13.maj 1945. ... dan kada su četnici konačno izgubili

[VjecitiStudent]

PREMA SRBIJI I KONAČNOJ PROPASTI

Mihailović i preostali srbijanski četnici, koji su brojili oko 12.000 ljudi, otišli su 13. aprila s Vučjaka na sjeveru centralne Bosne i započeli svoj dug pokret prema Srbiji. Umjesto da krenu prema donjem toku rijeke Drine, gdje je u to doba godine zbog nabujalih voda bilo nemoguće prijeći bez posebne opreme, krenuli su zapadnim putem uzduž desne obale Save, sve dok se nisu približili utoku Vrbasa u Savu. (Ova ruta trebala je navesti jedinice Jugoslavenske armije na pomisao da su krenuli prema Sloveniji). Zatim je njihova približna maršruta, kako pokazuje karta 7, naglo zaokretala na jug i jugoistočno kroz planine, sve do točke koja se nalazi nešto istočnije od Konjica na Neretvi, a zatim na jugoistok u smjeru Kalinovika i Zelengore, te dalje na istok, opet prema Drini, do točke blizu Broda, gdje je bilo moguće prijeći rijeku bez poteškoća.

Na tom maršu, dugom oko dvije stotine osamdeset kilometara, četničke snage bile su ostaci jedne vojske koja je u bitci za svoju stvar bila poražena i čije su snage desetkovali vojni porazi, tifus i unutarnja nesloga. Bila je to vojska kojoj su nedostajale vojna, sanitetska, kao i transportna sredstva, opterećena bolesnim i ranjenim vojnicima. Na početku su se ove obeshrabrene formacije morale nositi s povremenim uznemiravanjem i ustaša i dijelova Jugoslavenske armije, ali njihovi napadi nisu bili u međusobnom odnosu; zatim su ostale samo jedinice Jugoslavenske armije koje su operirale i kao lokalni odredi i kao jedinice regularne vojske i vršile stalan iako ne uništavajući pritisak, prividno namijenjen tome da omete, ali ne i da zadrži četničko napredovanje. Nakon otprilike dvije trećine puta, jugoslavenska avijacija postala je dnevni pratilac četnika, ponekad napadajući a ponekad ne, ali izvještavajući partizanska komandna mjesta o njihovom kretanju.
...

nastavljamo ...

[julisiz es grant]

Ovo je odlomak iz knjige "Četnici u Drugom svjetskom ratu" (u originalu The Chetniks) Joze Tomasevicha, objavljene u SAD 1975, a u Jugoslaviji (uz mala, ali u zadnjem poglavlju bitna skraćivanja) 1979. Sigurno najbolja, najkompletnija i najobjektivnija studija o četnicima Draže Mihailovića. Predstavljala je prvi dio zamišljene trilogije pod nazivom "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945". Drugi dio "Okupacija i kolaboracija" objavljen je u SAD nakon autorove smrti 2001, a na našim jezicima u Hrvatskoj 2010. Govori o okupacionim sistemima upravljanja na području podijeljene Jugoslavije i o kolaboracionističkim režimima, a više od pola knjige (koja ima oko 1000 strana) posvećeno je NDH.
Po meni, svako ko hoće da se bavi WW2 u Jugoslavij, treba prvo pročitati ove dvije knjige, jer su izvrsna istoriografska djela, obilno dokumentovana. Autor je Amerikanac hrvatskog porijekla, profesor na Stanford univerzitetu. Da bi se izbjegle predrasude prije čitanja, treba reći da obje njegove knjige sadrže žestoku i nedvosmislenu osudu ustaštva, kao i priznanje partizanima. U istraživanju za knjige razgovarao je u Jugoslaviji sa brojnim komunističkim zvaničnicima, uključujući i samog Tita.
Na žalost, zbog smrti autora, treći i potencijalno najzanimljiviji dio trilogije, onaj o partizanima, ostao je nedovršen, što je nepopravljiva šteta.
Nastavi sa citatima, čisto ovo sam se javio da napomenem

[VjecitiStudent]

julisiz es grant

Prikaz kretanja četnika u proljeće 1945.

[Woody]

Evo i par zadnjih depeša četničkih komandanata:

„Nemci napuštaju za dva dana Priboj i sve do Drine. Usled toga nemoguće mi se održati u Sandžaku i Čajniču..." (Depeša Pavla Đurišića Draži Mihailoviću od 12. januara 1945.);

„Nemci će napustiti Drinu kroz nekoliko dana. Crveni vrše pritisak sa juga, istoka i severa. Hrane i krova za ovako velike snage nema, te je opstanak ovde nemoguć. Zbog ovoga sam rešio u sporazumu sa Pavlom i Račićem u prisustvu Baletića da krenemo na sever jer je to jedino rešenje da održimo ovo što imamo." (Depeša Zaharija Ostojića Draži Mihailoviću od 21. januara 1945.)

