljom sjevernobosansko selo u kojem je zivio, te kako su ga nakon toga – dok je zajedno s grupom od oko 200 muslimanskih i hrvatskih boraca pokusavao pobjeci iz napadnutog podrucja – zarobili srpski vojnici.
Svi koji su se zatekli u spomenutoj grupi – ukljucujuci i svjedokovog oca – kasnije su bili pogubljeni.
Taj je masakr jedan u nizu zlocina navedenih u optuznici podignutoj protiv Krajisnika, kojeg se tereti za podrsku “zajednickom zlocinackom poduhvatu” protjerivanja bosanskih Muslimana i Hrvata s podrucja sjeverne Bosne.
Zbog svoje upadljive frizure, modernih naocara i uredno potkresane brade, dvadesetsestogodisnji Elvedin – koji danas zivi u Sjedinjenim Drzavama – izgleda krajnje netipicno za svjedoka na Medjunarodnom sudu za ratne zlocine. No, radi se o osobi koja je vec svjedocila na sudjenju jednom od lidera bosanskih Srba, Radoslavu Brdjaninu, koji je nedavno osudjen na 32 godine zatvora za zlocine pocinjene prilikom etnickog ciscenja.

Kada je u proljece 1992. u Bosni izbio rat, Elvedin je imao 14 godina i zivio je, zajedno sa svojom obitelji, u bogatom muslimanskom selu Hrvacani (opscina Kotor Varos). Imao je utisak da se sukobi odvijaju veoma daleko od njega, te da ni na koji nacin nece poremetiti ni njegov, niti zivot njegove obitelji. A onda je tokom jednog skolskog odmora u svibnju/maju 1992., zajedno sa svojim drugovima, vidio kolonu vojnih vozila prepunu vojnika kako prolazi kroz selo. Osjetio je da nesto nije u redu.
“Pitali smo ucitelje sto se desava, a oni su nam rekli da je to samo vojna vjezba. Ali, vojne vjezbe koje sam do tada imao prilike vidjeti bile su zabavne i licile su na igru. Ovoga puta je sve bilo potpuno drugacije”, rekao je Elvedin pred sudom.
Dana 12. lipnja/juna, dva tenka i 30 do 50 srpskih vojnika zauzeli su polozaj na brdu iznad Hrvacana. Te noci, bez ikakvog upozorenja, uslijedilo je granatiranje. Do zore je citavo selo bilo sruseno.
Elvedin i njegova obitelj su prezivjeli, ali su bili svjesni da moraju napustiti selo prije no sto u njega stigne i srpska pjesadija.
Stoga su pobjegli, da bi se potom Elvedinov otac i brat prikljucili snagama bosanskih Muslimana koje su se oruzano suprotstavile Srbima, dok je Elvedin zajedno s majkom nekoliko mjeseci proveo lutajuci od sela do sela u potrazi za sklonistem i hranom.
Pocetkom novembra 1992. cinilo se da ce i posljednje lokalno uporiste muslimansko-hrvatskog otpora, selo Vecici, ubrzo pasti u ruke Srba. Tako je Elvedinova obitelj odlucila pokusati pobjeci u srednju Bosnu, na teritorij koji je bio pod kontrolom bosanske vojske.
Elvedinova majka je ostala u civilnom konvoju. Posto je strahovao da ce srpski vojnici Elvedina, koji je vec bio gotovo i vojno sposoban, oteti iz izbjeglicke kolone, otac je odlucio povesti decaka sa sobom. Prikljucili su se djecakovom ujaku, da bi se potom, s jos oko 500 boraca, pokusali probiti kroz sumu.
Medjutim, ubrzo su upali u srpsku zasjedu. U pometnji koja je uslijedila, grupa se podijelila.
Elvedin je ostao zajedno s ocem i oko 200 boraca; pridruzio im se i manji broj civila, medju kojima su se zatekla jos petorica djecaka. Iako pod vatrom, uspjeli su se spustiti niz brdo do rijeke – da bi nakon toga nabasali na minsko polje.
“Vodja nase grupe nagazio je na minu, koja mu je raznijela obje noge”, rekao je Elvedin na sudu, a glas mu je drhtao.
Prisjetio se i da je te noci padala kisa, te da je preveliki mantil koji je nosio bio natopljen vodom. Jedva je hodao, ali ga je otac sve vrijeme pozurivao. Najzad, Elvedinova grupa je naletjela i na drugu zasjedu. Ovoga puta nisu mogli uciniti nista drugo osim - predati se.
“Prisilili su nas da lezimo u blatu, licem prema zemlji, puna dva sata. Srpski vojnici su nasumce odabirali ljude koje su tukli. Otac je lezao pokraj mene, i njega su takodjer udarali”, rekao je Elvedin.
Potom su stigli kamioni, nakon cega je zenama i djeci iz grupe bilo receno da ustanu i izdvoje se.
“Nisam zeleo izaci, ali je ujak insistirao”, rekao je Elvedin. “´Samo ces tako prezivjeti´, kazao mi je. ´I ne okreci se, jer ce te ubiti´.”
Prestraseni djecak je poslusao ujakov savjet. A oca i ujaka vise nikada nije vidio.
Zene i djecaci bili su odvedeni u skolu u spskom selu Grabovci, gdje je trebalo da provedu noc prije no sto se prikljuce muslimanskim i hrvatskim izbjeglicama koji su narednog dana kretale ka srednjoj Bosni. Elvedin je smjesten u ucionicu na katu, ali je bio toliko uplasen da se nije usudio provjeriti jesu li otac i ujak negdje u blizini.
Nikada nije uspio ustanoviti sto im se zaista dogodilo. Ipak, u jednom od borbenih izvjestaja vojske bosanskih Srba, s kojim je sud upoznala optuzba, stoji da je grupa od 200 muslimanskih boraca tih dana bila zarobljena u Grabovcima, te da je potom “brutalno pogubljena”. U pitanju je navodno bila osveta za smrt jednog i ranjavanje cetvorice srpskih vojnika.
Sljedeceg je jutra Elvedinu bilo dozvoljeno da se, zajedno s ostalima, ukrca u autobus, koji je trebalo da ih odveze na teritorij pod bosanskom kontrolom. No, prije toga je trebalo proci i kroz spalir koji su nacinili srpski civili – “polako, kako bi nas mogli tuci drvenim palicama i gadjati kamenicama”, rekao je Elvedin na sudu, briznuvsi u plac.
“Ja sam bio posljednji. Udarali su me svom snagom po ledjima i kada sam najzad stigao do autobusa, jedna Srpkinja je zgrabila noz i rekla da ce me ubiti. Skamenio sam se. Ali, jedan vojnik ju je odgurnuo i ugurao me u autobus.”
Nakon sto je to izgovorio, Elvedin je nekontrolirano zajecao; suci, tuzioci i branioci zurili su u njega, i sami ocito potreseni.
Konacno, sudac Alfons Ori (Alphons Orie) zahvalio se svjedoku i pozeleo mu sretan povratak kuci.
“Takodjer vam zelim i da uvijek imate dovoljno snage, jer ce vam ona, s obzirom na sve sto ste dozivjeli, i ubuduce biti potrebna”, rekao je on.


