Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
ovo je umjetnicko genijalno postavljeno , a ja ovo mogu intrperitti da je zivot slonova, cak i naucno dokazano, uprao ovisan o surlici, mozda zvuci kao common sense izjava, ali je surlica je oslonac i srz zivota slonova
@piupiu, to ne mogu podnjeti ni kod nefromlanog govora
Aaaa, ovo je genijalno! Igra film u Meeting Pointu sad u februaru, od 15. do 21., da znate.
Šta se dešavalo u vatrenoj mašti legendarnog Van Goga? Delić možete videti u trejleru za "Loving Vincent", film koji je stvaran sedam godina i ručno slikan u stilu holandskog majstora.
Slikarka Dorota Kobiela i reditelj Hju Velhman autori su ovog, kako kažu, prvog dugometražnog igranog ručno slikanog filma na svetu.
Film je rađen u žanru misterije i fokusira se na Van Gogovu iznenadnu smrt 1890. Narator, zasnovan na istinitoj ličnosti i Vinsentovom modelu Armanu Rulenu (1987-1945), istovremeno je i kvazi-detektiv koji pokušava da rekonstruiše Van Gogove korake i vraća se njegvoim najznačajnijim radovima u potrazi za zadovoljavajućim objašnjenjem za umetnikovo samoubistvo.
Međutim, film ne nudi jasan zaključak, već složen portet čoveka o čijem mentalnom zdravlju se i dan danas rasparavlja...
ovo je umjetnicko genijalno postavljeno , a ja ovo mogu intrperitti da je zivot slonova, cak i naucno dokazano, uprao ovisan o surlici, mozda zvuci kao common sense izjava, ali je surlica je oslonac i srz zivota slonova
Daniel Firman se poigrao sa engleskom frazom o “slonu u sobi“ (The elephant in the room) , metaforom o onome za što svi znaju i čega su svi svjesni, o nečemu što upadljivo bode oči, ali se svejedno svi pretvaraju da tog nečeg nema, da ga ne vide, o tome ne žele govoriti i da jednostavno nikakvi problemi ne postoje ma kako veliki bili.
Connaisseur Karlin wrote:
ovo je umjetnicko genijalno postavljeno , a ja ovo mogu intrperitti da je zivot slonova, cak i naucno dokazano, uprao ovisan o surlici, mozda zvuci kao common sense izjava, ali je surlica je oslonac i srz zivota slonova
Daniel Firman se poigrao sa engleskom frazom o “slonu u sobi“ (The elephant in the room) , metaforom o onome za što svi znaju i čega su svi svjesni, o nečemu što upadljivo bode oči, ali se svejedno svi pretvaraju da tog nečeg nema, da ga ne vide, o tome ne žele govoriti i da jednostavno nikakvi problemi ne postoje ma kako veliki bili.
Uvijek su me nervirali ljudi koji koriste riječi kao 'areal' kad mogu reći prostor, oblast, grad, Sarajevo, prebivalište Sarajlija pod opsadom... bilo šta što je lako razumljivo čitaocu koji pokušava da prodre u uzvišenu akademsku misao. Uf.
@Pipu gledao film Vincent, OOODLIČAN, nisam očekivao nešto od radnje (prvenstveno sam pogledao zbog tehnike rada) ali me i radnja oduševila, mada više sam "upijao" tehniku i slike
---
U duhu Olimpijskih Igara i smirivanja napetosti na Korejskom poluotoku, te napora koje su vlade oba dijela Koreje uložile da makar nakratko Koreja bude jedno, evo jedna prelijepa pjesma.
Ko je gledao otvaranje čuo je pjesmu u izvedbi jednog starca, a ko prati ženski hokej na Olimpijskim igrama čut će pjesmu prije nastupa reprezentacije Ujedinjene Koreje jer je pjesma izabrana za himnu Koreje.
Radi se o pjesmi "Arirang" ne postoje tačne informacije kada je pjesma nastala ali smatra se da je stara oko 600 godina, postoji nekoliko hiljada verzija ali sve se vrte oko istog motiva, o ljubavi dvoje mladih ljudi koji ne mogu prići jedno jedno drugom zbog vodostaja rijeke.
Pjesma je postala popularna početkom 20-og stoljeća kao simbol otpora Japanskoj okupaciji Koreje i predstavljala je lightmotiv Korejskog nacionalizma. Pjesma je bila i motiv prvog Korejskog "patriotskog" filma koji se isto tako zove "Arirang" snimljenog 1926. godine.
Pjesma je uvrštena na UNESCO listu nematerijalne svjetske baštine, i to dva puta jer su je i Sjeverna i Južna Koreja kandidirale.
Pjesma je i danas rado izvođena u obje Koreje, i predstavlja jedan od simbola težnje Kojreskog naroda za ujedinjenjem.
Fala, kokodrilo! Idem ga i ja gledati, pa javim utiske!
A sada... ne znam je li iko od vas imao priliku gledati "Omer-pašu Latasa" u NP u Sarajevu prije rata, Branko Ličen kao Ivan Frano Jukić, Josip Pejaković kao Latas, ja ne znam koliko je dugo ova predstava igrala, ovdje piše 1976. ... znam da je igrala skoro do pred rat i da je bila kultna.
E jeste se raspisali preko vikenda,
piupiu, divno, kao i obično. Posebno me zanima da pogledam onaj film, nadam se da ću nekad, negdje naletjeti na njega. Inače zaljubljenik sam biografija, snimanih po stvarnim osobama, posebno ako su to umjetnici (slikari, kompozitori) dok one istorijsko-ratne ne mogu smisliti
Karlin, poslala sam ponovo, sad mi stoji u "outgoing" ali nikako da ode, izgleda da nisam spretna sa slanjem pp
petunija wrote:E jeste se raspisali preko vikenda,
piupiu, divno, kao i obično. Posebno me zanima da pogledam onaj film, nadam se da ću nekad, negdje naletjeti na njega. Inače zaljubljenik sam biografija, snimanih po stvarnim osobama, posebno ako su to umjetnici (slikari, kompozitori) dok one istorijsko-ratne ne mogu smisliti
Karlin, poslala sam ponovo, sad mi stoji u "outgoing" ali nikako da ode, izgleda da nisam spretna sa slanjem pp
petunija, jesam, hvala, a evo jos nesto za nase pilates da se radrmamo
@piupiu, to obnavljas gradivo , ja sam plaho zaboravila
piupiu wrote:
A sada... ne znam je li iko od vas imao priliku gledati "Omer-pašu Latasa" u NP u Sarajevu prije rata, Branko Ličen kao Ivan Frano Jukić, Josip Pejaković kao Latas, ja ne znam koliko je dugo ova predstava igrala, ovdje piše 1976. ... znam da je igrala skoro do pred rat i da je bila kultna.
Do 1992. godine "Omer paša Latas", u režiji Duška Anđića, bila je najizvođenija predstava - oko 190 izvođenja. Dobitnica je ''Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva'' 1978. godine.
piupiu wrote:Joj, kakva elegancija ovog slonića na surlici!
A sada da proeglenišemo malo o domaćem, sarajevskom i širebosanskom eglenu...
Dolaskom Turaka na ove prostore, manir slikovite naracije obogaćen
je istočnjačkim smirenim eglenom, eglenom bez preše i nervoze.
