Spoznaj proslost, razumi sadasnjost

[Umjetnik a]

Malo je ljudi koji su imali hrabrosti i moralnosti da napisu sve ono sto je on napisao, tim prije, jer je u tim pokoljima ucestvovao i njegov otac. Ko je Milovan Djilas mozda mlade generacije i ne znaju. Sire o Milovanu Djilasu http://64.233.169.104/search?q=cache:kV ... d=21&gl=us

šta u dođe dragan đilas

[Zah]

Nastavak IV

Ponašanje saveznika u Prvom balkanskom ratu pokazalo je da njihov cilj u Makedoniji nije bilo samo sticanje teritorija već i odstranjivanje suprotnih ili protivničkih zajednica, makar u kulturnom i statističkom smislu. Nakon svega, pobjednici su se suočili sa zadatkom asimilacije raznorodnog stanovništva, uključujući muslimane i brojne pravoslavne hrišćane, koji nisu posjedovali jasnu nacionalnu svijest. Identitet pripadnika tog dijela stanovništva ovisio je od vremena, mjesta, obrazovanja, porodičnih veza, ličnih sklonosti i djelovanja susjednih država.

Bugari su vršili sistematska pokrštavanja muslimana u istočnoj i Pirinskoj Makedoniji. U akcijama su učestvovali i sveštenici Bugarske pravoslavne crkve koji su, specijalno za te zadatke, bili poslati iz Bugarske. Po muslimanskim selima vršeno je prikupljanje stanovništva po grupama. Potom su ljudi pojedinačno dobijali nova, pravoslavna imena prema nomenklaturi Bugarske pravoslavne crkve, ili imena iz bugarske historije. Pokrštenici su poprskani "svetom vodicom", a potom su jeli komadić svinjskog mesa, štoje simboliziralo njihovo odvajanje od islama, koji je branio upotrebu svinjskog mesa. Pokrštenici bi, konačno, uz određena plaćanja, dobili potvrde sa novim imenom. Svi pokršteni su potom morali zbaciti fesove sa glave, a muslimanke su bile dužne otkriti lice. Neki muslimani su, da bi se spasili bugarske torture i pokrštavanja, izvršili samoubistva. Četiri muslimana iz Berova se tako objesilo u svojim kućama.

Radničke novine " su pisale u novembru 1913. da su "varvarski podvizi nekulturnih crnogorskih plemena i besne srpske soldateske" izvršili za godinu dana snažniju propagandu za Austro-Ugarsku nego "njeni konzuli I frateri za čitav vek". Austrijski konzularni agent u Bursi izvještavao je da je zbog okrutnosti bugarske armije prispjelo u vilajet Bursa samo do novembra 1912. oko 21.000 izbjeglica iz Rumelije. Nakon grčkog zauzimanja Epira 1913. godine, u kojoj je bilo oko 155.000 muslimana (44 odsto ukupnog stanovništva), uključujući 100.000 Albanaca, polovina je odmah pobjegla u Tursku i Albaniju. Nove nevolje je izbjeglicama pored oskudice i neizvjesnosti, kao i ostalom turskom stanovništvu, donijela i epidemija kolere.

Srpska i crnogorska vojska su 1912. u sjevernoj Albaniji čitava sela pretvarale u krematorijume. Njihovim akcijama upravljala je logika regionalnog imperijalizma. Izlazak srpske vojske, preko sjevernih albanskih krajeva, na Jadransko more, što je bio primarni cilj Srbije u ratu, označio je pobjedu "radikalnog nacionalizma " koji je sve manje tražio opravdanje za razvitak srpske države u ciljevima nacionalnog programa i principa "Balkan-balkanskim narodima". Kod Drača je jedan eskadron srpske vojske ušao galopom u Jadransko more. Kada je voda konjima došla do grla, komandant eskadrona je izvršio simboličko krštenje mora načinivši sabljom znak krsta po površini vode, nazvavši Jadransko more "srpskim morem ". U Beograd su iz Albanije slate informacije da "kuda god je naša vojska prošla, tuda treba drugi narod da se seli, a prvi je uništeno i sve njihovo što se nazivalo ". Srpska vanjska i politika je ovim destruktivnim, imperijalnim činom i "ubijanjem sa rezonom" izgubila i posljednji argument u isticanju principa narodnosti kao ideološke osnove svog nacionalnog programa. Tu politiku su podržale gotovo sve građanske partije, najveći dio društva, a naročito vojska.

D. Tucović, Crnogorski bes, "Radničke novine", br. 239, Beograd 9. novembar 1913. "Kao izgladneli vuci Crnogorci su jurišali na sve što se zgrabiti može: popljačkali su kuće, dućane, torove, ambare, sve gde se god šta imalo da zapljačka... Ako spomenete nekome Arnautinu reč "Karadag" on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom seče sve, ne štedeći ni decu ".

Politika svršenog čina ipak nije rezultirala priželjkivanim ishodom. Iluzije su preživjele. Srbija se 1913. nakon stvaranja albanske države diplomatski angažirala širom Evrope tvrdeći da Albanci nisu civilizacijski dorasli da imaju svoju državu. Nikola Pašić, koji je vjerovao da će Srbija zadržati ono štoje njena vojska osvojila, potom je lamentirao kako je Srbiji stvaranjem Albanije bio zatvoren jedan od njenih najvažnijih "životnih pravaca razvoja". Revoltirana srbijanska štampa je obilovala negativnim natpisima o Albancima. Pojavile su se čak i posebne knjige koje su to trebale i dokumentirati. Stojan Protić je 1913. objavio Albanski problem i Srbija i Austro-Ugarska, a Vladan Đorđević iste godine knjigu Arnauti i velike sile u kojoj je navodio da je "jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo po koji repat čovek", podmećući čitaocima legendu o "repatim ljudima", koju je u Albaniji, sredinom XIX stoljeća zabilježio njemački naučnik J. G. Han.

Opći glas javnog mišljenja u Evropi je bio da balkanske države ne treba lišavati plodova njihovih brzih pobjeda. Evropske sile su se užasavale počinjenih zločina, ali su ipak legalizirale osvajanja i rezultate etničkih čišćenja.

Ugovorom u Londonu u maju 1913. okončanje Prvi balkanski rat. Na ovom skupu bili su ponajprije odbijeni zahtjevi pobjednika u pogledu Sandžaka i nekih drugih teritorija, pa je Porta, ohrabrena tim stavom, bila prekinula pregovore. Većinu prijedloga balkanskih država ona je prihvatila tek nakon ruskih prijetnji. Na Londonskoj konferenciji Srbija i Crna Gora su odbacile narodnosni princip kao "praktično neupotrebljiv" zbog velike izmiješanosti srpskog i crnogorskog stanovništva sa albanskim, dajući naizmjenično prednost historijskom pravu, tendencioznim geografskim, ekonomskim ili strateškim argumentima, da bi potom odustale i od historijskog principa.

Velesile su se u Londonu mogle samo složiti da informiraju zaraćene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu muslimanskog i katoličkog stanovništva na teritorijama koje su im dodijeljene. Srbija i Crna Gora su velesilama "korektno" odgovorile na ovu kompromisnu obavijest ističući da njihovi ustavi pružaju garancije svim mogućim pravima manjina.
Osmansko carstvo je izgubilo sve posjede u Evropi, sem uskog pojasa zemljišta ispred Istanbula, na liniji Enos-Midija. Balkanske hrišćanske države nisu imale za cilj samo da ovo carstvo potpuno istisnu iz Evrope i sa Balkana, već da zajedno sa njim istisnu i muslimane kao njegove vidljive historijske tragove, za njih tuđ i nepouzdan element.

Savremenik tih zbivanja, H. Halid, piše: "Da, muslimani prodavši u bescijenje sav svoj imetak, ostavljaju zemlje svojih djedova i kao najveća sirotinja i golotinja sele u druge, tuđe im krajeve, ali to nije rezultat njihove bezrazložne mržnje prema hrišćanskim vladama; to muslimani čine samo zato, da se izbave ispod nasilne uprave, koja se među njima uvodi, da im uništi ili ograniči narodne običaje, porodične principe i svete religiozne osjećaje" H. Halid, Borba polumjeseca i krsta, knj. I, Mostar 1913, 187-189.

Safet Bandzovic pise da su međunarodne anketne komisije u solunskom kraju naišle na desetine hiljade očajnih muhadžira koji su bili smješteni po improviziranim logorima, prisiljeni da prodaju sve što imaju da bi se prehranili. Britanski izvori su ukazivali na krajnje nehumano ponašanje prema muslimanima u Makedoniji. Prema procjeni austrougarskih vlasti za vrijeme rata u osmanskoj vojsci na frontu se nalazilo oko 20.000 bosanskohercegovačkih iseljenika. To je uticalo i na jačanje straha od odmazde. Brojni su izvori koji govore o masovnom egzodusu muhadžira iz srezova Petrič, Melnik, Serez, Strumica i Katerina. Bosanski iseljenici su bili izloženi i samovolji raznih razularenih komitskih četa. Kako nisu imale pomoći od osmanske države, a nisu "nikako izgubile osjećaj za domovinu" dio muhadžira je zatražio od austrijskih konzularnih vlasti odobrenje za povratak u Bosnu i Hercegovinu.
Nakon izbijanja Prvog balkanskog rata među bosanskim muhadžirima doseljenim nakon 1878. godine, smještenim u evropskom dijelu Osmanskog carstva, posebice u Makedoniji, pojavljuje se snažniji pokret za povratak u BiH. Na njegovo jačanje su uticale pobjede balkanskih država u ratu sa Turskom, učešće u ratu, nevolje i pogromi kojima su bili izloženi, te strah od neizvjesnosti za sudbinu u okviru balkanskih hrišćanskih država. U Skopskoj kotlini bosanski muhadžiri su 1912. panično napustili sela Mrševac, Džidimirce i Deljadrovce. U Mrševcu je bilo oko sto bošnjačkih domaćinstava. Njihov odlazak je bio iznenadan. Govorilo se da su u nekim njihovim kućama tada ostale i trpeze postavljene sa hranom. Selo Džidimirce, gdje je bilo oko sto kuća bosanskih muhadžira i oko 50 albanskih kuća - muhadžira iz Vranja, također je opustjelo. Selo Deljadrovce, u kome je 1908. bilo naseljeno između 40 i 50 bošnjačkih porodica doživjelo je istu sudbinu. Sve do 60-ih godina XX stoljeća, s južne strane, u njivama, postojali su "bošnjački grobovi ". Iseljavanje Bošnjaka iz sela Jasenova 1912. bilo je iznenadno. Jedna majka je ostavila "dete vo lulka" (u kolijevci). Iseljavanje je zahvatilo i Vladilovce i Umin Dol. Selo Umin Dolje bilo pusto do 1921. kada je naseljeno srpskim kolonistima iz Banije, Bosne .

Mnogi Bošnjaci koji su učestvovali u borbama kod Kumanova, su ubrzo nakon poraza osmanske vojske pobjegli. Drugi su stradali u odmazdama hrišćanskog stanovništva iz okolnih sela. Makedonija bošnjačkim muhadžirima nije donijela blagostanje, pokazavši se tek kao prolazna, privremena stanica na njihovom putu, obilježenog siromaštvom, bolestima i progonima. Tursko stanovništvo je također masovno napuštalo Makedoniju. To se naročito osjetilo u Kočanskoj dolini, gdje je od 49 sela Turaka bilo u 17 većih i bogatijih. Nakon 1912. sa vojskom se povuklo i tursko stanovništvo iz sela Kalimance gdje je bilo 150 kuća. Njihova imanja naselili su Makedonci. Iz sela Vitoša, Podlag, Terance, Trsino, gdje je zapaljena džamija, stanovništvo se iselilo u Tursku. Iz sela Morodvisa od 1912. do 1928. iselilo se oko 75 domaćinstava. Do početka Drugog balkanskog rata, prema podacima Islamskog komiteta zaduženog za transport muhadžira iz Makedonije preko Soluna u Osmansko carstvo, bilo je registrirano 135.000 lica koja su brodovima bila upućena u Anadoliju. U svakom brodu koji je bio upućen u anadolske gradove bilo je po 2.500 muhadžira. Drugi podaci govore da je preko Soluna u Tursku od novembra 1912. do jula 1914. iseljeno 320.907 lica. Ova brojka ne uključuje i djecu ispod šest godina života koja su išla sa roditeljima.

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak V

Krajem septembra i početkom oktobra 1913. otpočeo je masovni proces iseljavanja iz novopripojenih krajeva Crne Gore, uz angažiranje predstavništava Njemačke u Skadru i na Cetinju. Glavni uzrok migracionog pokreta bila su opća nesigurnost muslimana, njihova diskriminacija, kao i nastojanja crnogorske države da po svaku cijenu udržave i pacificiraju novozauzete krajeve. Imanja odbjeglih su konfiscirana i dodjeljivana mještanima pod arendu ili doseljenim Crnogorcima. Prva pojedinačna prevođenja muslimana u pravoslavlje izvršena su u januaru 1913. u Gusinju i Beranama, a onda u Peći i Andrijevici. "
Muslimanski predstavnici su neprestano dolazili kod fon Ekarta, njemačkog poslanika i vlade na Cetinju, radi odlaska u Tursku. Među prvima su se iselile porodice turskih oficira i činovnika koji su ranije otišli ili poginuli u ratu. Iseljenički pokret je zahvatio sve socijalne slojeve, seosko i gradsko stanovništvo. Glavna pribježišta 1913. bili su mahom nepristupačni krajevi sjeverozapadne Albanije, naročito sela Curane, Čerene i uopšte područje gornjeg toka rijeke Valbone. Ta strujanja su se protezala do Skadra. Nekoliko stotina porodica, iz Gruda i Hota, preselilo se u Tursku i Albaniju. Računa se da u septembru 1913. bilo oko 9.000 lica samo u Gašima i Krasnićima, oko 2.000 izbjeglica je bilo iz đakovačke nahije. U martu 1913. iz plavsko-gusinjskog okruga bilo je 716 izbjeglica u Čerenima, Valboni i Curanima. Trećinu tih izbjeglica činile su djeca i žene.128 Od sredine juna do 10. jula 1913. iseljeno je iz Plava i Gusinja 128 domaćinstava. Muslimani se masovno iseljavaju i iz beranskog kraja. Početkom oktobra, preko Podgorice, iz Pljevalja za Istanbul otišlo je 160 osoba, a iz drugih krajeva oko 200 porodice. Od njih je 88 bilo iz bjelopoljske, 58 iz beranske i 51 iz rožajske kapetanije. Pasoše i vize su, preko njemačkog poslanika Ekarta, muhadžiri dobijali na Cetinju. On je istovremeno obezbjeđivao odobrenja za useljenje u Tursku kao i putne troškove.

Novi masovni talas iseljavanja započeo je početkom aprila 1914. godine. Njemački konzulat je obavijestio stanovništvo da se ne pokreće, ni grupno, ni pojedinačno, dok ne dobije saglasnost o njihovom prihvatanju za useljenike. Ovaj konzulat je obezbjeđivao brodove za iseljenike, dok je Turska preuzela sve troškove oko njihovog prijema i egzistencije. Glavni emigracioni talas iz novopripojenih krajeva Crne Gore bio je usmjeren, preko Kolašina i Andrijevice, ka Podgorici i Baru. Preko Kolašina i Podgorice je djelimično išlo i iseljavanje muslimanskog stanovništva iz dijela Sandžaka koji je pripao Srbiji, osobito iz prijepoljskog kraja, odakle je samo početkom maja 1914. krenulo 600 lica. Manji krak migracione rijeke iz Metohije je išao preko Mitrovice ka Skoplju i dalje ka Solunu i Turskoj.

