Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[Škobo Habu]

Pretenciozan kao i uvijek.

Ni najmanje, po mom mišljenju. Intervju mu je bio odličan. A kad ne bi bio pretenciozan? Kad bi se tapšao ulicom po ramenu sa svima, uzvikujući 'dŽe si, jarane?' Njegova su razmišljanja vrlo humanistička, staju u odbranu ljudi (za razliku ove forumske i političke klasike konstantnog valjanja po blatu, prozivki i duhovnog jada, niko nikome ne valja, trebaju nam samo roboti koji kao papige ponavljaju za nama sve naše narcisoidne furke o sebi).

Niko i nikada neće biti 100% na istoj liniji sa svima nama. Ja sam hiljadu puta napisala koliko su me nervirale njegove 'rajčice' koje se kotrljaju niz Hajduk Veljkovu, jer su me stvarno nervirale kao dijalektski uljezi u Logavinu. Za izlazak iz Pena je jasno da se radilo o njegovoj podršci Ivanu Lovrenoviću, koji je jedan od najvećih volitelja Bosne, čovjek koji se usamljen bavi njenom kulturnom historijom i čini za Bosnu više nego svi lijevi i desni lajavi populisti.

A što se ostalih stvari tiče, pa je l' ova 'sloboda mišljenja' uključuje i slobodu da drugi ne budu popišani svaki put kad o nečemu ne misle isto kao mi? Što se mene tiče, hvala Bogu da se Miljenko sam gura medju svoje i svoju kulturu. Kad Miljenko, kao simbol kulture, kao Sarajlija, više ne bude htio biti be-ha književnost i kad se iz nje svi počnu ispisivati, možemo se i konačno pozdraviti sa BiH.

Za razliku od tebe, ja nemam problem sa njegovim "rajčicama", to je posve banalan detalj, koliko mi smeta njegovo konstantno moralno arbitriranje iz kojega proizlazi kako je on jedini izašao iz devedesetih - čiste savjesti.

Naravno da nije, naravno da je bio sklon političkim elitama - sjetimo se samo njegovog dupeuvlakačkog intervjua sa Sanaderom, piskaranja za Tuđmanovu "Slobodnu Dalmaciju", te priče o trodimenzionalnom Draži iz čisto marketinških razloga za publiku sa one strane Drine.

O viktimizacijskom diskursu spram srednjobosanskih Hrvata i zavjeri Alije i Tuđmana protiv njih je izlišno govoriti.

[n+1]

Osnovni problem Jergovića jeste hronična potreba da uvijek i svemu kontrira, pa i po cijenu izmišljanja.

Stotinu puta sam ovdje pisao i još ću stotinu puta napisati da gospodin ima tekst u kome, između ostalog, piše o post-dejtonskoj Zenici, i kako u istoj nije bilo mjesta za skulpturu psa Plutona, koja je, slijedi iz Miljenkovog teksta, rastavljena i prodata u staro željelo zato što nije odgovarala bošnjačkim elitama.

Samo je nevolja u tome što skulptura još uvijek stoji tamo gdje je oduvijek stajala. Ali dobro, svako možeš pogriješiti, ne? Samo što je Miljenku više ljudi pisalo i slalo fotografije Plutona, koji je u međuvremenu zapravo očišćen i restauriran. Pošteno bi bilo tekstu dodati postscriptum i napisati: napisao sam to i to, a faktičko stanje je tako i tako. Ali time bi srušio cijeli kauzalni narativ o bošnjačim elitama koje ubijaju Šiljinog psa Plutona, pa je bolje istrajavati na laži.

I to je ustvari paradigmatski primjer onoga što tako često radi: prilagođava stvarnost svom narativu, umjesto da ispuni zadaću intelektualca i podari nam narativ i objašnjenje stvarnosti.

Njegova fikcija je duboko ukorijenjena u privatnoj i kolektivnoj historiji, a fikcija nije dužna ništa stvarnosti, čak ni onda kada od iste pozajmljuje i kada je crpi, ali Miljenku se odavno čini da isto vrijedi i za dnevnopolitičke komentare, onda kada ih piše. Samo što ne vrijedi.

U gornjem razgovoru priča o tome kako je pisac antagonzirajuće geste, ali ja bih ga prije nazvao psicem sitničave geste, jer kad je antagonizirajući uglavnom je i sitničav. Petty man, kako volim reći. Doima se kao neprijatna i teška osoba.

Ono što mu pak najviše zamjerim jeste to što je prije 2-3 godine u svom književnom magazinu objavio tekst gospodina koji hinjavo i ispod žita dovodi u pitanje zvaničnu verziju pokolja u Ferhadiji. To je prošlo nezapaženo, jer vjerovatno malo ko mu čita magazin od-do.

I kažem ovo sve kao čovjek koji pročita manje-više sve od Jergovića, ostavljam šta god radim čim vidim novi tekst, i smatram ga savremenim piscem u punom smislu te riječi, bez premca u stilu i izričaju na našim prostorima, kojem je, uz sve rečeno, možda najveća književna vrijednost što se ne plaši mijenjati sebe kao pisca. Neke od tekstova koje je napisao u ovom romanu u nastanku o 1983., poput poglavlja u kome završi slučajno na tuđem vjenčanju, nakon što je došao da kupi muzičku ploču, po mom skromnom mišljenju uspijevaju uhvatiti samu esenciju književnosti, i to mu nikada, niko, i ni zbog čega ne može osporiti.

[piupiu]

Za razliku od tebe, ja nemam problem sa njegovim "rajčicama", to je posve banalan detalj, koliko mi smeta njegovo konstantno moralno arbitriranje iz kojega proizlazi kako je on jedini izašao iz devedesetih - čiste savjesti.

