Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post Reply
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#1 Heroji odbrane Bosne i Hercegovine

Post by T8 »

HEROJI ODBRAMBENO OSLOBODILAČKOG RATA


Image

"Ovdje se ne živi samo da bi se živjelo!
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo!
Ovdje se i umire da bi se živjelo!"


ORDEN HEROJA OSLOBODILACKOG RATA
POSTHUMNO JE DODIJELJEN:


Brigadnom generalu Safetu Hadzicu: Rodjen je 28. augusta 1952. godine u Rudom. Predsjednik SDA i koordinator Patriotske lige za okrug Sarajevo. Radio na pripremi naroda za oruzani otpor. U prvim danima agresije na RBiH i grad Sarajevo licno se angazira u akcijama uspostavljanja prvih linija odbrane grada Sarajeva. Poginuo 18. aprila 1992. godine u akciji na Vogoscu.

Brigadnom generalu Mehdinu Hodzicu Senadu: Rodjen je 1954. godine. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja i pomocnik komandanta za specijalna djelovanja PL za istocnu Bosnu. Kasnije obavljao duznost komandanta Zvornickog odreda. Veoma hrabar borac i komandant. Prvi je na regiji Tuzle unistio jedan i ostetio jedan tenk. Poginuo 10. maja 1992. godine u borbama na slobodnoj zvornickoj teritoriji.

Brigadnom generalu Midhatu Hujduru Hujki: Rodjen 28. decembra 1953. godine. Legenda mostarskog kraja. Od pocetka agresije na RBiH angaziran u Armiji RBiH i do pogibije 30. juna 1993. godine branio svoj Mostar.

Brigadnom generalu Hajrudinu Mesicu: Rodjen 1. januara 1959. godine u selu Trnava, opcina Ugljevik. Clan Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vodja oruzanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima zvornicke i ugljevicke opcine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih duznosti, medju kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teocak i komandant 1. teocanske brigade. Poginuo 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk.

Brigadnom generalu Safetu Zajki: Rodjen je 1. marta 1959. godine u Rudom. Uoci agresije na RBiH prikljucio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih clanova. Pocetkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oruzanog otpora u sarajevskim naseljima Buca i Buljakov Potok, Brijesce, Sokolje. Pored niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 2. Viteskom mtbr. Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovica kosu.

Brigadiru Enveru Sehovicu: Rodjen 15. januara 1967. godine u Foci. Nakon napustanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oruzane snage RBiH i odmah otpocinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju Velesici. Nakon uspjesnog obavljanja niza visokih komandnih duznosti, proslavio se komandujuci 1. Slavnom (kasnije Viteskom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najzescih borbi za Golo brdo na Zuci.

Majoru Adilu Besicu: Rodjen je 5. aprila 1964. godine u Kozarcu, opcina Prijedor. Kapetan bivse JNA, od pocetka agresije na RBiH ukljucen je u Oruzane snage nase zemlje kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihac. Uzoran starjesina i omiljen medju saborcima, uspjesno rukovodi i komanduje jedinicama Armije, isticuci se vojnostrucnim znanjem, hrabroscu i licnim primjerom. Poginuo je kao komandant 2. bataljona 502. Slavne bbr.

Nesibu Malkicu: Rodjen je 1963. godine u Gornjim Dubravama, Zivinice. Kao kapetan napustio bivsu JNA u aprilu 1992. godine. Obavljao duznosti komandanta Teritorijalne odbrane Zivinice i komandanta 210. zivinicke bbr. Bio na svim bojistima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova.




POSTHUMNO ODLIKOVANI

Orden Zlatni grb sa macevima, sem Mustafi Hajrulahovicu Talijanu, posthumno je dodijeljen i: brigadiru Ramizu Salcinu, pukovniku Mihajlu Petrovicu, pukovniku Mirzi Humi, pukovniku Tahiru Turajlicu, majoru Amiru Zilicu Amki, majoru Muhamedu Garibovicu, kapetanu Fahrudinu Alagicu, kapetanu Salihu Dizdaricu, Fadili Odzakovic Zutoj, Vinku Samarlicu, Cedomiru Domuzu, Sidiku Smlaticu i natporucniku Igoru Pavlovicu.

Orden za vojne zasluge sa zlatnim macevima posthumno je dodijeljen: pukovniku Emiru Bogunicu Carliju, pukovniku Senahidu Bolicu Boli, pukovniku Safetu Isovicu, pukovniku Mehi Porobicu, majoru Ibri Dudicu, majoru Satihu Omercevicu i Enveru Eni Sakicu.

Medalje za hrabrost posthumno su dodijeljene: pukovniku Niki Ivanovicu, majoru Muhidinu Dini Magodi, natkapetanu Smailu Sikalu, kapetanu Nihadu Mujkicu, natporucniku Zahrudinu Osmicu i Edini Camdzic.

preneseno s http://www.bhdani.com

Image

Izdvojio bih citat s http://blob.blogger.ba
"U medijskoj agresiji kojom su nam naše novine nametnule likove raznih kriminalaca uružnjavajući naslovne stranice njihovim facama ponekad zaboravimo koliko je zapravo stvarnih heroja bilo... koliko je tih neustrašivih mladih ljudi sa velikim srcem tiho otišlo na onaj, ako Bog da ljepši svijet... "

Upućujem apel svima vama da napišete koju riječ o heroju vaše ulice, grada...
Ne mora to biti isključivo osoba koja se borila s puškom u ruci.
Hiljade muškaraca, žena i djece davali su na različite načine svoj doprinos odbrani života i dostojanstva gradjana BiH

Sjetimo ih se..
Last edited by T8 on 27/04/2009 11:38, edited 7 times in total.
Custos Morum
Posts: 95
Joined: 04/07/2006 16:48

#2

Post by Custos Morum »

Svaka cast na temi. :( :-?
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#3

Post by T8 »

Prije 13 godina, 30. maja 1993 godine na Trebevicu su poginuli heroji Prvog bataljona Prve brdske brigade. Nek im je rahmet i vjecna slava

Image

Fotografija u vecoj rezoluciji - LINK
http://img151.imageshack.us/img151/5234/slika15jw.jpg
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#4

Post by T8 »

U petaj 27 jula obiljezena je godisnjica pogibije legendarnog komandanta Envera Šehovica i 18 pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RBiH



Image

Image

13.12.1992. godine

Stižemo do napuštenih četničkih rovova, u kojima je mnogo praznih Čahura i pokidane telefonske žice. Ulazimo i u jednu od četničkih »spavaona« u šumi, blizu »kote 850«. Unutra šest kreveta na sprat. Na jednom od njih piše »Vojvoda Drinski. Padobranska brigada«. Ispred barake sto i stolice. Okolo šuma, u kojoj sve žešće odjekuje četnička pješadija. Izlazimo iz šume i krećemo čistinom gdje povremeno padaju granate, koje »preoravaju« vrhove Žuči.

Na »koti 850« dvije zastave sa zlatnim ljiljanima. Slikamo se za uspomenu. Malo dalje napušten četnički PAM. Naši borci još nisu stigli da ga sklone.

- Mnogo je ovdje zaplijenjeno oružja i municije, pa još sve nismo stigli da »preuzmemo«, kaže Zahir Dervišević.
Sada već počinje kombinovano da tuku i artiljerija i pješadija po »koti 850«. Prelazimo tu sudbinsku kotu, koju niko do sada u historiji ratova nije uspio da osvoji - osim »zlatnih ljiljana« sarajevskih... Sklanjamo se u rov, koji je donedavno bio četnički a sada naš. Tu su dvojica boraca iz Barica - Sead Mršo i »Zmaj 4A« - Tašo Đačić. Sead je rođeni brat Hakije Mrse.

Preko moto-role Hakija Mršo poziva brata i »Zmaja 4A« da se pripreme, jer se očekuje naredba za napad.

Idemo do boraca Kobilje glave, koji, također, očekuju naredbu za kontranapad. Rovovi su veliki, opremljeni i dobro zaštićeni. U jednom od njih je grupa boraca jednog od bataljona Prve mehanizovane brigade, koji su dali lavovski doprinos oslobađanju Žuči. Do pogibije ih je vodio sad već legendarni komandant Fikret Kavazović Roki. Sada im je komandant, također hrabri Salko Hajdarević.

Hajdarevića nalazimo u jednom od rovova u kome su od četnika naslijedili, pored oružja i municije, lijepu sećiju, peć i drva. Naši su naložili vatru i veoma je toplo. Četnička praga »šara« oko nas, neprekidno fijuču meci i granate. Naši joj ne odgovaraju. Magla nas štiti.

-Krenuli bismo ranije u kontranapad, ali nam smeta magla - kaže Hajdarević. - Inače ne bismo pustili da nas četnici ovako napadaju, a mi šutimo. Ali, kada smo već osvojili »kotu 850«, lakše nam je da odgovorimo četnicima koji nas tuku sa Golog brda. Hajdarević kaže da su bas borci ovog bataljona, iz pravca Orlića, gdje su četnički položaji bili udaljeni svega dvadeset metara, odbacili četnike 700 metara. To je, kaže on, bio prvi dio operacije. Drugi dio je oslobađanje »kote 850«, Brezove kose i sela Jezera, prema komunikaciji Rajlovac - Golo brdo. Sve ovo su, naravno, odradili borci Prve mehanizovane i Druge motorizovane, kao i borci Kobilje glave i Barica... - Sada je pred nama Golo brdo, odakle nas, evo, tuku četnici, ali nadam se da će uskoro i ono biti naše. - Oslobađanjem Golog brda faktički se može reći da smo oslobodili pola Vogošće - kaže Hajdarević.