„Zašto Nemci neupućuju obećanu municiju u Rudanku? Vrlo je hitno... Da li ste izdejstvovali odobrenje za oficira za vezu. Hitno je!" (Depeša Draže Mihailovića Gojku Boroti od 31. januara 1945.)

„Ja sa srbijanskim i bosanskim snagama ostajem ovde dokle god okupator (?) drži Sarajevo, Bijeljinu, Brčko i sve ostale veće gradove u Bosni, iskorišćujući vreme za organizaciju jake gerile u Bosni i Srbiji." (Depeša Draže Mihailovića Pavlu Đurišiću od 20. marta 1945.)

„I ako je u Nemačkoj vrlo teška situacija, ipak nemačke trupe u Bosni vrše veliku ofanzivu protiv komunista. Po svem izgledu, da Nemci hoće da razviju gerilu ne samo u Nemačkoj već i na Balkanu." (Depeša Draže Mihailovića od 1. aprila 1945 god.)

Pavle Đurišić je sredinom marta 1945. godine samovoljno napustio četničkog "đenerala" Dražu Mihailovića, pokušavajući da se probije ka zapadu, u dogovoru sa ustaškim vlastima. Sa Đurišićem ka zapadu je krenulo više četničkih vođa i njihovih jedinica:

Koliko je dubok bio rascijep među četnicima pokazivao je ne samo Đurišićev odlazak od Mihailovića, već još više činjenica da se Đurišiću na njegovom putu na zapad pridružio i Mihailovićev prvi titularni zamjenik i glavni politički savjetnik Dragiša Vasić. To su učinili i mnogi Mihailovićevi vodeći komandanti, među njima Zaharije Ostojić, načelnik komande za istočnu Bosnu, Petar Baćović, komandant hercegovačkih četnika, Mirko Lalatović, jedan od vodećih četničkih štabnih oficira, te Luka Baletić i Pavle Novaković.

Đurišićeva kolona je uništena u bici na Lijevča polju od snaga NDH koje su prekršile sporazum.

[VjecitiStudent]

Vratićemo se na Đurišića poslije.

... Mihailović je i dalje cijelo vrijeme od »majora Ćosića« dobivao poruke koje su pružale primamljivu sliku prilika u Srbiji, pa su tako četnici, trpeći loše vremenske uvjete skupa s uznemiravanjem, od strane dijelova Jugoslavenske armije hitali prema, kako su mislili, sigurnom terenu. Nakon otprilike mjesec dana marša približili su se mjestu gdje su namjeravali prijeći Drinu. Tada ih je 10. maja koncentrirani napad djelova Jugoslavenske armije stjerao u stvarno opasni položaj na obali Jezerice, male desne pritoke Neretve, zapadno od Kalinovika. Na tom je mjestu obala Jezerice sasvim okomita i visoka klisura, pa je spuštanje prema rijeci vrlo otežano. Tako zaustavljeni, četnici su bili na milost i nemilost izloženi združenom zračnom i kopnenom napadu ovih snaga. Tokom spuštanja i prelaženja (iako je Jezerica ovdje tek malo širi potok) četnici su izgubili svu svoju tešku opremu, svu radio opremu, sve svoje konje i veliki broj ljudi. Dva dana kasnije opet su partizanske snage, Treći udarni korpus Jugoslavenske armije i 3. bosansko-hercegovačka divizija Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), koncentrično napale oslabljene četničke kolone. Službena Hronologija narodnooslobodilačkog rata bilježi o događajima 12. maja 1945, u dijelu o Bosni i Hercegovini, slijedeće:

»U rejonu r. Sutjeske i s. Zakmura jedinice 3. udarnog korpusa JA i 3. divizije KNOJ-a pristupile uništenju jake četničke grupe. (Četnici su uglavnom bili zarobljeni i uništeni, izuzev 300-400 četnika rasturenih na prostoriji od Zelengore do r. Prače, sa kojima su se nalazili Draža Mihailović i članovi četničke Vrhovne komande.)

S ovim snagama Jugoslavenske armije bio je također i odred OZNE pod komandom potpukovnika Đorđa Lazića, čiji je specijalni zadatak bio da Mihailovića uhvati živog. Ali njegov plijen mu je izmakao. U stanju konfuzije koja je zavladala među četnicima, trojici četničkih komandanata — Dragoslavu Račiću, Dragutinu Keseroviću i Nikoli Kalabiću — uspjelo je da se odvoje i da sa nešto svojih vojnika pobjegnu svaki za sebe prema Srbiji. Dva druga vodeća četnička komandanta, general Trifunović i kapetan Neško Nedić, poginuli su. U ta četiri dana, od 10. do 13. maja, pretežnu većinu srbijanskih četnika je nekom ironijom zadesila njihova sudbina blizu mjesta gdje je glavnina snaga NOVJ sa svojim vojno-političkim rukovodstvom u junu 1943. izbjegla uništenje u završnoj fazi operacije Schwartz (Peta neprijateljska ofenziva). Ostatke četnika gonile su snage KNOJ-a tjednima nakon ove četničke katastrofe. Možda najveću ovakvu grupu, u kojoj je bio i general Mihailović, opkolila je u noći od 21. na 22. maja blizu sela Bulozi u jugoistočnoj Bosni 3. proleterska brigada i gotovo ju potpuno zbrisala. Mihailoviću i još sedamnaestorici uspjelo je pobjeći. Prema detaljnom prikazu jugoslavenskih historičara između 1. i 18. maja četnički su gubici, ubijeni i zarobljeni, iznosili 9.235 ljudi, uključujući više od 300 oficira. ...