Naravno da nije, naravno da je bio sklon političkim elitama - sjetimo se samo njegovog dupeuvlakačkog intervjua sa Sanaderom, piskaranja za Tuđmanovu "Slobodnu Dalmaciju", te priče o trodimenzionalnom Draži iz čisto marketinških razloga za publiku sa one strane Drine.

O viktimizacijskom diskursu spram srednjobosanskih Hrvata i zavjeri Alije i Tuđmana protiv njih je izlišno govoriti.

Eto vidiš, smetaju nam potpuno različite stvari i imamo različit pogled na njih. Ja ne polazim od pretpostavke da su svi pokvareni, oportunistični i hinje, već od one druge - da je većina ljudi dobronamjerna.

Miljenko je pisao za "Nedjeljnu Dalmaciju" još u Sarajevu, dok je u njoj izlazio "Feral", a oni se 'kalili' na Radio-Splitu skečevima 'Troja u Gabeli, New York u Splitu'. Pisao je i za "Feral". Ko god je tek stastao iz Jugoslavije sa sviješću o "Nedjeljnoj", njenoj tradiciji, pa prešao iz rata u hrvatsko poraće i paranoju, sigurno nije imao tvoj 'benefit of hindsight'. Da sam ja 1992. pisala iz Sarajeva, pa 1993. došla u Split ili Zagreb, i ja bih krenula tamo gdje sam već imala neku vezu i neku ideju o tome gdje idem - u "Nedjeljnu" za koju je tada još uvijek pisao i Smoje do 1993., kad je prešao u "Feral'. Zašto? Zato što bih smatrala da su tamo sigurno još neki moji ljudi.

Što se Sanadera tiče, gomila ljudi zna biti fascinirana (kao što gomila novinara i jeste bila), šarmom, elokvencijom ili nekim trećim kvalitetom nekog narcisoidnog, manipulativnog političara - koji je tu gdje jeste upravo zato što ljudi koji padaju na šarm, polazeći iz nekih svojih naivnih ili dobroćudnih pozicija o tome ko je dobar, sposoban, vrijedan pažnje. Nisu svi ljigavi dupouvlakači. Neki su i pisci koji na sagovornike gledaju kao na likove u svojim pričama. (Nisam čitala intervju, komentarišem napamet.)

Pa dalje, i meni je žao Hrvata Posavine i Srednje Bosne koji jesu nagrabusili u šizofreničnoj hadezeovskoj igranki, posebno jer je medju njima veliki broj srčanih Bosanaca (to se posebno vani vidi). Što bi njihovo pravo na viktimološki narativ bilo manje, bolje ili gore od prava svih ostalih koji ga obilato koriste?

Tako da... hoću reći, svakom se licu može naći naličje, a to što je Miljenko kontraš nije neuobičajena pozicija za pisca ili intelektualca.

[piupiu]

Osnovni problem Jergovića jeste hronična potreba da uvijek i svemu kontrira, pa i po cijenu izmišljanja.

Stotinu puta sam ovdje pisao i još ću stotinu puta napisati da gospodin ima tekst u kome, između ostalog, piše o post-dejtonskoj Zenici, i kako u istoj nije bilo mjesta za skulpturu psa Plutona, koja je, slijedi iz Miljenkovog teksta, rastavljena i prodata u staro željelo zato što nije odgovarala bošnjačkim elitama.

Samo je nevolja u tome što skulptura još uvijek stoji tamo gdje je oduvijek stajala. Ali dobro, svako možeš pogriješiti, ne? Samo što je Miljenku više ljudi pisalo i slalo fotografije Plutona, koji je u međuvremenu zapravo očišćen i restauriran. Pošteno bi bilo tekstu dodati postscriptum i napisati: napisao sam to i to, a faktičko stanje je tako i tako. Ali time bi srušio cijeli kauzalni narativ o bošnjačim elitama koje ubijaju Šiljinog psa Plutona, pa je bolje istrajavati na laži.

Nisam to upratila, ali sam upratila da u svojoj skribomaniji često bez provjere i velikog razmišljanja odreaguje na neki trač - kao ovo nedavno od Cetinskom, što po mom mišljenju nije bila nikakva nacionalistička ujdurma, nego čisti amaterizam i populizam, na fazon Ups, vidi, neće raja Cetinskog, daj da to otkažemo. Ali je na mrežama već dobila svoju klasičnu histeričnu formu na koju je on odreagovao vrijedjajući Benjaminu.

Mislim da čovjek koji svaki dan odreaguje na neki dogadjaj čitavom kolumnom u roku dok si rekao keks vjerovatno poprilično živi u svojoj glavi. Ja bih mu toliko spočitala, i dodala da je to što mu se ego katkad ispriječi pred kritikom ili činjenicama jeste falinka, ali i kulturološki, i u dotičnoj profesiji prilično raširena. Vjerovatno zato i reaguje kao mrzovoljni pisac kojeg smara buranija. U svakom slučaju, nema bezgrešnih, ni savršenih osim u bajkama. Od Miljenka je naša kultura imala (i još uvijek ima) puno više koristi, nego štete.

[Škobo Habu]

Osnovni problem Jergovića jeste hronična potreba da uvijek i svemu kontrira, pa i po cijenu izmišljanja.

Stotinu puta sam ovdje pisao i još ću stotinu puta napisati da gospodin ima tekst u kome, između ostalog, piše o post-dejtonskoj Zenici, i kako u istoj nije bilo mjesta za skulpturu psa Plutona, koja je, slijedi iz Miljenkovog teksta, rastavljena i prodata u staro željelo zato što nije odgovarala bošnjačkim elitama.

