Grupa Praxis

[Jazz_Junkie]

Citao sam nekoc jedan interview sa Milanom Kangrgrom, istaknutim zagrebackim filozofom i jednim od pkretaca tada zabranjenog casopisa Praxis u kojem su saradjivali akademici iz Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Skoplja i sire. Mislim da nitko nije bolje opisao drustvenu sliku na prostorima bivse Jugoslavije kao on u ovom kratkom razgovoru, pa i objasnio zasto socijalizam u nas nazalost nije uspio. Njegova smrt prosle godine je ostala gotovo nezapazena u hrvatskoj javnosti, pa i na sirim prostorima bivse Jugoslavije. Povodom njegove smrti je austrijska televizija izjavila kako su sportasi u Hrvatskoj vazniji od smrti jednog intelektualca.

Prof. dr. Milan Kangrga
ČOVJEK JE REVOLUCIONARNO BIĆE

"Hrvatska ljevica" objavit će seriju razgovora s našim poznatim filozofima-praksisovcima o nekim pi-ta-njima marksizma u kontekstu aktualne zbilje.
Prvi naš sugovornik je prof. dr. Milan Kangrga.

Prof. dr Milan Kangrga rođen je 1923. godine u Zagrebu, gdje je poha-đao i završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1950. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a iste godine postaje asistent na Odsjeku za filozofiju iz predmeta etika i estetika.
Redovni profesor na istom fakultetu po-staje 1972. godine, i u tom svojstvu ostaje do mirovine 1993. godine.
Prvi filozofski članak, pod naslovom O etici, objavljen mu je već 1948. godine u Stu-den-tskom listu, a svojim je sadržajem naljutio tadašnje birokrate.
Od 1962.do 1964. godine, boravi na studijskom usavršavanju u Heidel-bergu, kao stipendist Alexander von Humboldt - Stiftunga (Bad Godesberg, SR Njemačka). Održao je zapažena predavanja u Bonnu, Münchenu, Pragu, Budimpešti, Moskvi, Kijevu i drugim gradovima.
Rasprave, studiji i članci objavljivani su mu u Njemačkoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Meksiku.
Objavio je dvanaest knjiga na hrvatskom jeziku, od kojih izdvajamo: Etika i sloboda, Etika ili revolucija, Praksa-vrijeme-svijet, Smisao po-vijesnoga, Hegel-Marx i Etički problem u djelu K. Marxa.
Nedavno mu je u Beogradu izišla knjiga zanimljivog naslova Šverceri vlastitog života. Možemo uskoro očekivati i hrvatsko izdanje te knjige.
Objavio je i nekoliko stotina članaka po časopisima i novinama, a još uvijek je ostao aktivan u "bespoštednoj kritici" društvene zbilje.
Profesor Kangrga je jedan od posljednjih Mohikanaca marksizam, pa će tako često kao duhovit čovjek, reći za sebe: "Ja sam ostao proleter!"

Kako gledate na činjenicu da su nakon uspostavljene samostalne Hrvatske, naprosto, da se tako izrazim, Marx i marksisti izbačeni s hrvatskih veleučilišta? Oni koji su na Marxu i marksizmu stekli svoje doktorate (a takvih nije malo), oni koji su prije svojim "mark-sizi-ranjem" (politiziranjem) "davili" sve oko sebe, ti su odjednom, preko noći "zaboravili" na svoje dosadašnje radove, knjige i predavanja.
U tom kontekstu, zanima me Vaša ocjena općeg stanja filozofije kod nas, u proteklih desetak godina?

