Andric

[fatamorgana]

Ko su ova raja pored ive?

[nosara]

handzarovci...?

[pojedinac]

Until the occupation of Yugoslavia in 1941, Ivo Andric, who would later win the Nobel Prize for Literature, was stationed in the new building as Yugoslav ambassador. Afterwards, the building was used by German Reich and party officials.

[fatamorgana]

Until the occupation of Yugoslavia in 1941, Ivo Andric, who would later win the Nobel Prize for Literature, was stationed in the new building as Yugoslav ambassador. Afterwards, the building was used by German Reich and party officials.

A zna li se ko sad živi u toj zgradi?

[PipiDugaDevetka]

dzemat gornji rahic - informativno edukativni portal...

Jok, čini mi se da je ovaj @Drinski = Nadan Filipović. Evo pogledaj AVA3OV FORUM i istovjetnu temu o Andriću:
http://forum.dnevniavaz.ba/showthread.p ... jaka/page3

[PipiDugaDevetka]

Ivo Andrić - Ni jedna lijep riječ za Bosnu i Bošnjake

Evo još jednog teksta vezanog za opus "nobelovca" Ive:

Koliko čovjek duže i više čita Andrića u njegovoj svijesti sve jasnije isplivava pitanje: Kakav je čovjek, kakva je osoba bio Andrić? Svako umjetničko, pa i naučno djelo, rezultanta je dvaju uticaja: društva koje ga okružuje i duše autora. Andrićev društveni ambijent o kojem jedino piše, kojim se jedino opsesivno bavi je Bosna od prije nekoliko stoljeća o kojem Andrić objektivno ne zna mnogo ali neodgovorno i nekontrolirano izmišlja sve najgore i najmračnije. A šta je zaista sve u Andrićevoj duši, srcu, mozgu? Andrićeva ličnost je rezultanta mnogih hereditarnih, mračnih, zloćudnih i podmuklih sastojaka što je dalo jednu od najmračnijih ljudskih osoba u cjelokupnoj svjetskoj književnosti i umjetnosti.

Provalija bez dna

I što se čovjek više udubljuje u to da pronikne suštinu Andrića kao čovjeka, sve više ima dojam da se nadnosi nad jednu mračnu provaliju bez dna, nesagledivu u mraku i zlu, uz opasnost da i sam poremeti pameću. Zašto niko nije pokušao opisati Andrića kao osobu, kao čovjeka?
Zato što je on vrlo kompleksna mješavina svega i svačega, uglavnog sinteza svog zla koje su u ljudima Balkana nataložila strašna istorijska zbivanja i patnje i sve to pomiješano je sa užasnim hereditarnim nakaznostima. Konačno, Andrić je znao kakav užas i muku nosi u sebi pa je patološki brižno sakrivao sve iz svog života što bi ga moglo razotkriti kao čovjeka. I on je to stalno ponavljao Ljubi Jandriću koji je diskretno, u razgovorima pokušao izvući istinu iz hermetički zatvorenog pisca. Kad bi bar malo krenuo u istinsku ispovijest, brzo bi stao i sve pozitivno rečeno bi poništio, štiteći se zaštitom privatnosti i umjetničkom slobodom izražavanja. I to je suština podlosti ovog pisca. On je odbio da prizna užase koji se prepliču u njemu samom a olakšava se tako što je svu tu gadost iz sebe istresao na Bosnu i Bošnjake, projicirajući sebe u nakaznu sliku jednog cijelog naroda koji to ničim nije zaslužio. Umjesto da piše ličnu autobiografiju on piše “autobiografiju” Bosne, šaljući u svijet, uz pomoć velikosrpskih ludaka i zločinaca, najogavniju sliku svoje domovine koja je imala nesreću da porodi ovakvog moralno nakaznog negativca.
U razgovoru sa Jandrićem pisac stalno užasnuto ponavlja kakav bi užas bio kad bi se novinari dokopali nečeg od njegove intime, pa bi ga razapeli na krst. I zato moli Jandrića da nipošto ne iznosi ništa kompromitujuće u javnost. Tako je ostao zatvorena kutija za čitavog svog dugog života iz koje su izlazili užasi u vidu disertacije a kasnije književnih djela.

Ostaje nam da ipak pokušamo napraviti skicu za portret Ive Andrića samo na osnovu njegovih književnih djela, njegovog “naučnog” djela disertacije i njegovog društveno-političkog djelovanja i tek pokojeg detaljčića iz njegove privatnosti što je izmaklo njegovoj striktnoj kontroli.
Andrić je bio rođeni Bosanac, katolik, renegat posrbica i patološki mrzitelj Bošnjaka.
Bio je mračan, hermetički zatvoren, mrzovoljan, uobražen i heridatarno opterećen gomilom užasa koji su od njega sigurno činili jednog nesretnika.

Andrićeve neistinite “istine”

Najgora Andrićeva osobina je ta što je, bojeći se života i gladi patološki, unaprijed odlučio da se preda onima koji odlučuju o njegovom životu i karijeri. U tom cilju je relativno rano uspostavio okvir iz kojeg neće izaći. Postavio je neistinite “istine” koje nije želio da koriguje, ni najmanje, sve do kraja života. Svaki čovjek, kako stari, saznaje i sazrijeva, do izvjesnog stepena koriguje svoje mladalačke zablude. Andrić je u tome fenomen okamenjenih zadatih laži iz mladosti kojih se držao do smrti. Kako bi to mogao on je ostao zarobljen u dalekoj prošlosti Bosne i Bošnjaka. Tako je mislio da je oslobođen od istine a u tome su mu pomagali brojni zli i mračni, a uticajni ljudi, braneći njegove laži, podvale i huškanja umjetničkom slobodom.