Samo je nevolja u tome što skulptura još uvijek stoji tamo gdje je oduvijek stajala. Ali dobro, svako možeš pogriješiti, ne? Samo što je Miljenku više ljudi pisalo i slalo fotografije Plutona, koji je u međuvremenu zapravo očišćen i restauriran. Pošteno bi bilo tekstu dodati postscriptum i napisati: napisao sam to i to, a faktičko stanje je tako i tako. Ali time bi srušio cijeli kauzalni narativ o bošnjačim elitama koje ubijaju Šiljinog psa Plutona, pa je bolje istrajavati na laži.

I to je ustvari paradigmatski primjer onoga što tako često radi: prilagođava stvarnost svom narativu, umjesto da ispuni zadaću intelektualca i podari nam narativ i objašnjenje stvarnosti.

Njegova fikcija je duboko ukorijenjena u privatnoj i kolektivnoj historiji, a fikcija nije dužna ništa stvarnosti, čak ni onda kada od iste pozajmljuje i kada je crpi, ali Miljenku se odavno čini da isto vrijedi i za dnevnopolitičke komentare, onda kada ih piše. Samo što ne vrijedi.

U gornjem razgovoru priča o tome kako je pisac antagonzirajuće geste, ali ja bih ga prije nazvao psicem sitničave geste, jer kad je antagonizirajući uglavnom je i sitničav. Petty man, kako volim reći. Doima se kao neprijatna i teška osoba.

Ono što mu pak najviše zamjerim jeste to što je prije 2-3 godine u svom književnom magazinu objavio tekst gospodina koji hinjavo i ispod žita dovodi u pitanje zvaničnu verziju pokolja u Ferhadiji. To je prošlo nezapaženo, jer vjerovatno malo ko mu čita magazin od-do.

I kažem ovo sve kao čovjek koji pročita manje-više sve od Jergovića, ostavljam šta god radim čim vidim novi tekst, i smatram ga savremenim piscem u punom smislu te riječi, bez premca u stilu i izričaju na našim prostorima, kojem je, uz sve rečeno, možda najveća književna vrijednost što se ne plaši mijenjati sebe kao pisca. Neke od tekstova koje je napisao u ovom romanu u nastanku o 1983., poput poglavlja u kome završi slučajno na tuđem vjenčanju, nakon što je došao da kupi muzičku ploču, po mom skromnom mišljenju uspijevaju uhvatiti samu esenciju književnosti, i to mu nikada, niko, i ni zbog čega ne može osporiti.

Opet ponavljam, i to je moja najveća zamjerka Jergoviću u njegovom javnom radu i djelovanju, jeste u tome što se ponaša, u uopšte svemu, poput nekakvog moralnog arbitra u gotovo svetačkoj misiji.

Ko pomnije prati Jergovića, od devedesetih pa do danas, itekako mu može pronaći dosta zamjerki u njegovim stavovima i angažmanu.

[Škobo Habu]

Za razliku od tebe, ja nemam problem sa njegovim "rajčicama", to je posve banalan detalj, koliko mi smeta njegovo konstantno moralno arbitriranje iz kojega proizlazi kako je on jedini izašao iz devedesetih - čiste savjesti.

Naravno da nije, naravno da je bio sklon političkim elitama - sjetimo se samo njegovog dupeuvlakačkog intervjua sa Sanaderom, piskaranja za Tuđmanovu "Slobodnu Dalmaciju", te priče o trodimenzionalnom Draži iz čisto marketinških razloga za publiku sa one strane Drine.

O viktimizacijskom diskursu spram srednjobosanskih Hrvata i zavjeri Alije i Tuđmana protiv njih je izlišno govoriti.

Eto vidiš, smetaju nam potpuno različite stvari i imamo različit pogled na njih. Ja ne polazim od pretpostavke da su svi pokvareni, oportunistični i hinje, već od one druge - da je većina ljudi dobronamjerna.

Šta znači biti dobronamjeran u slučaju, recimo, Jergovića i Sanadera? Šta je humanizam u konkretnom primjeru i kako se konzumira?

Izjava Sanadera o Norcu 2001. godine:

Hrvatski narod se neće odreći generala Norca

Nema toga naroda, dame i gospodo, koji će se odreći svojih heroja, nema toga naroda koji će se odreći svojih junaka, a naravno da se ni hrvatski narod neće odreći svojih najsjajnijih hrvatskih sinova, a evo ih ovdje na čelu s generalom Bobetkom, svi generali, i onaj koji nije s nama, a jest, a to je general Mirko Norac.

Mi smo ponosni na hrvatske generale, mi smo ponosni na hrvatske časnike, mi smo ponosni na hrvatske branitelje, i ponosni smo na našeg viteza Mirka Norca – kazao je na skupu na splitskoj Rivi predsjednik HDZ-a Ivo Sanader.

Miljenko Jergovic, o tom istom Sanaderu, 7 godina kasnije:

Sanader se predstavlja kao čovjek dalmatinskoga šarma, kojemu je stalo da u svakome času odaje dojam nekoga tko ima višak samopouzdanja. Svoj svjetonazor izlaže vrlo precizno i konzekventno, bez onog straha, koji je uobičajen za većinu naših političara, da će se odati ili da će reći nešto što će ga u očima političkih simpatizera učiniti nesimpatičnim. Bez obzira na već petnaestogodišnji staž, on i dalje govori kao intelektualac u politici. U razgovoru iznimno rijetko frazira, i to samo u trenucima kada govori o svojoj stranci. Njegov su govorni izraz i stil bogati. Ne koristi poštapalice, ne brza, sugovornika gleda u oči, ali u tome nije napadan. U razgovoru ne nastoji uspostaviti svoj autoritet, čuje svako pitanje i reagira na ono što mu se kaže. Razinu i vrstu diskursa trenutačno prilagođava sugovorniku, što je, vjerojatno, njegova najvažnija politička vještina