Nešto ste već pitanjem odgovorili što se tiče Marxa i marksizma ovdje kod nas. Valja naglasiti da ovdje kod nas, a to se tiče i ostalih tzv. socija-lističkih zemalja, zapravo i nije bilo baš toliko tih marksista. To su bili karijeristi svih boja, koji su se "šlepali" uz postojeću, treba to ovdje naglasiti, upravo staljinističku ideologiju i njoj primjerenu praksu, jer je to bila vladajuća ideologija. Tim "marksističkim" polutanima i nedoučenim mediokritetima nije stoga bilo teško preko noći odbaciti tu svoju službenu koprenu ili ljušturu, jer nikada i nisu bili neki marksisti. Uvijek sam govorio: Kad bi na vlasti kod nas bili npr. Arapi, ti bi isti tadašnji "mark-sisti" odmah "s najdubljim uvjerenjem" naučavali i predavali Kur'an i postali "pravovjerni Muslimani!" Nama tu ništa novo pod suncem. Ti vajni "mark-sistički" ekonomisti, na primjer, nikada nisu čitali, a da su i čitali ionako ne bi ništa razumjeli Prvu glavu Marxova "Kapitala", koja svojom filozofijskom i povijesnom dimenzijom zadire u najdublje slojeve suvremena kapi-talističko-građanskog svijeta današnjice, pa nisu čak razlikovali političku ekonomiju i Marxovu najdublju kritiku političke ekonomije, tj. kritiku same srži kapitalističkog svijeta. Oni su bili naprosto - ekonomisti, ali uz atribut "socijalistički", pa je svagda ispalo - "drveno željezo".
Danas se ti nekadašnji vajni marksisti, što ih spominjete, javno odriču tog svojeg marksizma i tih svojih knjiga i doktorata, pa je to ružno gledati, jer je to sramotno! A sam Marx mora u ovom uspostavljenu stanju prous-taške provenijencije kod nas u posljednjih desetak godina prolaziti tako da bude "bačen u smeće", jer je duhovno i kulturno smeće sada na vlasti, pa to ideološko smeće pritom još deklamira o Evropi! A u toj se Evropi na univerzitetima predaje Marxova filozofija i nauka kao nešto najviše što je Evropa postigla u 19. stoljeću, pored na primjer Hegela i Nietzeschea. Ovo je bila i ostala zaostala provincija, a jedino su praksisovci pokušali da se približe toj Evropi bar u filozofiji.
Danas je u filozofskim krugovima "najaktualniji" za razumijevanje naše suvremenosti postao Frane Petrić sa svojim kompilacijama tadašnjeg platonizma i aristotelizma, jer nam samo ta problematika može biti duho-vna orijentacija u suvremenu svijetu danas. Dakle, s Petrićem u svijetlu hrvatsku budućnost. To je dakako vrlo komotno, i ne zahtijeva neki ozbilj-niji rad u odnosu na probleme oko nas, pa su onda ti "sveučilištarci" u dobrom zaklonu od svih mogućih problema i "izlaženja na agoru". A da bi stvar bila suvremeno kompletirana u našem stilu, onda se kao "naj-aktu-alniji" problem postavlja čak ne ni etika, nego - to je sada jako pomodno, zar ne? - bioetika. Pa onda ovi polutani, koji ne znaju ništa ni o etici, deklamiraju o toj bioetici, pa je to već teško i slušati i gledati! Ako ćemo o filozofiji, onda, eto, lako nama, mi ćemo se vratiti našem Platonu, on će nam riješiti sve naše, naročito hrvatske probleme, zna se!

Društveni sistem bivše Jugoslavije u mnogo čemu razlikovao se od društvenog sistema zemalja iza "željezne zavjese". Ali to svejedno nije spriječilo taj sistem, zajedno sa svim svojim OUR-ima, SOUR-ima, rad-ničkim savjetima, pluralizmom samoupravnih interesa, Ustavom iz 1974., bratstvom i jedinstvom i ostalim parolama, siđe s povijesne pozornice. I to tako, što je taj silazak bio popraćen potocima krvi. Koji su po Vama glavni uzroci propasti Jugoslavije i socijalizma, onakvoga kakav je bio?