Tokom juna i jula 1914. iz Plava i Gusinja počelo je novo iseljavanje muslimanskog stanovništva. U ovom talasu otišlo je 128 porodica sa 1.500 članova: "svjesno su odlazili u potpunu neizvjesnost". Najprije su prebačeni u Srbiju, odakle su potom otišli u Tursku, gdje su se naselili oko Izmira i Ada Pazara. Na rastanku je jedan brat rekao sestri da će joj se javiti kada bude stvorio uslove za egzistenciju. Javio joj se tek 1951. godine. U plavsko-gusinjskom kraju na posjede iseljenog stanovništva dolaze pravoslavci iz susjednih krajeva. Novo su stanovništvo dobili Grnčar, Pepiće, Novšiće i dijelom Gornja Ržanica. Prema nekim podacima tokom aprila 1914. preko Bara iselilo se u Tursku 12.302 muslimana. Za njihovo prebacivanje bili su iznajmljeni grčki i austrougarski brodovi. Prema crnogorskim izvorima od aprila do jula 1914. iseljeno je 16.500 lica preko Bara u Smirnu i Istanbul. Podaci o iseljenicima van tog vremenskog intervala, kao i o onim koji su otišli kopnenim putem preko Mitrovice, Peći i Prizrena za Skoplje i dalje prema Istanbulu, nisu pravljeni. Iseljavanje preko Skoplja padalo je na trošak samih iseljenika, a onima koji su išli preko Podgorice i Bara isplaćivala je Crnogorska banka, od novca koji je uplaćivao njemački poslanik na Cetinju, po 20 perpera po osobi i prevoz preko Skadarskog jezera. Do 10. aprila 1914. trebalo se iseliti iz Plava 10 porodica sa 107 članova, iz Kolašina 111 sa 700 članova, iz Peći 100 porodica, a i okoline Berana 19 porodica. Prema izvještajima austrougarskog vicekonzula iz Bara, samo do početka maja 1914. iselilo se 8.000 lica, od kojih je 2.500 preko Bara pošlo za Istanbul, 3.500 (2. maj 1914) za Siriju i dalje, a oko 2.000 je otputovalo u neka druga mjesta Osmanskog carstva ne koristeći novčanu pomoć za putne troškove, kojim putem se i jedino vršila evidencija iseljenika. Iz općina Šahovići, Mojkovac i Ravna Rijeka iseljene su 453 porodice koje su ostavile 310 kuća. Iseljavanjima su bili zahvaćeni i općinska sjedišta: Stožer, Pavino Polje, Nedakuse i Bijelo Polje.

Sa porazom Osmanskog carstva eliminiran je zajednički protivnik i nastala je nova borba za ratni plijen. Svi su težili zauzimanju teritorija na račun drugih. U svom otvorenom grabežu balkanske države se nisu mnogo obazirale na historijske ili demografske činjenice. Uoči Prvog svjetskog rata, britanski poslanik u Beogradu, žalio se svojoj vladi da su Srbi "potpuno pomahnitali" u svojim "maštarijama oplavim morima kojima brode srpske lađe, noseći kući indijske dragocenosti". Politika "Velike Srbije " posebno je došla do izražaja u orijentaciji ka Makedoniji i izlasku u Solun, prije i u toku balkanskih ratova, koja je zasnivana na Cvijićevoj koncepciji o tome da će Makedonci prihvatiti nacionalnu svijest one slavenske države na Balkanu koja ih bude prva anektirala. Imperijalnu politiku Srbije aktivno je podržavala i Srpska pravoslavna crkva zbog čega je britanski poslanik u Beogradu istakao da je smisao njene aktivnosti u Makedonji stvaranje srpskog, a ne božjeg carstva. Srbija nije zauzela Kosovo, Sandžak i dio Makedonije pozivajući se na pravo samoopredjeljenja naroda, nego se proširila dolinom Vardara 1912. godine, kao i dolinom Južne Morave 1877.-1878. godine. Njen prvi i osnovni zadatak nakon toga je bio da prenese na novoosvojene oblasti svoje državno uređenje i upravu, da njihovu privredu uključi u svoju privredu, kao i da tamošnji narod kulturno i nacionalno asimilira utapanjem u Srbiju. Taj proces je trebao da bude potpuno isti, kao što su se nakon 1878. "utopili" Niš, Pirot, Leskovac i Vranje. O tome je i Nikola Pašić govorio, u sklopu analize interesa Srbije i odnosa sa susjedima na Balkanu, poglavito sa AustroUgarskom: "Sad je u našem interesu da Austro-Ugarska proživi još dvadeset i pet do trideset godina, dok mi ovo na jugu ne pripojimo tako da se više ne može odvojiti, jer odpamtiveka onaj koje imao Maćedoniju, bio je uvek prvi na Balkanu". On je zato tražio vremena da Srbija najprije te nove krajeve utopi u sebe, a da se potom posveti rješavanju pitanja BiH i Vojvodine.
Srpska vlada je u septembru 1913. donijela Uredbu o javnoj bezbednosti u novoosvojenim krajevima po kojoj je bilo predviđeno da svaki državni činovnik i služitelj, kao i svako vojno lice, imaju pravo ubiti svakog ko se odmetne od policijskih vlasti, a ne preda se na prvi poziv. Porodice takvih lica je trebalo, ako se procijeni da je to potrebno, raseliti. Kraljevskim ukazom od 3. decembra 1913. djelimično je prošireno važenje srpskog ustava na "prisajedinjene oblasti", ali bez političkih sloboda i političkih prava koja su stanovnicima tih oblasti bile uskraćene.

Osmanski poredak se urušio ne zato što je počivao na multietničnosti, već zato što je bio povezan sa drugim provjereno nesposobnim ustanovama Osmanskog carstva. Balkan je pod višestoljetnom osmanskom upravom bio slika multikulturalnosti. Čim je izuzet od osmanske uprave, "evropeizacija "je dobila zamah i "balkanski duh" je protjeran, a historiju je nadomjestila mitologija. Multikulturalnost je postala prva žrtva tog procesa. Tolerantnost prema razlikama je nestajala. Cijena modernizacije bila je izuzetno visoka. Sa promjenom svoje fizionomije, Balkan je počeo gubiti svoj pravi duh, a time i svoju historiju. Postajao je samo loša "kopija" Evrope. Brutalna etnička čišćenja se legitimiraju kao sastavni dio programa za stvaranje nacionalnih država. Nacionalna agresivnost porađala je šovinizam. Ratovi u kojem "oslobođenje " jednog naroda rezultira eliminiranjem drugih naroda nikako ne mogu imati oslobodilački smisao, pored svih mitoloških magli i "pobjedničkih istina ". Svaka značajnija historijska epoha prezasićena je mitovima. Davno je još uočena ravnodušnost prema istini koju moć sa sobom nosi, kada je ona suprotna "dobiti i požudi". Historiografija je znala da, u "interesu naroda " očuva i upotpuni legende, da na nekima od njih zasniva nacionalnu sujetu. "Poštena " nacionalna historija pretpostavlja sklonost da se zaboravi sve što joj ne ide u prilog. Raširena sklonost da se potiskuje teret sopstvene prošlosti utiče na devalviranje historije.

Balkanski ratovi su ozvaničili preseljavanje stanovništva kao tekovinu u cilju da se postignu etnički sigurne granice i zemljišta. To je prvobitno formulirano u bugarsko-osmanskom ugovoru od 19. septembra 1913. godine. Ove države su se sporazumjele da razmijene stanovništvo na granici u dubini od 15 kilometara. U decembru 1913. Porta je i Grcima predložila isti sporazum. Bugarsko-osmanski ugovor je međunarodno-pravno legalizirao sistem denacionalizacije teritorija kao posljedice ratova. Do izbijanja Prvog svjetskog rata iz Osmanskog carstva je u Makedoniju doseljeno 130.000 Grka, a iz Grčke je u maloazijske krajeve otišlo 122.000 muslimana. Razmjene stanovništva, također, bez obzira na početna očekivanja, nisu dovele do stabilnog mira i smirivanja napetosti. Ako se kultura i geografija ne poklope, onda se poklapanje može nametnuti genocidom ili prisilnim migracijama. Uporedo je trajao davno započeti "rat statistika". Mnogi od onih koji su procjenjivali balkansko stanovništvo bili su inficirani rasizmom. Evropske statistike o stanovništvu osmanske Evrope su bezvrijedne kao procjena ukupnog broja stanovnika. Evropski pisci nikada nisu konzultirali primarne izvore populacione statistike stanovništva osmanske Evrope - osmansku državnu statistiku, ne uvažavajući temeljni princip demografije koji pokazuje da samo oni koji broje stanovništvo mogu stvarno znati i njegov broj. Osmanlije su bile jedini koji su doista brojali stanovništvo Carstva. Zato su samo oni mogli dati tačnu procjenu svog vlastitog stanovništva. Balkanski nacionalisti bili su često klasični rasisti koji su vjerovali da su "narod" ili "nacija" određeni krvlju ili narodnim obilježjima duše.

Nekada jedinstvena geografska cjelina Rumelija ili Osmanska Evropa (Awrupa-i Osmani) podijeljena je na mnoštvo malih, međusobno nepovjerljivih i suprostavljenih država. Muslimani su bili neosporni gubitnici u formiranju novih državnih granica. Njihova prava su potpuno zanemarivana. Od 1,445.179 muslimana koj i nisu više živjeli u osvojenom području osmanske Evrope, njih 413,992 se iselilo u Tursku u toku i nakon balkanskih ratova. Do 1923. izbjeglo je više stotina hiljada muslimana. Od muslimanskog balkanskog stanovništva iz 1911. ostalo je 1923. svega 38 odsto. Ostatak je izbjegao, umro u muhadžirluku ili je bio ubijen. Muslimani su tako postali jedno od vidljivih nasljeđa Osmanskog carstva na Balkanu. "Svoje " muslimanske manjine stekla je nevoljno svaka balkanska država. Nakon balkanskih ratova, kada je prostor Balkana poprimio negativne karakteristike, nastao je termin "balkanizacija ". Od tada on simbolizira parcelizaciju većih političkih cjelina na manje i međusobno konfrontirane oblasti, kao i obilježja primitivizma, zaostalosti i plemenskog promišljanja. Balkan je "podario " svijetu pojam balkanizam, što je zapravo "sinonim za nered, nasilje i nesreću", gdje je "balkanska krvoločnost... očekivani prirodni ishod ratničkog etosa, duboko ukorenjena u psihi balkanskog stanovništva" (M.Todorova).1

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak VI

U Atini je 9. februara 1934. zaključen Balkanski savez između Jugoslavije, Turske, Grčke i Rumunije, s ciljem da se održi novouspostavljeni teritorijalni poredak na Balkanu pred revizionističkim zahtjevima država poraženih u Prvom svjetskom ratu, prije svega Bugarske, iza koje je stajala Njemačka. U okviru ovog sporazuma započeli su i pregovori oko iseljavanja muslimana, mahom Albanaca, u Tursku, uz određenu finansijsku nadoknadu. Turska je polovinom juna 1934. donijela Zakon o kolonizaciji koji je obuhvatio i pitanje naseljavanja muslimana iz okolnih balkanskih država, te je u duhu ovog zakona Turska i pregovarala sa svojim susjedima. Ona je 1935.-1936. širom otvorila vrata dolasku muslimana iz balkanskih zemalja. Bilo je tada predviđeno doseljavanje oko 600.000 muslimana iz njenih nekadašnjih balkanskih provincija. Republikanske vlade u Turskoj smatrale su nekadašnje osmansko-muslimanske podanike i njihove potomke na Balkanu potpuno legitimnim da se nasele u Turskoj i uživaju potpuna prava, poput etničkih Turaka. Liberalna imigraciona politika turskih vlada prema muslimanima sa Balkana ohrabrivala je brojne nacionalističke vlade u balkanskim zemljama da koriste razna sredstva prisile da se "oslobode " svojih muslimanskih građana. Ruždi Aras, turski ministar inostranih poslova, je u septembru 1935. izjavio u razgovoru sa predstavnicima jugoslavenske vlade u Ženevi, kako je Turska sa Rumunijom zaključila sporazum o iseljenju više desetina hiljada muslimana iz Dobrudže u Tursku. Po njegovim podacima, u Bugarskoj je bilo oko 1,200.000 Turaka i Pomaka, ali da Turska nije željela da se ovo stanovništvo iseljava, već da ono treba i dalje da ostane u Bugarskoj. U pogledu Jugoslavije Aras je izjavio kako se dogovorio sa bivšim ministrom Jeftićem o iseljavanju "turskog i ostalog muslimanskog neslovenskog življa iz Jugoslavije " te da je bio načelno postignut sporazum da to iseljavanje favorizira Jugoslavija.

Ivo Andrić, savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije je o tome izvještavao 26. septembra 1935. jugoslavensko poslanstvo u Ankari: "Iseljenici bi sobom mogli poneti svoju pokretnu imovinu (lične stvari, poljoprivredni inventar, itd.). Što se tiče nepokretnosti, one bi se imale proceniti na izvestan način za svaki konkretni slučaj i te sume ne bi naša država ustupila iseljenicima, nego bi otvorila Turskoj jedan kredit za kupovinu robe u Jugoslaviji. Iseljenici kad dođu u Tursku dobili bi za odgovarajuće sume zemljišta u Turskoj, a turska država bi se služila kreditom u Jugoslaviji za podmirenje svojih privrednih, trgovačkih i državnih potreba (napr. za kupovinu konja). Najzad g. Ruždi Aras je izjavio, da Turska treba stanovništvo i da je voljna da primi od nas ne samo Turke nego i stanovništvo koje je srodno po mentalitetu turskom" - opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992, 134-135. Također vidi: B. Krizman, Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. Godine.

Od 1878. do 1913. u Dobrudži je ostalo 36.000 muslimana. Ukupan broj muslimana koji se u tom periodu iselio iz Rumunije u Tursku procjenjuje se na najmanje 100.000 lica. U Prvom svjetskom ratu Rumunija je zauzela južnu Dobrudžu u Bugarskoj pa se broj muslimana povećao na 170.000. U Dobrudži je 1928. bilo oko 172.000 muslimana, ili oko 23% stanovništva te oblasti. Muslimani su se u tom periodu iseljavali masovno iz Dobrudže, pošto im je, s jedne strane, rumunska država eksproprisala zemlju, a Turska, s druge strane, podsticala da se dosele na njenu teritoriju, bilo iz demografskih ili iz strateških razloga naseljavanja oblasti istočne Trakije. Između Turske i Rumunije potpisana je konvencija 4. septembra 1936. godine, koja je ratificirana 27. januara 1937. godine, o iseljavanju muslimana, mahom iz Dobrudže u Tursku. U konvenciji je istaknuto postojanje tradicije emigiranja, kao i navodna želja muslimana iz Rumunije da se iseljavanjem u Tursku, uz obavezno odricanje od rumunskog državljanstva, "pridruže svom prirodnom etničkom stablu". Njome su bili obuhvaćeni muslimani u oblastima Durostora, Kaliakre, Konstance i Tulče. Konvencija je zapravo imala karakter ugovora o deportaciji koji je pratio efikasni mehanizam za pospješivanje iseljavanje. Potencijalnim iseljenicima su, da bi se odlučili na podnošenje molbi za iseljenje koje su onda smatrane definitivnim i neopozivim činom, nuđene raznovrsne olakšice u vezi sa privatnim i poreskim dugovanjima, vojnom obavezom. Zemlja je potom, po automatizmu, prelazila u vlasništvo države. Kao nadoknadu Rumunija je Turskoj dala kredit u odgovarajućoj vrijednosti.

