"Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...
User avatar
Tomi110
Posts: 363
Joined: 20/09/2014 15:33
Location: Na moru

#276 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Tomi110 » 03/10/2014 19:35

Nastavak prijašnjeg posta
Kratki životopisi osoba koje se spominju u Soldinu tekstu

Adamčik, fra Bruno (Silvestar Anton) (1908.-1945.), rođen u Konjicu. Završio glazbenu akademiju u Breslauu (danas Wroclaw) 1940. godine. Djeluje kao profesor na Širokom Brijegu do 1945., kada je premješten na novi bogoslovni fakultet svih franjevačkih provincija NDH u Sarajevu. Iz Sarajeva bježi pred partizanima u Zagreb. Ubijen je negdje na Križnom putu u Sloveniji sredinom svibnja 1945.

Akšamović, Antun (1875.-1959.), đakovački biskup. Rođen u Garčinu. Za svećenika zaređen 1899. Bio prefekt dječačkog sjemeništa u Osijeku, potom profesor na bogosloviji u Đakovu te rektor bogoslovnog sjemeništa. Đakovačkim biskupom imenovan 1920. god. Nakon vleikog požara 1933. ulaže velike napore u obnovu đakovačke katedrale. Nakon rata zalagao se za sređivanje odnosa između FNRJ i Katoličke crkve. Na čelu Đakovačke biskupije bio je 31 godinu, sve do umirovljenja 1951. Preminuo u Đakovu 1959. god.

Artuković, Andrija (1899.-1988.), odvjetnik i političar. Rođen u Klobuku. Nakon završene gimnazije na Širokom Brijegu, studirao pravo u Zagrebu, gdje je i doktorirao. U Gospiću radio kao odvjetnik. U emigraciji se pridružuje Pavelićevoj ustaškoj organizaciji. U NDH je prvo obavljao dužnost ministra unutarnjih poslova, pa ministra pravosuđa i bogoštovlja, onda opet ministra unutarnjih poslova, a od 1943. do sloma NDH djeluje kao državni prabilježnik – čuvar državnog pečata. Po povlačenju iz Zagreba u svibnju 1945., odlazi u Austriju, odakle uspijeva sa švicarskim dokumentima (kao Alois Anich) prebjeći u Irsku. S obitelji 1948. odlazi u SAD (Kaliforniju). Izručen je 1986. godine jugoslavenskim vlastima. Na suđenju u Zagrebu (travanj i svibanj 1986.) osuđen je na smrtnu kaznu, no presuda zbog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u zatvorskoj bolnici.

Attilio, Amato (1890.-?), general talijanske vojske, zapovjednik 18. pješačke divizije „Messina“.

Bakula, don Ante (1884.-1942.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Posušju. Bio je prvi svjetovni svećenik u župi Vir (1910.-1936.), a zatim župnik u župi Gornje Hrasno (1936.-1942.). Partizani su ga uhitili, teško mučili i ubili u svibnju 1942. godine.

Bakula, fra Petar, ml. (Filip) (1901. – ?), rođen u Rastovači kod Posušja. Za svećenika zaređen 1927. Za vrijeme rata djelovao kao župnik u Ljutom Docu (1939.-1943.), kapelan na Širokom Brijegu (1943./44.) i Konjicu (1944./45.). Iz franjevačkog reda isključen krajem listopada 1951.

Barac, Antun (1894.-1955.), poznati književni kritičar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obrađivao razdoblje novije hrvatske književnosti, od ilirizma do 1914. Davao vrlo vrijedne portrete pisaca, ulazeći i u političko i ekonomsko stanje vremena u kojem su živjeli. Napisao više monumentalnih djela o hrvatskoj književnosti, kao i o pojedinim znamenitim piscima.

Barbarić, fra Mladen (Filip) (1898.-1988.), rodio se u Blizancima. S položenim doktoratom iz teologije (Beč, 1927.) djelovao u Mostaru kao profesor na Franjevačkoj bogosloviji (1937.-1941.), a zatim kao vjeroučitelj (1941.-1945.). Po završetku rata partizani ga uhitili i zatvorili prvi put na pet mjeseci. Ponovno je uhićen 1948. godine i osuđen na zatvorsku kaznu, koju provodi u KPD Zenica (1948.-1951.). Nakon odsluženja ove kazne, ubrzo je uhićen po treći put i zatvoren od 1952. do 1958. Po izlasku iz zatvora, pastoralno djelovao u Bijelom Polju, Slanom, Gorici, Humcu, Konjicu, Čitluku i na Širokom Brijegu. Umro je na Humcu 1988. godine.

Beluhan, Eugen (1916.-1990.), svećenik. U Hrvatskom narodu pisao tijekom rata o svećenicima, žrtvama komunizma. U svibnju 1945. uspio emigrirati u Austriju, zatim u Italiju, pa u Španjolsku, gdje je i umro 1990. god.

Boban, Rafael (1907. – ?), general i ustaški pukovnik. Rođen u Sovićima. Zapovjednik Crne legije (od 1942.). Na kraju rata imao čin ustaškog pukovnika i generala Hrvatskih oružanih snaga (HOS-a). U svibnju 1945. uspijeva se probiti kod Bleiburga. Postoji nekoliko verzija o njegovoj životnoj sudbini nakon 1945. god.

Buconjić, don Ante Krešimir (1909.-1945.?), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Drinovcima. Pastoralno djelovao kao kapelan u Prenju-Dubravama (1935.-1937.), potom kao župnik u Vinici (1937.-1941.), a onda kao župnik u Prenju (1941.-1944.), gdje je zamijenio don Nikolu Bošnjaka, koji je otišao u vojne dušobrižnike. Potkraj listopada 1944. povlači se s narodom i putuje prema Zagrebu. Oko mjesec dana prije pada NDH, don Ante je postao dušobrižnik ustaške postrojbe generala Bobana, s kojim je bio u rodbinstvu. Prilikom probijanja prema Austriji, vjerojatno je uhvaćen od partizana i pogubljen.

Buć, Ante (1890.-1945.), veliki župan. Rođen u Dubrovniku. Završio pravni fakultet. Nakon proglašenja NDH imenovan predsjednikom Sudbenog stola u Dubrovniku, a početkom lipnja 1941. i velikim županom župe Dubrava u Dubrovniku. Premješten početkom veljače 1944. godine u ured Ministarstva unutarnjih poslova u Zagreb. Partizani su ga uhitili i u kolovozu 1945. godine osudili na smrt.

Budak, Mile (1899.-1945.), književnik, ustaški doglavnik. Rođen u Svetom Roku kraj Lovinca. Doktor pravnih znanosti (1920.) u Zagrebu. Autor književnih djela koja idealiziraju život na selu. Nakon što je preživio atentat u Zagrebu, odlazi u Italiju i pridružuje se ustaškoj organizaciji. Po povratku u Zagreb (1938.) pokreće tjednik Hrvatski narod. U vladi NDH najprije je bio ministar bogoštovlja i nastave, a potom poslanik NDH u Berlinu i opunomoćeni ministar za Treći Reich. Zastupao potrebu radikalnog obračuna sa srpskim elementom u NDH („Srbe na vrbe!“). U svibnju 1945. godine partizani su ga uhitili, osudili na smrt i pogubili.

Budžinski, Alojzije (1902.-1983.), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije. Rodio se u Beču. Kao dijete s roditeljima doselio u Sarajevo. Za svećenika zaređen 1931. Za vrijeme rata bio župnik Ostrošcu na Neretvi (1935.-1953.), potom u Zavidovićima (1953.-1967.). Umro 1983. u domu za umirovljenike u Bogosloviji, Sarajevo.

Burić, fra Didak (Stanko) (1898.-1974.), rođen u Turiji (župa Konjic). Postigao doktorat iz slavistike u Lawowu (1931.). Predavao je na širokobriješkoj gimnaziji do uništenja gimnazije 1945. god. U zatvoru je proveo pet godina (1949.-1954.). Preminuo je u Mostaru 1974. god.

Canki, Pavao (1892.-1945.), odvjetnik i političar. Rođen u Ninu. Nakon srednje škole u Zadru, završio pravo u Zagrebu, gdje je i doktorirao. Jedno vrijeme bio sudac Okružnoga suda u Mostaru (do 1922. godine), a zatim od 1922. do 1941. radio kao odvjetnik u Čapljini, gdje je bio član kotarske organizacije HSS-a. Zbog neslaganja sa sporazumom Cvetković-Maček i simpatiziranja Ustaškog pokreta, izbačen 1939. godine iz HSS-a. Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), imenovan ustaškim povjerenikom za Mostar. Od 30. lipnja 1941. do 11. listopada 1943. bio državni tajnik u Ministarstvu seljačkoga gospodarstva NDH u Zagrebu te ujedno (od 20. siječnja do 13. lipnja 1943.) i opunomoćenik vlade u Sarajevu. Nakon toga imenovan je Ministrom pravosuđa i bogoštovlja u vladi NDH (11. listopada 1943.) i na toj dužnosti ostao do kraja rata. U svibnju 1945. godine uhićen od strane britanskog vojnog redarstva na putu prema Klagenfurtu i prebačen u zatočenički logor Spittal na Dravi, odakle je izručen jugoslavenskim komunističkim vlastima. Vojni sud Druge Jugoslavenske armije osudio ga je 6. lipnja 1945. godine u Zagrebu na smrt strijeljanjem.

Crnica, fra Ante (Petar) (1892.-1969.), član provincije Presv. Otkupitelja (Split). Za svećenika zaređen 1915. Doktorirao teologiju 1917., a crkveno i građansko pravo 1918. Djelovao kao profesor crkvenog prava na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj. Bio gvardijan, vizitator provincije Bosne Srebrene, tajnik Provincije i definitor. Uhićen od komunista 1953. i 1954. osuđen na godinu dana zatvora. Stručne radove objavljivao u brojnim publikacijama. Pisao i na esperantu.

Čolak, fra Dane (Franjo) (1916.-1945.), rođen u Mamićima (danas župa Ledinac). Tijekom rata kratko je pastoralno djelovao u Drinovcima, gdje je došao nakon studija 1943. godine. Izgleda da je na vlastiti zahtjev imenovan duhovnikom IX. Ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Ubijen je nakon 10. svibnja 1945. negdje pri povlačenju u Sloveniji.

Čuić, fra Mijo (Ivan) (1882.-1959.), rođen u Bukovici. Djelovao kao župnik u Tomislavgradu od 1914. do 1936., a potom kao kapelan do 1941. god. Kratko je bio misionar po hrvatskim krajevima (1941./42.), a onda je opet u Tomislavgradu (1942.-1944.). Umirovljen je 1944. i provincijal ga šalje u Zagreb, gdje ostaje do kraja rata. Uhićen je u kolovozu 1945. i na suđenju u Tomislavgradu (1946.) osuđen najprije na smrtnu kaznu, a potom pomilovan na 20-godišnju zatvorsku kaznu. U KPD Zenica proveo je 8 godina (1945.-1953.), a onda je zbog teške bolesti pušten na slobodu. Preminuo je u Mostaru 1959. godine.

Čule, don Ante (1903.-1972.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Kruševu pokraj Mostara (brat biskupa Petra Čule). God. 1930. imenovan župnikom na Ledincu, gdje je ostao punih 40 godina. Proveo je nekoliko mjeseci u zatvoru (1949.). Umro je na Ledincu 1972. godine.

Čule, msgr. Petar (1898.-1985.), biskup mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Kruševu. U Innsbrucku promoviran u doktora teologije (1923.). Po povratku u Hercegovinu imenovan odgojiteljem u đačkom domu Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“ u Mostaru. Istovremeno djeluje i kao profesor gimnazije u Mostaru. Od 1926. obnašao službu arhivara u Biskupskom ordinarijatu, od 1934. službu biskupskog savjetnika, a o 1931. do 1941. službu honorarnoga vjeroučitelja u gimnaziji. Nakon smrti mostarskoga biskupa Alojzija Mišića, imenovan najprije kapitularnim vikarom (upraviteljem biskupije do imenovanja novoga biskupa), a ubrzo potom i mostarskim biskupom (1942.). Na tu odluku Svete Stolice, Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH poslalo je proglas svim župnim uredima u Hercegovini da se ne prihvaća takva odluka zato što Sveta Stolica o tome nije ništa pitala vlasti NDH. Zaređen za biskupa 4. listopada 1942. u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru. Nakon rata komunističke vlasti ga zatvaraju 1948. godine i sude na zatvorsku kaznu od 11 i pol godina, koju je izdržavao u Zenici do 1951. kad je prevezen u Srijemsku Mitrovicu. Tom prilikom je teško ozlijeđen doživjevši željezničku nesreću, pa je nakon nekoliko mjeseci vraćen u Zenicu, gdje je ostao do 1955. godine, kada je pušten na uvjetnu slobodu. Početkom 1958. godine ponovno preuzima upravu biskupije. Umro je u Mostaru 1985. godine.