http://www.iwpr.net/?apc_state=henitri2 ... f&o=163784
Last edited by T8 on 22/08/2006 08:46, edited 2 times in total.
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#71

Post by Dolina avalona »

General SEFER HALILOVIC
Image

General, Legenda, Heroj, Bosanac, COVIJEK !!
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#72

Post by T8 »

Image

Glas za gruba vremena

Željko Ružičić

Javljale su mu se domaćice, penzioneri, djeca, radnice treće smjene kojima je, na neviđeno, znao reći da su lijepe, dajući im tako podstreka da se uistinu i uljepšaju, njima koje su odavno zaboravile sve valjane razloge uljepšavanja. U tome je jednostavna tajna mudrosti Željka Ružičića. Lijep si kad se uljepšaš. Ako sam ti rekao da si lijepa, obavezujem te da se uljepšaš

--------------------------------------------------------------------------------

Ovaj tekst nastaje uz bojazan da mu vremenska distanca što ga dijeli od povoda ne da prioritetno nekrološki značaj. To bi umanjilo značenje fenomena o kojem je riječ i gestu postavilo u ravan puke konvencionalnosti. Uostalom, krivica je ispisivača novinske hartije pa i potpisnice ovih redaka što su olako prelazili preko fenomena koji je bio uočljiv na nivou snažne usmene potvrde, a da mu zapis nije poklonio makar konvencionalni osvrt. E da bi smrt, taj kruti konvencionalista, konačno isporučila nalog.

Poginuo je Željko Ružičić, najdraži sarajevski radio i, uopšte, medijski lik. Ova je smrt u gradu u kome je pogibija postala "nešto sasvim ljudsko" proizvela rijetko žestok kolektivni osjećaj, kako to samo može događaj koji ima svojstvo medija, a "medij jeste poruka", ma šta pod tim podrazumijevali.