U Bugarskoj je i pored masovnog iseljavanja započetog 1878. godine, prema službenom popisu, prve decenije XX stoljeća bilo oko 602.000 muslimana: 484.000 Turaka i Tatara, 21.000 Pomaka i 97.000 Roma. Drugi izvori govore daje bilo oko 800.000 muslimana sa oko 100.000 Pomaka. Većina ovih muslimana živjela je u veoma lošim uslovima, izložena neprestanim progonima i pokušajima pokrštavanja. Tokom Prvog svjetskog rata Bugarska je izgubila južni dio Dobrudže, gdje su živjeli i muslimani. U Ankari je 18. oktobra 1925. potpisan tursko-bugarski sporazum koji je regulirano pitanje "dobrovoljne emigracije Turaka iz Bugarske i Bugara iz Turske ". Do 1926. muslimansko stanovništvo u Bugarskoj je brojalo, po službenim podacima, oko 789.000, odnosno oko 1.500.000 drugim pokazateljima, oko 15% stanovništva. Imali su preko 1.700 osnovnih škola sa oko 80.000 učenika. Muslimani su bili rasprostranjeni širom Bugarske, njenim sjeveroistočnim krajevima južno od donjeg Dunava, posebno u šumenskom, rusenskom i varnavskom okrugu na području sjeverne Bugarske, kao i u mastanlijskom okrugu u južnom dijelu ove države. Prema zvaničnoj bugarskoj statistici do 1929. nije bilo iseljavanja u Tursku. Drugi izvori govore da je 1928. Bugarsku napustilo 11.996 Turaka, a godinu dana kasnije još 11.568 Turaka.199 U međuratnom periodu muslimani u Bugarskoj, naročito Pomaci, bili su izloženi različitim vidovima diskriminacije: promjeni imena, prisilnom radu i šikaniranju, kao i akcijama pokrštavanja. To je rezultiralo njihovim masovnim iseljavanjima u Tursku, pogotovo 1927. godine, kao i 1933.-1935. godine. Prema bugarskoj statistici 1930. se iselilo u Tursku 16.873; 1935. - 33.665; i 1936. - 65.676 lica turskog porijekla. Dopunski sporazumi Turske sa Bugarskom, o daljem iseljavanju muslimana, postignuti su 1936.-1937. godine. Oni su predviđali repatrijaciju po 10.000 Turaka godišnje. Članom 1. ovog sporazuma bilo je određeno da dvije vlade "neće stavljati nikakve smetnje ", da će dozvoliti emigrantima "da putuju slobodno između dvije zemlje". Članom 2. bilo je utvrđeno da svi emigranti imaju pravo da sa sobom ponesu pokretnu imovinu, uključujući svu stoku i poljoprivredni alat, kao i ušteđevinu, uz pravo "da potpuno raspolažu svom svojom nepokretnom imovinom ". Članom 3. bilo je zabranjeno nametanje emigrantima posebnih taksa ili finansijskih ograničenja. Član 6. je izuzimao emigrante od "vojne službe ili prinudne radne službe Turske vlasti su imale stanovite teškoće da 1935.-1936. teritorijalno rasporede muhadžire iz Bugarske. Po nekim izvorima u Tursku se u razdoblju 1935.-1940. iselilo oko 95.000 muslimana. Do Drugog svjetskog rata u Bugarskoj je, po nekim pokazateljima, i pored iseljavanja, bilo oko 682.000 Turaka. Nepostojanje zvaničnih i preciznih podataka govori na svoj način i o konfuznom vremenu u kojem je došlo do iseljavanja, kada se, s obzirom na sve prateće okolnosti, malo vodilo računa o statistici. Kao da se žurilo vlastima i na jednoj i na drugoj strani, onima iz zemlje odakle su dolazili iseljenici i onima koji su ih primali, da se ova traumatična akcija obavi što prije.

Napomena: Pred pocetak poslednjeg rata i nama su neki politicari iz susjedne zemlje ukazivali na pravac Istambul-Teheran, pouceni ranijim iskustvom. Ali oni koji odlucuju o nama, putokaze postavise u suprotnom pravcu.

http://www.youtube.com/watch?v=KEbsgUZ0 ... re=related

Slijedi nastavak

[pojedinac]

BRAĆA


Avgust je mjesec, ljetnu vrelinu ne osjećam a trebalo bi. Stojim pred neobrađenom mermernom pločom u selu Blajburg, na slovenačko-austrijskoj granici. Prednja strana ploče zbrušena i na njoj čitam:

«U spomen na nedužne žrtve Blajburške tragedije, maj 1945. godine. Zum gedenken an die unschuldigen opfer der Blejburger tragdie.»

Pored teksta sa lijeve strane križ, između uglavljeni simboli, šahovnica i polumjesec sa zvijezdom, ispred buket svježa cvijeća. Stojim nijem, ne osjećam ni tugu ni potajno likovanje a trebalo bi bar nešto, bar zrno bola ili radosti. Dušom mi tutnji začuđenost i ne vidim joj razuman i miran kraj. Među ubijenima su dvojica mojih amidža, Nasko i Abid očeva braća, među ubicama dvojica njihove braće, amidža Halim i moj otac Šućro. A počelo je mnogo prije, rekonstruišem samo zadnje tri godine.


Sunce je svom vrelinom pržilo hajljovsku visoravan, prvi put tako jako tog proljeća 1942. godine. Očeva braća su, baš kao što im je i ćaća Šerif radio, krčili Godijevo brdo od kukrike, proširivali oranicu da koje zrno kukuruza ili ječma utisnuti pa onda čekaju da do pogače ili pure pristignu. Trebalo je punu kuću čeljadi nahraniti. Halim, Nasko i Abid se već bili oženili otac tek ženidbi pristizao. Kadrića djeca već odavno počela kuću izvana zapišavati, nevremenu se višestruko rugali a ono se iznova nad Hajljovine nadnijelo.


Halim bio glava porodice, kad su ćaću im Šerifa poslije onog rata komite ubile, on ostao najstarija muška glava u porodici. Oko podne na onu krčevinu snaha Hašima donijela ručak, tepsiju krompiruše i šerpu mlaćenice.

- Bismilla-hirrah-manirrahim - prošaptao Halim zabadajući prvi kašiku u tepsiju sa pitom, izgovarajući glasno samo prve glasove slave Bogu ostalo na usnama i izlazećem zraku. I ostali su učinili isto i prionuli na vruću pitu i tek izmetenu mlaćenicu.

U isto vrijeme na puškomet od njih pred sabornom crkvom na Metaljci pop Pavle Đurišić, četnički komandant, završavao je svoj vatreni govor raspojasanoj četničkoj bratiji:

- Ko ne vjeruje u svetu i nevidljivu Trojicu - budi proklet.

- Kolji! - u horu je zaurlala masa bradatih, sa crnim šubarama i kraljevskim kokardama na njima.
- Ko ne misli da su crkveni činovi ustanovljeni od Gospoda i njegovih apostola, budi proklet - izgovorio je pop uzjahujući bijelog konja, a onda pucajući iz pištolja dok se isprepadana životinja ispod njega u krug vrtila.

- Kooljiiiii ! - miješalo se uz pucnjavu i vrisku ali i njisku u galop natjeranih konja.


- Halime, Halime, iz Kržave se crni dim diže, čuje se vika i pucnjava - govorila je zadihana i isprepadana Hašima trčeći prema Godijevu brdu. Oni su već bili u Kržavu zagledani, bijeli dim se poput pečurki visoko u nebo dizao a njih strah za ono brdo prikovalo, kramp, sjekira i dvije lopate im sve od oružja bilo.

- Mi ćemo u šumi i ostati a vi čekajte, neće valjda žene i djecu, nedo Bog - rekao Halim dok mu je pred oči došla slika ćaće i komita kako ga na pragu kuće ubijaju. To veče četnici na Hajljovine nisu udarili, došli sutra dan odmah po svitanju. Dim se brzo iznad sela zabijelio. Braća gledala kako im kuća gori, kako četnici na konjima seljane i njihove ukućane razgone, pucaju, ubijaju. Oni kao okamenjeni samo glavu okretali. Halim potrčao prema selu, braća ga oborila i dugo na zemlji pritisnuta držala.

- Ne pomaže Halime, samo još jedna krv više - govorili, plakali, kose čupali, nadali se da je neko ipak uspio preživjeti.

Hašima i jedno od Abidove djece preživjeli sve ostalo pobijeno, poklano i spaljeno, u jednu krv i pepeo pretvoreno. Hajljovine ostale pusta goretina.


Braća zajedno prema Sarajevu bježala, sve dotle se uspjela skupa držati. U Sarajevu Nijemci prvo Halima u policiju priveli, obukli ga u njemačku uniformu i poslali na Ruski front. Luburićeva ustaška policija Naska i Abida pohapsila te i njih jednog u domobransku drugog u ustašku uniformu obukli. Otac nekim čudom dospio do doma ratne siročadi kod Doboja. Od tada prošlo pet punih godina kad je čuo da mu je Halim živ, čuo i počeo da se plaši da naglas kaže da mu je brat. Za Naska i Abida dugo ništa čuli nisu. Pred smrt su naglas izgovorili sumnje, kad se Pavelićeva vojska povlačila prema Austriji da su i oni pobijeni u selu Blajburg na slovenačko-austrijskoj granici.

- Otkud znaš amidža – pitao sam ga sa nevjericom, oca već odavno nije bilo među živima.
- Znam sine, znam i tvoj otac i ja smo to znali ali nikad ni jedan drugom nismo htjeli reći a nekamo li kome drugom – rekao je kao da obojicu želi utješiti a nije, bilo nam teže, nasukivali smo se, on na uspomene ja na nemoć da ih mijenjam.

Amidža Halim je pred Staljingradom dva puta jedini u SS jedinici borbe preživio. Drugi put i njega geler pogodio ali kroz vojnički opasač, pod kožom mu samo modrica ostala.

- Allahova volja bila da preživim, da bi me i dalje mogao kušati - govorio prisjećajući se Staljingrada. Po povlačenju Nijemaca sa Ruskog fronta priključio se Titovim partizanima. Minobacačem gađao kolonu Pavelićevih vojnika u povlačenju prema Austriji, ni slutio nije da je u njoj možda baš on i Naska i Abida ubio. Kasnije u jedinici tražili da govori gdje je ostalo vrijeme rata proveo. On sve rekao.
- Bog mi je svjedok da sam tuđom voljom samo vojnik bio - govorio je i uvjeravao one što su ga slušali i Onog za kog je bio uvjeren da ga čuje.

Poslije istražnog zatvora ga pustili. On na ulici bio sam bez igdje ikoga, bez igdje ičega, sa vjerom u Onoga što sve vidi i sve zna i nikoga samog ne ostavlja. U Sarajevu našao Hašimu i ono Abidovo siroče.

- Šta ti misliš? - pitao je skupljajući u jednu misao sve o Hajljovinama, braći, pokolju, bratovu siročetu, bratovoj udovici.

- Meni je u onom plamenu u Hajljovinama misao ostala. Sad hodam što hodati moram - rekla je gledajući negdje preko njega, možda baš u pravcu Hajljovina.

- Ako ja krenem u Hajljovine da ponovo vatru na onom ognjištu upalim, hoćeš li i ti sa mnom? - pitao je vidjevši pred očima Godijevo Brdo i krčevinu davno započetu.

Iste godine upalili novu vatru na starom ognjištu u Hajljovinama, ozidali zidove i na njih rogove za kuću podigli. Ono Abidovo siroče i oca i majku ponovo dobilo a oni djecu svoju, od srca svojih otkinutu.


U ljeto 1942. godine, neki daljnji rođak po oca mi došao u ono sirotište kraj Doboja. Neko ga poslao da dijete iz doma izvede i on ga pravo u partizane odveo. Isto veče sirotište bombardovano, mnogo djece u njemu izginulo. Otac partizane i onog rođaka vidio kao božije poslanje. Sa petnaest godina pomagao mitraljescu da municiju i mitraljez nosi, a kad je mina onog usmrtila, njemu mitraljez cijeli ostao. Iz bitke u bitku nosio ga miris baruta, snaga oružja i osjećaj da ima čim krvopije i palikuće tjerati. Prvo ga hvalili onda počeli po njemu odlikovanja kititi. Medalja za hrabrost, orden zasluga za.... onda dobio i činove, osjetio vlast.

- Da li bi ti pri vojsci ostao? - pitali ga poslije rata.

- Ja imam ove čizme, opanke što su mi na nogama bili kad sam iz Hajljovina pobjegao, davno sam zaturio - bio mu odgovor pripremljen, iskren.

Dobio vod, trebalo da ih uči vojnim vještinama što je u ratu naučio ali nepismenost mu bila gora od rata.

- Ko ne zna pisati? - pitao vojnike. Onda one nepismene ubjeđivao da je nepismenost kao klasni neprijatelj, što radničku klasu drži u mraku i službi buržoaziji.

- A ko zna pisati? - pitao ponovo. Onog jednog izdvojio, kao da ga provjeri.

- Kako se piše slovo ”A”? - pitao ga. Onaj pisao.

- Vrlo dobro - pohvalio ga.

- Služim narodu druže vodniče! - odgovorio onaj vojnički. Otac kasnije zatvoren u svojoj sobi satima ono slovo ”A” vježbao dok ga nije naučio, a onda i svih 30. Tako i on pobjedio mrak klasnih neprijatelja. U Hajljovine se nije vraćao ostao uz čizme, držao se grada. Po brdima hodao ganjajući bandu, kad opasno nije bilo i Halima u Hajljovinama počeo obilaziti.

- Fala Allahu dragome da se i ti sjeti da u Hajljovine i bratu navratiš - rekao mu Halim kad se na pragu pomolio.

- Religija je opijum naroda i preda mnom Boga nemoj više spominjati - rekao on ozbiljan da ozbiljniji ne može biti.

- Gluho bilo - prošaptao Halim radujući se bratovoj posjeti.

Halim i Hašima još osmero svoje djece izrodili, otac nas petoro. Ocu nudili da u školu ide on odbio, plašio se vlast i oružje ostaviti.

- Kako da sjedim u đačkoj klupi i da svi vide koliko ne znam? Eno vam onoga što je popu Đurišiću zastavu nosio pa njega u škole tjerajte meni je lakše bandu po šumama ganjati nego slova po knjigama - šalio se ali i ponudu za školu odbio šaljući u nju onog što je četnicima zastavu nosao dok su možda baš njegovo selo palili a seljane ubijali. Onaj Đurišićev zastavonoša nije bio za goniti svoje po šumama, po kazni ga u školu poslali, otac opet nije bio za školu, kao iskusnog ratnika, i partiji odanog, po zadatku i nagradi slali ga u šumu.

Kad su šume očišćene od odmetnika, koji se već nisu uspjeli negdje skloniti, onu jedinicu kojom je otac komandovao rasformirali a njega dodijelili odjelu unutrašnje bezbjednosti. Šef odjela mu postao onaj Đurišićev što ga je on u školu, umjesto sebe, poslao.
- On je za svoje odgovarao a škola je škola - rekli mu kad se počeo buniti, potvrđujući naredbu o prekomandi. To tako kratko trajalo, otac kovao plan kako da se onoga riješi. A ono onaj se njega umalo nije riješio. Sa sebi sličnim, optužio ga za preveliku ljubav prema Staljinu. Jedno jutro došli iz UDB-e vezali ga i odveli ga u Centralni zatvor u Sarajevu. Samo čudo i ratni suborac ga spasili do nije završio na Golom Otoku.
Otac sa nama u drugi grad preselio rasli i malu ćerpićaru u kojoj smo živjeli, izvana zapišavali. Životu se radovali, ono što je do nas bilo, o smrti razmišljali nismo. Ona došla kao i svaki put prije toga, nezvana, pomislio sam opraštajući se od neobrađene ploče na groblju u selu Blajburg na slovenačko-austrijskoj granici, opraštajući se od ubijenih ali i ubica.

