Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[Challenger_]

in memoriam

Алекса Шантић (Мостар, 27. мај 1868 — Мостар, 2. фебруар 1924)

[¤ jelena ¤]

Rođendani, rođendani...

150 godina od rođenja Alekse Šantića.... i....nešto maaalo manje... od rođenja vamo jednog.... našeg savremenika.

[John Cleese]

Cuuuj...
Eh onda sretan rodjendan tom savremeniku

[medvjed23]

pridružujem se čestitkama savremeniku.. eo još malo pojezije..

MOJA MAMA

„Moja mama ima crnu kosu. Njene smeđe oči su blage.
Njima me nježno gleda kad dođem kući iz škole.
Ona je srednjega rasta. Puno me voli i ja volim nju.“

Tako sam pisao prije petnaestak godina.
Kao klinac.

Danas, pišem i prepisujem. Riječi je sve manje.
Prelaze u šutnju, bljedilo, nemoć.

Moja mama ima prosijedu kosu. Njene smeđe oči su
tužne. Njima me zamišljeno gleda kad dođem kući
iz Zagreba.

[¤ jelena ¤]

Međede, potpisuj te pjesnike čije pjesme postavljaš...kako bi tebi bilo da neko tvoju pojeziju neđe zalijepi,

a ne stavi ime autora....cc...

[piupiu]

Živko Grozdanoski

Pismo Izetu Sarajliću

Našao sam tvoju zbirku “Izabrane pjesme”, i čitam je na autobuskoj stanici kod Doma Armije. Već je devetnaest i trideset pet, eno šesnaeske-be, svakog trenutka bi mogla da krene prema Koševskom brdu. Ja sjedim na stanici, i čitam te. “Ko će s mojim stihovima / šetati sutra kroz predvečerja? / Po liku moje nade, ko svoj će da iskleše lik?” Čitam, a u sebi, vičem: “Ja, ja!” k’o neki đak iz prve klupe.

Autobus kreće. A ja nisam u njemu. А očekivao sam da se on zaustavi preda mnom, prije nego što ode. Kad je s tvojim riječima u rukama, Izete, čovjek očekuje da mu prostru crveni tepih do vrata autobusa, pa da djevojke bacaju latice cvijeća sa obje strane, a da vozač siđe i lično poželi dobrodošlicu onome ko te čita.

Ali, očigledno, niko nije ovom vozaču rekao da ja čitam tvoje stihove – zato on kreće, a ja još uvijek sjedim ovdje, zbunjen, pa tek onda ustajem i počinjem da trčim pločnikom, sa knjigom u ruci, dok mi je jedan prst u njoj kako ne bih izgubio stranicu: trčim i gledam autobus ispred mene – ubrzava, usporava, zaustavlja se malo, opet ubrzava… a ja letim po trotoaru, pored kola, pored pasa i njihovih miljenika, trčim, kao što si sigurno i ti nekad trčao ovdje, kao što se sigurno samo u Sarajevu može trčati…

Nakon tri minute trčanja, autobus pali žmigavac ispred Narodnog pozorišta, zaustavlja se, i ja ulazim.

Silazim jednu stanicu ranije. Hoću da odem do supermarketa. Fali mi daska, za kuhinju – u stanu PEN-centra nema kuhinjskih daski: daska na kojoj bih rezao kupus, zelenu salatu, šargarepu… A lijepo sam rekao Ameli iz PEN-centra, kad me je pitala da li funkcioniše internet, lijepo sam joj rekao da mi ne treba internet, fali mi samo daska. A ona je došla, sa svojom drugaricom, povezala mi je internet, i otišle su. A ja sam ostao bez kuhinjske daske. A evo ni u supermarketu nema daski.

Ni u Vahidinom minimarketu nema daski. Mada Vahida kaže da tamo ima sve što mi ikada može zatrebati. Da, Vahida je upravo tako rekla, Izete, ali u meni, kao i u tebi, vjerujem, vlada jedna prirodna selekcija riječi, tako da, ono što je u meni ostalo jest – Vahida kaže da ima sve što mi ikada može zatrebati.