Vijest je prostrujala rijetkim sarajevskim novinarskim telefonima kao obavijest iz mrtvačnice da treba "identificirati leš". Činjenica koja je već na nivou riječi ("identificirati leš") nespojiva sa svijetom kojem pripada medijski lik Željka Ružičića. Činjenica nemoguća, neprimjerena i nespojiva! Kao kad se autor odluči da ubije dragi lik iz popularnog serijala, olako zaboravljajući da je konačni vlasnik njegovog života publika. Kao što je "opšta činjenica" da ljudi umiru, neviđeno opšta da ljudi u Sarajevu ginu, nemoguće je, nelogično je i medijski neprimjereno da umre "najdraži lik".

Kojeg sam, inače, primijetila prije godinu dana, povirujući tad sedmogodišnjeg S-a, ljubomorno zatvorenog u sobi s radijom, svake subote ujutro. Jer je ponosno pronašao svoj odgovor na roditeljsko buljenje u novine, veseli glas koji mu kaže "drage moje, dobri moji"! Subotnja doza slatkorječive ljubaznosti u svijetu u kome su jednako usamljeni i sedmogodišnji dječaci i njihovi roditelji! Samo je pitanje zrelosti, lukavstva i discipline kako i koliko to pokazuju.

Željko Ružičić se obraćao onima koji tu činjenicu nevino, naivno, prostodušno priznaju. Stoga njegova popularnost i nije imala valjanu estetsko-medijsku valorizaciju jer nju uglavnom dijele oni što od prostodušnosti zaziru, znalački upućeni u medije, ali jednako neznalice pred prostom činjenicom da je ovo grubo vrijeme i da su ovo grubi prostori i da je ovdje čovjeku potrebna, prosto, lijepa riječ.

Pred tom činjenicom se topi univerzalna medijska logika. Medijski znalac je mogao podsmješljivo odmahnuti rukom, ali je neporecivo fascinirao kontakt koji je Željko Ružičić uspostavljao sa slušaocima. Javljale su mu se domaćice, penzioneri, djeca, radnice treće smjene kojima je, na neviđeno, znao reći da su lijepe, dajući im tako podstreka da se uistinu i uljepšaju, njima koje su poodavno zaboravile sve valjane razloge uljepšavanja. U tome je jednostavna tajna mudrosti Željka Ružičića. Lijep si kad se uljepšaš. Ako sam ti rekao da si lijepa, obavezujem te da se uljepšaš!

Nastup Željka Ružičića imao je jednostavnu i u medijskom smislu nezgrapnu dramaturgiju pučke propovijedi, naivnog i vedrog vaza. Ovaj u suštini staromodni nastup bio je namijenjen ovdašnjem čovjeku kojeg zlo zbunjuje ("šta nam rade") i koji strašno pati kad se rasture njegovi mali, svakodnevni rituali ("eh, da nam je sad kafu"). Željko Ružičić je u tom smislu bio sedativ, ma koliko se ljubomorno mrštili diplomirani psihoterapeuti koji napaćenim izbjeglicama još uvijek poturaju formulare sa stupidnim pitanjima, ne znajući da njima treba pozdrav, mrva mira i da me bar malo uvažavaš.

Željko Ružičić je bio, što bi bez negativnih konotacija rekla definicija jednog američkog teoretičara medija, "umjetnik sreće". A ona je na ovim prostorima uvijek bila skromno zahtjevna. Pomenuta mrva mira, jutarnja kafa i da svira radio.

Terapija Željka Ružičića je u ratu stekla atribut ratna, što nije uspjelo svim onim neinteligentnima i nesenzibilcima koji se, kaobajagi, ovom djelatnošću zvanično bave. I dok su zvaničnici opaljivali one glupave informacije da je "neprijatelj u rasulu" i da u njegovim redovima "vlada panika i raskol", na što se i najneviniji podrumski publikum znao grohotom nasmijati, Željko Ružičić je uspijevao da nametne osjećaj da prefrigani i lukavi Radovan Karadžić jeste tek Jadovan. I da ga tako naivno minimalizira! Baš kao što je Paja Patak za vrijeme Drugog svjetskog rata sa filmskog platna poručivao "Hajl, hajl, pravo Hitleru u lice."

Stvar je, naravno, grubosti srca i nepopustljivosti zdravog razuma koliko ćete se ovakvoj terapiji prepustiti i koliko ćete u krajnje konzekvence njene moći povjerovati. Uostalom, ona ih i ne obećava. Ona podstiče! U svakom slučaju, efikasnija od onih zvaničnih, grohotom se smijem, saopštenja. I tu su se, konačno, znalci medija morali složiti sa ljudima koji imaju sitne i nježne zahtjeve srca. U ovo grubo vrijeme!