Kada pitate za uzroke, a to znači "zaorati" nešto dublje, onda ovdje treba posebno pitati o Jugoslaviji, a posebno o socijalizmu. Mislim da upravo tu leže neki odgovori na vaša pitanja. Jugoslavija je, i prije revolucije i iza nje bila zapravo ipak heterogeno područje, s isto tako vrlo različitim, čak i historijskim problemima u razvoju, pa je to bio stalno osnovni problem unutar te cjeline. Teško je bilo sve to staviti "pod jednu kapu", jer su tu nastavali ne samo različiti narodi, nego još narodnosno neoblikovana plemena sa svojim rodovskim strukturama života i svijesti. Narodno-oslo-bodilačka borba i revolucija od 1941-1945. to je samo djelomično uspjela "raskopati", ali su oni dublji historijski slojevi ostali ispod toga gotovo nedirnuti. Već su u toj kraljevskoj Jugoslaviji ostali neraščišćeni bitni, prije svega nacionalni problemi, koji su vukli u raspad zemlje. Titova je politika taj raspad uspjela zaustaviti, pa je time čitavo to područje bilo 50 godina "spašeno" od rasula po svim linijama. Bratstvo i jedinstvo bila je doduše ta spasonosna parola koja je morala /treba naglasiti: baš morala, i to je bilo dobro!/ držati na okupu cijelu zemlju. Ali različite silnice, a tu mislim prije svega na one nacionalno-plemensko-rodovske, koje vuku za sobom tu žilavu zaostalu tzv. "tradiciju" prethistorije, bile su prejake za ono što se socijalističkim ne samo parolama, nego i realnim zahvatima u to još rudimentarno tlo htjelo "premostiti". Ili jednostavno rečeno, čitavo to tzv. jugoslavensko tlo bilo je isuviše historijsko-socijalno-političko-kulturno-duhovno zaostalo, a da bi bilo primjereno bilo kakvom zbiljskom kretanju u taj socijalizam. Jer socijalizam je prema Marxu moguć samo kao jedan bitni iskorak iz najvišeg stupnja razvitka kapitalističko-građanskog us-trojstva društva, pa se ni kod nas ni kod drugih istočnih zemalja, na čelu s Rusijom, nije mogla naprosto "preskočiti cijela jedna (ako ne i dvije?)epoha. I tu leži taj - kako sam ga ja nazvao - "kratki spoj", pa onda i mogući krah cijelog tzv. socijalizma, koji je po svim svojim po-kazateljima bio još - staljinizam u teoriji i praksi. Jugoslavensku pak tragediju uzrokovao je pritom još i nedovršeni svjetski rat, pa su ustaše u Hrvatskoj na čelu s Tuđmanom a velikosrpska četnička ideologija na čelu s Miloševićem (bolje reći s velikosrpskom inteligencijom na čelu!) s druge strane upravo težile za ratnim obračunom, pa je sve završilo u najstrašnijem krvoproliću. Na djelu su bile dvije sukobljene pro-fašističke struje, a to mora odvesti u najstrašniju katastrofu. I to je bio rezultat, čije ćemo posljedice na ovim prostorima osjećati najmanje još jedno stoljeće.
A ono bitno pri svemu tome ostaje: Mi živimo na jednom užasno zaostalom tlu, u svakom pogledu, pa ništa dobra ne možemo tu očekivati!

Zadržimo se još malo na tim tragičnim deve-desetima! Tko je mogao predvidjeti što će se sve na ovim prostorima dogoditi? A dogodilo se ono naj-gore. Pod tim svakako mislim i na jedno Vaše predviđanje iz 1985. godine, kada ste u razgovoru za beogradske "Književne novine" rekli i ovo: "Drumovi će poželjeti Turaka... to jest, naše će društvo u danom trenutku poželjeti ljevice, ali nje više neće biti (barem ne u dovoljnoj snazi da postane glavni subjekt situacije). A onda jao si ga i pomagaj!" I tako "riječ postade djelo". Što se kod nas doista dogodilo s ljevicom, da je ona prestala biti ikakav "subjekt situacije"?