Nakon svoje disertacije, naučnog djela u kojem je na krajnje neodgovoran i nenaučan način presudio Bosni i Bošnjacima, Andrić je živio dugo, više od pola stoljeća. Baveći se istorijom Bosne i pišući književna djela Andrić je morao naići na hiljade dokaza da je njegova isforsirana slika Bosne i Bošnjaka potpuno nakaradna. Istini za volju mora se reći da Andrić nije volio da uči i saznaje istinu. Tako nije završio nijedan od brojnih fakulteta koje je oblazio, a da nije diplomirao nigdje i ništa. I disertaciju je radio “pod posebnim uslovima” suprotno svim pravilima struke i nauke, praktično kao gimnazijalac, bez ikakve diplome. Ipak, bavio se historijom Bosne na svoj mračni i mrziteljski način i nemoguće je da nije naišao na stotine fakata koji pobijaju sve ove užase koje iznosi u svojim književnim djelima. Ali, nesklon da uči, Andrić je bio genije da u sebi fabrikuje neku fiktivnu, mračnu stvarnost, u skladu sa svim vlastitim hereditarnim nastranostima i da to pretvara u nedodirljivu umjetnost. Andrić je bio apsolutno nesposoban da se kritički koriguje ali on to nije ni želio. Svjesno je ostao do kraja života zatvoren u vlastitom svijetu užasa. Da li na sreću ili nesreću njegovu i mnogih drugih, naročito Bošnjaka, Andrić je imao armiju apologeta, koji su bez razmišljanja i elementarnog ljudskog morala, branili sve gadosti ovog užasnog mrzitelja i tako mu pomogli da ostane do kraja negativac.
Andrić sam nema osjećaj stida, griže savjesti i kajanja za sve loše što uradi drugima, ako ti drugi nisu njegovi društveni i duhovni robovlasnici.
Zapanjujuće je to kako je uspio da nikad ne prizna nijednu pozitivnu osobinu Bošnjaka i da o tome ne napiše nijednu lijepu i poštenu riječ, ni u disertaciji, ni u književnim djelima. Andrić bagateliše i prešućuje herojski otpor bosanskih bogumila pokatoličavanju, njihov bezumno hrabri vojni otpor križarskim vojskama, njihovu žilavost u čuvanju svoje vjere koju su oni izvan Bosne nazivali herezom.
Andrić nema nijedne lijepe riječi za bezumnu hrabrost Bošnjaka pod “Zmajem od Bosne” i za njihov neviđeni podvig, pobjedu nad turskom sultanskom vojskom na Kosovu polju. Kao posrbica, mogao je pohvaliti pobjedu slavenske braće na polju velikog srpskog poraza. Čak mu je to, možda, mogao biti i renegatski, udvorički plus kod velikosrba. Ali, on se plašio rizika, jer ako počne hvaliti svoje zemljake Bošnjake, gdje će se zaustaviti, hoće li naljutiti svoje robovlasnike. Zato je bolje tu herojsku i tragičnu epopeju Bošnjaka jednostavno prešutiti. A kao književnik, pošten umjetnik nije mogao imati bolji i veći izazov od ovoga. Ali, mržnja je u njemu jača od svega.

“Grozni čoveče”!

Znao je Andrić šta radi ali mračne sile su njime vladale a nije bilo istinske kritike izvana, od onih koji su ga stvorili ovakvog kakav je bio i za koje je radio pa je tvrdoglavo nastavljao u pravcu satanizacije Bošnjaka ali i samosatanizacije koja je išla paralelno.
Jedan detalj pokazuje da je Andrić bio svjestan užasa koje pravi. U razgovoru sa Jandrićem on nakratko izlazi iz ljušture i postaje iskren. Žali se kako je u nekoj biblioteci, na jednom primjerku romana “Na Drini ćuprija”, na margini pored opisa nabijanja na kolac vidio da je ženskim rukopisom napisano: “Grozni čoveče”. Znao je da je ta poruka upućena njemu lično a ne možda onima koji su nabijali na kolac. Andrić voli sebe, on se ražalio opet nad samim sobom što mu je upućen takav prijekor, i to očito od Srba i to očito od žene. On uvijek cmizdri nad samim sobom i svojom sudbinom, kao u slučaju bombardovanja Beograda od strane saveznika.
Ne razmišlja Andrić, kad vidi tu strašnu poruku “Grozni čoveče”, o narodu kojeg je satanizirao svojim bestidnim lažima, o brojnim žrtvama svojih huškačkih laži, o hiljadama poklanih nevinih Bošnjaka uz Drinu dok on piše svoj bestidno lažljivi roman. Ne, za njega bošnjačke žrtve ne postoje, ili ako se suoči s njima, za njega su one plod opravdane osvete za izdaju predaka. Nikad toliko bezosjećajno i beskrupulozno stvorenje nećemo sresti, ne samo među umjetnicima, nego čak i među političarima i vojnicima. Kod svih njih naći ćete bar malo osjećaja morala i časti a Andrić taj osjećaj ne poznaje.
“Grozni čoveče”, kako je ta nepoznata zgrožena žena jasno rekla šta normalni ljudi moraju misliti o Andriću.
Moramo se upitati šta je to u ovom turobnom i mračnom mrzitelju izazvalo toliku patološku mržnju prema Bošnjacima? Na to pitanje niko nikad nije odgovarao. Možda se odgovor može naći u jednoj diskretno iznesenoj tajni a ta je da je Andrić, možda, begovsko vanbračno dijete. Nema dokaza o tome, svako ko bi to tvrdio našao bi se na bjesomučnom udaru zaštitnika Andrićevih, ali to ostaje jedino logično objašnjenje ponašanja ove patološke ličnosti, hereditarno opterećene svim užasima koje ljudska priroda može da ima. Ovo bi objasnilo i posebno mrziteljski Andrićev odnos prema begovima što je njegova omiljena tema. Možda osveta nakon majčinog priznanja. Ko zna šta je sve sakriveno u mraku Andrićeve psihe.
Andrić je bio jako vezan za majku koja, po svoj prilici, nije genetski uzročnik piščevih mentalnih bolesti, osim možda, Edipovog kompleksa. Kako ga je, po vlastitom svjedočenju, majka savjetovala da ne dira u intimni život muslimanske porodice i ne prelazi prag muslimanske kuće, jasno je da ona nije nosila u sebi patološku mržnju kao njen sin. On je to pokupio sa neke druge hereditarne strane. Ali, Andrić se nije strogo držao majčinog savjeta. On se uvlačio, što se sigurno zna, u kuću Džumhurovih u Beogradu. Poznajući Andrića nije teško pretpostaviti da je tražio neke gadosti i u tvrđavi islamskog društva, u porodičnom životu. Kako nije uspio naći ništa čime bi blatio muslimane, ništa nije ni pisao o tome. Nije se uzdržao da ne piše užasno ružno o starim, napuštenim muslimanskim kućama, umjesto da potraži kod drugih kompetentnih autora, kojih je bilo mnogo, humanističku podlogu ove vrhunske stambene arhitekture u cijeloj Evropi.

