Grbavica, Vraca i Kovačići pod okupacijom...

[iVar]

Taj neboder Trg Pere Kosorica 10 tzv. Desetka je izgorila od temelja do krova. Trenutno tu zivim, jos uvijek, kasno navecer, kada nema nikoga u haustoru, kada nema strujanja zraka, u onom mrklom mraku, osjetim smrad paleza... Ovih pet nebodera i danas stoji kao spomenik razaranja, paljenja i ne ljudskog ratovanja. Za rekonstrukciju jednog nebodera je potrebno oko 1.000.000,00 KM. misim da bi to trebali traziti preko suda od R. Šumske, jer ih mi nismo palili, nismo pancirkama, 120 kama gadjali, nego, gle cuda gasili i glavu gubili ne bili ih sacuvali. Prije dvije godine u jednim dnevnim novinama sam citao da je neki oficir, pukovnik koji li vec hantrak dobio odsteru za razoren stan i povrat stana na Trgu heroja iako je bio u cetnicima iako je to njegov narod uradio. Da, on je dobio odstetu od Federacije... Otvori se zemljo da propadnem

[Obuca9]

Zanima me jedna priča, to jeste koliko je istinita, pa ima li neko od starije raje ko bi mogao potvrditi istu.

Riječ je o bivšem fudbaleru Sarajeva, Draganu Simiću, koji je imao svoj kafić na Grbavici i koji je navodno krajem 1991. godine, ubijen u istom kafiću, jer je pokušao istjerati bradate spodobe koji su se skupili za jednim stolom i pjevali četničke pjesme.

[Woody]

Hm, sjetih se i ovoga:

Tako je snajperista sa zgrade "Lorisa" na Trgu Pere Kosorića, današnjem Trgu heroja, na Grbavici 11. marta 1995. godine ubio dvije djevojčice koje su igrale lastiš. Ubijene su desetogodišnja Milica Lalović i devetogodišnja Nataša Učur. Bila je to njihova posljednja igra, osam mjeseci prije dejtonskog mira.

Da li je ovo istina ili anamo-njihova propaganda?

[karanana]

istina. ima o ovome na drugoj temi o snajperistima.

ko je pisao kule vavilonske?

[ins]

Mislim da je taj tip pucao sa Izvrsnog vijeca, i da je taj slucaj ubrzo procesuiran. Koliko se sjecam Unprofor je tada posredovao u prebacivanju dokumentacije za slucaj sa Grbavice u grad.

S tim da je i ovdje potrebno napomenuti da je tada u grad bilo sasvim uobicajeno da cetnicki snajperisti gadjaju djecu (moja prijateljica je ranjena sa 12 godina, a nije bila nikakva vijest u medijima) i to sve 3 godine opsade, dok je na Grbavici to bio prvi i jedini put...

[ins]

Zanima me jedna priča, to jeste koliko je istinita, pa ima li neko od starije raje ko bi mogao potvrditi istu.

Riječ je o bivšem fudbaleru Sarajeva, Draganu Simiću, koji je imao svoj kafić na Grbavici i koji je navodno krajem 1991. godine, ubijen u istom kafiću, jer je pokušao istjerati bradate spodobe koji su se skupili za jednim stolom i pjevali četničke pjesme.

Prica je meni poznata, ali nisam siguran da je se sjecam iz tog vremena.

Sjecam se ubistva u restoranu Galeb, kraj 1990 ili pocetak 1991., ali to nije ovo.

[HaHaHa2]

Hm, sjetih se i ovoga:

Tako je snajperista sa zgrade "Lorisa" na Trgu Pere Kosorića, današnjem Trgu heroja, na Grbavici 11. marta 1995. godine ubio dvije djevojčice koje su igrale lastiš. Ubijene su desetogodišnja Milica Lalović i devetogodišnja Nataša Učur. Bila je to njihova posljednja igra, osam mjeseci prije dejtonskog mira.

Da li je ovo istina ili anamo-njihova propaganda?

Da, Piske

[Woody]

Hvala @ins,

S tim da je i ovdje potrebno napomenuti da je tada u grad bilo sasvim uobicajeno da cetnicki snajperisti gadjaju djecu (moja prijateljica je ranjena sa 12 godina, a nije bila nikakva vijest u medijima) i to sve 3 godine opsade, dok je na Grbavici to bio prvi i jedini put...

