Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[John Cleese]

[John Cleese]

[John Cleese]

[petunija]

Dobrodošao na temu Džoni, hvala za podsjećanje, nisam odavno slušala Kavaleriju, pa još divna Elina...hvalaaaa
evo i mali doprinos temi:
https://www.youtube.com/watch?v=Re-eu9q_yUU

https://www.youtube.com/watch?v=w2aUj1BY3nU

nešto iz bivšeg repertoara
Izvinjavam se ko je već gledao, internet mi je katastrofa

[John Cleese]

Dobrodošao na temu Džoni, hvala za podsjećanje, nisam odavno slušala Kavaleriju, pa još divna Elina...hvalaaaa

Bolje vas nasao

Gledao sam ponovo Kuma, treci dEo i eto...

evo i mali doprinos temi:

https://www.youtube.com/watch?v=Re-eu9q_yUU

https://www.youtube.com/watch?v=w2aUj1BY3nU

nešto iz bivšeg repertoara
Izvinjavam se ko je već gledao, internet mi je katastrofa

[Bloo]

Boba Duderija
Svakom se turističkom vodiču bar jedan put u karijeri dogodi da ga pošalju na destinaciju koju ne poznaje. Kad si vodič i imaš malo iskustva, nije problem snać se, improvizacija je majka turizma. Namjestiš pametnu facu, samouvjereno pričaš o stvarima koje prvi put u životu vidiš i preživiš.

Tako ja nedavno završila u Počitelju. Zadnji put sam bila tamo prije 30 godina. Još u autobusu sam im pričala o Bosni općenito, pokušavala objasnit i približit i neobjašnjivo. Ma kako nekome objasnit Bosnu? Kako im reć što je Bosna? Pusti ti stoljeća, brojke i godine, ali kako, kako im prenijet ono najvažnije što o Bosni treba znat?

Što se tiče Počitelja, pročitala ja i obnovila teoretsko znanje o povijesti i svim ostalim čimbenicima bitnim za pričanje, ali nisam sigurna kako točno doć do džamije recimo - jest, vidi se puteljak, ali jel to baš TAJ puteljak ili se može i drugačije, pa onda i ne prepoznajem baš šta je Šišman Ibrahim-pašina medresa a što je Šišman Ibrahim-pašin han, hamam i sve mi se nekako izmiješalo.

Uhvatila me lagana panika, turisti ne smiju vidjet moju nesigurnost, naravno, šta ću sad jadnatisam. Izašla ja s grupom iz autobusa, u zraku 40 stupnjeva a ja se preznojavam i bez stupnjeva. U to na ulazu u Počitelj ugledam dvojicu, prodaju voće. Rasprostrli oni pred sobom svakakva blaga - grožđe, lubenice, smokve, jabuke, ovo, ono, i bogme kupuju turisti, navalili ko da u životu voće nisu vidili.
Gledam, i moja grupa se zaigrala i zastala, pa mi palo na pamet pitat jednog od one dvojice momaka da mi samo diskretno dade neke upute. Malo mi je bilo i muka pitat, ljudi imaju pune ruke posla, a ja vodič koji ne zna kud će sa sobom, samo im uz one brbljave i bučne turiste takav lik fali.
Približim se onom koji mi je bio naruku, kucnem ga malo po ramenu.
Okrene se i kaže "Izvol'te?"
Ja mu, zamuckujući, na brzinu objasnim moju muku sve izvinjavajući se što smetam i tako to. Majko moja, blamaže. Šta ako mi se naruga. Ili prasne u smijeh. Ili odmahne rukom nervozno i pošalje me kvragu. Dok sam tako sve više i sve dublje tonula u tjeskobne pretpostavke i scenarije, momak se odmakne od svoje tezge, uhvati me ispod ruke i sa mnom se udalji od one svjetine.
I tad počne. O mektebi, imaretu, medresi, hamamu, hanu i sahat-kuli. O konjima o ljudima o ratovima i kako do džamije i kako do svega, kako je bilo prije rata a kako je sad, što se srušilo što se obnovilo, priča on ne staje, a ja otvorenih usta pred tom voljom, pred tim jednostavnim prihvaćanjem uloge u koju sam ga gurnula. Nema nervoze, nema ajde kvragu, nema ko si ti i šta sad 'oćeš.
Potražim pogledom onog drugog a on ne stiže sam, da mu je još pet ruku, taman bi bilo. Vidim, pogledava on prema nama, al' ne govori ništa, kao da je normalno da mu neki smušeni vodič otme poslovnog partnera usred najveće gužve.
Ovaj moj priča, objašnjava i dalje k'o da nema pametnijeg posla. Osjetim zahvalnost, osjetim navalu emocija i najrađe bi ga zagrlila. Nisam ga zagrlila. Samo sam rekla "Hvala ti", s onim užasnim osjećajem malenosti toga "Hvala" u odnosu na veličinu i ljepotu onoga što sam primila.