Suma između »kote 850« i Golog brda, gdje se nalazimo, prosto gori od četničke vatre. Više nema vremena za čekanje. I borci kreću u kontranapad. Pojavljuju se novi borci, medu njima i Brzi Karišik, koga još zovu »četnik-eliminator«. Odlaze borci kroz šumu, razvijajući se u strijelce...

A mi idemo prema komandnom mjestu na kome se nalazi Enver Šehović, komandant Prve mehanizovane brigade. Opet idemo preko famozne »kote 850«. Prošli smo pored mnogih četničkih uporišta, pravih tvrđava, koje su, eto, pale pred naletom naših boraca kao kule od karata.

Spuštamo se i pratimo žestoku pješadijsku borbu. Lijevo su u kontranapad krenuli i borci Druge mehanizovane brigade Safeta Zajke. Počela je, dakle, bitka za Golo brdo. Djejstvuje i naš tenk, čiju smo posadu maločas pozdravili. Idemo do jednog isturenog odjeljenja saniteta. Tamo zatičemo grupu boraca i dvije djevojke, bolničarke, Amelu Hamzić i Mersihu Čorbo. Kažu da do sada niko nije povrijeđen. Doktori Fikret Aščerić i Hamdija Subašić su na prvim linijama. Naokolo svježe humke. I to svuda po Žuči. Naši su borci za ova dva dana, kada se na Žuči malo pucalo, sahranili četnike. Koliko ih ima? –pitamo. - Ima ih mnogo, na desetine - kaže Mersiha Čorbo. - Samo znam da smo tamo, ispod one čuke, sahranili našeg poštara iz Pofalića Slavka Kneževića. Bio je veliki četnik i, eto, tu mu je bio kraj.

Pored nas, žureći, nailazi grupa hrabrih tenkista. S njima je već dobro poznati Slaviša Sućur. Slaviši imamo vremena samo da čestitamo na »zlatnom ljiljanu« i da ga fotografišemo. On ide dalje. Nešto ranije, naši borci su nam s ponosom pokazivali četničke položaje koje je uništio Slaviša.

Stižemo na komandno mjesto, gdje se nalazi komandant Prve mehanizovane brigade Enver Šehović. Tu je i posada »ZlS-a«, koja je, kako kažu »rasturila« mnogo četničkih položaja, a sačinjavaju je: Zlaja I, Zlaja H, Jota, Adil i Deni. Tu su i glavni artiljerci ove brigade: Mensur, načelnik i Ivan komandant artiljerijskog bataljona. Uz komandanta Šehovića je i načelnik Štaba brigade Ibrahim Dervišević, pa Habib Idrizović, prvi komandant Po-falićana i ranjeni Mehemed Cero...

- Poslije dva dana zatišja, četnici su krenuli na nas i mi smo im žestoko uzvratili - kaže Enver Šehović. - Već smo ih sa desne strane zaobišli, na nekim položajima smo razbili njihove prve linije odbrane i idemo dalje. Inače, naše pozicije nikad nisu bile bolje i mislim da četnici neće dugo biti ni na Golom brdu.

Na ovom ratištu, na kome je neprekidno drhtala zemlja od detonacija, nijedan naš borac nije poginuo, niti bio ranjen. A onda je Ibrahim Dervišević došao s tužnom viješću: poginuo je njegov pratilac Sejo Pindžo. Ranjen je od granate i umro je na njegovim rukama.
A borbe se dalje nastavljaju. Spušta se noć...
Last edited by T8 on 31/07/2006 13:46, edited 1 time in total.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#5

Post by T8 »

Mithat Hujdur - Hujka

Image


Posljednja Hujkina zelja

Ratna '93. Kraj mirisnog lipovog mjeseca. Teku ratni dani, jedni za drugim i slicni jedan drugom kao jaje jajetu. Svakodnevno granatiranje sa Huma, Djubrana, Zovnice, Planinice... Po spustanju mraka, tamo oko 21 sat, dzenaze poginulim. Pet, deset, petnaest, a ponekad i 20 dzenaza. Obicno izmedju rusevina u bivsoj robnoj kuci "Standard", ili u holu zgrade Narodnog pozorista. Svaku vecer na ovim mjestima se skupimo, kako bi ispratili rahmetlije sa kojima smo mozda do unazad cetiri-pet sati pricali pod nekom strehom, u zavjetrini ili u nekoj od brojnih rusevina.

26. juna. Podne je. Velika vrucina, zrak prorijedjen, otezano disanje ili kako neko rece - disemo na skrge. Iako granatiranja ne prestaju, Mostarci u inat nece da se sklone sa ulica i sokaka. Zvanicna vlast upozorava preko radija, oglasa i policajaca da se ljudi sklone i izbjegnu udar granate, snajpera. Ali nista ne pomaze. Ljudi k'o ljudi, iz nekog inata, srdzbe ili ponosa, dostojanstveno setaju Glavnom, Fejicevom i Cernicom. Tako prkose spodobama sa brda.

Drzeci se zaklona, oko podne, krecem prema Tepi. U susret mi dolaze Hujka i Cico Sahovic. Kako sam u posljednjih desetak godina stalno vozario do Sarajeva i nazad, mnoge sugradjane i ne poznajem. Do tada mi je izmakla prilika da upoznam Hujku. Dosta sam cuo o njegovim podvizima, pa i susretao na ulici, ali ga nisam upoznao. I evo trenutka u Telcevoj ulici kada me Cico upoznaje sa cuvenim komandantom. Iz neke znatizelje pridruzujem im se do Glavne ulice. Najedanput ce Hujka: "Jarani moji, prije tri dana bio sam u 'Muftijstvu' i rekao efendiji Smajkicu: "Dragi muftija, sprema se velika bitka. Mi cemo je dobiti, ali predosjecam da ce se sa mnom neki devar desiti. Ako poginem, dragi muftija, sahranite me ovdje u Sehitluckom parku, eno - pokaza Hujka rukom, ispod onog sirokog stabla." Cico i ja se sagledasmo, ali Cico se ubrzo izvuce iz ove situacije, pa se obrati Hujki: "Okani se toga Hujka, zivjeces ti nama, jos sto godina i voditi u nove bitke." Tako se i rastadosmo.



Pet dana kasnije zapoce velika bitka. Borba za Bijelo Polje i Sjeverni logor. Pred samo svitanje, po gradu se, od uha do uha, pronese vijest o Hujkinoj smrti. Sok! Nevjerica, tuga. Ni velike pobjede za Bijelo Polje i Sjeverni logor ne obradovase Mostarce. Tuga za Hujkom je bila pregolema. Komanda donese odluku da se Hujka sahrani u Sehidskom parku. Sa njim jos deset boraca. To se i obavi 1. jula u 22 sata. Upravo ispod onog debelog drveta gdje je Hujka i pokazao Cici i meni prije samo 5 dana. I staro i mlado slatito se na dzenazu Hujki. Svi su zeljeli da odaju posljednju pocast legendarnom Midhatu.
Duboko potresen kasno sam se vratio kuci. Vukla me je silna zelja, valjda inspiracija, da nesto napisem o vrlom Hujki. U jednom dahu nastali su ovi stihovi:

Gospodine muftija, Bozji pravednice,
Ja, Midhat Hujdur, po nadimku Hujka,
obican covjek i do vjere drzim,
Jesam komandant slavne brigade,
i jesam Muftija, dragi, imao bitaka mnogo,
kao borac i vodja jedinice "Slavne",
borbe mnoge ostavio iza sebe.
Jest', uceni covjece, da se islo hrabro,
na Gorance, Hum i Podvelezje,
i gdje jos, sada se ne bih sjetiti mog'o.
Islo se, muftija nas, u svako doba dana i noci,
vise gladan, nego sit, vise sanjiv nego cio,
ali islo se bez mrka pogleda i prijekora.
Padali smo i dizali se, ali islo se na naprijed,
sa ciljem zacrtanim, osloboditi grad,
od onih sa brda sto pucaju u obicne ljude,
sirote zene, nejaku djecu i bolesne starce.
Efendija dragi, vidi golema cuda,
te spodobe s brda pucaju samo po raji,
smjestenoj u kucama uz nasu ljepoticu rijeku,
samo po sirotinji sto se oko nje skrasi,
dok ostali dio grada, hvala Bogu, ostavise na miru.
Mnogi su moji jarani pali,
sto su imali, dragi efendija, za Mostar su dali,
i neka ih Allah pravedno nagradi.
Gospodine muftija, bozji pravednice,
ja slutim da se i meni blizi posljednja bitka,
slutim da ce moji jarani i tu prepreku srusit'
i da cu i ja tome doprinos dati,
ali da pobjedu, ipak, necu docekati.
Zato, muftija dragi, ispuni mi posljednju zelju,
spustite me u mezar u haremu sto se po sehidima zove.
Molim Te, efendija, neka to bude bez velike pompe,
Jer, Hujka je zivio, radio je, eto, borio se,
uvijek uz jarane svoje,
pa neka Allah odredi ima li mjesta za Hujku,
pored njegovih skuti.

