Pise H. Mekanović
A propos "portreta Katarine Kosače":
Kao što je poznato, dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1551.–1615.) je u svom djelu „Copioso ristretto degli annali di Ragusa“ zapisao, da se u vatikanskoj takozvanoj ”Konstantinovoj” dvorani nalazi portret bosanske kraljice Katarine. Portret je spomenuo samo Luccari, i o njemu iz Luccarijevoga vremena nemamo nikakvih drugih podataka. Da li je G. Luccari stvarno vidio portret bosanske kraljice?
Bilo kako bilo, hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816–1889) je tvrdio, da je u rimskoj Kapitolinskoj galeriji (tal. Pinacoteca Capitolina) našao spomenuti portret kraljice Katarine: kao portret mlade djevojke (tal. rittrato di giovinetta) ga i danas čuva rimska Kapitolinska galerija. 1874. godine je napravljena reprodukcija rimskog portreta: reprodukciju je kao portret bosanske kraljice Katarine u zagrebačkoj reviji Vijenac objavio slikar Ferdinand Quiquerez. Kao što je poznato, priču I. Kukuljević Sakcinskoga o portretu bosanske kraljice Katarine su vrlo lijepo prihvatili brojni istraživači: među njima želim spomenuti samo slovenskoga historičara Josipa Grudena, koji je 1910. godine portret objavio u svom čuvenom pregledu slovenske historije.
Tko je autor portreta, što ga čuva rimska Kapitolinska galerija? Venecijanski slikar Giovanni Bellini (1430–1516) sigurno nije! Već u prvoj polovini 20. stoljeća je naime, kao autor portreta predstavljen ferrarski slikar Domenico Panetti (1460?–1513): pred njim su, kao autori portreta označavani njegovi savremenici, predstavnici takozvane ”ferrarske” slikarske škole Ercole di Giulio Cesare Grandi i Ercole de’ Roberti. Portret je datiran u isto vrijeme, kad i čuvena Leonardova Mona Liza. To naravno znači, da se rimska Kapitolinska galerija ne može pohvaliti s portretom bosanske kraljice Katarine. Da li je uopšte potrebno isticati da bi kraljica (u vrijeme, kad je bila u Rimu) mogla biti mati rimskoj mladoj djevojci? I što je još važnije, u djevojačkim godinama kraljice Katarine čak ni na Apeninskom poluotoku nije bilo moguće naći slikara, koji bi bio sposoban da naslika rimski portret mlade djevojke: zapadnoevropski slikani portret je naime, tek u prvom desetljeću 16. stoljeća bio na razvojnom stupnju na kojem se nalazi spomenuti portret.
I hrvatski historičar umjetnosti Artur Schneider (1879.–1946.) je 1936. godine tvrdio, da na rimskom portretu nije prikazana bosanska kraljica Katarina. Citirao je G. Luccarija i I. Kukuljević Sakcinskoga te upozorio, da su bile u drugoj polovini 16. i na početku 17. stoljeća na zidovima vatikanske takozvane ”Konstantinove” dvorane samo po Rafaelovim crtežima stvorene freske Giulia Romana, Francesca Pennija i još nekih drugih slikara. Na spomenute freske se je pozivao i u trenutku, kad je priču I. Kukuljević Sakcinskoga o portretu bosanske kraljice Katarine označio kao ”…posve neosnovana identifikacija…”, i za rimski portret mlade djevojke tvrdio da je rad ferrarskog slikara Ercola di Giulia Cezara Grandija.
A. Schneider je pored vrlo preciznog opisa rimskoga portreta mlade djevojke u svom članku objavio i prilično kvalitetnu, selektivnu bibliografiju.
Samo dvije godine po objavi Schneiderovoga članka se je rimski portret mlade djevojke pojavio na velikoj izložbi: La Mostra del Ritratto Italiano nei Secoli u Beogradu. Iako je u katalogu izložbe, kao autor portreta spomenut Ercole de’ Roberti, priča I. Kukuljević Sakcinskoga o portretu bosanske kraljice nije izgubila na značaju. Iste godine je naime, hrvatska pedagoginja i folkloristka Jelica Belović Bernadzikowska (1870.–1946.) u Novom Sadu objavila članak: Slika i grob Katarine, poslednje bosanske kraljice.