Ševko Kadrić
09.09.2008.
http://www.orbus.be/aktua/aktua2344.htm

[pojedinac]

Ko je Husaga Čišić?
Odavno me muči dojam da što više saznam o Husagi Čišiću Mostarcu, nekadašnjem poslaniku Narodnog Fronta Bosne i Hercegovine. Ono što mi je poznato nije dovoljno da bi nešto više rekao o ovom Bošnjaku, koji je na prvoj Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije 1946. godine, zatražio objašnjenje, zašto u grbu Jugoslavije nedostaje šesta baklja, jer svakako postoje šest republika. Naravno da je ućutkan od tadašnjih ustavotvoraca, Moše Pijade i Milovana Đilasa.

Šta je ustvari rahmetli Husaga rekao i tražio na toj prvoj Ustavotvornoj skupštini, malo, ili pak nimalo se nije pisalo i pričalo do današnjih dana.

Rahmetli Husaga im je rekao, da postoji šesti narod, a to je Bošnjaci muslimanske vjere, našto je bio ućutkan za sva vremena, ne samo od Moše, i Đilasa nego mu se od tada gubi svaki trag...

Kroz historiju Bošnjaka primjećujemo da su se naše komšije i kršćanska Evropa uvijek miješali i u dosta slučajeva odlučivala o našoj bošnjačkoj sudbini. Odašiljane su istrebljivačke ekspedicije, od svete stolice da Bošnjake i Bosnu potčine sebi, što im nikad nije uspijevalo da to ostvare do kraja. Uspjelo je misionarima iz Srbije i Hrvatske da preokrenu pravoslavne Bošnjake u Srbe, a bošnjačke katolike u Hrvate, koji su radili pa i danas rade na zatiranju Bošnjaka, ustvari svojih sunarodnjaka.

Avdo Metjahić
http://www.orbus.be/aktua/aktua2345.htm

[pojedinac]

VI - BiH u SOCIJALISTICKOJ JUGOSLAVIJI
1. Politicka i privredna previranja
Poslije rata, na osnovu odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, BiH je kao "ravnopravna" federalna jedinica, kao republika
usla u sastav Demokratske Republike Jugoslavije (DRJ) koja je kasnije nazvana Federativna Narodna Republika
Jugoslavija (FNRJ), a od 1964. Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).
Kolika je to ravnopravnost bila vidi se i iz ustavne definicije Jugoslavije u kojoj se Bosnjaci, pa cak ni muslimani ne
spominju kao nacija. Osim toga, u pocetku je u grbu Jugoslavije bilo pet buktinja koje su simbolizirale pet nacija
Jugoslavije (Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce i Makedonce) cime opet Bosnjaci nisu bili zastupljeni. Kasnije je ta
greska "ispravljena" ali tumcenje grba ju je demantiralo: dodata je jos jedna buktinja, ali tada po tumacenju grba da
ilustrira sest republika, dakle i BiH, ali ne i njenu najmnogobrojniju naciju. Naime, ustrojavanjem BiH kao posebne
republike i uvodjenjem federalizma KPJ je smatrala kako je nacionalno pitanje rijeseno. S obzirom na cinjenicu da je
BiH bila sredisnja jugoslavenska republika, da je strateski vrlo povoljno smjestena, da je Srbima bila itekako vazna
kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je, bogata rudama (ugalj, zeljezo, sume, rijeke), bila predodredjena za vojnu i
tesku industriju, za odsudnu obranu u slucaju napada izvana, ali i kao "kalionica" naroda i kultura, kao prototip
buduce, "socijalisticke" Jugoslavije i, uskoro je pocela bivati nazivana "Jugoslavija u malom." Kako bi se to postiglo,
moralo se s BiH upravljati iz Beograda, tj. iz Centralnog komiteta KPJ. Osim toga; iz BiH su brojni Srbi politickim
odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao ucitelji, profesori, policajci, politicari i voditelji
vojne industrije - sve u profesije u koje se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. Mada je zvanicno postojao hibridni
jezik: hrvatskosrpski/srpskohrvatski, Srbi u BiH su nametali svoj jezik i cirilicu, a potiskivali hrvatski jezik kao i pismo
latinicu. I u vojnim garnizonima je starjesinski kadar pretezno bili Srbi i Crnogorci i tako se malo-pomalo mijenjala
nacionalna struktura stanovnistva. Ipak, sve to dugorocno nije dalo ocekivane rezultate jer su Bosnjaci imali mnogo
veci natalitet. Dakle, provodila se "jugoslavizacija", a zapravo srbizacija BiH,
ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Bosnjaci i Hrvati. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve vise
prema svojoj maticnoj republici Hrvatskoj. Bosnjaci su i dalje lavirali izmedju Hrvatske i Srbije, iskolovali svoju
inteligenciju (ipak je vecina diplomirala na Zagrebackom Sveucilistu nego na Beogradskom Univerzitetu) koja je
nastojala izaci iz hrvatsko-srpskog zrvnja i dobiti status ravnopravne nacije. I dok se sa jedne strane u BiH na
Omladinskim radnim akcijama (ORA) grade pruge: Banjaluka-Doboj, Brcko-Banovici, Sarajevo-Samac, sa druge
strane vrsi se druga velika pljacka bosnjacke zemlje, druga agrarna reforma. Na osnovu zakona o ekproprijaciji i
nacionalizaciji imanja suradnika okupatora oduzeta je zemlja bivsim vlasnicima kao i sva velika industrijska
preduzeca. Tom reformom su obuhvacena sva imanja veca od tri hektara (30 dunuma) i ona imanja od sest hektara,
a koja zemljoposjednici nisu sami obradjivali. Time je oduzeto preko 150.000 hektara zemlje od njenih zakonitih
vlasnika. Naravno da je nerjeseno nacionalno pitanje i agrarna reforma uzrokovala i proteste. Tako je 1950. u Cazinu
doslo do prve prave pobune protiv novog socijalistickog uredjenja. U tzv. "cazinskoj revoluciji" Huske Miljkovica koja
je trajala od 6. V - 4. VI ucestvovali su Bosnjaci, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu bunu
ugusila je u krvi policija i vojska i godinama je ta buna smatrana tabu temom i drzavnom tajnom.
Tek kada je 1966. smijenjeno prosrpsko vodstvo u SKJ s Aleksandrom Rankovicem na celu, (prije toga je doslo do
obracuna sa liberalistima Milovana DJilasa) osnivacem koncentracionog logora Goli Otoka (kod Raba) za politicke
neistomisljenike povodom rezolucije Informacionog biroa (Informbiroa 1948.), pocela su i u BiH slobodnija politicka
razmisljanja. Prvi korak u tom popustanju bila je Titova odluka da se 1971. i muslimanskom stanovnistvu koje se
dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno, dopusti status nacije. Otada se Bosnjaci,
nazivani dotad samo muslimananima (sa malim "m") pisu kao Muslimani. Zbog toga se u popisu stanovnistva iz 1971.
naglo smanjio broj Srba, Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana. Npr. od 1961. do 1971. broj Srba sa 42,9 % pao je
na 37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju povecao se sa 25,7 % na 39,6 %. Uskoro su prvi put Bosnjaci postali
najbrojnija nacija u BiH i ujedno priznata za jednu od konstitutivnih nacija u tadasnjoj Jugoslaviji. U zelji da
djelomicno zadovolji nacionalne teznje pojedinih naroda i republika za punijim federalnim odnosima unutar
Jugoslavije, Savez komunista Jugoslavije (KPJ je od 1948. promijenila ime u SKJ) morao je popustiti i dopustiti da
Savezna skupstina u Beogradu donese 1974. novi Ustav prema kojem su svim republikama, pa i BiH, priznata prava
saveznih drzava, a to znaci i pravo na odcjepljenje. (Bio je to presudan faktor na temelju kojega je medjunarodna
komisija pravnika evropskih zemalja, tzv. Badinterova komisija, na pocetku 1992. "rijesila" unutarnju krizu
Jugoslavije tako da je dopustila odcjepljenje Slovenije, Hrvatske, BiH i Makedonije od Jugoslavije i njihovo priznanje
kao samostalnih drzava.) Tada dolazi do izrazenijeg napretka BiH na svim poljima: privredno, kulturno, politicki i pa i
sportski. Sarajevo postaje velegrad, a u njemu, Banjaluci, Tuzli, Zenici, Mostaru i Velikoj Kladusi podizu se tvornice,
kombinati, pravi koncerni koji nalaze svoje mjesto na svjetskom trzistu: "Energoinvest", "Energopetrol",
"Agrokomerc", "Zeljezara Zenica", "Rudi Cajavec". Do toga napretka doslo je i smjenom starog "partizanskog"
vodstva i dovodjenjem novih kadrova na celo politickih i privrednih institucija npr. Branko Mikulic i dr.). Vrhunac
medjunarodne sportske, ali i politcke afirmacije BiH bile su XIV Zimske olimpijske igre 1984. u Sarajevu. Tom je
prilikom izgradjeno i modernizirano mnogo toga, sto je podiglo samosvijest vodecih struktura BiH, a narocito
Bosnjaka.
Buduci da takav razvoj nije odgovarao Beogradu i sve jacoj velikosrpskoj struji unutar Saveza komunista, pocela je
politicka kampanja protiv Bosnjacog vodstva koje i ustvari nije imalo nikakvu politicku moc, ali bio je potreban
unutarnji neprijatelj kako bi se prikazale sve teskoce koje stoje na putu u komunizam. Mnogo ranije je odrazan prvi
proces Mladim muslimanima, a zatim i sudjenje Aliji Izetbegovicu zbog "Islamske deklaracije". Da bude jasno: nikada
Bosnjaci nisu bili protivnici socijalizma u drugoj Jugoslaviji, niti su ikada bili stvarna kontrarevolucionarna prijetnja
socijalizmu nego je taj "muslimansko-fundamentalisticki" unutrasnji neprijatelj naprosto bio potreban rezimu kao
kontrateza Golom Otoku (ugrozenost socijalizma) i maspoku (ugrozenost SFRJ hrvatskim nacionalizmom), Kosovu
(ugrozenost Srba u toj istoimenoj pokrajini). Koliko su zapravo bili trn u oku Bosnjacki politicari najocitije govori
pogibija predsjednika Vlade SFRJ Dzemala Bijedica koji je "poginuo" u avionskoj nesreci 1977. Da bi se razjedinio
bosnjacki korpus beogradska tajna diplomatija je znala veoma vjesto da zavadi bosnjacke intelektualce, npr. sukob
Esad Cimic - Arif Purivatra, ili da se bukvalno izdjestvuje protjerivanje Mese Selimovica iz Sarajeva u Beograd. Ipak,
kulminacija je dostignuta prvo kompromitiranjem, a onda i neutraliziranjem brace Hakije i Hamdije Pozderac i tzv.
aferom Agrokomerc 1987. u kojoj je smijenjeno vodstvo tog prehrambenog kombinata u Velikoj Kladusi koga je vodio
vjesti ekonomski strucnjak Fikret Abdic. Unutar SKJ poslije Titove smrti 1980. dolazi do raslojavanja na centralisticke i
federalisticke snage. To se zbiva i Savezu komunista BiH gdje jaca velikosrpsko opredjeljenje medju Srbima (u cemu
im pomaze tadasnji predsjednik SKJ Dizdarevic), a Bosnjaci teze ka federalizmu, autonomizmu i reformizmu. Buduci
je bosnjacka struja koju je predvodio Nijaz Durakovic prevladala, Srbi nastoje iznutra oslabiti republicke institucije BiH
i preuzeti sve ovlasti nad vojskom i teritorijalnom obranom (TO). Kad je 1987. Srpska akademija nauka izdala svoj
velikosrpski projekt, tzv. Memorandum, a 1987. sve ovlasti u Savezu komunista Srbije preuzeo Slobodan Milosevic
koji je direktno najavio ostvarenje velikosrpskog programa, povezali su se opet bosnjacki i hrvatski politicari u BiH
pred zajednickom opasnoscu. Samo nakratko se ucinilo da ce vlada Ante Markovica (i pored astronomske inflacije
uspio je nekoliko mjeseci da odrzi dinar u odnosu na njemacku marku 7:1) ipak uspjeti da izvuce kompletnu
Jugoslaviju iz krize, ali vise nista nije moglo da zaustavi lavinu srpskog nacionalizma koja je drzavu vodila u propast.

2. Stanovnistvo BiH
"Ravnopravnost" prema Bosnjacima najocitije se vidi po formulacijama u popisima stanovnistva u BiH:
1946. godine od 885.689 Bosnjaka, kao "Srbi-muslimani" izjasnio se 71.991 Bosnjak, kao "Hrvati-muslimani" izjasnilo
se 25.295 Bosnjaka, a "neopredijeljenih" je bilo 778.403.
1953. godine od 891.800 Bosnjaka svi su se tada mogli izjasniti samo kao "neopredijeljeni", dakle ni tada se nisu
mogli izjasniti kao nacija, jednostavno - nacionalno nisu postojali. 1961. godine bilo je vec 1.138.685 "nacionalno
neopredijeljenih Jugoslavena" - time je Bosnjacima priznato drzavljanstvo, ali jos ne i nacija.
1971. godine bilo je 1.482.430 "muslimana" - dakle vjernika (jer musliman je vjerska pripadnost, a ne nacionalna).
Vecina Bosnjaka je bilo tim ipak zadovoljna, posto im je priznata mogucnost da se barem vjerski izjasne bez
nacionlanog imputiranja srpstva ili hrvatstva.
1981. godine bilo je 1.630.033 "muslimana u etnickom" smislu cime se otislo za korak dalje u poistovjecivanju vjere i
nacije sto je apsurd.
1991. godine bilo je 1.905.018. (ili 43,74 %) "Muslimana u nacionalnom smislu" sto je vrhunac cinizma: vjera je
dignuta na rang nacije samo da se Bosnjacima ne prizna da su nacija.
Istovremeno je u Bosni po zadnjem popisu prije rata zivjelo: Srba 1.364.363 ili 31.33 %, Hrvata 752.068 ili 17.27 %,
Jugoslovena 239.777 ili 5.51 % (sto oupce nije odrednica za naciju, nego za drzavljansvo) i ostalih 93.689 ili 2.15 %
sto iznosi ukupno: 4.354.915 stanovnika. Bosnjaci su bili vecina u 45 opcina (u 31 apsolutna, u 13 relativna), Srbi u
34 opcine (29 apsolutna, 5 relativna), a Hrvati su bili vecina u 20 opcina (14 apsolutna, 6 relativna).
Po istom popisu bilo je 31 % bosnjackih brakova, 22 % srpskih, 12 % hrvatskih i cak 35 % mijesanih brakova.
Dugo vremena, niko ko se nije izjasnio kao Srbin nije mogao da se bavi politikom, pa su se tako ugledni bosnjacki
javni radnici: Dzemal Bijedic, Hasan Brkic, Skender Kulenovic, Muhidin Begic, Alija Izetbegovic, Osman Karabegovic,
Sefket Maglajlic, Pasaga Mandzic, Hajro Kapetanovic, Sacir Maslic i Asim Mujkic morali izjasnjavati kao Srbi.
U Hrvatskoj niko ko se nije izjasnjavao kao Hrvat nije mogao imati uspjeha u nauci i umjetnosti, pa su se: Dr.
Muhamed Filipovic, Dr. Nerkez Smajlagic, Dr. Esad Cimic, Enes Cengic, Mak Dizdar, Enver Colakovic, Ismet-Ico
Voljevica, Mersad Berber, Fadil Hadzic, Enes Kisevic, Amir Bukvic, Mustafa Nadarevic i Dr. Asim Kurjak, izjasnjavali
kao Hrvati - cime su sticajem okolnosti kao takvi pomagali velikosrpstvu i velikohrvatstvu.