Okrenem se prema mojoj grupi, pokažem rukom nekud tamo i važnim glasom objavim "Evo, ovim puteljkom ćemo do džamije."

A htjela sam im u stvari pokazati rukom na dobrog stvora pored mene, i važnim glasom reći samo:

- Evo, ovo vam je Bosna.

[Vipera berus]

Mehmed Ćurčić, nomadski rastanak (za violinu i orkestar)
Almir Imširević

Ime Mehmeda Ćurčića prvi put sam čuo, ako me sjećanje ne vara, krajem 1988. godine, u kafani koja je ostala poznata kao Ćumez, a gdje sam, sa svojim prijateljima, provodio sve one sate bježanja sa opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja. Ispijali smo jeftinu kafu spravljenu na šporetu na drva, zalijevali smrekom i udisali duhanski dim koji je tih godina imao ukus nepoznatih nam ženskih tijela. Tri školska časa bila su dovoljna za priče koje bi i Šeherzada rado prisvojila i život produžila za bar još jedan mjesec. Zoka je nabrajao članove Deep Purple kao da su fudbaleri – Blackmore, Gillan, Lord, Coverdale, Paice, Hughes, Glover, Evans, Bolin, Simper... Šaki je analizirao prošlu noć odgledane „Marijine ljubavnike“, Modže opisivao očevu smrt za vrijeme davno odigranog gradskog derbija, a Karim je pričao o ljetovanju u Cannesu i pokazivao nam crtež što mu ga je poklonio izvjesni Ivo Milazzo. Grafitnom olovkom nacrtan lik Kena Parkera, a iznad njegove glave, u oblačiću, kratka poruka: „So long, Karim!“. Mi, momci iz četvrtog tri, kao zla braća kralja Šahrijara, neosjetljivi na priče o izmišljenim junacima, tražili smo bar nemoguće. I dok je Zoka ubjeđivao gazdu kafane da pusti „Lile su kiše“, Karim nam je otkrio dio biografije čovjeka o čijem životu je slušao u Francuskoj, od lokalnih jazz muzičara.

Mehmed Ćurčić je rođen 1881. godine u Sarajevu. Volio je putovanja, muziku i muškarce. Legenda kaže da ga je jedna od tih ljubavi natjerala da 1901. dođe u Beč, a potom i u Pariz. Dvije činjenice su provjerene – u Francusku je doputovao vozom, samo par mjeseci kasnije postaje pariški student, a ubrzo i jedan od prvih školovanih bosanskih muzičara. Kreće se u umjetničkim krugovima, upoznaje sa brojnim violinistima koji inspirišu njegov budući rad, ali najzanimljiviji trag njegova boravka u Parizu pronalazimo u knjizi „Lectures de Proust“, Jean-Yves Tadiea, francuskog pisca i jednog od najznačajnijih biografa Marcela Prousta. Sarajevski violinista prisutan je u četiri, za Prousta vrlo bolne, a za svjetsku književnost presudne godine. Naime, 1903. umire piščev otac, a 1905. i majka, te on polako zatvara sva ona vrata okrenuta prema svijetu. U njegov dom ulaze samo rijetki, a među njima je i Mehmed Ćurčić, momak sa violinom.

U julu 1907. zatičemo ih u ljetovalištu Cabourg, na sjeveru Francuske, gdje stižu u pratnji mladog šofera Alfreda Agostinellija. U poslovnim knjigama Grand Hotela još uvijek stoji podatak da je Marcel Proust, prilikom svojih dolazaka, redovno uzimao pet soba. Jednu da u njoj spava, a četiri preostale „da smjesti TIŠINU“. Postoje izvjesne sumnje, i dobronamjerna nagađanja, o prirodi odnosa među ovim saputnicima, ljubavnom trouglu koji će se raspasti iste godine Mehmedovim odlaskom u Beč.

Tamo druguje sa nekoliko sarajevskih studenata, te redovno obilazi, pored kafana, i bolesnog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića koji posljednju godinu svog života, provodi u bolnici. Inače, na pjesnika ga je uputio rođak, Vejsil Ćurčić, arheolog i jedan od budućih direktora Zemaljskog muzeja. Mehmed postaje revnosan posjetilac bolesnog Kranjčevića, ali ga ovaj, sudeći po pismima, nije podnosio. Naziva ga „gnjavatorom prvog razreda“, a netrpeljivost je, bez sumnje, izazvana političkim uvjerenjima mladog Sarajlije. „Strašno me gnjavi svojim učenim teorijama, pripovjeda o 'našoj stranci'... Donio mi je i neki anarhistički članak. Danas mi ne bi bilo milo da me ko posjeti. Najviše se bojim mladog Ć. – taj će skresati milijun bogova jučerašnjim kandidatima, ukoliko nijesu socijal-demokrati. A uz to, laže da ne može gore!“, piše Silvije u pismu svojoj ženi Eli.