Čak je i u nekrološke svrhe nepreporučljivo i otužno reći da si otplakao nečiju smrt. Ali, kao što rekoh, pogibija Željka Ružičića jeste medij, jeste poruka. Razum mi je još u aprilu kazao da svako u ovom gradu jeste kandidat pogibije. Danas sam to spoznala srcem. Strašno i konačno! U gradu u kome je granata ubila lik ("najdraži lik"!) nestaje tanka nada da se stopostotno može bar preživjeti. Red golih fakata više ne može uljepšati ni najsrčaniji "umjetnik sreće". Koji je, uostalom, mrtav i čiji je serijal, čiji je lik, po logici medija, s njegovom smrću nestao.

Hoće li se neko u ovom gradu, koji olako prelazi preko svojih vrijednosti, sjetiti da utemelji nagradu za "najdražeg radio-voditelja" koja bi, naravno, nosila ime Željka Ružičića? Znalci medija nisu skloni atributu "najdraži" (sklon mu je onaj, sad osmogodišnji dječak, radnice treće smjene i penzioneri) kao što, inače, nisu skloni razlozima srca.

Koje, konačno, treba uvažavati (makar na nivou "umjetnosti sreće") jer su se u ovom gradu pokazali kao temeljno važeći.

Alma Lazarevska
BHDANI
http://www.bhdani.com/arhiva/251/t25108.shtml
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#73

Post by T8 »

Image

"Ime naše zemlje je bilo nepoznato većini ljudi u svijetu sve do prije četiri godine. Čak i danas slika koju oni imaju o Bosni je uglavnom površna i umnogome pogrešna. Većina njih zna samo daje Bosna negdje na Balkanu i da se tamo vodi rat. Oni ne mogu ili ne žele da saznaju više.
Kod nas Bosanaca, riječ Bosna znači ponos i prkos. Mi pokušavamo da pokažemo i dokažemo svijetu da smo dio njega. Želimo da kažemo da se borimo za pravednu stvar i da je sve što želimo slobodna zemlja. Mi ne ratujemo zato što smo, kako nas neki zovu, "varvari", već zato što moramo. Zato što neko želi da otme našu zemlju. I ponešto od toga svijet opravdava. Oni ne razumiju, međutim da se ovdje brani cio svijet. Da oni ovdje polažu ispit iz humanosti, ispit iz pravednosti. Ovdje u Bosni na ovom komadiću plavog neba i bijelom dragocjenom kamenu, brani se pravda."

Amina Alispahić, učenica Treće gimnazije

______________________________________
Život u Sarajevu se nastavlja. Mi, mladi ovoga voljenog grada, mi nastavljamo sa tugom u našim srcima i novim iskustvima. Prvo pitanje koje sami sebi postavljamo kao mladi ljudi glasi: Šta nas čeka u budućnosti? Stvar koja me čini sretnim na našem putu natrag ka miruje daje naša želja za slobodom veća nego mržnja neprijatelja. Tu nalazimo podršku za sve ostalo. Naravno, lično iskustvo je teško i bolno i to će ostati zauvijek kao neka vrsta štita za budućnost. Mi smo teško ranjeni ali ćemo snagu naći unutar nas samih....
Znači, moramo se boriti. Slom koji sam ja doživjela, a i mnogi mladi mojeg uzrasta, se može osjetiti čak i u ovim redovima. Svaka rečenica je početak...
Odlazak nekih dragih i bliskih osoba sa ovoga svijeta je ostavio neizlječivu ranu u srcu i duši. Rana je simbol grada, generacije. Jednostavan pogled unazad je dovoljan da se osjeti bol iz rane....
Ljudi koji su pokušavali da nas vrate u zdravlje, roditelji, naši nastavnici, oni su nam davali odlučnost. Moramo se probuditi u proljeće, moramo biti prijatelji i moramo živjeti nove živote. Nova muzika, novo društvo moraju izliječiti rane.
Sa našim iskustvom kao našim štitom, sa našim životima kao novim početkom, mi ćemo pokušati učiniti ranjenu mladost ovog grada ponovo zdravom.