Podmukli Latin

U podlozi svega što je Ivo Andrić radio i pisao je politikantska ideja bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda iz čega su isključeni Bošnjaci i stavljeni na odstrel te služe za potkusurivanje Srba i Hrvata. Ta lijepa ideja jugoslovenstva je bila mrtvorođena zbog neiskrenosti sa obje strane, srpske i hrvatske, i naročito zbog činjenice da je Srba mnogo više. Andrić je već u tom svom mladenačkom zanesenjaštvu za ideju bratstva i jedinstva morao vidjeti njene boljke: obostranu neiskrenost i brojčanu premoć Srba. Nije mogao to ne vidjeti ali je nastavio glumiti gluhonijemo čudovište koje se dodvorava najbrojnijim Srbima i za uzvrat dobija brojne privilegije. Kao bezrezervni posrbica Andrić će imati stalnu podršku srpske intelektualne čaršije, ali istinsku ljubav i poštovanje nikad nije dobio. Jer takve ljude svi preziru i mrze a naročito oni kojima se taj renegat dodvorava i ljubi noge. To je i sasvim normalno i logočno ljudski. Tako su Andriću u Beogradu “tepali” “Don Ivo” sa jasnom žaokom da to znači “Podmukli Latin”.

Mora se objasniti kako je taj prezreni usamljenik u Beogradu imao bezrezervnu stalnu podršku u književnim i intelektualnim krugovima. Svi nacionalisti, šovinisti, fašisti a konačno i komunisti, svi koji su zagovarali nemoralno rješenje jugoslovenskog pitanja mržnjom i zločinima, a koji se nisu usuđivali to sami izreći bojeći se posljedica, svi su oni uzeli Andrića kao bogomdanu zastavu i krijući se iza njega obmanjivali naivni narod i huškali ga na najslabije. Tako su mu obezbijedili i Nobelovu nagradu kako bi ta njihova zastava bila još veća i moćnija. To je bio kao poklon s neba: katolik rođen u Bosni koji se kao posrbica prostro pred noge velikosrpske politike bez ostatka. Dok su ovi mračnjaci uzimali Andrića kao zastavu zla, sam Andrić je uzeo Njegoša, Mažuranića, Jukića, Martića i druge kao svoje uzore. Tako je stvorena brojna klika intelektualaca i književnika koji su jedan drugom bili alibi za najnemoralnije postupke. Oni su jedan drugom davali alibi za sramno odsustvo humanizma i gaženje moralnih normi kojih se drže svi umjetnici svijeta.

Samo tako se moglo desiti da Andrić, najveći mrzitelj jednog od jugoslovenskih naroda Bošnjaka, huškač protiv bratstva i jedinstva, fašistički simpatizer i miljenik, u komunističkoj Jugoslaviji opet bude zaštićen, privilegovan i čak ubačen u novu vlast. On je trebao mnogim zlotvorima koji su obmanjivali narode da se srpsko-hrvatsko bratstvo može postići preko žrtava Bošnjaka. Da je bilo bar malo slobode govora, ova ludost je mogla biti raskrinkana vrlo lahko a izbjegnute brojne žrtve “do daleko u budućnost”. Ovakvo bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata, preko leđa Bošnjaka, kakvo je zagovarao Andrić a mnogi ga slijepo slijedili i pozivali se na nobelovca i akademika, ovakvo bratstvo je zasnovano na truhlim temeljima i rezultiralo je užasima Jasenovca, Blajburga, jama, hiljada nevinih bošnjačkih žrtava. Sve je to stvorilo mračnu i zloćudnu predstavu Balkana u Evropi i za sva vremena potkopalo moguće normalno i moralno bratstvo ova dva naroda.

Bošnjaci kao kohezivni faktor

Između dva pomahnitala nacionalizma u Drugom svjetskom ratu, srpskog i hrvatskog, četničkog i ustaškog, jedini mogući izmiriteljski faktor mogli su biti Bošnjaci. Prvo zbog toga što su se sačuvali od pomahnitalog nacionalizma, koji u ovom narodu nikad nije uhvatio korijena.