Iz Sarajeva stižu sve ružnije vijesti, vlada „velika uzrujanost i ogorčenje protiv Švaba“, ali Mehmedovu pažnju privlači sudbina njegova rođaka Vejsila Ćurčića, bivšeg bečkog studenta. Na njega je „dignuta hajka“ jer je, na zgražanje „intelektualaca i begova“ - promijenio vjeru. Poglavlje zatvara Kranjčević svojim pismom u kojem kaže: „Što se tiče Vejsila, mislim da bi mu ljudi iskazali najveću uslugu, kad se ne bi toliko za nj zanimali. Prosto ne znam, kakovo je to neviđeno čudo što je prešo na drugu vjeru... muslimani i katolici i pravoslavni mogli bi već naučiti, da ne plaču za svojim „šugavim ovcama“... A Vejsil imade i ženu i dijete pak to mu budni i Bečom i Peštom, i nek se ne obazire na tursku inteligenciju...“

Godine 1908., u oktobru, nekako baš u vrijeme Kranjčevićeve sahrane u Sarajevu, Mehmed Ćurčić napušta Beč, a onda ga, kao poslije kakve sjajne iluzionističke tačke, na trenutak gubimo iz vida, da bi se 1914. pojavio u blizini Praga. Prepoznajemo zvuk njegove violine, muzika dopire iz dvorca Konopište, Mehmed ima 33 godine i jedan je od muzičara koji su pozvani da sviraju u posljednjoj rezidenciji Franza Ferdinanda. Na repertoaru su im djela Pabla de Sarasate, španskog kompozitora, a najdvojvodina supruga je naročito zaljubljena u „Zigeunerweisen“, komad pisan za violinu i orkestar. Legenda kaže da je u martu 1914. čula Mehmedovo izvođenje djela koje je donio iz rodnog Sarajeva, te da je to presudilo u ubjeđivanju muža da na put u Bosnu povedu i muzičare. Sophie je, pišu istoričari, planirala da posjetu Sarajevu okončaju koncertom koji će pokloniti uglednicima grada domaćina. „Nizamski rastanak“ odsviran na violini Mehmeda Ćurčića trebao je olakšati posao uplašenim prevodiocima i napetim oružnicima.

Nadvojvoda Franz Ferdinand sa svojom svitom polazi iz Beča, preko Graza, Ljubljane i u Trstu se ukrcava na „Viribus Unitis“, borbeni brod koji će ih duž Jadranske obale odvesti do ušća Neretve. Kratko se zaustavljaju u Mostaru, a potom nastavljaju vozom do Ilidže. Na dan kad je planiran koncert, ujutro 28. juna, Franz Ferdinand i Sophie završavaju molitvu u Hotelu Bosna i odlaze ka Sarajevu. Koncert nije održan, a Mehmed Ćurčić nikad nije svirao u rodnom gradu.

Narednih desetak godina putuje Evropom, pratimo njegove notne tragove po Italiji, Španiji, kratko zadržavanje u Crnoj Gori, a onda ga vidimo kako početkom 20-ih godina šeta ulicama današnjeg Istanbula. Svira sa izvjesnim Leonom Avigdorom, a njegova violina otkriva jazz i sretno se zaljubljuje. Mehmed nema sreće kao njegov instrument, primoran je na „čuvanje tajne“, ali zato osniva bend i daje mu ime „Yorukler“ (tur. hodati). U knjizi „Midnight at the Pera Palace“, pišući o rađanju jazza u Turskoj, Charles King mu posvećuje dvadesetak rečenica. Mehmed Ćurčić se ne zaustavlja i ne prekida svoje umjetničko putovanje; u četrdesetoj godini ulazi u svijet teatra. Nakon što je upoznao Andre Antoinea, Francuza koji je u Tursku pozvan da pokrene pozorište, postaje jedan od prvih muzičara saradnika Darulbedayia, istanbulskog gradskog teatra. Naredne tri decenije svira i komponuje za pozorište, a Balkan ostaje njegova stalna inspiracija. Umro je 1952. godine.

Momci iz četvrtog tri, oni sa početka priče, nikada se više nisu okupili u Ćumezu. Časove opštenarodne odbrane, istorije i fizičkog vaspitanja, pokazalo je vrijeme, nisu uspjeli izbjeći. Zoka je konobar u Velikom Gradištu, mjestu „gdje je snimana serija 'Više od igre'“, Modže je svoj „prvi kurban zaklao u rodnom gradu Muhameda Alija“, a Šaki kuša vina i „Trumpovu vanjsku politiku“...