Naš korpus sadrži značajan broj tzv. psiholoških realija, oznaka za različita
emocionalna stanja, za sistem moralnih vrijednosti i stavova. Stvaranju
široke lepeze psiholoških realija u govoru Sarajeva mogla je doprinijeti
i dramatična senzibilizacija psiholoških i emotivnih stanja prouzrokovanih
ratnim stradanjem velikog broja ljudi na ovom arealu. Tokom rata i
nakon njegova završetka, oznake za neke pojmove u sferi moralnog, emocionalnog
i socijalnog prosuđivanja dobile su visok indeks učestalosti. Najmarkantniji
primjer širine semantičkog raspona i dubine emocionalnog
naboja jest realija merhamet. Osnovna LSV (leksičko-semantička varijanti)
u značenjskoj strukturi ove realije znači milosrdnost, samilost. Međutim,
u situaciji kada se na samilost odgovaralo bezdušnošću i svirepošću, što
se svakominutno dešavalo u našem gradu tokom njegove opsade, pojam
merhamet poprimio je snažan emocionalni naboj i semantički raspon do
ranga koncepta. Paralelno s ovom semantičkom ekspanzijom, povećao se
i indeks frekventnosti ove, po značenju i smislu, osebujne realije. Slične
semantičke transpozicije zahvatile su i realije komšiluk, vjera, povjerenje,
sabur, sevap, oprost i sl.
Uvijek su me nervirali ljudi koji koriste riječi kao 'areal' kad mogu reći prostor, oblast, grad, Sarajevo, prebivalište Sarajlija pod opsadom... bilo šta što je lako razumljivo čitaocu koji pokušava da prodre u uzvišenu akademsku misao. Uf.
HBO Europe has given the green light to an original series from Danis Tanovic, the director of Oscar-winner No Man's Land.
A six-part drama set in modern-day Zagreb, Success was created and written by Marjan Alcevski, and was selected as one of the winning projects at HBO Adria First Draft Contest, an open call for original works from the Adria region, the nations of the former Yugoslavia that stretch along the north-east coast of the Adriatic Sea.
The plot of Success follows four strangers who are bound together irrevocably by a violent event. Each, in their own way, moves to take control of their lives as the consequences of their actions threaten to catch up with them. HBO Europe describes the series as “a bitter ode to the city of Zagreb.”
Success will be Tanovic's first drama series for television. The director, who won the best foreign-language film Oscar for his 2001 debut, No Man's Land, managed a similarly multiple plotline structure in his last feature, Death in Sarajevo, which won the Grand Jury prize at the Berlin Film Festival in 2016. His 2013 drama An Episode in the Life of an Iron Picker, also won Berlin's Grand Jury honor, as well as the festival's best actor prize for Nazif Mujic.
“For a long time I've been getting offers to make series which I think, at the moment, are more interesting and inventive than the movies, but none of them intrigued me so far,” Tanovic said. “Marjan Alcevski's script is amazingly written, and I'm really happy that HBO has recognized its quality and given me the opportunity to collaborate on it.”
Ana Balentovic and Johnathan Young will produce Success for HBO, together with Zagreb-based group Drugi plan.
HBO Europe has enjoyed considerable success, and critical praise, for its local-language originals, which include Czech political drama Burning Bush, Polish police thriller The Pack and Romanian crime drama Umbre.
Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija...
Piše: Meša Selimović
Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?) Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih do-bara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Sefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: - pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla..
...Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja... Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga otkazao. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se nije ništa dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono predavanje je postala moj a mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.
Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, čak sam pokušao da pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944. godine sam prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem. Čak sam da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao. Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati, efekat varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.
Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija. Ostavivši vremenu da neprestano premotava kanuru samog događaja, prvo sam se uhvatio ukoštac s jezikom, jer mi je bilo jasno da je u mojim prvim radovima upravo jezik najslabija tačka. To je isto kao kad slikar ne bi imao smisla za boje. Vidio sam da se jezik ne da, ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mi izgledale značajnije od cjelovitih blokova. Godinama sam se borio za prilagođivanje izraza, posebno u nastojanju da iskažem složeniju misao i osjećanje, za sublimniji jezik, koji bi, bar donekle, bio u stanju da obilježi splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i žestinu emocionalnih eksplozija. Kod naših savremenih pisaca nisam u potpunosti nalazio ono što sam tražio. Mada prilično razvijen, jezik naše današnje književnosti je ili artificijelan, neživotan, apstraktan, prilagođen za izražavanje bizarnih stanja i za izražajni egzibicionizam (nadrealisti); ili suviše konkretan, pogodan za izražavanje vanjskih pojavnih oblika, čak i na veoma plastičan način, ali bez sposobnosti poniranja u dublje slojeve života i ljudske psihe (realisti) ili vrlo rafinovan, probran, savitljiv, barokno razuđen, bogat, pa ipak sav na površini, nepogodan za dramatične situacije a pogotovu za dijabolična stanja koja su se meni sve češće javljala kao doživljaj (Crnjanski) ili snažan, silovit, ekrazitne snage, jezik-usov, jezik-bujica, bojovni jezik koji raznosi protivnika, maksimalno izražajan u negaciji, ali suviše retoričan i knjiški, nepodoban za misaone finese, za sadržajnu i misaonu dubinu (Krleža); ili miran, staložen, prodoran, iznijansiran, izbalansiran jezik, pogodan za opisivanje svakog mraka i čuda u čovjeku, pa ipak suviše miran, gotovo hladan za bure i nemire kakvi su se meni ukazivali, i trebalo je biti pisac najvećeg formata pa iz tog jezika izvući takva sazvučja i njime postići takvu snagu kao što uspijeva Andrić.
Morao sam pronaći ne bolji i ekspresivniji jezik, ni bogatiji, ni suptilniji, to bi bila smješna i nerealna ambicija, već jezik za moju ruku i moju dušu, koji će najbolje odgovarati onome što je u meni ključalo. Nisam znao šta tražim, samo sam nejasno naslućivao kakav to jezik treba da bude, Kad nađem, znaću šta tražim.
Uvjeren od samog početka (možda i pogrešno), da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana, odlučio sam da zanatski savladam tehniku romana. Najprije teoretski, u principu, a onda i praktično ("Magla i mjesečina", "Tišine", i nekoliko većih pripovijedaka poslužili su kao dobra vježba). Nisam mislio da će biti lako, ali nisam vjerovao ni da je tako teško. Godine i godine su prolazile, a ja sam se, kao s đavolom, rvao s nesavladivom strukturom romana: pisao sam i brisao, pisao i bacao, pisao i ostavljao u ladicu, ali nisam odustao. Zavidio sam slikarima koji i najveću sliku mogu da sagledaju jednim pogledom; pisac mora, neprestano, da drži bezbroj činjenica u glavi, bezbroj veza, bezbroj događaja, vodeći računa o sklopu dijelova, o dosljednosti likova, o mjeri i srazmjeri, o fabuli i ideji, o ritmu pojedinih rečenica i cjeline, o prvom i drugom planu, o glavnim i sporednim ličnostima i o bezbroj drugih stvari, međusobno toliko povezanih da se često ruši sve ako je pogrešno urađen jedan dio.
Oko 1962. godine ponovo sam počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata. Ali je do tog vremena građa bila odležala i mogla je podnijeti svaku obradu, a i tema je, u mojoj svijesti, dobila određeno usmjerenje, i savitljivost, i šire razmjere: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset godina, i u doživljaju nije više bilo sirove silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo izmeditirano, pretvoreno u moguće opšte iskustvo, kao odnos i sukob izmedu ideologije i pozlijeđenog pojedinca. Tema je, dakle, univerzalna. A ipak je sve moje, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da temu i motiv pretvorim u hladnu tezu. To nije u potpunosti lični doživljaj, ali je svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost između moga života i romana ležala je u pitanju: šta sam ja poslije te osude, ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni, neuvjereni član partije? (U romanu je to izraženo ovako: "Sta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? ... jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? ili oboje?") Tako je u žižu romana došao sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja. To je stari sadržaj, možda je izvjesna novina u tome što je u Dervišu i jedno i drugo jednako jako. Naravno, izvan tog idejnog kruga, život i roman se potpuno razilaze, mada sličnih situacija, po smislu, ima mnogo. Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u neželjeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.
