Židovska imigracija u Palestinu između 1933. i 1939. godine dovela je do rasprostranjenog domaćeg nemira koji je kulminirao u nizu nasilnih incidenata koji uključuju Židove i Arape.
Situacija je dodatno pogoršana kada su, unatoč arapskom odbijanju, Ujedinjeni narodi odobrili plan za podjelu Palestine u arapsku i židovsku državu 29. studenog 1947.
Dok su se pripremali na povlačenje, Britanci su malo pažnje posvetili previranjima kojima je Palestina bila krajnji plijen.
14. svibnja 1948. general Alan Cunningham, posljednji britanski visoki povjerenik, ostavio je ono što je tada bilo poznato kao mandat Palestine.
John Marlowe je napisao o posljednjim minutama britanske vladavine u knjizi Pilatova stolica: "Union Jack je spušten i brzinom tišine broda koji prolazi noću, britanskoj vladavini u Palestini došla je kraj."
Istoga je dana David Ben-Gurion, prvi premijer Izraela, najavio neovisnost države Izrael, utemeljene na zemlji koja je Židovima odobrena Planom dijeljenja.
Unutar jednog dana, vojne snage nekoliko arapskih zemalja, uključujući Egipat i Transjordan, napale su novu državu Izrael.
Potcjenjujući moć novo-osnovane države, arapski vladari su mislili da će krenuti prema laganoj pobjedi koja bi uslijedjela nakon građanskih nereda nakon Drugog svjetskog rata i - možda - steći više teritorija.
"Savjetnici predsjednika Quwatlija i kralja Farouqa, primjerice, rekli su da će to biti "dječija igra" za Sirijce i Egipćane", napisao je Sami Moubayed, sirijski politički analitičar e i autor biografije Shukri al-Qawatlija, nazvanog George Washington iz Sirije.
Scenarij poraza bespomoćnog Izraela ispao je nedostižan.
Sile Egipta, Sirije, Libanona, Iraka i Transjordana pretrpjele su ponižavajući poraz od strane izraelske vojske koja je bila kombinacija židovskih milicija, kao što su desničarski Irgun Tzvei Le'umi i ekstremni Stern Gang.
Razlozi ponižavajućeg poraza još uvijek su predmet mnogih usijanih rasprava.
Radwan al-Sayyid, libanonski politički mislilac, izjavio je za Al Jazeeru kako nije bilo dovoljno svijesti među arapima o tome da bi slaba i traljavo izvršena vojna kampanja mogla završiti potpunim gubitkom Palestine.
"Židovi, koji su činili samo oko 20-25 posto stanovništva, nisu shvaćeni kao ozbiljna prijetnja za većinu Arapa", kazao je.
Razjedinjeni, Arapi padaju
Još jedan čimbenik koji je pridonio porazu 1948. bilo je međuarapsko politički suparništvo.
Dok su arapski čelnici tvrdili da se bore za Palestinu, oni su u isto vrijeme bili uključeni i u rat interesa u kojem su zaraćene strane imale različite planove i često suprotstavljene ciljeve.
Arthur Goldschmidt Jr, profesor emeritus Bliskoistočne povijesti na Pennsylvania State University, kaže da su takvi rivaliteti promijenili tijek rata.
"Značajno je suparništvo između Jordana, s britanskim kadrom arapskih legija i ambicijama kralja Abdullaha za Veliku Siriju, s jedne strane, i Egipta kralja Farouka sa ambicijom da predvodi arapski svijet, podržanu u određenoj mjeri Ligom arapskih država sa bivšim Jeruzalemskim muftijom", rekao je.
Goldschmidt, koji je koautor njige Koncizna povijest Bliskog istoka, rekao je da je Irak imao tendenciju da podrži Transjordan dok se Saudijska Arabija svrstala sa Egiptom, istaknuvši kako "nije jasno tko je zaista mislio na palestinske Arape".
Neka povijesna izvješća čak spominju tajni dogovor između Transjordanovog kralja Abdullaha i Židova u kojima mu je ponuđena Zapadna obala i istočni Jeruzalem.
Al-Sayyid je rekao: "Tijekom rata, arapska legija nije napredovala izvan područja koje su Izraelci dali Abdullahu po tom sporazumu."
Nije kolektivni poraz
Međutim, Moubayed tvrdi da se rat ne bi trebao smatrati jednim kolektivnim porazom.
"Govoreći iz sirijske perspektive, Sirijska vojska nije bila poražena, zabiležili su značajne pobjede u ranim fazama rata", rekao je za Al Jazeeru.