Karim je poginuo u Sarajevu 1995. godine i sahranjen je u haremu Ćurčića džamije, svega par metara dalje od mezara sarajevskog violiniste. Tog avgusta gledao sam kako Semezdin Mehmedinović, zajedno sa Karimovim ocem, spušta tabut u zemlju, a tek večeras, dok privodim kraju ovu priču, posve sam siguran da je i na tom groblju ukopano bezbroj – nomada. Znate, to su oni ljudi koji ne samo da putuju u potrazi za boljim mjestom, oni čak i svojim odsustvom čine dobra djela.

Oni su kao tišina u četiri sobe Marcela Prousta.

https://www.nomad.ba/mehmed_curcic

[piupiu]

Vipi,

[zijancer]

Boba Duderija
Svakom se turističkom vodiču bar jedan put u karijeri dogodi da ga pošalju na destinaciju koju ne poznaje. Kad si vodič i imaš malo iskustva, nije problem snać se, improvizacija je majka turizma. Namjestiš pametnu facu, samouvjereno pričaš o stvarima koje prvi put u životu vidiš i preživiš.

Tako ja nedavno završila u Počitelju. Zadnji put sam bila tamo prije 30 godina. Još u autobusu sam im pričala o Bosni općenito, pokušavala objasnit i približit i neobjašnjivo. Ma kako nekome objasnit Bosnu? Kako im reć što je Bosna? Pusti ti stoljeća, brojke i godine, ali kako, kako im prenijet ono najvažnije što o Bosni treba znat?

Što se tiče Počitelja, pročitala ja i obnovila teoretsko znanje o povijesti i svim ostalim čimbenicima bitnim za pričanje, ali nisam sigurna kako točno doć do džamije recimo - jest, vidi se puteljak, ali jel to baš TAJ puteljak ili se može i drugačije, pa onda i ne prepoznajem baš šta je Šišman Ibrahim-pašina medresa a što je Šišman Ibrahim-pašin han, hamam i sve mi se nekako izmiješalo.

Uhvatila me lagana panika, turisti ne smiju vidjet moju nesigurnost, naravno, šta ću sad jadnatisam. Izašla ja s grupom iz autobusa, u zraku 40 stupnjeva a ja se preznojavam i bez stupnjeva. U to na ulazu u Počitelj ugledam dvojicu, prodaju voće. Rasprostrli oni pred sobom svakakva blaga - grožđe, lubenice, smokve, jabuke, ovo, ono, i bogme kupuju turisti, navalili ko da u životu voće nisu vidili.
Gledam, i moja grupa se zaigrala i zastala, pa mi palo na pamet pitat jednog od one dvojice momaka da mi samo diskretno dade neke upute. Malo mi je bilo i muka pitat, ljudi imaju pune ruke posla, a ja vodič koji ne zna kud će sa sobom, samo im uz one brbljave i bučne turiste takav lik fali.
Približim se onom koji mi je bio naruku, kucnem ga malo po ramenu.
Okrene se i kaže "Izvol'te?"
Ja mu, zamuckujući, na brzinu objasnim moju muku sve izvinjavajući se što smetam i tako to. Majko moja, blamaže. Šta ako mi se naruga. Ili prasne u smijeh. Ili odmahne rukom nervozno i pošalje me kvragu. Dok sam tako sve više i sve dublje tonula u tjeskobne pretpostavke i scenarije, momak se odmakne od svoje tezge, uhvati me ispod ruke i sa mnom se udalji od one svjetine.
I tad počne. O mektebi, imaretu, medresi, hamamu, hanu i sahat-kuli. O konjima o ljudima o ratovima i kako do džamije i kako do svega, kako je bilo prije rata a kako je sad, što se srušilo što se obnovilo, priča on ne staje, a ja otvorenih usta pred tom voljom, pred tim jednostavnim prihvaćanjem uloge u koju sam ga gurnula. Nema nervoze, nema ajde kvragu, nema ko si ti i šta sad 'oćeš.
Potražim pogledom onog drugog a on ne stiže sam, da mu je još pet ruku, taman bi bilo. Vidim, pogledava on prema nama, al' ne govori ništa, kao da je normalno da mu neki smušeni vodič otme poslovnog partnera usred najveće gužve.
Ovaj moj priča, objašnjava i dalje k'o da nema pametnijeg posla. Osjetim zahvalnost, osjetim navalu emocija i najrađe bi ga zagrlila. Nisam ga zagrlila. Samo sam rekla "Hvala ti", s onim užasnim osjećajem malenosti toga "Hvala" u odnosu na veličinu i ljepotu onoga što sam primila.