Čulina, fra Anzelmo (Cvitan), rođen u Drinovcima 1911. Za svećenika zaređen 1936. Od listopada 1940. kapelan u Gorancima. U drugoj polovici 1941. na svoju je ruku, bez odobrenja provincijala, postao vojni dušobrižnik u domobranstvu. Zbog toga je pokrenut proces za izgon iz Reda. Sekularizirao se 12. studenog 1942. i postao član Vrhbosanske nadbiskupije. Naknadno je kod državnih vlasti promijenio ime u Florijan Čulinović (1946.). Godine 1942. ili 1943. postaje član NOB-a. Od travnja 1945. do kolovoza 1982. bio je župnik u Žepču. Kao umirovljenik živio u zagrebačkoj Dubravi, gdje je i umro 14. rujna 1996. Pokopan je na groblju Mirogoju.

Čuturić, fra Mate (Jure) (1886.-1945.), rođen u Rastovači pokraj Posušja. Studirao prirodne znanosti u Louvainu, Münchenu i Zagrebu, gdje je i doktorirao (1915.). Dvaput je bio biran za provincijala hercegovačkih franjevaca (1934.-1940.). Veliki broj godina proveo je kao profesor širokobriješke gimnazije (1915.-1929., 1931.-1934. te 1940.-1943.). Pretposljednju godinu rata provodi na Širokom Brijegu kao gvardijan, a posljednju kao župni vikar u Tomislavgradu. Smrću provincijala fra Lea Petrovića i odlaskom vikara fra Ignacija Jurkovića preko granice, fra Mate biva imenovan upraviteljem Provincije, no uskoro umire u Mostaru (9. prosinca 1945.).

Ćorić, fra Božidar (Jerko) (1897.-1964.), rođen u Dobrom Selu (tada župa Gradnići, danas župa Tepčići). Djelovao je 12 godina kao župnik u Nevesinju (1926.-1938.), potom boravi dvije godine u Slanom (1938.-1940.), a u godinama rata je župnik u Grudama (1940.-1946.). U komunističkom zatvoru proveo je nepune dvije godine (siječanj 1948. – prosinac 1949.). Preminuo je u Mostaru 1964.

Ćorić, fra Didak (Jure) (1909.-1989.), rođen u Lipnu. Uz bogoslovni studij, završio i studij slavistike pa je od 1941. do 1944. predavao u širokobriješkoj gimnaziji. Pred dolazak partizana odlazi u Sloveniju, no tamo dospijeva u partizansko zarobljeništvo i ostaje u istrazi tri mjeseca (7. svibnja – 2. kolovoza 1945.). Za kratko je pušten, pa je opet završio u zatvoru, ovaj put na četiri mjeseca. Nekoliko godina kasnije opet je uhićen i osuđen na dugogodišnju robiju, koji je proveo u KPD Zenica (1949.-1956.). Nakon izlaska iz zatvora i jednogodišnjeg pastoralnog djelovanja u Mostaru, djeluje kratko kao profesor u Biskupijskoj gimnaziji u Dubrovniku. Nakon toga pastoralno djeluje u Posušju, Tomislavgradu, Gradnićima, Konjicu, Zagrebu i Frohnleitenu (Austrija). Umire u Frohnleitenu 1989. godine.

Ćorić, fra Dominik (Mirko) (1915.-2003.), rođen u Rodoču pokraj Mostara. Pastoralno djelovao kao kapelan u Tomislavgradu (1942./43.) i Kočerinu (1943.). Već 1942. partizani su ga uhitili, ali im je uspio pobjeći. Od kraja 1943. djeluje kao vojni dušobrižnik. Ponovno je uhićen i kao sudionik Križnoga puta vođen do Beograda. Na povratku je negdje u Slavoniji uspio pobjeći i otići u varaždinski kraj, gdje je djelovao kao kapelan u Bartolovcu (1945./46.). Opet je uhićen i za kratko vrijeme strpan u lepoglavski zatvor. Po izlasku iz zatvora potkraj 1946. bježi s fra Brunom Raspudićem i još trojicom civila (preplivavši Dravu) u Mađarsku, potom u Austriju te u Italiju, gdje je proveo šest godina kao ravnatelj franjevačke tiskare. God. 1954. odlazi u SAD. Preminuo je u Chicagu 2003. godine.

Ćubela, fra Bogdan (Mirko) (1913.-1979.), rođen u Grabovoj Dragi (župa Mostarski Gradac). Pastoralno je djelovao kao kapelan u Grudama (1939.-1941.) i Kočerinu (1941./42.), a potom u Rakitnu kao kapelan (1942./43.) i župnik (1943.-1948.). Preminuo je u Konjicu 1979.

Dapčević, Peko (1913.-1999.), najprije komandant Četvrte proleterske crnogorske udarne brigade, potom od 1942. komandant Druge udarne divizije, onda od 1943. komandant Drugog udarnog korpusa NOVJ (Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije) te početkom 1945. imenovan komandantom Prve armije JA. Kasnije general-pukovnik JNA.

Dodig, fra Serafin (Jozo) (1886.-1959.), član Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen u Lisicama (župa Humac). U Gorici djelovao kao župnik od 1934. do 1943., a zatim na Humcu kao kapelan od 1943. do 1949. Od strane jugoslavenske komunističke vlasti odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva II. reda. Umro od tumora u Mostaru 1959. god.

Draganović, Krunoslav Stjepan, (1903.-1983.), svećenik i povjesničar. Rođen u Brčkom. Nakon završene gimnazije u Sarajevu, studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču (1922.-1925.), no odlučuje se za svećenički poziv i po povratku u Sarajevo studira filozofiju i teologiju. Nakon svećeničkog ređenja djelovao je kao voditelj Statističkog ureda Napretkove Zadruge i Napretkove kulturno-historijske zbirke te kao upravitelj katoličkog nakladnog poduzeća. Potom je poslan studirati na Papinski orijentalni institut Sveučilišta Gregoriana u Rimu, gdje je postigao doktorat iz područja povijesnih znanosti. Po povratku iz Rima obnašao je nekoliko važnih dužnosti: nadbiskupski tajnik, ravnatelj Nadbiskupske kancelarije, prisjednik Duhovnog stola. Potkraj 1940. god. započinje djelovati kao predavač na Bogoslovnom fakultetu Zagrebu, gdje vrlo brzo postaje redovitim profesorom crkvene povijesti. Prvih mjeseci nakon proklamiranja NDH, kao član Ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju te kao izaslanik NDH u okupiranoj Srbiji i Makedoniji, dr. Draganović radi oko povratka kući zarobljenih hrvatskih vojnika iz bivše jugoslavenske vojske. Potkraj kolovoza 1943. god. upućen je u Rim (dodijeljen hrvatskom predstavništvu pri Svetoj Stolici) kako bi pri Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i pri Hrvatskom crvenom križu pomogao u zbrinjavanju zarobljenih Hrvata iz Italije nakon njezine kapitulacije (1943.). Britanskim i američkim diplomatskim krugovima te savezničkom zapovjedništvu uručuje potkraj rata (1944.-45.) promemorije u kojima traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz za vojsku i izbjeglice iz NDH. Po okončanju rata obilazi zarobljeničke logore u Italiji i Austriji, gdje su se nalazile hrvatske izbjeglice, i brojnima pomaže izbavljenje iz logora i spašavanje života. Među mnogima, pomogao je i nekim visokih dužnosnicima NDH prebaciti se u Južnu Ameriku, uključujući i Pavelića, čiju je politiku osobno kritizirao. Iz Rima se 1964. god. Draganović preseljava u Pressbaum pokraj Beča, gdje ostaje do 1967. god., istražujući bečke arhive i pripremajući se za pisanje djela o sudbini hrvatskog naroda nakon sloma NDH. U rujnu 1967. god. u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima (otmica ili posljedica sređivanja odnosa između Svete Stolice i tadašnje SFRJ!?) dolazi u Titovu Jugoslaviju. Nakon višemjesečnih ispitivanja u Beogradu, vraća se u Sarajevo. Bavi se povijesnim istraživanjima i predaje na bogosloviji u Sarajevu.

Dragićević, fra Berto (Bariša) (1910.-1990.), rođen u Međugorju. U vrijeme rata pastoralno je djelovao kao župnik u Rakitnu (1940.-1943.) i novoosnovanoj rakitskoj župi Sutini (1943.-1945.), gdje je zbog zaštite domaćeg pučanstva od upada četnika i partizana organizirao seosku policiju. Pred kraja rata uspijeva pred partizanima pobjeći u Austriju, a četiri godine kasnije i u SAD (1949.). Preminuo je u Norvalu u Kanadi 1990.

Dragićević, fra Pavo (Stojan Stanko) (1882.-1954.), rođen u Miletini (župa Međugorje). U Rimu završio studij crkvene povijesti (1908.). Profesor na širokobriješkoj gimnaziji 1909.-1928., a na bogosloviji u Mostaru 1934.-1944. god. Posljednje godine života proveo u samostanu u Mostaru, gdje je i preminuo 1954. god.

Dragićević, fra Vinko (Mate), rođen u Miletini, župa Međugorje, 1917. Za svećenika zaređen 1941. god. Za vrijeme rata pastoralno djelovao u Tomislavgradu (1942.-1944.) i Kočerinu (1944./45.), a potom na Humcu (1945.-1949.). Pred kraj rata proveo u istrazi i pritvoru oko 4 mjeseca (1945.), a kasnije bio u istrazi 6 mjeseci i 3 godine u komunističkom zatvoru (1949.-1952.). Danas kao umirovljeni živi u samostanu na Humcu.

Dumandžić, Jozo (1900.-1977.), odvjetnik i političar. Rođen u Klobuku. Studirao pravo u Zagrebu, gdje je i doktorirao (1925.). Imao odvjetničku pisarnu zajedno s Andrijom Artukovićem u Gospiću. Proglašenjem NDH imenovan gradonačelnikom grada Zagreba. Bio je nekoliko puta ministar u vladi NDH. U svibnju 1945. bježi iz Zagreba. Od 1947. živi u Buenos Airesu, gdje je radio kao činovnik u Ministarstvu javnih radova. Umro je 1977. god.

Filipović Majstorović, fra Tomislav (Miroslav) (1915.-1946.), član provincije Bosne Srebrene. Zbog sudjelovanja u progonu i ubijanju Srba u banjalučkom kraju u veljači 1942. uprava provincije Bosne Srebrene po hitnom ga je postupku isključila iz zajednice. Kasnije je bio jedan od zapovjednika u ustaškim logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci. God. 1946. komunistički ga je sud u Beogradu osudio na smrt vješanje te je kazna uskoro i izvršena.

Glavaš, fra Radoslav (Andrija), ml. (1909.-1945.), pročelnik za bogoštovlje u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH. Rođen u Drinovcima. Po završetku studija hrvatskog jezika i književnosti u Zagrebu, djeluje kao profesor na širokobriješkoj gimnaziji (1939.-1941.). Po osnutku NDH, Glavaš je (po dopuštenju hercegovačkog provincijala i uz poticaj drugih hrvatskih provincijala) imenovan pročelnikom za bogoštovlje u Zagrebu (1941.-1945.). Partizani su ga uhitili potkraj svibnja 1945. skupa s još 57 osoba i osudili na smrt. Strijeljan je vjerojatno početkom srpnja 1945. godine.

Granić, fra Srećko (Grgo) (1911.-1997.), rođen u Vašarovićima pokraj Ljubuškog. Pastoralno je djelovalo kratko kao kapelan na Humcu (1937./38.) i Mostaru (1938./39.), nakon čega je poslan na studij povijesti u Zagreb. Nakon završetka studija imenovan je profesorom širokobriješke gimnazije (1944.), ali zbog ratnih nedaća tu službu nije obnašao, već je postao župnim pomoćnikom u Rakitnu. U komunističkim zatvorima proveo je oko tri godine (1949.-1952.). Preminuo je na Humcu 1997. god.

