Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Lajavikrelac wrote:Oni su se pokazali kao neefikasni i neekonomični, a i to je bio veliki stres za izvršioce. Logori i gasne komore su bile daleko efikasnije.
To ne pobija činjenicu da su pobili ogroman broj ljudi. U Kijevu za samo 2 dana preko 33 000.
Ili je za tebe to premalo žrtava? Volio bi da su pobili još više od milion Židova (koliko stvarno jesu prema procjenama ubili), šta li?
Nisam to rekao, nego da nisu bili divljaci kao ustaše. Nisu nabijali na kočeve, sjekli glave i ostavljali iskasapljene žrtve okolo, Švabe su to rafalanjem rješavale pa bi poslali specijalne odrede da počiste nered za njima. Nacisti su samo u Babjem Jaru u Ukrajini pobili gotovo 150000 ljudi, ali streljanjem, to sam htio reći.
Woody wrote:Ali i meni zaista ide na kurac ova glorifikacija Njemaca i Talijana koji su se, kao, "zgražavali" nad ustaškim masakrima i "spašavali srpsku nejač"... Mislim, ali stvarno - zaista.
Izgleda mi kao da se ovo na neki način odnosi na moju poruku, pa ako sam u pravu da napišem koju.
Ako si pažljivo pročitao šta sam napisao vrlo lako možeš doći do zaključaka da se slažem da italijanima nije jedina poenta bila da spašavaju Srbe. Naravno da su oni kumovali ustaštvu, na kraju krajeva iz Italije su ustaše i došle u ono što je ostalo od Jugoslavije, nije sporno ni da su činili zločine. Ono što ja uporno od uključivanja u temu pokušavam je da se držim prostorno vemenskog okvira u kom se desilo to što se desilo u Prebilovcima i neposrednoj okolini. Pretpostavljam da znaš, ali ukratko - desilo se to da je nakon prvog talasa zločina došlo do zbjegova skoro cjelokupnog srpskog stanovništva u hercegovačke planine. Po pravilu "srpska nejač" - kako je ti nazva je bila duboko u planini, po čijim padinama su formirane straže naoružanih (aj uslovno rečeno da ih nazovem) ustanika - ni partizana ni četnika već jednostavno očajnika koji se bore za goli život. Tu dolazi do pat pozicije - ustaše, koje su ostale u gradovima i poljima odnosno jedinim mjestima u kojima je bilo hrane i vode nemaju snage da se izbore sa njima, a narod u planini nema osnove uslove da preživi. Ne treba biti posebno maštovit da se shvati kakve mogućnosti preživljavanja nudi hercegovačka planina bez vode, pogotovo bez hrane u ljeto 1941. E u tom momentu na scenu stupaju Italijani i nije teško dokučiti zašto su, iako su okupatori, dočekani kao spasioci. Pošto lično poznajem ljude čiji su najbliži, tada djeca, umirali od gladi (ali bukvalno umirali) u tim planinama, mogu da ti kažem da i meni ide na kurac kada neko posprdno priča o "spašavanju srpske nejači", ali sam svjestan da komunicirajući na taj način nećemo daleko odmaći.
Predlažem vraćanje na temu
pomenuo sam ranije slučaj župnika iz Klepaca. neću trenutno ulaziti u njegovu aktivnost u Čapljini i Prebilovcima 1941, nego ću pokušati analizirati njegov slučaj u okviru djelovanja katoličke crkve, ako je to moguće van konteksta zločina u Prebilovcima. Naime kada su se preživjeli Srbi konsolidovali i organizovali u jednom naletu su u proljeće 1942 došli do lijeve obale Neretve. U tom naletu glavom je platio i župnik, po zvaničnoj verziji ubili su ga ustanici, po usmenom predanju ubile su ga lokalne žene nakon što se polomio pri bježanju. E sad, meni je zanimljivo šta se dešava poslije svega toga - nalet ustanika je kratko trajao, ustaše su konsolidovale vlast i povratile vlast nad lijevom obalom Neretve, preuzeli župnikovo tijelo, sve dobro dokumentovali, i sahranili ga na gradskom grolju u Čapljini - na desnoj strani Neretve. Već tada je, iako najblaže rečeno, vrlo kontraverzna ličnost predstavljan kao mučenik i što dodatno čini problematičnim sadašnji odnos katoličke crkve prema njegovom liku i djelu. Taj odnos se najbolje mogao vidjeti 2002 godine kada su njegovi ostaci svečano prenešeni u Klepce, već pomenuto selo u kom su u toku poslednjeg rata minirani do temelja: srednjovjekovna pravoslavna crkva, spomenik ustaškim žrtvama i svaka pojedinačna srpska kuća.
Lajavikrelac wrote:Nisam to rekao, nego da nisu bili divljaci kao ustaše. Nisu nabijali na kočeve, sjekli glave i ostavljali iskasapljene žrtve okolo, Švabe su to rafalanjem rješavale pa bi poslali specijalne odrede da počiste nered za njima. Nacisti su samo u Babjem Jaru u Ukrajini pobili gotovo 150000 ljudi, ali streljanjem, to sam htio reći.
čerečenje ili posmatranje ljudskog bića kao kukca kojeg je potrebno deratizirati, šta je gore pitanje je sad?
meni ovo drugo... jer i sam si rekao što. prvi nisu uspjeli, drugi dobrim dijelom jesu. samrtni hropac je isti i kod onog zaklanog i kod onog ugušenog, ali je broj bitno drugačiji:
a da su se oni jadnici po plinskim komorama nešto "bolje" proveli od ovih drugih:
"Dying victims scratched the walls of the Auschwitz gas chamber with their fingernails"
Kronologija ustaških zločina u hercegovini 1941. godine -
(bez bosne, korduna, banije, like, hrvatske, srema)
31. svibnja - 1. lipnja: Prva uhićenja Srba u Mostaru uslijedila su 31. svibnja, kada su uhićena petorica muškaraca. U noći između 31. svibnja i 1. lipnja ustaše su, na čelu sa Ivanom Hočevarom i Stankom Šarcem, izvršile likvidaciju uhićenika kod sela Ortiješ. Jedan od uhapšenika, Fedor Lukač, uspio je pobjeći sa stratišta.
1. lipnja: U Trebinju lokalna grupa pripadnika ustaškog pokreta sa Zagrebačkog sveučilišta strijeljali su 9 osoba srpske nacionalnosti iz Trebinja i okolice te uhitili veći broj drugih osoba (podaci variraju od 15 do 70 uhićenika).
1. - 2. lipnja: Masovno uhićenje srpskih stanovnika Nevesinja i okolice. U selu Udrežnje, 2. lipnja, ustaše su ubile 29 muškaraca. Poznata su imena žrtava.
2. - 5. lipnja: U selu Korita, između Bileće i Gackog, od strane ustaša iz Fazlagića Kule i drugih mjesta u okolici Gacka, na čelu sa Hermanom Togonal, ustaškim povjerenikom za naselje Gacko, uhićeno je oko 140 lokalnih srpskih stanovnika, koji su zatočeni i mučeni gotovo tri dana u zgradi lokalne škole. U noći 4. lipnja, 121 uhićenika je odvedeno do Koritske jame, u skupinama, i ondje ubijeno maljevima i bačeno u jamu. U selu Korita 5. lipnja pobijeno je 5 seljana, a istog dana od strane istih počinitelja ubijeno je 7 stanovnika obližnjeg sela Zagradci. Poznati su poimenični podaci za ubijene osobe. Među ubijenima bilo je 47 članova obitelji Svorcan.
4. - 8. lipnja: Ustaše na čelu sa Leonom Togonal, ustaškim povjerenikoma za kotar Ljubinje, počevši od 4. lipnja započinju uhićenja u selima ljubinjskog kraja (Vlahovići, Ubosko, Pocrnje, Kapavica, Rankovci). U naredna tri dana ukupno su uhitili oko 170 muškaraca od 16 do 60 godina starosti koji su zatim zatočeni u selu Rankovci. Prilikom uhićenja u Vlahovićima je ubijeno 6 osoba. Likvidacije uhićenika započele su 8. lipnja u blizini sela Kapavice, pokraj istoimene jame. Sa stratišta je uspjelo pobjeći oko 50 ljudi, ali većina uhićenih je ubijena i bačena u jamu. Pokraj jame Kapavica ukupno je ubijeno 114 osoba. Iz Vlahovića - 28 ; iz Rankovaca - 23 ; iz Pocrnja - 13 ; iz Kapavice - 17 ; iz Uboskom - 33. Publicirani su poimenični podaci o stradalima
9. lipnja: Gatačke ustaše po naređenju Jure Francetića, tadašnjeg ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, koji je tada boravio u gatačkom kraju, maljevima i kundacima pobile oko 20 civila iz Gacka, Avtovca, Rudnog Polja i Nadanićima i bacili ih u jamu pokraj sela Korita
22. lipnja:
Ubijeno 10 Srba iz Gacka i okoline, zatočenika gatačkog zatvora, kod sela Gornje Plužine u blizini Nevesinja. Zločin su izvršile ustaše iz Fojnice (naselje između Gacka i Nevesinja) pod rukovodstvom Džemila Sarića i HIMZIJA Bauka
22. - 27. lipnja: Početak stradanja srpskog stanovništva u okolici Čapljine. Ustaše su 22-23. lipnja 1941. započele masovna uhićenja srpskih muškaraca na području Čapljine i okolnih sela : Tasovčići, Klepci, Počitelj, Rečica, Loznica, Gnjilišta, Hotanj. Uhapšenici su smješteni u privremeni logor u Tasovčićima, odakle su odvođeni u grupama i ubijani na stratiština u okolici Čapljine. Prva grupa od 4 uhapšenika ubijena je u noći 22-23. lipnja. Druga skupina uhapšenika (10 muškaraca iz Čapljine) ubijena je 24. lipnja u blizini sela Hutovo, gdje su bačeni u jamu. Treća skupina od 27 muškaraca ubijena je 24-25. lipnja na stratištu Pod brijestom, zapadno od Čapljine. Sa stratišta je uspio pobjeći Desimir Mihić koji je kasnije svjedočio o ovom zločinu. Četvrta skupina od 27 čapljinskih Srba odvezena je iz Tasovčića 26-27. lipnja do Opuzena gdje je likvidirana. Ove zločine nad muškarcima pratila su i istrijebljenja pojedinih porodica, uključijući žene i djecu, u Klepcima, što će tijekom kolovoza postati učestalo iu drugim hercegovačkim selima. Pomenute zločine izvršile su ustaše iz Čapljine i okolnih sela. Na stratištu Krupa pokraj sela Dračevo, južno od Tasovčića prema Metkoviću 0,25-26. lipnja ubijeno je 41 osoba iz Dračeva (npr. ubijeno je 20 članova obitelji Brstina). Zločin su izvršile ustaše iz Dračeva. Ustaše iz Dračeva i Hutova su 26-27. lipnja ubile nepoznat broj srpskih muškaraca iz Kolojanju, Dubravice i Cerovice (sela južno od Hutova blata). Ova lica ubijena su u jednim dijelom u blizini Gabele, a drugim dijelom kod Opuzena. Sem posljednjeg navedenog zločina, poznata su imena stradalih. Također, poznat je i velik broj imena počinitelja navedenih zločina.
23. lipnja: Pod rukovodstvom Franje Sudara ustaše iz Fazlagića Kule i prispjele ustaše iz zapadne Hercegovine izvršile ubojstvo nad 14 odraslih muških stanovnika Zborne Gomile i Međulića, pokraj Gacka, koji su pobijeni u Avtovcu.