Ponašanje Bošnjaka u teškim historijskim sukobima davalo je nadu da oni mogu razblažiti mržnje i spriječiti nepotrebna ubijanja drugačijih. Da navedemo samo primjer iz Crne Gore, kada su Bošnjaci, nakon sulude “istrage poturica”, dakle nakon genocida počinjenog nad njima, štitili hrišćane Crnogorce od turske vojske koja je došla da kažnjava. U Drugom svjetskom ratu, dok je Andrić u fašističkom Beogradu satanizirao Bošnjake pišući “Na Drini ćupriju” i “Travničku hroniku”, bošnjački intelektualci su pisali peticije vlastima NDH a protiv progona Srba u Bosni. Radili su to uz rizik ugrožavanja vlastitog relativno dobrog položaja u NDH-a državi. Štitili su Srbe, čiji su divljački ekstremisti četnici pravili neviđene zločine u istočnoj Bosni upravo nad Bošnjacima, ne nad Hrvatima. I dok su ustaše uništavali Srbe i Jevreje u Jasenovcu, četnici se nikad nisu sukobili sa ustašama kako bi zaštitili svoj srpski narod. Lakše i bezopasnije je bilo ubijati Bošnjake, sasvim nezaštićene. A Bošnjake su u istočnoj Bosni, koliko toliko, pokušavali zaštititi tuđi ljudi, Italijani.


Andrić je sve to morao znati tada kad se dešavalo, ili bar kasnije. Da je malo bar pošteno razmišljao, došao bi do zaključka koliko je pogubno za sviju i suludo njegovo huškanje da se preko leševa Bošnjaka rješava pomirenje Srba i Hrvata i stvara novo truhlo bratstvo. To što nikad nije napisao ni jednu riječ istine i kajanja, spada u primjer najtvrdokornijeg istrajavanja jednog intelektualca na zlu i zločinu koji nikom ne donosi dobro a svima rađa zlom. Svi huškači i zločinci su zaslijepljeni mržnjom i u njihovom ponašanju nema logike. Ali, zar intelektualci, kao Andrić i brojni drugi, zar oni ne bi morali podučiti političare i ubice da zločini ne mogu dati ništa pozitivno.
Bošnjaka je svega oko dva miliona i kad bi njih, u bezbroj puta ponovljenim genocidima sve istrijebili, kako mnogi žele, šta bi se time postiglo? Tih dva miliona Bošnjaka su premalen kusur u prljavim, nemoralnim političkim odnosima desetak puta brojnijih drugih, međusobno na smrt zavađenih jugoslovenskih naroda. A upravo tu zločinačku glupost cijelim svojim djelom mamuza Ivo Andrić i svi brojni njegovi apologeti. Političari koji se uspijevaju uvijek nametnuti kao vođe u srpskom i hrvatskom narodu su slabo obrazovani zloćudni glupaci. Njih bi trebali savjetovati obrazovani i pametni intelektualci a naročito umjetnici. A šta oni rade? Uzmu Andrića za svog ideologa i svoju zastavu i srljaju u bezumne zločine.

U lavirintu sluganstva

Andrić prešućuje ili kalja i herojski, bezumno hrabri i bezizgledni otpor Bošnjaka okupaciji Austro-Ugarske vojske. To je izazovna tema za nekog ko je koketirao sa srpskim nacionalistima. Ali, Andrić je i tome odolio i šutio o tome, ili je i to kao u “Drini”, podrugljivo kaljao. Nasuprot tome, hrvao se dugo sa sudbinom jednog drugog renegata, Omer-paše Latasa. Nikad nije ni završio roman o njemu, jer nije imao izlaza iz toga labirinta sluganstva u kojem je i sam bio.

Andrić nije imao mudrosti da se koriguje ili da prikrije svoje hereditarne nastranosti kojima vri njegov duh. Najbolji primjer je za to opis nabijanja na kolac u romanu “Na Drini ćuprija”. Mada je pokušao, ipak nije uspio sakriti od bosanske i jugoslovenske javnosti činjenicu da je on to plagirao, ukrao od drugog autora i da se u originalu radi o stvarnom nabijanju na kolac jednog muslimana od strane Francuza. Bestidan prevarant kakav jest, Andrić je, prepisujući u svoj roman nešto tuđe, tog nesretnog muslimana iz originala preobratio u srpskog seljaka a one zvijeri koje nabijaju čovjeka na kolac postali su Bošnjaci i *****i. To je vrhunac u bogatom arsenalu Andrićeve bestidnosti i nemorala. Ono što je u tome Andrićevo, je dodatak patoloških detalja u opisu koje je Andrić izvadio iz vlastite bolesne duše. Taj opis je nešto najogavnije što se može nači u cjelokupnoj svjetskoj književnosti. Još kad se nedvojbeno zna da je Andrić bestidno zamijenio uloge žrtve i mučitelja, užas postaje kompletan. Nema boljeg primjera emanacije Andrićeve bolesne duše, njegovog ucrvanog mozga od ovog morbidnog opisa. Ali, tu nije kraj strahote. Naime, poznato je, a i sam Andrić je priznao u razgovoru sa Jandrićem, da je i Andrićeva supruga htjela zaštititi Andrića da se sasvim ne razgoliti pred svijetom, pa ga je uporno preklinjala da tu grozotu izbaci iz romana. Kada je vidjela njegovu čudovišnu upornost i istrajavanje na ovoj gadosti, molila ga je da bar ublaži opis, da ostane na nivou francuskog originala. Andrić je pod njenim pritiskom, a po vlastitom priznanju, napisao tu blažu verziju nabijanja na kolac. Kada je jadna žena već pomislila da je zaštitila čudovište sa kojim živi od poruge svijeta, Andrić je ostao sotona, ostao je dosljedan mračnjaštvu u sebi i ipak u konačnu verziju romana ubacio onaj najpoganiji opis. Sigurno nije mogao bolje usmjeriti bezumnu mržnju Srba na Bošnjake, ali je ujedno, svakom normalnom čovjeku, pokazao sav užas svoje psihe.