Upitan zašto nikad nije napisao negativan tekst o Sanaderu, Jergović je to demantirao. „Tekstovi u kojima bih se ja očešao o Sanadera, bili su prihvaćeni u njegovim politčkim krugovima, na njih nisu reagirali kroz nekakakve ispade, oni su bili progutani i prihvaćeni, za razliku od svakog mog teksta o Zoranu Milanoviću", istaknuo je Jergović, te dodao kako je Sanader stekao njegovu naklonost, jer je na početku svoje vladavine otišao 'u Istru i pričao na talijanskom a potom i na službeni prijam povodom pravoslavnog Uskrsa'. „Dok je bio na vlasti učinio je Hrvatsku svjetonadzorski boljom državom. Nakon njegove ostavke, on je bio detroniziran poput kralja, ali to je realnost našeg društva već 20 godina. Mi se toga nećemo riješiti, Europa će nas morati pročistiti", istaknuo je Jergović, priznavši kako Sanader ipak nije imao dovoljno snage da se uhvati u koštac s problemom korupcije.

Da ne bi googlala, navodim dijelove citata iz članaka 2008. godine sa teme o Miljenku Jergoviću sa Foruma.hr.

[piupiu]

Šta znači biti dobronamjeran u slučaju, recimo, Jergovića i Sanadera? Šta je humanizam u konkretnom primjeru i kako se konzumira?

Dobronamjernost je upravo to - otvorenost prema drugima u pozitivnom smislu. Čovjekoljublje. Uzimanje ljudske prirode (u cjelini) kao polazne tačke.

Hrvatski narod se neće odreći generala Norca

Nema toga naroda, dame i gospodo, koji će se odreći svojih heroja, nema toga naroda koji će se odreći svojih junaka, a naravno da se ni hrvatski narod neće odreći svojih najsjajnijih hrvatskih sinova, a evo ih ovdje na čelu s generalom Bobetkom, svi generali, i onaj koji nije s nama, a jest, a to je general Mirko Norac.

Mi smo ponosni na hrvatske generale, mi smo ponosni na hrvatske časnike, mi smo ponosni na hrvatske branitelje, i ponosni smo na našeg viteza Mirka Norca – kazao je na skupu na splitskoj Rivi predsjednik HDZ-a Ivo Sanader.

Miljenko Jergovic, o tom istom Sanaderu, 7 godina kasnije:

Sanader se predstavlja kao čovjek dalmatinskoga šarma, kojemu je stalo da u svakome času odaje dojam nekoga tko ima višak samopouzdanja. Svoj svjetonazor izlaže vrlo precizno i konzekventno, bez onog straha, koji je uobičajen za većinu naših političara, da će se odati ili da će reći nešto što će ga u očima političkih simpatizera učiniti nesimpatičnim. Bez obzira na već petnaestogodišnji staž, on i dalje govori kao intelektualac u politici. U razgovoru iznimno rijetko frazira, i to samo u trenucima kada govori o svojoj stranci. Njegov su govorni izraz i stil bogati. Ne koristi poštapalice, ne brza, sugovornika gleda u oči, ali u tome nije napadan. U razgovoru ne nastoji uspostaviti svoj autoritet, čuje svako pitanje i reagira na ono što mu se kaže. Razinu i vrstu diskursa trenutačno prilagođava sugovorniku, što je, vjerojatno, njegova najvažnija politička vještina


Upitan zašto nikad nije napisao negativan tekst o Sanaderu, Jergović je to demantirao. „Tekstovi u kojima bih se ja očešao o Sanadera, bili su prihvaćeni u njegovim politčkim krugovima, na njih nisu reagirali kroz nekakakve ispade, oni su bili progutani i prihvaćeni, za razliku od svakog mog teksta o Zoranu Milanoviću", istaknuo je Jergović, te dodao kako je Sanader stekao njegovu naklonost, jer je na početku svoje vladavine otišao 'u Istru i pričao na talijanskom a potom i na službeni prijam povodom pravoslavnog Uskrsa'. „Dok je bio na vlasti učinio je Hrvatsku svjetonadzorski boljom državom. Nakon njegove ostavke, on je bio detroniziran poput kralja, ali to je realnost našeg društva već 20 godina. Mi se toga nećemo riješiti, Europa će nas morati pročistiti", istaknuo je Jergović, priznavši kako Sanader ipak nije imao dovoljno snage da se uhvati u koštac s problemom korupcije.

Pa eto, sve si sam posložio. Sanaderov prvi citat i Jergovićev prvi paragraf se zapravo savršeno slažu - fino ti je napisao šta je Sanaderova 'najvažnija politička vještina' - prilagodjavanje (čitaj manipulacija) sagovornika. Pri čemu Jergović priznaje i da je šarmiran i da je reagovao iz svoje ideološke perspektive kontriranja mejnstrimu. I još jedno da dodam - najveći problem danas je ta neka bipolarna, potpuno nezrela ideja da su ljudi ili crni ili bijeli. I crnima se može desiti da imaju neke dobre osobine, koje ljudi zapaze, i obrnuto. Za pisca su takve ličnosti pravo blago.

Politika je profesija lažova, oportunista, makijavelista, klase za sebe. Mislim, politika i zločini... šta reći? Samo pogledati u medjunarodnu političku scenu i Gazu. Ovdje i sad.

