ZELE DA SUTIM
Hasan Nuhanović je u dvadesetak minuta ostao bez oca, majke i brata. Njegova potraga za njima i za još 239 ljudi, koje su pripadnici Holandskog bataljona na njegove oči predale Mladićevim četnicima, traje već tri godine. Hasan je uspio doći do holandskog pukovnika Brantza, ministra odbrane Holandije J.J.C. Voerhoovea, Coloma Murphyja... Prvi mu je zabranio da o Srebrenici govori bilo šta i bilo kome osim njemu, drugi je istjerao novinare koji su htjeli snimiti njihov razgovor, a treći mu je rekao da žuri
Piše: Emir SULJAGIC Dani, 16.03.1998.
KASNO POSLIJEPODNE 13. JULA 1995.
posljednja grupa civila, pod oružanom pratnjom, izvedena je iz vojnog logora Holandskog bataljona u Potočarima. Srbi, također naoružani i sa njemačkim ovčarima zastrašujućeg izgleda, čekali su ih na izlazu. Tu su odvajali žene i djecu, kundacima ih gurajući u autobuse i kamione koji su trebali krenuti za Kladanj. Muškarci su još brutalnije natjerani u vozila, namijenjena isključivo njima, i otada im se gubi svaki trag.
Jedan od mnogobrojnih koji su tada posljednji put vidjeli svoje najbliže bio je Hasan Nuhanović, u to vrijeme zaposlen kao prevodilac misije Vojnih promatrača u Srebrenici. On je u dvadesetak minuta, koliko je otprilike bilo potrebno da izbjeglice u koloni iz drugih dijelova logora dođu do kapije, ostao bez oca, majke i brata.
Lična drama Hasana Nuhanovića, koja traje i dan-danas, počela je u aprilu 1992. kada on, inače apsolvent na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, odlučuje da bajramske praznike provede u rodnoj Vlasenici. Početak rata ga zatiče u porodičnoj vikendici u Stoboranima, kod Žepe, odakle je opet prinuđen bježati pred naletima četničkih trupa. U probušenom čamcu, kanjonom Drine, dolazi u Srebrenicu, gdje ostaje do jula 1995.
Kada se, nakon četverodnevnih borbi, srebrenički branioci pod vatrom počinju povlačiti prema Tuzli, oko 25.000 civila (među njima najmanje 2.500 muškaraca) stavlja se pod zaštitu plavih šljemova. Hasanova porodica se nalazila u grupi izbjeglica koje su Holanđani 11. jula smjestili unutar svog kampa, inače fabrike akumulatora. Cijeli taj dan vode se pregovori između Mladića i troje predstavnika izbjeglica: Nesiba Mandžića, Ćamile Omanović i Hasanovog oca Ibre Nuhanovića. Postignut je sporazum da UNHCR evakuira izbjeglice iz Potočara. Međutim, poslijepodne 12. jula Srbi, uprkos prethodnom dogovoru, počinju deportirati izbjeglice.
Lista faxom, muškarci kamionom
Tada nastaje haos. Hasan se prisjeća: "Na inicijativu ljudi iz kampa, Rob Franken, zamjenik komandanta Holandskog bataljona, naredio je da se napravi lista svih muškaraca između 16 i 66 godina koji su bili tamo. Mom ocu i nekim drugim ljudima to je bilo sumnjivo, jer je to značilo da se muškarci tretiraju drukčije od žena. Međutim, Franken je insistirao i napravljena je lista od 239 ljudi koji su pristali da se njihova imena stave na listu. Sutradan, kad su Holanđani već počeli istjerivati ljude iz kampa, moj otac i Mandžić su pitali Frankena šta će se dogoditi, a on im je, da bi ih smirio, rekao: 'Ja sam sad bio van kampa i razgovarao sam s nekim srpskim pukovnikom, koji nije bio naročito sretan time što ova lista postoji. Poslao sam listu faxom u Haag, Ženevu i New York, a original ću, za svaki slučaj, staviti u svoje gaće.' Potom je objasnio da će ljudi koji su na toj listi, na neki način, biti zaštićeni i da će Srbi dobro razmisliti prije nego im učine neko zlo."
Hasanov brat Muhamed je dospio na jedan drugi spisak: onaj domaćih radnika UN-a, koji je uključivao prevodice, pomoćno osoblje i njihove porodice. "Spisak je napravljen i onda je Franken izbrisao ime mog brata. Poslije toga sam otišao razgovarati s njim (Frankenom, op. a.), ali je on rekao da nema vremena za razgovor i istjerao me iz kancelarije", kaže Hasan.