Grbavac, fra Karlo (Nikola) (1899.-1955.), rođen u Grabu, župa Veljaci. Tijekom rata pastoralno je djelovao u Prisoju (1937.-1946.). Nakon rata osuđen na 15 godina, kazna mu je smanjena na 7 godina, a u zatvoru je proveo 4 godine (1946.-1949.). Preminuo je od srčane kapi u Tomislavgradu 1955. godine.

Grubišić, fra Zvonko (Pero) (1915.-1945.), rođen u Posuškom Gracu. Najprije bio kapelan na Humcu (1942.-1944.), a onda u Mostarskom Gracu do 1945., kada su ga partizani pogubili zajedno s petoricom subraće franjevaca.

Gutić, Viktor (1901.-1946), odvjetnik, veliki župan i ustaški stožernik. Rođen u Banja Luci. Nakon proglašenja NDH imenovan je ustaškim povjerenikom za bivšu Vrbasku banovinu, a od 6. lipnja 1941. stožernik je Ustaškog stožera Sana, Luka, Krbava i Psat. Potkraj kolovoza imenovan je velikim županom i dodijeljen na rad Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu. U ožujku 1942. godine imenovan velikim županom Velike župe Pokuplje u Karlovcu. Nakon sloma NDH povlači se u Austriju, a potom u Italiju, gdje je (u Veneciji) uhićen i odveden u logor Grottaglie. Početkom 1946. godine izručen je jugoslavenskim vlastima i u Sarajevu osuđen na smrt.

Herenčić, Ivo (1910.-1978.). Rođen u Bjelovaru. Po povratku iz emigracije u travnju 1941. obavlja dužnost ustaškog povjerenika u Ravnateljstvu za javni red i sigurnost kao i dužnost kotarskog predstojnika zagrebačkog kotara. U ljeto odlazi u Mostar i osniva Mostarsku bojnu. Nakon ranjavanja, imenovan je zapovjednikom Prometnih zdrugova Ustaške vojnice i potom povjerenikom za opskrbu i prehranu. Zbog upletenosti u pokušaj atentata na generala Ivana Prpića (1943.), Herenčić kratkotrajno emigrira u Mađarsku, odakle se vraća u Zagreb 1944. godine. Pred kraj rata postavljen je za zapovjednika V. zbora za sjedištem u Karlovcu (Zvonimirova linija). Pri povlačenju uspijeva se probiti iz okruženja u Bleiburgu. Odlazi u Italiju, a zatim u Argentinu. Umro je 1978. godine.

Ilovača, fra Boris (Mijo Mile) (1893.-1971.), član provincije Bosne Srebrene. Za svećenika zaređen 1916. Bio tajnik i ekonom biskupa fra Alojzija Mišića u Mostaru (1923.-1942.) te konzistorijalac mostarskoga kaptola (1923.-1945.), a nakon rata provincijal Bosne Srebrene (1955.-1961.). Od 1961. boravio u samostanu Petrićevac u Banja Luci, gdje je i preminuo.

Ivančić, fra Gaudencije (Ivan) (1900.-1986.), rođen u Grabovici na Bušku blatu. Postigao doktorat u Zagrebu (1935.). U Mostaru djelovao od 1931. do 1952. Proveo je ukupno šest godina u komunističkom zatvoru (1952.-1958.). Preminuo na Humcu 1986. god.

Ivanišević, Dragutin, zapovjednik 86. Pješačke pukovnije vojske Kraljevine Jugoslavije.

Ivanković, fra Ćiril (Gabro) (1878.-1945.), rođen u Poklečanima (župa Rakitno). U vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je u mirovini u samostanu na Humcu, no zbog bombardiranja humačkog samostana (1944.) premješten je u župu Gradniće, odakle ga partizani 6. veljače 1945. odvode skupa sa župnikom fra Filipom Gašparom i usmrćuju u Čitluku.

Ivanković, fra Nikola (Frano) (1888.-1952.), rođen u Pregrađu kod Ljubuškog (župa Humac). U vrijeme rata pastoralno djelovao u Jablanici (1938.-1944.) i Konjicu (1944./45.). Početkom 1945. djeluje kao vojni dušobrižnik. Pri povlačenju u Austriju, zarobljen u Mariboru i sproveden u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu, odakle je samo za kratko bio pušten. Zatvaran je nekoliko puta i osuđen na zatvorsku kaznu od sedam godina. Nakon otpusta u studenom 1951. god., ubrzo je ponovno uhićen u travnju 1952. god. Umro je od komunističkog mučenja na putu od Ljubuškog prema Mostaru 21. svibnja 1952.

Jelavić, fra Bono (Ivan) (1898.-1945.), rođen u Veljacima. Doktorirao je u Ljubljani (1932.). Profesor na širokobriješkoj gimnaziji i prefekt vanjskih đaka (1930.-1938.). Pastoralno kratko djelovao kao župnik u Međugorju (1939.-1940.), a potom kao župnik u Vitini (1940.-1944.). Često je pobolijevao. Početkom 1944. god. prebačen je u mostarsku bolnicu zbog operacije bubrežnog kamenca. U povlačenju pred partizanima prema sjeveru, uhićen je i pogubljen u svibnju 1945. na nepoznatom mjestu.

Jelčić, fra Andrija (Jozo) (1904.-1945.), rođen je u Stubici (tada župa Humac, danas župa Studenci). Pastoralno djelovao prvo kao kapelan na Širokom Brijegu (1931./32.) i na Humcu (1932.-1934.), zatim kao župnik u Jablanici (1934.-1936.) i Čapljini (1936.-1943.), a potom kao samostanski vikar i kapelan (1943./44.) na Širokom Brijegu te naposljetku kao gvardijan u istom samostanu (1944./45.). Partizani ga odveli iz samostana 8. veljače 1945. i ubili negdje na putu prema Dalmaciji.

Jelić, fra Marinko (Nikola) (1906.-1973.), rođen u Mokrom (župa Široki Brijeg). U ratnim godinama djelovao kao župnik u Pločama-Tepčićima (1936.-1944.) a potom kao kapelan na Humcu (1944.-1947.). Preminuo je od tumora u Mostaru 1973. godine.

Jurčić, fra Maksimilijan (Ljubo) (1913.-1945.), rođen u Ružićima. Najprije je kratko djelovalo kao kapelan u Blizancima (rujan-studeni 1941.), zatim kao kapelan u Gorici (1941.-1943.), a onda kao kapelan i pomoćni meštar novaka na Humcu (od 1943. do smrti 1945.). Partizani su ga uhitili, poveli prema Dalmaciji i strijeljali u Vrgorcu 28. siječnja 1945. Tijelo mu je identificirano 2009. godine.

Jurković, fra Ignacije (Stanko) (1890.-1961.), rođen u Bjelimićima (župa Glavatičevo) pokraj Konjica. Doktorirao je u Fribourgu 1919. god. Urednik tjednika Narodna sloboda i upravitelj franjevačke tiskare. Osnivač i voditelj pjevačkog zbora sv. Cecilija u Mostaru. Definitor Provincije, tajnik Provincije te u vrijeme rata zamjenik provincijala (1943.). Nakon smrti fra Lea Petrovića imenovan je poglavarom Provincije. Pred partizanima je pobjegao prema austrijskoj granici. Nakon kratkog boravka u Europi, odlazi 1946. u SAD. Preminuo je u Chicagu 1961. god.

Karačić, fra Blago (Stjepan) (1914.-1994.), rođen u Gornjem Crnču. Nakon ređenja pastoralno djelovao kao kapelan na Humcu (1942./43.) i u Konjicu (1943.-1946.). Bio je vojni dušobrižnik. Preživio je Križni put. Dva puta je završio u komunističkom zatvoru (ukupno dva i pol mjeseca). Preminuo je na Širokom Brijegu 1994. godine.

Karamatić, fra Marije (Petar), rođen u Posušju 1915. god. Za svećenika zaređen 1939. god. Kao svećenik djelovao najprije u Međugorju (1941.-1943.), a onda u Gorici (1943.-1945.). Pred kraj rata bježi pred partizanima, a već 1946. dospijeva u Ameriku, gdje djeluje najprije kao član franjevačkog komisarijata, a 1949. se sekularizirao te potom djeluje kao član neke biskupije u Kalifoniji.

Kaštelan, Mladen (1909.-1945.), gimnazijski profesor i ustaški stožernik. Rođen u Ugljanu. Nakon proglašenja NDH postavljen za logornika u Dubrovniku. Zbog protutalijanskih stavova, premješten je u Vukovar (1942.). Nakon kapitulacije Italije vraća se u Dubrovnik i obnaša dužnost stožernika Ustaškog stožera Dubrava. U ožujku 1944. imenovan ravnateljem Klasične gimnazije u Splitu. U ljeto 1944. seli se u Zagreb i radi u Zapovjedništvu ustaške mladeži. Iz Zagreba se povlači u svibnju 1945. Posljednji put viđen sredinom svibnja kraj Bleiburga.

Knezović, fra Oton (Andrija) (1890.-1964.), rođen na Crnopodu. Doktorirao iz slavistike i povijesti u Zagrebu (1923.). Predavao je na širokobriješkoj gimnaziji do 1945., kada postaje duhovnikom u prosvjetnoj bojni. Nakon zarobljavanja kod Bleiburga i puštanja na slobodu, uspijeva pobjeći u Austriju, a potom u Italiju. U SAD odlazi 1950. god. Preminuo je u Chicagu 1964.

Konjevod, don Lovro (1917.-1945.), svećenik trebinjsko-mrkanske biskupije. Rođen u Hutovu (tadašnja župa Gradac). Nakon svećeničkog ređenja, imenovan u jesen 1943. župnim upraviteljem u Rotimlji. U listopadu 1944. odlazi u Mostar i javlja se za vojnog dušobrižnika. Sredinom veljače 1945 putovao je vlakom Mostar – Sarajevo pri povlačenju hrvatsko-njemačke vojske prema Ivan planini i tom prilikom je vlak naišao na eksplozivnu minu. Nakon toga mu se gubi svaki trag.

Kordić, fra Ratimir (Stanko) (1910.-1985.), rođen na Vionici (župa Međugorje). Pastoralno djelovao u Drinovcima kao kapelan (1937.-1941.), zatim kao župnik u Grljevićima (1941.-1944.), pa opet u Drinovcima, sada kao župnik (1944.-1949.). Uhićen je četiri godine poslije rata i osuđen na zatvorsku kaznu (1949.-1952.). Umro je na Čerinu 1985. godine. O svom uhićenju napisao veoma zanimljive memoare Fratar narodni neprijatelj (objavljeni tek po propasti komunizma: Zagreb, 1995.).

Kožul, fra Julijan (Jure) (1906.-1945.), rođen u Ljutom Docu. U vrijeme rata pastoralno djelovao u Drinovcima (1941.-1944.) i u Veljacima (1944.-1945.). Partizani su ga odveli 10. veljače 1945. i ubili. Tijelo mu je identificirano u KBC-u u Splitu 15. siječnja 2007., uz još dva tijela koja su iskopana u masovnoj grobnici u blizini Zagvozda.

Krešić, don Martin (1880.-1945.), svećenik trebinjske biskupije. Rođen u Vininama, župa Donje Hrasno. Postao je prvim župnikom u Rotimlji (župa osnovana 1917.). U vrijeme rata don Martin je 1942. najprije boravio neko vrijeme u Čapljini, a onda prešao u prekosavske krajeve. Na poziv biskupa Čule vraća se 1943. u Hercegovinu i biva imenovan župnikom u Gabeli. Partizani su ga ubili početkom veljače 1945.

Kvaternik, Eugen Dido (1910.-1962.), sin Slavka Kvaternika i Olge Kvaternik, rođene Frank (kćer hrvatskoga političara Josipa Franka). Rođen u Zagrebu. Pripada prvoj garnituri članova ustaške organizacije, osnovane u inozemstvu početkom 1930-ih. Pripisuje mu se organizacija atentata na kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. godine. U prvim danima NDH imenovan je na čelo Ureda za javni red i sigurnost u Ministarstvu unutarnjih poslova. Nakon osnutka Ustaške nadzorne službe (16. kolovoza 1941.), Kvaternik postaje i njezinim zapovjednikom. Organizirao je u nekoliko mjeseci redarstveni aparat NDH, koji je provodio takav teror da je Kvaternik postao njegovim simbolom. Nakon što zajedno s ocem dolazi u sukob s Antom Pavelićem, Pavelić ga razrješuje dužnosti 13. listopada 1942. Iduće godine Kvaternik odlazi s obitelji u Slovačku, gdje ostaje do rujna 1944., a zatim u Austriju do svibnja 1945., pa u Italiju do lipnja 1947., kada definitvno napušta Europu i odlazi u Argentinu. Poginuo je u sudaru automobila u argentinskom mjestu Rio Cuarto 1962. godine.