[Škobo Habu]

Pa eto, sve si sam posložio. Sanaderov prvi citat i Jergovićev prvi paragraf se zapravo savršeno slažu - fino ti je napisao šta je Sanaderova 'najvažnija politička vještina' - prilagodjavanje (čitaj manipulacija) sagovornika. Pri čemu Jergović priznaje i da je šarmiran i da je reagovao iz svoje ideološke perspektive kontriranja mejnstrimu. I još jedno da dodam - najveći problem danas je ta neka bipolarna, potpuno nezrela ideja da su ljudi ili crni ili bijeli. I crnima se može desiti da imaju neke dobre osobine, koje ljudi zapaze, i obrnuto. Za pisca su takve ličnosti pravo blago.

Politika je profesija lažova, oportunista, makijavelista, klase za sebe. Mislim, politika i zločini... šta reći? Samo pogledati u medjunarodnu političku scenu i Gazu. Ovdje i sad.

Jergović smatra da je Sanader (bio) intelektualac među političarima. Otvoreno mu laskajući.

Suština je da Sanader ne odudara od većine ovdašnjih političlih lidera sa kraja devedesetih i početka dvijehiljaditih. To se, na koncu, ispostavilo na sudu.

Trenutno je stanje da svako onaj k'o napiše nešto afirmativno o, recimo, Komšiću, ispada u Jergovićevim očima i peru - velikobošnjački ili velikobosanski ideolog. Naravno, kad se ukaže na to da je Jergović, netom nakon izlasaka iz ratnog Sarajeva, osvanuo u Grudama na tribini zajedno sa notornim Smiljkom Šagoljem, to njegov nazovi humanizam nimalo ne umanjuje, niti dovodi u pitanje njegov osobni karakter.

[n+1]

Osnovni problem Jergovića jeste hronična potreba da uvijek i svemu kontrira, pa i po cijenu izmišljanja.

Stotinu puta sam ovdje pisao i još ću stotinu puta napisati da gospodin ima tekst u kome, između ostalog, piše o post-dejtonskoj Zenici, i kako u istoj nije bilo mjesta za skulpturu psa Plutona, koja je, slijedi iz Miljenkovog teksta, rastavljena i prodata u staro željelo zato što nije odgovarala bošnjačkim elitama.

Samo je nevolja u tome što skulptura još uvijek stoji tamo gdje je oduvijek stajala. Ali dobro, svako možeš pogriješiti, ne? Samo što je Miljenku više ljudi pisalo i slalo fotografije Plutona, koji je u međuvremenu zapravo očišćen i restauriran. Pošteno bi bilo tekstu dodati postscriptum i napisati: napisao sam to i to, a faktičko stanje je tako i tako. Ali time bi srušio cijeli kauzalni narativ o bošnjačim elitama koje ubijaju Šiljinog psa Plutona, pa je bolje istrajavati na laži.

Nisam to upratila, ali sam upratila da u svojoj skribomaniji često bez provjere i velikog razmišljanja odreaguje na neki trač - kao ovo nedavno od Cetinskom, što po mom mišljenju nije bila nikakva nacionalistička ujdurma, nego čisti amaterizam i populizam, na fazon Ups, vidi, neće raja Cetinskog, daj da to otkažemo. Ali je na mrežama već dobila svoju klasičnu histeričnu formu na koju je on odreagovao vrijedjajući Benjaminu.

Mislim da čovjek koji svaki dan odreaguje na neki dogadjaj čitavom kolumnom u roku dok si rekao keks vjerovatno poprilično živi u svojoj glavi. Ja bih mu toliko spočitala, i dodala da je to što mu se ego katkad ispriječi pred kritikom ili činjenicama jeste falinka, ali i kulturološki, i u dotičnoj profesiji prilično raširena. Vjerovatno zato i reaguje kao mrzovoljni pisac kojeg smara buranija. U svakom slučaju, nema bezgrešnih, ni savršenih osim u bajkama. Od Miljenka je naša kultura imala (i još uvijek ima) puno više koristi, nego štete.

Previše se bavi mahalskim pričama za tako velikog pisca. Lijepo je što želi biti angažovan, ali taj angažman je nedavno poprimio oblik obračuna sa ženom koja mu je nešto na Facebooku komentarisala. Tako da je ovo s Cetinskim korak naprijed.

[medvjed23]

[n+1]

Apropos nedavne priče šta je ideologija.

[piupiu]

Divan prilog na HRT-u o nekadašnjoj primadoni Narodnog pozorišta u Sarajevu,
našoj velikoj Bosanki svjetskog glasa Ljiljani Molnar-Talajić

[petunija]

našoj velikoj Bosanki svjetskog glasa Ljiljani Molnar-Talajić

Zapamtila sam je po ulozi u operi Madam baterflaj, mislim da je to bila zadnja njena predstava u NP prije preseljenja u Zg

[medvjed23]

Zamiču, jedan za drugim, na onu stranu, velikani pisane riječi. I ako kažem da će oni, kroz riječi koje su ostavili, živjeti vječno, to će možda zazvučati izlizano. Al biće, ipak, u tome istine, pa makar i izlizane.

Pisana riječ je, ako ne jedino, onda sigurno jedno od malobrojnih sredstava za, kao što bi jedan moj prijatelj rekao, prevladavanje ovozemljaske jednokratnosti. To što ona može, rijetko šta može. Uzmimo, eto, za primjer fudbal. Svi znamo ko je bio Pele. Veliko ime, veliki fudbaler. Al ko je od nas ikad upalio i od do pogledao neku njegovu utakmicu? Vjerovatno niko, nikad. Zanimljivije nam je gledati kako igraju Messi, Cristiano Ronaldo, Džeko... Zanimljivije nam je gledati neku utakmicu koja se igra upravo sad, dok ja ovo pišem. I kada ta utakmica prođe, o njoj će se pričati par dana - i to je to. Krenuće polako ka zaboravu, a u fokus će doći neke druge utakmice.