Zlatko Lukic 2001.
KRATAK PREGLED POVIJESTI/ISTORIJE BOSNE i HERCEGOVINE

Page 20 Bosna Pedia® - of 25 Historija
http://hjem.get2net.dk/VRBAS/pedia/historija.html

[Zah]

Nastavak VII

Turska štampa je povodom iseljavanja muslimana iz balkanskih zemalja u Tursku isticala 1937. daje konačna likvidacija "Osmanskog carstva nametnula nam iz više razloga neizbježnu nuždu da pristupimo useljavanju naše jednokrvne braće, koji su ostali izvan granice svoje prave otadžbine Turske. To je neke vrste dug koji smo počeli da malo po malo plaćamo, blagodareći budžetskim kreditima, koji se svake godine odobravaju u tu svrhu. Primjena emigracione politike predstavlja jedan od najdelikatnijih problema i vlada tu pridaje svu onu važnost koju zaslužuju. Mi moramo dozvoliti godišnji ulaz u zemlju samo onolikom broju emigranata koliko smo u stanju da smjestimo. Ograničenost raspoloživim sredstvima, međutim, smanjuje nužno smještaj emigranata. Kada ćemo, dakle, smjestiti jedan i po do dva miliona ove naše braće, uz godišnji ritam useljavanja od 15 do 20 hiljada? Mi smo mišljenja da se ovo pitanje okonča sa najvećim poletom u roku od osam do deset godina. Neophodno je da se osnuje banka za izgradnju stanova i smještaj imigranata sa dovoljnim kapitalom, koji će od ovih naših zemljaka stvoriti neposredno produktivan ele-menat i koja će im uz minimalni interes davati kredite sa uslovima otplate u 20 ili 30 godišnjih rata. Ovakav postupak biti će najbolji i od najveće koristi kako za državu tako i za same imigrante.

Podaci o iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Jugoslavije u međuratnom periodu su nepotpuni i nesigurni. Prema navodima štampe iseljavanja u Tursku su bila intezivna i masovna. Nedovoljno naseljenoj Turskoj bio je nužan svaki novi doseljenik, posebice za naseljavanje u krajeve koje su napustili Grci i Jermeni, pa su se turske vlasti angažirale na propagandi radi doseljavanja iz balkanskih država u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo. Ovaj proces je konvenirao i vlastima kraljevske Jugoslavije koje su željele da na ovaj način "očiste zemlju od tuđih elemenata". O tome su na svoj način govorili i dva uvodnika u beogradskoj "Politici " od 21. i 24. avgusta 1923. pod naslovom "Iseljavanje Turaka " i "Iseljavanje muslimana ". U uvodniku od 21. avgusta se kaže: "Nigde ne koordiniraju naši i turski interesi toliko, koliko u ovom pitanju"

Podatke o spoljnim migracijama u periodu između dva rata prikupljao je Iseljenički komesarijat u Zagrebu. Smatra se da je kvalitet ovih podataka relativno zadovoljavajući, jer su podaci o iseljenicima "verovatno potcenjivani". Broj iseljenika u vanevropske zemlje je po podacima ovog komesarijata u razdoblju 1921-1939. iznosio 195.938 ili prosječno 10.313 godišnje. Ima procjena da je u razdoblju 1919-1929. iz zemlje emigriralo oko 240.000 lica, a u periodu 1930-1938. još 127.300 lica. Podaci o iseljenicima u evropske zemlje postoje tek od 1927. godine. Njihov broj je u periodu 1927-1939. iznosio 170.667 ili 13.128 godišnje.207 Po zvaničnim jugoslavenskim statističkim izvorima u periodu 1927-1939. u Tursku je iseljeno 19.379, a u Albaniju 4.322 jugoslavenska državljanina. Po drugim službenim jugoslavenskim izvorima, koje navodi dr. H. Bajrami, u periodu od 1928. do oktobra 1935. u Tursku je iseljeno 31.000 ljudi sa Kosova i Sandžaka, ističući kako je te godine Turska bila spremna da primi još 15.000 emigranata. Postoje i procjene da se u periodu od 1931. do 1948. u Tursku iselilo oko 10.000 Bošnjaka i 20.000 Turaka "ako ne i više ". Iseljavanje muslimana iz Makedonije i sa Kosova iskoristili su mnogi da jeftino kupe velike površine plodne zemlje. Kralj Aleksandar je na taj način došao do velikog muslimanskog posjeda u Demir-Kapiji koji je besplatno obrađivala vojska. Nikola Pašić je u svom vlasništvu na Kosovu imao posjed od oko 3.000 hektara.

U periodu između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini, izuzimajući dijelom Cazinsku krajinu, nije došlo do "narodnog huka" prema Turskoj kao u vrijeme austrougarske uprave. Iseljavanje Bošnjaka iz Cazinske krajine, veoma nerazvijenog dijela BiH, uzelo je posebnog maha prvih godina nakon okončanja Prvog svjetskog rata. U vremenu 1926-1929. bilo je veoma pojačano iseljavanje sa prostora srednjeg Pounja (Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bosanska Krupa). Samo sa područja tri matična ureda (Bužim, Stijena, Ostrožac) iselilo se u Tursku 136 porodica sa oko 700 članova. Time je produžen proces iseljavanja iz Bosanske krajine započet još 1878. godine. Po kazivanju Mehmeda Mehmedovića (u Turskoj Sevila) i Bajrama Isakovića (Kardumana), u maju 1926. u Erdek, mali gradić - kasabu u lijepoj i pitomoj uvali Erdečkog zaljeva na južnoj obali Mramornog mora, doseljene su bošnjačke porodice, većinom sa područja cazinske i bosanskokrupske općine. Kao razlozi za iseljavanje navedeni su i politički progoni, spajanje porodica i obećanje da se u Turskoj može besplatno dobiti zemlja i kuća. Alija Buljubašić iz Karakače kod Cazina je rekao docnije, da se njegov otac iselio jer nije htio biti radikal. Jazlikkoy, selo u adapazarskom kraju, osnovali su doseljeni Krajišnici. Radili su najprije kao nadničari i zakupci, štedeći da bi otkupili malo zemlje. Neke porodice koje su se 1926. doselile u Tursku iz bihaćkog kraja, kako se nisu snašle, htjele su da se godinu dana kasnije vrate. Međutim, u uputama koje su iz službenog Beograda slate jugoslavenskom konzulu u Istanbul naglašavano je "da ni u jednom slučaju nije poželjno, da se iseljenici iz Turske vraćaju u Kraljevinu

Brojne porodice krenule su, pritisnute brojnim nedaćama, posebice iz Cazinske krajine 1928-1929. godine. Početkom 1928. na tom prostoru je stanovništvo bukvalno gladovalo zbog višegodišnje nerodice i velikog zaduženja seljaka. Tim iseljenicima turske vlasti su ponudile dodjeljivanje kuća i posjeda grčkog stanovništva, iseljenog iz Egejskog, Mramornog i Sredozemnog primorja, nakon tursko-grčkog rata (1919.-1921.) i Lozanskog ugovora 1923. godine. Pritisnuta neimaštinom, većina doseljenika nije mogla da se brzo privikne na toplu klimu dijelom močvarnih i malaričnih krajeva, pa je umirala, plaćajući na taj način veoma skupo proces adaptiranja u novoj sredini. Drugi su pak odbili da žive u tim selima, ostajući po gradovima, sna-lazeći se i živjeći od sezonske zarade. Većinom su oni zapravo dijelili sudbinu svojih prethodnika, koje su pratili zlokobni pratioci, bolesti i neimaštine, dajući najveći danak u prilagođavanja novom podneblju. Jedna grupa Krajišnika koja se 1928. doselila u Tursku bila je raspoređena u Gelibolu (Galipolje) na Dardanelima. Već nakon tri mjeseca većina njih je napustila taj kraj i uputila se prema Adapazaru. Na slabiji intenzitet iseljavanja iz BiH je, između ostalog, uticala i informiranost Bošnjaka o tome da je Mustafa Kemal Ataturk u Turskoj u potpunosti mijenjao temelje tradicionalnog društva potenciranjem svjetovnih aspekata nove Turske, što svakako nije nailazilo na njihovu naklonost. Rebecca West se u to uvjerila u aprilu 1937. u Sarajevu, prilikom posjete predsjednika turske vlade Ismeta Innenija i Kazima Oza-lipa, ministra odbrane "sa polucilindrima i u besprijekorno skorojenim odijelima ", kada ih je bez simpatija posmatralo hiljade ljudi koji su nosili fes i feredžu. Ona je o tome pisala: "Vidjeli smo kraj jedne priče koja je trajala pet stotina godina. Vidjeli smo konačni pad Osmanskog carstva ". Bošnjaci su se toga dana polahko, u tišini, po sitnoj kiši razišli svojim kućama "kao oni koji se vraćaju praznih ruku ". Uzeir-aga Hadžihasanović iz Sarajeva koji se, sa porodicom, iselio u Tursku, da bi prenio svoje zlato neopaženo preko granice, sasuo ga je u bakreni ibrik, u koji bi, u usputnim stanicama, točio vodu. Nije se snašao u Turskoj i vratio se u Bosnu, gdje je pričao kako kućevlasnici u Istanbulu nerado iznajmljuju svoje stanove Bošnjacima, jer mnogo peru podove, pa se Turci, koji nemaju dosta drveća, pa im je građa zato skupa, boje da im ne istruhnu podovi.

U periodu između dva svjetska rata dio porodica doseljenih iz Sandžaka naseljen je i u vulkanskim oblastima El-Aziza i Erzinđana. Tamo su bili izloženi čestim i opasnim epidemijama koje su i među njima uzimale danak. Bilo je i onih koji su u nemogućnosti da se prilagode takvim uslovima bježali i spas tražili u Istanbulu i okolnim mjestima. Po navodima albanskih demografa između dva svjetska rata sa Kosova je odseljeno oko 50.000 Albanaca u Albaniju i oko 250.00 u Tursku, uz konstatiranje da je Kraljevina Jugoslavija iselila oko 40% Albanaca. Po nekim turskim izvorima, pak, u razdoblju između 1934. i 1949. iz Jugoslavije se u Tursku iselilo 2.340 porodica sa 8.969 članova.

Pregovori jugoslovenske i turske vlade oko planskog iseljavanja muslimana započeli su 1930. godine. Načelna suglasnost je bila postignuta već 1931. godine.226 U novembru 1933. u Beogradu je potpisan jugoslavensko-turski ugovor o prijateljstvu, nenapadanju i arbitraži. Tom prilikom su riješena i pitanja oko napuštenih turskih imanja u "Južnoj Srbiji". Ona su uzeta pod sekvestar kao bezvlasnička, kao i agrarnih turskih optanata koja su pala pod udar agrarne reforme. Od 1935. su počele da kruže glasine o jugoslavensko-turskim pregovorima o preseljavanju muslimana koje bi, naravno, obuhvatile i mnoge etničke Albance. Već te godine u Beogradu se održavaju sastanci na visokom državnom nivou na kojima se razmatraju sve mogućnosti za iseljavanje muslimana sa Kosova, iz Makedonije i Sandžaka u Tursku. Kraljevina Jugoslavija je, napravila 1934. projekat o iseljavanju, te ujedno nastojala da u pregovorima sa Turskom riješi "pitanje" muslimana iz "južne Srbije', odnosno iz Sandžaka, sa Kosova i iz Makedonije, kao što su to planski "rješavale" Grčka, Bugarska i Rumunija. Na kongresu evropskih muslimana koji je održan polovinom septembra 1935. u Ženevi, predstavnici muslimana iz Jugoslavije, iz njenih južnih krajeva, su isticali kako se, nakon balkanskih ratova, iselio znatan broj muslimanske inteligencije, učitelja i vjeroučitelja, te da je narod ostao bez vođstva, obezglavljen i pometen, ustvrđujući da su seobe nastavljene i nakon Prvog svjetskog rata "naročito prosvjećenih slojeva.

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak VIII

Pored seoskog, moglo se iseljavati i gradsko stanovništvo. Odredbe konvencije odnosile su se zvanično samo na tursko stanovništvo, ali indirektno i na Albance i sve muslimane koji su se izjašnjavali kao Turci, ukoliko su željeli da se isele iz Jugoslavije. U strogo povjerljivom tumačenju te konvencije kaže se daje ona "tako redi-govana da se može primeniti ne samo na tursko već i na arnautsko stanovništvo; iseljavanje albanskog stanovništva je pravi njen smisao".236 Kratkotrajno zadržavanje u navedenim srezovima i izjašnjavanje u turskom nacionalnom smislu omogućavalo je svima onim koji su htjeli da idu u Tursku, da dobiju to pravo. Konvencija ( "Convention ") je trebala stupiti na snagu na dan kada je potpišu jugoslavenska i turska vlada.237 Konvencija nije bila ratificirana u turskom parlamentu zbog smrti predsjednika Turske Mustafe Kemala Ataturka, čiji su roditelji, smatra P. Imami, bili albanskog porijekla. Albanski predstavnici sa Kosova i Makedonije su se suprostavljali primjeni ove Konvencije zahtijevajući da ona ne obuhvati Albance. Ferhad-beg Draga, jedan od albanskih vođa, intervenirao je preko ministra Mehmeda Spahe da se ovaj sporazum ne potpisuje. Albanija je bila obaviještena da se ovim sporazumom trebaju iseliti Albanci a ne Turci. Da bi spriječila primjenu sporazuma, albanska vlada je slala svog ministra inostranih poslova u Tursku. Na primjeni sporazuma insistirali su Ministarstvo poljoprivrede i Glavni generalštab, a to mišljenje je zastupalo i Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije.

Ivo Andrić 23. avgusta 1938. u svojstvu ministra pomoćnika za vanjske poslove cirkularnim pismom o "iseljavanju muslimana iz Južne Srbije " obavještava iz Beograda jugoslavensko poslanstvo u Londonu: "Potrebno je, ipak, već sad reći da se radi, ukoliko se nas tiče, na iseljavanju iz Južne Srbije življa turskog jezika i turske kulture. Prema našim statističkim podacima turska manjina u Jugoslaviji broji oko 150.000 duša, dok Turci smatraju da njen broj dostiže i do 250.000. U tim granicama svakako će biti utvrđena iseljenička kvota. Za nas kao iza Tursku ovo nije samo jedno nacionalno-političko pitanje, kao što se to često pominje. Socijalni razlozi nam naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika iz pasivnih krajeva države (Crna Gora, Dalmacija, Hercegovina, Lika)" - opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992,193-194.

U pripreme za masovno iseljavanje stanovništva iz Kraljevine Jugoslavije, koje se izjašnjavalo kao tursko, bilo je uključeno više državnih organa, naučnih institucija. Veliki broj zahtjeva za iseljavanjem iz Jugoslavije neki su naučnici pokušavali da objasne kao "nedoraslost građanskom pravnom poretku ", bez uzimanja u obzir djelovanja svih faktora koji su pratili i podstrekivali obim emigracije. Turske vlasti su bile planirale da iseljenike iz Jugoslavije nasele na granične prostore prema Kurdima u Iranu i Iraku. Pokušaj naseljavanja domaćeg turskog stanovništva u ove nesigurne predjele nije uspio jer Turci nisu željeli da idu u brdske i borbama izložene krajeve. Drugi svjetski rat je omeo realizaciju iseljavanja stanovništva iz Jugoslavije u Tursku, ali je taj proces nastavljen ubrzo nakon završetka rata.