[nosara]

[pojedinac]

Najbolje je poslušati šta sam Ivo Andrić kaže o:
- neutralnosti pisca
- stavu pisca
- odnosu pisca prema svijetu
- odnosu pisca prema ljudima
pri njegovom stvaranju slike svijeta.

Dio 03:45 – 04:51




Dio iz govora koji je Ivo Andrić izgovorio na svečanosti dodjele Nobelove nagrade.

Ivo Andrić :"Na hiljadu raznih jezika, u najrazličitijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima (...) Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne i saznati smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuju prošlost ili sadašnjost..."

[Sezam]

Da, idemo dalje sa historijskom prezentacijom naseg velikana:

http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/c ... rav-fireru

U BERLINU, 19. aprila 1939, Kraljevsko jugoslovenski poslanik, kako je glasio pun naziv, Ivo Andrić uručio je kancelaru Rajha Adolfu Hitleru akreditive.

Andrić je tom prilikom rekao:

"Gospodine kancelare,

Čast mi je da Vašoj Ekselenciji predam pisma kojima je Kraljevsko Namesništvo, u ime Njegovog Veličanstva Kralja Jugoslavije, moga uzvišenog Suverena, izvolelo da me akredituje kod Vaše Ekselencije u svojstvu svoga izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, kao i opozivna pisma moga prethodnika g. Cincar Markovića.

Smatram za naročitu sreću što mi je Kraljevsko Namesništvo poverilo tu časnu zadaću.

Odnosi dobrog susedstva kao i živa privredna i kulturna izmena dobara između Nemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno željama i namerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito počašćen što mi je Kraljevska vlada stavila u dužnost da rad moga prethodnika na tom delu nastavim a u cilju produbljenja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajmnog poštovanja koje vlada između oba naroda.

Dozvolite Gospodine Kancelare Rajha, da uverim Vašu Ekselenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji pretstavlja jedan od značajnih ciljeva spoljne politike moje vlade. Slobodan sam izraziti nadu da mi blagonaklona podrška Vaše Ekselencije neće nedostajati u izvršenju moje prijatne dužnosti.

Predajući Vašoj Ekselenciji moja pisma, koristim ovu svečanu priliku da izrazim u ime Njegovog Namesnika, Kraljevskog Namesništva i Kraljevske vlade najlepše želje za ličnu sreću Vaše Ekselencije, koja sa toliko uspeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Nemačkog Rajha, i napredak nemačkog naroda."

Stilski besprijekorno.

Velikan!

[nosara]

To nije bilo nista licno, samo posao... Ali zato ovo, e ovo je od srca...

Prisega handzar divizije

Ich schwöre dem Führer, Adolf Hitler, als Oberstem Befehlshaber der Deutschen Wehrmacht Treue und Tapferkeit. Ich gelobe dem Führer und den von ihm bestimmten Vorgesetzen Gehorsam bis den Tod. Ich schwöre zu Gott dem Allmächtigen, dass ich dem kroatischen Staat und dessen bevollmächtigtem Vertreter, dem Poglavnik, stets treu sein, die Interessen des kroatischen Volkes stets hüten und die Verfassung und die Gesetze des kroatischen Volkes immer achten werde."

Prijevod:

Zaklinjem se Führeru, Adolfu Hitleru, kao vrhovnom zapovjedniku njemačkog Wehrmachta na odanost i hrabrost. Zavjetujem se Führeru, kao i pretpostavljenima koje on odredi, na poslušnost do smrti. Kunem se Bogom svemogućim da ću hrvatskoj državi i njezinom ovlaštenom predstavniku, Poglavniku, uvijek biti odan te da ću uvijek štititi interese hrvatskoga naroda i poštovati hrvatski Ustav i zakone.

[Sezam]

Nije govno, vec se pas posro.

[PipiDugaDevetka]

To nije bilo nista licno, samo posao... Ali zato ovo, e ovo je od srca...

Prisega handzar divizije


Ich schwöre dem Führer, Adolf Hitler, als Oberstem Befehlshaber der Deutschen Wehrmacht Treue und Tapferkeit. Ich gelobe dem Führer und den von ihm bestimmten Vorgesetzen Gehorsam bis den Tod. Ich schwöre zu Gott dem Allmächtigen, dass ich dem kroatischen Staat und dessen bevollmächtigtem Vertreter, dem Poglavnik, stets treu sein, die Interessen des kroatischen Volkes stets hüten und die Verfassung und die Gesetze des kroatischen Volkes immer achten werde."

Prijevod:

Zaklinjem se Führeru, Adolfu Hitleru, kao vrhovnom zapovjedniku njemačkog Wehrmachta na odanost i hrabrost. Zavjetujem se Führeru, kao i pretpostavljenima koje on odredi, na poslušnost do smrti. Kunem se Bogom svemogućim da ću hrvatskoj državi i njezinom ovlaštenom predstavniku, Poglavniku, uvijek biti odan te da ću uvijek štititi interese hrvatskoga naroda i poštovati hrvatski Ustav i zakone.

Poruka kralja Petra

- Mi Srbi ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš najugledniji muslimani - kazao je kralj Petar II Karađorđević na Petom svesrpskom kongresu u Čikagu.

Draža Mihailović je u jednom od svojih proglasa 1944. godine istakao da su rezolucije muslimana izdate 1941. po bosanskim gradovima "primjeri svijesti i građanske hrabrosti."