Hoću reći, u fudbalu je važno ono što se dešava upravo sad. Značaj fudbala je manje-više ograničen na sadašnji trenutak; ne prelijeva se prema vječnosti. Fudbal je, dakle, kao i skoro sve naše zanimacije, efemeran. S druge strane, ove i mnoge druge Sidranove stihove smo čitali juče, čitamo ih danas i čitaćemo ih sutra - vazda, i opet.



Počivaj u vječnosti.

[n+1]

Druže medvjede, fudbalskim rječnikom kazano, ofulao si loptu.

Ako se u našoj kulturi nešto pamti, to je fudbal. Prosječan čovjek će za života upamtiti više fraza komentatora, nego stihova. Eno Jergović posvetio čitavo poglavlje knjige legendarnoj frazi Mladena Delića sa utakmice iz 1983. godine: "Ljudi moji, je li to moguće?". Siguran sam da i ti znaš neku Bahinu ili Marjanovu.

O potezima, golovima, igračima da ne pričamo, više je toga napisano o Maradonijoj Božjoj ruci nego o svim pjesnicima 20. stoljeća. Čitava plejada ozbiljnih književnika (Markez, Kami, ili omraženi Handke, recimo) fudbal su smatrali inspiracijom i nekom vrstom poezije.

I da, svi smo gledali kako Pele zabija na YT.

[medvjed23]

OK. Biće da sam stvari odveo u krajnosti. Nije slika crno-bijela, kakvom sam je gore predstavio.

Al opet, ostaje dojam da, od svega što nam je na raspolaganju, pisana riječ ponajbolje preskače vremenske granice. Ona ima ponajbolju šansu da dostigne bezvremenski značaj.

Evo, možemo oslušnuti ulicu ili baciti pogled na internet. Kad pričamo o filmovima, uglavnom pričamo o djelima snimljenim u zadnja dva ili tri desetljeća, zar ne? Rijetko će u razgovor uletjeti Charles Chaplin ili John Ford ili bilo ko od te stare garde? Tome slično, kad pričamo o fudbalu, spomenuće se tu i tamo neki Maradonin ili Sušićev potez, ali fokus razgovora biće na trenutnim ili nedavnim dešavanjima? Pusti ba Maradonu, Dulja potpiso za Sarajvo...

Sa književnošću je stvar znatno drugačija. Okupiš raju, smjestite se u kafanu, naručite piće i razvežete priču o književnosti... Koje sve teme ćete načeti? Umro Sidran. Biblioteka Sarajeva organizuje druženje sa Semezdinom Mehmedinovićem. Jasna Diklić objavila knjigu. Sve to i još pokoji nedavni ili predstojeći događaj naći će svoje mjesto u razgovoru. Ali biće nemalo prostora i za Lovca u žitu, Aleksu Šantića, Dylana Thomasa? Te stare teme biće neobično snažno zastupljene?

[n+1]

Razmišljaš tako zato što je književnost tebi bliža. Prosječnom čovjeku bliži je pak fudbal. Za svakog velikana književnosti kojeg će spomenuti društvo iz tvog posta, postoji velikan fudbala kojeg će spomenuti neko drugo društvo.

Nije baš da smo zaboravili Beckenbauera, Cruyffa, Pelea, Mullera, Eusebia, Puškaša, i mnoge druge fudbalske velikane, mada je sve manje ljudi koji su ih gledali dok su bili aktivni. Nije baš da ih ne spominjemo u razgovoru.

Književnost je "igra" starija od fudbala, pa razumljivo ima i dublji prolaz u historiju, ali nema tu neke posebne razlike u kulturnom pamćenju, osim što to pamćenje tipično pripada različitim socioekonomskih slojevima društva, mada je i tu granica sve zamagljenija, kako sam i spomenuo u prethodnom postu.

Fudbal je izvor neizmjerno zanimljivih tema i ne svodi se samo na priču "jesi gledao utakmicu sinoć". Nedavno sam sa drugarom dugo raspravljao o tome zašto zavolimo određeni klub, još kao djeca, zato baš taj klub, a ne neki drugi, da li su naše simpatije prema tom klubu u djetinjstvu bile baš tako jasne i ekskluzivne kako se čini kasnije u životu, ili je lako moglo biti i drugačije, kako klubovi postaju favoriti čitavih generacija, samo da bi naredne generacije uzele neke svoje favorite, i tako dalje.

Kudikamo zanimljivije teme od knjige Jasne Diklić.

[piupiu]

Kinoteka BiH prikazuje program posvećen Abdulahu Sidranu

Cijena ulaznice je 5KM, a projekcije počinju u 19h. Bit će prikazani sljedeći filmovi za koje je Sidran napisao scenarij:

"Sjećaš li se Dolly Bell?" (1981.) - 25. mart 2024.
Režija: Emir Kusturica
Uloge: Slavko Štimac, Slobodan Aligrudić, Ljiljana Blagojević...

"Otac na službenom putu" (1985.) - 26. mart 2024.
Režija: Emir Kusturica
Uloge: Moreno De Bartolli, Predrag Manojlović Miki, Mirjana Karanović...

"Kuduz" (1989.) - 27. mart 2024.
Režija: Ademir Kenović
Uloge: Slobodan Ćustić, Snežana Bogdanović, Božidar Bunjevac Božo...