Ehlimana Hrapović, Učenica ratne škole mjesne zajednice Bistrik
______________________________________
"U to vrijeme bili smo tako očajni, naročito mladi ljudi. Nismo mogli razumjeti kako cijeli svijet može samo sjediti po strani i ne činiti ništa da nas spasi. Mislila sam da oni žele da mi umremo. Kada smo shvatili da niko neće uraditi ništa za nas, osim ako mi to ne uradimo sami, naš strah se okrenuo u revolt. Nismo željeli da potuno izgubimo hrabrost. To nije bila bitka samo na ratištu. To je također bilo intelektualno, spi-ritualno. Počeli smo ići u školu zato što smo osjećali da imamo pravo na takozvane "ratne škole" ….. Osjećali smo tada, a i sada, da imamo pravo na ovaj grad i na život i to nam niko nije mogao uzeti. Zbog toga nismo odustali"
Amira Prcić, učenica trećeg razreda Prve gimnazije na samom početku opsade
______________________________________
Psihologija ljudi u opkoljenim gradovima, u kojima desetine ljudi umiru svaki dan, i ponekad pada hiljade projektila različitog kalibra, je da pokušaju ustanoviti "normalan" život. Ti ljudi žele, makar u svojim iluzijama, da stvore običnije okruženje koje održava normalan način života zato što samo na taj način oni imaju želju da prežive.
Život u opkoljenim gradovima jednak je onome u koncentracionim logorima. Dugoročna opsada uništavala je zadnju iskru života u ljudima, zadnju nadu za moguće rješenje, optimizam. Tako su održavane priredbe, otvarane umjetničke galerije, održavani forumi poezije, organizovane muzičke priredbe; čak je i organizovano natjecanje "Mis opkoljenog Sarajeva".
Tako smo došli do "ratnih škola". One su takođe bile dio normalnih iluzija života, iako im se ne mogu oduzeti njihove bezbrojne funkcije. Djeca jesu učila, učitelji jesu držali časove, obrazovni proces odigravao se na bazi reduciranog programa, kojeg je napisalo Ministarstvo obrazovanja. Ipak, moj utisak je, da se najveća vrijednost škola za vrijeme rata ne može se mjeriti brojevima i statistikama, već kako bih ja izrazio riječima, može se mjeriti vrijednošću značenja života.

Ratne škole u Bosni i Hercegovini imale su udio u odbrani zemlje i njenog naroda. Ratne škole ponudile su dodatni osjećaj normalnog života djeci i odraslima; ponudile su snagu i vjeru daje moguće preživjeti nemoguće uslove, glad, žeđ, ranjavanje i umiranje. Čak i borci sa puškama u svojim rukama vjerovali su da ima smisla boriti se, kada znaju da njihova djeca pohađaju takozvane časove (….) Čak su i djeca zaključila da će mir i normalan život doći jer su naučili sve što im treba za vrijeme mira i normalne uslove. Zato su svi osjetili prednosti (…) vjere u mogući povratak mira i normalnog života. Ali ponekad za vrijeme tog dugog života u ratnom kampu, nada i vjera da će se mir i normalan život vratiti jednaka je samom normalnom životu"

***
Ukoliko postoji ikakva sumnja u vezi prirode ovog psihološkog ratišta, treba samo biti svjedok slike koju je upotrijebio neprijatelj, viđene u riječima Ratka Mladića, vojnog komandanta bosanskih Srba, uhvaćenih na vojnoj frekvenciji 27. maja 1992. dana masakra u redu za hljeb, dok je upravljao bombardiranjem Sarajeva. Metafora "mozak", izgovorena riječima Sarajlija za vrijeme opsade, viđena je u možda svojoj najhladnijoj formi u riječima generala Mladića, ovdje prizvanim od Zorana Bečića, koji takođe govori o očajničkoj borbi za opstanak.

"Razvucite im pamet" kaže on. Sjećate li se toga? Tada, čak i kada sam slušao snimak tog naređenja, nisam mogao shvatiti šta je on mislio. Mislim da danas, gotovo dvije godine kasnije, shvatam šta je imao na umu, šta je htio da uradi, i šta je konačno uradio ….. Sada, konačno sam počeo shvatati šta je Mladić mislio kada je svojim komandantima rekao: "Razvucite im pamet!" Ovdje više nema ništa, nema sjećanja, ničeg da se sjećaš i ništa čemu da se nadaš. I svaki put kada mislim da smo dosegnuli čvrsto dno, daje to limit, da ne može biti gore, otvaraju se novi slojevi, nove dimenzije bola i patnje. I možeš čak ići i iza toga, u još dublji, mračniji, i još strašniji ambis. Najgore je što smo mi pretrpili i preživjeli sve to. Mrzim preživljavanje. Ja ne želim više da preživim i očajan sam zbog toga građani Sarajeva su postali učesnici, mete i žrtve opsade, koja je držala čitavu populaciju onoga što je ostalo od grada, što oni nazivaju "slobodno Sarajevo", za otkup.