Mehmed-efendija Handžić

Važnije su ove rezolucije/deklaracije od ovog zaklinjanja FIRERU, jer su munjevito reagovali istinski rodoljubi, a bošnjačka elita. Znaš kada se čovjek nađe u iznenadnoj situaciji, pa odreaguje, baš onako kako treba. Vidi video kada raniše onom Bošnji Bajroviću kćerku od tri godine, pa on snajperistu u tom silnom uuzbudjennju pozva na kafu.
Od tada postoji ''kafa snajperuša''.

[Sezam]

U vezi Osmanlija i Bosne, treba znati sljedece U Tuskoj se morao primiti islam. Kad je to učinio običan čovjek, čak i rob, mogao je postati maršal u turskoj vojsci. Gdje je to drugdje bilo moguće? U mnogim zemljama, u tom pogledu, i danas postoje razne ograde i prepreke. Tako visoki položaj na Zapadu mogao je neko zauzeti samo ako je pripadao 'plavoj' krvi. U početku, turski režim nije bio tako los, samo mi na njega gledamo iz današnje perspektive. Na Zapadu su vrbovali mlade ljude i činili isto što i Turci sa janičarima, samo na malo blaži način. Šta su bili arditi u Italiji, ili pripadnici SS u Njemačkoj? Sve su to janjičari. Svakako da je svaka okupacija negativna, ali su Turci nešto i donijeli. Oni su prenijeli razno voće, zanatstvo, građevinarstvo.

[nosara]

U vezi Osmanlija i Bosne, treba znati sljedece U Tuskoj se morao primiti islam. Kad je to učinio običan čovjek, čak i rob, mogao je postati maršal u turskoj vojsci. Gdje je to drugdje bilo moguće? U mnogim zemljama, u tom pogledu, i danas postoje razne ograde i prepreke. Tako visoki položaj na Zapadu mogao je neko zauzeti samo ako je pripadao 'plavoj' krvi. U početku, turski režim nije bio tako los, samo mi na njega gledamo iz današnje perspektive. Na Zapadu su vrbovali mlade ljude i činili isto što i Turci sa janičarima, samo na malo blaži način. Šta su bili arditi u Italiji, ili pripadnici SS u Njemačkoj? Sve su to janjičari. Svakako da je svaka okupacija negativna, ali su Turci nešto i donijeli. Oni su prenijeli razno voće, zanatstvo, građevinarstvo.

[Sezam]

U vezi Osmanlija i Bosne, treba znati sljedece U Tuskoj se morao primiti islam. Kad je to učinio običan čovjek, čak i rob, mogao je postati maršal u turskoj vojsci. Gdje je to drugdje bilo moguće? U mnogim zemljama, u tom pogledu, i danas postoje razne ograde i prepreke. Tako visoki položaj na Zapadu mogao je neko zauzeti samo ako je pripadao 'plavoj' krvi. U početku, turski režim nije bio tako los, samo mi na njega gledamo iz današnje perspektive. Na Zapadu su vrbovali mlade ljude i činili isto što i Turci sa janičarima, samo na malo blaži način. Šta su bili arditi u Italiji, ili pripadnici SS u Njemačkoj? Sve su to janjičari. Svakako da je svaka okupacija negativna, ali su Turci nešto i donijeli. Oni su prenijeli razno voće, zanatstvo, građevinarstvo.

Sta ti je smijesno? Sta ti se ne svidja u ovim observacijama?

[TheMule]

U vezi Osmanlija i Bosne, treba znati sljedece U Tuskoj se morao primiti islam. Kad je to učinio običan čovjek, čak i rob, mogao je postati maršal u turskoj vojsci. Gdje je to drugdje bilo moguće? U mnogim zemljama, u tom pogledu, i danas postoje razne ograde i prepreke. Tako visoki položaj na Zapadu mogao je neko zauzeti samo ako je pripadao 'plavoj' krvi. U početku, turski režim nije bio tako los, samo mi na njega gledamo iz današnje perspektive. Na Zapadu su vrbovali mlade ljude i činili isto što i Turci sa janičarima, samo na malo blaži način. Šta su bili arditi u Italiji, ili pripadnici SS u Njemačkoj? Sve su to janjičari. Svakako da je svaka okupacija negativna, ali su Turci nešto i donijeli. Oni su prenijeli razno voće, zanatstvo, građevinarstvo.

U to vrijeme u Evropi, ako si pogresne vjere, jedan od lijepih tretmana je bio da te stave u veliki lonac pun prokljucale vode. Ljudi cesto zaborave da ne mozes prosle drzave mjeriti danasnjim standardima. Takvi kao Nosara imaju svoje smajlije kao jedini odgovor, jer ne do Bog da neko kaze da Turci nisi bili bas toliko losi kao sto se prica u susjednim mitologijama Volio, ne volio, uvjek budi fer.

[nosara]

U vezi Osmanlija i Bosne, treba znati sljedece U Tuskoj se morao primiti islam. Kad je to učinio običan čovjek, čak i rob, mogao je postati maršal u turskoj vojsci. Gdje je to drugdje bilo moguće? U mnogim zemljama, u tom pogledu, i danas postoje razne ograde i prepreke. Tako visoki položaj na Zapadu mogao je neko zauzeti samo ako je pripadao 'plavoj' krvi. U početku, turski režim nije bio tako los, samo mi na njega gledamo iz današnje perspektive. Na Zapadu su vrbovali mlade ljude i činili isto što i Turci sa janičarima, samo na malo blaži način. Šta su bili arditi u Italiji, ili pripadnici SS u Njemačkoj? Sve su to janjičari. Svakako da je svaka okupacija negativna, ali su Turci nešto i donijeli. Oni su prenijeli razno voće, zanatstvo, građevinarstvo.