Čitaoci su dobro primili "Derviša". I kritičari, uglavnom svi. Ali čitaoci su mi važniji. Zahvaljujući novinama, radiju, televiziji, ponešto i časopisima, a vjerovatno i aktuelnosti teme, moja djela i moje ime ušli su u uho i srca ljudi. Ponekad kao utjeha, ponekad kao nesporazum, ali izgleda da ne može biti drukčije.
Napisa Ivan Franjo Jukić 1851., pa ga Latas otpremi u progonstvo...
Bosna zemlja Slavenska a pokrajina turskog carstva sa tri strane Austrianskom zemljom okružena, leži na kraju turskih pokrajinah, između riekah: Ibra, Drine, Une, Save i mora jadarskoga, prostrana 1063 qm. brojeći preko 1.000.000 stanovnika; stanovnici ovi jesu dvostrukog zakona, mahumedanskog i kršćanskog; ovi posliednji na broju su dvostruko veći, al neimajući nikakvih prava, služe im kao robovi . Bosna nekad imala je svoje neodvisne gospodare, kralje i bane, al buduć da je Srednjeg vieka kako po svoj Europi, tako i u Bosni, zavladao feudalizam, po komu zemaljska gospoda - plemići obogatiše se. Kad je car turski Mehmed ll. osvojivši Carigrad i protegnuvši medje svog carstva do rieke Drine i lbra, s nebrojenom vojskom u sred Bosne došo, bosanska gospoda ni najmanje nisu se smela ni poplašila, zato nije čudo, da je car za 8 danah više od 70 tvrđava uzeo, i svom Bosnom za kratko vrieme zavladao, jer je car ovoj gospodi osigurao njihova imanja i posiedovanja, ako pređu na muhamedanski zakon. Oni su prešli i zato gospodstvo zadržali nad svom Bosnom sve do današnjega dana.
Plodne i bogate zemlje po Bosni podiele oni između sebe, kršćanima ništa neostavivši, njih svojim kmetim i robovim učinivši, da im zemlju rade i obradjuju. Svaki bosanski beg i spahia bio je vlastiti svoj gospodar, njemu nikakva vlast nije mogla suditi; ubiti, obiesiti oli posieći kršćanina, ne samo je imo vlast svaki kapetan, nego i bezi i spahije. Danka i poreza nikakva plaćali nisu, već samo u vrieme rata išli su na vojsku. Po dignuću janjičara, kad Turci stanu carstvo svoje uređivati i na kalup Europejski dogoniti, najžešće opirali su se bosanski Turci ovoj reformi, po kojoj oni gube onu samostalnost, koja njih tako silovito, bogate i drzovite činjaše.
Više od 25 godina imade, kako se oni sabljom brane od ove njima nepovoljne reforme (Tanzimat). Od malog dieteta do siedog starca u popretu valjajućeg se ćose, od najbogatieg bega, pa do prostog balije sve je to protivno novim uredbama, sve to mrzi na cara, njegove činovnike i u obće na sve Osmanlie, oni očito i obćenito govore, da njihov car, ministri, paše i serasker, svi Moskovi, Raci, Vlasi, Kauri i Dindušmani jesu, da je turski zakon svagdie propo, samo da se je u Bosni čist uzdržao; al kako nebi, kad su Osmanlie staro tursko odielo ostavili, te vlaške pantalune na se navukIi, nebriju glave, većise ko kauri šišaju!? Dobro promotrivši, bosanski Turci nisu nikakvog zakona! oni bašaluk drže za zakon. Kakav je to zakon, koji psa više cieni, nego jednokrvnog brata, svoga sugrađanina kršćanina!? - Ovaki njihov nauk buduć, da je za materialnu korist za njih vrlo probitačan bio, nije se čuditi, da su ga se stalno držali i iz petnih žilah branili.
Turski devlet nastojo je, da Bosnu jednom već uredi i novim reformom Bošnjake privikne, i premda ih je silom oružja uviek savlado, to ih nikad podložio nije! koliko troška, kolikoli krvi carstvo stajaše nepokorna Bosna sve do današnjeg dana, a bez ikakve koristi, - koji je tomu uzrok? evo ga u kratko.
Gospoda bosanska razdielila su se u dvie stranke, u carske protivnike i carske priatelje. Ove dvie stranke samo na očigled bile su među sobom zavađene, a potajno tiesno sjedinjene; prva stranka hvatala se je gvozdenog oružja, a posliednja, kad prva nebi uspiela, zlatnog i srebrenog. Veziri, koji su u Bosnu dolazili, bivši ljudi neviešti, lakomi i za vladanje nesposobni, uzeli bi sebi za savietnike bosanske paše , koji bi s njima, kud bi htieli okretali. Bosanske paše, uhvativši carske ljude za damar, da im je drago srebro i zlato, to su oni u njihova prostrana krila vrećama sipali, a to im je prislasno bilo, jer svog nebi davali; zakupili bi muselimluke, pak od sirotinje raje, nakupi i sebi i veziru. Po ovakomu načinu bezvlasti kršćani su od godine u godinu sve više propadali tako, da im drugo nije ostajalo, već izseljivat se u druge države i ostavljati plodne zemlje natopljene krvlju, znojem i suzama svojih otaca! - Kad su stvari u Bosni najzapletenie bile, i kada Bošnjaci misliše, da ista nebesa za njih su se zauzela, te ih brane od nizama, jer u Kraini carska vojska od kratelja bi pomorena, a vezir Tahir-paša umre, onda im se dogodi, čemu se nisu nadali. Kad se je miera zloćah bosanskih Turakah izpunila, tad pravda svoj pravac zauzme. Bog svemogući takne carsko srce, te nam slavnog viteza i junaka pošalje Omer-pašu. Buduć da sam više puta imo sreću i milost s ovim junakom obćiti, to mislim, neće biti suvišno njegov kratki životopis ovdie priobćiti.
Omer-paša: Mihalj Latas, rodio se je 24. studenoga 1806. U hrvatskoj granici, u miestu Ogulinu, od roditeljah grčko-slavenske viere. Otac njegov rodom Jasenice kod Plaškog, a starinom iz Bosne, bio je najprie ibrajter [nadzornik kmetova] u Gračacu na tromeđi, gdie je mladi Mihalj najprie početne učionice polazio, vrlo mlad, buduć da je udarljiv i nemiran bio, to su ga roditelji, da ih kod kuće nesmeta u školu slali. Poslie otac u Ogulinu postane nadporučnikom kod graditeljstva, i Mihalj dođe u školu u Ogulin, a kasnie u Gospiću dovrši vojničke znanosti. U školama uviek je prednjačio, osobito u liepopisanju i risanju odlikovao se je, i školsku nagradu drugim preoteo. U Gospiću postane kadetom i kod kapetana Knežića inžinirom, služio je na putu, koi se je tada preko Velebita gradio, kasnie kao kadet i inžinir ode u Zadar.
Dok je on u Zadru bio, otca njegovog nesreća postigne, jednu večer igrajući se s nekakvim popom zaigra 100 for. sr. iz vojničke kase, i zato bude s časti svergnut i plaće lišen. Mihalj sad morao je hraniti iz svoje male plače ostariele roditelje i jednu sestru; istina da je još dva brata imo, al ovi nisu bili kod kuće, već na vojničkoj službi. Na svaki način mislio si je on, kako će svoju sreću poboljšati, to u Austrii za ono vrieme nije lasno bilo, osobito kad mu je otac tako nesretan bio, a drugi se za svoga samo zauzima; odluči dakle u drugome carstvu bolju sreću tražiti, koju i nađe u Turskoj. Godine 1828. iz Zadra preko Knina pređe na Grabu u Bosnu, odanle pak dođe u Banja Luku, i smiesti se kod Sovte Boića. Boić htio ga je voditi u Travnik i tamo ga preporučiti, da dobie kod vezira kakvu službu; no videći Latas zlo stanje u Bosni, omrzne mu u njoj stajati, zato sliedeće godine 1829.u pramalietje ode u Vidin (Dunonia), i gostoljubivo primi ga tamošnji ,vezir Husein-paša; kod njega ostane pet godina, učeći njegovu diecu talianski, a on se opet nauči turski i arapski. Kasnie, godine 1834. ode u Carigrad, te u ministarskoj kancelarii odsieka vojničkog bude pisarom, od pisara sve na veće časti penjo se je; godine 1838, kad je nariso plan od Carigrada i velikom veziru poklonio, učini ga oberstarom; sliedeće godine podje s vojskom u Siriju protiva Ibrahim paše kod sela Bekfaja; s malim odjeljenjem porazi tako neprijatelje da je slijedila predaja tvrdog grada Ake i konac vladanja egipskog u Siriji; za tu slavodobitnu bitku postane general-majorom, i obdaren bude zlatnim u brilantima nišanom.