23. - 24. lipnja: Masovni zločin u Rzana dolu nad muškim stanovništvom sela u Popovom polju (Veličani, Dubljani, Dračevo, Drijenjani, Mrkonjić, Tulje). Ubistvo su organizirale ljubinjske ustaše na čelu s Vidom Žutcem i Leonom Togonal. Od ukupno 168 stanovnika sela Veličani, Dubljani, Dračevo, Drijenjani, Mrkonjići i Tulje koji su 23. lipnja pohvatani i dotjerani na jamu u Ržani do, uspjela su pobjeći samo trojica. Ostali su pobijeni ili su živi bačeni u jamu gdje su skončali. Poznati su poimenični podaci o stradalima. Sutradan je ista grupa ustaša izvršila hvatanje stanovnika sela Zavala, Grmljani, Sedlari i Poljice (ukupno 32 poimenice poznata stradala stanovnika).
23. - 24. lipnja: U blizini sela Pridvorci pokraj Trebinja ustaše ubile 13 trebinjskih Srba, a njihove leševe potom bacili u jamu. Trojica muškaraca su uspjela pobjeći sa stratišta. Poznati su poimenični podaci o stradalima. Ovaj zločin potvrđuje izvor NDH provenijencije.
23. - 24. lipnja: U Gackom i susjednom Avtovcu pohapšeni svi odrasli srpski muškarci, od strane lokalnih i zapadnohercegovačkih ustaša, pod rukovodstvom Franje Sudara. Poznata su imena 18 osoba ubijenih u Gacku na svirep način. Jedan dio uhićenih lokalnih stanovnika, koji nije pobijen u noći 23-24. lipnja, transportovan je iz Gacka u Nevesinje. Ubrzo potom u Nevesinju je ubijeno 28 prispjelih stanovnika Gacka i Avtovca.
24. lipnja: Ustaše iz Fazlagića Kule pokraj Gacka ubile su 29 stanovnika sela Zborna Gomila i Međulić u zaseoku Stolac u Fazlagića Kuli. Među ubijenima bilo je 14 djece i 11 žena. Većina ubijenih pripadala je obiteljima Popović i Zlatanić. [113]
U blizini sela Cerno, između Ljubuškog i Međugorja, ubijeno 16 srpskih muškaraca iz Ljubuškog. Zločin su organizirali kotarski predstojnik Ivan Bukovac, logornik Staniša Vasilj i druge ustaše iz Ljubuškog.
24. - 25. lipnja: Ustaše iz Fazlagića Kule ubile 9 članova obitelji Nikolić i 13 članova obitelji Boljanović koje su živjele u Fazlagića Kuli. Njihovi leševi bačeni su u jamu nedaleko od zaseoka Drugovići u Kuli. Obitelj Nikolić u potpunosti je istrijebljena, a od Boljanovića je preživio jedan dječak koji je svjedočio o zločinu. Publicirani su poimenični podaci o stradalima.
24. - 28. lipnja: Masovna uhićenja u Mostar u otpočinju 24. lipnja i traju do 26. lipnja. Pojedini izvori procjenjuju da je uhićeno oko 450 osoba, tj.. odraslih muškaraca. Uhapšenici su izolirani u privremeni sabirni logor. Nakon nekoliko dana uhapšenici su kamionima transportovani u pravcu Čitluka i Širokog Brijega, da bi u blizini ovih nasjela bili likvidirani. Likvidacije su vršene i na obali Neretve, izvan Mostara, kako zaključujemo na temelju svjedočenja preživjelih. Kako ističe povjesničar Savo Skoko, " smatra se da je za nekoliko dana (od 24. do 28. lipnja) samo iz grada Mostara ubijeno 160 ljudi. " Poimenice je poznat dio stradalih
25. - 26. lipnja: U noći između 25-26. lipnja južno od Opuzena, na obali Neretve, ustaše izvršile ubijanje oko 283 osoba srpske nacionalnosti sa područja kotara Stolac.
26. lipnja: Pokolj nad 16 stanovnika sela Kozice i 23 stanovnika sela Prenj, Pješivci, Opličići i Lokov, u blizini Stoca. Pokolj su izvršile stolačke ustaše na čelu sa Martinom maslacu i Stojanom Ragužom. Zločin je izvršen u selu Kozice. Leševi ubijenih bačeni su Neretvu u blizini Čapljine. Poznati su poimenični podaci o žrtvama.
26 - 28. lipnja: Masovno hapšenje i stradanje dijela stanovništva u selima u okolici Mostara. Počevši od 26. lipnja ustaše su uhapsile veći broj muškaraca u srpskom i etnički mješovitim selima Bijelo Polje, Raštane, Gnojnice, Ortiješ, Lakševine, Malo Polje, Blagaj, Hodbina, Bogodol, pijeska, Baćeviće, Žitomislić. U Pijescima i Žitomisliću stradalo je oko 50 muškaraca, uključujući i sedmoricu monaha iz manastira Žitomislić. Ova lica su ubijena u blizini Domanovića i Blizanaca. Iz sela Bogodol ubijeno je 5 muškaraca i 4 žene (ubijeni su pokraj sela Gradac u blizini Širokog Brijega). U selu Hodbina i Ortiješ ubijena su šestorica muškaraca. Kako ističe povjesničar Savo Skoko, ovi događaji su zaustavljeni krajem lipnja dolaskom u Mostar generala Vladimira Lakse, Pavelićevog opunomoćenika za Hercegovinu. " On je u cilju što brže pacifikacije pobunjenog područja, privremeno obustavio pokolje hercegovačkih Srba i 30. lipnja pustio na slobodu oko 300 ljudi ", zatočenih u Mostaru. Poznata su imena izvršilaca navedenih zločina.
27. lipnja: Pokolj nad 137 lokalnih stanovnika u Nevesinju. Zločin je organizirao ustaški zapovjednik Franjo Sudar iu njemu su sudjelovale lokalne i zapadnohercegovačke ustaše. Poznati su poimenični podaci o stradalim osobama. [129]
27. - 28. lipnja: Pokolj nad srpskim stanovništvom kotara Stolac na Vidovom polju pokraj Stoca. Pokolj su organizirale lokalne ustaše i grupa ustaških profesionalnih ubojica iz Ljubuškog i Čapljine. Masovna uhićenja na području stolačkog kraja započela su 22. lipnja 1941. i trajala su nekoliko dana. Prema nepotpunim podacima, poznata su imena 96 stanovnika stolačkog kraja ubijenih na Vidovom polju. Riječ je o odraslom muškom stanovništvu Stoca i okolnih seoskih naselja
30. lipanj - 1. srpnja 1941: Iz pravca Čapljine i Stoca dovezeno oko 90 Srba i ubijeno i bačeno u jamu u neposrednoj blizini samostana Humac pokraj Ljubuškog. Drugi izvori spominju 86 stradalih, za koje se pretpostavlja da potječu iz okoline Stoca.
Strijeljanje 4 komunista hrvatske nacionalnosti u Zagreb u. Publicirani su poimenični podaci o strijeljanim osobama.
19. srpnja 1941: Masovnia uhićenja i represalije nad stanovništvom Mostara. Uhićenja su trajala do početka kolovoza i procjenjuje se da je kroz ustaški zatvor u Mostaru u tom razdoblju prošlo oko 750 Mostaraca srpske, bošnjačke, hrvatske i židovske nacionalnosti. Većina uhapšenika deportirana je u logore Gospić i Jadovno, gdje je ubijena. Preživjeli zatočenici mostarskog zatvora spominju intenzivnu torturu u zatvoru. Najodgovorniji za ovu kampanju zločina bio je ustaški povjerenik u Mostaru, Ivan Herenčić. Poznata su imena organizatora i izvršitelja zločina na području Mostara.
28. srpnja 1941: Početak višednevnih masovnih zločina nad srpskim stanovništvom kotara Livno. Prema nepreciznim izvorima pobijeno je na stotine stanovnika sela u Livanjskom polju : Donji Rujani, Gornji Rujani, Čeprazlije, Golinjevo, itd.. Ubistva su vršena bez obzira na spol i starost stanovništva. Likvidacije su vršene u blizini sela Polog na obroncima Dinare.
1. kolovoza 1941:Stradanje srpskih stanovnika etnički mješovitih sela cebar i Brišnik pokraj Duvna. Nastradale su čitave obitelji. Žrtve su pobacane u jamu Slipić. Zločinom je rukovodio Marijan Pranjić, ustaša iz Brišnika. Dostupni izvori procijenjuju da je stradalo oko 130 osoba.
1.-2. kolovoza 1941:Ubojstvo petero članova obitelji Glavina u selu Dubljani u Popovom polju u Hercegovini. Poznata su imena počinitelja zločina.
1.-3. kolovoza 1941:Stradanje stanovnika Stoca. Ustaše su najprije 1. kolovoza ubile 7 bolesnika srpske nacionalnosti iz stolačke bolnice, da bi sutradan ubili 18 stanovnika Stoca, uglavnom muškaraca. Ova lica su ubijena tako što su živa bačena u bezdan na Bivoljem brdu pokraj Domanovića. Potom su 3. kolovoza stolačke ustaše pohvatale žene i djecu pobijenih stolačkih Srba s namjerom da i njih likvidiraju. Međutim, ovaj zločin su spriječili domobrani pristigli iz Mostara. Nekoliko osoba je pušteno kućama, dok su ostali (ukupno 59 osoba) sprovedeni od strane domobrana u Mostar, a odatle internirani u logore. Od ove grupe rat je preživjelo samo tri osobe, dok su ostali stradali u logoru Jasenovac.
2. kolovoza 1941:Masovno hapšenje srpskog stanovništva u Ljubinju. Procjenjuje se da je uhapšeno oko 200 ljudi oba spola i svih uzrasta. Oko 110 stanovnika ovog mjesta potom su sprovedeni u Čapljinu odakle su vlakom deportirani u logor Jasenovac. Preme postojećim podacima, nitko od njih nije preživio rat.
2. kolovoza 1941:Stradanje stanovnika Žitomislića, južno od Mostara. Publicirani su poimenični podaci za 42 stradala lica.