U to vrijeme u Evropi, ako si pogresne vjere, jedan od lijepih tretmana je bio da te stave u veliki lonac pun prokljucale vode. Ljudi cesto zaborave da ne mozes prosle drzave mjeriti danasnjim standardima. Takvi kao Nosara imaju svoje smajlije kao jedini odgovor, jer ne do Bog da neko kaze da Turci nisi bili bas toliko losi kao sto se prica u susjednim mitologijama Volio, ne volio, uvjek budi fer.

Smeta ti smajli...?

Ja bih stavljao petokraku, ali nema...

Zar nije smijesna ljubav prema okupatorskim govnima zbog voca koje su sa sobom donijeli...?

Nemam simpatije prema agresorima, okupatorima, siledzijama... Bilo da dolaze s istoka, zapada, iz picke materine... Mozes li to shvatit...?

[Sezam]

Zar nije smijesna ljubav prema okupatorskim govnima zbog voca koje su sa sobom donijeli...?

Kakva ljubav? O cemu pricas?

[neocekivana_sila]

je li radi ovdje ikakva moderacija? Ovo je ipak podforum Historija/povijest. Ako je forum klix nekad bio bar iole dobar, sad je stvarno očajan. Za prosječan post se ulagalo po nekih minut vremena, a sad izgleda po 5 sekundi. Generatori ovog očaja su agilni stvaraoci postova koji glase :
Pa?????
ili čak

i tako sto puta.
Ako već nema dovoljno članova koji mogu diskutovati pa se ovo dopušta, onda teme mogu da se reformulišu u okviru tradicionalnih podforuma. Stavite temu Andrić u Bez cenzure pa neka pišu ovi idioti, plaze jezik smajlerima i slično. Zahtjevi da se odgovori na tematsku podjeljenost foruma trebalo bi da zahtjevaju da se namjeravani post promisli i prilagodi standardima.
Jedina funkcija postova koji glase : , Pa? itd je neka socijalizacija, impresioniranje neke forumašice ili šta li već.. i nema tu ništa loše, ali zaista degradira forum. Moderacija bi morala pojedine podforume očistiti od onih koji nemaju trunke kritičnosti prema sopstvenim "mislima"

[PipiDugaDevetka]

http://forum.dnevniavaz.ba/showthread.p ... jaka/page3

Evo ti link pa čitaj ovog @Drinskog = ?Nadan Filipović? dok se boje ne rastope!

[Čitalac]

Samo mala ispravka. Andrić nije postao član KPJ 1945. godine već 9 godina kasnije. Tačnije, primljen je u članstvo u Beogradu, 13. decembra 1954. godine. Broj članske karte 1046637.

[PipiDugaDevetka]

Samo mala ispravka. Andrić nije postao član KPJ 1945. godine već 9 godina kasnije. Tačnije, primljen je u članstvo u Beogradu, 13. decembra 1954. godine. Broj članske karte 1046637.

Očigledno da se radi o tipfeleru, permutiranje brojki. Provjerio sam da je Rodoljub Čolaković bio ponovni član Prezidijuma FNRJ od 1953. godine.

- Roćko mu je bilo partizansko ime, bio je komunista i narodni heroj. Obavljao je poslaničku funkciju u Privremenoj narodnoj skupštini DFJ 1945. godine, zatim u Prezidijumu Narodne skupštine FNRJ, pa u Skupštini FNRJ 1953. godine,...

Dakle, u to vrijeme ga je Roćko Rodoljub Čolaković nagovorio da uđe u Partiju, a ne 1945.g.

[Čitalac]

Da, moguće je da je tako bilo. Do te 1954. godine Andrić je već bio i odlikovan Ordenom zasluga za narod, knjige su mu objavljivane u inostranstvu itd. Tek da ljudi ne pomisle da je otrčao u KPJ odmah po oslobođenju.

[Sezam]

Kako je postao komunista

Ivo Andrić je svojevremeno bio podvrgnut vrlo oštroj kritici krajem 1944. godine, posebno zbog delovanja u Berlinu 1939-1941. godine i načina na koji se vratio sa osobljem ambasade iz Berlina u Beograd. I ceo njegov dugi diplomatski put u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji bio je u novoj, socijalističkoj državi, izložen bespoštednoj kritici, sumnjičenju, nelepim kvalifikacijama, ponižavajućim ocenama i preziru, koji je pretpostavljao i partijske, ali i pravne sankcije, koje su se podrazumevale, makar i ne bile sročene razgovetnom optužbom te vrste.

Radovan Zogović će to reći na svoj način:

“To je bilo vreme kada je beogradska čaršija - anonimno, poluanonimno, u prigovoru - režala na Andrića kao na svog 'protežea', što se 'prodao' komunistima.”

Šta mu je zamerala oslobođena narodna kritika u oslobođenoj narodnoj demokratiji?

Svašta:
- nagle mene i promene, brzom prugom, tabora, kome je služio kao revnosan državni činovnik punih dvadeset godina, maltene za vreme postojanja Kraljevine;
-brza promena ćurka, od kraljevskog poslanika do narodnog poslanika u Skupštini Socijalističke Republike BiH i narodnog u Saveznoj Skupštini 1945-1953, u kom periodu je bio predsednik Saveza književnika Jugoslavije i Udruženja književnika Srbije;
- prilagodljivost bez presedana;
- kolebljivost na javnom mestu i vidljivo povlačenje u sebe, i to u socijalističkom društvu, koje od svakog svog člana traži da bude iskren, otvoren, odlučan i jasan...

Dedijer je u svojoj knjizi o Titu naveo stav Vladislava Ribnikara, iznet u razgovoru sa Vladimirom Bakarićem, i to u ratnim vremenima, kada je naš pisac živeo povučeno i anonimno u smetnutom stančiću porušenog Beograda, a ovaj drugi u ratnoj prestonici partizanske države, gde je i doneta odluka o zabrani povratka dinastije, kojoj je Ivo Andrić služio od početka do kraja, verno i odano.