Izvjesnu nedoumicu su među zapadnim zemljama u vezi ovog sporazuma unosile nejasne granice između "muslimana" i "Turaka". Turska vlada sa svoje strane nije učinila ništa da te nedoumice otkloni. U martu 1938. Haydar-beg, turski ministar, je u Beogradu u razgovoru sa svojim albanskim kolegom precizirao stav svoje vlade o sporazumu za iseljenje Turaka iz Jugoslavije. On je izjavio daje u vezi sa iseljavanjem dobio striktna uputstva od predsjednika Turske, Kemala Ataturka, da Turska nije muslimanska republika, niti je to trebala da postane prihvatanjem muslimana ostalih "rasa ". Turska vlada nije htjela da otvori vrata albanskim iseljenicima iz Jugoslavije. Na ovakve tvrdnje Haydar-bega albanski ministar ga je upitao koliko onda ima Turaka u Jugoslaviji. Ovaj je odgovorio da se radi o 250.000 osoba. Očito je, međutim, daje ovaj sporazum trebao da se primjeni na kompleksnoj etnovjerskoj strukturi stanovništva Kraljevine Jugoslavije. Evropski diplomatski posmatrači nisu imali principijelnih primjedbi protiv konvencija o iseljavanju muslimanskog stanovništva, mada su konvencija, kao štoje bila tursko-rumunska i tursko-jugoslavenska, podrazumijevale izvjestan stepen pritiska na stanovništvo kako bi se primoralo na iseljavanje. Dokumenti otkrivaju i stalno prisutnu dvoličnost kod diplomatskih posmatrača, pri etnovjerskom poimanju muslimanskih manjina, koja je djelimično bila u samim stvarima, a djelimično zavisila od znanja, predrasuda i njihove čisto političke opredjeljenosti.

Početkom oktobra 1938. prošao je kroz Novi Pazar reis ullema Fehim ef. Spaho i, na kratkom zadržavanju, pozvao Bošnjake da svoju zemlju ne napuštaju, jer je njihova, da su je oni stekli.

U Istanbulu su nakon Prvog svjetskog rata, uz odobrenje turskih vlasti i uz pomoć jugoslavenskih diplomatskih predstavnika, jugoslavenski državljani nemuslimani, kojih je bilo nekoliko hiljada, osnovali iseljeničko društvo "Jugoslovenska sloga". Članovi ovog društva su mahom bili oženjeni Grkinjama ili udati za Grke, i malo je njih znalo srpski ili makedonski jezik. U početku su se u ovo društvo učlanjivali i pojedini muhadžiri porijeklom iz Jugoslavije, ali su kasnije istupili iz članstva, bilo zbog pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektaštva i kratkovidosti rukovodstva društva i diplomatskih predstavnika Jugoslavije. I jedni i drugi smatrali su muhadžire porijeklom iz Jugoslavije Turcima u punom smislu te riječi. Turska je bila poučena iskustvom raspada višenacionalnih i višekonfesionalnih država, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za načelo svog državnog programa stvaranje etnički homogene državne zajednice.

Napomena: Ocito je da ovdje nije kraj. Pokusat cu naci nastavak, kako bi tekst bio kompletan. Ali i ako ne uspojem, nekokon nekoliko dana, imam drugi tekst o odnost Zapada prema muslimanima. Dakle, odmor 3-4 dana a onda jos jedan tekst za kraj.

[Umjetnik a]

Zah ohladi malo sa tekstoviam valja i ovo pročitati

[Zah]

Nema problema, ja sam inace dosta strpljiv covjek. Volio bih da vise ljudi ovo procita, naravno, onih koji to ranije nisu imali prilike procitati. Ali, sve mi se cini, da Bosnjake manje zanimaju stradanja muslimana u njihovom okruzenju, po onoj poznatoj nasoj uzrecici "ma nece mene, nisam ja nista kriv". Ali bez obzira sto nismo krivi, nema nas u Istocnoj i zapadnoj Bosni, istocnoj i zapadnoj Hercegovini a nema nas ni u sjevernoj Bosni, ali opet kazem, bez obzira sto nismo krivi. Izgleda da smo krivi, sto smo jos zivi?

Ne znam, da li si primijetio, da Bosnjake vise zanimaju arapski krscani, nego ono sto se desavalo i sto se desava u njihiovom okruzenju a iz cega mogu izvuci dobru puku.Arapski krscani su tamo gdje su. Ipovijedaju svoju vjeru, govore arapski, imaju iste obicaje kao i Arapi.Zive zajedno sa njima, ne traze nikakve referendume i razgranicenja, pod parolom "ne mozemo zajedno, nego samo jedni pored drugih". Nasi krscani, hoce svoje entitete ali tako da nas sto vise etnicki ociste, da nasu dobra prigrabe sebi ali da se o tome nikad ne pise a ono o cemu nije pisano, obicno se kaze kako se nije ni dogodilo.

[Van Halen]

Odlični su tekstovi. Ovo je jedna od stvari zbog koje vrijedi biti na forumu. Saznati nešto novo, a ne biti tu samo radi pametovanja i prepucavanja. Takođe, i ja mislim da bi ovo trebalo pročitati što više ljudi, i zainteresovati se za prošlost. Jer kako kažu, prošlost se ponavlja onima koji iz nje ne izvuku pouku.

[Umjetnik a]

Nema problema, ja sam inace dosta strpljiv covjek. Volio bih da vise ljudi ovo procita, naravno, onih koji to ranije nisu imali prilike procitati. Ali, sve mi se cini, da Bosnjake manje zanimaju stradanja muslimana u njihovom okruzenju, po onoj poznatoj nasoj uzrecici "ma nece mene, nisam ja nista kriv". Ali bez obzira sto nismo krivi, nema nas u Istocnoj i zapadnoj Bosni, istocnoj i zapadnoj Hercegovini a nema nas ni u sjevernoj Bosni, ali opet kazem, bez obzira sto nismo krivi. Izgleda da smo krivi, sto smo jos zivi?

Ne znam, da li si primijetio, da Bosnjake vise zanimaju arapski krscani, nego ono sto se desavalo i sto se desava u njihiovom okruzenju a iz cega mogu izvuci dobru puku.Arapski krscani su tamo gdje su. Ipovijedaju svoju vjeru, govore arapski, imaju iste obicaje kao i Arapi.Zive zajedno sa njima, ne traze nikakve referendume i razgranicenja, pod parolom "ne mozemo zajedno, nego samo jedni pored drugih". Nasi krscani, hoce svoje entitete ali tako da nas sto vise etnicki ociste, da nasu dobra prigrabe sebi ali da se o tome nikad ne pise a ono o cemu nije pisano, obicno se kaze kako se nije ni dogodilo.

pa kod nas još ljudi nisu shvatili da je bolje živiti u miru nego u mržnji

a što se tiče crvenog to ću ti posati an pp akda imadnem vremena

svaka ti ČAST Zah

[Umjetnik a]

Odlični su tekstovi. Ovo je jedna od stvari zbog koje vrijedi biti na forumu. Saznati nešto novo, a ne biti tu samo radi pametovanja i prepucavanja. Takođe, i ja mislim da bi ovo trebalo pročitati što više ljudi, i zainteresovati se za prošlost. Jer kako kažu, prošlost se ponavlja onima koji iz nje ne izvuku pouku.

šteta što to ne kontaju i drugi ljudi

ovdje na forumu ima dežurnih forumaša koji su tu samo radi svađe, psovanja, prepucavanja,imaju li ti ljudi išta pamerttnije da rade

[Zah]

U ranijim tekstovima imali smo priliku vidjeti kako su se ponasali :Bugari, Srbi, Crnogorci, Grci prema muslimanima Balkana.
A sad da vidimo kako su Evropljani u proslosti odnosili prema muslimanima, iz cega nece biti tesko razumjeti njihovu verbalnu osudu zlocina pocinjenih nad muslimanima ali i priznavanje nastaloga faktickog stanja poslije zlocina svake vrste. Tako je bilo poslije balkanskih ratova, tako je bilo i poslije poslednjeg rata. Dakle, politika prema muslimanima Balkana po svoj prilici ostaje nepromijenjena. Albanci ce preci na katolicanstvo, u Pristini se gradi najveca katedrala na Balkanu, mladi Albanci masovno prelaze u katolicanstvo, Kosovo postaje samostalno voljom Zapada itd. Kakvu je sudbinu Evropa namijenila Bosnjacima ostaje da vidimo? Odnos Zapada prema Bosnjacima pokazan u poslednjem ratu pokazuje da se ta politika nije promijenila. Da li ce tako i ostati?????
POzdrav Zah

Davno zaboravljeno

U njemačkoj pokrajini Westfahlen, ispod strmih padina takozvane Tejtoburške šume (Teuteburger Wald), početkom XVI stoljeća Grof Simon VI, nasljednik bogate grofovske porodice od Lippe, na temeljima tadašnje tvrđave sagradio je 1587. godine sadašnji dvorac Schloß Brake, koji se nalazi u Brakama - općina Lemgo. Brake je bila glavna rezidencija Grofa Simona u cjelokupnom posjedu koji je zauzimao nekoliko sadašnjih gradova u srezu koji se i sada naziva Lippe. Cjelokupan broj tadašnjeg stanovništva Braka nije prelazio brojku od 3000, od kojih su većina bili veleposjednici.Nedaleko od zamka, Grof Simon VI je obnovio i crkvu u kojoj su sahrnjeni svi njegovi preci a koja nosi naziv Crkva Božijih radnika (Gottersacker Kirche).

Kada je carski Vezir Kara Mustafa izgubio bitku za Beč /Wien/ (današnji glavni grad Austrije), njegov ostatak vojske se vratio u Budu i Ofen (današnju Budimpeštu) koju su Osmanlije držale pod svojom vlašću 145 godina. Za to vrijeme u Budimpešti se pomijenilo 99 paša. Posljednji od njih Abdurahman paša poginuo je kada je kršćanska alijansa Kneza Carla Leopolda i Pape Inocenca XI, a koja je bila sastavljena od trupa poljskog kralja Johana III Soebiskog i strateški mudrog Viteza Karla od Lotringena stigla pred Budu. Njima su se pridružile trupe Bajerske i Saksena kao i trupe iz okruga Lippe, koji su konačno potukli Turke.

Pod silnim udarom 65.000 dobro nauražanih kršćanskih vojnika paša Abdurahman se nije mogao oduprijeti neprijatelju, tako da i sam gine u toj bitci. Sve do 1686. godine kršćani su pljačkali po Budi i Pešti. Uz ostalo bogastvo koje Turci nisu mogli ponijeti sa sobom, kao ratni plijen i dokaz uspješnog ratnog pohoda kršćani su odvodili zarobljene turske žene i djecu. Odraslim Turcima su sjekli glave i potom ih usoljene donosili u svoje knježevine te ih prodavali kao suvenire.Vitezovi grofa Simona VI donijeli su i glavu najhrabrijeg vezira Huseina. Sa sobom su doveli i njegovu ženu i četvorogodišnjeg sina Mustafu, koji su kasnije smješteni u jednom dijelu zamka u Brake, gdje je bila smještena grofovska posluga. Majka maloga Mustafe bila je također plemićkog roda, ali nigdje ne postoje zapisi ko je ona bila niti kako se vezir Husein prezivao. Ostale fizički jake i mlade Turke i Turkinje bili su kupljeni na pijacama od bogatih vlastelina, oficira i visokih činovnika. Za jednu mladu Turkinju sa djetetom moglo se dobiti desetak kila šećera, piše historičar Hartmut Heller (Die Zeit Nr.37.2003).

Šta je bio cilj te se toliko roblja dovelo kao ratni plijen to niko nije mogao odgonetnuti, piše dalje Hartmut Heller, i pita: “Je su li očekivali otkupninu, ili samo iz osvete uživali u poniženju turskog bića da bi mu tako otrgnuli islamsku dušu? To niko ne zna, tek roblja je bilo mnogo i to najviše djece koja su odmah po dolasku krštena kao i žene i odrasli. Godine 1686. na novogodišnjem sajmu u Leipzigu, danima su stizale odrubljene i u bačvama usoljene glave Turaka, koje su kupovali bogati trgovci”. "Turske glave, tursko meso! - uzvikivali su vrijedni trgovci i oko tih tezgi bi se odmah okupila gospoda”, piše Hartmut Heller.

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak II

Sredovjekovni Barok volio je egzotične turske glave, koje su preparirane kao suveniri krasile takozvane muške sobe u kojima su se gostili prijatelji iz privatnog i javnog života, dok su se u crkvama širom Bajerna i Westfalena svake nedjelje skupljali plemići na takozvano "krštenje živog turskog plijena".

Najugledniji su mogli biti kršteni kumovi poniženoj turskoj djeci, kojoj su po krštenju davali svoja imena i poklone, što je ujedno i predstavljalo otkup grijeha pred Bogom. Tako su govorili katolički svještenici, kojima se punila kasa prilikom pokrštanja turske djece. Crkva je ovaj neljudski čin još i imenovala kao "Integracioni proces živog turskog plijena", od koga se pravilo kršćansko biće.Kasnije su bogataši koji su bili ujedno i vlasnici te djece, davali sveštenicima djecu da ih uče novom jeziku i novoj vjeri, svoje nove domovine. Najbolja među njima, piše Hartmut Heller, bila je četrnaestogodišnja Fatima koja je živjela u zamku Neunhof kod Nürnberga.

Jedini Turčin, dijete Mustafa, koji sa svojom majkom živio u zamku u Brakama, nije kršten, a niti postoje podaci da mu je majka bila pokrštena. U nekim dokumentima se spominje da je njegova majka pored toga što je bila dobra kuharica znala i da slika. Jednom je, valjda iz čežnje za rodnim krajem, na parčetu kože nacrtala taj isti zamak u Brakama, ali je okolini nacrtala vodu u bazenima i bašče pune narandži. Kada je za to čuo Grof Simon VI, on joj je oduzeo to parče kože i poslije godinu dana na osnovu tog crteža dao, da se oko zamka naprave bazeni s vodom čak je i patke nabavio koje su poslije plivale okolo zamka. U dnu velikog dvorišta zamka dao je sagraditi ljetne bašte u kojima su se gajile narandže, pa se ta bašča zvala "Orandžerija" a u kojoj je mlada vezirica često sjedila. Njen sin Mustafa iznenada je umro nakon samo dvije godine ropstva, i Grof Simon VI ga sahranjuje u blizini zidina sadašnje ckve (u kojoj su bili sahranjeni grofov djed otac i majka) što je tada bila čast, jer su u okolini ckrve sahranjivani samo privilegovani članovi zamka.


Mustafin nadgrobni spomenik

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak III

Tek poslije smrti Grofa Simona VI, čiji sarkofag još uvijek postoji u toj crkvi izvšena je ekshumacija i Mustafini ostaci zajedno sa nišanom (koji se vidi na slici), prenešeni su u dvorištu crkve gdje su sahranjeni rođaci Grofa Simona VI i zaslužna gradska gospoda. Svi drugi nadgrobni spomenici postavljeni su ravnolinijski i u redu samo je Mustafin zakošen prema Mekki /kibli/ i na njega nije uklesan krst.