Okrenem se prema mojoj grupi, pokažem rukom nekud tamo i važnim glasom objavim "Evo, ovim puteljkom ćemo do džamije."

A htjela sam im u stvari pokazati rukom na dobrog stvora pored mene, i važnim glasom reći samo:

- Evo, ovo vam je Bosna.

ako opet budeš u prilici, skreni im pažnju na vjerovatno jedinstven primjer orijentalnog grada (čaršija i javni objekti u središtu, a stambeni dio, privatnija zona, se niže okolo) koji se rasprostire u formi amfiteatra
(a nama prepričaj malo te podatke od prodavaca voća )

[medvjed23]

I respect everything

[¤ jelena ¤]

A Bobu nisam čitala od rahmetli E- novina

HMOKMUS

[piupiu]

Boba Duderija
Svakom se turističkom vodiču bar jedan put u karijeri dogodi da ga pošalju na destinaciju koju ne poznaje. Kad si vodič i imaš malo iskustva, nije problem snać se, improvizacija je majka turizma. Namjestiš pametnu facu, samouvjereno pričaš o stvarima koje prvi put u životu vidiš i preživiš.

Tako ja nedavno završila u Počitelju. Zadnji put sam bila tamo prije 30 godina. Još u autobusu sam im pričala o Bosni općenito, pokušavala objasnit i približit i neobjašnjivo. Ma kako nekome objasnit Bosnu? Kako im reć što je Bosna? Pusti ti stoljeća, brojke i godine, ali kako, kako im prenijet ono najvažnije što o Bosni treba znat?

Što se tiče Počitelja, pročitala ja i obnovila teoretsko znanje o povijesti i svim ostalim čimbenicima bitnim za pričanje, ali nisam sigurna kako točno doć do džamije recimo - jest, vidi se puteljak, ali jel to baš TAJ puteljak ili se može i drugačije, pa onda i ne prepoznajem baš šta je Šišman Ibrahim-pašina medresa a što je Šišman Ibrahim-pašin han, hamam i sve mi se nekako izmiješalo.

Uhvatila me lagana panika, turisti ne smiju vidjet moju nesigurnost, naravno, šta ću sad jadnatisam. Izašla ja s grupom iz autobusa, u zraku 40 stupnjeva a ja se preznojavam i bez stupnjeva. U to na ulazu u Počitelj ugledam dvojicu, prodaju voće. Rasprostrli oni pred sobom svakakva blaga - grožđe, lubenice, smokve, jabuke, ovo, ono, i bogme kupuju turisti, navalili ko da u životu voće nisu vidili.
Gledam, i moja grupa se zaigrala i zastala, pa mi palo na pamet pitat jednog od one dvojice momaka da mi samo diskretno dade neke upute. Malo mi je bilo i muka pitat, ljudi imaju pune ruke posla, a ja vodič koji ne zna kud će sa sobom, samo im uz one brbljave i bučne turiste takav lik fali.
Približim se onom koji mi je bio naruku, kucnem ga malo po ramenu.
Okrene se i kaže "Izvol'te?"
Ja mu, zamuckujući, na brzinu objasnim moju muku sve izvinjavajući se što smetam i tako to. Majko moja, blamaže. Šta ako mi se naruga. Ili prasne u smijeh. Ili odmahne rukom nervozno i pošalje me kvragu. Dok sam tako sve više i sve dublje tonula u tjeskobne pretpostavke i scenarije, momak se odmakne od svoje tezge, uhvati me ispod ruke i sa mnom se udalji od one svjetine.
I tad počne. O mektebi, imaretu, medresi, hamamu, hanu i sahat-kuli. O konjima o ljudima o ratovima i kako do džamije i kako do svega, kako je bilo prije rata a kako je sad, što se srušilo što se obnovilo, priča on ne staje, a ja otvorenih usta pred tom voljom, pred tim jednostavnim prihvaćanjem uloge u koju sam ga gurnula. Nema nervoze, nema ajde kvragu, nema ko si ti i šta sad 'oćeš.
Potražim pogledom onog drugog a on ne stiže sam, da mu je još pet ruku, taman bi bilo. Vidim, pogledava on prema nama, al' ne govori ništa, kao da je normalno da mu neki smušeni vodič otme poslovnog partnera usred najveće gužve.
Ovaj moj priča, objašnjava i dalje k'o da nema pametnijeg posla. Osjetim zahvalnost, osjetim navalu emocija i najrađe bi ga zagrlila. Nisam ga zagrlila. Samo sam rekla "Hvala ti", s onim užasnim osjećajem malenosti toga "Hvala" u odnosu na veličinu i ljepotu onoga što sam primila.