Ribnikar:

“Andrić je pravi jezuita, ljigav i otmen!”

I Jovan Dučić, o kome je Andrić imao visoko mišljenje pre rata, a porazno posle njegove smrti, nije poštedeo svog diplomatskog kolegu i nepopravljivog monografa zaostale Bosne, begova i fratara, izrekavši o njemu sud sličan Ribnikarevom:

“Jezuita Andrić!”

Isidora Sekulić, večna beogradska dama, čiji se ženski duh vinuo u sfere pridržane najuzletnijim muškarcima, u više navrata je govorila afirmativno o Ivi Andriću, njegovim odnegovanim manirima i naročito književnom daru. Ovog puta, pred Radovanom Zogovićem, a možda i zbog njega kao takvog, ponoviće tu kvalifikaciju, koju su, posle Ribnikara, ponavljali mnogi, pa i ona:

“Jezuita!”

U “Znakovima pored puta”, sam pisac je na više mesta proklinjao svoju prirodu, ističući teret svoje rezervisanosti, ćutljivosti, sporosti i neodlučnosti, plašeći se da ne kaže ono što ne treba i ne učini ono što bi za njega moglo da bude štetno.

Dakle, Andrić je bio “podeljena ličnost”, koja se najčešće obračunavala sama sa sobom, kao posmatrač i posmatrani, između kojih je nepremostiv jaz i nepomirljiv odnos ljudi koji imaju najdublje pravo ne samo na ljubav, nego i da mrze i budu mrženi.

Eli Finci je u poratnoj “Borbi” pisao o Andriću kao 'barjaktaru srpske kulturne sramote'.

Verujemo da je polje spoznavanja definitivnih istina zasađeno nebrojenim figurama otvorenih i zatvorenih značenja, a da će se uskoro proširiti novim otvaranjem i Udbinih dosijea u sadašnjim uslovima, kada se mnogi crveni tabui ragolićuju pred (osvetničkom) znatiželjom ljudi koji su praćeni, hapšeni, gonjeni, robijali, kinjeni i na razne druge načine maltretirani od svemoćnih tajnih policija Brozove vojske i uprave.

Andrićeve tamnice, saslušanja i eventualna vrbovanja, neutvrđeni rok staža među slobodnim zidarima u zemlji i svetu, 'simpatije' Nemaca, koji su ga štitili i u Berlinu, a za vreme okupacije u Beogradu ostavljali na miru, pored svega, Andrićev eventualni boravak u Brozovom zatvoru u oslobođenom Beogradu 1944. godine, njegovo izvlačenje i 'pranje' od greha prošlosti u vreme 'obnove i izgradnje', pridobijanje za članstvo u KPJ, dobijanje najviših odličja od predsednika Tita i uvođenje u njegov najpoverljiviji Savet Federacije, moguće posleratno masonerstvo i članstvo i internacionalnim organizacijama... Mnogo je toga još nejasno i nama i javnosti uopšte, tako da vrata ostaju otvorena za neočekivana nova saznanja i osvetljenja.

Bio je previše mudar, a da ne bi uvideo zamašnost i dugotrajnost revolucionarne promene. Đilas ga je video kako u novoj državi 'prima promenu kao nebitnu za njegovo shvatanje ljudske sudbine'. Pomenuo je i njegovo berlinsko poglavlje. Uz konstataciju da su 'druge zbog sličnih uloga streljali i sudili na dugogodišnje robije', ispričao je zanimljiv detalj, vezan i za sebe i za Andrića, s tim što je jedan bio u ulozi gospodara, a drugi potencijalnog sužnja:

“Za vreme izložbe o ratu, koju je na otvorenom prostoru na Kalemgdanu priredila Armija, ako dobro pamtim - 1951. godine, Andrić je zatražio da dođe kod mene. On, inače, nije nikada ni od koga, pogotovo od vlasti, ništa tražio, niti ičim bio na dosadi. Tada, čim je seo, počeo je uzbuđeno i gledajući u stočić između nas.

- Eto, vidite, te izložbe... Moja slika je tamo, pri potpisivanju Trojnog pakta. Pa to razni ljudi svakojako tumače... Nezgodno, danas, posle toliko vremena...
“Ja sam bio obišao tu izložbu: povisoki Andrić u fraku, bio je utoliko upadljiviji na uveličanoj slici, jer je stajao po strani, u prvom planu. Doista su padale primedbe: 'Pazi, Andrić', mnogi to nisu ni znali... Pozvao sam telefonom nadležnog druga iz Političke uprave Armije i dogovorio se s njim - dok je Andrić još bio tu - da se slika smesta ukloni - Andrić je, kao postiđen, zahvalio se i odmah oprostio..."

Milovan Đilas je, najzad, izneo i krucijalnu misao o položaju pisca Ive Andrića u novom društvu:

“Andrić je, možda, precenjivao - i ja to držim da je precenjivao - opasnosti: on je više bio potreban novoj vlasti, nego ona njemu. Ali, kad je već odredio svoje držanje, Andriću čestitost nije dopuštala ni tolicno odstupanja, koliko mu je kasnije svetska slava mogla zagarantovati. Odoživeo je svoj vek sa maskom lojalnosti i saradnje, koju ništa nije moglo uznemiriti, ali ispod koje su se u beskraj granali grižnje, strahovi i očajanja.”

[Sezam]

Idemo Dalje. Milanu Lukicu, monstrumu koji je prije 20 godina zive spaljivao bosnjacke zene, starce i djecu u Visegradu, omiljeni roman je...

http://www.sense-agency.com/tribunal_%2 ... ws_id=7076