***
Na okruglom stolu ombudsmena u Sarajevu o temi "Djeca sa posebnim potrebama" Milanka Miković sa Odsjeka za socijalni rad Fakulteta političkih nauka Univerziteta Sarajevo, tvrdila da je rat u Bosni "rat protiv civila" i da su "većina žrtava djeca". U tom smislu ona je ponovila riječi mnogih učesnika i pojasnila svoj stav na sljedeći način: "Ako na sve dosad spomenuto dodamo činjenicu, očitu iz naše bliske realnosti, personificiranu u ponudi pomoći našoj borbi za opstanak, sa prioritetom da se pomogne djeci, humanitarne organizacije slale su lijekove i hranu za bebe, koje su davane djeci i odraslima, sa isteklim rokom trajanja, ili što su djeci i starim ljudima Sarajeva i Bosne davani kolači stari tri decenije, tada imamo pravo da pitamo sami sebe da li je ovo bio eksperiment izveden na našoj djeci i svim drugim generacijama"?

***
Dana 10. novembra 1993 Oslobođenje piše: "Juče još jedan masakr u Sarajevu. Naselje Alipašino Poje su potresle eksplozije oko 11:00 časova. Vika, panika, bijeg, mrtvi i ranjeni, lokve krvi, sirene (...) Nekoliko mrtvih, desetine ranjenih najednom mjestu. Automobili su pokušavali prebaciti ranjene i one koje su mogli tran-sportovati su do bolnica (...)
"Odjeljenje hitne pomoći naše bolnice primilo je 34 pacijenta", kaže dr. Čerkez, jedan iz jučerašnjeg dežurnog tima Državne bolnice. "Dvoje ih je dovedeno mrtvih (...) odrasli. Jedan je umro kasnije. Većina ranjenih su djeca, ukupno 22. Ozljede su različite posebno po svim dijelovima tijela. Šestero je ozbiljno ranjeno. Osmero je zadržano na dalje liječenje" .
U vrijeme našeg dolaska sve operacione sale Državne bolnice su radile, pet operacija je bilo u toku.

"Mama, boli me!"

"Između 11:00 i 1:00 primili smo desetero ranjene djece i 13 odraslih građana" kaže dr. Kemal Drnda, glavni hirurg na dužnosti u prijemnoj sali kliničkog centra Koševo. "Rane su višestruke na različitim dijelovima tijela". Dva pacijenta su izuzetno teško ranjena. Radimo u svih pet operacionih sala. Nije bilo mrtvih. Ranjenima je posvećena medicinska pažnja, transportovani su na Neurološku kliniku i Dječje hirurško odjeljenje i oni na kojim se obave operacije biće smješteni na drugim klinikama" (1993:1).

Sljedećeg dana, 11. novembra, članak pod naslovom "Ponovo masakr u Sarajevu" nudi podnaslov ispod fotografije četvero mrtve djece "Nedužne žrtve jučerašnjeg granatiranja" i ovako glasi u potpunosti:

"Sarajevo žali za žrtvama od prekjuče dok novi projektili lete sa četničkih pozicija. U granatiranju čitavog grada, a posebno Otoke i Alipašinog Polja, osam civila je ubijeno a 42 ranjeno, nažalost, većina djece.
Dežurni doktor na Hirurškoj klinici je rekao juče: "Od 12:00 to 3:00 primili smo 20 djece i pet odraslih. Svi su ranjeni gelerima granata na Otoci i, nažalost, među primljenim imamo troje mrtve djece."

***
Dok se zapis od 12-13. novembra u Školskom ljetopisu odnosi na niz administrativnih obavještenja, isti zaključuje jednom hladnom rečenicom koja donosi tragediju u Treću gimnaziju. "U ludom granatiranju grada, granatama su pogođena mjesta gdje je održavana nastava i devetero djece i nastavnik su ubijeni. Šestogodišnji sin Nure Huskić, nastavnice matematike, je ubijen." Dana 15. novembra zapis dalje bilježi daje "od 10. do 15. novembra, nastava u gradu obustavljena zbog tragičnih događaja" (Školski ljetopis). Odjeljenska knjiga takođe bilježi obustavljanje nastave tokom sedmice od ponedjeljka 9. novembra do subote 13. novembra.