Poslie ove bitke bude opremljen na Druse, koji su više godina ugnjetavali katolike Maronite na Libanu, te potuče i ove krvoloke Druse kod Agjera, za koje primi od cara sablju u brilantima. Godine 1845. pobune se Arnauti pod vođom Gjulekom, nehtieći davati vojnika ni primiti novih uredbah; zato dodje vojska na njih, brojeća 26.000 pod seraskerom Rušid-pašom. Arnauti bili su se zatvorili u tvrdi grad Prizren, serasker bojo se je na njih udariti, zato opremi Omer-pašu sa 6,000, da razvidi silu i moć arnautsku, smieli i kojim će putem udariti na Arnaute. Omer-paša, dok je došo pod Prizren, zametne boj, i treći dan pošalje ključa od grada Rašid-paši, a Gjuleku i druge mnoge buntovničke poglavice žive ufali. Nenadana ova i slavodobitna bitka probudi u seraskeru veliku mržnju protiva Omer-paše, i tuži ga u Carigradu, da je vrlo krvoločno i nemilosrdno postupo sa predobivenim musulmanim, car se povierova i Omer-paši za ovu pobiedu pošalje samo sablju počastnu u brilantima.
Omer-paša nezadovoljan s ovim odlikovanjem, jer se je nadao, da će muširom [maršalom] postati, zaišće plaču i odpust od vojničke službe, što mu i dopuste. U miru živio je u Carigradu 8 mieseci, u koje doba pobune se Kurdi, na koje, koji je god paša išo, vraćao bi se, razbijen, niti bi mogo opremiti posao snjima. Car pozove na novo u službu Omer-pašu i pošalje ga na Kurde. Za miesec dana bio je s Kurdim gotov, njihovog vojvodu Bebderhama s drugim poglavicam žive uhfati, vojsku im razbije i Kurde caskoj vlasti podloži, zato od cara na novo bude pomilovan, postane muširom i dobie zlatni nišan u brilantima.
Kada prije tri godine ruska vojska uniđe u Podunavske kneževine Moldaviju i Vlašku, turski devlet nađe za potrebno i tursku vojsku tamo poslati, koju podloži Omer-paši i ovaj se nastani u Bukureštu. Baveći se on u Bukureštu, tako mudro i pametno znao se je vladati, da je vlaški narod znao za korist turske vlade predobiti, a međutim s druge strane i s Rusima tako se je vladao, da je dvor Petrogradski zadovoljan bio, i car ruski obdari ga redom sv. Ane prve klase, a u isto doba od svog cara zlatni nišan [orden] Imtias primi.
Dok je on u Bukureštu bio, znatne je zasluge učinio Austriji. General magjarsko-poljski Bem, učinio je bio gospodaromu Erdelju, Ruse uzbio i generala austrianskog Puchnera u Tursku protiero. Bem je piso Omer-paši, da dade pomoć Magjarima i' da prodje s vojskom turskom u Bukovinu, i u znak priateijstva posla mu zlatne ostruge [mamuze]. Omerpaša odpiso mu je: da on Bema nikad za štogod više nemože držati, zato što je sada (tj. buntovnik). Mamuze da njemu nisu došle, da ih gleda kod onoga, po komu ih je poslo, a da su mu i došle, nebi ih primio. Pisma ova po smerti Bemovoj, rahmetli Murat-paše, kod njega našla su se. Puchnerevoj vojsci, koja je bila bez proviziona u tuđoj zemlji za 15 dana svu je hranu bezplatno davo, i još u gotovom novcu 500,000 grošah, i to bez znanja svoga devleta, koji mu je poslie to odobrio i pohvalio ga (2) Kako pria spomenu, dok su sve pokrajine turskog carstva vojnike i nove uredbe primile, silom Omer-pašinog oružja nadvladane, još je Bosna na stranu revala, tko je dakle drugi mogo podložiti ohole Bošnjake, paše, begove i spahie, nego oni, koji u carstvu turskomu u vojničkoj vieštini, razboritosti i junačtvom najprvo miesto zauzima!? a to je Omer-paša, koji bude učinjen zapoviedajućim generalom od sve vojske u europejskoj Turskoj, razdieljene u dva korpsa. Kao carski punomoćnik dođe u Bosnu sa 15000 vojske i za godinu dana svu Bosnu s Hercegovinom podloži, vojnike pokupi, spahiluke oduzme, nove uredbe proglasi, koje on sve bi za dva mieseca sveršio, da ga nisu carski ljudi smetali, kojim su dukati dragi, a Omer-paši na kriepost mrzki.
Omer-paša jest malo većeg od srednjeg stasa, tankoviast, dugih obrazah, golema čela, crnomanjast, ozbiljno-junačkog pogleda, nosi bradu omalenu, koja je progrušana. K njemu kako bogati tako i siromašni imade slobodan pristup, i sasvakim se rado razgovara, a spriateljim zna se šaliti; ima dobru uspomenu od stvarih prošastih, i rado se o njima razgovara, um bistar i brzo okretan u najtiesnim okolnostima, u rutu je vrlo slobodan, sam običaje pucati i na nepriatelje nasrtati; nadvladanim nepriateljem ukazuje se oštar, al na molbu brzo se skloni i smiluje; jezike govori: ilirski, turski, arapski, niemački, talianski i francezki, gotovo sve poslove po sebi oprema, zato više vremena u pisanju i čitanju provodi prije podne, a po podne idje obično u lov. Imo je za ženu odprije jednu Turkinju, potlam Grkinju, od koje ima jedno žensko diete od 8 godina. U Bukureštu oženio se je s jednom Niemkinjom iz Erdelja Simonis zvanom, s kojom ima jedno žensko diete. Još je dobavio k sebi svog sestrića, koji se sad zove Tefik-beg-i učinio ga je majorom.
Quis nescit primam esse historiae legem,
ne quid falsi diecre audeat?
Deinde ne quid veri non audeat?
Ne quae suspicio gratiae sit in scribendo,
ne quae simulta.
Cicero de oratore (3)
Kad u Carigradu praviteljstvo razumie i razabere nesretni pohod na Krajinu vezira Tahir-paše u jesen g. 1849., a kasnie, god. 1850, u proljeće smrt istoga vezira: uvidi, da nije zadosta dovoljna ona vojska, koja obično u Travniku uz vezira stajaše, 4000-5000 momaka. Odredi dakle Bosnu svladati silom većom i snažniom. Pošalje rumunjskoga seraskera Omer-pašu, da ju svlada, vojnike pokupi, desetine spahiam oduzme, kršćanom olakša, riečju tanzimat (reforme) da u Bosni uvede.