Mustafinom mezaru piše:
Ovdje leži Mustafa
čiji otac je Husein
rođen u Pešti Hungarije
/datum rođenja ne čitljiv/
umro u šestoj godini u visokom zamku Schlos-Brake
/1. maj 1689. godine/

Nikakvi podaci više ne postoje, od čega je umro, niti postoje ikakvi zapisi o njegovoj majci, za koju se samo pričalo da je znala dobro slikati i kuhati. Nepotvrđeni izvori govore također, da Grof Simon VI nikada nije osvojio srce Mustafine majke u koju se bio smrtno zaljubio da joj je čak nudio visoko mjesto u diplomaciji jer je govorila mađarski i arapski jezik, i da je zbog toga bio jako nesrećan što je odbila pokrstiti se, pa je njihov brak bio zbog toga faktički nemoguć. Ali o tome nema pisanih podataka već su to usmena predanja koja su tadašnji sveštenici iza zatvorenih vrata prenosili drugim sveštenicima.



U osamnaestom vijeku bogata nasljednica Eugenija uredila je zamak u ludnicu u kojoj su se liječili teški duševni bolesnici. U bivšoj orandžeriji gdje je Mustafina majka često sjedila, svoj kraj su dočekivali oni koji su umirali od bjesnila. Tek krajem devetnaestog stoljeća zamak je preuređen u muzej.

Ostali pokršteni Turci su izgubili identitet i Fatima je postala Suzana, Osman je postao Karl, Muhamed Mihael ili Gotlieb, tako da mnogi Njemci imaju turski korijen iz tog doba, piše Hartmut Heller. Heller smatra da je samo na prostoru tadašnjeg Bajerna pokršteno oko 6000 Turaka. Još da naglasimo da u knjizi mlade spisateljice Melanie Miehl "Devedeset i devet pitanja o Islamu" spominje se Mustafin mezar, ali osim mjesta gdje se mezar i dan danas nalazi, ništa više nije spomenuto, kao ni u drugim knjigama ili pisanim dokumentima.

Napomena:Uskoro ce uslijediti neki drugi komentari. Ne znam, mozda bi bilo dobro nakon ovih tekstova napoisati jedan opsti zaljucak?

[Zah]

MUSLIMANI JUGOISTOČNE EVROPE
Ahmet Alibašić

Muslimani jugoistočne Evrope, odnosno Balkana, čine veoma heterogenu skupinu u svakom pogledu: političkom, etničkom, jezičkom, kulturnom, pa i vjerskom. Albanci i Bošnjaci su dvije najbrojnije etničke skupine. Muslimani Balkana govore desetak jezika. Najzastupljeniji su albanski, bosanski, turski, romski i bugarski jezik.“Sveti jezik” im je arapski, a skoro svi oni imaju bogatu baštinu na orijentalnim jezicima. Turski je uglavnom bio jezik administracije, perzijski poezije, a arapski islamske učenosti.Muslimani Balkana su uglavnom sljedbenici hanefijskog mezheba. Među njima ima i mali procenat bektašija, oko 20% muslimana Albanije i vrlo malo u Makedoniji, i nešto alevija u Bugarskoj. Kulturno-civilizacijski, svi muslimani Balkana pripadaju osmanskoj kulturnoj zoni.

Historija
Prvi susret islama sa jugoistočnom Evropom odigrao se vjerovatno još početkom 8. stoljeća,kada je islamska vojska opsjedala Carigrad i kada su neke čete te vojske stigle do grčkih otoka i Edrena. Potom postoje tragovi muslimanskog prisustva na obalama Jadrana i u Mađarskoj u 9. stoljeću. Slijedeća veća skupina muslimana, sljedbenika Izuddina Kejkavusa i njegovog simpatizera Saltuk Babe, na Balkanski poluotok je stigla u 13. stoljeću na područje Dobrudže.Današnji muslimani Balkana, međutim, nemaju direktne veze sa tim prvim muslimanima Balkana jer su oni bili protjerani, poubijani ili pokršteni. Ovdašnji muslimani su iz vremena osmanskih osvajanja i osmanske vladavine na ovim prostorima. Oni su prelazili na islam ili se naseljavali stoljećima da bi u samo nekoliko decenija kršćanske vlasti na ovim prostorima, nakon povlačenja Osmanlija, bili svedeni na beznačajnu manjinu, osim u Albaniji,Kosovu, Sandžaku i Bosni i Hercegovini. Bio je to ogromni niz žestokih kolektivnih drama u kojima su mnogi od njih protjerani, pretučeni, silovani, živi spaljeni ili, pak, drukčije svirepo ubijeni. Preko hiljadu džamija je srušeno do 1990. i nešto manje tokom devedesetih godina u Bosni i na Kosovu.

Za širenje islama na Balkanu zaslužan je dolazak Osmanlija koji je uglavnom okončan polovinom 16. stoljeća. Vrhunac osmanskih osvajanja je bio drugi pokušaj opsade Beča 1683.godine, koji se pretvorio u veliki poraz Osmanlija i koji je okončan Karlovačkim mirom (1699.).Taj sporazum je bio poguban po Osmansku državu i muslimane jugoistočne Evrope i označio je početak višestoljetnih muslimanskih stradanja. Osmanlije su nakon 150 godina izgubile Mađarsku i dijelove Hrvatske. Svi muslimani bili su uskoro prognani ili pokršteni. Slijedeći težak trenutak za muslimansku zajednicu bio je stjecanje nezavisnosti pojedinih balkanskih zemalja krajem 19. i početkom 20. stoljeća jer je taj proces u principu označavao početak definitivnog obračuna sa muslimanima kao “poturicama” i “izdajicama” vlastitog, uglavnom pravoslavnog naroda. U tom smislu značajna je 1830. g. kada je Grčka izborila svoju nezavisnost, zatim 1878. kada je priznata nezavisnost Rumuniji,pa Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori, dok je Bosna bila predana na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji pod izgovorom zavođenja reda, koja će je 1908.g. i anektirati. Konačan odlazak Osmanlija, zaštitnika balkanskih muslimana, desio se nakon njihovog poraza u Prvom balkanskom ratu 1912. godine. Tada počinje intenzivnije iseljavanje muslimana s Balkana. Slijedeći značajniji zaokret u historiji Balkana bio je dolazak komunista na vlast u svim zemljama regiona, osim Grčke, nakon čega su muslimani bili progonjeni i kao pripadnici «strane» religije i kao pripadnici nacionalne manjine, s izuzetkom Albanije, gdje su nacionalno bili većina. Samo u periodu 1945. do 1966. Jugoslaviju je napustilo oko 246.000 muslimana uglavnom iz Makedonije. Tome su sigurno doprinijele i antiislamske mjere komunista, kao što je ukidanje šerijatskih sudova 1946., zatvaranje mekteba, ukidanje derviških redova 1952., isl. Konačno, krajem osamdesetih godina i padom komunizma probudila se nada u bolje dane za islam i muslimane na Balkanu. Međutim, golgota muslimana je tek uslijedila:progon i nasilna bugarizacija Turaka u Bugarskoj pred kraj vladavine Todora Živkova, ratovi i genocid u Bosni, progoni u Sandžaku i tiranija na Kosovu i Makedoniji u samo jednoj deceniji doveli su do ubistva oko 250.000 muslimana Balkana i trajnog raseljavanja više stotina hiljada u SAD, Australiju i zapadnu Evropu.

Slijedi nastavak

[Bosanac sa dna kace]

mmmmmm odlična tema, samo da kažem da su Turska i Osmansko Carstvo dva različita pojma, nisam sve proočito ali ipak trebalo bi na većini mjesta da stoji Osmansko Carstvo a ne Turska...

[Zah]

Jedna napomena: Ne ispravljam tudje tekstove. Autorica je prevela tekst njemackog autiora gdje on govori o "Turcima, turskim glavama i turskom mesu"
I i narednom tekstu ima nekih stavova sa kojima se ja ne bih slozio ali tekst prenosim onakao kako ga je autor napisao. U medjuvremenu je doslo i do neke promjene u nacinu vjerske organizacije muslimana Balkana. Dakle, tekst je starijeg datuma.
Pozdrav Zah

Nastavak II
Broj muslimana jugoistočne Evrope

Ne postoje precizni i pouzdani podaci o broju muslimana jugoistočne Evrope, a procjenjuje se na 8,5-11 miliona ili 11-15% stanovništva regije (77 mil.). Bez Mađarske i Slovenije, taj procenat je između 13% i 17%, a sa evropskom Turskom oko 30%. Jedino u Albaniji (i na Kosovu) muslimani su apsolutna većina, dok su u Bosni i Hercegovini relativna većina. Većina su i u Sandžaku koji, međutim nema svoju autonomiju, odnosno nije političko-pravni subjekt,već je od 1912. podijeljen između Srbije i Crne Gore. U Makedoniji muslimani čine do polovine stanovništva, u Bugarskoj ih je oko 15%, dok su u Rumuniji, Grčkoj, Hrvatskoj, Sloveniji i posebno Mađarskoj neznatna manjina.

Tabela 1: Broj muslimana na Balkanu (bez evropske Turske) Država / regija Broj muslimana Broj stanovnika Procenat stanovništva
Hrvatska 57.000 4.437.460 1,3
Bosna i Hercegovina 2.000.000 50
Srbija (bez Kosova) 500.000 7.498.001 6,2
Crna Gora 200.000 20
Kosovo 1.800.000 90
Makedonija 1.000.000 50
Albanija 2.500.000 70
Grčka 150.000 1,5
Bugarska 1.000.000 7.928.901 12,5
Rumunija 100.000 0,4
UKUPNO 9.307.000 14,5%

Način vjerskog organiziranja

Najčešći oblik organiziranja muslimana Balkana jest “islamska zajednica” na čelu sa “reis-ululemom” ili velikim muftijom. Teritorijalno, najveća je Islamska zajednica u BiH kojoj pripadaju i muslimani u Hrvatskoj, Sloveniji i Sandžaku, predvođeni svojim muftijama. Pored Kosova i
Sandžaka, u Srbiji i Crnoj Gori postoje još dvije registrirane islamske zajednice, jedna u Beogradu, na čelu sa muftijom, koji je tamo na dužnosti još od vremena SFR Jugoslavije, i IZa u Crnoj Gori, na čelu sa reisu-l-ulemom. Muslimani Rumunije, Bugarske, Kosova, Makedonije, Albanije i Grčke također imajusvoje islamske zajednice. Na čelu muslimana Rumunije je glavni muftija, kao i u Bugarskoj, na Kosovu i Albaniji, dok u Makedoniji vrhovni islamski poglavar također nosi titulu reisu-l-uleme. Sve su ove zajednice formirane nakon odlaska Osmanlija sa ovih prostora, s tim da su se neke svojevoljno otcijepile od istanbulskog mešihata (Albanija 1923. g.) dok su ga druge priznavale sve do ukidanja hilafeta 1924. godine.

Savremeni islamski preporod na Balkanu

Islamski preporod na Balkanu nije počeo svuda u isto vrijeme, niti je uvijek išao uzlaznom putanjom. Naprotiv, većina muslimanskih zajednica Balkana je u opasnosti od nestanka. Buđenje je najranije počelo u bivšoj Jugoslaviji zahvaljujući relativnoj liberalizaciji političkog i
javnog života tokom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Istovremeno je tekao proces demografske obnove muslimanskog stanovništva. Do izvjesnog zastoja u preporodu je došlo tokom osamdesetih godina nakon smrti Josipa Broza i u toku ekonomske i političke krize koja
je uslijedila kada je režim silom pokušavao zaustaviti svoje propadanje. Pored liberalizacije, islamskom buđenju su još doprinijeli i povećana ekonomska moć svih jugoslavenskih građana, uključujući i muslimane, što je bilo značajno za rekonstrukciju vjerskih objekata, zatim pojava nove generacije mlade muslimanske inteligencije kako sa jugoslavenskih tako i sa bliskoistočnih univerziteta, a koji su unijeli nove impulse u život Islamske zajednice Jugoslavije, i konačno globalni trendovi u muslimanskom svijetu koji su kulminirali Islamskom revolucijom u Iranu 1979. g. U Bosni i Hercegovini važan faktor preporoda tokom devedesetih godina bilo je i prisustvo muslimanskih dobrovoljaca i islamskih (humanitarnih i drugih) organizacija. U ostalim muslimanskim zajednicama Balkana islamsko buđenje se poklapa sa padom komunizma i uglavnom je počelo kao dio širih procesa demokratizacije i buđenja autohtonih identiteta potiskivanih tokom komunističke vlasti. Specifičan je slučaj Grčke utoliko što je to jedina balkanska država u kojoj komunisti nisu bili na vlasti. Uslijed činjenice da su tamošnji muslimani pretežno Turci i da su odnosi Turske i Grčke zahladnjeli nakon turske invazije na
Sjeverni Kipar 1974., položaj muslimana Grčke se pogoršao tokom sedamdesetih, u vrijeme kada se njihov položaj u bivšoj Jugoslaviji počeo popravljati.

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak III

Mađarska

Četiri su različite muslimanske zajednice postojale u Mađarskoj do danas. Prva, koju je činilo pleme Kalisija, naselila je Mađarsku polovinom 9. stoljeća, skoro dvije stotine godina prije nego je zemlja bila pokrštena. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružile i druge muslimanske skupine, prije svih Povolški Bugari, Pečenezi i vardarski Turci. Procjenjuje se da je sredinom 13. st. četrdeset do pedeset hiljada muslimana Mađarske činilo 2-3% stanovništva, ali da su oni imali nesrazmjerno veći uticaj u društvu i državi kao vojnici, poreznici ili trgovci. O ovoj ranoj skupini muslimana na mađarskom tlu pisao je muslimanski historičar Ebu Hamid el-Andalusi el- Garnati, koji je u periodu 1150.-1153. boravio u Mađarskoj i tamo bio kadija. Grupu studenata islama mađarskih muslimana u Damasku je početkom 12. st. susreo drugi glasoviti muslimanski historičar, Jakut el-Hamevi. Međutim, početkom 14. stoljeća ova skupina mađarskih muslimana u cijelosti je asimilirana, pokrštena, prognana ili ubijena. Između 10. i 14. st. mađarski su vladari izdali više desetina dokumenata kojim zabranjuju prakticiranje islama u zemlji.

Druga skupina muslimana formirana je između 1526. i 1684. kao rezultat osmanskog osvajanja i njihove vladavine velikim dijelom mađarskih teritorija. U periodu osmanske vladavine u oko stotinjak gradova sagrađeno je oko sto pedeset džamija. Danas o ovom muslimanskom prisustvu na mađarskom tlu svjedoči nekoliko turskih kupatila, par turbeta, kao što je Gul babino turbe u Budimpešti, i pokoja džamija, kao što je ona u Pečuhu. Ova muslimanska zajednica se dezintegrirala povlačenjem Osmanlija, a islam iščezao iz javnoga života. Muslimani koji nisu sami otišli doživjeli su sudbinu muslimana s kraja 13. stoljeća: bili su istrijebljeni, prodani u roblje ili pokršteni. Taj proces je završen do 1718. godine. U 18. i 19. stoljeću mađarski pobunjenici protiv austrijskog cara često su nalazili utočište u Osmanskoj državi pa su Mađari jedno vrijeme gajili i određene simpatije prema islamu i muslimanima.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Mađarskoj se pojavilo nekoliko istaknutih orijentalista od kojih je najpoznatiji Ignjac Goldziher.