Priču I. Kukuljević Sakcinskoga o portretu bosanske kraljice Katarine su vrlo lijepo prihvatili bosanski franjevci: posebno oni iz franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci. Sutješki samostan čuva, naime, nekoliko prilično kvalitetnih reprodukcija rimskoga portreta mlade djevojke. Među njima je i kip bosanske kraljice Katarine, kojeg je u osamdesetim godinama 20. stoljeća napravila bosanska kiparka Ana Kovač.
Pored franjevaca, lik mlade djevojke iz rimske Kapitolinske galerije su, kao lik bosanske kraljice Katarine, vrlo lijepo prihvatili i brojni istraživači kulturne historije Banovine i Kraljevine Bosne.
Vjerovatnost da se radi o portretu kraljice (bez krune) je naravno vrlo mala. Smatram da bi o portretu bosanske kraljice Katarine mogli raspravljati samo u slučaju kad bi imali jasne dokaze da je oko 1500. godine neki naručilac, kod nekog ferrarskog slikara (Domenica Panettija?), naručio portret bosanske kraljice, i uz to još tražio da kraljica bude naslikana kao rosno mlada djevojka.
Bilo kako bilo, hipotetični portret kraljice Katarine, što ga je spomenuo dubrovački kroničar Luccari (i na osnovi kojeg je i nastala čitava ovdje predstavljena priča o kraljičinom portretu), je najvjerovatnije nastao u Rimu odnosno na Apeninskom poluotoku. Kraljica Katarina ga sigurno nije donijela iz Bosne.
”Od godine 1874. pa sve do danas reproducira se u našim povjesnim djelima, revijama i dnevnim listovima jedan portret, za koji se izrijekom tvrdi, da prikazuje bosansku kraljicu Katarinu u njenoj mladosti. Prvi je upozorio na njega Ivan Kukuljević 1857. u svom djelu Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju, Napulj i Rim s osobitim obzirom na slavensku književnost, umjetnost i starinu. On kaže na stranici 73.: ”U galeriji Kapitolskoj čuva se…podoba kraljice bosanske Katarine, u crno obučene, od Gian Bellina, koja je u imeniku zabilježena pod ritrato ignoto.” Prvi put je ova slika reproducirana u Vijencu 1874 po dobru crtežu Ferde Kikerca, dok se kasnije i sve do danas (izuzevši Klaićevu Povijest Hrvata, II. 3. koja je donosi po izvornoj fotografiji) reproducira po jednoj vajnoj kopiji, koju je načinio neki nevježa A. Gilardi. Rimska Pinacoteca Capitolina čuva doista još i danas u svojoj I. dvorani pod brojem 142. taj portret ali se nigdje, ni u njenim inventarima, ni u katalozima, a ni u cjelokupnoj literaturi, ne kaže, da bi taj portret predočivao bosansku kraljicu Katarinu. On se uvijek nazivao Ritratto di giovinetta, a kadikad i Laura. Tragao sam za tim, odakle potječe ova legenda, i našao u Thalloczya bilješku, da Lukarević (u svom djelu Copioso ristretto degli annali di Ragusa, dubrovačko izdanje od godine 1790. na stranici 184.) kaže: ”Il suo ritratto (naime: portret kraljice Katarine) al naturale si vede dipinto nel palazzo del Papa nella sala di Constantino.” U vrijeme Lukarevićevo u dvorani Konstantinovoj tzv. stanza vatikanskih bile su jedini slikovni ukras freske, koje su od česti po Rafaelovim crtežima izveli Giulio Romano, Francesco Penni i drugi slikari. Nije, dakle, za bilo kakovu drugu sliku ondje bilo uopće mjesta, ukoliko Lukarević nije pomišljao na to, da se Katarinin portret nalazi naslikan na jednoj od tih fresaka, za što opet pogotovu nije bilo nikakova motiva. Sva je vjerojatnost, da je Kukuljević (poznavajući zacijelo ono mjesto iz Lukarevićeva djela) pri svom boravku u Kapitolinskoj pinakoteci identificirao lik prikazan na pomenutoj slici (koja se u ono vrijeme pridavala Giovanni Belliniju) sa bosanskom kraljicom Katarinom. Odonda pa sve do danas ostala je ta posve neosnovana identifikacija u nas na snazi. Kapitolinski portret prikazuje mladu, otprilike dvadesetogodišnju