Odjeljenska knjiga II-G razreda ratne škole mjesne

"I tako je primirje i dalje na snazi u Sarajevu. Snajperi i dalje pucaju i ubili su više ljudi. U blizini škole jedno dijete je pogođeno i ubijeno, a u ulici Darovalaca krvi majka našeg učenika Naida Podić II/I (drugi razred, prvo odjeljenje) je pogođena i ubijena. Na kraju sjednice Nastavničkog vijeća proglašeno je stanje opšte opasnosti u Sarajevu" (Školski ljetopis).

***
Dok sam gledao razvoj dešavanja ovdje, sjetio sam se Zlatka Dizdarevića "Pismo iz Sarajeva" koje se pojavilo u Time magazinu, datiranog 12. decembar 1994, pod nazivom "Hiljadu dana samoće." Članak je bio o sedmogodišnjem dječaku, Nerminu Divoviću, kojeg je ubio snajperista, sa Nerminovom slikom koji krvari na smrt na "Snajperskoj aleji" sa trupama UNPROFOR-a oko njega. "On nije ubijen iznenada, granatom," pisao je Dizdarević. "Njega je vrebao srpski snajperista, koji je čekao, nanišanio ga, pogledao mu u lice i povukao obarač. Zatim je isti snajperista upucao Nerminovu majku u stomak tako da ona ne umre odmah, već da gleda kako njen sin umire prvi" (1994:33). Po američkim terminima, ovo su ubice koje "love dijete kao jelena."

Pomislio sam na hladnu preciznost snajperista, "Grbavički violinisti," prema riječima Zlatka Topčića, o snajperisti koji bira svog subjekta ... uzima svoj instrument, postavlja ga na rame, udahne i zaustavi dah kao pred ronjenje, zatvori jedno oko ... i čak se na jedan trenutak osjeća poput... Boga" (1996:2).
I, naravno, ja sam se sjetio riječi učenika i nastavnika "Treće gimnazije", kako je i navedeno u knjizi, koji su išli na nastavu pod pogledom takvih snajperista. "Snajperisti," rekla je Edina Dmitrović, "to je bilo svakodnevno." "Ne znam da li ovo možete i da zamislite," rekla mi je. "Imate osjećaj da vas neko gleda - a zatim on i odlučuje. U sekundi možete čuti njegovu odluku . ... Ja sam se uvijek plašila za djecu, za moje učenike, i za moju djecu zato jer sam znala —"

Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo, najmanje 16.854 djece, između 1-19 godina, su ubijena ili nestala u Bosni tokom rata, 10,7% ukupnog broja poginulih u ratu na teritoriji koju je kontrolirala bosanska vlada, 1.601 samo u Sarajevu. Još 34.712 djece je ranjeno, 19,8% ukupnog broja, 14.946 samo u Sarajevu. Najmanje 1.893 ove djece, 15,3% ukupnog broja, su ostali nepokretni (Smajkić, 1998).

Ove brojke ne mogu prenijeti traume koje su zadobila ova djeca tokom opsade i post-traumatski stres koji nastavlja da ih proganja tokom poslije ratne ere. Da ponovim riječi Karmele Jevdević, kako je navedeno u knjizi: "Svako dijete u Sarajevu je pogođeno ratnom traumom." i Edine Dmitrović: "Oni koji nisu vidjeli mozak na asfaltu ne znaju štaje rat." (1996).

Citati iz knjige: HEROJI TREĆE GIMNAZIJE RATNA ŠKOLA U SARAJEVU 1992 -1995, autor: David M. Berman

Image

Ratna generacija Treće gimnazije, koja je četiri godine provela pod opsadom
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#74

Post by T8 »

Sjećanje na heroinu Fadilu Odžaković Žutu

I ranjena je hrabrila saborce

Delegacija iz Sarajeva posjetila braću koja su se prva vratila na Kozaru u Novom Goraždu