Okrenem se prema mojoj grupi, pokažem rukom nekud tamo i važnim glasom objavim "Evo, ovim puteljkom ćemo do džamije."

A htjela sam im u stvari pokazati rukom na dobrog stvora pored mene, i važnim glasom reći samo:

- Evo, ovo vam je Bosna.

Krasno.

[piupiu]

I respect everything

Da je nije opisao Charlie, opisao bi je Thompson, Hunter S., Amerikanac, jok onaj ustaša.

[piupiu]

On a cold winter morning, a lone piano stands curbside in New York City. Passersby slow, stop, and play. Some play well. All day long they collect and disperse, and into the night they measure and shove and deliberate. What if…? Can we take it? Who abandons a piano?

Plinking slightly out-of-tune over the white noise of Broadway’s cars, buses, trucks, and sirens, the piano awaits its fate. Solo, Piano – NYC is a 5-minute film of the last 24 hours of a once-wanted piano.

Tužan film. Što je čovjek, prokletinja, osjeća empatiju prema instrumentu, kad ga iscijepaše, kao da su sahranili muziku.

[piupiu]

HMOKMUS

dŽes' jelo, hmokmuščiću stari,

[piupiu]

Dobrodošao na temu Džoni, hvala za podsjećanje, nisam odavno slušala Kavaleriju, pa još divna Elina...hvalaaaa

Bolje vas nasao

Gledao sam ponovo Kuma, treci dEo i eto...

evo i mali doprinos temi:

https://www.youtube.com/watch?v=Re-eu9q_yUU

https://www.youtube.com/watch?v=w2aUj1BY3nU

nešto iz bivšeg repertoara
Izvinjavam se ko je već gledao, internet mi je katastrofa

I vas još da iscmačem, cmok, cmok, cmok.. i dosta za večeras.

[John Cleese]

Dobrodošao na temu Džoni, hvala za podsjećanje, nisam odavno slušala Kavaleriju, pa još divna Elina...hvalaaaa

Bolje vas nasao

Gledao sam ponovo Kuma, treci dEo i eto...

evo i mali doprinos temi:

https://www.youtube.com/watch?v=Re-eu9q_yUU

https://www.youtube.com/watch?v=w2aUj1BY3nU

nešto iz bivšeg repertoara
Izvinjavam se ko je već gledao, internet mi je katastrofa

I vas još da iscmačem, cmok, cmok, cmok.. i dosta za večeras.

A sad - svi zajedno: ljuuuu-be, ljube se dob-ri losi, zli, al' niko tako kao mi, ne za-bo-ra-viiii

[¤ jelena ¤]

HMOKMUS

dŽes' jelo, hmokmuščiću stari,

Evo, svratila da vas izlajkam i ižljubim...naka me fjaka spengala pa samo čitam, gledam, slušam - ništa ne doprinosim...

[Vipera berus]

[Vipera berus]

"Kâtibim" ili ''Üsküdar'a gider iken'' i Mocartov Turski marš - Erol Parlak, kvintet sazova
Preporučujem





''Üsküdar'a gider iken'' ili "Kâtibim" je ''Anadolka'' kod nas, ''Από ξένο τόπο'' kod Grka, po Loreeni McKennitt - Sacred Shabbat, po Boney M - "Rasputin'' i još mali milion tradicionalnih verzija diljem Balkana i Orijenta. Usput, preporučujem dokumentarac Adele Peeve ''Čija je ovo pjesma'', vezan za istu.

Evo mene da malkice nadogradim post od bir vaktile

[petunija]

kisić i tebi ptičice,
okuplja se ekipa opet, neka, neka baš sam vas poželjela čitati i slušati

https://www.bing.com/videos/search?q=do ... ORM=VDRVRV

mali doprinos temi,

[¤ jelena ¤]

Evo nešto i od mene... 2in1



Ko je čitao Murakamijevog Bezbojnog...sigurno je u jednom trenutku potražio ovu kompoziciju na yt i slušao je...dok čita.