Laxa, Vladimir (1870.-1945.), general. Rođen u Sisku. Završio Vojnu akademiju i Ratnu školu u Beču. U austrougarskoj vojsci došao do čina general-bojnika. Umirovljen 1919. godine. Nakon proglašenja NDH, postavljen za zapovjednika kopnenih snaga NDH. U lipnju 1941. imenovan posebnim opunomoćenikom poglavnika za područje Velike župe Hum i Dubrava. U listopadu 1941. postavljen za glavara Glavnoga stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva. Smijenjen je 1942. godine i umirovljen. Nakon povlačenja u Austriju (1945.), izručen je jugoslavenskim vlastima, koje ga osuđuju na smrt 23. lipnja 1945.

Lončar, fra Slobodan (Ivan) (1915.-1945.), rođen u Vinjanima kraj Posušja (tada župa Vir). Pastoralno djelovao kao kapelan na Širokom Brijegu (1942.-1944.) i u Drinovcima (1944./45.), gdje su ga partizani uhitili i nakon nekoliko dana držanja u ljubuškom zatvoru strijeljali 13. veljače 1945.

Lorković, Blaž (1903.-1947.), sin hrvatskog političara Ivana Lorkovića i brat Mladena Lorkovića. Rođen u Osijeku. Kao poglavnom pobočniku povjereno mu vođenje svih organizatorskih poslova u Ustaškom pokretu. Potkraj 1942. postaje poslanikom NDH u Slovačkoj, gdje je ostao do ulaska ruskih trupa, a zatim je skupa s poslanstvom premješten u Njemačku. U rujnu 1945. godine uhićuju ga američke vojne vlasti i početkom siječnja 1946. izručuju Titovoj Jugoslaviji. Dne 12. siječnja 1947. osuđen je u Zagrebu na smrt.

Majić, don Andrija ml. (1910.-1945.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Drinovcima. Pastoralno djelovao u Viru (1935.-1936.), Stocu (1936.-1939.) i Trebinji (1939.-1941.). U jesen 1941. Premješten je u Vinicu, odakle početkom 1945. godine, na vijest da ga partizani kane uhititi, odlazi u Zagreb. Nakon povlačenja u Austriju došao je do Klagenfurta, odakle je vraćen na granicu i izručen partizanima. Ubijen je 1945. godine.

Mandić, fra Dominik (Andrija) (1889.-1973.), rođen u Lisama pokraj Širokog Brijeg. Za svećenika zaređen 1912. Doktorirao u Fribourgu 1921. God. 1928. postaje (do danas najmlađi) provincijal hercegovačkih franjevaca, a nakon toga je ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu (1934.-1939.). Od 1939. do 1951. je generalni definitor i ekonom Franjevačkog red u Rimu, gdje je sagradio monumentalnu zgradu generalne kurije s crkvom. God. 1951. odlazi u Ameriku, gdje je najprije komisar Hrvatskoga franjevačkog komisarajata (1952.-1955.), a onda se do smrti u potpunosti posvećuje znanstvenom radu. Objavio je brojna povijesna djela izvanredne vrijednosti. Preminuo je u Chicagu 1974. god.

Marcone, Giuseppe Ramiro (1882.-1952.), opat, legat Svete Stolice pri Biskupskoj konferenciji u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Marić, fra Branko (Mate) (1896.-1974.), rođen u Vrdima (župa Drežnica). Doktorirao iz glazbene umjetnosti u Beču (1935.). Predavao na širokobriješkoj gimnaziji. Ratnih godina djelovao je kao duhovni pomoćnik na Humcu (1941.-1943.). Kratko je bio kustos muzeja u Banja Luci (1943.), a onda prešao raditi u sarajevski Zemaljski muzej (1943.-1945.). U svibnju 1945. bježi pred partizanima preko granice. Jedno vrijeme živio je u Italiji, a onda sve do 1973. u Španjolskoj. God. 1973. odlazi u Švicarsku, gdje je i umro 1974.

Markotić, fra Svetislav (Ante) (1921.-1945.), rođen u Grabovniku (župa Vitina). Student teologije. U razdoblju 1944.-45. god. s ostalim bogoslovima zbog ratnih neprilika boravi u Veljacima, Tihaljini, Čitluku i Mostaru. Odatle su pred partizanima pošli preko Sarajeva u Zagreb, pa prema austrijskoj granici. Fra Svetislav je posljednji put viđen kod Maribora u partizanskom logoru. Nakon toga mu se gubi svaki trag.

Martinac, fra Paško (Ivan) (1882.-1945.), rođen u Dragićini (župa Čerin). U vrijeme Drugoga svjetskog rata boravio je u franjevačkoj rezidenciji u Slanom (1940.-1943.), potom godinu dana u mirovini u samostanu na Humcu (1943./44.), a onda kao kapelan u Veljacima (1944./45.), odakle ga partizani odvode 10. veljače 1945., skupa sa župnikom fra Julijem Kožulom, i usmrćuju negdje na Ljubuškom polju.

Medić, fra Justin (Rafael) (1914.-1973.), bivši član Hercegovačke franjevačke provincije i svećenik đakovačke biskupije. Rođen na Širokom Brijegu. U vrijeme NDH djelovao kao dušobrižnik obitelji Pavelić u Zagrebu te kao vjeroučitelj u Ustaškom dječačkom zavodu. Pri povlačenju iz Hrvatske partizani ga zarobljavaju, ali na „križnom putu“ uspijeva pobjeći iz kolone. Odlazi u Austriju, zatim u Švicarsku i Španjolsku i na kraju u Njemačku. Preminuo u Münchenu 1973. godine.

Mikulić, fra Berislav (Mile) (1913.-2002.), rođen u Ružićima. Pastoralno djelovao u Grudama (1938.-39.) i Konjicu (1939.-1942.), a potom postaje vojnim dušobrižnikom u Mostaru (1942.-1945.). Partizani su ga uhitili negdje u Sloveniji u svibnju 1945., sproveli u zatvor na Savskoj cesti u Zagrebu, gdje je bilo strpano oko 200 svećenika. Uskoro je s još nekim svećenicima bio pušten na slobodu. Preminuo je u samostanu na Širokom Brijegu 2002. godine.

Milićević, fra Alojzije Lujo (Nikola) (1919.-1945.), rođen u Studencima. Za svećenika zaređen 1943. god. Tijekom rata nalazi se kao bogoslov na Humcu (1940.-1943.), a potom, zbog ratnih neprilika i bombardiranja, u Veljacima, Gorancima i Čitluku (1944.). Pred partizanima je skupa s bogoslovima bježao krajem 1944. U svibnju 1945. viđen je posljednji put kod Maribora u partizanskom logoru.

Miloš, fra Mile (Jozo) (1882.-1960.), rođen u Dobrom Selu. Dugogodišnji profesor na širokobriješkoj gimnaziji (1904.-1921.). Tijekom rata bio je duhovni pomoćnik na Humcu (1940.-1944.) i u Pločama-Tepčićima (1944./45.). Preminuo je na Širokom Brijegu 1960. god.

Musa, fra Trpimir (Grgo) (1899.-1986.), rođen u Rasnu. Pastoralno djelovao u Konjicu od 1928. do 1943. god., kada odlazi u Zagreb za poglavara rezidencije hercegovačkih franjevaca (1943.-1945.). Pred kraj rata bježi pred partizanima u Italiju. Potkraj 1953. odlazi u SAD. Preminuo je u Chicagu 1986. godine.

Naletilić, fra Stjepan (Nikola) (1907.-1942.), rođen u Lisama (župa Široki Brijeg). Bio župnik u Kongori (1938.-1942.), odakle su ga partizani odveli iz župskog stana i ubili na planini Ljubuši, vjerojatno 24. svibnja 1942. Fra Stjepan je prva žrtva među hercegovačkih franjevcima.

Novak, Viktor (1889.-1977.), povjesničar. Rođen u Donjoj Stubici. Nakon završenih sveučilišnih studija, specijalizirao paleografiju u Rimu. Jedno vrijeme djelovao u sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a potom na Sveučilištu, gdje je u zvanju docenta predavao paleografiju. Bio je namješten i u Ministarstvu prosvjete ondašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Karijeru sveučilišnog profesora nastavio je graditi u Beogradu (1924.). Uz historiografiju, bavio se i glazbom. Jedno vrijeme bio je predsjednik zagrebačkog pjevačkog društva „Lisinski“ i glazbeni kritičar. Umro je u Beogradu 1977. godine.

Nuić, fra Arkanđeo (Nikola) (1896.-1945.), rođen u Drinovcima. Postigao doktorat iz teologije u Beču (1923.). Studirao je i klasičnu filologiju na pariškoj Sorbonni (1923.-1927.). Od 1927. do smrti bio je profesor na širokobriješkog gimnaziji. Partizani su ga 7. veljače 1945. ubili i spalili u protuzrakoplovnom skloništu s još 11 subraće na Širokom Brijegu.

Nuić, don Jerko (1915.-1945.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Drinovcima. Nakon ređenja imenovan je kapelanom u župi Vir (1942.). God. 1944. preuzima župa Donje Hrasno, jer je župnik don Stanko Čotić preminuo od tifusa. Don Jerko se nastanio u Brštanici, odakle se u listopadu 1944. s narodom morao povući. U svibnju 1945. pri povlačenju naroda i vojske u Sloveniju i Austriju pred partizanima stradao je i don Jerko.

Nuić, don Mate (1909.-1987.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Drinovcima. Bio je prefekt „Napretkova“ konvikta u Mostaru od 1934. do 1945. God. 1942./43. obavljao je službu tajnika biskupa Petra Čule. God. 1948. osuđen je na 8 godina strogoga zatvora, koji je u Zenici proveo do posljednjega dana. Zbog zasluga za vjeru i za Crkvu od 1958. god. nosi naslov monsinjora, počasnoga člana Papinske obitelji. Preminuo je u Drinovcima 1987. god.

Nuić, fra Viktor (Jure) (1890.-1953.). Drugi svjetski rat ga je zatekao u Mostaru, gdje je obavljajući različite službe proveo od 1933. do 1944. godine. Posljednju godinu rata djeluje kao kapelan u Posuškom Gracu, a prvu poratnu godinu kratko kao župnik u Čitluku (1946.). Nakon toga odlazi na Humac, gdje je i preminuo od srčane kapi 1953. godine.

Omrčanin, Ivo (1913. – ?), publicist i diplomat. Doktorirao teologiju u Rimu. U vrijeme NDH radio u Ministarstvu vanjskih poslova. Navodno zajedno s dr. Ljubom Karamanom dopremio 1942. god. iz Venecije u Zagreb Krstionicu kneza Višeslava. Nakon sloma NDH odlazi u SAD. Napisao mnoštvo (neupotrebljivih) članaka i knjiga o povijesti NDH.

Oršanić, Ivan (1904.-1968.), publicist i političar. Rođen u Županji. Studij matematike završio u Zagrebu. Uključio se u rad Hrvatskog katoličkog pokreta. Radio i kao profesor u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Urednik Hrvatske smotre. U doba Kraljevine zatvaran u Lepoglavu. Nakon proglašenja NDH postaje upravnim zapovjednikom Ustaške mladeži do 1944. god. U svibnju 1945. god. odlazi preko Austrije u Argentinu. Nakon razlaza s Pavelićem osniva Hrvatsku republikansku stranku (1951.). Preminuo je 1968. god. u Buenos Airesu.

Pandžić, fra Krešimir (Stjepan) (1892.-1945.), rođen u Drinovcima. Dugogodišnji profesor širokobriješke gimnazije, ravnatelj gimnazije, definitor Provincije, a od 1940. godine i provincijal hercegovačkih franjevaca. Od 1943. godine opet je profesor na Širokom Brijegu. Partizani su ga uhitili u Mostarskom Gracu i pogubili 8. veljače 1945.