2.-6. kolovoza 1941:Pokolj nad stanovništvom Prebilovaca pokraj Čapljine. Ustaše su organizirali prepad na selo 2. kolovoza, iz četiri pravca, tako što su okružile naselje, s namjerom da pohvataju cjelokupno stanovništvo. Od nešto više od 1.000 stanovnika, hvatanje je uspjelo izbjeći oko 200 Prebilovčana, uglavnom odraslih muškaraca. Žene i djeca uglavnom nisu bježali jer je vladalo uvjerenje da ustaše imaju namjeru da pohvataju samo muškarce. Nakon upada u selo silovan je veći broj žena, djevojaka i djevojčica. Nekoliko desetaka stanovnika ubijeno je u samom selu, a ostatak pohvatanih je 4. kolovoza proveden u Tasovčićima, gdje su nastavljena silovanja. Nakon toga 0,5-6. kolovoza, Prebilovački žene i djeca likvidirani su pokraj jame Golubinka u blizini sela Šurmanci, nedaleko od Međugorja, u zapadnoj Hercegovini. U pokolju su sudjelovale ustaše iz Čapljine i sela u okolici Čapljine (Gnjilišta, Višići, Čeljevo, Klepci, Dračevo, Loznica, Hrasno, Hutovo), kao i ustaše iz Šurmanaca i nekih drugih sela u okolici Čitluka. Poznata su imena jednog dijela počinitelja zločina. Ubojstva u okolici Prebilovaca nastavljena su i narednih dana hvatanjem pojedinih Prebilovčana koji su uspjeli izbjeći hvatanje prilikom upada ustaša u naselje. Poznati su poimenični podaci za 601 osoba iz Prebilovaca koje je stradalo tijekom kolovoza 1941. Ovaj broj nije konačan
4. kolovoza 1941: Stradanje stanovnika sela Opličići pokraj Stoca. Ustaše iz Stoca i okoline, na čelu sa rojnikom Stojanom Ragužom, pokupili su oko 350 stanovnika Opličića, muškaraca, žena i djece i otjerali ih u Domanoviće. Uskoro su žene i djeca pušteni kućama, a muškarci su sprovedeni na Bivolje brdo gdje su živi bačeni u jamu (prethodno su mučeni u zatvoru u Domanovićima). Ukupno je na Bivoljem brdu ubijeno 38 muškaraca (Marko Ijačić je uspeo da pobjegne),a 10 opličićkih muškaraca je sprovedeno preko Neretve i ubijeno u blizini Širokog Brijega. Istog dana grupa od 14 stanovnika Opličića pohvatana je u naknadnom pretresu sela. Oni su pobijeni u blizini Aladinića. Istog dana u Opličićima su ubijeni svi članovi porodice Peša (9 lica). Poznata je struktura počinitelja zločina
4. kolovoza 1941: Pokolj nad 29 stanovnika trebinjskih sela Grebeš, Glavinići, Begović Kula, Banjevci i Police, izvršen na željezničkoj postaji u Čapljini. Poznata su imena stradalih i počinitelja zločina
9. kolovoza 1941: Stradanje oko 90 muškaraca iz Konjica i okoline. Početkom kolovoza lokalni ustaše i ustaše pristigli iz Ljubuškog, izvršili su uhićenja muškaraca srpskog podrijetla u Konjicu i selima: Borci, Bijela, Vrdolje, Blaca i Zagorice. Uhićenici su likvidirani na Ivan planini. Poznata su imena sudionika u zločinu, kao i imena jednog dijela stradalih. Daljnji tijek ustaških zločina na području od Konjica prema Nevesinju, spriječilo je izbijanje partizanskog ustanka
11. kolovoza 1941: Stradanje stanovništva sela Tasovčići, Klepci, Loznica i Višići pokraj Čapljine. Pohvatano stanovništvo sprovedeno je u Tasovčiće, u privremeni logor ("Silos"). Procjenjuje se da je više stotina osoba pohvatano u ovim selima. Ustaše su ubrzo pustili većinu žena i djece iz logora (pojedine žene i djevojke su silovane), tako da je u "Silosu" ostalo zatočeno oko 200 muškaraca, od kojih je 107 bilo iz Klepaca. Oni su u noći između 11. i 12. kolovoza otjerani na Bivolje brdo pokraj Domanovića gdje su bačeni u jamu. Poznati su podaci o dijelu počinitelja zločina
11. kolovoza 1941: Stradanje stanovnika sela Čavaš u Popovom polju u Hercegovini. Ustaše iz Stolca i lokalni ustaše iz Čavaša na čelu sa Markom Katićem i Vidom Skaramucom, ubili su 102 lica iz ovog sela. Većina srpskih stanovnika iz Čavaša nije našla utočište na obližnjim planinama jer je vjerovala da će biti pošteđena stradanja zbog prelaska na katoličku vjeru. Većina ubijenih bili su žene i djeca
kraj kolovoza 1941: Stradanje stanovnika sela Ljubljenica pokraj Stoca. Stradale su 24 osobe srpske nacionalnosti koje su lokalne ustaše kolektivno zapalili u jednoj štali. Objavljena su imena stradalih i imena izvršitelja zločina
30.-31. kolovoza 1941: Ubojstvo 11 stanovnika sela Poplat pokraj Stoca. Tijekom kolovoza 1941, u vrijeme masovnih ustaških zločina u okolini Stolca i u Dubravama, većina stanovnika sela Poplat (oko 700 žitelja) uspjela se skloniti u planinu. Međutim, u selu je ostao manji broj žitelja koji su u noći između 30. i 31. kolovoza pobijeni tako što su živi bačeni u jamu. Broj stradalih bi bio veći da jedan broj od 20 uhićenika nije uspio pobjeći, a troje djece je iz jame izvučeno živo od strane susjeda hrvatske i bošnjačke nacionalnosti
5.-6. rujna 1941: Stradanje stanovnika sela Srđevići pokraj Gacka. Ustaše iz Fazlagića Kule i ustaško-domobranske snage iz Gacka napali su selo Srđevići. Većina stanovnika uspjela se skloniti na sigurno, ali je u proboju stradalo 20 osoba. Objavljeni su poimenični podaci o stradalima
22. - 23. prosinca: Zločin ustaške Crne legije nad srpskim stanovništvom u okolici Konjica. U literaturi se spominju podaci o ubojstvu 12 žena i djece iz Donjeg Sela i Viništa, koji su masakrirani 22. prosinca, ali se ovi podaci ne čine konačnim. Također, u literaturi se navodi da su ustaše koje su počinile zločin pristigle iz Sarajeva te da su bili pod komandom Jure Francetića, Rafaela Bobana i Franje Sudara. Za Sudara se navodi da je osobno ubio trojicu željezničara u Donjem Selu. Sutradan, 23. prosinca, pripadnici Crne legije izvršili su pokolj nad 15 stanovnika sela Čelebić. Većina ubijenih u Čelebiću bili su djeca. Broj stradalih bio bi veći da se stanovništvo Čelebića nije sklonilo u selo Ibdor
Tomi110 wrote:sjeti se iz povijesti Varšavskog geta pa svih baltičkih država gdje su SS Einsatzgruppen divljali i trijebili Židove,
To je bilo 1944, do tada dok im je rat išao na ruku mogli su polako i pedantno, tad su im već Rusi bili za pragom.
Tomi110 wrote:pa Auchwitza i zloglasnog doktora Mengelea "Anđela smrti" i njegovih opita nad nearijevkim rasama,
Aušvic je skoro do samog kraja bio zabranjena zona za civile i tajni objekat za koji se znalo samo iz glasina, a Mengelea je apsurdno porediti sa koljačima koji su se u Jasenovcu kladili ko će više poklati zatočenika za jednu noć
SS Einsatzgruppen su išli nakon invazije Sovjetskog saveza odmah iza Wermachta i čistili pogotovu baltičke zemlje od Židova, a baš da je Auschwitz bio tajan ne bih rekao,Ameri su znali za njegovo postojanje od njegovog početka.
Lajavikrelac wrote:Nisam to rekao, nego da nisu bili divljaci kao ustaše. Nisu nabijali na kočeve, sjekli glave i ostavljali iskasapljene žrtve okolo, Švabe su to rafalanjem rješavale pa bi poslali specijalne odrede da počiste nered za njima. Nacisti su samo u Babjem Jaru u Ukrajini pobili gotovo 150000 ljudi, ali streljanjem, to sam htio reći.
čerečenje ili posmatranje ljudskog bića kao kukca kojeg je potrebno deratizirati, šta je gore pitanje je sad?
meni ovo drugo... jer i sam si rekao što. prvi nisu uspjeli, drugi dobrim dijelom jesu. samrtni hropac je isti i kod onog zaklanog i kod onog ugušenog, ali je broj bitno drugačiji:
a da su se oni jadnici po plinskim komorama nešto "bolje" proveli od ovih drugih:
"Dying victims scratched the walls of the Auschwitz gas chamber with their fingernails"
Znam. Što bi se reklo princip je isti razlika je u nijansama....ista ideologija isti ciljevi, samo što su jedni što reče kolega Woody, automatizovali i industrijalizovali rješenje nižih rasa i dugih nacija u istoriji zapamćeno kao Konačno rješenje jevrejskog pitanja. Automatizovano i pedantno, i nažalost u velikom broju slučajeva efikasno
Evo pogleda na početak rata i dešavanja u Hercegovini i sa Hrvatske strane,nije sve crno i bijelo ima nešto i sivoga,nije mi namjera umanjivati i osporavati ničije žrtve,ali mi se čini da je u Hercegovini a u ostalom i cijeloj BiH pa i u Hrvatskoj sve to ličilo kao i u ovom ratu "oni nama 10 ljudi, mi njima 100,oni nama 500,mi njima 1000 i tako u krug. A na kraju kada nekoga pitaš "ko je sve to počeo?odgovor je:oni drugi"
UVODNA NAPOMENA
Cijelo područje Balkana je 1941. godine prešlo iz jednoga društvenoga i državnoga uređenja u drugo jer se, kao posljedica prodora njemačkih i talijanskih snaga, tada dogodio raspad kraljevine jugoslavije a na njezinu teritoriju stvoreno je posvema drukčije državno uređenje i raspodjela teritorija.
U tim promjenama 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna država Hrvatska, koja je obuhvaćala cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine i veći dio područja današnje Hrvatske sa Srijemom, a njezino područje je, demarkacionom linijom koja je išla nekako od sredine granice s današnjom Slovenijom pa do sjeverne granice Crne Gore, bilo razdijeljeno na talijansku i njemačku interesnu zonu. Međutim, velik dio teritorija Hrvatske bio je izgubljen jer su kao sastavni dijelovi Italije završili: Istra, Rijeka i njezino duboko zaleđe Gorskoga kotara te područje od Zadra do Splita, Kotorski zaljev i brojni otoci. S druge strane, Mađarska je okupirala
Međimurje i anektirala Baranju.
U preraspodjeli, koja je nastupila, cijelo područje današnje Hercegovine ušlo je u sastav nove hrvatske države i odmah na početku našlo se u talijanskoj interesnoj zoni. Tako je ostalo sve dok Italija nije kapitulirala i dok se njezina vojska i policija potom nisu povukle, odnosno do 1945. godine kad je stvorena nova jugoslavija. Time je ovo područje u samo desetak godina iskusilo tri različita nesretna režima: srpski monarhizam koji je često nazivan tamnicom hrvatskoga naroda, ratni nacizam i fašizam te kasniji komunizam - dvije velike nesreće Europe u 20. stoljeću.
1. KATOLlČKA CRKVA UOČI PRVOG SVJETSKOGA RATA
Katolička crkva i hrvatski narod između dva svjetska rata u Jugoslaviji 3 bili su gubitnici u svakom pogledu, posebice u gospodarskom i etničkom, pa su odnosi između dva najbrojnija naroda u državi bili zaista na vrlo niskoj razini. U tome smislu dostatno se prisjetiti samo ubojstva u beogradskom parlamentu hrvatskih političkih predstavnika predvođenih Stjepanom Radićem4 te odgovora u obliku atentata na kralja Aleksandra.5
Na vjerskom planu, za razliku od zakonima uređenoga položaja svih drugih Crkava i vjerskih zajednica, stanje Katoličke crkve uopće nije bilo pravno riješeno već je ona bila sustavno diskriminirana. 6 Državna vlast je uporno odbijala potpisati konkordat sa Svetom Stolicom 7 i promicala interese drugih vjerskih zajednica na račun katoličke te su zbog toga i odnosi između Katoličke i Pravoslavne crkve bili vrlo zategnuti. 8 Kakve posljedice je proizveo takav odnos prema katolicima, ponajbolje pokazuje sljedeći grafički prikaz međusobnih odnosa pripadnika različitih vjerskih zajednica prema rezultatima dvaju popisa stanovništva (1921. i 1931.)9 koje je obavila tadašnja vlast. Rezultati tih popisa, rađenih prema konfesionalnoj a ne prema etničkoj pripadnosti, jasno pokazuju da su jedino katolici bili također statistički gubitnici.