Nekadasnja dzamija u Pecuhu

Treća skupina muslimana je ona koja se formirala nakon ulaska Bosne i Hercegovine u sastav Austro-Ugarske monarhije 1878., kada jedan broj muslimana iz Bosne dolazi u Mađarsku radi studija ili trgovine. Zbog njih je mađarski parlament 1916. islam priznao za zvaničnu religiju u zemlji. Ova skupina Bošnjaka gotovo u potpunosti iščezava tokom sedamdesetih godina 20. st. U Budimu su Bošnjaci imali i svoje mezarje koje je očuvano do
danas. Između dva svjetska rata Budim je imao muftiju Bošnjaka, Husejna Hilmi ef. Durića. On je bio imam u austrougarskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu i kako se nije mogao vratiti u Bosnu dobio je mađarsko državljanstvo. Oformio mađarsku islamsku zajednicu, a umro je tridesetih godina 20. st. Zanimljivo je da je jedan drugi Bošnjak, Mehmed paša Sokolović, bio jedan od najvećih vakifa Budima.

Današnja skupina muslimana u Mađarskoj je malobrojna i broji oko tri hiljade vjernika, uglavnom Arapa, Turaka, Pakistanaca, Iranaca i lokalnih konvertita. Njima su u Budimpešti na raspolaganju dva mesdžida. Teško se može govoriti o jedinstvenoj organizaciji muslimana u Mađarskoj iako je najstarija danas postojeća islamska organizacija zvanično registrirana još 1988. Postoje najmanje dva prijevoda Kur'ana na mađarski jezik.

Jedna napomena: Prije pocetka poslednjeg rata u Banja Luci a vjerujem i u drugim vecim gradovima sirom BiH mogoa se kupiti magazin "Ogledalo"
Bio je to magazin za izvanrednim sadrzajima, fotografijama a stampan na papiru kakav nije imao ni jedan magazin na prostorima bivse YU. U njemu sam procitao sudbinu muslimana Madjarske, to jest kako su muslimani Madjarske jednostavno nestali. Evo nekih propisa kojih se jos sjecam:

a- ni jedan musliman Madjarske nije mogao zivjeti sam u svojoj kuci. Sa njim je morao zivjeti Madjar katolik da ga kontrolise, kako ne bi obavljao svoje vjerske obrede, izbjegavao da jede svinjsko mesto,
b- ni jedam madjarski musliman nije se mogao ozeniti muslimankom nego Madaricom druge vjere,
c- ni jedna muslimanka se nije mogla udati za muslimana nego za Madjara druge vjere.

Slovenija

Prvi muslimani u Sloveniju stigli su iz Bosne krajem četrdesetih godina 20. st. U većem broju to su učinili tek sedamdesetih godina uglavnom iz ekonomskih razloga. Prema popisu iz 2001. g., u Sloveniji je živjelo 47.000 (ili 2,4%) muslimana, uglavnom Bošnjaka i Albanaca. Danas u Sloveniji djeluje Mešihat Islamske zajednice koji je dio IZ-e u Bosni i Hercegovini. U Sloveniji trenutno ima deset bošnjačkih džemata sa deset punktova vjerske pouke i sedam stotina polaznika. Najbrojnija zajednica je u Ljubljani. U malom gradu Jasenice, na sjeveru Slovenije,muslimani predstavljaju oko 20% gradskog stanovništva. Već više od trideset godina muslimani bezuspješno traže dozvolu za gradnju islamskog centra u Ljubljani.

Slijedi nastavak

[Zah]

Nastavak IV

Hrvatska
Zemlju Hrvatsku (Džervasiju) i većinu njenih priobalnih gradova veliki muslimanski kartograf Eš-Šerif el-Idrisi spominje u svome djelu iz 1154. godine. Pretpostavlja se da su muslimanski brodovi vrlo rano, već u 9. st., doplovili do luka u Dubrovniku i Zadru, a moguće je da su preci Hrvata prije osmanskih osvajanja u kontakt sa islamom došli i preko Mađarske, što se da naslutiti iz pisanja Ebu Hamida el-Endelusija (1150.-1153.). Vrlo je vjerovatno da su kontakte ostvarili i preko Španije, Sicilije i Egipta. Sredinom 12. st. jedna od ključnih ličnosti u susretanju srednjovjekovne kršćanske Evrope sa islamom bio je Herman Dalmatin, vjerovatno rođeni Istranin iz Pazina. Najznačajniji period u historiji islama na hrvatskom tlu je period osmanske vladavine u Slavoniji i Lici koji je trajao oko sto pedeset godina, a u nekim dijelovima (Imotski) i više od 220 godina. Slavoniju su Osmanlije počele osvajati početkom 16. st., a Liku i primorje su napadali i početkom 15. st. Sva osvajanja su okončana u prvoj polovini 16. stoljeća. Iz ovih krajeva Osmanlije su se povukle nakon poraza pod Bečom 1684. Za njima se 1687. i 1688. u Bosnu povuklo 150.000, a možda i više, muslimana. Manjina koja je ostala bila je pokrštena. U 17. st. većina stanovnika Slavonije su bili muslimani (oko 110.000 ili 49%), dok to nikada nije bio slučaj sa Likom iako je Imotski dugo bio sjedište kadiluka. U tom periodu sagrađeno je više desetina medresa, kupatila, turbeta, državnih i javnih zdanja, mostova, puteva i oko 190 džamija od kojih su samo one u Đakovu i Drnišu opstale kao crkve. U Drnišu još stoji uspravno dio munare, a u Iloku nepoznato turbe. Krajem 19. st. bilježi se prvo ponovno prisustvo muslimana u Hrvatskoj, a 1931. u njoj je bilo oko 5.000 muslimana. Ranije, 1916. Hrvatski državni sabor priznao je islam.



Prvi imam u Zagrebu postavljen je 1919., a muftija 1922. godine. Zagreb je nakratko od 1944. do 1948. imao džamiju sa tri munare koju su jugoslavenske vlasti srušile, da bi ponovo dobio džamiju nakon velikih napora 1987. U Hrvatskoj postoji još samo džamija u Gunji (općina Županja), mada je aktivno četrnaest odbora Islamske zajednice. Po Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica IZ je dobila status pravne osobe a Ugovorom sa Vladom Republike Hrvatske o pitanjima od zajedničkog interesa iz 2003. riješena su mnoga pitanja koja još nisu riješena ni u Bosni i Hercegovini. Tim ugovorom IZ-i se garantira puna autonomija i samostalnost u pitanjima unutarnjeg uređenja i hijerarhije, te pitanjima imenovanja vjerskih službenika i poglavara. Zajamčena joj je sloboda štampe i njene distribucije, a dobila je i pravo skrbi za muslimane u zdravstvenim, socijalnim, kaznenim i odgojnim institucijama i oružanim snagama, a muslimani pravo na ishranu u skladu sa islamskim propisima. Islamske škole s pravom javnosti imaju pravo na finansijsku potporu države, a muslimani pravo na vjerski odgoj u predškolskim i školskim ustanovama. Vjersko vjenčanje pred imamom-matičarem dobiva učinke građanskog vjenčanja. Muslimani imaju pravo petkom imati slobodno vrijeme od 11 do 15 sati radi obavljanja džume-namaza. Muslimanima u Hrvatskoj vojsci će se osigurati prostor za obavljanje namaza i džume posebno. Ako kasarna nema džamiju vojnici će biti transportovani do najbliže džamije radi obavljanja žume-namaza. IZ ima pravo na finansijsku pomoć pri izgradnji vjerskih objekata. Ovim ugovorom u zakonodavstvo RH uvedeni su termini mešihat, muftija, imam, džemat, medžlis,džamija, mesdžid i murasela.

Prema podacima popisa stanovništva 2001., u Hrvatskoj živi 56.777 muslimana (ili 1,28%). Najviše ih je u Zagrebu (16.215), Istri (8.623) i Primorsko-goranskoj županiji (9.029). Bošnjaka ima 20.755, Albanaca 15.082, Turaka 300 i Roma 9.463, pri čemu nije poznat procenat muslimana među njima. Mnogi muslimani Hrvatske su ugledni znanstvenici i poslovni ljudi. Pored Islamske zajednice, Bošnjaci se okupljaju i oko Kulturnog društva BošnjakaHrvatske «Preporod», Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske, Bošnjačkog dobrotvornog društva «Merhamet» i Stranke demokratske akcije Hrvatske Od 1992. u Zagrebu djeluje medresa “Dr. Ahmed Smajlović”.

Slijedi nastavak

[osa]

i onda mi netko priča kako hrvati imaju nešto protiv muslimana.

[Zah]

Sledeci komentar moze biti protumacen ovako i onako, pa mi se mogu prilijepiti razne etikete, kao naprimjer ona da sam sipatizer ustastva itd. Odmah zelim kazati, da prezentiram samo istorijske cinjenice o dzamijama u Hrvatskoj.
Pozdrav Zah

Ante Pavelić je već u julu 1941. odlučio graditi džamiju u Zagrebu, kada do njega dolazi opat Giuseppe Ramiro Marcone, izaslanik Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941-1945, koji upozorava na gradnju džamije u centru Zagreba, koja bi po njemu mogla da uznemiri katoličko pučanstvo. Na ovu primjedbu Pavelić mu daje slijedeći odgovor, kojeg on sa dodatnim komentarom iznosti 28 februara 1942. godine u hrvatskom državnom saboru:



“U Sarajevu je velika većina pučanstva bila muslimanske vjere, pa ni jednom muslimanu nije palo na pamet, da se uznemiri za to, što je svojedobno upravo u središtu grada sagrađena velika i liepa katolička katedrala. Kada sam došao ovamo, odmah su došli k meni ljudi, koji su donieli dva gotova nacrta za gradnju džamije. Nacrte sam pogledao i vidio, da bi po njima džamija imala biti sagrađena negdje u Kraljevačkoj šumi, dakle, 4 do 5 kilometara udaljeno od središta grada. Kazao sam im, neka s ovim nacrtima više ne dolaze, ali im nisam stavio do znanja, što namjeravam. Opazio sam da je Umjetnički paviljon na trgu “N” najpodesniji i mjesto najdostojnije, da se tamo sagradi džamija za muslimane. Tada je došao jedan gospodin, koji je kazao, da se ovaj hram umjetnosti ne smije pretvoriti u džamiju. Odgovorio sam mu:

"Ovaj hram umjetnosti nosi na sebi zig robovanja, jer se zove imenom " kralja oslobodioca". Ja ne mogu ovaj zig dostojnije izbrisati, nego da iz ovog hrama ucinim dzamiju. Zasto? Zato, jer je muslimana u Srbiji nestalo onda, kada je srusena zadnja dzamija. Kao znak da ih u hrvatskom narodu nece nestati, postavlja se u glavni grad njihova dzamija. Muslimanska krv nasih muslimana je hrvatska krv, muslkimanska vjra je, dakle hrvatska vjera, jer su u nasoj zemlji i njeni pripadnici hrvatski sinovi".

Džamija, na trgu Kulina Bana, građena je po osnovi arhitekta Stjepana Planića iz kamena sa ostrva Brač. Radove je izvodilo građevinsko preduzeće Zorislava Franetića. Imala je 3 munare koje su bile oko 45 metara visoke. Na munare su postavljeni alemi. Prostor džamije iznosio je nekih 1300 kvadratnih metara. Pitanje akustike riješeno je postavljanjem nove kupole, na koju je takođe stavljen polumjesec sa zvijezdom. Sa sredine kupole visio je ogromni svijećnjak težine preko 1000 kg, sa 140 svijeće podijeljene u tri reda. Ispod kupole napravljena je rozeta. Tu je na crvenoj podlozi velikim slovima, arapskog pisma, napisano: Predobri Bože, spasi nas! Novi prozori bili su izgrađeni od olovnog stakla.Početak gradnje džamije padao je u 1360. godini po Hidžri, a kao krono-stih gradnje zagrebačke džamije služio je 173. ajet iz poglavlja Es Saffat (37:173), koji glasi “I uistinu, vojska Naša - oni će biti pobjednici (ve inne džundena lehumul-galibûn) . Na ulaznim vratima u džamiju stajala je mermerna ploča sa slijedećim nadpisom:



U slavu i u znak ljubavi spram Allaha Boga Jedinoga, te u znak pažnje prema muslimanima, podiže poglavnik Dr. Ante Pavelić ovaj velebni hram u glavnom gradu Zagrebu da odani sinovi vitežkog naroda hrvatskoga, iskreni sljedbenici uzvišene vjere Islama, skrušenom molitvom jačaju pregalačke snage u borbi za obranu i napredak liepe svoje domovine Nezavisne Države Hrvatske, koja da bi vazda sretna bila.

Prvi ezan sa munare čuo je se 14. januara 1943. godine. Bio je to prvi ezan u historiji grada Zagreba. Džamija je zvanično otvorena 19. avgusta 1944. godine. Poslije učenja molitve od strane Hadži Alija ef. Aganovića, riječ je uzeo Ante Pavelić:

Preuzvišeni, presvietla gospodo visoki dostojanstvenici Islamske vjerske zajednice u Hrvatskoj! Braćo muslimani!
S najvećim veseljem i radošću pristupam pred ovo svetište hrvatskog naroda, pred ovo svetište Islama, veseleći se, što mi se izpunila davna želja, da se u glavnom, priestolnom gradu Zagrebu otvori hram, u kojem će pripadnici islamske vjeroizpoviesti moći vršiti svoje vjerske dužnosti, moći udovoljavati svojim dužnostima, prema vječnom Allahu, gdje će moći u molitvama nalaziti okrepe i utjehe za svoj zemni život i odavati hvalu Svevišnjemu Stvoritelju svega.

Preuzvišeni! (obraćajući se ef. Aganoviću)
Veselog srdca predajem Vam ključeve ove prve džamije u glavnom hrvatskom gradu i molim Vas, da je Vi otvorite i predate na uporabu vjernicima. Siguran sam, da time činimo Bogu veleugodno djelo, siguran sam, da će mnogi i mnogi, da će svi pripadnici islamske vjeroizpoviesti koji se nalaze u ovom gradu, a i oni, koji će iz ostalih dielova naše države u Zagreb dolaziti, nalaziti u ovoj džamiji najveću utjehu, da će nalaziti ovdje utjehu svome srdcu, svojoj duši i da će pred Previšnjim Allahom iznositi svoje skromne molitve za dobro i sreću hrvatskoga naroda, hrvatske države i islamskog svieta u hrvatskoj državi i po cielom svietu.”



Sta je bilo kasnije?

Efendija Ismet Muftić na najmonstruozniji način obješen je od ruke nove vlasti 1945. godine na ulaznim vratima u džamiju. Mnoge druge muslimane čekala je ista sudbina. Munare su minirane i sva obilježja džamije uklonjena, a džamija je opet postala umjetnička zgrada. Čekalo se sve do 1987. godine na drugu džamiju u Zagrebu, istina ovog puta ne u centru grada.Zanimljiv je još podatak da je za vrijeme izgradnje džamije u Zagrebu urađena studija od strane Hazima Šabanovića sa naslovom “Od Sultan Fatihove Džamije u Ustikoliji do prve džamije u Zagrebu”. Prema autoru u 1942. godine u NDH je bilo ukupno 1173 džamije.

[Bosanac sa dna kace]

i onda mi netko priča kako hrvati imaju nešto protiv muslimana.

a Dretelj i Heliodrom otvorili Marsovci
Stolac spalilo sunce
a u Ahmicima su ljudi pocinili harakiri tj.samoubistvo!
al da se vratim na temu, zmolio bih @zaha da nam predstavi ako ima koju cinjeniicu kuda su nestali skupocijeni tepisi i lusteri iz gore pomenute dzamije nakon 1945, darovani inace sa svih strana muslimanskog svijeta...