Vahida je kneginja na kasi (“Dvije maarkice!”), Vahida mi podaje kesu, Vahida zna sve šifre voća i povrća, Vahida vaga jabuke. I baš je briga što ni ja ne znam šifru kojom bi izvagao lakoću njenog smijeha koji odjekuje između polica kad je pitam – “Aha, ti se znači zoveš ‘persona’?”, jer tako piše na poleđini onog kartončića s njenim imenom, koji je ona namjerno okrenula, kako je ne bi “smarali“ na Fejsu.
Naredni put, stojim kraj vage sa kesom s bananama u ruci. Neko je odnio šifru. “Persona!”, vičem, i ona dolazi, sva preplavljena tim svojim smijehom. I, okreće odjednom onaj kartončić, a ja vidim i njeno ime, i njeno prezime. Eto šifre. “Mogu, znači, da te potražim?” A ona se smiješi.

Sad se penjem na Koševsko Brdo, Izete, i razmišjlam o mom današnjem postu, jer je petak, i o danima koji slijede, i da je sutra dan Svetog Vasilija Ostroškog, vječna Mu slava, i da iduće sedmice počinje i njen post eto, a ja sav zbunjen razmišljam o svemu tome, pa dok pokušavam da odredim najbezbjedniji dan kad bih je mogao vidjeti i pitati da li mogu da je poljubim, ja zamišljam nju i sebe, kako ona i ja trčimo između ovih dana – kao pod unakrsnom vatrom. Kao što se sigurno samo u Sarajevu može trčati pod unakrsnom vatrom.

Eto tako, dok s tvojim stihovima šetam kroz predvečerje ulicom Antuna Hangija i okrećem se ka minimarketu, po liku tvoje nade, Izete, nadam se da ćemo na kraju i ona i ja izvući živu glavu.

Sarajevo, 11.05.2018.

http://penbih.ba/2018/06/zivko-grozdano ... sarajlicu/

[Bloo]

Uskoro nece biti poente pisati o kulturi kada i zadnji trag kriticke svijesti bude protjeran iz ove drzave i vratimo se.onom cemu smo najboljim..biti tamni vilajet.

[medvjed23]

Međede, potpisuj te pjesnike čije pjesme postavljaš...kako bi tebi bilo da neko tvoju pojeziju neđe zalijepi,

a ne stavi ime autora....cc...

izvini, izvini, neću više nikad kad smo već kod sjeckanja šargarepe iliti mrkve:

Ja bih se ubio da se ti sada porežeš!
Upravo tako mi je rekao.
Ma ne mogu vjerovati,
okrenem se, gledam van s prozora,
padne mi na pamet kako ta
riječ dolazi od pro-zora.
Nešto kao zora, ali ne ona prava,
jer i niste baš vani pod vedrim nebom.
Susprežem smijeh,
kako se ljubav nenadano dogodi
jer nisam radila ništa drugo,
nego sjekla mrkvu nekim tupim nožem.
Nikakav strašan pothvat,
a on je to izgovorio tako ozbiljno
i zabrinuto,
moj dragi.

[piupiu]

Cuuuj...
Eh onda sretan rodjendan tom savremeniku

Aaaaa... evo i od mene... sreeeetan!

Medo, jes' to bio u kafani bez nas?

[medvjed23]

paaa.. jesam, al sjetio sam vas se u molitvama!

[piupiu]

Kad smo kod kafane... Ih, kakvi ste ljudi! Umro Šekspir... i niko ništa.



Znači, ovo je bio kulturni fenomen! Uh, kako puče grom kako ovo napisah...

Putuj, Kralju! Šta god oni pričali, više ih se napilo uz tebe, nego uz Bowieja!

[piupiu]

paaa.. jesam, al sjetio sam vas se u molitvama!

C, c, c... pa još uz Ramazan.