2. HERCEGOVINA PRED RAT
Glavno zanimanje stanovništva u cijeloj ondašnjoj BiH tridesetih godina 20. st. bili su poljoprivreda, stočarstvo i šumarstvo. Prema popisu iz 1931. godine, u Hercegovini je čak 84,50% (u Bosni 83,20%) ljudi radilo upravo te poslove dok se veleobrtom i obrtom bavilo samo 5,40% a trgovinom i voćarstvom 4,20%. U javnim službama, slobodnim zvanjima i vojsci bilo je 3,90% Hercegovaca te u drugim zanimanjima ili bez zanimanja 2,00%.
Pismenost stanovništva bila je na vrlo niskoj razini. U Hercegovini, koja je u tome stajala nešto bolje od Bosne, svega je 34% ljudi bilo pismeno što znači da još1931. godine 66% Hercegovaca i Hercegovki nije znalo ni čitati ni pisati. Mnogo manje pismene bile su žene (oko 15%) negoli muškarci (oko 55%) a najmanje pismenih, prema rezultatima službenoga popisa, bilo je u kotarevima Nevesinje i Ljubuški.10
Što se pak tiče etničke i konfesionalne karte Hercegovine iz toga vremena, prema crkvenim izvorima od 1. srpnja 1937., a to su posljednji precizni podaci kojima se raspolaže, na tom području je živjelo 183.088 katolika. Ali, kako nam nije poznat broj pripadnika drugih vjerskih zajednica u istoj godini, da bismo stvorili makar približnu sliku etničkoga i vjerskoga sastava tadašnje Hercegovine, moramo posuditi nekoliko godina starije podatke. Naime, prema državnom popisu iz 1931. godine, uz spomenute katolike Hercegovina je imala također 121 .408 pravoslavaca, 105.738 muslimana te 65 protestanata, 173 židova, i 7 ostalih (odnosno, svega 245 ostalih).11To pak znači da su katolici, ako se govori o cijelom području od Šuice do granice s Crnom Gorom i od Ivan sedla do Neuma, bili u relativnoj većini od oko 44% što treba uzeti s određenom rezervom jer priraštaj drugih, zbog navedenoga razloga, nije uključen u ovaj račun.
2. 1 . Crkva u Hercegovini četrdesetih godina
Stanje u kojemu se našla Katolička crkva u BiH između dva svjetska rata ponekada je bilo teže negoli u ostatku ondašnje države.12 U Hercegovini, koja se prostirala na 12.229 km2, katolicima se kao i danas propovijedalo isključivo hrvatski jer je broj doseljenih Nijemaca, Mađara i Talijana bio vrlo mali te nikada nisu stvorili svoje posebne župne zajednice niti su se okupljali kao posebne jezične skupine. Broj vjernika je rastao, broj svećenika također a, usprkos općem siromaštvu, podizane su i nove crkve i drugi crkveni prostori. Tako su, prema pouzdanim izvorima, 13 na početku Drugoga svjetskoga rata u Hercegovini postojale 63 župe razdijeljene u 10 dekanata (8 u mostarsko-duvanjskoj i 2 u trebinjsko-mrkanskoj biskupiji), 50 crkava i 386 kapelica. Broj vjernika se do 1941. godine u međuvremenu bio popeo na preko 190.000 a među njima su živjela i djelovala 150 franjevaca i 32 dijecezanska svećenika. Jedan dijecezanski svećenik, inkardiniran u mostarsku biskupiju, djelovao je u Dalmaciji.14 Oko 30 svećenika franjevaca služilo je Crkvi izvan Provincije, ponajviše u SAD-u, a jedan od njih bio je misionar u Kini. K tomu, nije bio mali broj svećenika s ovoga područja, učlanjenih u druge biskupije i redovničke provincije izvan Hercegovine, koji su službovali na drugim stranama u domovini i svijetu. Poznato je također da je poslije 1941. godine do kraja rata zaređeno još pet dijecezanskih svećenika 15 a broj svećenika fratara članova Hercegovačke provincije 1944. godine, zajedno s onima koji su bili ,:a službi izvan Hercegovine, popeo se na 187.16
Pored samostana na Širokom Brijegu djelovalo je sjemenište, gimnazija i dom za učenike.17 U mostarskom samostanu je bila smještena Franjevačka bogoslovija 18 gdje su se spremali budući članovi Provincije, bavilo intelektualnim radom 19 i tiskao mjesečnik Kršćanska obitelj.20
2.2. Časne sestre i njihovo djelovanje
Osim spomenutih svećenika, u Hercegovini je na početku Drugoga svjetskoga rata djelovalo i 178 redovnica.21 Sve su one pripadale redu Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga22 ili Školskih sestara franjevaka.23 Sestre milosrdnice su bile članice Družbe milosrdnih sestara koja je imala sjedište i vrhovnu upravu u Zagrebu odakle su i došle u Mostar još u posljednjim godinama turske uprave. Sestre franjevke su od 1932. godine imale svoju vlastitu provinciju sa sjedištem u Mostaru a vrhovnu upravu u Mariboru odakle su prve sestre stigle u Mostar pred sam kraj 19. stoljeća.
Obje ove redovničke zajednice imale su u Hercegovini pred početak rata razgranatu humanitarnu i prosvjetnu djelatnost. Osim rada u mostarskim bolnicama, članice ovih dviju redovničkih zajednica vodile su u to vrijeme dva sirotišta, pet osnovnih i šest građanskih škola. Sestre franjevke su se brinule za jedno sirotište u Bijelom Polju i za još jedno u Mostaru. Sestre milosrdnice su imale po jednu osnovnu školu u Mostaru, Tomislavgradu i Ljubuškom a franjevke po jednu u Bijelom Polju i Međugorju. Iste sestre posjedovale su i vodile također tzv. građanske škole: milosrdnice Žensku zanatsku školu u Mostaru a franjevke Domaćinsku školu u Mostaru
te Ženske stručne škole u Trebinju, Čapljini, Lištici i Konjicu.
3. NOVO POLITIČKO STANJE
Kao što je poznato, kad je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna država Hrvatska, hrvatsko katoličko stanovništvo u Hercegovini je to dočekalo s oduševljenjem. Međutim, raspoloženje i odnos jugoslavenske vojske i srpskoga pravoslavnoga stanovništva prema novoj državi bili su posvema drukčiji pa su se ta dva suprotstavljena stava uskoro pretvorila u tragične sukobe. Ustvari, upravo zbog neprihvaćanja hrvatske države sa strane dviju spomenutih komponenata društva, došlo je do oružane reakcije i pobune srpske vojske u Mostaru i drugim dijelovima Hercegovine protiv nove političke stvarnosti pa su prve žrtve drugoga svjetskoga rata na ovome području bili upravo Hrvati.
Ovdje se nema nakanu analizirati sveukupnost uzroka i posljedica rata ni njegove ideološke i druge pretpostavke, kao ni užasne smrti na svim zaraćenim stranama, već samo podsjetiti kako je započelo ubijanje u Hercegovini koje je izazvalo valove osvete.
3.1. Početak rata u Mostaru
Rat je u Mostaru započeo već na Cvjetnicu 6. travnja 1941. bombardiranjem grada kad je oštećeno nekoliko zgrada i zrakoplovna luka na kojoj je, kako je u "Kronici biskupije" zapisao biskup Alojzije Mišić, zapaljeno 40 do 50 buradi goriva.24 Talijanska vojska je bombardirala grad također kroz nekoliko sljedećih dana kad je znatno oštećena i katolička crkva a Talijani su, nakon povlačenja jugoslavenske vojske, ušli u Mostar 16. travnja. U tih nekoliko prvih dana stanje u gradu je bilo kaotično jer se dotadašnja vojska, koja je bila zapravo srpska, nervozno spremala na odlazak ali istovremeno iskaljivala svoj bijes a nova vlast još nije bila uspostavljena. Ustvari, nakon službenoga proglašenja nove države neki samozvani pojedinci s hrvatske strane željeli su preuzeti vlast i time samo stvarali probleme. S druge strane, zbog bombardiranja narod se bio uspaničio i masovno je bježao iz grada a jugoslavenska vojska, kojom je komandirao neki general janković, još je bila u gradu i reagirala je. Njezina tzv. "đačka četa" zauzela je brijeg iznad biskupske palače i odatle, posebice 14. i 15. travnja iz topova, mitraljeza i pušaka otvarala vatru te su neke osobe ubijene. Prodrli su također u lliće i Cim. Tamo su zapalili oko 130 katoličkih kuća i ubili neke ljude a spremali su se poći i u Čapljinu da tamo također popale kuće katolika što je pokušao spriječiti biskup Mišić koji je poslao dr. fra Leona Petrovića i dr. Spuževića da prosvjeduju kod generala jankovića. U takvu stanju u samome gradu strah katolika od katastrofe trajao je sve do 16. travnja kad je u šest sati poslije podne jugoslavenska vojska napustila grad a u osam sati zaposjela ga talijanska. Talijani su upravljali Mostarom do 28. travnja kad su Hrvatima predali administrativnu upravu nad gradom i kad je iz Zagreba došla hrvatska vojska25 što znači da su se spomenuti sukobi u Mostaru i stradanja Ilića i Cima dogodili u danima kad još uopće nije bila uspostavljena hrvatska vlast na ovom području. No, istine radi ovdje svakako treba spomenuti da je general janković, prije negoli je napustio Mostar, pokušao na neki način nadoknaditi barem materijalnu štetu koju je napravila njegova vojska u Ilićima i Cimu o čemu svjedoči biskup Mišić: "Na intervenciju Biskupa i dr. Spuževića armijski general Jankovjć, prvo nego je pobjegao, iz armijske blagajne poslo je deset mili ona dinara za popaljene kuće lIići Cim. Novac je donio podpukovnik? Slovenac, dva dana u rezidenciji Bikupa stražario nad novcem, napokon je došla predajna komisija, uz potvrdu da su novac u redu primili predao novac. Valja istaknuti Dr. Spužević i ako je vrlo zaslužan da je general iz armijske blagajne izdjelio za pogorelce deset miliona, nije htjeo da s novcem raspolaže. Novac je uručio komisiji da komisija dijeli, a on zadovoljan da je utjeco neka se pogorelcima izplati šteta - povuko se''. 26
3.2. Prve žrtve rata bili su Hrvati u Čapljini, Ljubuškom i Seonici
Osim ovih stradanja u Mostaru, koji su dijelom bili posljedica također bočne zaštite kralja koji je, nakon bombardiranja Beograda, bježao iz zemlje, još bolnije stradanje katolika izazvali su bilećki pitomci 13., 14. i 15. travnja u okolici Čapljine.27 Naime, odmah nakon kapitulacije jugoslavije i proglašenja Nezavisne države Hrvatske oko Čapljine se bilo rasporedilo nekoliko jedinica jugoslavenske vojske koja je ustvari već bila četnička. Njima je u pomoć iz Bileće vlakom preko Trebinja pošlo " I 80 pitomaca pod vodstvom kapetana Milana Janketića (...), poručnika Mladena Dušanića, poručnika Ljubomira Vasića i narednika Dušana Dokmanovića. (...) Pitomci su se po naredbi mjesnog zapovjedništva u Trebinju Popadića imali združiti s odredom, koji je obrazovan u Trebinju, radi umirenja Čapljine, pod zapovjedništvom majora Pletikose. Također u tom odredu bili su kapetani Đurišić i Jokanović (...) Pred vlakom je išla jedna motorna terezina, zatim mašina s jednim vagonom u kojem je bio top s 15 pitomaca, a iza ovoga je išlo 30 vagona pitomaca i vojnika. "28
Ova vojska, potpomognuta lokalnim srpskim ekstremistima koji su joj se pridruživali, na putu prema Čapljini je započela nasilje nad Hrvatima čim je došla do njihovih prvih sela. Krenulo je od Zavale i Ravnoga i nastavilo se preko Hutova sve do Gabele.29 Bez ikakve nakane da se upuštamo u detaljnu analizu ondašnjega ratnog stanja i razloga sukoba, jer to nije ni moguće, ovdje preuzimamo dio iz teksta biskupa Mišića koji opisuje stradanja katolika koja su se dogodila u Čapljini i njezinoj okolici nakon dolaska ovolike srpske vojske, ali također u Ljubuškom i Seonici kod Tomislavgrada. Taj tekst je još dragocjeniji jer je nastao u danima same tragedije pa nije ni mogao biti opterećen kasnijim teškim stradanjima ljudi na obje strane. Činimo to također i radi još jedne potvrde već danoga odgovora na pitanje: Kako je započela strašna tragedija Drugoga svjetskoga rata u Hercegovini? I to dokumentima i podacima koji, iz poznatih razloga, sve do najnovijega vremena nisu ni mogli biti objavljeni.