Da spiskovi nisu predstavljali nikakvu zaštitu od pobjednički raspoloženih srpskih vojnika, najbolje govori jedna epizoda o kojoj Hasan svjedoči: "U noći između 12. i 13. jula čuo sam da je devet ljudi ubijeno van kampa. Otišao sam kod Frankena i pitao ga je li to istina i znači li to da ista sudbina čeka i muškarce ovdje u kampu. On mi je rekao: 'Hasane, ne širi to sranje po kampu jer ne želim nikakvu paniku među ljudima.' Napravio je listu da umiri ljude, da ih drži u uvjerenju da su tu sigurni, da se ne bi bunili, kao što se, ustvari, niko nije ni bunio dan poslije kad su ih Holanđani na jedan jako grub i drzak način istjerali iz kampa i predali četnicima."
Tri dana poslije toga, kada su svi civili već bili evakuirani iz Potočara, Hasan se sreo sa majorom Momirom Nikolićem, prijeratnim profesorom ONO i DSZ u bratunačkoj srednjoj školi, a tokom rata načelnikom štaba bratunačke brigade VRS-a, koji je bio zadužen za deportaciju u vrijeme ljetne ofanzive na zaštićenu zonu. Nikolić mu je tada otvoreno rekao: "Nisi smio svoje poslati iz kampa." Nuhanović mu je odvratio da ih on nije poslao, nego su ih Holanđani istjerali. Hasanu je to bilo dovoljno da shvati šta im se stvarno dešava.
Iz Srebrenice Hasan je izašao 21. jula 1995. u velikom holandskom konvoju, zajedno sa dvadesetak kolega, uposlenika UN-a. "Došao sam u Zagreb 22. jula i počeo obilaziti sve institucije koje se bave pitanjima nestalih. U MKCK-u odmah sam prijavio nestanak svojih. Posjetio sam UNHCR, UN i još neke organizacije. Međutim, nigdje nisam dobio odgovor na pitanja šta se desilo sa listom od 239 ljudi. Počeo sam sumnjati da je Franken ili lagao da je poslao listu ili ju je poslao i ona sada leži negdje skrivena. Uhvatila me panika, jer sam znao da se tim ljudima treba pomoći, a vremena je bilo sve manje."
Lista je nađena
Iz Zagreba, Nuhanović ide u Tuzlu, gdje nastavlja svoju potragu. "Kad sam došao u Tuzlu otišao sam u Crveni križ, MSF i u UN. U UN-u su mi ponudili da nastavim raditi za njih. Prihvatio sam posao samo zbog toga što je to bila UN-ova komanda sektora sjeveroistok, u čijoj zoni je bila i Srebrenica, nadajući se da ću kroz njihove kanale uspjeti da saznam nešto. Ali, ni tamo niko nije imao pojma da ta lista postoji. Bio sam prilično glasan i vrlo brzo me primijetio zamjenik komandanta sektora, holandski pukovnik Brantz. Tražio sam da se poslužim satelitskim telefonom, da zovem neke Srbe i pitam da li oni šta znaju. Jedini telefon je bio u Brantzovoj kancelariji i on me je jedan dan pozvao i rekao: 'Hasane, sjedi!' i nastavio: 'Čuo sam da ti treba telefon. Ovdje na stolu se nalazi telefon sa kojeg možeš zvati cijeli svijet. Račun plaća holandska vlada i za to se ne brini. Dobit ćeš ključeve od mog ureda, zovi koga, kada i koliko hoćeš, ali pod jednim uslovom - da sve što saznaš o Srebrenici ne govoriš nikome osim meni'." To je bio prvi put da je neko tražio od njega da krije istinu o Srebrenici.
Hasan je prihvatio samo onaj dio ponude koji mu je dopustio da telefon koristi neograničeno, skoro čitava tri naredna mjeseca. Nastavio je svoju potragu i vrlo brzo stupio u vezu sa utjecajnim Helsinki Human Rights Watchom. "Kada sam im rekao za listu, koja je bila najčvršći dokaz da su Holanđani predali te ljude Srbima, oni su je preko Ministarstva inostranih poslova Holandije zatražili od njihovog Ministarstva odbrane. Dobili su odgovor da takvo što ne postoji. Poslije izvjesnog vremena pojavila se glasina da je lista u komandi UNPROFOR-a u Zagrebu. Helsinki Watch je i tamo uputio isti zahtjev, ali nikad nije dobio odgovor."