Moram ovdje prije svega učiniti dvije "korekture" u Vašem pitanju: Prvo se tiče ljevice kao subjekta situacije, a drugo odmah u vezi s tim "prestale biti". Mi istinske ljevice takoreći nismo ni imali u Jugoslaviji. Tu može - pravednost radi što se tiče ove moje teze - biti riječi samo o gru-pi-cama i pojedincima što su bili "lijevo orijentirani". A ljevice kao neke društveno-političke snage naprosto nije bilo! Tragedija je upravo i bila u tome što je taj takozvani lijevi pokret u liku jedne komunističke partije bio do srži natopljen i tako duboko formiran staljinizmom, a staljinizam je bio historijski i sadržajno - najgora desnica, ili bolje rečeno - kontrarevolucija na djelu, kako teorijski, tako i praktički. A to se odnosilo ne samo na te tzv. istočne zemlje, među koje je spadala i Jugoslavija, nego i na sve tzv. komunističke partije i pokrete Zapada, tako da je to bilo ružno promatrati! Sjetimo se samo stava svih zapadnih kompanija spram Informbiroa i Titova odlučnog "Ne!" Staljinu 1948. godine i kasnije! Prije Drugog svjetskog rata doista nije bilo izbora: Ili Sovjetski Savez, ili Hitlerova nacistička Njemačka. Tu je uostalom ležao prvi spor: Tito-Krleža 1939. u Šestinama. Ali, poslije rata sve je bilo ili je trebalo biti posve jasno, sve što se znalo već i prije: Staljinova stahovlada, Gulag i milijuni žrtava komunista u Sovjetskom savezu. Pa se i dalje tamburalo o komunizmu i socijalizmu, a bilo je jasno da je na djelu staljinizam! I to Vam je bila ta "ljevica" kod nas i u svijetu.
Zato na drugo pitanje: Nije ljevica prestala biti subjekt bilo čega, jer nje nije ni bilo! I to je to. Tako - zadržimo se na toj našoj "socijalističkoj Ju-goslaviji" - nikakva ljevica tu nije imala šanse, jer nje kao neke društveno-političke snage ni nije bilo ni moglo biti na djelu. Zato su ti "šverceri svoga života" u partiji i izvan nje i mogli tako lako raskopati sve što je s mukom stvarano pola stoljeća u Jugoslaviji, a vajni komunisti, tj. članovi partije u Hrvatskoj (kao i Srbiji) preko noći su doslovno postali članovi Tuđmanova HDZ-a. A rat su htjele i ustaše i četnici, pa se onda i nije moglo dogoditi nešto drugo i drugačije nego što se dogodilo. Jer to su na ovom tlu bile i ostale dvije diluvijalne snage, po kojima može doći samo do najužasnijeg krvoprolića. A i pored toga doista nitko nije mogao ni predvidjeti, ni očekivati tako nešto, jer smo ipak gotovo svi bili uljuljkani tim socijalizmom kao nekim realitetom, a s druge strane vjerovalo se da se onaj pakao 1941.-1945. neće više moći ponoviti. Sad smo bogatiji za jedno iskustvo više.

Čini mi se da je erozija zahvatila i ljevicu u svijetu? Koliko danas ima stranaka koje se na-zivaju socijaldemokratskim i socijalističkim, a da one to uistinu nisu. To lutanje kroz historiju, prije svega socijal-demokracije , nije neka novost, ali se ono u zadnjih nekoliko godina odvija pod snažnim utjecajem teorije "trećeg puta" poznatog bri-tan-skog profesora Anthony Gidensa. Ta teorija na-stoji, kao što je poznato, spojiti "nespojive supro-tnosti" - liberalizam (mislim na ekonomski) i so-cijalnu demokraciju. Ali što onda uopće, nakon toga, ostaje od ljevice?

Vaše pitanje završava upravo onim što tu pre-ostaje: krpanje! Iz zakrpine ipak neće i ne može pro-izići nešto - novo. A ono što jedan britanski profesor sebi nešto "zakrpa" u sojoj glavi, ne mora biti baš jako relevantno za objektivno kretanje u svijetu! A ono malo "lijevoga" u svijetu (možda samo u Evropi?) već se odavno utopilo u taj moćni trend suvremena ka-pitalizma, koji svijet vodi do njegova rasprsnuća u očitoj katastrofi koja je već pred vratima? Ne mora se nitko složiti s mojom "povijesnom ocjenom historijskoga kretanja" do danas, ali vladavina je stalno bila na strani - desnoga! Da li to ujedno leži i u "samim genima" čovječanstva, ja to ne znam, ali "fenomenološki" se to dade deskribirati. Činjenica je nepobitna: Sve što je u historiji naginjalo na lijevo i progresivno, to je stradavalo na lomačama i tamnicama i logorima na sve strane svijeta. I tu leži doza velike rezignacije, što ne znači da neće biti tih "lijevih" i dalje, pa i kod nas.

Često ste u svojim djelima isticali da je Karl Marx par excellence filozof revolucije. Je li uopće moguć miran prijelaz društva u so-cijalizam? Ili su pak revolucije naša sudbina, sve dok živimo u "carstvu nužnosti"? Pritom revolucija ne mora biti nasilna, zar ne?

