Naravno piupiu, Edo je izuzetan pjevač. Pokušala sam objasniti zašto je ''zaboravljen''. I da nije bio kralj sevdaha
Tu možeš naći mnogo toga. Jedina mana im je (iz moje perspektive) što je, po njima, sve na dunjaluku srpsko
KRALJICA SEVDAHA
Sjećam se, kad je 27. jula 1982. godine umrla Sofka Nikolić, napisao sam u Semberskim novinama tekst kojim sam se, u ime Bijeljinaca, oprostio od nekadašnje velike svjetske muzičke zvijezde. Poznavao sam Sofku i poštovao je. Tekst je sutradan prenijela Politika ekspres, u to vrijeme najtiražniji list u Jugoslaviji, uz napomenu da je to jedini nekrolog velikoj pjevačici koji su oni našli u čitavoj tadašnjoj jugoslovenskoj štampi. Kasnije sam nalazio i tekstove i emisije o njoj, ali tada je za mene bila čudnovata ta, reklo bi se, uobičajena balkanska sklonost zaboravljanju onoga što je najvrednije i najbolje kod nas.
A Sofka je bila čudo. Zamislite da danas neko, ko pjeva našu tradicionalnu muziku, postane evropska i svjetska senzacija, čija slava nema granica i kojoj pred noge padaju najslavniji ljudi i najveće muzičke kuće. Šaban Bajramović je bio svjetsko ime, i niko prije i poslije njega. Osim Sofke, kojoj nije bilo premca ne samo kod nas, već ni u Evropi. U vrijeme kad su gramofonske ploče mogli snimiti samo izuzetni muzičari i pjevači, Sofka je 1923. godine, kad je imala samo 19 godina, u Berlinu snimila svoju prvu ploču, na kojoj su bile dvije pjesme: "Kolika je Jahorina planina" i "Kad bi znala, dilber Stano", i za tu ploču je dobila tadašnje najveće evropsko priznanje — "Zlatnu potkovicu" (kasnije se to zvalo "Zlatna ploča"), zajedno sa velikim Karuzom. U Parizu je dvije godine kasnije snimila drugu ploču (u "gradu svjetlosti" je pjevala, iz noći u noć, čitava tri mjeseca), a do 1939. godine ukupno stotinu ploča, i bila je prva žena koja je proglašena za najtiražnijeg pjevača Evrope. U to vrijeme samo je Enriko Karuzo prodao ukupno više ploča od nje. On je bio operska senzacija, pjevao je muziku koju je cio svijet razumio, a Sofka je pjevala naše narodne pjesme, dotle nepoznate u svijetu.
Da, Sofka je bila čudo, kakvog nije bilo nikada u ovoj našoj evropskoj provinciji.
...
Čudo je bio i Sofkin nevjerovatni uspon, od vašarskog blata do holivudskog sjaja. Rođena je 1907. godine u malenom mačvanskom selu Tabanovići kod Šapca, ali se njena porodica brzo preselila u Banju Luku. Sluteći strahote nadolazećeg rata, njen otac Nikola Vasiljević odveo je ženu i djecu preko Drine, najprije u Turn-Severin u Rumuniji, pa u Ćupriju, zatim u mačvansko selo Duvanište. Kad je majka Persa napustila porodicu, ostala je Sofka, kao najstarije dijete, da se brine o ostalih četvoro. Zato je počela pjevati rano, još u svojoj desetoj godini, jer je to bio jedini način da zaradi za život. Zabilježeno je da je povremeno nastupala sa orkestrom Milana i Ruže Maksimović, a prvi pravi nastup imala je u jednoj zvorničkoj kafani 1923. godine. Tada se i udala, vrlo mlada, za Iliju Marinkovića, i s njim dobila kćerku.
Sofka je već tada bila zapažena kao čudo od pjevača. Gdje god bi pjevala, dolazila je publika masovno da čuje, ali i da vidi tu vitku, crnooku, stasitu ljepoticu, sa glasom sirene. U zvorničkoj kafani zapazili su je vlasnici tada poznate kafane "Lira" u Mostaru, i odveli je u svoj grad. Tu, u lijepom gradu bogate kulture i tradicije, odmah je postala zvijezda. Cio grad je živio za njene noći ispunjene pjesmom, pred njom su u sevdah padali najviđeniji ljudi, a među njima i pjesnici Šantić, Ćorović, Dučić, Đikić. Jedne večeri je Aleksa Šantić, čovjek istančanog sluha, počeo da joj pjevuši svoju novu pjesmu. Zvala se "Emina", i bila je posvećena njegovoj velikoj, neostvarenoj ljubavi. Sofka je odmah prihvatila i punim glasom otpjevala pjesmu koja će postati čuvena. Kažu da su Šantiću suze krenule niz lice. Pjevao je tu pjesmu nekoliko puta zajedno sa Sofkom, a glas o njegovoj ljubavi pukao je po Mostaru i Hercegovini.