djevojku, dok kraljica Katarina dolazi prvi put u Italiju 1466., dakle u svojoj 42 godini, pa je prema tomu već a priori potpuno isključeno, da bi on, sve da ga je i slikao Giovanni Bellini (1430–1516) mogao predočivati bosansku kraljicu Katarinu. Danas je međutim neosporno utvrđeno, da portret nije djelo Bellinijevo, nego da mu je autor znatno mlađi umjetnik, ferrarski slikar Ercole di Giulio Cesare Grandi (1463–1525), kojemu je dakle 1478., kad je umrla Katarina bilo 15 godina. (Sve da je portret naslikao ferrarski slikar Ercole de’ Roberti, 1450.–1455. do 1496 kako to sada tvrdi Adolfo Venturi, napuštajući svoju raniju atribuciju ove slike Ercolu Grandiju, vrijedili bi i u ovom slučaju pomenuti razlozi. Najnoviji katalog Kapitolinske pinakoteke kaže, da je portret ”di maestro romagnolo fine ‘400, vicino al Francia.” Portret je nastao u prvom deceniju 16. stoljeća, jer kazuje iste stilističke značajke koje u isto vrijeme nastale Ercolove freske u Palazzo Scrofa Calcagnini (Palazzo il Moro) u Ferrari, koje Venturi u najnovije vrijeme pridaje jednom anonimnom ferrarsko-mantegnesknom slikaru s početka 16. stoljeća – mišljenje, koje kao i ono naprijed navedeno nauka nije prihvatila. Ercole Grandi odvaja se od oporog naturalizma starijih quattrocentističkih slikara ferrarskih i nastoji pod dojmom bolonjskih majstora Cosse i Francije oko umilnih, lijepih oblika, plemenitih i oduhovljenih fizionomija. Njegova slika u Kapitolinskoj pinakoteci prikazuje mladu otmjenu djevojku, koje su pogledi nujni i sanjivi. Njena je kosa crvenkasta, sapeta sitnom mrežom (reticella). Oko vrata joj visi ogrlica od brušenih granata. Prsluk sa rastriženim rukavima od crvenog baršuna, a plašt taman. Nježna i plemenita glava odvaja se od tamnozelene stijene, dok se na lijevo pruža vidik u dalek zelen pejzaž. Lako je razumjeti, da je Kukuljević u svom mladenačkom i rodoljubnom zanosu mi-slio, da je u toj slici otkrio Lukarevićev vatikanski portret i da je djevojka prikazana na njoj ”dijevojka Kata Hercegovka, Lipa ćerca Hercega Stipana, Slavna sada Katarina zvana, koje tilo u Rimu pribiva, A dušica u miru počiva.” (Kačić). Nažalost nema taj lijepi portret nikakove veze sa bosanskom kraljicom Katarinom. Pokojni Thalloczy pretražio je bez uspjeha čitavu Vatikansku palaču tragajući za kraljičinim portretom, što ga spominje Lukarević. Katarinin lik sačuvan je jedino na njenoj nadgrobnoj ploči u rimskoj crkvi S. Maria in Aracoeli, danas uzidanoj u stubu prema crkvenom transeptu, iznad ambona. Prvi je spominje 1535 frankfurtski jurista Johann Fichard u svom djelu Italia: in eo (naime templo) est sepulcrum S. Helenae. Item Reginae Bosniae, a poslije njega G. Fabricius u svom djelu Roma (Basileae 1551). Ploča je uz ovaj članak reproducirana uopće prvi put po izvornoj fotografiji, koju sam dao načiniti u Rimu. U bakrorezu reproducirana nalazi se ona prvi put u djelu Alphonsi Ciaconii Vitae et res gestae Pontificum Romanorum et S.E.E Cardinalium, Rim 1667 stupac 43. Kako se međutim sve reprodukcije, koje se kasnije, precrtavane, nalaze u raznim djelima (Evansa, Asbótha, Klaića i drugih) udaljuju od izvornika, reproduciran je bakrorez ovdje po primjerku Ciaconijeva djela, koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Na reprodukciji razabiru se jasno crte lica kraljičina, ali bi smjelo bilo ustvrditi, da su one uistinu autentične, pogotovu, kad je ova nadgrobna ploča kraljičina djelo osrednjega majstora, koji i nije bio podoban da dade individualan lik. Pa sve da ga je i dao, bakrorezac ga nije prestavio na svoju ploču – a na izvornoj je nadgrobnoj kamenoj ploči, koja je kroz vjekove bila na tlu crkvenom, lice kraljičino posve istrljano.”