Biskup Mišić piše: "U Čapljini su četnici došli iz Trebinja. Htjeli da opljačkaju grad i opljačkali. Digli se katolici, prihvatili oružje, opirali se. jer su četnici bili spremniji, suzbili su katolike, zaklali ženu i dvoje djece u Strugama Vege Marka. Kad je katolicima stigla pomoć, suzbili su četnike, osvojili Čapljinu, mir uspostavili. Vojska talijanska otišla u potjeru za generalom jankovićem. Stigli ga u Bileću i porobili. Lako ga bilo zarobiti, jer vojska armijskoga generala opala na 20 ljudi. Iz Bileća odveli su Talijani aeroplanom armijskoga generala Jankovića u internaciju u Italiju. (...)
U Čapljini četnici počinili su puno štete i preko dvadeset mrtvih katolika ostalo 30 U Ljubuškom jedan aeroplan, provenijencije kažu jugoslavija, mitraljezima ubio nekoliko katolika. Jedan mrtav, tri ranjena. I u Duvnu aeroplan usmrtio je dvije žene župe Seonica. Katolici u Čapljini, Mostaru IIići Cim i ako su imali razloga za revansch obzirom na paljevine brojne i smrtne slučajeve - nije bilo revanscha. Katoličko svećenstvo djelovalo je sve moguće pomirno i nije bio revansch što je svakom palo značajno, jer u godini 1918. kad je unišla srbijanska vojska u Herceg Bosnu Srbi pravoslavci i njihovo svećenstvo ponašali su se, posebno u Nevesinju, Ljubinju vrlo hosti1no. Žarili i palili tako da je Episkop Zimonjić moro letiti u Nevesinje,
djelovati na svećenike i druge osobe, da se prođu progonstva i plačke. "31
4 OSVETNIČKI VALOVI
Poslije povlačenja srpske vojske iz doline Neretve, uslijedio je val osvete nad srpskim pučanstvom koje je tu živjelo a dijelom sudjelovalo u prvim napadima na Hrvate. Ovo je vrijeme kad se dogodilo stradanje Srba u Klepcima i bacanje u jamu u Šurmancima, odnosno kad su se iskaljivali "takozvani ustaše" ili "divlji ustaše" koji su se bili oteli svakoj kontroli. Tako ih naziva Poglavnikov opunomoćenik za Hum i Dubravu (Mostar i Dubrovnik) koji je 5. lipnja 1941. pisao da je to ljudstvo bez ikakva izbora, komunisti inotomi alkoholičari, preko noći postali ustaše, koji su pogazili ideale ustaškog pokreta, potkopali njegov ugled i navukli mržnju pučanstva.32 Protiv progona nevinoga stanovništva reagirali su također mnogi župnici a nakon prikupljenih informacija biskup Mišić je poslao u Zagreb don Andriju Majića da izvijesti što se događa što je on i učinio.33 U povodu glasina da će 28. lipnja, tj. na Vidovdan, u Hrvatskoj uslijediti progoni protiv dijela pučanstva, 26. lipnja reagirao je čak sam Pavelić posebnom zapovijeđu o strogom kažnjavanju svih koji šire takve glasine, koji su počinili ili će izvršiti zločin protiv bilo kojega hrvatskog državljanina.34 Te progonitelje nedužnoga stanovništva nekada kasnije nazvao je "divlji ustaše" a, pozivom na njegovu spomenutu zapovijed, 27. lipnja proglašeno opsadno stanje i prijeki sud za počinitelje takvih zločina pa je tada zaustavljeno krvoproliće.35 No, nažalost, samo privremeno jer su se osvetnički valovi s jedne i druge strane nastavili smjenjivati. A kad su se umiješali i partizani kao treća strana, onda ubijanju nije više bilo kraja pa je tragedija kroz naredne godine poprimila apokaliptičke razmjere tako da ni do danas nisu evidentirane sve žrtve.
4.1 . Crkveni ljudi štite nedužno stanovništvo
Na progone nedužnoga stanovništva reagirali su na različite načine mnogi svećenici a ovdje spominjemo samo četvoricu. Don Ilija Tomas, osim osobnih nastojanja u okolici Čapljine, odlazio je i u Mostar i u Zagreb da spriječi zlo a ubili su ga kao jednu od prvih svećeničkih žrtava upravo oni koje je nastojao zaštiti iako su ga "divlji ustaše" već prije toga namjeravali likvidirati upravo zbog nastojanja da zaštiti nedužne.36 Potom svakako treba spomenuti dr. fra Dominika Mandića koji je iz Rima 19. srpnja 1941. nadbiskupu Stepincu pisao molbu da se spriječe nepravde i progoni te da svećenstvo ne sudjeluje u progonima pravoslavaca i Židova.37 Treći je bio biskup Mišić koji je više puta reagirao javno. Tako je npr. 30. lipnja 1941. objavio i poslao župnim uredima okružnicu o tumačenju zakonske odredbe o osiguranju osobne slobode u kojoj stoji: "Crkva sv.[eta] sve one, koji suprot Božjim zakonima ubijaju, o život čovjeka griješe[,] tuđu imovinu krivično nište, prisvajaju, neće i ne može u ispovijedi odriješiti, niti osloboditi od grijeha. Ovo vjernicima s oltara oglasite, pročitajte, da znaju i ravnaju se, i sa malim tumačem preporučite."38 Osim ovoga, značajan je Mišićev izvještaj koji je 18. kolovoza 1941. poslao u Zagreb na predstojeće zasjedanje Biskupske konferencije, na koje zbog prometnih poteškoća nije mogao doći, kao i njegov izvještaj nadbiskupu Stepincu od 7. studenoga 1941. Njima je izvijestio biskupe o stanju u Hercegovini; oštro osudio progone nedužnoga stanovništva koje je nastalo jer "postavljeni za stožernike i logornike zloupotrijebili su položaj, iskoristili nastrane instinkte masa, podržali slabije ljudske strane, da je strahota, šta je iz toga proizašlo" a što silno šteti i hrvatskoj i katoličkoj stvari.39
Nakon što je Mišić umro 26. ožujka 1942.,40 papa Pio XII. je za njegova nasljednika već 15. travnja imenovao dr. Petra Čulu41 koji je također, kao što je poznato, tijekom rata više puta reagirao u zaštitu progonjenih. To vrijedi posebice za godinu 1943. kad su četnici, štićeni od Talijana, počinili velike zločine nad katolicima sjeverno od Mostara. Međutim, sveukupno djelovanje biskupa Čule za vrijeme rata ostat će nam još dugo nedovoljno poznato jer su komunističke vlasti, kad su.ga 1948. godine uhitile i potom na montiranom političkom sudskom procesu posvema nepravedno osudile, zaplijenile cijeli arhiv Biskupskog ordinarijata iz Mostara od 1942. do 1948. godine i nikada ga nisu vratile. No, ovdje svakako treba napomenuti da je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH 3. lipnja 1942., tj. mjesec i pol nakon njegova imenovanja za biskupa, na sve župnike u Hercegovini razaslalo dopis (br. 597 4-B-1 942) kojim je pokušalo izazvati bojkot novoga biskupa. Taj, dopis kojega je potpisao ministar Mirko Puk, a koji nije nastao bez sudjelovanja načelnika u tome ministarstvu fra Radoslava Glavaša, glasi: "Predmet: Mostar - imenovanje biskupom. Svim župnicima mostarske biskupije. Ovih dana imenovan je mostarskim biskupom g. Dr. Petar Čule, bez pitanja i saslušanja, čak i bez znanja hrvatske državne vlade. Hrvatska državna vlada ne može primiti do znanja takovo imenovanje na području Nezavisne Države Hrvatske, te će prema tome zauzeti svoje stanovište na obrani državnog vrhovništva u svim odnošajima pro foro civili. Ovo vam se stavlja do blagohotnog znanja i ravnanja radi."42 - Postojanje ovoga dokumenta nije nepoznata činjenica, ali je ostalo skoro nepoznato da su Pavelić i svi koji su ovim činom ugrožavali slobodu vršenja crkvene jurisdikcije, snagom kanona 2334 crkvenoga zakona, tada upali u kaznu automatskog izopćenje iz Katoličke crkve. No budući da su, nakon što im je objašnjeno u kakvo stanje su zapali i pošto su shvatili da su još jednom prevršili svaku mjeru, te nakon što su odustali od primjene državnih sankcija, stvar se kasnije primirila.
4.2. Prve svećeničke žrtve
U prvoj polovici 1942. godine ubijeni su i prvi katolički svećenici. Sve je započelo u travnju za vrijeme prodora srpske i crnogorske vojske prema dolini Neretve, kada su skoro svi preživjeli Hrvati iz istočnoga dijela Hercegovine morali bježati iz svojih domova a neki svećenici ubijeni. Nastavilo se u Kongori kod Tomislavgrada gdje su se pojavili pripadnici iste vojske i u jesen iste godine završilo u okolici Stoca.