Sutradan odoh kod muftije. Primi me od srca. Upita me sta me je nagnalo da dodjem. Ispricah posljednji susret sa Hujkom. Rekoh mu da je Cici i meni Hujka saopstio svoju posljednju - zelju. Muftija klimnu glavom i uzdahnu. Prekidoh nastalu pauzu:

Dragi muftija, ja sam kao sto Vam je poznato sudija, nisam pjesnik, istina, nesto pisem - vise za "svoju dusu". Nakon dzenaze o Hujki sam napisao ovu pjesmu, pa sam, da bi sebe provjerio, dosao kod Vas da provjerim da negdje nisam pogrijesio. Muftija, opet, klimnu glavom i pokaza rukom da to sto sam napisao procitam, sto i ucinih.

"Duse mi, kao da si bio ovdje u danasnji dan kada me je posjetio rahmetli Hujka. Duse mi, kao da si i ti sjedio ovdje. Cuvaj to sto si napisao. Mozda ce jednog dana vise vrijediti, nego sto vrijedi danas."

Ubrzo se i rastadosmo.

Spustajuci se niz stepenice na Sehitlucima, nisam ni slutio da ce se Sehitluci tijelima najboljih Mostaraca, za svega 5-6 mjeseci toliko popuniti. Citava jedna besmrtna mladost. Nezaboravna su imena Hujke, Arifa, Mirze, Harisa, Sece, Tesle, Lendre, Nake... neka im je veliki rahmet

Izvor: Mostarska raja Forum
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#6

Post by Dolina avalona »

General MEHMED ALAGIC

General Mehmed Alagic (08.07.1947 - 07.03.2003) zasigurno spada u sami vrh onoga sto obicno nazivamo legendarnim u oslobodilackom bosanskom ratu. Za razliku od mnogih drugih, svoj ulazak u legendu Alagic je stekao mukotrpnim radom. Postoje, naime, heroji koji su bili blizu medijima u Sarajevu: jedan dio njih je otisao u zaborav, drugi su ostali na pola puta, treci, zasluzno, jos nose epitet heroja. Do Alagica su mediji dosli tek nakon velikih uspjeha, do tada najvecih u Bosni i Hercegovini. Medija nije bilo kada je buduci general kao obican borac stupao u redove 17. krajiske brigade, kada je ustrojavao vojsku, ili kao komandant OG "Bosanska krajina", na obicnom kljusetu, obilazio linije 1993. godine. Mehmed Alagic je, uz generala Dudakovica, prvi koji je od jednoga korpusa napravio zaokruzenu cjelinu. Sedmi korpus, sada se to moze reci, napravljen "od nade". Skupa sa nekoliko krajiskih komandanata (prije svega Fikretom Cuskicem, Sakibom Mahmuljinom, Asimom Koricicem, Rasimom Imamovicem), Alagic je "pozajmio" nekoliko brigada iz vec postojecih korpusa, i uz jezgro, 17. krajisku, oformio nekoliko novih. Korpus je ubrzo dobio naziv "krajiski", mada u njemu Krajisnici, po broju, nisu dominirali. Ali, dominirala je ogromna zelja Mehmeda Alagica, Cuskica, i svih drugih Krajisnika da se krene prema Krajini. S druge strane, Alagic je geografiju okrenuo tumbe, i pretvorio je u strategiju. Do Bosanske krajine se, logicno, dolazilo blize svuda nego iz Travnika, ali je, u Alagicevoj izrnutoj logici, bilo bas najblize preko Vlasica! Ta Alagiceva logika je toliko bila ubjedljiva da je svakom Bosnjaku bila jedina moguca! Strateski, medjutim, bilo je potpune tacnosti u svemu tome. Prostor Travnika je bio nemjerljivo strateski znacajan, na njemu su se presijecale silnice zelja Tudjmana i Milosevica. Alagic im nikad nije dopustio da ostvare svoje zelje! Zaokruzivanje Sedmog korpusa kao cjeline Alagic je izveo brzo i energicno. Sedmi korpus jeste imao tzv. svoju zonu odgovornosti. Ali, Sedmi korpus je imao i "zaokruzenu svoju teritoriju koja je njemu odgovorna". Alagic se vodio logikom: sve za odbranu. On nije polagao racune ni opcinskim ni regionalnim ni drzavnim organima, oni su racune polagali njemu. Svi privredni resursi u regionu bili su u sluzbi i "pri ruci" Sedmom korpusu. Gotovo da nije bilo vojnosposobnog covjeka koji nije bio mobiliziran. Svaki covjek, po Alagicu, ima svoje mjesto u odbrani zemlje. U vrijeme velikih operacija, kakva je na primjer bila "Vlasic" cjelokupno stanovnistvo Travnika je bilo u sluzbi Sedmog korpusa: od vojnika, preko radnih vodova, do zena koje su spremale hranu za borce (poznata je cinjenica da je, cak , i muftija travnicki, Nusret ef. Abdibegovic, na Vlasicu posvunoc ucio dove za uspjeh). Alagic je sve utjeravao u suru, tj. u vojnicki stroj.
Sistem vlastite logistike koji je Alagic uveo u Sedmi korpus vjerovatno je kamen-temeljac svih njegovih uspjeha. Bez vlastite logistike moguca je, mozda, odbrana, ali napad - ne! Osim do utancine razraoene logistike unutar Korpusa, Alagic je, jedini u Armiji RBiH, razradio do detalja i logistiku u dijaspori. Njegovi logisticari su stizali u najmanja evropska mjestasca, i otud u Travnik dovlacili sve sto je bilo potrebno. Po unutarnjoj strukturi, Sedmi korpus je bio najustrojeniji u Armiji RBiH. Tacno profilirane jedinice, opremljeni i obuceni vojnici, razradjen sistem komandiranja, izgradjen informativni sistem, itd, itd. On je znao koje jedinice koliko mogu, u kojem vremenu, i na kojem mjestu. Od nekoliko izrazito "stojeciih" jedinica, "domobranskog tipa", Alagic je, uvodjenjem u borbu, i davanjem primjerenih zadataka, napravio jurisne jedinice spremne za izvrsavanje svakog zadatka.
General Alagic sve je to uspijevao, jer je posjedovao nekoliko osobina koje su imanentne samo vojskovodjama. Prije svega, on je par exelans - vojnik. U prijevodu to bi znacilo: spreman izvrsiti svaki zadatak, a spreman i narediti. Od vojnika u vojskovodju gradile su ga njegove osobne karakteristike: hrabrost i ustrajnost. Alagic je medju prvim komandantima pokazao da se ne plasi velike cetnicke sile. A ustrajnost mu se granicila sa tvrdoglavoscu. Sve to, medjutim, ostalo bi u jednoj vojnickoj ljusturi, da Alagic nije bio - vizionar. Njegova vizija nije bila tlapnja o "ovakvoj ili onakvoj Bosni; njegova vizija je bila konkretna: zavicaj. (Nije bez poruke bila slika vodopada Blihe u njegovoj generalskoj sobi.) Zavicaj je, medjutim, "globalna slika svijeta", u njemu se, tek, odslikavaju i domovina i drzava i drzavno okruzenje. Slika zavicaja je slika zivota koju nastojis zivjeti...
Na kraju, da bi se bilo vizionarem treba imati cehru "golubijeg srca". Alagic je Krajisnik, u bosnjackom smislu rijeci, ispod cije robusnosti treperi elementarna emocija: za zavicaj, za kucni prag, za zivot iza toga praga prepun sklada i sigurnosti.

Image
Last edited by Dolina avalona on 31/07/2006 03:50, edited 1 time in total.
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#7

Post by Dolina avalona »

IZET NANIC

Image
Last edited by Dolina avalona on 31/07/2006 03:49, edited 1 time in total.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#8

Post by T8 »

Heroji Mostara

Miralem Jugo
Heroj Nevesinja i Hercegovine oficir bivse JNA koju napusta na vrijeme i ukljucuje se u pripremu otpora agresoru na jedinu nam domovinu.Stotinama puta dokazao da dusmani i nisu tako strasni kada ih udaris na pravo mjesto i u pravo vrijeme.Svoje bogato znanje i iskustvo nesebicno je prenosio na sve oko sebe.Neumoran i uvjek spreman da pomogne da se nesto odradi.Svjesno se prihvatio najodgovornijih duznosti u Armiji BiH.Cetnicima ce ga zapamtiti po upadima u dubinu i nanosenju teskih gubitaka na mjestima gdje su se najmanje nadali,a ustase po Bjelom Polju kojeg nikada nece prezaliti.Sve do kobnog dana kada u saobracajnoj nesreci gine u rejonu Sutine.Nevesinje i Hercegovina nece zaboraviti njegovu zrtvu.