Papac, don Mitar (1896.-1951.), svećenik trebinjske biskupije. Rođen na Pušištima (župa Stolac). God. 1922. imenovan je župnikom u župi Gradac, gdje je ostao do uhićenja 1946. god. Od 1944. do 1945. upravljao je i župom Hrasno. Partizani su ga uhitili i osudili na 8 godina zatvora, koji je provodio u Zenici. Prilikom prijevoza iz Zenice u Srijemsku Mitrovicu, poginuo je u sudaru vlakova kod Slakovaca 1951. god.

Pavelić, Ante (1889.-1959.), odvjetnik, političar, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Rođen u selu Bradina pokraj Konjica. U Zagrebu završio studij prava, gdje je i doktorirao (1915.). Pristupio Hrvatskoj stranci prava (HSP), u kojoj je obavljao dužnost tajnika i potpredsjednika stranke. Izabran je za zastupnika u Narodnoj skupštini u prvoj južnoslavenskoj državnoj zajednici. Nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra, Pavelić odlazi u inozemstvo i u Italiji osniva ustašku organizaciju (UHRO tj. Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija). Nakon napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, Nijemci i Talijani dopuštaju Paveliću i njegovim sljedbenicima da preuzmu vlast u Hrvatskoj i osnuju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Za četverogodišnjeg postojanja NDH Pavelić je bio nositelj apsolutne vlasti kao poglavnik države i lider Ustaškog pokreta. S porazom sila Osovine, propada i NDH, pa Pavelić bježi u inozemstvo, najprije u Austriju, zatim u Rim i na kraju u Argentinu. Preživjevši atentat u mjestu Lomas del Palomar pokraj Buenos Airesa (1957.), odlazi u Španjolsku. Umire u Madridu 1959. godine.

Pavlek, Mihovil Miškina (1887.-1942.), hrvatski književnik, autor socijalne proze. Rođen u Đelekovcu kod Koprivnice. Narodni zastupnik HSS-a, od 1941. suradnik NOP-a. Pisao pjesme, crtice, pripovijetke i članke. Umro u jasenovačkom logoru 1942. god.

Penavić, fra Inocent (Josip) (1917. – ?), rođen u Mokrom. U novicijat stupio 1935., za svećenika zaređen 1941. Djelovao kao kapelan u Konjicu (1942.-1949.), župnik u Rošku Polju (1951.-1955.), gvardijan na Š. Brijegu (1955./56.), župnik u Ljutom Docu (1956.-1962.), kapelana u Mostaru i na Š. Brijegu (1962.-1965.) i konačno župnik u Ružićima (1965./66.). Interniran u župnoj kući u Stocu 15. 4. – 28. 10. 1945. Potom osuđen na 8 god. zatvora; izdržao 1 godinu i 2 mjeseca u Mostaru i Zenici (1949./50.). Isključen iz Reda 1966. Vraćen „ad statum laicalem“ 1968.

Perić, Stijepo (1896.-1954.), odvjetnik i diplomat. Rođen u Stonu. Doktor pravnih znanosti. U vrijeme NDH poslanik u Rimu, a zatim u Sofiji. Jedno vrijeme i ministar vanjskih poslova. Potkraj rata boravi u Slovačkoj i Švicarskoj, a zatim u Italiji, odakle 1947. godine uspijeva pobjeći iz savezničkog logora i odlazi u Argentinu, gdje i umire 1954. godine.

Petric, fra Svetozar (Danijel) (1898.-1963.), rođen u Vinjanima pokraj Posušja. Budući da je uz bogoslovni studij doktoratom okončao studij francuskog jezika i književnosti (Fribourg 1927.), predavao je u širokobriješkoj gimnaziji (1927.-1943.). Pastoralno je djelovao u Konjicu, Mostaru, Grljevićima, Veljacima i Čapljini. Uhićen je i 1949. godine u Mostaru osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu, koju je izdržavao u Mostaru, Sarajevu i Zenici (1949.-1954.). Preminuo je u Čapljini 1963. godine.

Petrović, fra Leo (Grgo) (1883.-1945.). Rođen u Klobuku. Nakon filozofsko-teološkog studija, promovirao u Fribourgu (1908.) kao prvi doktor Hercegovačke franjevačke provincije s tezom o staroslavenskom bogoslužju. Pastoralno djelovao u Mostaru, Klobuku, a onda u biskupskom ordinarijatu: najprije kao bilježnik, a zatim kao generalni vikar biskupa Alojzija Mišića. Uz to je obavljao niz drugih dužnosti: predsjednik Napretka u Mostaru, tajnik Provincije, definitor Provincije. Izabran je 1943. godine za provincijala hercegovačkih franjevaca. Ubili su ga partizani 1945. godine.

Primorac, fra Vilim (Pero) (1907.-2000.), rođen u Čitluku. Bio je učitelj tjelovježbe na Širokom Brijegu (1932.-1945.). Potkraj rata bježi u inozemstvo. Boravio je kratko u Austriji i Italiji, a zatim od 1946. u SAD-u. U Hercegovinu se vratio 1996. godine. Preminuo je na Humcu 2000. god.

Prusina, fra Rafo (Ivan) (1884.-1945.), rođen u Hamzićima u župi Čerin. Pastoralno djelovao u Posušju, Tomislavgradu, Humcu, Konjicu, Vinici, Jablanici, Rošku Polju, Gabeli. Zatvaran je bio još u Kraljevini Jugoslaviji zbog isticanja hrvatske nacionalne svijesti. U vrijeme Drugoga svjetskog rata pastoralno je djelovao u Ružićima, a od 1944. godine je u mirovini na Čitluku. Zbog ratnih djelovanja sklonio se početkom 1945. godine u Mostar. Partizani su ga sredinom veljače 1945. s još šestoricom franjevaca (među njima i provinicijalom) iz samostana odveli, ubili na Čekrku i tijela bacili u Neretvu.

Puljić, fra Metod (Andrija) (1912.-1945.), rođen u Vašarovićima pokraj Ljubuškog. Pastoralno je djelovao kao kapelan na Humcu (1939./40.) i Mostaru (1940./41.), a potom kao župnik u Izbičnu (1941.-1945.). Pri povlačenju prema sjeveru završio je u partizanskom zarobljeništvu u logoru u Krapini. Ubijen je u Maceljskoj šumi u noći između 4. i 5. lipnja 1945.

Putica, don Vide (1859.-1942.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Prapratnici (današnja župa Hutovo). Od 1907. do smrti, 1942. god., bio je župnikom u Prenju. Ubili su ga četnici (tada 84-godišnjeg starca) na kućnom pragu.

Radić, Antun (1868.-1919.) i Stjepan (1871.-1928.), suosnivači Hrvatske pučke seljačke stranke (1904.), koja kasnije nosi naziv Hrvatska republikanska seljačka stranka, a od 1925. god. Hrvatska seljačka stranka. Antun je preminuo u Zagrebu 1919., a Stjepan je podlegao ranama nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928., kada je zastupnik Puniša Račić iz revolvera ubio i Pavla Radića i Đuru Basaričeka, zastupnike HSS-a. Stjepan je u Kraljevini SHS do smrti bio najistaknutiji vođa hrvatskoga naroda.

Raguž, fra Celestin (Vid) (1915.-1979.), rođen u Domanovićima. Pastoralno djelovao kao duhovni pomoćnik u Čapljini (1942.-1945.). Pri povlačenju prema Austriji uspio se spasiti iskakanjem iz vlaka, kojeg su zarobili partizani blizu Maribora. Nakon drugog (uspjelog) bijega u Austriju, odlazi u SAD 1946. god. Preminuo je u Chicagu 1979. god.

Rezo, don Ilija (1904.-1988.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Mandinu Selu kod Duvna. Pastoralno djelovao kao kapelan u Ravnu (1929.), zatim kao župnik u istom mjestu (1930.-1932.), a potom kao župnik u Grabovici. U komunističkom zatvoru proveo je od 1946. do 1955. god. Preminuo je 1988. god.

Rozić, fra Damjan (Ante) (1919.-1991.), rođen u Sretnicama (danas župa Kruševo) 1909. god. Za svećenika zaređen 1934. Kao svećenik djelovao najprije na Širokom Brijegu kao kapelan (1936.-1939.), potom kao župnik u Gorancima (1939.-1942.) i Kongori (1942.-1946.). God. 1946. osuđen na 5 god. zatvora; izdržao gotovo 2 godine (1946.-1948.). Kasnije otišao iz zajednice (1976.), a 1979. službeno isključen iz Provincije. Preminuo u Mostaru 1991. Pokopan u vlastitoj grobnici u rodnom mjestu.

Rupčić, fra Bonicije (Ivan) (1910.-1984.), rođen je na Hardomilju pokraj Ljubuškoga. U Breslauu (danas Wroclaw) postigao doktorat 1937. i postao profesorom na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Ratne godine provodi naizmjenično u Rimu i Mostaru. Bio je tajnik Provincije od 1943. do 1949. god. U komunističkom zatvoru proveo sedam godina (1949.-1956.). Preminuo je u bolnici u Splitu 1984. god.

Sesar, fra Petar (Marijan), (1895.-1945.), rođen u Kočerinu. Pastoralno djelovao na Širokom Brijegu, Tihaljini, Mostaru i Čapljini. Bio je tajnik i ekonom Provincije od 1934.-1943., a potom župnik u Čapljini od 1943. do 1945. Partizani ga odveli iz župne kuće početkom veljače 1945. i ubili negdje između Čapljine i Domanovića.

Sivrić, fra Zlatko (Ivan) (1893.-1980.), rođen u Međugorju. Bio župnik u Mostarskom Gracu od 1924. do 1949. godine. Dobio je 1970. Orden bratstva i jedinstva zbog spašavanja srpskog stanovništva u ratu. Preminuo je na Širokom Brijegu 1980. god.

Skoko, fra Miroljub (Vlatko) (1911.-1974.), rođen u Grabu (župa Veljaci). Tijekom rata pastoralno djelovao u Blizancima (1940./41.), Nevesinju (1941.-1945.) i Drinovcima (1945./46.). Preminuo je na Kočerinu od srčanog udara 1974. godine.

Smoljan, fra Bernardin (Frano) (1884.-1945.), rođen u Rodoču pokraj Mostara. Bio je dugogodišnji profesor na širokobriješkoj gimnaziji (1910.-1922.), tajnik Provincije (1922.-1925.) i definitor Provincije (1925.-1928.). Ratne godine proveo je kao gvardijan i župnik na Humcu (1941.-1943.) i kao umirovljenik od 1943. god. Početkom 1945. god. sklonio se u mostarski samostan, odakle su ga partizani sredinom veljače odveli i ubili na Čekrku te ubacili u Neretvu s još šestorimom franjevaca.

Soldo, fra Tugomir (Jakov) (1911.-1965.), rođen u Dragićini (župa Čerin). Teologiju studirao u Mostaru (1932.-34.) i Rimu (1934.-36.). Nakon svećeničkog ređenja u Rimu i povratka u Hercegovinu najprije djelovao kao magistar klerika na Širokom Brijegu (1936./37.), potom kao kapelan na Kočerinu (1937./38.), a onda kao kapelan i vjeroučitelj u Čapljini (1938.-1945.). Posljednjih dana rata odlazi iz Hercegovine i dvije naredne godine (1945.-1947.) djeluje kao kapelan u Zagrebačkoj nadbiskupiji (Našice, Kloštar Ivanić, Marija Bistrica, Čakovec). Potom odlazi u Mađarsku (1947.), a odatle u Austriju i Italiju, gdje naredne tri godine djeluje kao duhovnik sjemeništaraca u Grottammareu (1947.-1950.). Potom je godinu dana u Rimu (1950./51.), a onda kapelan časnih sestara u San Remu (1951./52.), odakle odlazi u SAD, gdje ostaje do iznenadne smrti. Poginuo je u prometnoj nesreći 17. svibnja 1965. god. u blizini Toleda (država Ohio).

Sopta, fra Martin (Franjo) (1891.-1945.), rođen u Dužicama (župa Rasno). Diplomirao fiziku i matematiku u Beogradu. Kao profesor na širokobriješkoj gimnaziji djelovao 22 godine. Uz to je i sedam godina radio kao profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Početkom 1945. partizani su ga uhitili u Čitluku, poveli prema Ljubuškom i pogubili u veljači 1945. na nepoznatom mjestu.