Omer-paša se je tad nalazio u Bukareštu, odkuda ode u Carigrad, da primi potrebne naputke. Vrativši se iz Carigrada na Manastir, svoje stolno mjesto, tu se zadugo nezadrži, već put Bosne krene s vojskom od 10.000 nizama, 30 topova i 2000 Arnauta. U Novom Pazaru stigne mu druga naredba, da ide u Bugarsku. Bugarski kršćani u Niškom pašaluku, što potaknuti od inostranih nekih ljudi, što stiešnjeni od nasilja turskoga, pobune se. Divan carigradski nije vidio uputno s Bugari se tući i u isto vrieme u Bosni ratovąti; zato Omer-paši bude naloženo, da liepim načinom uguši ovaj bugarski ustanak, koji on - divan - ruskoj propagandi pripisivaše.
Serasker dakle s polovinom vojske vrati se iz Novog Pazara, te ode u Niš; a ostala vojska dodje u Sarajevo. Omer-paša zovne poglavice bugarske, njihove tužbe dragovoljno sasluša, želje izpita - i obeća im od strano carske, da će im se izpuniti, i u napredak da će sami sobom upravljati; nekoliko njih opremi u Carigrad, da na to sve od cara fermau uzmu. (4)
I tako i ovaj put bugarski ustanak bude uništen, i Omer- paša dade novi dokaz svoga razuma caru i drugim. Iz Niša stigne s vojskom u Sarajevo. Po smrti Tahir-pašinoj bio je došao kao kapidžia (komisar) Avdi-paša, ferik [general] rumunjske vojske, koji je za kratko vrieme i građanskimi poslovi upravljao, dok nije stigao novi vezir Hafiz-paša.
Krajina je tad bila pod vladom Alije Kedića i Ibrahim efendie Kapića, ili točnije s njim su svi i nitko nije zapoviedao; bijaše prava anarhia. Ostala Bosna po običaju slušala je svoje zabite; samo što su izvanredno hajduci se bili uzmnožali po Livanjskoj nahiji i između Une i Vrbasa, a banjalučka nahija za sve.
___________________
(2) Za čudo je, da dopisnik iz Sarajeva usuđuje se stranstveno pisati i tvrditi u Reichszeitungu, da Omer-paša nepriateljski misli naprama Austrii i da joj nije priatelj. Ako meni nevieruje, neka pita svakog iz Austrie putnika, koi je došodo njega, kako Omer-paša misli o Austriji, i kako austrianske putnike svesrdno i dragovoljno prima, njihove poslove oprema; jednog trgovca iz Karlovca poznajem, komu je on molbenicu s više tabakah sastojeću za Carigrad sam iz niemačkoga u turski jezik preveo i poslo u Carigrad.
(3) Ovaj izkaz bio sam sastavio odmah po svršetku ratovanja i predao ga Omer-paši na pregledanje i popravljenje, te je kod njega i zaostao. Neimajući prepisa, morao sam ga iznova sastavljati, u koliko se mogoh sjetjati ondašnjih događąja. Ja se uzdam, da je još tkogod o ovom ratovanju pisao; tad bi mogao ovaj izkaz biti dosta podpun i savršen i za povjestnicu bosansku od velike vriednosti.
___________________
Cicero: Tko ne zna, da je ovo prvi zakon povijesti: da se ne smije usudi reći nešto pogrešno; dakle: da se ne smije usuditi reći neistinu - tako da nema sumnje da piše iz koristi ili neprijateljstva.
/Pisati povijest znači, dogđaje iz prošlosti opisati istinski, realno, vjerno zbivanju/. To je prvi zakon i povjesničar se ne smije usuditi nešto pogrešno (neistinito) pisati, ali on se također ne smije bojati istinu sačuvati od zaborava. MD
(4) Bugari došavši u Carigrad budu dobro primljeni, njihova zahtievanja odobrena, oni nadareni i u Bugarsku opremljeni s fermanom. Malo je vremena proteklo, vezir niški ove narodne poslanike pohvata, zakuje u verige i opremi u Carigrad. Tako su Turci uviek zadatu krišćanima rieč pošteno (?) držali!! - Da su se Bugari tako lakao na obećanja Omer-pašina klonili, bilo je uzrok praviteljstvo srbsko; jer je ovo po želji ministarstva carigradskoga metnulo se po sriedi narod umiriti, obećavši mu da će mu kod cara oblakšice izraditi; kao da je Turkom mučnije Srbe prevariti, nego li Bugare.
_______________
Bosanski Turci po običaju, - a i Krajišnici - tprli su bili oči svoje u paše bosanske, da će ovu napast - tanzimat - i za ovaj put znati od njih odvratiti i štokakvim šeprtanjem osujetiti. Kršćani naprotiv nadali su se bosanskoj uredbi sad ol već nikad da je došlo vrieme; sila bosanskih poturica da će biti svladana i oni da će pod blagim tanzimatom odahnuti. - Prevariše se obe strane - i to grdno! Omer-paša sazove u Sarajevo sve prednjake bosanske i hercegovačke. Vezir mostarski, nemogavši se nikako izgovoriti sa svojom starostju i bolestju, morade doći i on. Ovo je Bošnjake odmah ubilo u glavu. Oni su mislili, du nema nad njim drugoga paše, koji bi mu mogao zapoviedati, i da bi se svi prije priklonili carskoj zapoviedi nego on.
Carski ferman bude pročitan , u kom se Omer-paši daje oblast, da Bosnu liepim načinom uredi; a to ako nebi moglo biti, daje mu se oblasti silom učiniti. Tko bi smio protivno štogod izustiti, nahodeći se n sried tolike vojske, među naperenimi topovi? - Svi kažu, da primaju sve, što car zapovieda, i dati da su pripravni, što car i on, njegov namjestnik, od njih ište. Kadije, mnselime i manje poglavice pusti u nahije svojim kućam, a mostarskoga. vezira, četiri bosanske paše i još njeke veče poglavice zaustavi u Sarajevu; razpošalje pisare po nahijah, da mužke glave koliko turske toliko i kršćanske popisuju. (5) I još neke manje naredbe izdavši, uputi se mjeseca listopada u Travnik, a odavle u Krajinu s 3.000 regularne vojske i 15.000 Arnauta. U Banja Luci zaustavi se njekoliko dana Omer-paša, gdje su mu mnogi Krajišnici od i preko Sane dolazili i viernost svoju riečmi posvjedočili, da su gotovi sve dati. U Priedor mu dođu i Krajišnici preko Une, a pred njimi glavom Kedić i Kapić, koje serasker pod oružjem pusti preda se, za ukazat se, kako se on ništa neboji. Krajišnici, videći da je sva Bosna bez ikakvoga odpora priklonila se novim uredbam, nije kuda: sve i oni obećaju, što su i oni u Sarajevu obećali. serasker spremi im jedan tabor u Bihać, muselimom [predstavnik paše u sandžaku] im učini Jakub-bega u Bihaću, i vojnike im zaišće. Oni sve dragovoljno izpune; samo zamole, da im nešalje njihovih krvopijah i bihaćkoga paše i kapetana staromajdanskoga, novskoga i bužimskoga. "Mi smo se", vele oni "bunili uviek protiva ovim, a ne protiva carskim ljudem (osmanliam). Mi ćemo svakoga vezira slušati, ali ne bosanske paše, koji su nas u crno zavili, likom opasali i do prosjačkoga štapa dotjerali" Kapića i Kedića nadari i slobodne pusti.