[medvjed23]

stoga molitva

[piupiu]

Uskoro nece biti poente pisati o kulturi kada i zadnji trag kriticke svijesti bude protjeran iz ove drzave i vratimo se.onom cemu smo najboljim..biti tamni vilajet.

Ko dir'o, zeko?

[Bloo]

Uskoro nece biti poente pisati o kulturi kada i zadnji trag kriticke svijesti bude protjeran iz ove drzave i vratimo se.onom cemu smo najboljim..biti tamni vilajet.

Ko dir'o, zeko?

Tersam malo ovako sa strane, ode Dezulovic iz Oslobodenja, tako da tu vijest i razlog možemo nazvati shit of the week po Feralovim stndardima.

[piupiu]

Uskoro nece biti poente pisati o kulturi kada i zadnji trag kriticke svijesti bude protjeran iz ove drzave i vratimo se.onom cemu smo najboljim..biti tamni vilajet.

Ko dir'o, zeko?

Tersam malo ovako sa strane, ode Dezulovic iz Oslobodenja, tako da tu vijest i razlog možemo nazvati shit of the week po Feralovim stndardima.

Aaaaa. Kad? Kako? Zašto? Nisam upratila.

[Bloo]

Aaaaa. Kad? Kako? Zašto? Nisam upratila.

dezulovic-fan-club-t136346.html

[piupiu]

Aaaaa. Kad? Kako? Zašto? Nisam upratila.

dezulovic-fan-club-t136346.html

Mater im.

[Bloo]

"Kasida"

Cudan zeman nastade,
Sve zlikovac postade,
Din-dusmaninu stade;
Sta se hoce zaboga?
Vec takata nestade,
Zlo nam svako postade
Dobrih ljudi nestade;
Sta se hoce zaboga?
Ne ugledaju u citab
Ne uzimaju hic dzevab,
Niti misle na hesab;
Sta se hoce zaboga?
Ovo trpit-teska muka,
A jos visa turska bruka,
Munafika stoji huka;
Sta se hoce zaboga?
Turcin nema amela,
Krivda pravdu zamela,
Pa se pravda umela;
Sta se hoce zaboga?
Nasta cudna ulema,
Jer ne cine amela
Od njih jedna proloma;
Sta se hoce zaboga?
Ulemskoga sada hala,
Zalud njima gdjekod hvala
Vrat slomise porad mala;
Sta se hoce zaboga?
Nije kader bit imam,
A kaze se potaman,
Jordam
Cini ko seh-ismam;
Sta se hoce zaboga?
Svi veziri pravo sude,
Pa i pase dobro bude,
Al' murtati krivo gude;
Teska muka, zaboga!
I kod pasha ima ljudi,
Ko je dobar vrlo hudi,
Kad je vise zlijeh ljudi;
Niko ne zna do Boga!


Abdulvehab Ilhamija (Zepce 1773. - Travnik 1821.)

[¤ jelena ¤]

Kad smo kod kafane... Ih, kakvi ste ljudi! Umro Šekspir... i niko ništa.



Znači, ovo je bio kulturni fenomen! Uh, kako puče grom kako ovo napisah...

Putuj, Kralju! Šta god oni pričali, više ih se napilo uz tebe, nego uz Bowieja!

Jesil ovo drmnula koju za pokoj duše mu napaćene...haj priznaj...

paaa.. jesam, al sjetio sam vas se u molitvama!

Amin na dove
pjesnikove.

[piupiu]

Jesil ovo drmnula koju za pokoj duše mu napaćene...haj priznaj...

Ramazan, bona.

Al' fakat je bilo smiješno, kako ja napisah 'kulturni fenomen', tako juče napolju puče grom. Nisam izmislila, Šabana mi!

[medvjed23]

je l napolju il u srcu?

[piupiu]

je l napolju il u srcu?

... mom. Napolju, napolju. Juče. Kiša. Munje. Gromovi.

[¤ jelena ¤]

[piupiu]