[julisiz es grant]

„I ako je u Nemačkoj vrlo teška situacija, ipak nemačke trupe u Bosni vrše veliku ofanzivu protiv komunista. Po svem izgledu, da Nemci hoće da razviju gerilu ne samo u Nemačkoj već i na Balkanu." (Depeša Draže Mihailovića od 1. aprila 1945 god.)

Ovaj citat najbolje pokazuje đeneralovu poslovičnu nesposobnost predviđanja događaja (čak i onda kada je svakom zdravorazumnom jasno kako će se događaji odvijati) i odsustvo osjećaja za realnost. Sanjati o nekakvoj njemačkoj ofanzivi pet dana prije oslobođenja Sarajeva (koje su Nijemci i namjeravali držati tek toliko dok kroz njega prođe glavnina njemačkih balkanskih trupa u povlačenju na sjeverozapad) mogao je samo čovjek koji je dopustio sa iluzije potpuno ovladaju njime.
Na Mihailovićevu žalost, njegove iluzije i totalno nerazumijevanje ratne taktike (koju je, koje li ironije, kraće vrijeme predavao na jugoslovenskoj Vojnoj akademiji) i razvoja političke situacije (u prvom redu odnosa saveznika prema Balkanu) doprinijeli su svim njegovim porazima i konačnom kraju njega i njegove organizacije. To se najbolje vidi u citiranoj knjizi, koju zaista toplo preporučujem.

[PM72]

13.maj 1945 ... dan kad su četnici konačno izgubili.

13.maj 2014 dokazuje da nisu.Četnički potomak,simpatizer,učesnik...došao u sred Sarajeva.

[solo2]

Tema je odlicna molim vas da nastavite sa citatima iz knjige/a - hvala!

[Woody]

O, hvala, hvala... Niste trebali...

Idemo dalje:

Sredinom aprila 1945. godine, Draža Mihailović je sa preostalim četničkim snagama, oko 10.000 do 12.000 ljudi, krenuo iz srednje Bosne ka zapadu, tragom Đurišića, ali kada su stigli u dolinu Vrbasa, promenio je naglo pravac marša jugozapadno, ka Srbiji.
Četnička vojska se kretala u tri kolone. Desnom komandovao je potpukovnik Dragutin Keserović, levom potpukovnik Dragoslav Račić, a srednjom, u kojoj se nalazila Vrhovna komanda i preživeli članovi Centralnog komiteta komandivao je major Nikola Kalabić. Od planine Motajice skrenuli su na jug, pa brzim pokretima pravcem: Motajica - istočo od Kotor-Varoši - između Travnika i Zenice, izbili su u planinske predjele pored Fojnice.
Izabrani pravac je vodio kroz planinska područja, šumovita i besputna, radi izbegavanja domašaja 2. armije JA. Na tom pravcu je trebalo savladati mnoštvo teških terenskih prepreka, što je imalo za posljedicu gubljenje teže ratne opreme i ostavljanje bolesnika i ranjenika koji nisu imali fizičke snage da to izdrže. Ovo zlopaćenje, među četnicima upamćeno kao "bosanska golgota", je dovelo do demoralizacije razočaranja u starješine.
Mihailovićevo rukovodstvo je ocijenilo da glavne snage Jugoslovenske armije gone neprijatelje k zapadnim granicama zemlje, a da su slabije snage ostale na oslobođenom teritoriju da »održe red« i da »vrše prisilnu mobilizaciju«. Otuda Mihailovićevo uvjerenje da će se uspješno probiti u Srbiju.
Kretanje četničke kolone je praćeno od Jugoslovenske armije. Četničke jedinice su svakodnevno uznemiravane od avijacije: bacane su bombe i leci. Partizanski komandanti su tačno znali brojnost protivnika i njegovo naoružanje, i nisu sumnjali u svoj uspeh na bojnom polju.
Četnici su nastavili preko Ivan-planine i zapadnih padina Bjelašnice, obišli Kalinovik, i skrenuli na istok. Namjeravali su da se dohvate Broda na Drini, nakon čega bi produžili kroz Sandžak i po grupama se ubacili u Srbiju.