[John Cleese]

[black]

Imširević: Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Skica za portret.
Almir Imširević


„Ja sam Esma Pecorelli, živim u Japanu i plešem“ – napisala mi je u email poruci, prvoj koju sam dobio od nje, u maju 2018. godine. Uslijedilo je dopisivanje na kojem bi mi, posve sam siguran, pozavidio i sam Jorge Luis Borges, jer dopisivati se sa onima koji te čitaju, a pogotovo sa likovima iz vlastitih priča, prilika je koja se ne ukazuje često. Napisali smo jedno drugom, za ovih nekoliko mjeseci, desetine stranica, ali mene nikako da napusti ona rečenica koju mi je Esma poslala odgovarajući na moje naivno, ali iskreno pitanje – zašto je otišla. „Ovdje, u Japanu, postoji poslovica koja kaže da tugu, baš kao pocijepanu haljinu, uvijek treba ostaviti kod kuće. Moja je satkana od poniženja... a ne znam gdje mi je kuća.“

Poniženje, tvrde knjige, u mozgu aktivira područja povezana sa bolom. Razmišljam o Esmi i pokušavam prizvati vlastito iskustvo poniženja. Pojavljuju se dvije slike. U prvoj imam sedamnaest godina, noć je i ja pratim svoju djevojku do haustora. Grupa momaka, nešto starijih od mene, strpljivo čeka kraj rituala, kao mirna filmska publika gledaju naš poljubac, završne replike, a onda, u trenutku kad zatvaram vrata, polako mi prilaze uz rečenicu: „Nemoj da te mi ganjamo!“ Ubrzavam film, premotavam do završne scene, kamera prati ruke koje me odižu od zemlje i ubacuju u kontejner. Vješti reditelj uspijeva snimiti smrad smeća, ali i moje poniženje. Krupni plan. Detalj. Rez.

Druga slika je nastala samo par godina kasnije. Prvi su dani rata, polako šetam prema Malti. U blizini Hitne pomoći neko se prodere u mom pravcu: vidim čovjeka u uniformi, sa ljiljanima na beretki, sakriven iza ćoška zgrade daje mi znak da priđem. „Kud' ti hodaš?“ pita me. „Kući“, odgovorim kratko, a onda, bez razloga dodam: „Bio kod cure.“

Poniženje biva reanimirano jednostavnim šamarom. Linija EKG-a imitira granice moje napadnute domovine.

Esma Pecorelli je rođena u Doboju 1975. godine. Otac joj se zvao Petar, mati Razija, a u Sarajevo su se preselili početkom osamdesetih; imali su dobre poslove, još bolje prijatelje i stan na čijim vratima je bila pločica sa prezimenom – Nikolić. Nešto od toga je zasmetalo onima koji su 1992. obilazili sarajevske stanare, rovili po ženskom vešu tražeći tragove „izdaje“, devize i porodični nakit. Petar Nikolić je tog prvog ratnog ljeta odveden iz stana, u crvenoj košulji, koju će, mati i kćerka, u godinama koje slijede, tražiti na mnogobrojnim fotografijama mrtvih tijela. Do danas nije pronađen niti jedan trag, ni najmanja kost, a u papirima stoji tek jednom riječju opisan ratni trik: NESTAO.

Četiri godine kasnije Esma je u Americi, živi u New Yorku, pohađa Joffrey Ballet School i najradije čita knjige Paula Austera, pisca kojeg je jednom „srela na ulici i, iz potpuno nepoznatog razloga, rekla mu 'dobar dan' na našem jeziku.“ Pokušala je samoj sebi objasniti taj postupak i nije mogla smisliti ništa tačnije od priznanja da je u pitanju bio „blesav pokušaj da se sa dragim ljudima teleportira u Sarajevo. Jezik čini čuda. Sekundarna domovina je skoro jednako strašna kao sekundarna grobnica.“
Zaljubila se u Thomasa Pecorellija, četiri godine starijeg televizijskog kamermana. Ubrzo su se vjenčali i 1999. godine dobili kćerku kojoj su dali ime Mia. Esma pravi kratku pauzu u svom bavljenju plesom, ali potom počinje bivati sve prisutnija na brojnim audicijama, radionicama i nezavisnim projektima. U nekoliko navrata dolazi u Evropu i tu se upoznaje sa nekolicinom koreografa koji će oblikovati njenu buduću karijeru, ali postati i podrška u borbi protiv novih poniženja.

Njen suprug, Thomas Pecorelli, u septembru 2001. godine odlazi na službeni put. U Bostonu sjeda na let American Airlines Flight 11, sjedište 29J. U osam sati i 46 minuta, kada se avion zabija između 93. i 99. sprata njujorškog tornja, jedna je od 92 žrtve nestale u eksploziji.

Nova domovina polako pomjera nadgrobnu ploču sa prazne i duboke rake.