Nakon otprilike dva mjeseca listu je u Zagrebu "iskopao" izvjesni vojni promatrač, odakle je šalje u Ministarstvo inostranih poslova Holandije. Ovi su je proslijedili Helsinki Watchu, koji je faxom šalje Hasanu u Tuzlu. Ali, kada je Hasan listu odnio u Crveni križ, oni su mu tamo rekli da od nje nemaju nikakve koristi.
Spisak niko nije uzeo zaozbiljno, sve dok Hasan sa novinarskom ekipom nezavisne televizijske stanice WPRO iz Amsterdama nije otišao u Holandiju. Naime, novinari su pravili dokumentarac o Hasanovoj potrazi za svojima, a Hasan je, nekako u isto vrijeme, nakon polugodišnje prepiske, uspio zakazati sastanak sa holandskim ministrom odbrane J.J.C. Voerhooveom. WPRO je htio snimiti taj susret. "Ja sam pred kamerama napao ministra, govoreći mu da je sramota to što su njegovi vojnici nekoliko hiljada ljudi predali Srbima u ruke. Rekao sam mu i to da mora poduzeti nešto za te ljude. Ja sam govorio o ljudima koji su bili u kampu, gdje je bila i moja porodica, jer imam dokaze koji potvrđuju da su oni predani Srbima. Ne mogu govoriti u ime svih deset hiljada nestalih iz Srebrenice. Međutim, prije nego što sam sve to rekao on je novinare istjerao iz kancelarije. Rekao je da je mislio kako će oni snimiti samo rukovanje. Nakon sat vremena razgovora, natjerao sam ga da prizna bar dio odgovornosti. On je holandskoj ambasadorki u Sarajevu naredio da spisak sa 239 ljudi odnese Plavšićki i zatraži akciju od nje. Meni su kasnije rekli da su se ambasadorka i Plavšićka srele 15. februara 1997. u Banjoj Luci, ali odgovora još uvijek nema."
Izvinite, žurim
Zahvaljujući brojnim vezama sa stranim novinarima i humanitarnim organizacijama, Hasan je nastavio sakupljati dokaze o ulozi koju je međunarodna zajednica igrala u padu Srebrenice. Od preko sto dokumenata koje je sakupio i od kojih neki, po njegovom priznanju, potiču iz sjedišta UN-a, pristao nam je pokazati samo jedan. Riječ je o dokumentu sa sastanka koji su 15. jula 1995. u Beogradu održali Yasushi Akashi, Thorvald Stoltenberg, Carl Bildt i Rupert Smith sa Slobodanom Miloševićem i Ratkom Mladićem. To je pismo koje je Akashi o tom sastanku uputio Kofiju Annanu, tadašnjem podsekretaru UN-a za mirovne operacije. U pismu se kaže da su Rupert Smith i Mladić imali dug bilateralni razgovor, ali da su se, zbog osjetljivosti trenutka, učesnici složili da se prisustvo Mladića ne objavljuje u javnosti.
Hasan komentariše: "Pazite, molim vas, 15. jula je bio taj sastanak, a 16. jula Srbi su strijeljali 1.500 ljudi iz Srebrenice u Pilici. Ja imam i dokument iz Haaga, zapravo svjedočenje Dražena Erdemovića, u kojem on kaže da je 16. jula 1995. učestvovao u strijeljanju tih 1.500 ljudi. Dakle, ako dan nakon tog sastanka Mladić osjeća da i dalje može ubijati ljude, o čemu su oni onda razgovarali s njim, jesu li uopće pitali za ljude koji su odvedeni iz Srebrenice?!"
S tim dokumentom Nuhanović je pokušao pritisnuti Bildta, jer je on bio jedini čovjek sa tog sastanka do kojeg je mogao doći. "Međutim, Bildt je bio zauzet i primio me Colom Murphy. Kad sam mu pokazao taj dokument, on mi je rekao: 'Vrlo dobro, gospodin Bildt ovih dana piše knjigu o Srebrenici i taj dokument će biti važan izvor za njega. A sad me izvinite, ja moram ići na jedan drugi sastanak.'"
Hasan je, nakon dvije godine potrage, uspio saznati da je njegova majka posljednji put viđena u Vlasenici. I to je sve. Ako ovaj bošnjački Simon Wiesenthal ikad i sazna nešto više, to sigurno neće biti zaslugom institucija na koje međunarodna zajednica već nekoliko godina i bez ikakvog efekta troši milione maraka.