(Nastavice se..)

[VjecitiStudent]

... Sloboda trojice četničkih komandanata koji su uspjeli pobjeći ovom napadu u blizini sela Zakmur, bila je kratkotrajna. Keserovića su uhvatili odmah nakon prijelaza preko Drine u Srbiju; suđeno mu je, osuđen je na smrt i u augustu 1945. je kazna nad njim izvršena. Račića su jugoslavenske snage sigurnosti otkrile idućeg novembra u jednom selu u Srbiji i ubijen je na mjestu. Kalabić je u Srbiju došao s možda ne manje od sto i pedeset ljudi i uspio je izmaknuti snagama sigurnosti sve do decembra, kada je uhvaćen pomoću dobro smišljene lukavštine. Pokazat će se da je Kalabić odigrao važnu ulogu u hvatanju Mihailovića nekoliko mjeseci kasnije.

Mihailović je nekim čudom još uvijek bio na slobodi, sa šakom svojih ljudi i usprkos katastrofi koja je zadesila glavninu njegovih trupa, uspio je nastaviti svojim putem. On je lukavim manevrima nadmudrio svoje gonitelje, krećući se sa svojom malom pratnjom od planine do planine, vraćajući se natrag kad je trebalo da se otrese potjere, te je s vremenom došao na područje planina Devetak i Javor u istočnoj Bosni. Tu je mala grupa naišla na neke bosanske četnike koji su se skrivali u šumama i udružili su snage. Grupa oko Mihailovića, koja ga je direktno opskrbljivala hranom, smještajem i obavještenjima, brojila je sada oko šezdeset ljudi, uključujući majora Dragišu Vasiljevića, Borka Radovića i nekoliko drugih četničkih komandanata. Jugoslavenske snage sigurnosti koje nisu mnogo zaostajale, uskoro su otkrile generalovo boravište, a u julu 1945. su od jednog bivšeg Mihailovićevog pratioca dobile potpune podatke o tome gdje se točno nalazi, o broju ljudi koje ima sa sobom i tako dalje. OZNA je u augustu i septembru učinila svoj prvi odlučni pokušaj da uhvati Mihailovića. Povjerila je taj zadatak jednom od svojih operativaca, čovjeku poznatom kao major Ljubo Popović. Nakon što je pustio bradu kakvu su nosili četnici, Popović je s nekolicinom slično prerušenih pomoćnika otišao u istočnu Bosnu; tamo su u četničkoj odjeći ušli u šume na sumnjivom području kako bi pronašli Mihailovićevu grupu. Bila je to jalova potraga. Ili im je Mihailović izmakao u zadnjem trenutku, ili nije bilo načina da se probije zaštitni pojas koji su oko njega stvorili njegovi ljudi i simpatizeri po selima. Major Popović je povučen u Beograd, ali su snage sigurnosti i dalje stalno nadzirale područje.

Mihailović nije imao veze s »majorom Ćosićem« otkad je izgubio radio-stanicu na Jezerici, ali je još uvijek vjerovao Ćosićevim porukama i živo je želio produžiti u Srbiju. U noći od 20. na 21. septembra četnici su drskim napadom na prilično nebudno stražarsko mjesto jedne jedinice KNOJ-a došli do jednog čamca i sretno prebacili Mihailovića na desnu obalu Drine. Nakon što su se par dana odmarali u blizini rijeke, Mihailović i mala grupa ljudi počeli su napredovati u Srbiju. Uspjeli su prodrijeti u blizinu gradića Kosjerića, oko dvadeset kilometara sjeveroistočno od Užica, ali su se razočarali što nisu našli nikakve četničke odrede i što seljaci očito nisu bili skloni da im pomognu. Prema jugoslavenskim izvorima, Mihailović je tek tada počeo shvaćati istinu o »majoru Ćosiću« i porukama koje su ga namamile u Srbiju. Umjesto da nastoji prodrijeti dalje u Srbiju, on se je sa svojom grupom vratio u Bosnu, negdje na područje Višegrada i sakrio se iza zida povjerljivih četnika i četničkih simpatizera. U međuvremenu su snage sigurnosti, došavši do zaključka da jednostavnim gonjenjem Mihailovića od mjesta do mjesta neće postići ništa, kovale potpuno novi plan za njegovo hvatanje ...
nastavićemo

[Seoskivaralica]

13.maj 1945 ... dan kad su četnici konačno izgubili.

13.maj 2014 dokazuje da nisu.Četnički potomak,simpatizer,učesnik...došao u sred Sarajeva.

jest vala stalno ista davorija....ponavljaju se ko pokvarena ploca...