Ali, Mostar je postao suviše mali za pjevačicu o kojoj se pričalo širom zemlje. Otišla je odatle u Sarajevo, gdje je pjevala u kafani čuvenog violiniste Žarka Milanovića. Tu je ostala sve do 1927. godine, okružena divljenjem i pažnjom Sarajlija. Zbog nje su prosipana bogatstva, rasturale se porodice, propadale firme, njena pjesma je zaludjela grad do te mjere, da se iz svega rodila legenda o pjevačici zbog koje se svakom muškarcu prevrne pamet. A ona je samo pjevala i svoju radost života darovala publici, bez mjere, nesebično.
Onda je otišla u Beograd, koji je u to doba bio centar kulturnog, ali i boemskog života. Nastupala je sa orkestrom svog drugog muža Paje Nikolića, sa 25 svirača, i odmah je nazvana "kraljicom Skadarlije". Čitav Beograd je dolazio da je sluša. Ministri, oficiri, bogataši, umjetnici. Branislav Nušić, Dobrica Milutinović, Tin Ujević, Čiča Ilija Stanojević, svi koji su nešto značili u Beogradu bili su njeni slušaoci, sagovornici i prijatelji. Sofka je postala centar Beograda. Kad je ona pjevala, ni konobari se nisu kretali, niko riječ nije izgovarao. A kad prestane, kao i u Sarajevu i Mostaru, letjeli su tanjiri i čaše. Bacane su pare. I svi su tražili još.
Radio-Beograd je, prvi put u svojoj istoriji, počeo uživo prenositi njene nastupe. Prvi takav prenos bio je 11. decembra 1929. godine, kad je pjevala u kafani "Kragujevac". Kažu da su ti prenosi bili slušaniji nego nastupi fudbalske reprezentacije tog doba.
Onda je Sofka krenula u svijet. Berlin, Pariz, Prag, Beč, Madrid, London, Rim, koncerti, ploče, oduševljena publika, slava. Pa onda Amerika, koju je bacila pod noge. Sprijateljila se sa slavnom Džozefinom Beker, i to je prijateljstvo ostalo vječno. Najveće svjetske zvijezde — Rudolf Valentino, Ramon Novaro i drugi holivudski velikani, čiju slavu današnje generacije ne mogu shvatiti, dolazili su joj na noge. Čuveni muzičar i pisac Karl Brent Čilton napisao je o njoj opširnu studiju o objavio je u najtiražnijim američkim časopisima.
Sofka je bila najsjajnija pjevačka zvijezda toga vremena. Neprevaziđena.
...
A onda, nakon sjaja, odjednom je pao mrak. Od tuberkuloze je umrla njena kćerka jedinica, Marica, u 17. godini. Uzalud su bili svi napori, liječenja u inostranstvu, sva pažnja. Sofka je svoju jedinicu sahranila u Bijeljini. I nikad više nije zapjevala.
Od kraljice sevdaha postala je kraljica tuge.
...
U maloj kući, u blizini groblja Pučile, u avliji punoj cvijeća, provodila je Sofka svoje dane i godine. Odazivala se nerado pozivima novinara koji su je se ponekad sjetili. I ja sam jednom, za Radio-Bijeljinu, snimao emisiju o bijeljinskim muzičarima, u prostorijama Muzeja Semberije. Došla je i Sofka, tiha i dostojanstvena. Dugo smo razgovarali, a kad smo se rastajali, poljubila me u obraz. I otišla lagano, uzdignute glave, kao prava dama.
Umrla je nedugo poslije toga, 27. jula 1982. godine. Sahranjena je na mjestu koje je sama odabrala — na bijeljinskom groblju, u kapelici pored kćerke Marice.
Kad se nađete tamo, potražite tu malu, tihu kapelu, izgubljenu u moru spomenika. I poklonite se uspomeni na veliku Sofku Nikolić. Ona to zaslužuje.
Piše: Jusuf Trbić 03.01.2015.