Tahir Turajlic
Odrastao na terenu ravne i plodne Dubravske Visoravni.U pokret otpora i njegovo organizovanje ukljucuje se od samog pocetka kao jedan od njegovih aktivnijih clanova.Vodjom i uzorom naroda Dubravske Visoravni postaje nakon protjerivanja istih od strane HVO i HV sa terena Dubrava.Aktivno radi na okupljanju i opremanju boraca u rejonu Vranjevica i Blagaja obavljao niz visokih i odgovornih duznosti u Armiji BiH.Tokom rata i sam nekoliko puta ranjavan ali ni to ga nije moglo zaustaviti u njegovom pohodu do slobode koju nije uspio docekati.Poginuo u akciji za oslobadjanje grada Mostara tj. na brdu Hum iznad Mostara.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#9

Post by T8 »

Šehidi Bijeljine

Image

Muslijevic Sead-Muslija 1962-1992

Image

Halimi Mevko 1965-1992

Image

Memisevic Seval - Seki 1966-1993

Image

Suljic Hasan- Beba 1969-1992
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#10

Post by T8 »

Kapetan Hajro - Zmaj od Majevice

Image




MEŠIĆ, Hajro - Legendarni kapetan Hajro

Rođen je u Srednjoj Trnovi, opština Ugljevik. Otac Meho, majka Zejfa, rođena Bećirović, rodom iz sela Šepak, općina Zvornik.
Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu. Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i zavrsio podoficirsku školu JNA u Sarajevu. Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana.
Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli.
Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj.
Poslije prvih višestranačkih izbora u BiH, stranka SDA ukazuje mu povjerenje i nagovara ga da prihvati mjesto komandira stanice policije u općini Ugljevik. Nerado je prihvatio to radno mjesto, ali samo na kratko vrijeme, jer je vrlo brzo shvatio šta se sprema i kakva je situacija bila na terenu.
Demonstrativno napušta Ugljevik i stanicu policije sa još par drugova i odlazi u mjesto Teočak, gdje je u daljem toku dogaćanja bio glavni organizator što je slijedilo. (Mustafa Mešić)


ZMAJ OD MAJEVICE
Budući da kao komandir Stanice milicije u Ugljeviku nije prihvatio zaraznu srbizaciju svega i svačega, te nije iskazao traženu lojalnost srpskim vlastima, morao je ići iz tog kraja. Sa grupom odvažnih momaka iz svoje Trnave obreo se u Teočaku. Tu je našao nešto pristalica za rat protiv četnika, ali većina žitelja nerado su u svojoj sredini gledali ove “buntovnike” koji su im remetili “san o mirnom suživotu sa komšijama”. Tek, valjalo je ići dalje. A dalje se moglo samo kroz šume, mimo neprijateljskih utvrđenja, preko čuvene Zečije kose - za koju su se vojske u svim ranijim ratovima otimale - pa do Vitinice.
U ovoj sredini Hajro i njegovih dvadesetak momaka naišli su na bolje raspoloženje za suprostavljanje agresoru. Naročito je to važilo za mladiće koji su bili presretni da se pojavi neko ko bi ih mogao predvoditi.
Pošto je dao upustva o organizovanju odbrane tamošnjih sela, sa nešto većom grupom momaka Hajro odlučuje da krene u pomoć legendarnim braniteljima zvorničke “Kule”. Najprije su pokušali preći preko Kalesije, ali u ovom mjestu nisu naišli na razumjevanje. Nije bilo vremena za gubljenje, pa je uslijedio povratak prema sapanjskim selima, a zatim pohod prema Zvorniku - niz sapanjsku dolinu.
Još prije stupanja u borbene okršaje kapetan Hajro nameće se izuzetnom voljom, snagom i izvanrednim razumjevanjem vojne situacije. Tako stiče i ogroman autoritet među vojnicima, koji su bezpogovorno slijedili njegove namjere.
Sa “Kule” su stizale vijesti o sve jačim najezdama četničkih snaga, čvrsto riješenih da zauzmu ovo strateško uporište. Hajro i momci spuštajući se preko Debeljaka, Nezuka, zaseoka, Klise i Brane crvenog mulja na Đulićima do Dardagana gdje su postavljene barikade i time zapriječena komunikacija prema Sapni. Četnici su započeli djejstva sa svojih položaja na ]irilovom brdu i Kovačevcu. Nakon smrti prvog našeg borca prihvaćena je borba. Ispoljivši neviđenu hrabrost i umijeće Hajro i borci razbijaju neprijateljske položaje i stižu do mosta u Ceru.
U saradnji sa Hasetom Tirićem i njegovim specijalcima iz Bijeljine, te kapetanom Senadom komandirom Pariotske lige, bilo je planirano više akcija na tom području. Međutim, izostala je dogovorena podrška iz muslimanskih sela - Đulića i Klise. tada stiže i teška vijest da je “Kula” pala. Uslijedili su dogovori - šta dalje. Hajro i dalje ispoljava ratobornost i zalaže se za nastavak borbi, revoltiran četničkim porukama: Pala je Kula, sutra ćete i vi!
Ipak, uvažio je rezon kapetana Senada, da moraju izbjeći četničko okruženje, jer bi došlo do sloma tadašnjeg ustaničkog i vojničkog jezgra Sjeveroistočne Bosne sa posljedicama pogubnim za čitavu regiju. Tako su odlučili da izvuku snage prema sapanjskom kraju.
Zatim slijede svakodnevne bitke za odbranu Zaseoka (gdje hrabro gine kapetan Senad), Nezuka, Goduša, Vitinice i Kovačevića. Četnike su ti napadi koštali stotine žrtava. U organizaciji odbrane, na ovom kraju Hajri su pomogli kapetan Džemail Spahić i kapetan Šemsudin Muminović, kasnije komandant Opštinskog štaba OS Zvornik. Hajrini borci: Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi često vrše uspješna ofanzivna borbena dejstva na teritoriji koje su pod kontrolom četnižkih snaga. u nekoliko navrata razbijena su neprijateljska utvrđenja u Ravnim Njivama, Brđanima, Odžačini, te djelovima Boškovića, Malešića i Šetića.
Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu.

Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc-logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija u Teočak i organizuje odbranu koja do danas uspješno odolijeva elitnim jedinicama SAO Semberije i Majevice prekinuvši važnu komunikaciju Bijeljina - Priboj. Uviđajući snagu ustaničkog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali - stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima ali istovremeno priprema velku “Majevičku oluju” oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vsiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak - Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc-logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.
Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizuje se uzorna vojna i civilna vlast. Provodi se regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vrše se pripreme za buduće oslobodilačke zahvate, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna. Autoru ovih redova, koji je jedini puna četiri mjeseca u sredstvima informisanja govorio o ovom nenadmašnom vojskovođi i čovjeku, koji ga je nazvao “umjetnikom rata” - u nekoliko je navrata pominjao svoju ogorčenost zbog toga što su mu neki “foteljaši” iz regionalne komande pripisivali da je sirovi seoski lider, buntovnik koji vodi neki svoj rat. Bio je to veliki moralni grijeh “birokrata” koji su u rat ušli, ako su uopšte ušli, kad je Hajro već iza sebe imao odbranjena i oslobođena prostranstva.
On je vodi svoj rat onoliko koliko je morao, jer da je čekao nekakav “zajednički rat” ne bi bile spašene desetine hiljada ljudi sapanjskog i teočanskog kraja, ne bi bilo slobodnih teritorija bez kojih se ne bi odbranila ni Sprečanska dolina, a može se pretpostaviti kakav bi to bio dodatni teret za branitelje Tuzle.
Srećom, narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta.
A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice.

Noć uoči pogibije - pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom - Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”.
Kažu da ju je ponavljao bar deset puta. I imao je pravo da je pjeva, jer se u ovom ratu ponajviše približio legendi “Zmaja od Gradačca”.

__________________________________________________
Više informacija o Kapetanu Hajri na http://hajro.blogger.ba/

Image

Lavovi Teočaka - Pjesma je u rm formatu ( 550kB).
http://zlatniljiljani.airmode.de/LavoviTeocaka.rm

Za mp3 format možete otići na stranicu http://www.teocak.co.ba (donji desni ugao) gdje možete naći i spot ove pjesme koju je za vrijeme rata otpjevao tuzlanski MAT (Muzički Atelje Tuzla) i Fahrudin Nadžaković- Fare
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#11

Post by Dolina avalona »

Tuzla 25.Maj.1995
Image
Bosanska ratna djeca, -MALI LJILJANI!!
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#12

Post by T8 »

Image

Izet Nanić rođen je 1965. godine u Bužimu. Spada u red školovanih bosanskohercegovačkih oficira. Nakon završetka vojnih škola, službovao je pri "JNA" u različitim krajevima bivše SFRJ. Međutim napustio je službu pri vojsci nakon izbijanja agresije na njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu, te uključio se u njenu odbranu. Postao je komandant 505. bužimske brigade V korpusa Armije RBiH i kao njen komandant 4 godine se borio za slobodu Reoublike Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Poginuo je 4. augusta 1995. godine, u povodu komplementarnog čišćenja terena od preostalih agresorskih snaga, u dubini pograničnog dijela hrvatske teritorije. Izet Nanić je pao kao šehid u borbi za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih naroda od agresije SR Jugoslavije i R Hrvatske i njihovih lokalnih najamnika kao seceseonistički pokret Abdića. Bužimljani i Krajišnici su njemu i također poginulom mu bratu Nevzetu podigli spomenik u njihovoj rodnoj Nanića Dolini u pokraj Bužima
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#13

Post by T8 »

Image

Dr. Irfan Ljubijankić (1952, Bihać - 28. maj 1995, u blizini Velike Kladuše)

Medicinski fakultet je završio u Beogradu 1977. godine. Jedno vrijeme (16 mjeseci) radio je u Libiji kao ljekar opće prakse. Od 1980. do 1984. godine, specijalizirao je otorinolaringologiju i cervikofacijalnu hirurgiju. U isto vrijeme je završio postdiplomski studij iz ORL i MFK u Zagrebu, poslije čega je ponovo godinu dana proveo u Libiji. Jedan je od osnivača političke partije pod nazivom Stranka demokratske akcije. Na prvim višestranačkim izborima izabran je za predsjednika Okruga Bihać i tu funkciju je obnašao 10 mjeseci. Bio je član Glavnog i Izvršnog odbora SDA. Dvadeset sedmog marta 1994. godine izabran je za predsjednika Glavnog odbora SDA. Za Ministra vanjskih poslova RBiH postavljen je odlukom o izboru Vlade RBiH na sjednici održanoj 23. juna 1994. godine. Na toj dužnosti je poginuo 28. maja 1995. godine. Helikopter kojim se vraćao iz Bihaća u Zagreb oboren je raketom hrvatskih Srba nedaleko od hrvatsko-bosanske granice, u blizini Velike Kladuše. Sahranjen je 8. juna 1995. godine u Bihaću. Jedan od primjera liječnika i političara koji je na samom početku svoje karijere odavao znake veličine u društveno-političkom životu Bosne bio je Irfan Ljubijankić, humanist koji ni u politici nije odstupao od principa humanosti. Na počecima političkih uspjeha zadesila ga je smrt. Prekinut je njegov uspješno započeti politički angažman, a njegovom smrću Bosna je izgubila jednog od onih političara koji je po cijenu života obavljao političke misije za njene žitelje. Da nije poginuo na samom početku političke karijere, svi koji su ga poznavali (kao i autor ovog teksta) tvrde da bi to bio nosilac pozitivnih ideja i političkih kretanja u Bosni i oko nje. On je prvi bosanskohercegovacki političar koji je govorio da Bosna mora biti građanska i multietnička. On je politička i ljudska legenda za primjer generacijama. Poginuo je kao jedan od graditelja novog vremena za Bosnu i Bosance.


"Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izboriti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sva sredstva. Drugim riječima to znači da trebamo uvijek misliti na osnovne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi, ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločinci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima. Naši preci su nam ostavili u amanet, ljudstvo, poštenje, humanost. Tri najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga, veća nego u maču. Zato ja danas u ovakvom na oko bezizlaznom stanju, u kakvom se momentalno nalazimo, vjerujem u budućnost BiH. Upravo zato što veliki dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju za slobodom."
Dr. Irfan Ljubijankić

Rahmet svima poginulim u helikopteru 28.05.1995

Dr.Irfan Ljubijankić, Ministar Vanjskih poslova RBiH
Izet Muhamedagić, Zamjenik ministra pravde u Vladi RBiH
Dr.Mensur Šabulić, član DKPBiH
Major Fadil Pekić, Ataše i osobni pratilac Dr.I.Ljubijankića
Pilot N.Dudajev
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#14

Post by T8 »

Image

Balta Marijan iz Tuzle

O Marijanu je dr. Mirza Kusljugic rekao sljedece:

U tim danima svaki grad i svako selo je imao svoje heroje. Obično su to bili naši komšije, prijatelji, ljudi koji su radili u fabrikama i kancelarijama bez prethodnog vojnog iskustva. U Tuzli je jedan od njih bio moj prijatelj Marijan Balta, tridesetogodišnji arhitekt i bivši karatista.
Svi članovi tuzlanskog karate kluba "Sloboda" prijavili su se u u bosansku armiju i Marijan je otišao zajedno s svojim kolegama da brani svoju familiju i svoj grad.
Marijanov otac je bosanski Srbin, majka bosanska Hrvatica a žena, tada u trećem mjesecu trudnoće bosanska Muslimanka - Bošnjakinja.
Marijan se, kao i mnogi drugi takodjer borio za odbranu multietničkog duha Bosanskog društva.
Poginuo je početkom juna 1992 god. Na njegovoj sahrani mi, njegovi prijatelji zakleli smo se mrtvom drugu da ćemo nastaviti našu borbu za budučnost njegovog nerodjenog dijeta, za njegovo pravo da živi, za budučnost nase dijece.
Njegovi prijatelji iz karate kluba preimenovali su kasnije elitnu jedinice Bosansku Armije dajući joj ime BALTE.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#15

Post by T8 »

Mirza Hadzimehmedovic, Tuzla

Pred jednim malim kafićem, na samom kraju ulice "Oktobarske ravolucije", sjedila su 4 četnika (jedinica JNA u Tuzli je bila pred rat prepuna rezervista s Ozrena i Majevice koji su se šepurili po gradu) u uniformama JNA.
Mirza i još jedan vojnik iz jedinice "Pošta" (rezervni sastav policije sastavljen od dobrovoljaca) pošli su da popiju piće. Sjeli su za susjedni sto do četnika kao da su ovi obični turisti. U kafiću je nastupio tajac. Ja sam sve to vidio jer sam stajao u blizini. Pomislio sam da je Mirza dijete koje nije svjesno opasnosti. Pozdravio sam ga i sjeo sa njima u namjeri da im skrenem pažnju da svakog trena može doći do opasnog incidenta, budući da su i četnici bili naoružani. Na to mi je Mirza rekao: "Znam profesore. Ne bojte se. Držim ja prst na obaraču. Ovo je naša domovina. Nećemo, valjda, mi bježati." (ispricao Mirzin profesor matematike)

Mirza je kasnije u ratu postao kamandant čuvene jedinice minobacačlija "Šejtani".

Jedne prilike vozeći se prema liniji na Majevici "Šejtani" su naišli na zasjedu.
Većina ih je poginula. Medju njim i Mirza

Danas jedna ulica u Tuzli nosi ime Mirze Hadzimehmedovica
spongebob
Posts: 1098
Joined: 05/10/2005 17:43
Location: Bikini Bottom

#16

Post by spongebob »

i uspio je da ubije boga u dusi gradjanskoj drzavi.
Dolina avalona
Posts: 474
Joined: 12/07/2006 21:13
Location: BiH

#17

Post by Dolina avalona »

Dragan Vikic
Image
Image
Specijalac
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#18

Post by T8 »

Pukovnik Avdo Palić (April 4, 1958, - 1995)

Image


Avdo Palić rodjen 4. Aprila 1958 u mjestu Krivače (Han Pijesak) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe.
Živio je s porodicom u Vlasenici radeci kao profesor u lokalnoj srednjoj školi.
Bio je rezervni oficir JNA

S porodicom je za Bajram te 1992. godine, , krenuo u posjetu roditeljima. Posljednjim autobusom koji će ući u Žepu. Tog dana, ili mnogo ranije, počinje pakleni rat za osvajanje istočne Bosne i istrebljenje tamošnjih Bošnjaka. Avdo prestaje biti profesor i kao jedan od najboljih artiljeraca bivše JNA postaje komandant brigade bosanske armije. Vojske bez oružja i strategije i sa samo jednim ciljem: golim opstankom. Kanjon u blizini Avdine kuće postaje grobnica za nepoznati broj neprijateljskih vojnika zatrpanih kamenjem i balvanima. Poraz postaje glavna vijest, a Avdina glava ucijenjena. U Žepu ne ulazi niti jedan neprijateljski vojnik, ali zauzimaju je Glad i Bolest. Priču nastavlja Esma...

"Avdo je među vojskom bio zaista jedna snaga. Svojom pojavom je ulivao samopouzdanje. Čak i kad je bilo besmisleno reći da možemo opstati, on je govorio: 'Ne, ne, opstat ćemo mi' - Esma Palic

Nakon pada Žepe pod okriljem UNPROFOR-a, 25. jula počela je evakuacija civila i ranjenika na slobodnu teritoriju. Nastavljena je i narednog dana.

Avdo Palić je jedan konvoj Žepljaka ispratio do slobodne kladanjske teritorije i vratio se u Žepu. Takav primjer hrabrosti jedinstven je u minulom ratu, pogotovo što je tada na slobodnu teritoriju prešla i Palićeva porodica.
Palić je u deset sati ujutro 27. jula 1995 krenuo u bazu UNPROFOR-a u Žepi na razgovore sa srpskom stranom.
U prisustvu UN-ovih vojnika i promatrača, vojnici Vojske RS silom su odveli pukovnika Palića u smjeru komandne pozicije načelnika Glavnog štaba Vojske RS, generala Ratka Mladića, i od tada mu se gubi svaki trag.

Edward Joseph je ispricao sljedece: ”U julu 1995. uputili su me u Zepu sa jos jednim funkcionerom UN-a. Otisli smo tamo, a ja sam bio ubijedjen da je ova enklava vec bila pala. Obojica smo znali sta se desilo u Srebrenici i da je ova nasa misija teska. Docekalo nas je iznenadjenje: u Zepi se jos brane, a srpske oruzane snage ne prestaju sa bombardovanjem. Dok smo tu, nastojimo shvatiti kakva je situacija i odrediti koga i kako evakuisati, ali su nas udaljili... Medju stanovnistvom vlada panika, ljudi u Zepi dobro znaju sta se samo nekoliko dana ranije desilo u Srebrenici te nisu vjerovali u evakuaciju; kada je ipak evakuacija pocela – osim nas, bili su tu i vojnici UN-a – ljudi su strahovali da ce biti prepusteni u ruke Srbima. Vladala je konfuzija. Komandant Avdo Palic nastojao je umiriti stanovnistvo enklave, pomagao je da se starci, ranjenici, djeca i zene ukrcaju na kamione i u autobuse. Zadivljen sam posmatrao Palica, slutio sam da je u opasnosti, ali on je izgledao smiren, smireno je izdavao naredjenja, a bio je smiren i prilikom pregovora. Srbi su, ocito, samo cekali pogodan trenutak. Nalazili smo se u prostoriji gdje je koordinirana evakuacija, kada su usla dvojica naoruzanih muskaraca, zgrabili ga i izvukli napolje. Pred ocima mi jos uvijek lebde te slike...”

Image

Fotografija rahmetli Avde Palica iz jula 1995.