[Zokipfc]

... Sloboda trojice četničkih komandanata koji su uspjeli pobjeći ovom napadu u blizini sela Zakmur, bila je kratkotrajna. Keserovića su uhvatili odmah nakon prijelaza preko Drine u Srbiju; suđeno mu je, osuđen je na smrt i u augustu 1945. je kazna nad njim izvršena. Račića su jugoslavenske snage sigurnosti otkrile idućeg novembra u jednom selu u Srbiji i ubijen je na mjestu. Kalabić je u Srbiju došao s možda ne manje od sto i pedeset ljudi i uspio je izmaknuti snagama sigurnosti sve do decembra, kada je uhvaćen pomoću dobro smišljene lukavštine. Pokazat će se da je Kalabić odigrao važnu ulogu u hvatanju Mihailovića nekoliko mjeseci kasnije.

Mihailović je nekim čudom još uvijek bio na slobodi, sa šakom svojih ljudi i usprkos katastrofi koja je zadesila glavninu njegovih trupa, uspio je nastaviti svojim putem. On je lukavim manevrima nadmudrio svoje gonitelje, krećući se sa svojom malom pratnjom od planine do planine, vraćajući se natrag kad je trebalo da se otrese potjere, te je s vremenom došao na područje planina Devetak i Javor u istočnoj Bosni. Tu je mala grupa naišla na neke bosanske četnike koji su se skrivali u šumama i udružili su snage. Grupa oko Mihailovića, koja ga je direktno opskrbljivala hranom, smještajem i obavještenjima, brojila je sada oko šezdeset ljudi, uključujući majora Dragišu Vasiljevića, Borka Radovića i nekoliko drugih četničkih komandanata. Jugoslavenske snage sigurnosti koje nisu mnogo zaostajale, uskoro su otkrile generalovo boravište, a u julu 1945. su od jednog bivšeg Mihailovićevog pratioca dobile potpune podatke o tome gdje se točno nalazi, o broju ljudi koje ima sa sobom i tako dalje. OZNA je u augustu i septembru učinila svoj prvi odlučni pokušaj da uhvati Mihailovića. Povjerila je taj zadatak jednom od svojih operativaca, čovjeku poznatom kao major Ljubo Popović. Nakon što je pustio bradu kakvu su nosili četnici, Popović je s nekolicinom slično prerušenih pomoćnika otišao u istočnu Bosnu; tamo su u četničkoj odjeći ušli u šume na sumnjivom području kako bi pronašli Mihailovićevu grupu. Bila je to jalova potraga. Ili im je Mihailović izmakao u zadnjem trenutku, ili nije bilo načina da se probije zaštitni pojas koji su oko njega stvorili njegovi ljudi i simpatizeri po selima. Major Popović je povučen u Beograd, ali su snage sigurnosti i dalje stalno nadzirale područje.

Mihailović nije imao veze s »majorom Ćosićem« otkad je izgubio radio-stanicu na Jezerici, ali je još uvijek vjerovao Ćosićevim porukama i živo je želio produžiti u Srbiju. U noći od 20. na 21. septembra četnici su drskim napadom na prilično nebudno stražarsko mjesto jedne jedinice KNOJ-a došli do jednog čamca i sretno prebacili Mihailovića na desnu obalu Drine. Nakon što su se par dana odmarali u blizini rijeke, Mihailović i mala grupa ljudi počeli su napredovati u Srbiju. Uspjeli su prodrijeti u blizinu gradića Kosjerića, oko dvadeset kilometara sjeveroistočno od Užica, ali su se razočarali što nisu našli nikakve četničke odrede i što seljaci očito nisu bili skloni da im pomognu. Prema jugoslavenskim izvorima, Mihailović je tek tada počeo shvaćati istinu o »majoru Ćosiću« i porukama koje su ga namamile u Srbiju. Umjesto da nastoji prodrijeti dalje u Srbiju, on se je sa svojom grupom vratio u Bosnu, negdje na područje Višegrada i sakrio se iza zida povjerljivih četnika i četničkih simpatizera. U međuvremenu su snage sigurnosti, došavši do zaključka da jednostavnim gonjenjem Mihailovića od mjesta do mjesta neće postići ništa, kovale potpuno novi plan za njegovo hvatanje ...
nastavićemo

Hocel' taj nastavak cika vjeciti?

[VjecitiStudent]