Pod Banja Lukom pitaše mene Omer-paša, kojim bi se načinom Bosna, a osobito Krajina po mom mišljenju mogla svladati? Ja mu na to odgovorim: "Kad je Festo filosof pred slavnim Hanibalom razlagao i pripoiriedao o ratovanju, Hanibal se osmiehne na rieči filosofa, koji nikad rata ni izdaleka nije vidio, a uči ratovati onoga, koji je ostario ratujući s Rimljani. To bi i Vi meni mogli predbaciti; i ja bih lud bio, kad bi Vas učio kako ćete vojevati, da Vi imate posla s ljudmi vojničkoga značaja; ali vi ćete imati pola s kozari, koji kad su stiešnjeni, sve obećaju, a dok vide, da im nije pogibelj od koje strane, opet su ono, što su i bili; ako do boja dođe, opale puške, pak svak sebi; poslje s petljaniami, šeprtljenjem, i podmitjivanjem zasliepe i vezire i carigradske ministre; i eto, kako oni od 20 godinah, mimo sve carstvo svoju nevinost sačuvaše. Oni odbijaju na paše bosanske, a paše na njih; njim se hoće, što obećaju, da bez razvlačenja izpune". "Boga mi!" nastavi Omer-paša, "nek nemisle, da će tako samnom proći; ja idem među nje, i dok sve neopremim, neću se dizati; moja se je vojska naučila zimovati na sniegu, a njihove kadune nisu; Krajišnike iztjerat ću na snieg, a kuće ću im uzet za nizame ". Tako je on mislio; ali još dok je pod Banja Lukom bio, javljaju mu Poljaci, da se je vezir okrenuo naopako, da su ga Bošnjaci preuzeli na svoju ruku, i da sve njegovim naredbam protivno čini. Pod Prijedorom još ga žalosniji stignu glasovi: da je vezira mostarskoga i paše kućam opremio; da se o tom radi, kako bi Omer-paša iz Bosne imao vratiti se u Monastir , a Hafiz-paša i vojničkim upraviteljem postati; i kako je već odpisano u Carigrad, da se sve odgodi do pramaljetja, jer je sad u nevrieme uvoditi tanzimat (reforme). Sada je dakle i za nevolju Omer-paša bio dobar s Krajišnici, koji ništa neznajući, što se u Sarajevu i po ostaloj Bosni snuje, dadoše svoju redifu (6) dragovoljno, ako će biti i za nevolju. 360 novih carskih sinovah , pošavši natrag u Sarajevo, povede sobom Omer-paša.
Dok je još u Travniku bio, vezir Hafiz-paša noću ode iz Sarajeva put Carigrada; i tako iznenada stigne s vojskom u Sarajevo mjeseca studenoga. Osim što je spomenutu redifu (vojsku) doveo, ovaj pohod, s velikim rajinskim troškom i patnjom skopčan, kao i prijašnji, neplodan i jalov ostane; a tomu, kako napomenusmo, bi uzrok Hafiz-paša, koji je zlatnu udicu bosansku bio već proždro i od Bošnjaka "pravoga" Turčina ime steko; naprotiv Omer-paša "dindušmaninom" bi prozvan. Glasalo se je, da je Omer-paša, (koi još na polazku u Krajinu bio se preriečio s vezirom i sablju na njega potego) iz Travnika poručio veziru, da ga živ nečeka u Sarajevu, već da se kine kuda zna; ali ja mislim, da mu je on iz Carigrada dobavio dignutje; niti se može vjerovati, da bi serasker s vezirom tako svojevoljno smio postupati. Kako mu drago bilo, Hafiz-paša' ode, i mjesto njega iz Drinopolja bude imenovan bosanskim vezirom Hajredin-paša. serasker došavši u Sarajevo, razašalje na sve strane po Bosni da kupe vojnike. Fazli-paša kupio je od Livna do Travnika, i sve u miru.
U Tuzli, gdje su Turci pod ondašnjim pašom od 20 godina pravi pašaluk provodili, drugi dan u pašinu konaku zametnu kavgu, naskoče na carskoga čovjeka - i ubiju ga. Telali po čaršiji odmah stanu Turke na oružje zvati, drugi po nahijah zađu, a treći odu do Zvornika, Srebrenice i dalje sve dizat ua oružje. Tuzlanci svoga pašu prisile, da im vođa bude; na brzo skupi se oko 6.000 momaka, te krenu pram Sarajevu. Bosanski prednjaci s Hafiz-pašom u Sarajevu bili su osnovali, kako će narod pobuniti i tako Omer-pašina poduzetja uništiti, ili barem otežčati. Oni dakle došavši kućam, po svojih ljudih tajno stanu buniti i paliti vatru, a javno trnuti i na mir nagovarati; tako po običaju htjeli su s jednom - na dva pira; ali dvostruk kolac, govore, neide u zemlju. Ništa nemanje njim je išao od 20 godina, i nadaše se tomu i sad. Vezir mostarski u tom je bio stari majstor. On pobjegne na Bunu, njegov Kavaz-baša digne Mostarane i sina pašina obsjedne. Ali paša piše iz Hercegovine i ište pomoć od Omer-paše protiv Mostaranom. Serasker dakle digne se put Hercegovine in stigne u Travnik u namjeri, da pođe preko Skoplja, Duvna i Ljubuškoga u Mostar.
U Travniku drugi ga glas stigne. Posavljani došli do Žepča; pred njimi Mahmut-paša-Tuzla te idu uprav Travniku; druga vojska od Zvornika i Srebrenice došla do Kladnja te ide na Sarajevo; treću vodi Kavaz-baša preko Konjica u Sarajevo; a Sarajlie gotove sjedinit se s njimi. Ovo serasker razumievši noćom odleti u Sarajevo, piše u Manastir po novu vojsku, Avdi-paši dade naredbu, da sve Sarajevo topovi okruži i na prvi najmanji pokret neka pali; Ibrahim-pašu s 2.000 opremi prama Kladnju; Skender-bega-kajmakama (Poljaka grofa Ilinskoga) s 1.000 momaka u Konjic, i hitro se opremi natrag u Trav. nik, gdje iste naredbe učini, naperivši topove protiva Travniku. Vojsku, koju je bio odredio povesti u Hercegovinu, povede u Posavinu preko Zenice, gdje na Bosni upali most. Prije toga pošalje im čaušlar-agu (starješinu), da ih pita: zašto i protiva komu su se digli, i što traže? Posavljačke ćose, za narodno pravo neznajući, kod Golabinja u hanu nasmu i ubiju ga; momci mu se razbjegnu, a ubojice konja i novce, što su kod njega našli, pograbe.
Omer-paša, videći , da tude. nije šale, krene s vojskom napried i sustignu se kod Vranduka. Ovo je mala tvrđava; s jedne strane Bosna rieka, a s druge planina Orahovica; mjesto kršovito i za prepriečiti put velikoj vojski vrlo podobno. Regularna vojska - nizam - zađe drumom put Vranduka te ga i brzo osvoji; Arnauti zađu planinom, te stanu se biti i Bošnjake na nizame nagoniti. Poslje krvave bitke od 4 sata Bošnjaci nagnu bježati put Žepča, gdje je Mahmut-paša s ostalom vojskom čekao; koji videći, da poplašene nije moći ohrabriti na novu bitku, sam preko Bosne kod Maglaja pređe na onu stranu. Serasker sutra dan stigne u pusto Žepče, i što su mogli naći vojnici, to popliene. Tuzla-paša s Mehmed-begom Gradačevićem, bosanske redife, mirialaje (pukovnike) i još nekoliko prednjaka, što su mogli prije u hitnji, nakupe se blaga, te preko Save pobjegnu u Vinkovce. Njegov sin Osman-beg, koga su buntovnici bili svrnuli da diže Zvorničane , s pašom zvorničkim pobjegne obnoć preko Drine u Beograd, odklen ih ondašnji paša odpremi u Carigrad.
___________________
(5) Pisari ovi bili su većinom osmanlie, koji, neznajući bosanski, vodali bi uza se bošnjake Turke, i tako najpred Turke a zatim raju pisali su, svakoga imei otea mn i doba. Raja, neznajući zašto se to popisuje, bila se je prepala, da i nju neprotjeraju u nizame; međuto nisu smjeli tajiti. Turci naprotiv sve bi trećeg zatajivali; ništa nemanje jednoć u govoru s Omer-pašom kaza mi, da ima Turaka koliko i raje jedan milion! veli on; a buduć da su tri od stotine imala u nizame ići, to po ovakom brojenju malo bi tko i osto kod kuće! Al to je on samo predamnom uzmnožavao turski broj, a umaljivo kršćanski, da sakrije maloću - porad palitičkih uzroka. . . .