"Praznik u Sarajevu" (1991.) - 28. mart 2024.
Režija: Benjamin Filipović
Uloge: Mustafa Nadarević, Mirsad Tuka, Slobodan Ćustić…

"Savršeni krug" (1997.) -29. mart 2024.
Režija: Ademir Kenović
Uloge: Mustafa Nadarević, Almedin Leleta, Almir Podgorica…

[piupiu]

Naš Gogo iz Širokog je baš zanimljiv čovjek: "Nemoguće je imati u sebi toliko svjetova koliko ih možeš imati uz dobru književnost."

Odličan intervju, posebno od 38 minute kad počnu pričati o Mustafi Golubiću.

[piupiu]

Razmišljaš tako zato što je književnost tebi bliža. Prosječnom čovjeku bliži je pak fudbal. Za svakog velikana književnosti kojeg će spomenuti društvo iz tvog posta, postoji velikan fudbala kojeg će spomenuti neko drugo društvo.

Fudbal ne prenosi kulturu jednog naroda s koljena na koljeno, književnost da. I poezija takodje, ona je, doduše, malo više okrenuta univerzalnom čovječijem iskustvu. Mislim da bi se iznenadio koliko 'obični' ljudi čitaju. Mislim, ubiśe nas telefoni, teve i internet, istina. Ali ljudi još uvijek čitaju.

[Chmoljo]

Siguran sam da i ti znaš neku Bahinu ili Marjanovu.

Ja pamtim one Mirka Kamenjaševića

[n+1]

Razmišljaš tako zato što je književnost tebi bliža. Prosječnom čovjeku bliži je pak fudbal. Za svakog velikana književnosti kojeg će spomenuti društvo iz tvog posta, postoji velikan fudbala kojeg će spomenuti neko drugo društvo.

Fudbal ne prenosi kulturu jednog naroda s koljena na koljeno, književnost da. I poezija takodje, ona je, doduše, malo više okrenuta univerzalnom čovječijem iskustvu. Mislim da bi se iznenadio koliko 'obični' ljudi čitaju. Mislim, ubiśe nas telefoni, teve i internet, istina. Ali ljudi još uvijek čitaju.

Nigdje nisam rekao da ne čitaju, rekao sam da je fudbal bliži prosječnom čovjeku.

Malo ti je bezveze ovo poređenje s književnošću glede prenošenja kulture s koljena na koljeno. Fudbalska kultura jednog naroda se svakako prenosi iz generacije u generaciju. Ako, pak, želiš reći da fudbal to ne radi onako kako književnost radi, tada ne vidim smisao poređenja, jer ni slikarstvo, kiparstvo, ili muzika ne prenose kulturu kao književnost, ali je ipak prenose.

[piupiu]

Razmišljaš tako zato što je književnost tebi bliža. Prosječnom čovjeku bliži je pak fudbal. Za svakog velikana književnosti kojeg će spomenuti društvo iz tvog posta, postoji velikan fudbala kojeg će spomenuti neko drugo društvo.

Fudbal ne prenosi kulturu jednog naroda s koljena na koljeno, književnost da. I poezija takodje, ona je, doduše, malo više okrenuta univerzalnom čovječijem iskustvu. Mislim da bi se iznenadio koliko 'obični' ljudi čitaju. Mislim, ubiśe nas telefoni, teve i internet, istina. Ali ljudi još uvijek čitaju.

Nigdje nisam rekao da ne čitaju, rekao sam da je fudbal bliži prosječnom čovjeku.

Malo ti je bezveze ovo poređenje s književnošću glede prenošenja kulture s koljena na koljeno. Fudbalska kultura jednog naroda se svakako prenosi iz generacije u generaciju. Ako, pak, želiš reći da fudbal to ne radi onako kako književnost radi, tada ne vidim smisao poređenja, jer ni slikarstvo, kiparstvo, ili muzika ne prenose kulturu kao književnost, ali je ipak prenose.

Stvarno? Meni fudbal ne prenosi kulturu mog naroda, dapače, on mi prenosi neki drugi univerzalizirajući vajb. Ja ga vidim kao katalizator kakvih god vrsta uvezivanja i zajedništva ili rivaliteta, u Engleskoj i klasnih sukoba. U kom smislu tebi fudbal prenosi našu kulturu ili neku kulturu - kulturu čega? Britanskog sela? Navijanja? Ritualizirane simulacije ratovanja? Tribalizacije koja često korespondira ili koketira ili je čak instrumentalizirana u političke svrhe? Mislim, da, postoje sigurno oblici navijačkih subkultura, slažem se.

Ali književnost je na potpuno različitom nivou - ona je usko vezana za jezik, za potrebu da se kultura, običaji, priče prenose s koljena na koljeno - zato se i razvila u okoloognjišno recitovanje poezije koja se stvarala na mikronivou. Ja bih književnost i poeziju čak izuzela iz umjetnosti, ako se pod umjetnošću podrazumijeva elitno stvaralaštvo. i svrstala ih pod življenu kulturu, ako shvataš na ciljam.

[n+1]

Fudbal ne prenosi kulturu jednog naroda s koljena na koljeno, književnost da. I poezija takodje, ona je, doduše, malo više okrenuta univerzalnom čovječijem iskustvu. Mislim da bi se iznenadio koliko 'obični' ljudi čitaju. Mislim, ubiśe nas telefoni, teve i internet, istina. Ali ljudi još uvijek čitaju.

Nigdje nisam rekao da ne čitaju, rekao sam da je fudbal bliži prosječnom čovjeku.

Malo ti je bezveze ovo poređenje s književnošću glede prenošenja kulture s koljena na koljeno. Fudbalska kultura jednog naroda se svakako prenosi iz generacije u generaciju. Ako, pak, želiš reći da fudbal to ne radi onako kako književnost radi, tada ne vidim smisao poređenja, jer ni slikarstvo, kiparstvo, ili muzika ne prenose kulturu kao književnost, ali je ipak prenose.