Predstavnici Udruženja 1. slavne 111. viteške brigade i Službe za boračko-invalidsku zaštitu općine Novo Sarajevo posjetili su porodicu heroine Fadile Odžaković Žute, legendarne pripadnice 13. pofalićko-velešićkog bataljona, posthumno odlikovane "Zlatnim ljiljanom" i "Zlatnim grbom sa srebrenim mačevima".
Za vijest o pogibiji sestre njena braća Alija i Hajrudin čuli su putem Radija BiH, kada je, nakon pjesme "Velešićki bataljon", spiker kazao da je Žuta herojski poginula u odbrani domovine.
Porodice Alije i Hajrudina Odžakovića prve su se vratile na Kozaru u Novom Goraždu. Žive teškim, povratničkim životom...
Tokom susreta sa Salkom Hajdarevićem, predsjednikom Udruženja, Elvedinom Hodžićem, Fadilinim saborcem i prijateljem, te Halilom Dardaganom, pomoćnikom načelnika za boračko-invalidsku zaštitu, evocirane su uspomene na 18. septembar 1992. godine. Tada je Žuta ranjena pri zaustavljanj agresorske vojske koja je ispred sebe u živom štitu vodila zarobljene bošnjačke civile. Nije dozvolila da joj se pruži pomoć nego je saborce hrabrila da se nastave boriti. Umrla je dva dana kasnije u Vojnoj bolnici u Sarajevu.
Delegacija je obišla i mezar Fadiline majke Ibrimše u Kolijevkama i proučila Fatihu.

A. BAJRAMOVIĆ, AVAZ
tbaharis
Posts: 313
Joined: 09/07/2005 07:37
Location: Odma' pored iza...

#75 I keno Je ChVILLE

Post by tbaharis »

EI Presidente wrote:
karanana wrote:
eeeeeee wrote: Ako se radi o ovom Karlu sto sam ga ja znao, evo nesto podataka momak je zivio na ch willi 2, ali se redovno druzio i izlazio sa rajom sa ch ville 1, kao i svaki patriota uzeo je pusku odmah na pocetku rata bez obzira koje je vjere bio da brani svoj grad... Sto se same pogibije tice cuo sam da je poginuo na Otesu unistio je jedan tenk, ali je drugi za njega bio koban, mjesecima mu tijelo nisu mogli izvuci sa Otesa. Kasnije je razmjenjeno i sahranjen je na jednom od sarajevskih grobalja...

Ja Karlu nisam znao prezime, a mislim da se radi o ovom momku jer sam ga znao onako jaranski i prije rata i znam da je poginuo na Otesu, eto ako grijesim nek me neko ispravi koga je jos bolje poznavao vjerovatno EI Presidente
Mislim da to jeste taj momak, jer s njegovom sestrom sam isao u razred u osnovnu skolu na ch villi 2, tadasnju petar dokic, a on je zavrsio par generacija ispred nas.
Izvinjavam se sto nisam ranije odgovorio, no ja ne posjecujem forum cesto...

Helem, eeeee je u pravu, Karlito je odrastao na Cengic Vili 2. kod nekadasnje Petar Dokic skole, ali se druzio sa svima, pa tako i s nama s Cengic Vile 1. Bio je veoma aktivan u Hordama Zla, strastveni navijac, bio je zajeban do jaja, al' fer. Bio je idealan najbolji jaran kojeg se moze imati. Odrastanje s Karlom je dio zivota koji ce mi zauvijek ostati u sjecanju. I ja nisam jedini koji se ovako osjeca. I starija i mladja raja iz Dzemala Bijedica ulice se rado sjeca Karla i cesto ga spominjemo. Bez obzira sto je od njegove pogibije proslo mnogo godina, jos uvijek nam jednako fali. Zivot bi danas bio mnogo ispunjeniji u slucaju da je Karlo prezivio rat. I ne samo on, vec i mnogi drugi koji su poginuli.

Sto se tice pogibije, eeeee je opet u pravu, Karlo je bio u Vukovima, i poginuo je unistavajuci Karadziceve tenkove. Nakon jednog unistenog, krenuo je na drugi. Nakon sto je onesposobio drugi tenk, prezivjeli mitraljezac s kupole tenka ga je pokosio rafalom. Tijelo mu je bilo pokopano zajedno s tijelima ostalih vojnika u masovnoj grobnici, sve do razmjene koja se desila mozda dva mjeseca kasnije. Mnogi su vjerovali da je Karlo bio ranjen te zarobljen tokom ova dva mjeseca, no na zalost, to nije bilo tacno. Karlo je sahranjen na groblju Lav, cini mi se u Februaru 93e godine.

Karlo je imao srce i petlju da se suprotstavi bilo kome. Pa cak i tenku. I to ne jednom.


Karlova sestra se zove Tea, i zivi u Sarajevu.

Kenan Dubravic, poginuo 1992 na istom terenu, ZLATNI LJILJAN i on je sa CHWILLE. Moj rodjak i stariji brat a ponekad i otac, vadio me nekoliko puta iz ponora u koje sam propadao tokom svojih tinejdzerskih dana. Ja mislim da su cak bili i u istoj jednici... Keno je bio expert za OSU...
Post Reply