"Mi smo se časno borili koliko smo mogli, ali se uistinu više nije moglo uraditi. U svemu ovom ostaje osjećaj gorčine da smo u ovom ratu bili sami i na kraju izdati od svakog!!!...Herojska Žepa” - Avdo Palic

Narodu koji je u strahu čekao evakuaciju je govorio:
'Ne bojte se, narode, ja sam posljednji koji će izaći iz Žepe. Svi ćete izaći prije mene'. I ostao je dosljedan tim svojim riječima…"

Ostavio je iza sebe suprugu Esmu i dvije maloljetne kćerke.
Avdo Palić posthumni je nositelj najvišeg ratnog priznanja zlatni ljiljan.
_____________________________________________________________
Image

Esma Palić, supruga Avde Palića, već 11 godina uporno pokušava da sazna šta se desilo sa njenim suprugom. Neposredno nakon rata, ona je nadležnim institucijama u RS-u uputila zahtjev da joj se kaže šta se desilo sa njenim suprugom, ali nikada nije dobila nikakve informacije o tome:

“Da vam kaže, njihov odgovor, sve do Doma za ljudska prava, bio je da oni nikada nisu čuli za Avdu Palića, da oni njega, zaboga, nikada nisu uhapsili, da oni nemaju pojma da je ta osoba postojala itd.”
U januaru 2001. godine Dom za ljudska prava BiH naredio je vlastima RS-a da provedu potpunu istragu o sudbini pukovnika Palića od dana njegovog nestanka i plate odštetu njegovoj supruzi Esmi Palić.

Vlasti RS imale su tri mjeseca da provedu odluku Doma za ljudska prava, ali su one samo krajem 2001. godine platili odštetu gospođi Palić od 65.000 maraka.
Ni posljednju odluku Doma za ljudska prava, iz oktobra prošle godine, vlasti RS nisu ozbiljno shvatile, kaže portparol OHR-a Ljiljana Radetić:

“Drugog oktobra 2005. godine Komisija za ljudska prava je vlastima RS produžila rok za još tri mjeseca kako bi prikupili podatke o sudbini pukovnika Avde Palića, koji je nestao u julu 1995. godine. Nakon razmatranja posljednje informacije koju je dostavila Vlada RS-a, Komisija za ljudska prava je zaključila da Vlada RS nije ispoštovala odluku koja ju je obavezala da dostavi sve dostupne informacije u vezi s ovim slučajem.”

Informaciju šta je urađeno i kada će biti ekshumirano tijelo pukovnika Palića zatražio je od Vlade RS-a na sjednici Narodne skupštine poslanik Stranke demokratske akcije Sadik Ahmetović. Ministar Čađo je u svom odgovoru naveo da spomenuta komisija radi kako bi ispunila postavljeni zadatak i da je u te poslove uključen aktivno i MUPRS-a. Napomenuo je da je to ponovio i prilikom jutrošnjeg sastanka sa predstavnicima OHR-a.
Stav OHR-a je da Vlada RS-a mora bez odlaganja djelovati u ispunjavanju mandata Komisije za slučaj Palić, te locirati posmrtne ostatke Avde Palića i predati ih porodici.

Raport organizacije Amnesty International o nestanku Avde Palića (engleski)
http://www.geocities.com/pvlwright/background.htm

Avdo Palić - Wikipedia
http://en.wikipedia.org/wiki/Avdo_Pali%C4%87

Istina o zarobljenom heroju
http://www.bhdani.com/arhiva/240/t24011.shtml

MOJA PRIČA: Avdina i Esmina ljubav koja traje
http://www.bim.ba/bh/47/10/2129/?tpl=58
Last edited by T8 on 26/01/2007 21:47, edited 1 time in total.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#19

Post by T8 »

Poginuli nosioci priznanja "Zlatni ljiljan" i "Zlatna policijska značka" opcine Visoko


Image

Više informacija na web stranici Udruženja građana "Zlatni ljiljan" i "Zlatna policijska značka" V I S O K O

http://www.gazije.co.ba/
AjvazDedo
Posts: 354
Joined: 29/08/2004 02:16

#20

Post by AjvazDedo »

T8 wrote:Pukovnik Avdo Palić (April 4, 1958, - 1995)

Image


Avdo Palić rodjen 4. Aprila 1958 u mjestu Krivače (Han Pijesak) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe.
Živio je s porodicom u Vlasenici radeci kao profesor u lokalnoj srednjoj školi.
Bio je rezervni oficir JNA

S porodicom je za Bajram te 1992. godine, , krenuo u posjetu roditeljima. Posljednjim autobusom koji će ući u Žepu. Tog dana, ili mnogo ranije, počinje pakleni rat za osvajanje istočne Bosne i istrebljenje tamošnjih Bošnjaka. Avdo prestaje biti profesor i kao jedan od najboljih artiljeraca bivše JNA postaje komandant brigade bosanske armije. Vojske bez oružja i strategije i sa samo jednim ciljem: golim opstankom. Kanjon u blizini Avdine kuće postaje grobnica za nepoznati broj neprijateljskih vojnika zatrpanih kamenjem i balvanima. Poraz postaje glavna vijest, a Avdina glava ucijenjena. U Žepu ne ulazi niti jedan neprijateljski vojnik, ali zauzimaju je Glad i Bolest. Priču nastavlja Esma...

"Avdo je među vojskom bio zaista jedna snaga. Svojom pojavom je ulivao samopouzdanje. Čak i kad je bilo besmisleno reći da možemo opstati, on je govorio: 'Ne, ne, opstat ćemo mi' - Esma Palic

Nakon pada Žepe pod okriljem UNPROFOR-a, 25. jula počela je evakuacija civila i ranjenika na slobodnu teritoriju. Nastavljena je i narednog dana.

Avdo Palić je jedan konvoj Žepljaka ispratio do slobodne kladanjske teritorije i vratio se u Žepu. Takav primjer hrabrosti jedinstven je u minulom ratu, pogotovo što je tada na slobodnu teritoriju prešla i Palićeva porodica.
Palić je u deset sati ujutro 27. jula 1995 krenuo u bazu UNPROFOR-a u Žepi na razgovore sa srpskom stranom.
U prisustvu UN-ovih vojnika i promatrača, vojnici Vojske RS silom su odveli pukovnika Palića u smjeru komandne pozicije načelnika Glavnog štaba Vojske RS, generala Ratka Mladića, i od tada mu se gubi svaki trag.

Edward Joseph je ispricao sljedece: ”U julu 1995. uputili su me u Zepu sa jos jednim funkcionerom UN-a. Otisli smo tamo, a ja sam bio ubijedjen da je ova enklava vec bila pala. Obojica smo znali sta se desilo u Srebrenici i da je ova nasa misija teska. Docekalo nas je iznenadjenje: u Zepi se jos brane, a srpske oruzane snage ne prestaju sa bombardovanjem. Dok smo tu, nastojimo shvatiti kakva je situacija i odrediti koga i kako evakuisati, ali su nas udaljili... Medju stanovnistvom vlada panika, ljudi u Zepi dobro znaju sta se samo nekoliko dana ranije desilo u Srebrenici te nisu vjerovali u evakuaciju; kada je ipak evakuacija pocela – osim nas, bili su tu i vojnici UN-a – ljudi su strahovali da ce biti prepusteni u ruke Srbima. Vladala je konfuzija. Komandant Avdo Palic nastojao je umiriti stanovnistvo enklave, pomagao je da se starci, ranjenici, djeca i zene ukrcaju na kamione i u autobuse. Zadivljen sam posmatrao Palica, slutio sam da je u opasnosti, ali on je izgledao smiren, smireno je izdavao naredjenja, a bio je smiren i prilikom pregovora. Srbi su, ocito, samo cekali pogodan trenutak. Nalazili smo se u prostoriji gdje je koordinirana evakuacija, kada su usla dvojica naoruzanih muskaraca, zgrabili ga i izvukli napolje. Pred ocima mi jos uvijek lebde te slike...”

Image

Fotografija rahmetli Avde Palica iz jula 1995.

"Mi smo se časno borili koliko smo mogli, ali se uistinu više nije moglo uraditi. U svemu ovom ostaje osjećaj gorčine da smo u ovom ratu bili sami i na kraju izdati od svakog!!!...Herojska Žepa” - Avdo Palic

Narodu koji je u strahu čekao evakuaciju je govorio:
'Ne bojte se, narode, ja sam posljednji koji će izaći iz Žepe. Svi ćete izaći prije mene'. I ostao je dosljedan tim svojim riječima…"

Ostavio je iza sebe suprugu Esmu i dvije maloljetne kćerke.
Avdo Palić posthumni je nositelj najvišeg ratnog priznanja zlatni ljiljan.
_____________________________________________________________
Image

Esma Palić, supruga Avde Palića, već 11 godina uporno pokušava da sazna šta se desilo sa njenim suprugom. Neposredno nakon rata, ona je nadležnim institucijama u RS-u uputila zahtjev da joj se kaže šta se desilo sa njenim suprugom, ali nikada nije dobila nikakve informacije o tome:

“Da vam kaže, njihov odgovor, sve do Doma za ljudska prava, bio je da oni nikada nisu čuli za Avdu Palića, da oni njega, zaboga, nikada nisu uhapsili, da oni nemaju pojma da je ta osoba postojala itd.”
U januaru 2001. godine Dom za ljudska prava BiH naredio je vlastima RS-a da provedu potpunu istragu o sudbini pukovnika Palića od dana njegovog nestanka i plate odštetu njegovoj supruzi Esmi Palić.