Prvi od četvorice ubijenih svećenika 1942. godine bio je don Ante Bakula, župnik u Gornjem Hrasnu. Taj svećenik i prosvjetitelj rodio se 10. lipnja 1884. u Posušju. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu prva tri razreda gimnazije završio je u Mostaru (1898.-1901.) a ostale u Travniku (1901.-1906.) te teologiju u Sarajevu (1906.-1910.). Zaređen je za svećenika Mostarske biskupije 29. lipnja 1909. Kratko je službovao u Blagaju (1910.), te bio župnik u Viru (1910.-1936.), gdje je sagradio četiri škole, i Gornjem Hrasnu (1936.-1942.) u zaleđu Neuma. Krajem travnja uhvatili ga partizani, tjedan dana mučili, kamenovali, vezali u štali za jasle, davali mu za hranu sijeno i drugu travu, na njemu jahali, potkovali kao konja te ubili u Vlahovićima kod Ljubinja i bacili u jamu tako da njegovo tijelo nikada nije pronađeno.43
Drugi stradalnik bio je don Ilija Tomas, župnik u Klepcima kod Čapljine, koji je rođen u Drinovcima 19. srpnja 190 I. Poslije osnovne škole u rodnom mjestu, pohađao je gimnaziju u Travniku (1914.-1922.) a teologiju studirao' u Sarajevu (1922.-1926.). Za svećenika mostarske biskupije zaređen je 29. lipnja 1925. a potom je bio je župni vikar u Ravnom (1926.), župnik na Trebimlji (1926.-1927.) i Klepcima (1927.-1942.). U Klepcima je 1930. godine sagradio novu crkvu. Ubili su ga partizani u Klepcima44 1.. svibnja 1942. Na njegovu tijelu, koje su ostavili, pronađena 22 uboda nožem i sjekirom. Na čelu mu je bio urezan znak križa, oči izbodene, usta s obje strane razrezana, ubod na strani srca itd. a fotografija njegova mrtva tijela, na kojoj se vide spomenute rane, objavljena je na više strana.45
Kao treći po redu ubijen je fra Stjepan Naletilić, župnik u Kongori. Ovaj svećenik je rođen I. studenoga 1907. u Lisama kod Širokoga Brijega. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Brijegu a bogosloviju u Mostaru (1930.-1933) i Fribourgu u Švicarskoj (1933.-1935.). Svečane zavjete položio je 2. srpnja 1930. a za svećenika zaređen 5. studenoga 1933. Poslije toga obnašao je službu župnoga vikara na Humcu (1935.-1936.) i Tomislavgradu (1936.-1938.) te župnika u Kongori (1939.-1942.). Prema nekima odveli su ga "komunistički odredi" 17. svibnja i ubili46 a prema drugima u noći između 19. i 20. svibnja zarobili su ga u župnoj kući "srbo-četnici iz susjedstva" i odveli prema Riliću pa oko 24. svibnja ubili u Jezeru gdje su ga razapeli između dvije bukve i pod njim naložili vatru pa je izgorio.47
Kao posljednji 1942. godine je stradao don Vide Putica, umirovljeni župnik u Prenju u općini Stolac i starac od 84 godine. Rođen je 11. lipnja 1859. u Pra pratnici blizu Hutova. Školovanje i studij završio je u Rimu (1872.-1882.) gdje je zaređen za svećenika 8. travnja 1882. Potom je bio župnik u Ravnom (1882.-1891.), Hrasnu (1891.-1899.), Stocu (1899.-1907.) te u Prenju (1907.-1942.). Ubili su ga četnici, svrstani u antikomunističke bataljune, 6. rujna 1942. u njegovoj sobi iz koje je jedva mogao izlaziti bez tuđe pomoći, potom su njegovo tijelo izbacili na đubrište te polili benzinom i zapalili.48
4.3. Strašan pokolj svećenika na kraju rata
Poslije 1942. godine pa sve do jeseni 1944. nije bilo ubijanja svećenika u Hercegovini no poslije toga je eskaliralo u pravu tragediju.49 Međutim, ovdje nije moguće nastaviti s praćenjem stradanja svakoga od njih jer bi to daleko nadišlo okvire jednoga ovakva teksta. Naravno, zbog istoga razloga izostavljamo prikaz stradanja franjevačke braće laika te dijecezanskih i franjevačkih sjemeništaraca i klerika kao i jedne časne sestre.50 Stoga neka bude dostatno samo podsjetiti da je tijekom Drugoga svjetskoga rata i neposredno poslije njega ubijeno čak 55 svećenika {ratara. Ubijeno je također 13 dijecezanskih svećenika a još jedan je stradao od tifusa kao izravna žrtva ratnoga progona. Tj. ubijeno je ukupno 69 svećenika.
Ako podsjetimo da je u Hercegovini 1944, godine živio 151 svećenik fratar, onda ovih 55 stradalih iznosi ravno 36,42% od ukupnoga broja prisutnih na ratnim područjima. S druge strane, 14 stradalih dijecezanskih svećenika u odnosu na 35 prisutnih na ratnom području pretvara se u čak 40% što je i u jednom i u drugom slučaju zaista strašna tragedija koja nije cijela jer - ponavljam! - u ovom računu nisu ubrojeni sjemeništarci i klerici ni jedne ni druge strane a ni nepravedno robijanje u zatvorima poslije rata. Tragedija postaje tim veća ako se podsjeti da su svi, osim već spomenute četvorice iz 1942. godine, još samo fra Križan Galić i don Marijan
Vujnović ubijeni 1944. godine, a i njih obojicu su ubili partizani. Don Marijan, starac od 73 godine, strijeljan je 31. prosinca u Trebinju a fra KriŽ3nu, koji je imao 74 godine, ubacili su 30. listopada bombu u župnu kuću u Međugorju. Prema tome, svi fratri osim fra Stjepana Naletilića, kao i svi dijecezanski svećenici osim don Vide Putice, stradali su u naletima partizana: četvoricu su ubili do kraja 1944. godine a svi ostali su stradali od siječnja do početka kolovoza 1945. godine. Jedni su hapšeni u samostani ma ili župnim kućama te odvođeni i strijeljani, drugi su stradali u izbjegličkim kolonama na putu prema Austriji i nazad, treći u logorima i zatvorima nakon rata na najrazličitije načine. Mjesta njihovih smrti razasuta su od otočića Dakse kod Dubrovnika pa do Maribora a redovito su stradavali kao žrtve čija se "krivnja" sastojala, očito, samo u tome što su bili svećenici.5l
4.4. Užasna tragedija naroda i popis hrvatskih žrtava rata
Tragedija Hrvata i Katoličke crkve u Hercegovini bila je mnogo veća od stradanja svećenika jer su ubijeni mnogi vjernici. Njihov posvema točan broj još uvijek, nažalost, ne znamo a pitanje je hoće li ga se ikada saznati jer je prošlo previše vremena od same tragedije pa su brojni autentični svjedoci već umrli a kroz cijelo vrijeme komunističkoga režima stradanje tih ljudi bila je jedna od najstrože zabranjenih tema prije svega zato što je svaki govor o njoj nužno povlačio pitanje strašne odgovornosti partizanskoga pokreta. Stoga je svaki pokušaj bavljenja ovim pitanjem bivši režim vrlo strogo progonio i krivično kažnjavao.52
U isto vrijeme stradali su i drugi hrvatski krajevi i biskupije ali vjerojatno nigdje u tolikom postotku kao u Hercegovini o čemu svjedoče brojni spomenici podignuti tijekom posljednjih petnaestak godina u mnogim župama i selima. Spomen na te stradalnike, kao i na svake druge žrtve, jest hvalevrijedan no ovdje treba spomenuti da je bilo moguće na tim spomenicima po Hercegovini precizno ispisati imena pojedinaca stradalnika iz nekoga mjesta ili župe zato što su se župnici i drugi svećenici, uz velike osobne rizike od progona komunističkoga režima koji je još sigurno vladao, krajem osamdesetih godina potrudili i popisali ubijene.
Ustvari, cijela stvar je započela vrlo tajno tako da je tadašnji mostarski biskup mons. Pavao Žanić 16. prosinca 1988., upuštajući se posvema svjesno u vrlo velik rizik, poslao dopis svim župnim uredima Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije i zatražio od svih župnika da na najprikladniji način, bez velike vike i javne reklame, istraže što je moguće prije i popišu: ime i prezime stradale osobe, kada je rođena i u kojem selu, gdje je poginula ili zadnji put viđena te po mogućnosti kojega datuma i godine je nestala. Smatrao je kako je najbolje da to urade za vrijeme blagoslova obitelji kad svećenici ionako obilaze obitelji pa će tako cijeli posao biti najmanje upadljiv. Taj svoj dopis biskup Žanić je poslao svim župnim uredima s naznakom "Povjerljivo!". Objasnio ga je kao potrebu da se stane na put optužbama na račun Katoličke crkve, crkvenih ljudi i čitava hrvatskoga naroda da su odgovorni za mnoštvo žrtava tijekom Drugoga svjetskoga rata. Te su optužbe, kako je pisao Biskup, tih godina bile sve prisutnije, najavljivane su i nove a brojke su se penjale do milijunskih žrtava. S druge strane, nastavlja Biskup, mi smo svjesni da to nije istina ali istinu treba dokazati stvarnim činjenicama. A jedna od istina koju treba dokazati jest da je nestalo mnogo naših ljudi. Stoga bismo željeli imati točne podatke o ubijenim i nestalim katolicima tijekom Drugoga svjetskoga rata s područja Hercegovine koji su bili članovi naših župnih zajednica ili samo nastanjeni na njihovu području.53
Ovdje svakako treba kazati da su svećenici u narednom razdoblju prikupili i do 1991. godine prikupili i dostavljali u Biskupski ordinarijat podatke. Radi se o hrvatskim vojnim i civilnim žrtvama, bez obzira kojoj vojsci ili strani u ratu su pripadale, s područja svih župa u Hercegovini osim tadašnjih dviju mostarskih župa, katedrale i sv. Petra i Pavla, te Nevesinja. U te tri župe bilo je zaista nemoguće u ono vrijeme obaviti popis žrtava rata a da se ne riskira da cijeli pothvat propadne zbog moguće prijave vlastima. Prema tome, zahvaljujući velikoj hrabrosti biskupa Žanića i svih svećenika kojih se ovo ticalo, Hercegovina je vjerojatno jedini dio Crkve među Hrvatima koji danas raspolaže kritički napravljenim popisom najvećega dijela svojih žrtava Drugoga svjetskog rata.
Zahvaljujući upravo tada napravljenom popisu, moguće nam je predstaviti brojke stradalih katolika, žrtava Drugoga svjetskog rata iz Hercegovine. Međutim, popis napravljen 1991. godine, nažalost, nije konačan jer župnici ma nije bilo moguće doći do svih podataka. Kao najčešći razlog navodili su da su mnogi svjedoci već davno pomrli a živući se, nakon što je bilo prošlo mnogo vremena od samih događaja, nisu više mogli sjetiti svih nastradalih.54 Zato su neki svećenici i kasnije nastavili istraživati i dopunjavati popis također kolateralnim žrtvama rata tako da je broj rasta55 a i danas se ponegdje na tome radi. Zato, jer još uvijek nije ustanovljen konačni popis, u sljedećoj tablici ćemo, prema župnoj pripadnosti žrtava, predstaviti samo prve podatke iz 1991 . godine.
Ako se za Mostar i Nevesinje uzme jednak prosjek žrtava koji su imale druge župe, za koje imamo podatke, onda na ondašnjih oko 12.000 vjernika mostarske župe, koja je osim grada obuhvaćala i sva okolna sela, opravdano je pretpostaviti da je bilo barem oko 1000 žrtava iz Mostara te još oko 100 iz Nevesinja. To pak znači da bi se u toj pretpostavci ukupan broj katoličkih i hrvatskih žrtava iz Hercegovine popeo na oko 15,250. U relativnim brojevima to iznosi 8,02% od ukupnoga broja Hrvata Hercegovine s kraja Drugoga svjetskoga rata a to znači da je otprilike svaki trinaesti hercegovački katolik ubijen.
Prema podacima iz tablice, koje su dostavili župnici ali koji nisu konačni, daleko najveći
broj katoličkih žrtava iz Hercegovine, kao i kada se radilo o svećenicima, ubijen je na kraju samoga rata ili neposredno nakon njegova završetka bez ikakva razloga i dokazane krivnje. A sudeći prema kasnijim popisima i napomenama svećenika, koji još uvijek nisu posvema sigurni da su popisane sve žrtve, ukupan broj stradalnika najvjerojatnije bi mogao porasti još za koju tisuću.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Na kraju mi se čini opravdanim postaviti pitanje svrhe našega govora o žrtvama Drugoga svjetskoga rata. Tu mislim prije svega na govor crkvenih ljudi o tome pitanju. Mnogo puta sam imao dojam da se o stradanjima nevinih svećenika i vjernika govorilo i pisalo prije svega kako bi se upozorilo na beskraj nu mržnju neprijatelja koji su ih pogubili. Tako se govor o žrtvama nerijetko pretvarao u govor o banditima različite vrste i njihovoj zloći te je, nažalost, mržnja protivnika Crkve i našega naroda često postajala središnja tema. Stoga smatram da je konačno došlo vrijeme da se prestane baviti mržnjom zločinaca a da se počne govoriti o ljubavi žrtava. Naime, nama kao vjernicima i teolozima, inspiracija mora biti ljubav stradalnika. Nju moramo započeti otkrivati i proučavati kako bismo među njima makar neke prepoznali kao izvorne kršćanske heroje koji se u Crkvi nazivaju sveci. Neki od njih su sigurno završili život na način koji je bio vrlo sličan umiranju mučenika prve Crkve za vrijeme progona rimske države. A mi ih nismo prepoznali kao svece i mučenike. Nismo, makar do sada! Jer još uvijek se nije započelo ozbiljno razmišljati npr. o započinjanju kanonskoga postupka za proglašenje svetim bilo kojega od ovih stradalnika. Jasno je da u tome ne treba pretjerivati ali nije moguće da među 69 stradalih svećenika i među više od 15.000 ubijenih vjernika ama baš nitko nije završio život na svetački način.