Stepinac, Alojzije (1898.-1960.), zagrebački nadbiskup, potom kardinal i blaženik. Rođen u selu Brezariću pokraj Krašića. Za svećenika je zaređen 1930. godine. Studirao je na Gregoriani od 1924. i studij okončao doktoratom iz teologije 1931. godine. Nakon svećeničkog ređenja imenovan nadbiskupskim ceremonijarom (obredničarom). Tri godine kasnije imenovan je koadjutorom zagrebačkog nadbiskupa s pravom nasljedstva, a nakon smrti nadbiskupa A. Bauera (1937.), dr. Alojzije Stepinac nastupio je kao novi zagrebački nadbiskup. Djelujući u vremenima dominacije totalitarnih ideologija, pozicionirao se kritički i prema nacizmu i prema komunizmu. Komunističke vlasti ga uhitile 18. 9. 1946. , a nepun mjesec kasnije (11. 10.) osudile na 16 godina zatvora, uz gubitak građanskih prava u trajanju od 5 godina. U Lepoglavi je zatočen do 5. prosinca 1951., a onda prebačen u pritvor u župni stan u Krašiću, gdje je i umro 10. veljače 1960.

Stipić, fra Emil (Franjo) (1912.-1945.), rođen u Drinovcima. Pastoralno djelovao kao kapelan u Duvnu (1939.-1941.) i Mostaru (1941./42.), a potom kao župnik u Gorancima (1942.-1945.). Pri povlačenju u Sloveniju, partizani ga uhitili i pogubili na nepoznatom mjestu.

Stojić, fra Drago (Cvjetko) (1908.-1986.), rođen u Gornjem Velikom Ograđeniku (župa Čerin). U vrijeme rata djelovao kao župnik u Ružićima (1941.-1943.) i Klobuku (1943.-1947.). U komunističkom zatvoru proveo tri godine (u dva navrata). Preminuo je na Humcu 1986. godine.

Stojić, fra Gojko (Jakov) (1912.-1942.), rođen u Dragićini (župa Čerin). Bio je kapelan na Širokom Brijegu (1939./40.), Kočerinu (1940.-1942.) i Rakitnu (1942.). Preminuo je u Mostaru od upale moždane opne 1942.

Sudar, Franjo (1903. – ?), ustaški pukovnik. Rođen u Brušanima pokraj Gospića. U Nevesinje odlazi kao ustaški poručnik. U rujnu 1943. imenovan zapovjednikom 1. Ustaškog djelatnog zdruga, a 1944. god. 4. Ustaškog zdruga. Iste godine promaknut u čin ustaškog pukovnika. U ožujku 1945. postaje zapovjednik 8. Hrvatske divizije. Nakon sloma NDH povlači se u Austriju i Italiju, gdje mu se gubi trag.

Šilić, fra Rufin (Damjan) (1911.-1985.), provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen u Trešnjevici kod Konjica (župa Jablanica). Postigao doktorat iz ekleziologije (Breslau, danas Wroclaw, 1937.). Od 1937. godine profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Potkraj rata prelazi u Sarajevo na novu franjevačku bogosloviju u Kovačićima, zajedničku svim franjevačkim provincijama u NDH (1944./45.). Ukupno dvije godine (u dva navrata) proveo u komunističkom pritvoru. Bio je provincijal hercegovačkih franjevaca devet godina (1967.-1976.). Preminuo u Blankenauu u Njemačkoj 1985. godine.

Šimić, Franjo (1900.-1944.), general. Rođen u Gospiću. Završio Višu vojnu akademiju u Beogradu i postao pukovnik vojske Kraljevine Jugoslavije. Poslije proglašenja NDH pristupio hrvatskom domobranstvu. U veljači 1944. god. promaknut u čin generala. Ubijen u nerazjašnjenim okolnostima 1944. god. u Mostaru.

Šimić, fra Velimir (Ivan) (1896.-1980.), rođen u Alagovcu, župa Ružići. U vrijeme rata pastoralno djelovao u Bukovici (1936.-1947.). Preminuo je u Mostaru 1980. godine.

Škrobo, fra Čedomil (Martin) (1914.-1993.), rođen u Dužicama (župa Rasno). Najprije djelovao kao kapelan na

Humcu (1940./41.) i u Čapljini (1941./42.). Potom postaje profesor talijanskog jezika u širokobriješkoj gimnaziji (1942.-1944.). Nakon toga je premješten u Mostar za župnog pomoćnika (1944./45.). U svibnju 1945. bježi pred partizanima, ali je zarobljen u Mariboru. Neko vrijeme provodi u istražnim zatvorima u Ljubuškom i Mostaru (do 1947.). Preminuo je na Humcu 1993. godine.

Šušak, fra Branko (Ivan) (1912.-1945.), rođen u Mokrom, župa Široki Brijeg. Pastoralno djelovao kao kapelan na Čitluku (1939.-1941.) i Mostaru (1941.-1944.), a potom kao župnik u Blizancima (1944./45.). Pri povlačenju u Sloveniju, partizani ga uhitili i pogubili na nepoznatom mjestu u svibnju 1945. godine.

Togonal, Herman Krešo, bivši student veterine, rođen 1914. god. u Travniku, ustaški povjerenik.
Last edited by Tomi110 on 03/10/2014 19:43, edited 1 time in total.


User avatar
Tomi110
Posts: 363
Joined: 20/09/2014 15:33
Location: Na moru

#277 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Tomi110 » 03/10/2014 19:36

Nastavak prijašnjeg posta
Tomas, don Ilija (1901.-1942.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Drinovcima. Nakon svećeničkoga ređenja, pastoralno kratko djelovao kao kapelan u Ravnom i kao župnik na Trebinji. Potkraj 1927. godine preuzeo župu Klepce (današnja Čeljevo i Dračevo). Ubijen je u noći s 30. travnja na 1. svibnja 1942., tijekom prodora srpskih postrojbi na područje klepačke župe. Jugoslavenska (komunistička) historiografija prikazuje ga kao „monstruma i zločinca spram srpsko-pravoslavnoga življa južne Hercegovine“.

Vasilj, fra Jenko (Stanko) (1914.-1945.), rođen u Međugorju. Pastoralno djelovao u Konjicu od 1939. do 1945., s tim da je pred kraj rata kratko bio i vojni dušobrižnik. Pri povlačenju pred partizanskom vojskom, uhićen u svibnju 1945. negdje u Sloveniji i pogubljen na nepoznatom mjestu, najvjerojatnije kod Klanjca u Hrvatskom zagorju.

Vasilj, fra Vendelin (Franjo) (1909.-1971.), rođen u Međugorju. Na poslijediplomskom studiju u Parizu postigao dva doktorata. Od 1937. god. profesor je na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru i istodobno tajnik biskupa Mišića. Ponovno pokreće Kršćansku obitelj (1938.), koja pod njegovim uredništvom izlazi do 1944. god. Iste godine pokreće novu seriju „Savremenih pitanja“, ali je u njoj objavljena samo njegova knjiga Filozofija komunizma (Mostar, 1944.). Dospijeva u partizansko zarobljeništvo 1945., no uspijeva pobjeći i skloniti se neko vrijeme kod franjevaca u Mariboru. U Ljubljani su mu franjevci uspjeli isposlovati putovnicu (pod lažnim imenom) za Trst. God. 1946. odlazi u SAD i tamo ostaje do kraja života. Preminuo je u Chicagu 1971. god.

Vištica, fra Serafin (Stanko) (1903.-1998.), rođen u Veljacima. Tijekom rata bio je župnik u Međugorju (1940.-1945.). Uspijeva 1945. pobjeći u Sloveniju, potom u Austriju a onda 1946. u SAD. U Hercegovinu se vratio 1995. god. Umro je na Humcu 1998. godine.

Vrančić, Vjekoslav (1904.-1990.), ekonomist i političar. Rođen u Ljubuškom. Zamjenik ministra vanjskih poslova u NDH i pročelnik Političkog odjela u Ministarstvu vanjskih poslova, potom povjerenik NDH kod talijanske II. armate na Sušaku. Početkom travnja 1944. imenovan ministrom obrta, veleobrta i trgovine i na toj dužnosti ostaje do kraja rata. U ime vlade NDH poslan 4. svibnja 1945. zapovjedniku savezničkih snaga na Sredozemlju, feldmaršalu Haroldu Alexanderu, s ciljem stavljanja NDH na stranu zapadnih saveznika. Pri tome je uhićen i interniran u logor. Uspijeva pobjeći i 1947. odlazi u Argentinu, gdje je i umro 1990. godine.

Vrdoljak, don Jure (1906.-1969.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Drinovcima. Pastoralno djelovao dvije godine kao kapelan u župi Prenj, a potom kao župnik u Studencima od 1934. godine. Pred dolazak partizana, potkraj listopada 1944. godine, napušta Studence i odlazi u Zagreb (stanovao u sjemeništu na Šalati), gdje je ostao do 1945. godine. Nakon povlačenja iz Zagreba, najprije je proveo oko četiri mjeseca na jednoj župi pokraj Maribora, a potom odlazi u Austriju, gdje ostaje narednih pet godina radeći u pastvi s hrvatskim izbjeglicama. Početkom 1950-tih odlazi u Sudbury u Kanadu, gdje po odobrenju mjesnoga biskupa pastorizira sve Slavene. U Torontu, gdje je došao 1953. godine i osnovao hrvatsku župu, ostaje do 1962. godine, kada se vraća u Austriju. Umro je 1969. godine u Salzburgu.

Vukšić, fra Radoslav (Ivan) (1894.-1945.), rođen u Studencima (tada župa Humac, danas župa Studenci). Postigao doktorat na sveučilištu u Beču (1926.). Ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu od 1939. do 1945. godine. Partizani su ga 8. veljače 1945. sa skupinom franjevaca odveli prema Dalmaciji i pogubili negdje na putu (po svoj prilici kod Zagvozda). Pretpostavlja se da mu je tijelo među 18 ekshumiranih tijela (ekshumacija izvršena 2005.) na Đoginoj ledini u blizini Zagvozda, no još nije identificirano.

Vukojević, fra Bosiljko (Milan) (1912.-1983.), rođen u Vašarovićima pokraj Ljubuškog. U vrijeme rata pastoralno je djelovao u Međugorju (1939.-1941.) i Mostaru (1941.-1945.), o onda početkom 1945. odlazi u Zagreb za voditelja rezidencije hercegovačkih franjevaca. U komunističkom zatvoru proveo je tri godine (1948.-1951.). Preminuo je od srčanog udara u Mostaru 1983. god.

Zovko, Ivan (1908.-1945.), ustaški stožernik. Rođen u Oklaju kraj Širokog Brijega. Nakon završene tri godine, izbačen iz gimnazije na Širokom Brijegu zbog političkog djelovanja. Potkraj 1930-tih pristupio ustaškoj organizaciji. Radio kao službenik u upravi boksitnih rudnika 1939.-40., a potom u Duhanskoj stanici na Širokom Brijegu. Početkom lipnja 1941. imenovan stožernikom Ustaškog stožera Hum u Mostaru i na toj dužnosti ostaje do potkraj 1942. godine, kada se opet zapošljava u Duhanskoj stanici (i dalje djelatan u ustaškoj organizaciji kao pričuvni časnik). U travnju 1945. povlači se prema Zagrebu, a u svibnju prema Austriji, gdje je zarobljen i izručen jugoslavenskim vlastima. Uspijeva zakratko pobjeći iz zarobljeničke kolone, ali je opet uhićen i osuđen na smrt 2. srpnja 1945.

Zlopaša, fra Bogomir (Slavko) (1914.-1942.), član Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen u Buhovu (tada župa Rasno). Bio je profesor i odgojitelj franjevačkih bogoslova na Humcu (1940.-1941.). Ratne 1941. godine pošao je u Rim dovršiti doktorat iz filozofije, no na putu se teško razbolio. Vratio se s puta na liječenje u Novi Marof, gdje je u travnju 1942. preminuo.

Zovko, don Jozo (1904.-1989.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Bijelom Polju kod Mostara. Bio župnik u Ravnu od 1932. do 1942. god. Za vrijeme rata postavljen za župnika u Klepcima, gdje je ostao do rujna 1943. god. U svibnju 1945. god. emigrirao najprije u Austriju, pa u Rim, a onda 1947. god. u Argentinu. Umro je u Buenos Airesu 1989. god.

Zovko, don Marko (1895.-1970.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Bijelom Polju – Potocima. Bio je župnik u Stocu od 1930. do 1943. god. Zbog ratnih neprilika prešao je 1944. god. u Mostar, a potom u travnju 1945. u Zagreb. U svibnju 1945. emigrirao je Austriju, a onda u Italiju, da bi dvije godine kasnije otišao u Argentinu. Preminuo je u Buenos Airesu 1970. god.