... nastavak

MIHAILOVIĆ JE UHVAĆEN

U novom planu za hvatanje Mihailovića ključna figura je bio Kalabić, koga ;u do tog vremena (decembra 1945) već uhvatile snage sigurnosti. Kalabić je :nao da je padom u ruke jugoslavenskih vlasti proigrao svoju sudbinu, ali je bio pripravan, učiniti skoro sve samo da spasi svoju kožu. Svoju prvu uslugu policiji ačinio je pomažući pri hvatanju petnaest članova svog vlastitog bivšeg štaba.Onda se je pokušao cjenkati sa službom sigurnosti: ako budu velikodušni, on će lastojati utjecati na pročetničko stanovništvo u Srbiji da prihvati novi režim; za izvrat je htio da ga njegovi zarobljivači puste otići u inozemstvo ili da mu lopuste živjeti pod krivim imenom u nekom gradiću u Srbiji s tim da će se jdreći svake političke aktivnosti protiv režima. Policija je ovu ponudu odbila, ali e pozvala Kalabića da im pomogne uhvatiti Mihailovića u mrežu i nakon što je azmislio (odbijajući najprije) Kalabić je pristao da surađuje. Policija je bila na )prezu zbog mogućnosti da se Kalabić u zadnji čas povuče ili nađe načina da dade znak Mihailoviću i njegovim ljudima da su u zamci i znala je da bi u tom slučaju mogli poginuti neki njeni ljudi, a i da bi Mihailović mogao biti ubijen. Ona nije željela da Mihailović bude ubijen, budući da je nova vlast samo sa živim Mihailovićem mogla prirediti primjereni politički proces koji joj je bio potreban iz domaćih i međunarodnih političkih razloga. Ali vrijeme je bilo najhitnije; što duže Mihailoviću uspije ostati na slobodi, to su mu veći bili izgledi da umakne. Jer kada jednom dođe proljeće i vrijeme se popravi, moći će manevrirati s mnogo više uspjeha.
Jugoslavenske vlasti držale su šesnaest godina u tajnosti okolnosti oko Mihailovićevog hvatanja. Slutnju o tome što se dogodilo objavio je već 1948. na Zapadu Monty Radulovic, predratni Reuterov dopisnik iz Beograda.79 Radulovic tvrdi da je čuo tu priču od jednog majora OZNE, koji je u tom času navodno bio pod utjecajem alkohola. Tek 1962. pojavio se potpuni, neslužbeni prikaz hvatanja, u već ranije citiranoj seriji članaka Gojka Banovića i Koste Stepanovića u beogradskom dnevniku Politika, od 5. augusta do 17. septembra 1962.
Dogodilo se izgleda slijedeće: oko 20. januara 1946, nakon odgovarajućeg planiranja i pripreme, grupa oficira sigurnosti, prerušena u četnike, otišla je s Kalabićem na područje Višegrada i počela ispitivati seljake po nekim selima, ispitujući posebno nekolicinu za koje su sumnjali da znaju za četničku aktivnost ili da su članovi njihovih obitelji među četnicima koji skrivaju Mihailovića. Tada je Kalabić u svom svojstvu zamjenika komandanta četnika u Srbiji (OZNA je već bila poslala poznatim četničkim vezama u Kalabićevo ime pismo Mihailoviću) naredio tim seljacima da dogovore sastanak s jednim od lokalnih bosanskih četnika, čovjekom po imenu Budimir Gajić, za kojeg se smatralo da je osobno upleten u skrivanje Mihailovića. Gajić je sumnjao u izvornost poruke koju mu je donio jedan od seljaka i rekao mu je da se vrati Kalabiću i kaže mu da ne može naći Gajića. Kad su Kalabić i oficiri sigurnosti još dva puta pokušali da isti seljak preda Gajiću pismo, Gajić je, sumnjajući sve više da iza cijele stvari stoji OZNA, savjetovao tom seljaku da se ne vraća Kalabiću. Seljak je preko jednog rođaka javio Kalabiću da ne može naći Gajića, našto je Kalabić poslao još jedno pismo Gajiću, javljajući mu da se vraća u Srbiju, ali da će kasnije doći natrag u Bosnu.

Čitavo ovo manevriranje trajalo je nekoliko tjedana i napokon, negdje početkom marta, zbog nedostatka koordinacije između Beograda i lokalne OZNE, lokalni su službenici pokušali uhvatiti Mihailovića na svoju ruku. Taj pokušaj nije uspio, a Mihailović je sa svojom pratnjom shvatio da je njihovo skrovište otkriveno i brzo su pobjegli u novo. Međutim izgleda da je Kalabićevo drugo i treće pismo dospjelo Mihailoviću u ruke. Budući da su pisma sadržavala i Kalabićeve fotografije s njegovim potpisom, Mihailović je zaključio da su poruke dobronamjerne. Njegov je boravak na području Višegrada tako i tako postajao nesiguran i Mihailović je ponukao svoje čuvare da stupe u kontakt s Kalabićem. Tako su se u trećem pokušaju (koji su agenti sigurnosti s Kalabićem na uzici započeli 6. marta) i Kalabić i Mihailović živo željeli sastati. Četnici su i dalje logično bili oprezni i tek nakon što su prošli nekoliko četničkih javki, te više puta bili provjeravani, Kalabić i njegovi »oficiri« prihvaćeni su kao pravi i napokon su 12. marta, još uvijek na području Višegrada, uspostavili direktni kontakt s Mihailovićem i bili pripušteni njegovom skrovištu.
Kalabić nije imao teškoća da Mihailovića, koji očito nije sumnjao ništa, uvjeri da se s njim i njegovim »četnicima« vrati u Srbiju i dogovoreno je da će na put krenuti još iste noći. Mihailović se je također spremno složio s Kalabićevim prijedlogom da se desetak njegovih stražara — približno polovica — pošalje na zadatak prema Višegradu, u smjeru protivnom od onog kojim će Mihailović, Kalabić i drugi krenuti. To je bila mjera opreza zbog koje su oficiri sigurnosti bili posebno zabrinuti, jer bi inače bili brojčano slabiji.