(6) Još od 18 godina u svakoj nahiji bio je popisan stalan broj vojnika, koji su se redifa zvali. Imali su plaću na mjesec 5 grošah; a kad su upisivani, svaki bi uzeo od obćine 500- 1.000- 2.000 grošah. Svakoga u mjesecu petka. jedan carski činovnik, talumdžia, učio bi ih talum (vojničko vježbanje, muštru). Imali su drvene puške i domaće traljave haljine, i svoje činovnike, mirialaje i liva-pase. Samo prvih godina učili su talum, a kasnije bi zanemarili sasvim i zaboravili što su znali. Buduć da su bili mnogi pomrli i ostarili, to su Krajišnici na novo njihove rođake ili koje druge svrnuli, platili im svakomu 1.000 – 2.000 grošah i tako broj popunili.
_________
Omer-paša polako napredovao je i u Derventi ustavio se. Tud pokupi vojnike, lađe na Savi i Bosni pohvata, od kojih stane graditi most prama Dobuju na Bosni. To je išlo sporo: više od mjesec dana morao je ostati na istom mjestu; jer zimno doba bijaše kišovito, vode se izlile, blata i bare provalile, put je bio sasvim prekinut. Bošnjaci ovo znadući i videći, da on k njim nemože, oni se potrude k njemu u Drventu, prebrodivši Bosnu kod Dobor Grada. Carska vojska izađe pred njih u planinu Vučjak, bitka se zametne između Podnovija, Kule i Velike, sve do pod Vučjak. Bošnjaka bilo je preko 12.000, a carske vojske mučno više od 3.000 nizama i 1.000 Arnauta. Bitka je tri dna trajala; najposlje carska vojska potegne se natrag. Bošnjaci misleći, da su predobili, ostave svoj položaj i stanu goniti nizame. Nu ovi kad vidiše, da su ih u ravnice namamili: oklope ih sa konjaničtvom i topove namaknu s druge strane. Sad se sve pomete: bjegat je al se nije imalo kuda jer je otragu razlievala se Bosna. Ova ipak nije se toliko pogibljiva vidila, koliko oružje nizamsko: zato tko je prije mogao, gazio je i mnogi nepregazio. U ovoj bitci poginulo je od prilike oko 2.000 buntovnika, a ranjene i potopljene tko bi prebrojio ? Nizama što od boja što od bolesti manjkalo je preko 300 s Arnauti zajedno. Bez ikakve zapreke sad se vojska krene preko Bosne u Gradačac, a odavle u Tuzlu.
Ibrahim-paša nalazio se je u zlu položaju više Kladnja. Buntovnici bili su planinu Stoborje zasjekli i vojsku mu okružili; hranu ni odklen nije mogao dobaviti , a pomoć od Sarajeva zakasnila je. U Kladnju istom bila je izdaja, rad koje je Ibrahim-paša varoš zapalio, muslime posjekao, a brata mu kadiju svezana u Sarajevo još prije 20 dana odpravio. Brat svezan bratovsku mrtvu glavu nosio je kroz Sarajevo za veću pogrdu i strah Sarajliam.
Omer-paša, čuvši u Tuzli hrđavi položaj Ibrahim-pašin, onako s umorenom vojskom pohiti mu u pomoć, i bez odmora za 12 satih stigne u Stoborje, te buntovnike iza leđa nasrne, koji i onako preplašeni bivši, čuvši kod Vučjaka svoje bratje poraz: tko je mogao pobjeći pobjegao je; koji nije poginuo, uhvaćen je. U tom sa dva tabora stigne Hadži-ali-beg mirialaj, poslje 6 dana; a za dva dna mogao je doći. Serasker oduzme mu nišan (orden) - znak mirialajstva, rekavši mu: "Hajde, krmke čuvaj!" - Odmorivši vojnike, krene se u Tuzlu natrag. Tude mu dovedu pašu tuzlanskoga Gradačevića i ostale prednjake, koji su se na vjeru bili povratili u Bosnu. Odmah ili zakuje u gvožđe s mnogimi drugimi uhvaćenimi u ratu i u Tuzli, te se krene slavodobitno u Sarajevo, gdje od kršćana radostno, a od Turaka žalostno bude dočekan. Dok je još u Posavini bio serasker, Mustaj-paša Babić bude zatvoren po Avdi-paši u Sarajevu, što je bio opremio tovar baruta Osman-begu u Tuzlu, i u pismu mu svaku pomoć obećavao od strane svoje i druge braće sarajevskih Turaka. Pismonoša izdade ga, te tako sa svojim zetom Gjenetićem bude zatvoren. – Skender-beg, neimajući velike snage, samo je uzbio Kavaz-bašu, da neprodre k Sarajevu, i više puta bio se je s Hercegovci i neke zasužnjene opremio u Sarajevo. Novi vezir Hajredin-paša došavši s 2.000 vojske po moru, izkrcao se je bio u Sutorini (Crna Gora) , odatle na Bunu došao, i od buntovnika nikako nemogavši pošten prolaz kroz Mostar imati, - jer su oni htjeli, da vojska carska pred gradom ostavi oružje, koje bi im se s one strane grada opet dalo, - krene preko Ljubuškoga i Duvna. Pred vezira bio je izašao Fazli-paša, a Ali-paša dao mu svoga sina Nafiz-pašu, da ga proprati. Taj do malo dana od mnogoga pitja prestavi se u Imotskom. Hajredin-paša dođe u Sarajevo, - ali mu je vojska po moru mnogo od bure patila; zato jedna trećina pomrla je.
Oko istoga vremena, kad se je serasker vratio u Sarajevo, Skender-beg dobivši nešto vojske iz Sarajeva, a ponekih kršćani izviestjen o drugom putu, krene se od Boraka te zađe Mostaranom iza leđa i kod Lipeta navali na protivnike, koji se tomu ništa nenadajući, poslje kratkog sraženja nogu u ledinu - razbjegnu se. Carska vojska bez ikakvoga odpora uniđe u Mostar. Mnogi Turci ostavili su kuće puste i razbjegla se veća čest stanovništva mostarskoga. Sutra dan Skender-beg radostnu ovu viest službeno javi Ali-paši na Bunu: kako je njegove i carske neprijatelje sretno predobio; pozivlje ga u Mostar, da mu upravljanje pašaluka izrući, i da se o daljem poslovanju dogovaraju. Ali-paša dodje; topovi su mu pucali, vojska carska bila je uzpoređena i isti Skender-beg izašo je pred njega i skut mu poljubio. Na dva sata noći prizor se promieni. Skender-beg s njekoliko činovnika uniđe k njemu, pročita mu višu naredbu, po kojoj kao buntovnik lišava se svake časti i dostojanstva; oduzme mu carske nišane, tako isto i sinu mu Hafiz-paši te ih odvedu vojnici u tamnicu. I tako gospodstvo nad Hercegovinom Ali-paše Rizvanbegovića, koje trajaše od godine 1832., ove god. 1851. svrši. Hercegovina za nekoliko mjeseci podpade pod bosanskoga vezira; ali poslje dođe vlastiti vezir Smahil-paša.