Zovko, fra Zdravko (Mirko) (1912.-1977.), rođen u Hamzićima (župa Čerin). U vrijeme rata djelovao kao kapelan u Drinovcima (1941.-1943.) i na Humcu (1943.-1945.). Tijekom 1945. proveo kraće vrijeme u komunističkom zatvoru u Sarajevu. Preminuo od tumora u bolnici u Dubrovniku 1977. godine.

Zrno, don Ante (1909.-1945.), svećenik mostarsko-duvanjske biskupije. Rođen u Duvnu. Imenovan župnim upraviteljem u Viru, gdje je ostao do siječnja 1945. godine. Ubili ga partizani 1945. na nepoznatom mjestu.

Zubac, fra Augustin Leopold (Ludovik) (1890.-1945.), rođen u Čitluku. Dugogodišnji profesor na širokobriješkoj gimnaziji (1916.-1930.). Od 1930. god. do smrti 1945. djelovao kao kapelan na Širokom Brijegu, a od 1934. kao upravitelj franjevačke električne centrale na rijeci Lištici. Partizani su ga ubili 8. veljače 1945. u Mostarskom Gracu, kamo se bio sklonio s nekolicinom franjevaca.

Zubac, fra Tihomir (Tadija) (1918.-1945.), rođen u Gradnićima. Nakon svećeničkog ređenja pastoralno djelovao samo u Grudama (1944./45.). Pri povlačenju pred partizanima uhićen je u Sloveniji i u svibnju 1945. pogubljen na nepoznatom mjestu.

Zubac, fra Zdenko (Andrija) (1911.-1945.), rođen u Gradnićima. U vrijeme rata pastoralno djelovao u samostanu na Širokom Brijegu (1940.-1943.) i kao župnik u Ružićima (1943.-1945.), gdje su ga partizani uhitili, odveli u zatvor u Ljubuški i ubili. Tijelo mu je identificirano 27. listopada 2007. na KBC-u Split.

Žanić, Milovan (1882.-1946.), odvjetnik i predsjednik Zakonodavnog povjerenstva u NDH. Rođen u Senju. Član vlade NDH. Na vlastitu molbu umirovljen 1943. god. U svibnju 1945. odlazi u Austriju, a potom u Italiju, gdje je umro u logoru 1946. godine.

Žanko, Dušan (1904.-1980.), književnik i diplomat. Rođen u Trilju. Nakon proglašenja NDH imenovan za intendanta Hrvatskoga državnog kazališta (do 1943.). U prosincu 1941. fra Dominik Mandić predlagao ga je za hrvatskog poslanika pri Svetoj Stolici. Nakon 1943. djelovao je u Ministarstvu vanjskih poslova; jedno vrijeme kao poglavar gospodarsko-kulturnog izaslanstva NDH u vichyjevskoj Francuskoj. U svibnju 1945. odlazi u Italiju, gdje je s prof. Petrom Barezom izvijestio papu Pia XII. o položaju hrvatskog naroda tih dana. Britanske vojne vlasti ga uhićuju u travnju 1947., ali im uspijeva pobjeći. Iz Italije odlazi u Argentinu, gdje je radio kao upravitelj knjižnice. God. 1953. odlazi u Venezuelu. Tamo od 1961. predaje na Agronomskom fakultetu Središnjeg sveučilišta u Caracasu. Umro je 1980. god.
Last edited by Tomi110 on 03/10/2014 19:44, edited 1 time in total.

User avatar
Tomi110
Posts: 363
Joined: 20/09/2014 15:33
Location: Na moru

#278 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Tomi110 » 03/10/2014 19:37

Nastavak prijašnjeg posta
Izvori i literatura:

Arhiv Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru:
1. Imenik franjevaca (u digitalnom obliku prir. Ante Tomas).
2. Tabule (resporedi osoblja) (u digitalnom obliku prir. Ante Tomas).

AUGUSTINOVIĆ, Anto, Povijest Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini a poglavito u Usori i Žepču. Prilog povijesnom istraživanju o Hrvatima i Crkvi u Hrvata u Bosni i Hercegovini, Mostar – Žepče, 1997.

BENIGAR, Aleksa, Alojzije Stepinac. Hrvatski kardinal, ZIRAL, Rim, 1974.

Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, 1966. (1-6).

Ilić, Žarko, „Hercegovački franjevci u komunističkim zatvorima“, u: Fra Ferdo Vlašić – vizionar i patnik (spomenica), Tomislavgrad, 2005., str. 102-113.

JOLIĆ, Robert, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.

Jolić, Robert – Grbeš, Jozo, Stoljeće vjernosti. Jubilarna spomen-knjiga o franjevcima Hrvatske franjevačke kustoije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu, Chicago, 2000.

Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, 1. (A-Đ), Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine, Mostar, 2009.

Hrvatski franjevački biografski leksikon, Zagreb, 2010.

Marić, Ante, et al., Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.

Marić, Franjo (ur.), Gdje su oni stali, mi nastavljamo. Pokojni svećenici Vrhbosanske nadbiskupije od 1882. do 30. 4. 2007., Sarajevo, 2007., str. 23.

MATIJEVIĆ, Zlatko, „’Magnum crimen’ hrvatske historiografije. Hrvatski katolički pokret i stvaranje jugoslavenske države u interpretaciji Viktora Novaka“, u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva (ur. S. Lipovčan i Lj. Dobrovšak), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., str. 135.-167.

KRIŠTO, Jure, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, I., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1998.

PERIĆ, Ratko, Da im spomen očuvamo, Mostar, 2000.

Svjedoci vjere i rodoljublja. Zbornik radova o stradalim biskupijskim svećenicima u Hercegovini (prir. B. Goluža), Mostar, 2005.

Tko je tko u NDH. Hrvatska 1941.-1945. (gl. urednik D. Stuparić), Zagreb, 1997.

VUKŠIĆ, Tomo, Confessores fidei. Čule, Čekada, Majić, Nuić, Perić, Mostar, 2000.

Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925, Zagreb, 1925.

Različite mrežne stranice (google).



Manje poznate riječi i izričaji

acikosum, ačkosum, aškosum (ar.-tur.) – bravo! živio!

actus primo primi (lat.) – na prvu ruku, ne razmišljajući što će biti poslije, na što će nešto poslije izići

audiatur et altera pars (lat.) – neka se čuje i druga stranka, neka i protivna strana kaže svoje mišljenje

burmuntije, točnije: bujruntija (tur.) – pismo, dokument, ukaz

ćage, pl. ćageta (tur.) – papir, pismo, potvrda (izvorno: pismena zapovijed pašina ili valijina)

fugitivus (lat.) – bjegunac, ovdje: redovnik (konkretno franjevac) koji se na svoju ruku, mimo znanja i odobrenja poglavara nalazi izvan samostana ili redovničke kuće

preparandija (lat.) – učiteljska škola.

sekularizacija (lat.) – postupak razrješenja nekoga redovnika od redovničkih zavjeta i učlanjenje u neku biskupiju (tako on iz redovničkoga prelazi u dijecezanski kler)

spiritus rektor (rector!) (lat) – duhovni predstojnik

terđah, terđaj – 1. zanatlijski stol na kome zanatlija radi 2. kalup, model.

Timeo Danaos et dona ferentes! (lat.) – Bojim se Danajaca, t. j. Grka, čak i kad nose darove (stih iz Vergilove Eneide koji se odnosi na trojanskog konja), u značenju: valja se nekoga čuvati i kad pokazuje lijepo lice, jer ima skrivene nedobronamjerne nakane

valetudinarius (lat.) – bolesnik, konkretno: redovnik koji se nalazi u nekom samostanu na oporavku ili liječenju, bez ikakva posebnog zaduženja ili službe








--------------------------------------------------------------------------------


[1] Viktor NOVAK, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1948. Sredinom 1980-tih objavljen je u Beogradu reprint ove knjige s predgovorom Jakova Blaževića (V. Novak, Magnum crimen, Nova knjiga, Beograd, 1986.).


[2]Zlatko MATIJEVIĆ, „’Magnum crimen’ hrvatske historiografije. Hrvatski katolički pokret i stvaranje jugoslavenske države u interpretaciji Viktora Novaka“, u: Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva (ur. S. Lipovčan i Lj. Dobrovšak), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2005., str. 137.


[3]Večernji list, 30. rujna 1989., str. 10.-11. U Beogradu se (kod „Skadarlije“ i „Ruskog cara“) još tijekom rata sastajalo društvo intelektualaca koje je za cilj imalo objavljivanje protuhrvatskih i protukatoličkih tekstova. Za sve navedene podatke vidi Jure KRIŠTO, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, I., Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1998., str. 18., bilj. 4.


[4] Isto, str. 122.


[5] Da je Viktor Novak bio član masonske organizacije, očito je tada bila općepoznata činjenica. Primljen je u masonsku ložu „Dositej Obradović“ u Beogradu 1924. godine (usp. Z. MATIJEVIĆ, nav. dj., str. 137).


[6] Puni naslov glasi: Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Zagreb, 1946. Priredili: Joža Horvat i Zdenko Štambuk.


[7] Na str. 675, bilj. 158, Novak kao izvor podatka o odlikovanju fra Tugomira Solde navodi: „Iz kartoteke za odlikovanja u NDH“.


[8] Misli na Opći šematizam katoličke Crkve u Jugoslaviji, Sarajevo, 1939. koji je priredio dr. Krunoslav Draganović.


[9] U tadašnjim podatcima Ministarstva vanjskih poslova NDH poimenično je navedeno 25 žrtava (Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života hrvatske narodne države. Nezavisna Država Hrvatska na braniku nove Europe, Zagreb, 1942., reprint Zagreb, 1991., str. 33). U izvješću Kotarske oblasti Čapljina od 2. prosinca 1941. navode se imena 20 ubijenih osoba u Čapljini i okolici; za većinu žrtava opisane su ukratko i okolnosti u kojima su stradali. Ranjenih je prema istom izvješću bilo 7 osoba, 140 uhićenih osoba u Čapljini, Strugama i Gabeli te desetak zapaljenih kuća (Zdravko DIZDAR – Mihael SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Dom i svijet, Zagreb, 1999., dok. br. 26, str. 213-216). Sva imena navedena u izvješću Kotarske oblasti nalaze se i na popisu dokumenta Ministarstva vanjskih poslova NDH. U oba izvješća se donose opisi ubijanja starih osoba, žena i djece. Uglavnom se na ova dva izvješća referira kasnija literatura koja se bavila travanjskim sukobima u čapljinskom kraju (usp. Ivica PULJIĆ – Stanislav VUKOREP – Đuro BENDER (prir.), Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik – V., Zagreb, 2001., str. 18-22; Stanislav VUKOREP, Preživjeli svjedoče, Detecta, Zagreb, 2005., str. 16-18; Tomo VUKŠIĆ, „Pogled na stradanja Hrvata i Katoličke crkve u Hercegovini za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, Hrvatska misao, 34/25., Sarajevo, 2005., str. 83-84).


[10] Za ove tvrdnje usp. Kasim GUJIĆ, „Sjajna borba Ustaša sa srbskom vojskom i četnicima u Čapljini“, Napretkova Božićna knjiga, ur. Ilija BRĐANOVIĆ, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ u Sarajevu, 1941., str. 80.

[11] Misli na Eugena Didu Kvaternika.


[12] Njemačke armije napadaju 22. lipnja 1941. SSSR (operacija Barbarossa).


[13] Vjerski praznik u čast sv. Vida, slavi se 28. lipnja. U srpsko-pravoslavnoj tradiciji zauzima istaknuto mjesto: na taj dan dogodila se Kosovska bitka (1389.); izvršen atentat na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda (povod izbijanju Prvoga svjetskog rata); donesen Vidovdanski ustav (1921.), kojim su nesrpski narodi u prvoj južnoslavenskoj državnoj zajednici (Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca) stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na srpski narod.


[14] Riječ je o Hrvatskoj seljačkoj stranci, na čijem čelu je bio dr. Vlatko Maček (1879.-1964.).


[15] Vjerojatno lapsus linguae: da šire pravoslavlje.


[16] ŽAP – Živio Ante Pavelić.


[17] Mihovil Pavlek Miškina, književnik.


[18] U izvorniku prezime nečitljivo, možda Gvozdić.


[19] Fra Karlo se preziva Grbavac, a ne Grabovac.