Rihoko Sato, japanska koreografkinja koja je dugo boravila u Americi i Velikoj Britaniji, poziva Esmu da joj se pridruži u novom projektu koji Karas Company sprema u Japanu. Bez mnogo razmišljanja Esma pristaje i sa kćerkom dolazi u Tokyo, upoznaje Saburoa Teshigawaru, osnivača pomenute kompanije, plesača i koreografa, bivšeg slikara koji je „izabrao ples, jer je tijelo zanimljiviji materijal od boje i papira.“
Esma Pecorelli pleše u nekoliko njegovih predstava; najduže izvode „Mirror“ na sceni Setegay Public Theatre, a ubrzo započinje i samostalni projekat pod imenom „Kutsujoku“. U poruci mi objašnjava:

„...Kada su se pojavile prve štampane knjige, ljudi su čitali naglas. Nisu znali drugačije. Čitalo im se po crkvama, u posebnim prilikama, pred većim grupama. Trebalo je proći dosta vremena da se čovjek osami sa knjigom i da nauči čitati u sebi, za sebe. Shvatila sam da ples mora biti u stanju uraditi isto, on je uvijek okrenut prema našem vlastitom tijelu. Napravila sam predstavu u kojoj sam htjela 'plesati u sebi'. I, vjeruj mi, publika je bila u stanju da osjeti pokret kojeg nema...“
Nastavila je raditi nove predstave, proučavati japansku plesnu tradiciju, u nekoliko navrata dolazi u Evropu, gdje pleše i drži radionice iz savremenog plesa. Bosni je bila najbliža u ljeto 2010. godine, kada je boravila u Zadru, ali nije se odlučila preći granicu i posjetiti grad u kojem „muškarci ne vole crvene košulje“. Svoju odluku – u šta je presvukla ogromno razočaranje i strah – opet je pravdala mudrošću naučenom u Japanu. „Ne znam to dobro prevesti“, pisala mi je, „ali ovdje kažu, probaću na engleskom – NOT SEEING IS A FLOWER. Riječ cvijet često znači i maštu, ljepotu, ali i besmislenost. Stvarnost se ne može mjeriti sa maštom.“

Esma Pecorelli tačno osjeti gdje je granica patetike, iskrenosti, pristojnosti; pleše po papiru podjednako dobro kao po pozorišnoj sceni. Poruku mi završava rečenicom Toma Waitsa, koju prate višejezične nasmijane ikonice: „Stvarnost je za one koji se ne mogu nositi sa drogama!“

Slijedi period u kojem sve manje pričamo o pozorištu, plesu, karijerama. U samo nekoliko mjeseci naše dopisivanje poprima oblik prijateljstva. Rečenice postaju prirodnije; govorimo o svojim kćerkama, o tabletama za smirenje, filmovima uz koje volimo zaspati, kuharskim receptima, strahu od smrti, od letenja, od razdvajanja... Pitam je da li je tačna riječ koju sam preveo uz pomoć Googlea: NOSUTARUJIA. Moj laptop je, objašnjavam Esmi, izgovara slično kao „nostalgija“, ali je meni, ipak mi je najprivlačniji onaj lako učljivi japanski „smajli“ koji je šeretski nakrivio glavu stisnut između nerazumljivih znakova.
Umjesto odgovora, Esma mi piše o posljednjem susretu sa majkom Razijom, koja je prošle godine prvi put došla u Japan iz Hrvatske, gdje danas živi.

„Posljednjeg dana njenog boravka u Tokiju napravila sam nam kafu, bosansku. Popile smo je u dnevnom boravku, skoro da nismo ni pričale. Mama je plakala, a ja sam odnijela posuđe u kuhinju i pozvala taksi da nas odveze do aerodroma. Šoljica iz koje je mama pila ostala je na polici, neoprana, netaknuta, još bar četiri dana. Ona se vratila svojoj kući, a šoljica je još uvijek bila tu. Toz se skorio. Uzela sam foto-aparat i napravila nekoliko fotografija; talog iz majčine šoljice danas je screensaver na mom laptopu. Eto, ipak sam stopostotna Bosanka. Svakodnevno gledam u fildžan.“

Prije nekoliko dana poslao sam Esmi skicu ovog teksta i pitao je da mi javi ime ulice u kojoj je živjela u Sarajevu. „Darovalaca krvi“, pisalo je u kratkoj poruci, na koju nisam odgovorio.

Esma Nikolić-Pecorelli će tek iz ove priče saznati da su moja i njena poniženja - komšije. Djevojku sa početka priče sam pratio do zgrade na kojoj je stajala ploča sa natpisom Darovalaca krvi 3, a ulica se protezala sve do Hitne pomoći i sljedećeg poniženja.

Mia Pecorelli, Esmina devetnaestogodišnja kćerka, govori japanski i engleski jezik. Na bosanskom, iz potpuno nepoznatih razloga, umije izgovoriti tek – DOSTA.

To je, valjda, dosta.

[Vipera berus]

Imširević: Esma Nikolić-Pecorelli, moja japanska komšinica
Skica za portret.
Almir Imširević


„Ja sam Esma Pecorelli, živim u Japanu i plešem“...

Volim Imširevićeve priče...