Da, revolucija ne mora biti nasilna! Ali tamo gdje je postojeći poredak doveo čovjeka do "nule", do eksplozije će stalno dolaziti, pa i nasilno. To se ne da nikakvim teorijama predvidjeti. Ovdje bih samo paušalno za naš razgovor htio reći ovo: Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovjek je već svojim prvim historijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je proizvodeći uvjete svog I. života i sebe u njemu postao po svojoj biti re-volutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo - u-topijsko biće, jer taj svoj topos (mjesto pod suncem) on nigdje ne nalazi gotovim poput životinje, nego ga mora upravo - stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao - svjetovno biće (biće svog svijeta kao proizvoda). Odatle može slijediti i zaključak kako je čovjek stalno upućen na to II. da re-voluira, tj. revolucionira uvjete svog života, bilo mirno ili nasilno.

U svijetu, posebno kod liberalnih teoretičara, izjednačava se fašizam s komunizmom. Tako se između ostaloga tvrdi da je "ko-mu-nizam" pokosio više ljudskih života od fašizma. Međutim, između komunizma i fašizma, zar ne, postoji bitna povijesna razlika?


Samim time što ste na početku "komunizam" stavili u navodnike djelomično ste odgovorili na svoje pitanje. Ako se sjetimo odgovora na I. pitanje o ljevici, onda je očito da se tu ideološko-propagandistički svjesno miješa staljinizam i komunizam, to jest do njihovog izjednačavanja. O tome sam već pisao kod nas, a o tome opširnije pišem i u svojoj knjizi "Šverceri vlastitog života". Jednom rječju, da ne duljimo: Marxov pojam komunizma ne samo da je dijametralno suprotan fašizmu kao posljednom stadiju kapitalizma, nego je njegova najdublja negacija i povijesno prekoračivanje. Komunizam je za Marxa mišljen i određen kao najradikalnije povijesno prekoračivanje svega najboljega ostvarenog ne samo u građansko-kapita-lističkom svijetu, nego u tragu svih stvaralačkih ostvarenja čovječanstva. Ali, kao što smo rekli, bez preskakanja epohe građanstva i svega onoga što je kapitalizam pozitivno donio sa sobom u produkciji i reprodukciji čovjekova života u cjelini. Fašizam je pak najočitiji i na djelu dokazani - pakao života ovdje na zemlji, jer ne priznaje čovjeka ni građanina, nego ih vraća u - zoologiju čovječanstva.

Kroz historiju je bilo slučajeva da su određeni režimi za svoju zloči-načku i genocidnu politiku imali legitimnu podršku, bilo ot-vo-renu ili prešutnu, u narodnim masama. Sjetimo se samo Hitlerove Njemačke, Mussolinijeve Italije, Francove Španjolske, pa zašto da ne, i Tuđmanove Hrvatske. Uzmimo samo za primjer taj "sveti do-mo-vinski rat". Koliko je u tom ratu počinjeno zlodjela, a da su ona čak i kod takozvane intelektualne elite prešućivana. Kao profesor etike, smatrate li da u društvu može i mora postojati (relativna) kolektivna moralna odgovornost?

Ne znam da li se možemo složiti s onom Njegoševom (na vlastitu iskustvu stečenom i zapravo duboko rezignirajućom) "sentencom" - "Pučina je stoka jedna grdna!", ali dva momenta iz Vašeg pitanja ostaju da se konstatiraju kao svojevrsne "činjenice": 1. Masa je podložna (baš kao masa, da se razumijemo!) opčinjenosti velikih majstora propagande svih vrsta (vidite koliku moć ima obična televizija svojim "finim" ideološkim pod-valama i indoktrinacijama sa ove naše "demokratske" HDZ-HTV!) pa je npr. Hitler kao najočevidniji luđak imao snažnog utjecaja na njemačke (i ne samo njemačke) mase. Valja, dakako, svagda imati na umu i određenu društveno-političku, a naročito ekonomsku situaciju, koja je kao takva bremenita - fašizacijom (poput ove naše danas, pa to Račan i njegovi ili ne vide, ili ih nije briga?).
A što se tiče drugog momenta ovdje: Možda ipak malo pretjerujete ovime: "Intelektualna elita", ako je riječ o toj "čuvenoj" hrvatskoj inte-ligenciji (ovdje hotimice pravim tu bitnu razliku: Hrvatska je imala inte-ligencije, bar donekle, to su oni "školovani" (narod kaže "učevni"), ali vrlo malo intelektualaca. Evo Vam lapidarnog odgovora: Intelektualac koji šuti o pitanjima od općeg interesa, nije - intelektualac. I to je to. Ne trebam o tome kazati ništa više!