Naprotiv, ja sam siguran da nisu rijetki među njima bili koji su umrli na izvorno mučenički način. Stoga je vrijeme da promijenimo način govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima. Umjesto upiranja prstom u zločince, započnimo tražiti svece i mučenike, ali na crkveni, kanonski i službeni način jer Crkva koja ne prepoznaje svoje duhovne velikane ozbiljno riskira da zauvijek ostane mala Crkva sitne duše.
kosti prebilovačkih stradalnika i žrtava iz drugih jama u okolini su izvađene poslije tačno 50 godina i pohranjene u kriptu nikada završenog pravoslavnog hrama
fotografija sa osvještanja 4.8.1991.
u prvom planu je mermerna kripta u koju su pohranjene kosti žrtava
Nakon akcije "lipanjske zore" i ulaska hrvatske vojske u Prebilovce 1992 godine, hram u izgradnji zajedno sa kostima u kripti je miniran, ostaci od hrama su mehanizacijom odgurani nekih 50 m dalje, a nastala rupa nasuta zemljom i poravnata. Na tom mjestu je formirana deponija smeća koja je rašćišćena 2002 g.
Valja napomenuti i da je u "lipanjskim zorama", među ostalim civilnim žrtvama stradala i Medić Draginja, jedna od rijetkih koja je kao djevojčica preživjela pokolj iz 1941
poslije čišćenja, mjesto na kom se nalazio hram je izgledalo ovako. Tek 2007 se pristupilo iskopavanju i istraživanju lokacije gdje je bio hram.
Od siline eksplozije kosti su bukvalno raznijete i stopljene sa betonom i kamenjem. Uspijelo se sačuvati i ponovo sahraniti u temelje novog hrama koji je sada u izgradnji tek neznatan dio kostiju od stradalnika koji su ovdje trebali naći mir
bilo bi lijepo kada bi se ova tema, njen pokretač i učesnici na temi poštedili vijesti, linkova i portala a la -www.hic.hr/bleiburg a kojima je glavni moto rada spriječiti prenos svih informacija koje idu na (citiram)...-
a štetu hrvatskih interesa a koje prijenose i neki hrvatski portali šireći pri tom i srpski jezik. Zato bi HIC morao okupiti hrvatske portale te im pružiti hrvatsku interpretaciju vijesti kako bi se suzbilo štetno djelovanje mrzitelja Hrvatske države i naroda.
S poštovanjem. Markoantonio.
Chmoljo wrote:tema je jasno postavljena i takmičenje u brojevima neće tolerisano.
Toleriraš velikosrbsko pisanje Chmoljjo a istinu brišeš ,pišan ti se na forum,koliko si glup ti i takvi nije ni čudo što vas srbi koljlu tolika sroljeća
Banned user for reason “kršenje pravila foruma”
» bezbelin
Well done @Cmoljo!
A, evo i mene. Ispricacete me sto kasnim, ali dok sam se vratio s dzume... I tako to
U stvari nikada nisam pojmio takav mentalni sklop kao ovaj neandertalac @bezbelin. Niko ga nije prozivao, i niko na ovih 5-6 stranica nije pozivao ni na kakvu OSVETU, niti "namirivanje krvi". Niko cak nije okrivio ni Hrvate (a bogami ni Bosnjake) za zlocin. Ovo je jedna od malo tema na kojoj sam ucestvovavo a da nije bilo takvih ispada Mi (nadam se) ovdje samo osudjujemo NDH i Ustaski pokret i ideologiju, i svi znamo da je istina negdje u sredini. E, ja bas hocu da nadjem tu sredinu. Doduse ja opanjkah i Talijane (je li tako @otac_makarije?) i nije mi krivo zbog toga.
A da. Duzan sam i odgovor za @Tomi110:
Navodis broj zrtava Hrvata katolika u Hercegovini (doduse ne rasporedjujes ih hronoloski, al 'ajde...) Hrvati katolici su pretrpili zrtve u WW2 i to niko ne osporava, ali mi ovdje govorimo o masovnim koljackim seansama ODMAH nakon proglasenja NDH, 10.4.1941, i Poglavnikovog proglasa o otvaranju "lovne sezone". Znaci na ljudska bica starosnog raspona od 1 dana pa do 101 godine, bez polne razlike. Znaci u vrijeme kada vise Vojska Kraljevine vise ne postoji a cetnici (a kamoli partizani) se jos nisu stigli niti oformiti, nema govora o nekoj osveti. Jel' de?
Ili krace receno: "U ta doba ustase su imale oruzje, logistiku, zaledje Naci-Njemacke i Fasi-Italije, imali su i svoju "n'akvu" drzavu sa "n'akvom" infrastrukturom i nesebicnu duhovnu pomoc katolicke crkve u Hrvata, a Srbi NISU IMALI NISTA.
Navodis broj zrtava Hrvata katolika u Hercegovini (doduse ne rasporedjujes ih hronoloski, al 'ajde...) Hrvati katolici su pretrpili zrtve u WW2 i to niko ne osporava, ali mi ovdje govorimo o masovnim koljackim seansama ODMAH nakon proglasenja NDH, 10.4.1941, i Poglavnikovog proglasa o otvaranju "lovne sezone". Znaci na ljudska bica starosnog raspona od 1 dana pa do 101 godine, bez polne razlike. Znaci u vrijeme kada vise Vojska Kraljevine vise ne postoji a cetnici (a kamoli partizani) se jos nisu stigli niti oformiti, nema govora o nekoj osveti. Jel' de?
Ili krace receno: "U ta doba ustase su imale oruzje, logistiku, zaledje Naci-Njemacke i Fasi-Italije, imali su i svoju "n'akvu" drzavu sa "n'akvom" infrastrukturom i nesebicnu duhovnu pomoc katolicke crkve u Hrvata, a Srbi NISU IMALI NISTA.
Woody ne bih se složio sa tobom, poznajuči "naš" balkanski mentalitet i osvetoljubivost,ako je povjesno točno ono što sam postao u predhodnom postu izgleda da je baš bila osveta nad srpskim življem u Hercegovini,ponavljam ne branim ni pravdam zločin i zločince i niti ne umanjujem srpske žrtve, ali ako čemo realno gledati izgleda da su neredi koje je napravila Jugoslavenska otađbinska vojska 13,14 i 15 travnja prilikom povlačenja u Hercegovini bio izgovor Ustašama za pogrom Srba po Hercegovini a onda i po cijeloj Bosni i Hrvatskoj.A za sudjelovanje crkve u tim pogromima ne bih se složio da su pomagali ustašama, u svakom žitu imaš kukolja pa tako i među klerom, isto danas imaš neke imame koji prizivaju radikalni islam ali ne možeš optužiti cijelu islamsku vjeru za fudamentalizam,razumiješ li što ti hoču reći.
Tomi110 wrote:
Woody ne bih se složio sa tobom, poznajuči "naš" balkanski mentalitet i osvetoljubivost,ako je povjesno točno ono što sam postao u predhodnom postu izgleda da je baš bila osveta nad srpskim življem u Hercegovini,ponavljam ne branim ni pravdam zločin i zločince i niti ne umanjujem srpske žrtve, ali ako čemo realno gledati izgleda da su neredi koje je napravila Jugoslavenska otađbinska vojska 13,14 i 15 travnja prilikom povlačenja u Hercegovini bio izgovor Ustašama za pogrom Srba po Hercegovini a onda i po cijeloj Bosni i Hrvatskoj.A za sudjelovanje crkve u tim pogromima ne bih se složio da su pomagali ustašama, u svakom žitu imaš kukolja pa tako i među klerom, isto danas imaš neke imame koji prizivaju radikalni islam ali ne možeš optužiti cijelu islamsku vjeru za fudamentalizam,razumiješ li što ti hoču reći.
A ja se ne bih slozio s tobom, odnosno ovim dijelom u kojem govoris o "osveti".
Istina jeste da srpska drzava od polovine 19 vijeka planira kako da pod svoju cizmu stavi vecinu teritorije i stanovnistva onoga sto se nekada nazivalo Jugoslavija. Od toga nisu i nece nikada odustati ... odnosno hoce, ali onda kada budu do nogu vojnicki potuceni.
Isto tako je istina da je atentat u parlamentu kraljevine bio upozorenje onima koji se drznu da se dignu protiv takve politike.
Ipak, iako se osipam na srpske price o "stradanju nejaci", cinjenica je da je NDH mozda bila slabija verzija nacisticke Njemacke, ali je itekako temeljito sprovodila svoje rasne zakone. Mozda je tu bilo "divljih" ustasa, ali je bilo i onih "kulturnih", koji su vodili evidenciju o privedenim, muskim i zenskim zatvorenicima, te o likvidaciji u masama.
Za mene su ova ubistva u Hercegovini takodje fenomen. Nema dokaza o "zloj krvi", stanovnistvo je seljacko, mirno, bez vecih socijalnih poremecaja, ali isti ti ljudi sa malo ili nikakvog podsticaja jednoga dana odlucuju da ubijaju svo pravoslavno stanovnistvo bez obzira na spol ili godine. Za dobrog istrazivanja ...
Za mene su ova ubistva u Hercegovini takodje fenomen. Nema dokaza o "zloj krvi", stanovnistvo je seljacko, mirno, bez vecih socijalnih poremecaja, ali isti ti ljudi sa malo ili nikakvog podsticaja jednoga dana odlucuju da ubijaju svo pravoslavno stanovnistvo bez obzira na spol ili godine. Za dobrog istrazivanja
Baš da nije bilo "zle krvi" to nikad nečemo saznati, ali znajući kako su se žandari odnosili prema seljacima u Hercegovini pogotovu onima koji su švercali duvan da bi prehranili obitelji mene ne čudi da hrvatski seljaci u Hercegovini nikada nisu prihvatili Kraljevinu SHS pa onda i Kraljevinu Jugoslaviju kao svoju domovinu,a kad je ta Kraljevina pala, bilo je(sa kuta gledanja Hrvata):"Vi Srbi ste burečili 22 godine u Kraljevini,sad je došao na nas red da burečimo" .I naravno da je NDH bila marionetska i fašistička tvorevina i da su u takvoj tvorevini Srbi bili dežurni krivci za sve uostalom kao i Židovi u nacističkoj Njemačkoj.I da je jednom Hrvatu u Hercegovini pala dlaka sa glave prilikom povlačenja Jugoslovenske otađbinske vojske to bi bio dovoljan razlog Ustašama za pogrom, a ne 15000 ubijenih Hrvata u Hercegovini kako se navodi u postu koji sam gore objavio (ustvari copy-paste)
Da je kojim slučajem Maček i HSS preuzeo vlast u Hrvatskoj nakon sloma Kraljevine Jugoslavije kako su planirali Nijemci,sve bi bilo drugačije i to danas,ne bi bilo Prebilovaca i ostalih jama po Hercegovini, ne bi ni u ovom prošlom ratu toliko krvi palo (Oni su nas 41-ve sad će mi njih 91-ve),ali nažalost nisu nego su došle Ustaše i preuzele vlast i povijest se nažalost ponovila na najgori mogući način.