Grupa stražara koju je vodio Gajić otišla je na zadatak i te su noći ostali iz grupe — agenti, Kalabić, Mihailović i tucet njegovih čuvara — krenuli u Srbiju. Bila je mjesečina i mala se grupa kretala šumama u koloni po jedan. Na čelu kolone bio je četnički stražar; iza svakog četnika išao je po jedan prerušeni agent sigurnosti. Dva agenta bila su dodijeljena Mihailoviću (čak su ga i prenijeli preko jednog potoka tako da ne smoči noge). Izgleda da je neki nesporazum odgodio zatvaranje klopke, ali kad je dali" dogovoreni znak, svaki je agent ubio četnika ispred sebe — s iznimkom Kalabića. Mihailović je bačen na tlo i svezan lisicama. Samo je četnik na čelu, iako ranjen, uspio pobjeći. Tako je Mihailović bio nadmudren i konačno zarobljenik svojih zakletih neprijatelja.

Slijedećeg dana (13. marta) Mihailović je odveden u Beograd. Aleksandar Ranković, ministar unutrašnjih poslova pa tako i šef snaga sigurnosti, poslao je maršalu Titu koji je bio u državnom posjetu Poljskoj trijumfalnu poruku kojom je saopćio hvatanje. Nekoliko dana kasnije Ranković je o toj akciji izvijestio Narodnu skupštinu. Osim toga, rekao je Skupštini, »mnogi četnički komandanti ... neće više nikada ugrožavati naša mirna sela i stanovnike« (očito podrazumijevajući da su već bili ubijeni ili zatvoreni). Medu njima su uz Kalabića, Račića i Rakovica, bili slijedeći srpski i bosanski četnički komandanti: kapetan Vasić, kapetan Vasiljević, vojvoda Voja Tribrođanin, poručnik Mišić, vojvoda Borivoje Kerović, kapetan Medić, poručnik Filip Ajdačić, vojvoda Guda Bosiljčić, poručnik Milić Bošković, poručnik Marko Kotarac, poručnik Matić, kapetan Boroš, poručnik Mirko Tomašević, kapetan Leka Damjanović, kapetan Miloš Erić, kapetan Bora Mitranović, pukovnik Gojko Borota, major Slavoljub Vranješević i vojvoda Radoslav Radić.
10. juna 1946, nakon skoro tri mjeseca ispitivanja, Mihailoviću je suđeno za veleizdaju i ratne zločine. Suđenje, koje je bilo veoma pripremljeno i s mnogo publiciteta, trajalo je do 15. jula. Presuda je glasila »kriv«, a osuda, smrt. Mihailovićevu molbu za pomilovanje odbacio je Prezidijum Narodne skupštine FNRJ i 17. jula kazna je izvršena strijeljanjem. Mjesto sahrane nikad nije otkriveno javnosti.

nastavićemo ...

[julisiz es grant]

Detaljan opis četničke putešestvije od Vučjaka do katastrofe na Zelengori dao je jedan od preživjelih učesnika, major Aleksandar Milošević, jedan od manje bitnih četničkih komandanata iz Srbije. Ipak, za razliku od većine istaknutijih četnika, on je uspio preživjeti Zelengoru i nekako se prebaciti na Zapad. Umro je prije nekoliko godina u Kanadi.
Doljenavedeni Miloševićev zapis pod naslovom "Golgota" objavljen je u "Knjizi o Draži", dvotomnoj zbirci memoara i apologetskih tekstova o Mihailoviću, koju su 1955, na desetogodišnjicu njegove smrti, izdali četnički emigranti.
Iako tekst vrvi poznatim četničkim predrasudama, ipak je vrijedan i vrlo informativan opis posljednjih dana četničke vojne organizacije i, koliko znam, jedini memoarski tekst o tome, tako da ga je i autor Jozo Tomasevich koristio kao glavni izvor naprijed navedenih poglavlja. Tekst majora Miloševića nalazi se ovdje:

http://forum.krstarica.com/showthread.p ... -Milosevic

Nije mi poznato da li je ovo kompletan tekst kakav je izašao u "Knjizi o Draži" ili je nešto izbacivano ili dodavano. Članak je objavljen i u socijalističkoj Jugoslaviji, u knjizi Nikole Milovanovića "Kroz tajni arhiv Udbe" iz 1986, ali uz znatna skraćivanja.

[Zokipfc]

Moze li nastavak, pliz?