Stvarno? Meni fudbal ne prenosi kulturu mog naroda, dapače, on mi prenosi neki drugi univerzalizirajući vajb. Ja ga vidim kao katalizator kakvih god vrsta uvezivanja i zajedništva ili rivaliteta, u Engleskoj i klasnih sukoba. U kom smislu tebi fudbal prenosi našu kulturu ili neku kulturu - kulturu čega? Britanskog sela? Navijanja? Ritualizirane simulacije ratovanja? Tribalizacije koja često korespondira ili koketira ili je čak instrumentalizirana u političke svrhe? Mislim, da, postoje sigurno oblici navijačkih subkultura, slažem se.

Ali književnost je na potpuno različitom nivou - ona je usko vezana za jezik, za potrebu da se kultura, običaji, priče prenose s koljena na koljeno - zato se i razvila u okoloognjišno recitovanje poezije koja se stvarala na mikronivou. Ja bih književnost i poeziju čak izuzela iz umjetnosti, ako se pod umjetnošću podrazumijeva elitno stvaralaštvo. i svrstala ih pod življenu kulturu, ako shvataš na ciljam.

Postavi najprije pitanje: da li je sport dio kulture? Među sociolozima je univerzalno prihvaćen kao takav, kulturologija tipično izučava i sport, ministarstva kulture su najčešće ministarstva kulture i sporta (to je i kod nas slučaj). Dakle, ako smatraš da sport (pa tako i fudbal) treba diferencirati od kulture, tada tvoj stav odstupa od uobičajenog razumijevanja sporta kao socio-kulturološkog fenomena, pa bi taj stav trebala i obrazložiti, umjesto da se tebi dokazuje da je i zašto fudbal dio kulture.

Nadalje, ponavljaš uporno pitanje koju kulturu fudbal prenosi, što je tautologija, jer fudbal je kultura, baš kao i književnost. Kao i svaka kultura, riječ je o dijeljenom setu vrijednosti, simbola, običaja, vjerovanja, i izričaja. Mislim da je samoobjašnjivo da fudbal nosi sve te elemente.

Svaki put kada kažemo, recimo, onu legendarnu da "nije bio offside protiv Nigerije" mi ustvari zrcalimo zajedničko vjerovanje i koristimo zajednički jezik da se referiramo na ono što se prije deset godina desilo na fudbalskom terenu u Brazilu, pa je potom ušlo u kolektivno pamćenje i kolektivnu traumu, ali istovremeno tim izričajem hoćemo još nešto reći: da nas prati peh i nepravda, da taj događaj ustvari u malom sublimira našu zajedničku historiju, koja se uvijek svodi na zamalo. A nije li to, zapravo, vrlo slična misao onoj Sidranovoj, koja se ovih dana vrti po portalima i društvenim mrežama, kako u ovom gradu nikada neće zasjati sunce? Pa su fudbal i književnost, onda, sposobni prenijeti sličnu misao, slično osjećanje svijeta, sličnu kulturu.

Nešto slično bi se moglo reći i za već ranije spomenutu Delićevu "Ljudi moji, je li to moguće?", ili onu frazu, danas već poslovicu, koju su svojevremeno popularizirali novoprimitivci da je fudbal - ogledalo života.

U odgovoru medvjedu sam već pisao kako su domaći, ali i strani književnici neke od najljepših stranica posvetili fudbalu, što ne bi mogli da je fudbal destruktivna i nazadna sila kakvom je očigledno ti percipiraš. Naprotiv, kao timski sport, fudbal je najčešće slavlje onoga što je moguće postići zajedništvom. Nije pretjerano reći da je za imidž Hrvatske fudbal učinio više nego svi njeni preostali kulturni radnici zajedno. Naravno, baš kao što nam književnost može dati Mein Kampf, tako nam fudbal ponekad daje nacionalističko divljanje i huliganstvo, ali veoma je pogrešno svoditi ga na isto, kako ti to radiš.

Na koncu, tebi kao uvjerenom komunisti ne priliči ova buržoaska podjela na više i niže kulturne izričaje. U sferi duha nema, ili ne bi trebalo biti, takvih podjela, pa držim tvoju opasku - nekulturnom.

[piupiu]

Na koncu, tebi kao uvjerenom komunisti ne priliči ova buržoaska podjela na više i niže kulturne izričaje. U sferi duha nema, ili ne bi trebalo biti, takvih podjela, pa držim tvoju opasku - nekulturnom.

Dobar! Od svega što si gore napisao, ovo ti je najbolje, najduhovitije. Samo ja nisam komunista, nego anarhista, ekonomski sistem me ne interesira sve dok su mu osnovne postavke pravedne i pretežu ka solidarnosti čovjeka s čovjekom.

Mnogo ti je nategnut ovaj odgovor, pitanje je bilo vrlo jednostavno - ne šta misli sociologija, nego na koji način tebi lično nogomet prenosi kulturu i zašto misliš da je to u ravni sa književnošću?

Fudbal se u sociologiji ne izučava kao kultura (prije kao pandan religiji), nego kao društveni fenomen, institucija i ritual koji odražava društvene odnose (strukture moći, politička instrumentalizacija, klasni, pa i etnički sukobi). On je socio-kulturni fenomen u Britaniji, jer je odatle potekao, ili važan dio, ne znam, brazilske kulture. Kod nas? Hm. Pitaj nanu da li se bosanska kultura prenosi fudbalom? To što su ministarstva kulture i sporta povezana više govori o načinu razmišljanja političkih elita u datom trenutku. Nije to uvijek i svuda tako, dapače. Usput, u literaturi koju ja čitam nema stranica i stranica posvećenih fudbalu. O kojim piscima govoriš?