Vlasti RS imale su tri mjeseca da provedu odluku Doma za ljudska prava, ali su one samo krajem 2001. godine platili odštetu gospođi Palić od 65.000 maraka.
Ni posljednju odluku Doma za ljudska prava, iz oktobra prošle godine, vlasti RS nisu ozbiljno shvatile, kaže portparol OHR-a Ljiljana Radetić:

“Drugog oktobra 2005. godine Komisija za ljudska prava je vlastima RS produžila rok za još tri mjeseca kako bi prikupili podatke o sudbini pukovnika Avde Palića, koji je nestao u julu 1995. godine. Nakon razmatranja posljednje informacije koju je dostavila Vlada RS-a, Komisija za ljudska prava je zaključila da Vlada RS nije ispoštovala odluku koja ju je obavezala da dostavi sve dostupne informacije u vezi s ovim slučajem.”

Informaciju šta je urađeno i kada će biti ekshumirano tijelo pukovnika Palića zatražio je od Vlade RS-a na sjednici Narodne skupštine poslanik Stranke demokratske akcije Sadik Ahmetović. Ministar Čađo je u svom odgovoru naveo da spomenuta komisija radi kako bi ispunila postavljeni zadatak i da je u te poslove uključen aktivno i MUPRS-a. Napomenuo je da je to ponovio i prilikom jutrošnjeg sastanka sa predstavnicima OHR-a.
Stav OHR-a je da Vlada RS-a mora bez odlaganja djelovati u ispunjavanju mandata Komisije za slučaj Palić, te locirati posmrtne ostatke Avde Palića i predati ih porodici.

Raport organizacije Amnesty International o nestanku Avde Palića (engleski)
http://www.geocities.com/pvlwright/background.htm

Avdo Palić - Wikipedia
http://en.wikipedia.org/wiki/Avdo_Pali%C4%87

Istina o zarobljenom heroju
http://www.bhdani.com/arhiva/240/t24011.shtml






:(
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#21

Post by T8 »

Judo: 14. memorijal 'Vinko Šamarlić'

SARAJEVO, 16. marta (FENA) - Judo klub `Željezničar` u saradnji sa FMUP-om organizira 14. međunarodni memorijalni judo turnir `Vinko Šamarlić`.

Turnir će se održati u nedjelju 19. marta u 11 sati u sportskoj dvorani Vogošća. Sat prije početka turnira, delegacija organizatora i učesnika memorijala posjetit će gorblje Lav, gdje će se odati počast Vinku Šamraliću, koji je 1992. godine poginuo u odbrani Sarajeva. Šamarlić je bio proslavljeni sportista, član JK `Željezničar`, koji je osvojio brojne medalje na području bivše SFRJ, Evrope i svijeta. Posthumno je odlikovan najvišim odličjima za hrabrost.
Memorijal `Vinko Šamarlić` okupit će preko pet stotina sportista.

Ovo je jedna od rijetkih informacija na netu koja se može naći o Vinku Šamarliću heroju odbrane Sarajeva, kao što reče Vildana Selimbegović u Danima: vrsnom specijalcu, nosiocu gotovo svih policijskih priznanja, uključujući i Zlatnu policijsku značku.
Ostala mi je u sjećanju priča da mu je nudjeno da predstavlja Bosnu na olimpijskim igrama u Barseloni. Zahvalio se na pozivu i odlučio da je važnije da ostane sa svojim suborcima Vikićevim specijalcima.
Vinko Šamarlić poginuo je u akciji za odbranu Sarajeva i Bosne osmog juna 1992. godine!
Posthumno mu je dodijeljen Orden Zlatni grb sa mačevima.
Za vrijeme sahrane poginulog heroja i sportiste Vinka Šamarlića srpske su snage napadale 12 puta, a sam čin ispraćanja pokojnika trajao je pet sati.

ŠAMARLIĆ VINKO (MARKO) (1964-1992)
Beslija
Posts: 470
Joined: 27/05/2006 15:23

#22

Post by Beslija »

T8 wrote:Mithat Hujdur - Hujka


Gospodine muftija, Bozji pravednice,
Ja, Midhat Hujdur, po nadimku Hujka,
obican covjek i do vjere drzim,
Jesam komandant slavne brigade,
i jesam Muftija, dragi, imao bitaka mnogo,
kao borac i vodja jedinice "Slavne",
borbe mnoge ostavio iza sebe.
Jest', uceni covjece, da se islo hrabro,
na Gorance, Hum i Podvelezje,
i gdje jos, sada se ne bih sjetiti mog'o.
Islo se, muftija nas, u svako doba dana i noci,
vise gladan, nego sit, vise sanjiv nego cio,
ali islo se bez mrka pogleda i prijekora.
Padali smo i dizali se, ali islo se na naprijed,
sa ciljem zacrtanim, osloboditi grad,
od onih sa brda sto pucaju u obicne ljude,
sirote zene, nejaku djecu i bolesne starce.
Efendija dragi, vidi golema cuda,
te spodobe s brda pucaju samo po raji,
smjestenoj u kucama uz nasu ljepoticu rijeku,
samo po sirotinji sto se oko nje skrasi,
dok ostali dio grada, hvala Bogu, ostavise na miru.
Mnogi su moji jarani pali,
sto su imali, dragi efendija, za Mostar su dali,
i neka ih Allah pravedno nagradi.
Gospodine muftija, bozji pravednice,
ja slutim da se i meni blizi posljednja bitka,
slutim da ce moji jarani i tu prepreku srusit'
i da cu i ja tome doprinos dati,
ali da pobjedu, ipak, necu docekati.
Zato, muftija dragi, ispuni mi posljednju zelju,
spustite me u mezar u haremu sto se po sehidima zove.
Molim Te, efendija, neka to bude bez velike pompe,
Jer, Hujka je zivio, radio je, eto, borio se,
uvijek uz jarane svoje,
pa neka Allah odredi ima li mjesta za Hujku,
pored njegovih skuti.


Izvor: Mostarska raja Forum

ufffff...............nemam rijeci.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#23

Post by T8 »

Još jedan heroj čijem ime mogu često čuti pratioci sportskih dogadjaja

Riječ je o Hakiji Mršo po kojem nosi naziv fudbalski stadion u Vogošći.

Image

O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno sebi, znalo se samo organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je Hakija Mršo, heroj među herojima združenih vogošćanskih odreda.
Hakiju Mršu, danas veoma čuvenog komandira čete Ugorsko, koja pripada Četvrtom vogošćanskom odredu, gotovo nemoguće je uhvatiti i natjerati na razgovor. Skromnost po kojoj je poznat u svim razgovorima o njegovoj borbi dolazi do punog izražaja. No narod vogošćanskih slobodnih teritorija u svojim folklornim predanjima, a ona nisu mala za vrijeme ovog rata, o Mrši je stvorio cijeli mozaik priča. Narodnoj predaji pridružili su se i borci. Jednom prilikom u komandi našeg štaba zatekao sam se pri ispraćaju boraca iz Sarajeva. Iznenađen što je vidio Mršu, jedan od boraca, stojeći pored mene, šapuće drugom: "A ja mislio da je Mršo k'o planina." Zaista djeluje nevjerovatno da se iza takvih podviga i uspjeha nalazi naoko krhak i nježan mladić, gotovo dječijeg sjaja na licu. O Mrši iz sata u sat stižu nove priče:
"Mršo sam zarobio PAT, Mršo napravio diverziju i kokno pet komada bradatih životinja, Mršo se uvalio četama iza leđa i raznio im zoljom dva-tri rova. Ono što narod priča, kaže mi jedan starina iz Ugorskog, il' je bilo il' će bit'. Ova mi rečenica danima tutnji u glavi. Da li se u nataloženom starčevom iskustvu ona iskristalisala u istinsko saznanje dosega narodne mudrosti, da li ova rečenica može biti maksimum kolektivnog predanja?
U predanjima o Mrši, ona se potvrđuje kao istina, bar što se tiče onih priča što svoj inspirativni izvor imaju ovdje, na području Ugorskog, Barice, Kobilje Glave. Sa onim pričama što nastaju u dosadi podrumaških mozgova u bosanskoj prijestonici - stvari stoje nešto drugačije. Daleko od izvora zbivanja, zavučeni u podrume višespratnica, podrumaši kao narodni otpad, svoju slabost i kukavičluk prikrivaju nerealnim pričama.
Mršu sam ganjao gotovo deset dana i na kraju odustao. Jer, stalno u borbi i na položaju, ovaj legendarni komandir rijetko kad ima vremena za predah. Kaže mi Mršin borac: "Ako hoš da ga uhvatiš, moraš se pretvorit u kozu. Taj ti zna svaku stazu i bogazu; nemereš ga slijedit. Ode nekud i samo čuješ: Mršo povaljo čete na Zabukvi. A da bi došo do četa na Zabukvi, moraš se provlačit ko glista." Nisam ni koza, a, bogami, ni glista, mislim u sebi, ali do Mrše se mora doći. A onda danima tutnji sa svih strana: počele čete da ginu na Žuči. Borbe traju po cijeli bogovetni dan. Mršo dobija počasti od ministra Pušine, Mršo pravi diverzije, zavlači se u četničku dubinu i otvara put za pad kote 850. Ta diverzija, presudna za naše uspjehe na Žuči, majstorski je odrađena. Privukao se Mršo sa još trojicom odabranih boraca (ostali, priča se, nisu smjeli dalje), pritajio se, a tamo čete se svađaju. "Sumnjivo im šuškanje oko kuće u kojoj su se utvrdili, a 'guza im radi, burazeru' pa ne smiju da se mrdnu. Ne vjeruju da smo došli tako blizu. Čujemo kako se svađaju: 'Izađi ti, ako smiješ, i provjeri ima li ikog na desnom krilu', svađaju se četnici! A ja se smrzo, i, mislim, okružiće nas, majku im", priča mi Nisko Šehović, jedan od dvojice boraca što su učestvovali u ovoj nevjerovatnoj diverziji. "A Mršo, hladan ko led, smiren, razvuče zolju i 'bum', direktno četama kroz vrata. Jebote, kad ga takvog, smirenog i odlučnog vidiš, misliš - taj može sve, sve što poželi može napraviti četničkoj bandi. Ali jedan je Mršo. Mi svi drugi smo njegove sjene. Nismo mu ni do članaka", nastavlja dalje Nisko, inače dobrovoljac MUP-a borbama na Žuči.
Tako se poklapaju hrabri komandir i njegovo naselje Ugorsko, najisturenija tačka otpora četničkim hordama u Sarajevu. Prosto je nevjerovatno kako se ovo naselje oduprlo četničkim napadima. No, to je priča za sebe. O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno samo sebi, znalo se organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je i Hakija Mršo, heroj medu herojima združenih vogošćanskih odreda.
O Mrši će se sigumo pričati još, još će biti njegovih podviga, i čuvenog: "Hoću ih žive", od kojeg se četnicima sledi krv u žilama, od kojeg četnici više bježe nego od tromblona i granata.