Kad je Skender-beg kod Lipetah bijo se s Mostarani, Kavaz-baša nije bio tud, već je bio otišo u Zagorje, da diže Turke od Foče i obližnjih nahijah, da idu na Sarajevo; ali ovi znajući šta je bilo kod Kladnja i Vučjaka, protjerali su ga između sebe; a on, čuvši svoje družbe nesretni poražaj, pobjegne u Zadar s nekoliko svojih momaka. Žena njegova najmlađa, kad su carski vojnici ulazili u Mostar, skoči u Neretvu, da nebi zapala u ruke dindušmanom. Dok je još Skender-beg pod Borcih bio, treći sin Ali-pašin Rizvanbeg s Arif-begom unukom, a sinom umrvšega Nafiz-paše, došao je bio preko Duvna, sa 30 konjanika u Sarajevo, poslan od otca čestitovat seraskeru sretan povratak iz Posavine i dogovarat se, kako će svladati bunu mostarsku serasker ih liepo primi i poslje tri dni na večeru pozove. Kad su po večeri otišli kućam spavat, dođu vojnici te sve odprate u tamnicu. Tako dakle i Hercegovina tanzimat primi i vojnike dade; Sva Hercegovina nije se bila pobunila, već samo nahija. mostarska i iz obližnjih nahija bilo je po nekoliko skitalica. Ciela. vojska, koja je pod Kavazbašom bila se sa Skender-begom, nije veća bila od 800 - 1.000 vojnika; ali su ovi bili ljudi jaki i ostarili prolievajući krv kršćansku, sami razbojnici i kesedžije (hajduk islamske vjere); osim toga drum su i klance bili zauzeli, da se onim putem nije moglo proći. Skender-beg imao je istina, više vojske i to većinom Poljakah i drugih Europejaca - emigranta, - sve dobre vojnike , zatim najbolje Arnaute pod glasovitim Gjulekom vojvodom; međutim ta mu sreća nebi priskobila, unići u Mostar! - to je Omer-paša za se štedio; - ali oni kršćjani iz Borakah , koji su mu put pokazali, to slavodobitje Skender-begu uskoriše i oblakšaše; kojim on dobavio je ferman, da su prosti od svakoga danjka. Skender-beg u tom ratovanju bio je u nogu ranjen, ništa nemanje pod ranom oženio se je s jednom prostom Turkinjom iz Konjica.
Omer-paša, videći sad svladanu Posavinu i Hercegovinu, bio je počeo male štokakve reforme uvoditi, al od nikakve koristi za kršćane, kojim samo prazna obećavanja davao je, a mjesto ovoga sav ratni trošak od njih uzimao. Turke naprotiv stješnjivo je. Mustaj-pašu poslao je uz Drinu sve do Višegrada, koji je hvatao vojnike i buntovnike. Među vojnike uzme sina jedinca, diete od 18 godina, Mahmud-paše zvorničkoga. Sve se je bilo prestrašilo, što se Muhamedu klanja. Mahmud-paša Tuzla, dva sina Mehmed-bega Gradačevića (koi je u tamnici umro), Mustafa-paša Babić , liva, - brigadir bosanskoga sandžaka, njegov zet Mehmed-beg Đenetić, obojica bezi sarajevski, štoviše begah posavaćkih i ostalih buntovnikah do 200 bude odpravljeno svezanih u Carigrad. Paše nisu bili svezani, već na prostih samaricah, a ostali pješice. Pokupljeni bosanski nizam bude uvrsćen u druge tabore rumunjske na mjesto izginuvših nizama. Do 500 probranih bude poslano u Carigrad, koje isti sultan želio je viditi, kao mladiće otresite, ugledne i pristale, koji su bili većinom sinovi bosanskih begova. Sva ova kad budu uređena i dovršena, serasker s nekoliko taborah vojske preko Konjica ode u Mostar, - da traži silno blago Ali-pašino , koje je već bilo razčapano i većinom raznešeno, kao što je po njem tuzlansko. On je više vremena bio nakanio ostati u Mostaru, buduć da je i ženu i svu službu onamo odveo bio; ali se na brzo sve drugćie preokrenu; i kad se je scienilo da je sve leglo i carski tanzimat primilo, na jedanput buknu nova vatra, žešća od predjašnje, kako ćemo unapredak viditi.
* This is by far the most famous neo-classical sculpture ever commissioned. It was sculpted by Antonio Canova. It was first commissioned in 1787.
* “What type of love do you mean: Eros, Philia or Agape?”
The man looked at him without understanding a word.
“There are three words in Greek to designate love,” Petrus said. “Today you are seeing the manifestation of Eros, that sentiment between two persons.”
“The two seem to love one another. In a short time they will be fighting alone for life, establishing themselves in a house and taking part in the same adventure: that’s what makes love grand and dignified. He will pursue his career, she probably knows how to cook and will make an excellent housewife because since she was a little girl she was brought up to do that. She will accompany him, they will have children and they will manage to build something together, they will be happy for ever.”
“Al of a sudden, however, this story could happen the other way around. He is going to feel that he is not free enough to show all the Eros, all the love that he has for other women. She may begin to feel that she has sacrificed a career and a brilliant life to accompany her husband. So, instead of creating together, each of them will feel robbed in their way of loving. Eros, the spirit that joins them, will start to display only his bad side. And what God had meant to be man’s most noble sentiment will begin to be a source of hatred and destruction.”
“Notice how odd it is,” continued my guide. “Despite being good or bad, the face of Eros is never the same in all persons.”
Then he continued, pointing to an elderly couple:
“Look at those two: they haven’t let themselves be affected by hypocrisy, like so many others. They look like they are a couple of farm workers: hunger and need have obliged them to overcome many a difficulty together. They have discovered love through work, which is where Eros shows his most beautiful face, also known as Philia.”
“What’s Philia?”
“Philia is love in the form of friendship. It’s what I feel for you and others. When the flame of Eros no longer able to shine, it’s Philia who keeps couples together.”
“And what about Agape?”
“Agape is total love, the love that devours those that experience it. Whoever knows and experiences Agape sees that nothing else in this world is of any importance, only loving. This was the love that Jesus felt for humanity, and it was so great that it shook the stars and changed the course of man’s history.”
“During the millennia of the history of civilization, many people have been smitten by this Love that Devours. They had so much to give – and the world demanded so little – that they were obliged to seek out the deserts and isolated places because love was so great that it transfigured them. They became the hermit saints that we know today.”
“For me and you who have experienced another form of Agape, this life here may seem hard and terrible. Yet the Love that Devours makes everything lose its importance: these men live only to be consumed by their love.”
He took a pause.
“Agape is the Love that Devours,” he repeated once more, as if this was the phrase that best defined that strange type of love. “Luther King once said that when Christ spoke of loving our enemies he was referring to Agape. Because according to him, it was impossible to like our enemies, those who do us harm and try to make our daily suffering all the worse.”
“But Agape is a lot more than liking. It is a sentiment that invades everything, fills all the cracks and makes any attempt at aggression turn to dust.”
“There are two forms of Agape. One is isolation, life dedicated only to contemplation. The other is precisely the opposite: contact with other human beings, and enthusiasm, the sacred sense of work. Enthusiasm means trance, ecstasy, connecting with God. Enthusiasm is Agape directed at some idea, something.”
“When we love and believe in something from the bottom of our soul, we feel stronger than the world and we are imbued with a serenity that comes from the certainty that nothing can conquer our faith. This strange force makes us always make the right decisions at the right time, and we are surprised at our own capacity when we fulfill our objective.”
“Enthusiasm usually manifests itself in all its power in the early years of our life. We still have a strong tie with the divinity and we give ourselves with such zeal to our toys that dolls take on a life of their own and little tin soldiers manage to march. When Jesus said that the kingdom of Heaven belonged to the children, he was referring to Agape in the form of Enthusiasm. The children reached him without paying any attention to his miracles, his wisdom, the Pharisees and the apostles. They came happily, driven by Enthusiasm.”
ovo je umjetnicko genijalno postavljeno , a ja ovo mogu intrperitti da je zivot slonova, cak i naucno dokazano, uprao ovisan o surlici, mozda zvuci kao common sense izjava, ali je surlica je oslonac i srz zivota slonova 