Tomi110 wrote:
Baš da nije bilo "zle krvi" to nikad nečemo saznati, ali znajući kako su se žandari odnosili prema seljacima u Hercegovini pogotovu onima koji su švercali duvan da bi prehranili obitelji mene ne čudi da hrvatski seljaci u Hercegovini nikada nisu prihvatili Kraljevinu SHS pa onda i Kraljevinu Jugoslaviju kao svoju domovinu
Tomi110 wrote:
Baš da nije bilo "zle krvi" to nikad nečemo saznati, ali znajući kako su se žandari odnosili prema seljacima u Hercegovini pogotovu onima koji su švercali duvan da bi prehranili obitelji mene ne čudi da hrvatski seljaci u Hercegovini nikada nisu prihvatili Kraljevinu SHS pa onda i Kraljevinu Jugoslaviju kao svoju domovinu
Везано за тај духан, мора да се шалиш?
Što ti misliš kako su u Zapadnoj Hercegovini seljaci preživljavali između dva rata (WW1 i WW2),uvozili polovne mercedese i golfove iz Njemačke možda?Lijanović možda nije plačao dobro?
Odnosi Hrvata i Srba od početka 20. veka nisu bili nimalo idilični. Prisutna je ogromna tenzija, u štampi se (kako hrvatskoj tako i srpskoj) rasplamsava mržnja i samo se čeka pravi trenutak da sve ode dođavola. Vladimir Ćorović u "Crnoj knjizi", pišući o stanju pred izbijanje Prvog svetskog rata, kaže da je uz "neiščezle verske opreke" postojao i "dugogodišnji politički antagonizam između Srba i jednog dela Hrvata".
Primera radi, u avgustu 1902. list "Srbobran" objavljuje onaj čuveni tekst "Do istrage vaše ili naše". U tom tekstu autor, između ostalog, kaže da "Hrvati ne mogu biti posebna narodnost" i da se borba između Srba i Hrvata "mora voditi do istrage naše ili vaše". "Srbobranu" odgovara "Obzor" konstatacijom: "Ovo je jasno rečeno. Naši Srbi hoće da nas izbrišu sa lica zemlje". Dolazi do rušilačkih demonstracija u Zagrebu, pale se srpske institucije i trgovine, a Dušan Bilandžić tvrdi da se upravo tih dana prvi put čuje parola "Srbe na vrbe".
Ovo se dešava na tlu Hrvatske, ali nije bilo moguće da se ne prenese i u Bosnu. O tome svedoče zbivanja nakon atentata na Franca Ferdinanda. Širom BiH u junu i julu 1914. dolazi do demonstracija i nereda, a prema Ćoroviću najgore je bilo baš u Čapljini: "Najstrašnije se, međutim, dogodilo u Čapljini. I tamo je rulja demolirala crkvu, radnje i stanove i u podrumu braće Ružića prosula nekoliko hiljada hektolitara vina, ali ono što je činila u srpskoj crkvi u Klepcima prevazilazi sve bestidnosti. Provalivši u crkvu oni su ne samo uništili sav nameštaj, pokidali odežde, pokrhali stvari, nego su u bestijalnoj razuzdanosti vršili i nuždu u samom putiru".
Mržnju je, dakle, uvek bilo lako raspaliti. Te 1914. godine, na svu sreću, nije bilo većih ljudskih žrtava, ali su 1941. stvaranjem NDH, onakve kakva je bila, stvoreni i uslovi da mržnja dobije novi i do tada neviđen izraz.
Tomi110 wrote:
Baš da nije bilo "zle krvi" to nikad nečemo saznati, ali znajući kako su se žandari odnosili prema seljacima u Hercegovini pogotovu onima koji su švercali duvan da bi prehranili obitelji mene ne čudi da hrvatski seljaci u Hercegovini nikada nisu prihvatili Kraljevinu SHS pa onda i Kraljevinu Jugoslaviju kao svoju domovinu
daj jači razlog, živ bio...
I naravno da je NDH bila marionetska i fašistička tvorevina i da su u takvoj tvorevini Srbi bili dežurni krivci za sve uostalom kao i Židovi u nacističkoj Njemačkoj.
ne, to ne ide tako...odmah po uspostavi ndh, istog momenta je počeo pogrom srba (po vlastitoj ideologiji) i jevreja (po njemačkom naređenju). nisu oni imali kad da postanu krivci. oni su bili krivi još dok su ustaše kampovale u italiji.
I da je jednom Hrvatu u Hercegovini pala dlaka sa glave prilikom povlačenja Jugoslovenske otađbinske vojske to bi bio dovoljan razlog Ustašama za pogrom, a ne 15000 ubijenih Hrvata u Hercegovini kako se navodi u postu koji sam gore objavio (ustvari copy-paste)
c/p prilog ti ne mogu prihvatiti kao objektivan, već sam naveo razlog u postu prije ovog.
za sve što sam copy/paste na ovoj temi, trudio sam se da to budu hrvatski izvori...upravo da bih izbjegao primjedbe o objektivnosti izvora...dakle - baš ovakve kao što ja sad tebi iznosim.
Tomi110 wrote:
Baš da nije bilo "zle krvi" to nikad nečemo saznati, ali znajući kako su se žandari odnosili prema seljacima u Hercegovini pogotovu onima koji su švercali duvan da bi prehranili obitelji mene ne čudi da hrvatski seljaci u Hercegovini nikada nisu prihvatili Kraljevinu SHS pa onda i Kraljevinu Jugoslaviju kao svoju domovinu
daj jači razlog, živ bio...
I naravno da je NDH bila marionetska i fašistička tvorevina i da su u takvoj tvorevini Srbi bili dežurni krivci za sve uostalom kao i Židovi u nacističkoj Njemačkoj.
ne, to ne ide tako...odmah po uspostavi ndh, istog momenta je počeo pogrom srba (po vlastitoj ideologiji) i jevreja (po njemačkom naređenju). nisu oni imali kad da postanu krivci. oni su bili krivi još dok su ustaše kampovale u italiji.
I da je jednom Hrvatu u Hercegovini pala dlaka sa glave prilikom povlačenja Jugoslovenske otađbinske vojske to bi bio dovoljan razlog Ustašama za pogrom, a ne 15000 ubijenih Hrvata u Hercegovini kako se navodi u postu koji sam gore objavio (ustvari copy-paste)
c/p prilog ti ne mogu prihvatiti kao objektivan, već sam naveo razlog u postu prije ovog.
za sve što sam copy/paste na ovoj temi, trudio sam se da to budu hrvatski izvori...upravo da bih izbjegao primjedbe o objektivnosti izvora...dakle - baš ovakve kao što ja sad tebi iznosim.
Od davnina se ovaj naš hercegovački narod prehranjivao od duhana. Nadaleko poznata škija pušila se na svakom koraku. Prije 5-6 godina duhanom se rijetko tko bavio, jer se teško moglo išta i zaraditi od njega, bio je zaboravljen. No u zadnje vrijeme na ovim našim prostorima sve više ljudi se počelo baviti uzgojem duhana. Zašto? Porasla je cijena i može se dobro zaraditi na njemu. No nije duhan kao što je nekad bio. Sjećaju se stariji kako se unazad 50 godina sadilo po 50 000 struka, no danas se sadi puno manje.
Naši krajevi su pogodni za uzgoj duhana: Višnjica, Medovići, Rasno, Ledinac, Borajna su poznati po kvalitetnom hercegovačkom duhanu. Žuto zlato, kako su ga neki prozvali pravi je naziv za duhan. Nekada se od duhana živjelo i duhan je prehranjivao obitelji. Danas se je on samo dodatna zarada, no poneki i danas žive od duhana. Još od Austro-Ugarske duhan je prisutan na ovim našim prostorima. Uz njega se živjelo, odrastalo. Postao je duhan dio običaja našeg kršnog zavičaja. I nije duhan bilo uzgajati i prodavati lako. Na najbolji duhan bi se udarila najmanja cijena i to je našeg Hercegovca natjeralo na šverc. Cijela Bosna je žudjela za prvoklasnim duhanom iz ovih naših područja. Znajući to Hercegovac se odlučio na težak put do zarade. Kroz planinske vrleti i bespuća, u ruksaku prenosi duhan, no trebalo je po noći ići i skrivati se od žandara, koji su ubijali gotovo sve švercere koje su vidjeli. Tko bi ga prošao, imao je finu zaradu i sretan bi se kući vratio. Još za vrijeme kraljevine Jugoslavije, švercerski put je kroz Rakitno vodio, a tu je na službi bio cvatoš-žandar.
Narod tvrdi da je taj žandar nemilosrdno ubijao ljude koji su htjeli proći tim putem. Narodne priče govore o dvojici braće Lozić iz Vitine, koji su prenoseći duhan preko Rakitna ubijeni od strane tih žandara, na Rosuljama. Nakon što bi ih ubili uzimali bi njihov duhan i onda bi se oni na tuđoj muci „oparili“. Bez suda i bez ičega, hladnokrvno su ubijali sve one ljude koji su preko Rakitna htjeli prošvercati svoj duhan do Bosne.
No jednom su ti žandari nabasali na jačeg od sebe. Jednog dana, skupina rakitskih momaka na čelu s Jurom Rezom odlučili su srediti te žandare što su nemilosrdno odnosili živote. U Debelom brdu, rakitski su ih momci polomili i ubili, naplatili su im sve one nevino ugašene živote. No za neko vrijeme, cvatoši su novi iznikli i opet jadnom puku stvarali probleme i jade. No živjeti se moralo, s ruksakom duhana na rame, prelazilo se Rakitno, Vran-planina, sve do Bosne. Svaki ruksak, svaka tura, bila je krvava avantura. No narod se nekako provlačio kroz klance i planinska bespuća, kroz njih se krio od žandara i svih onih drugih problema koji su mu bili na putu. Iz Nahije, Bekije, iz Vitine, Kočerina, iz Rasna i Mamića ruksaci su na put Bosne išli, u nadi bolje zarade za svoje žuto zlato. Je li razlog dovoljno dobar?
cekaj, ti si ozbiljan da je ova pripovjetka jedan od razloga genocida nad srbima 41-45? mislim do sad se ozbiljna diskusija i vodila sa citatima i obrazlozenjima. ovo je...ne znam
Tomi110 wrote:
Baš da nije bilo "zle krvi" to nikad nečemo saznati, ali znajući kako su se žandari odnosili prema seljacima u Hercegovini pogotovu onima koji su švercali duvan da bi prehranili obitelji mene ne čudi da hrvatski seljaci u Hercegovini nikada nisu prihvatili Kraljevinu SHS pa onda i Kraljevinu Jugoslaviju kao svoju domovinu
Везано за тај духан, мора да се шалиш?
Što ti misliš kako su u Zapadnoj Hercegovini seljaci preživljavali između dva rata (WW1 i WW2),uvozili polovne mercedese i golfove iz Njemačke možda?Lijanović možda nije plačao dobro?
Па добрим дијелом и у Источној Херцеговини су сељаци преживљавали од духана.
Можда су га Хрвати највише гајили ,али су га Срби највише шверцовави у Босну , Бошњаци препродавали и највишим дијелом били његови корисници. Тако да су се од тога "нахранила" многа гладна уста сва три народа!
А и комунисти и Титови милиционери су га после рата једно вријеме на неки начин забрањивали па то није разлог да се пусти "зла крв" и замрзи тадашња Југославија!
Извињавам се ако нарушавам озбиљност теме. Мада је мени духан смртни непријетељ број 1, а никако да га се ријешим,још ће ми и главе доћи!