Na koti 772, nedaleko od svoje rodne kuće, pred kojom su mu četnički zločinci zaklali oca, poginuo je Hakija Mršo, predvodeći svoje borce kao bezbroj puta dotad. Hakija je oca sahranio bez glave. Nije dočekao da se oslobodi njegovo rodno naselje Krše, niti njegova tri puta od četnika paljena kuća. A bila je blizu, ni stotinjak metara od mjesta pogibije. Sudbina je htjela da geler zločinačke granate pogodi Hakiju u ploču od pancira, odbije se od nje i zasiječe Hakiji vrat. Sudbina je htjela tu sličnost njegove smrti sa očevom. Sudbina je htjela i to da najbliži svjedok Hakijine pogibije bude njegov brat. Sada je rodna kuća još bliže. Na njoj će se vijoriti naša zastava, čista kao sloboda u koju je Hakija ugradio život.
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#24

Post by T8 »

Image

Na 14-tu godišnjicu pogibije igmanskog vuka Čede Domuza njegovi saborci položili su cvijeće na spomen obilježju Brezovača, Igman.

Čedomir Domuz je dobitnik zlatnog liljana i Ordena Zlatni grb sa mačevima

Poginuo je na obroncima Igmana 30. 7 . 1992 godine.


Image

Spomen-obilježje na Brezovači
T8
Posts: 204
Joined: 10/05/2006 23:50

#25

Post by T8 »

Pogibija prvog pilota Armije BiH

Image

Da nije bilo i hrabrih pilota i drugih pripadnika Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane Armije BiH, pitanje je kako bi se situacija razvijala na mnogim ratištima, posebno u enklavama. Samo u opkoljeni Bihać zrakoplovci su uspjeli dopremiti 600 tona najvažnijeg MTS-a, odnosno izvesti više od 160 letova avionima i oko sto letova helikopterima, donoseći neophodnu pomoć Bosanskoj krajini.
Nerijetko je divizijski general Atif Dudaković znao, u Zagreb, nazvati brigadira Salku Begića, sadašnjeg komandanta RZ PZO, koji je rukovodio zračnim mostom sa Bihaćem, i reći:

"Ako večeras ne dođeš, mi smo gotovi!"
Na aerodrom Ćoralići kraj Cazina (slika gore) stizali su avioni i helikopteri kad je to, praktično, bilo i nemoguće. Stizala je krajnje neophodna pomoć.

1. avgusta 1994 god Samir Beganović, kao profesionalni vojnik ondasnje JNA, ali i kao pripadnik PL, iz Zadra pobjegao u Udbinu, te bio jedan od iniciatora gradnje aerodroma u Čoralićima kod Cazina.
Zajedno sa Edvinom Ifticem, kopilotom, napravio je prvi ratni let oruzanih snaga BiH, na relaciji Dolovi-Zagreb.
"Prvo veče nisu poletjeli jer je bila dojava da bi mogli biti oboreni, a kad su sutradan uvečer opet, uzletivši bez radara, bez veza, isključivo vodjeni frekvencijama Radio Ogulina, pojavili iznad glavnog grada Hrvatske, iz tamošnjeg Centra za izvidjanje su ih pitali:"Ko ste vi?".

Obaranje aviona "Antonov 26" prvog avgusta 1994 god.

U "antonov 26" prvog avgusta 1994. godine trebalo je da udje, da bi ukrajinskim pilotima pokazao maršrutu, pilot Meho Merdonjic, ali su se on i Samir zamjenili.
Enesu, i ne samo njemu, neshvatljivo je da je avion oboren u povratku, a ne kad je pun iz Pule letio prema Čoralićima.
Glasine kazu da su postojali jasni dokazi o tome da je antonov 26 i prije uzlijetanja bio na nisanu, ali posada o tome nije obavjestena.
"To je sada nevazno u odnosu na činjenicu da su nasi roditelji Hatidza i Ismet makar malo odahnuli ", govori Enes Beganovic, Samirov brat.
Enes je nakon više godina traganja uspio da pronadje tijelo svog brata.

BRAT RIJESIO ENIGMU "ANTONOVA 26"
Ono sto nisu uradile komisije Republike Hrvatske i BiH koje tragaju za nestalima, uradilo je bratovo srce.
Kao sto je i najavljivao, Enes, brat prvog ratnog pilota BH Armije, koji je stradao 01.08.1994. godine na podrucju Republike Hrvatske, oko Plitvica, proslog petka{16.07.2004.} pronasao je mjesto gdje je Antonov 26 pao, pogodjen projektilom oruzanih jedinica tzv. SAO Krajine.

TRAGANJE
Iako su zvanicnici objasnjavali i Enesu da je nepristupacan kraj gdje bi se mogli nalaziti ostaci ukrajinskog aviona, kojeg je Armija BiH iznajmila za svoje potrebe i kojim je i tog kobnog dana u "bihacki dzep" dovučeno oružje, te da je gotovo nemoguće odrediti gdje bi počelo traganje, pokazalo se da to nije tačno."

Odveli su me do mjesta dobri ljudi, mjestani, Hrvati, i sami svojevremeno protjerani iz vlastitih domova, zamolivši da za sada neotkrivam njihova imena" kaze Enes Beganović, koji je gotovo deceniju bezuspjesno pokusavao doći do bratovih kostiju.
Sva oficijelna vrata su za njega bila zatvorena, ali se to nakon obznanjivanja slučaja promjenilo.

Nasim je citaocima poznato da je rjesavanje ovog problema prosle sedmice došlo i do Gordana Milinića, bh ambasadora u Moskvi, nerezidentnog i za Ukrajinu.
S obzirom na to da je nesto pronadjenih kostiju, oko cega je bila angazovana komisija tzv. SAO Krajine, prije devet godina dospjelo do Kijeva i tamo sahranjeno, ambasador je dobio zadatak da od Državnog tuziteljstva Ukrajine zatrazi njihovu ekshumaciju, da bi se provjerilo jesu li tu Beganoviceve kosti.

No, sada je ocito:dio ostatka posade aviona, koju su sacinjavali Ukrajinici, te Samir Beganovic i Niksa Zupan, hrvatski drzavljanin, glumac, ukopan je u prasumi Čorkova uvala, gdje je nedavno boravio i Enes.
"Mještani su kosti sakupili i na humku stavili krst i oznaku o kome se radi.
Pogresno je napisano 1993, a treba 1994", kazuje Beganovic, kome je rečeno šta se sve nalazi u grobnici.
"Izmedju ostalog, i jedna cipela na vezanje, koja nije Samirova.

On je tada nosio Pumine patike", govori Enes, napominjuci da mu mnogo toga nije jasno.
"Čuo sam da je 1996. godine na tom terenu boravila ekipa Hrvatske vojske, kojoj su mjestani, i iz helikoptera, ali i na zamlji, pokazali olupine aviona.
Reportaza o tome je objavljena u udarnom terminu HTV", istice Enes, precizno opisujuci kako se dolazi do tog mjesta.
Izvjestaj o tome ovih dana predao je i Uredu Generalnog inspektora SFOR-a."Njima sam se vec obraćao.
Rekli su da je cijela stvar u nadleznosti organa dviju država, ali , bude li potrebe, pomoći će", objasnjava Enes, pokazujući slike koje je napravio u dijelu Plitvičkih jezera, na putu Karlovac-Plitvice, prije mosta.
"Mještani su mi rekli i to da su pripadnici Hrvatske vojske veći dio aviona odvukli sa sobom, nesto su raznijeli i ljudi koji tamo zive, da bi zaradili prodajući aluminiji, ali mnogi dijelovi antonova 26 jos stoje.

"Da je sve tako , pokazuje i obiljezena stabla trakama raznih boja, zutom, crvenom, i brojevima 1494, 1888, 3, i to upravo tamo gdje su ostaci letjelice.
"Fotosi pokazuju da je do njih lako doci.
Vide se golim okom, ili samo malo treba zaroviti. Očekujem da je i tako sa ostatkom kostiju", govori Enes,

Image

"Antonov 26"
Post Reply