U bivšoj Jugoslaviji radnici su imali velika prava, ali su ih sve-jedno tako olako prokockali. Što se sve događalo u tzv. pretvorbi i privatizaciji, a da naši radnici nisu organizirali niti jedan generalni štrajk, veće demon-stra-cije i slično? Uza sve to, radnici (mislim na one niže kvalifikacije) uglavnom su i "materijalna snaga", vjerno biračko tijelo ekstremne desnice.
Što je, profesore, Marx smatrao pod tim pojmom "proleterijata"? I tko je po Vama u budućnosti subjekt revolucije?

Sve ste točno opisali, i tu ne treba ništa dodati. Ostaju naravno pitanja. Nije žalosno samo što se ti radnici nisu ni najmanje pobunili zbog pljačke tuđmanovske kamarile i tih "domoljubnih lopova", nego je zaista nevje-ro-jatno da su kroz nepunih deset godina "zaboravili" kako su već dobro živjeli u tom "socijalističkom mraku", kad su gradili kuće, kupovali stanove i imali sva prava kao nikad dosad, pa su sada na ulici i pjevaju "svoju himnu": Bože čuvaj Hrvatsku, jer su im rekli da oni - imaju Hrvatsku, a nemaju ni gaća na sebi! A to je prava katastrofa da čovjek ne povjeruje. Jedini mogući odgovor na Vaše pitanje s obzirom na ovo "pro-leterijat" glasi da mi još nismo ni imali pravog proleterijata, za što je potreban i viši stupanj svijesti i samosvijesti, kojom se u djelo provodi i brani i svoj i opći društveni interes. Kao što je sve na ovom tlu (historijski) zaostalo, to se odnosi i na ovaj - kao što ga ja zovem - "ljudski materijal".
Međutim, kad me pitate što Marx misli pod pojmom proleterijata, onda valja reći pregnantno: Proleter je pos-ljednja (historijska) stepenica do pretvaranja u čovjeka. On je "odriješen" svega, pa sve sada stoji do njega: do njegova uma i ruku, ali i hrabrosti i ljudske odluke na čovjeku dostojan život. Pa, ako ima bilo kakva smisla Marxov stav, da proleteri nemaju što izgubiti, osim svojih okova, onda je upravo u tome rečeni smisao. Ako pak za to još taj proleter nije "zreo", onda će i dalje nasjedati svim mogućim lopužama i njihovim nacionalističkim floskulama. Tim gore po proletere! Ako ne želiš biti čovjek, nitko ti neće pomoći!

Da li uopće čovječanstvo može doseći komunizam, ili je s kapi-ta-lizmom nastupio "kraj povijesti"? Naime, antropološki pesimisti tvrde da je čovjek po prirodi zao, homo homini lupus, odnosno ne-sa-vršeno biće, i da stoga nikad ne može doseći savršeni društveni po-re-dak, u kojem je homo homini homo (Bloch). Ako je tako (a marksisti ne misle tako), ostaje nam još samo težnja ka savršenstvu, praksa?