"Također, u početnim fazama, i Egipćani su uzeli Gazu i podigli zastavu nad Khan Yunisom."
No, uskoro, umjesto da se bore protiv židovske države, arapski čelnici su se borili jedni protiv drugih za zemlju i slavu.
"Rivalstva su bili glavni problem jer su rezultirala lošim zapovjedništvom, nedostatkom transparentnosti i konačno, neuspjehom", rekao je Moubayed.
On smatra da je prvo primirje, koja je Izraelcima pružilo vremena da se ponovno organiziraju i zaključe tajni dogovor između kralja Abdullaha i Golde Meir, ikone izraelske premijerke, bio glavni neuspjeh koji se pretvorio u tijek događaja u korist Izraela.
Nemar, korupcija, skandal
Ali Arapi su također podcjenili i sposobnosti židovskih milicija u Palestini.
Možda arapski čelnici nikada nisu ozbiljno shvatili vojne kampanje, pa je na bojišnicu poslat mali broj slabo opremljenih arapskih snaga.
"Židovi su bili brojniji i opremljeni", rekao je Al-Sayyid.
Egipatska vojska je također je tvrdila da im je vlastita vlada dostavila manjkavo oružje.
No, Moubayed tvrdi da su "zapravo duše bile te koje su bile pokvarene, više nego oružje".
Za razliku od Arapa, Izraelci su bili dobro pripremljeni i dobro organizirani te su imali mnogo iskusnih boraca koji su služili u jedinicama Britanske vojske tijekom Drugog svjetskog rata.
"Neki (Izraelci), poput Moshea Dayana, obavljali su službu u ime Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu. Bilo je i volontera, uglavnom Židova, ali i nekih ne-Židova koji su došli u pomoć Izraelu, i koji su stekli obuku i iskustvo u savezničkim snagama tijekom Drugog svjetskog rata ", rekao je Goldschmidt.
Balfour
Izraelska pobjeda 1948. također se može pripisati međunarodnoj potpori koju je Izrael dobio, osobito nakon Balfourove deklaracije iz 1917. godine, u kojoj su Britanci obećali poduprijeti cionističku ideju uspostave nacionalnog doma za Židove u Palestini.
Plan UN-a, koji je usvojen na Generalnoj skupštini, odobren je od strane SAD-a i SSSR-a.
"Rat od 1948. dogodio se prije početka Hladnog rata, a svjetske sile zajedno s ostalim malim zemljama bile su za uspostavu židovske države", rekao je Al-Sayyid, spomenuvši primjer SSSR-a koji je pritiskao Čehoslovačku za slanje oružja Izraelcima tijekom rata.
Moubayed je također izrazio sličan stav, navodeći navodni odgovor Harryja Trumana kada su ga pitali o razlozima njegove podrške Izraelu: "Zato što u Washingtonu nema arapske izborne jedinice".
Nakba
No, neki povjesničari tvrde kako je važnost međunarodne podrške precijenjena.
Khalid Al-Dekhil, saudijski analitičar i profesor političkih znanosti, izjavio je: "Ovaj faktor (međunarodna intervencija) uvijek je postojao, Izraelci su bili dovoljno pametni da ga iskoriste, a zašto Arapi nisu učinili isto?"
U svojoj knjizi Ma'na al-Nakba (značenje katastrofe) Constantin Zurayq, istaknuti mislilac, smatrao je arapski poraz na bojnom polju i njihovu političku impotenciju znakovima "civilizacijskog poraza".
Al-Dekhil vjeruje da je poraz iz 1948. doista bio civilizacijski poraz jer je vojna slabost bila samo odraz ukupnog stanja propadanja.
Al Sayyid, međutim, tvrdi da je Zurayqova analiza pripisivala poraz samo nedostatku pripreme, organizacije i koordinacije između šačice nezavisnih arapskih država.
Bez obzira na točnost analize Zurayqa, ime koje je dao porazu - al-Nakba, još se i danas koristi za ponižavajući poraz koji je zauvijek oblikovao Bliski istok.
Izvor: Al-Jazeera
ovaj prvi rat se rijetko spominje ili mi se čini uglavnom se priča o sestodnevnom
Znam recimo koji je apsurd samo taj arapski svijet se najbolje vidi na primjeru Libana. Kad je izbio gradjanski rat sirija koja se jel zalaze za palestinu pomaze krscane kako PLO i Suniti ne bi pobjedili posto su oni pod pokoviteljstvom iraka i libije nakon ukljucenja izraela na strani ksrcana sirija opet pomaze PLO .....je.bo lud zbunjenog