[20] Ovdje Soldo ipak nije u pravu: fra Stjepan je bio kapelan u Tomislavgradu, ali prije rata (1936.-1938.), odakle je 1938. premješten za župnika u Kongoru (R. Jolić, LHF, str. 283).


[21] Navedeni zapravo nisu ubijeni u Knešpolju nego na putu iz Mostarskog Graca prema Knešpolju, u bespuću planine iznad župne crkve u M. Gracu, gdje su i ukopani. Njihova su tijela ekshumirana 1961. te 1971. pokopana u crkvu na Širokom Brijegu. Riječ je o sljedećim franjevcima: fra Krešimiru Pandžiću, fra Leopoldu Augustinu Zupcu, fra Rolandu Zlopaši, fra Zvonki Grubišiću te klericima fra Rudi Juriću i fra Korneliju Sušcu (A. Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007., str. 15-19).


[22] U franjevačkoj knjižnici u Mostaru nije sačuvan ni jedan jedini primjerak navedene knjige, što znači da su ih partizani sve uništili u tiskari. Možda je ipak negdje sačuvan koji primjerak, primjerice u osobnoj ostavštini fra Vendelinovoj u Chicagu?


[23] Očigledno je da je Soldo bio izvrsno informiran te je već 1951. znao za gotovo sve pobijene hercegovačke franjevce. Ipak su 66-orica, jedan više nego Soldo navodi (usp. A. Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.).


[24] Riječ je zapravo o selu Slipčićima, župa Tepčići – Slipčići (koja se ponekad nazivala i Dobro Selo ili Ploče – Tepčići ili pak samo Ploče). U vrijeme kada Soldo piše ovo pismo, župa se nazivala Dobro Selo.


[25] Misli na Ivu Omrčanina.

User avatar
Tomi110
Posts: 363
Joined: 20/09/2014 15:33
Location: Na moru

#279 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Tomi110 » 03/10/2014 19:52

Nadam se da dežurni moralisti mi neće zamjeriti ovoliko copy paste postova,ali ako ćemo biti objektivni red je da se osvrnemo i na "drugu stranu"

julisiz es grant
Posts: 7470
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#280 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by julisiz es grant » 03/10/2014 20:14

Nisi morao da se mučiš i zatrpaš temu, dovoljno je da si stavio link, a to je mnogo prije tebe neko već učinio. Šta reći, "građanin" Ivan Lovrenović, ali građanštinu traži isključivo od druga dva naroda, posebno Bošnjaka, dok iz svog stada uglavnom nalazi mjesta za relativizaciju i najtežih zločina.

User avatar
Chmoljo
Administrativni siledžija u penziji
Posts: 35867
Joined: 05/06/2008 03:41
Location: i vukove stid reći odakle sam...

#281 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Chmoljo » 03/10/2014 20:48

Tomi110 wrote:Nadam se da dežurni moralisti mi neće zamjeriti ovoliko copy paste postova,ali ako ćemo biti objektivni red je da se osvrnemo i na "drugu stranu"
postavi linkove - obriši tekst.

ovoliki tekstovi na forumu nemaju smisla. kako je tek ljudima koji forumu pristupaju sa mobilnih uređaja
:-)

otac_makarije
Posts: 324
Joined: 31/08/2014 23:46

#282 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by otac_makarije » 03/10/2014 20:49

julisiz es grant wrote:Nisi morao da se mučiš i zatrpaš temu....
zar nije očigledno da je jedini smisao učestvovanja dotičnog u ovoj temi (može se slobodno reći i na ovom forumu - dovoljno je uporediti datum registracije i datum otpočinjanja teme) taj da je zatrpava smećem, a ne da učestvuje u argumentovanooj raspravi?
hm... zatrpavanje smećem, to mi zvuči poznato...

julisiz es grant
Posts: 7470
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#283 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by julisiz es grant » 03/10/2014 20:57

otac_makarije wrote:
julisiz es grant wrote:Nisi morao da se mučiš i zatrpaš temu....
zar nije očigledno da je jedini smisao učestvovanja dotičnog u ovoj temi (može se slobodno reći i na ovom forumu - dovoljno je uporediti datum registracije i datum otpočinjanja teme) taj da je zatrpava smećem, a ne da učestvuje u argumentovanooj raspravi?
hm... zatrpavanje smećem, to mi zvuči poznato...
Naravno da je očigledno, ali ja tu ništa ne mogu učiniti. Prihvaćam razumnu i argumentovanu raspravu sa svakim, ali ovakav način kakav dotični primjenjuje je obično trolovanje i potpaljivanje i samo kvari temu.

User avatar
Tomi110
Posts: 363
Joined: 20/09/2014 15:33
Location: Na moru

#284 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Tomi110 » 03/10/2014 21:03

otac_makarije wrote:
julisiz es grant wrote:Nisi morao da se mučiš i zatrpaš temu....
zar nije očigledno da je jedini smisao učestvovanja dotičnog u ovoj temi (može se slobodno reći i na ovom forumu - dovoljno je uporediti datum registracije i datum otpočinjanja teme) taj da je zatrpava smećem, a ne da učestvuje u argumentovanooj raspravi?
hm... zatrpavanje smećem, to mi zvuči poznato...
Zatrpavanjem "smečem" nazivaš nečije svjedočenje o događanjima u Hercegovini 1941.Oče makarije ne znam koliko ste stari ali ja sam rođen 1977 godine,znači 36 godina nakon ovih događaja u Hercegovini i za mene je objavljivanje ovakvih postova argumentirana rasprava, jer nisam bio svjedok tih događaja.
A reci te mi što je za vas argumentirana rasprava?
Za Moderatora:Primio na znanje,slijedeči post će biti link.

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#285 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 03/10/2014 21:09

još par slika na temu pokrštavanja, pa da se vratimo pisanju...


Image

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#286 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 03/10/2014 21:09

Image

Nedobrovoljac
Posts: 606
Joined: 26/06/2013 12:59

#287 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Nedobrovoljac » 03/10/2014 21:55

Da li postirane fotografije imaju veze sa lokacijom o kojoj je tema, ili su uopsteno ``ustaske`` slike? Posebno ove napravljene kraj jama.
Prva slika iz prvog posta je montaza iz poslijeratnih sudskih procesa.

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#288 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 03/10/2014 21:58

Image

Nedobrovoljac
Posts: 606
Joined: 26/06/2013 12:59

#289 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Nedobrovoljac » 03/10/2014 23:46

i ne razumijem ovaj polozaj prstiju ljudi na slikama pokrstavanja?! Kao da drze (stari-novi) pozdrav Srba (skpljena tri prsta, a ne rasirena), il sam ja veceras dobrano popijo pa mi se cini?

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#290 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 04/10/2014 00:08

nisi popio...

Image


Image


Image


poslije ti odgovorim na pitanje iz predzadnjeg posta...

Nedobrovoljac
Posts: 606
Joined: 26/06/2013 12:59

#291 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Nedobrovoljac » 04/10/2014 00:11

Zena kaze da jesam popio...cekam sa nestrpljenjem :-D

julisiz es grant
Posts: 7470
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#292 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by julisiz es grant » 04/10/2014 00:18

I musliman je polagao zakletvu pred križem, zanimljivo...Osman Kulenović, potpredsjednik prve vlade NDH, na trećoj slici desno od Pavelića.

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#293 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 04/10/2014 00:19

Zena kaze da jesam popio...cekam sa nestrpljenjem :-D
izvini, tek sad sam skontao tvoju dilemu (izgleda da sam ja popio)...
tebe ne bune tri raširena prsta kod pavelića i ostalih prilikom polaganja zakletve, nego 3 skupljena prsta kod nekih pokatoličenih sa one veće slike, gdje ih je dosta i mašu zastavicama?

Nedobrovoljac
Posts: 606
Joined: 26/06/2013 12:59

#294 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Nedobrovoljac » 04/10/2014 00:23

tako je

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#295 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 04/10/2014 00:24

pogledaj bolje sliku.
pitanje - ko na slici drži skupljena 3 prsta?

Nedobrovoljac
Posts: 606
Joined: 26/06/2013 12:59

#296 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Nedobrovoljac » 04/10/2014 00:25

Skonto, bravo

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#297 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 04/10/2014 00:27

ok...

Nedobrovoljac
Posts: 606
Joined: 26/06/2013 12:59

#298 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by Nedobrovoljac » 04/10/2014 01:21

... a sta je sa slikama?

otac_makarije
Posts: 324
Joined: 31/08/2014 23:46

#299 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by otac_makarije » 04/10/2014 13:27

Woody wrote:
Дон Илија Томас је био заклети усташа од 1937, усташки повереник за Столачи срез, вођа усташке побуне Чапљини у априлу 1941, члан усташког штаба у истом месту, где је планирао истребљење Срба у овом крају. Одговоран је за сурово убиство око 2000 чапљинских Срба и многих других који су ту доведени из разних места. Поред 300 Срба из Клепаца, Томас је у смрт послао и преко 800 Срба из Пребиловаца. међу њима је и 550 мајки са децом, убијених у јами Голубинка у Шурманцима /Међугорје/, 150 Срба из Тасовчића, итд. После злочина у јамама, преводио је српску сиротињу у католичанство, а преживели Срби су после рата сведочили да их је Томас лично мучио у усташким затворима.

Дон Илија Томас је рођен 1901, у селу Дриновцима у западној Херцеговини. Када су партизани заузели Клепце 1.маја 1942, покушао је да побегне, али је повредио ногу и сакрио се у жбуње. Ту су га, док је држао пиштољ у руци, откриле и убиле клепачке жене, којима је дон Илија претходне године побио мужеве и синове.
da malo pojasnim situaciju
obično kada se govori o Prebilovcima, uvriježeno je mišljenje da je to bila neka vrsta "ostrva" srpskog u "moru" hrvatskog i muslimanskog stanovništva. To je prilično daleko od istine. U to vrijeme Prebilovci su bili okruženi selima mješane nacionalne strukture, ali ipak sa malom ili značajnijom većinom srpskog stanovništva: Klepci sa juga, Tasovčići sa zapada, Opličići, Rečice i ostala naselja Dubravske visoravni sa sjevera u kojima je bilo Srba (to je onaj prostor danas poznat po šuškovom i bobanovom naselju)... Prebilovci jesu bili najveće i najhomogenije srpsko selo u dolini Neretve, al daleko od toga da su bili jedino...
Iako su i ova ostala naselja teško pogodjena prvim talasom ustaških zločina, posebno mi je zanimljiva jedna stvar, vezano za navedenog lika.
Po prirodi stvari ustaše su da bi iz Čapljine došli do Prebilovaca morale proći ili kroz Klepce ili kroz Tasovčiće, većinski srpska sela, ali su oba u vrijeme "napada" na Prebilovce ostavljena po strani. Da podsjetim, zločin nad Prebilovčanima se desio početkom avgusta. Samo par dana nakon ovog zločina, don Ilija Tomas prevodi na katoličanstvo srpske stanovnike Klepaca.
Samo jedan dan nakon ozvaničenja prelaska pravoslavnih Srba iz Klepaca u katoličanstvo, koje je don Ilija Tomas obavio 10. avgusta 1941. muškarci iz ovog sela su vezani žicom i otjerani u silos na Modriču.
Poslije 11. avgusta 1941. Klepci su postali selo srpskih udovica i siročića, bez očeva i starije braće, koji su ostali iza 130 žrtava.

radostan dan
Posts: 26660
Joined: 31/01/2010 20:26
Location: madera

#300 Re: "Evo naše dece"-Prebilovci 1941.

Post by radostan dan » 04/10/2014 13:56

radostan dan wrote:pogledaj bolje sliku.
pitanje - ko na slici drži skupljena 3 prsta?

Nedobrovoljac dana 03/10/2014 23:25

Skonto, bravo
primjetićeš da raširena tri prsta ne drže oni koji se najteže privikavaju - starci, odnosno oni koji se najlakše zbune ili pomješaju stvari - najmlađa djeca.
kad to uzmeš u obzir, i ponovo pogledaš sliku, ona postaje još tragičnija...
kada sve likove sa fotografije, po završenom skupu vratiš kući, zamisli onog starca što nije digao ruku, njegovog sina srednje dobi koji je digao kako treba po katoličkim običajima, i unuka koji se zbunio, digao ruku kako mu je otac rekao, ali su prsti ostali skupljeni...
i onda dođeš do onoga, mimo svog straha i užasa za život i materijalna dobra, što je pomenuo julisiz es grant -unutrašnje lomove i traume u okviru te familije/kuće.

Post Reply