Evo i link o covjeku koji je bio u cetnicima u Srbiji

http://www.mycity-military.com/Drugi-sv ... 945-g.html

Krenuli smo u logor u Forli u Italiju-negde u proleće. Tamo smo bili 2-3 meseca. Englezi su bili dobri, a naši su se pojeli međusobno (svađali se)-zakolju jedan drugog i bace ga u klozet-ko je jači za partije se svađali:drazićevci, četnici, domoroci, belogardejci (najgori ljudi), ustaše-a bilo je oko 500-600 ustaša (najgori sa dobrovoljcima-belokapcima). Onda smo prešli u drugi logor zvani Ebolija u Italiju-tamo smo bili godinu dana (250 hiljada iz Jugoslavije: Crnogorci, srbi, hrvati, bosanci, dalmatinci.

Selo veselo

[Drinski]

Detaljan opis četničke putešestvije od Vučjaka do katastrofe na Zelengori dao je jedan od preživjelih učesnika, major Aleksandar Milošević, jedan od manje bitnih četničkih komandanata iz Srbije. Ipak, za razliku od većine istaknutijih četnika, on je uspio preživjeti Zelengoru i nekako se prebaciti na Zapad. Umro je prije nekoliko godina u Kanadi.
Doljenavedeni Miloševićev zapis pod naslovom "Golgota" objavljen je u "Knjizi o Draži", dvotomnoj zbirci memoara i apologetskih tekstova o Mihailoviću, koju su 1955, na desetogodišnjicu njegove smrti, izdali četnički emigranti.
Iako tekst vrvi poznatim četničkim predrasudama, ipak je vrijedan i vrlo informativan opis posljednjih dana četničke vojne organizacije i, koliko znam, jedini memoarski tekst o tome, tako da ga je i autor Jozo Tomasevich koristio kao glavni izvor naprijed navedenih poglavlja. Tekst majora Miloševića nalazi se ovdje:

http://forum.krstarica.com/showthread.p ... -Milosevic

Nije mi poznato da li je ovo kompletan tekst kakav je izašao u "Knjizi o Draži" ili je nešto izbacivano ili dodavano. Članak je objavljen i u socijalističkoj Jugoslaviji, u knjizi Nikole Milovanovića "Kroz tajni arhiv Udbe" iz 1986, ali uz znatna skraćivanja.

Ima tom od 4 knjige "Ratnici mira", gdje se također o tome piše (govorim po sjecanju), ali ja sam te knjige izgubio uslijed rata a nisam nasao na scan na netu.

[julisiz es grant]

Detaljan opis četničke putešestvije od Vučjaka do katastrofe na Zelengori dao je jedan od preživjelih učesnika, major Aleksandar Milošević, jedan od manje bitnih četničkih komandanata iz Srbije. Ipak, za razliku od većine istaknutijih četnika, on je uspio preživjeti Zelengoru i nekako se prebaciti na Zapad. Umro je prije nekoliko godina u Kanadi.
Doljenavedeni Miloševićev zapis pod naslovom "Golgota" objavljen je u "Knjizi o Draži", dvotomnoj zbirci memoara i apologetskih tekstova o Mihailoviću, koju su 1955, na desetogodišnjicu njegove smrti, izdali četnički emigranti.
Iako tekst vrvi poznatim četničkim predrasudama, ipak je vrijedan i vrlo informativan opis posljednjih dana četničke vojne organizacije i, koliko znam, jedini memoarski tekst o tome, tako da ga je i autor Jozo Tomasevich koristio kao glavni izvor naprijed navedenih poglavlja. Tekst majora Miloševića nalazi se ovdje:

http://forum.krstarica.com/showthread.p ... -Milosevic

Nije mi poznato da li je ovo kompletan tekst kakav je izašao u "Knjizi o Draži" ili je nešto izbacivano ili dodavano. Članak je objavljen i u socijalističkoj Jugoslaviji, u knjizi Nikole Milovanovića "Kroz tajni arhiv Udbe" iz 1986, ali uz znatna skraćivanja.

Ima tom od 4 knjige "Ratnici mira", gdje se također o tome piše (govorim po sjecanju), ali ja sam te knjige izgubio uslijed rata a nisam nasao na scan na netu.

Imam i ja "Ratnike mira", u 3 toma je knjiga. To su ista poglavlja kao i u "Kroz tajni arhiv...", jer je jedan od autora upravo rečeni Milovanović (bio za rata u centru veze četničke Vrhovne komande, pa prebjegao partizanima, za vrijeme Jugoslavije vrlo plodan autor publicistike sa temama iz WW2, ali sa čestim faktografskim omaškama).
PS. Ja sam "Ratnike" kupio na buvljaku kod Merkatora prije 7-8 godina, na prvoj je posveta Jusufu Pušini, koji je knjige dobio za postignute rezultate na Višoj školi unutrašnjih poslova školske godine 1980/81