Čovjek je konačno i ograničeno biće, i kao takav nikad neće doseći savršenstvo. Jedino su Bog (ako postoji) i životinja savršeni! Međutim, Vi ste tu komunizmu dodali više, nego što to misli Marx, i što se pod time može razumijevati: Marx je pod komunizmom mislio ne neko savršeno društveno uređenje, a isto ne nekakav ideal, prema kojemu treba težiti, neko idealno društveno stanje koje će se postići. On njemu treba težiti, neko idealno društveno stanje koje će se postići. On pod komunizmom shvaća nužni iskorak iz ovog (kapitalističko-građanskog) klasnog stanja, u kojemu je čovjek otuđeno i poniženo biće, kojemu su njegovi vlastiti proizvodi izmakli iz ruku i nadvili se nad njim poput strane sile ili tzv. prirodnih zakona. A to znači zadatak na čovjeka da se izbori za sebi dostojan život na najvišem dostignutom povijesnom nivou života. Kritički stav spram sebe i svojih postojećih uvjeta života prva je pretpostavka za to. A to znači: ne miriti se sa svim što naprosto postoji i što ti drugi nameće za svoje vlastite interese. To je pitanje bitne čovjekove zrelosti i borbe za minimum ljudskog dostojanstva. U tom je smislu ne samo promašeno, nego i gotovo smiješno govoriti o tom tzv. "kraju povijesti", jer to ne znači ništa. Nema kraja povijesti, ukoliko čovjek samog sebe ne uništi atomskom energijom i općim kaosom.

Znamo da Vi, ne samo što neprekidno razmišljate, nego i ne-umorno pišete. Koji se sada veći rukopis nalazi na Vašem stolu?

Prije dosta vremena započeo sam rad na knjizi ETIKA, imam dovršeno oko stotinu stranica, pa sad moram - konačno ako me zdravlje posluži - dovršiti taj posao, što sam sebi postavio kao zadatak. A spremam i knjigu rasprava i članaka dosada objavljivanih po časopisima i novinama (jer imam za to već izdavača). A sada ujedno čekam već godinu i pol izdavača u Hrvatskoj za moju knjigu (oko 400 kartica teksta) pod naslovom "Šverceri vlastitog života" s podnaslovom "Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti".

Razgovor vodio Filip Erceg

Preuzeto sa: http://www.geocities.com/ljevica13/arh/br1.htm#2 (Hrvatska ljevica)

Tekstove grupe Praxis, iako ne sve, mozete citati ovdje: http://praxis.anarhija.org/index.php/Glavna_strana

[aman]

...dok sam bio student, ružio sam često ... čitao Praxis ... polemizirao vješto... anarhizam mi je bio u krvi... svi na barikade...
no, vratiće se opet osam šezdeset...
korisan skup informacija... hvala...

[Jazz_Junkie]

Hvala da se makar netko javio na temi u ovom kobajagi-forumu o filozofiji.

Praxisovci nisu bili anarhisti.

[vratnik]

Svasta sam napisao, ali izbrisah i samo cu reci: Raz-govori, Arif Tanovic. (intervju nesto s nekom zenom, cini mi se u Beogradu nekih 80-tih.)

PS: i nije ovo ovo kobajagi forum za filozofiju iz razloga sto niko nije svoj komentar postavio na ovu temu (koja komentar ni ne trazi) vec iz razloga sto se Profesor Tanovic u njoj ne slavi. Ali to je samo MOJE skromno ( i posto krajnje subjektivno, vjerovatno i pogresno) misljenje.
A te prepotentne izjave tipa: sportasi bitniji od smrti filozofa, blabla.. Ma ja, eto u Austriji je puno vazniji svaki filozof od Herminatora i to.. Sto ne mogu na erende kora, i kurceve kulture, to je cudo jedno.. Eto oni samo stihove govore, i filozofske rasprave vode.. I fol nabijaju nama komplekse? Da imaju fudbalere (a ne samo sirovine na skijama) bila bi sasvim druga prica, ali sta ces, nema. Opet, svaka cast, blabla, ali sad da ti to od njih preuzmes, pljujes po forumu, a nisi postavio temu o nasim filozofima koji su taj isti praxis osnovali nije u redu..
(nije zato sto ovdje stvarno par finih i mudrih ljudi pise).. Dobro, oni se ne svadjaju, ali za to smo mi primitivci (sirovi, zadrti, vole fudbal, piju pive i prde) zaduzeni.

Potpis
Konjokradica

[hepek071]

Praxisovci nisu bili anarhisti nego lijeve demokrate. Za više o Praxisu otiđi na FPN i pitaj Gaju

[Feliks]

Hvala da se makar netko javio na temi u ovom kobajagi-forumu o filozofiji.

Praxisovci nisu bili anarhisti.

Hvala Jazz Junkie na postavljanju ove literature. U ovom javnom toaletu i pljuvaoni od foruma, ovo je pravi biser. Samo, jesu li "svinje" dorasle da ga razumiju...?