Ali ovdje je potrebno napomenuti i da nismo trebali bili isti, kao anamo-oni. Ako je procesuirano, ko je lik? Ko je Piske?
Ne bih se složio da je to bio prvi i jedini put, mnogi su iz njihovih radnhi vodova stradali od snajpera. A znamo ko je bio u "radnim vodovima" (Srba ponajmanje)

[iVar]

Sjecam se lika, bio je malo lud... Koliko se sjecam da je to bila kao osveta jer su oni granatirali Trg i Hrasno svaku noc.

[Dupli_skalp]

Evo sad nađoh sliku popa Voje kojeg smo uvjek zezali jer nosi zelenu beretku. Predavao nam vjeronauku jedno vrijeme dok nije došla udova vojvode slavke lisice.

pop žućo (inače se javno deklariše kao pripadnik ravnogorskog četničkog pokreta) jednom prilikom izjavi da je "spasio mnoge muslimane i hrvate na grbavici i da ga i dan danas zovnu i upitaji za zdravlje". ima li istine u ovome?

Izvukli smo se kroz onaj tunel koji je bio prokopan ispod ceste, ono gdje i dan danas trola redovno spadne jer je ulegnuta cesta (prodavnica cilima Plavo oko). Tunel je isao do Trga, od nase kuce, pa ispod kroz poslovne prostore. Dosta raje se sjebe kad im kazem da nije ta trola slucajna, i ne znaju da je tu taj tunel bio. .

evo i ja ne znam za taj tunel... ipak sam živio na totalno drugom dijelu grada.

Ja mislim da se odnosilo na direkciju u Lorisu.

a bila je direkcija toplana i u lorisu? nisam znao to, znam da ima ona zgrada uz jedan onaj neboder na trgu lijevo.

[ins]

Ne bih se složio da je to bio prvi i jedini put, mnogi su iz njihovih radnhi vodova stradali od snajpera. A znamo ko je bio u "radnim vodovima" (Srba ponajmanje)

Prvo: ja sam pricao o djeci

Drugo: zar ti fakat vjerujes da su nasi snajperisti pucali po radnim vodovima? Sta mislis, da oni nisu znali ko radi u tim vodovima? Pa nisu iz Argentine dosli, vec je vjerovatno svako od njih imao ili familije ili prijatelja od prijatelja na toj Grbavici koji su bili u radnim vodovima.
Najcesci izgovor za likvidacije na Grbavici u kasnim fazama rata (tj sve nakon otvorenog ubijanja Maj 1992 - ljeto 1993) je bio da je nekoga ubio snajperista ARBiH, sta mislis da su se tada tamo radile obdukcije i istrage da se vidi ko je pucao i iz kojeg oruzja i odakle? I da je neko smio reci "ovoga nije ubio snajper sa Trga Heroja vec metak sledja"?

Da se razumijemo, nasi itekako jesu gadjali snajperima, ali ne po radnim vodovima, ili po djeci.

[Dupli_skalp]

Kako je taj major uspio preci cestu i postaviti eksploziv u dno zgrade a da ne bude vidjen ili iz lorisa ili sa trga? Pretpostavljam da je i krenuo sa zapadne tribine. Kad je ovo rusenje bilo? Ja kao da sam cuo ali vise nisam ni siguran, da je eksploziv poslan nekakvim kolicima, sankama ili tako necim.

pa u lorisu je, koliko znam, bilo dosta stanova bivše jna. tako da je lako neko od tih jna-ovaca se mogao spustiti dole i minirati sve.

[iVar]

Piske je umro. Pijan pao udario glavom i umro, tako sam cuo. Inace je bio ranjen u glavu, imao je veliki oziljak, i nije bio bas sav svoj.

Je li ono ciroki frizuru imao?

[O'zone]

Ne bih se složio da je to bio prvi i jedini put, mnogi su iz njihovih radnhi vodova stradali od snajpera. A znamo ko je bio u "radnim vodovima" (Srba ponajmanje)

Prvo: ja sam pricao o djeci

Drugo: zar ti fakat vjerujes da su nasi snajperisti pucali po radnim vodovima? Sta mislis, da oni nisu znali ko radi u tim vodovima? Pa nisu iz Argentine dosli, vec je vjerovatno svako od njih imao ili familije ili prijatelja od prijatelja na toj Grbavici koji su bili u radnim vodovima.
Najcesci izgovor za likvidacije na Grbavici u kasnim fazama rata (tj sve nakon otvorenog ubijanja Maj 1992 - ljeto 1993) je bio da je nekoga ubio snajperista ARBiH, sta mislis da su se tada tamo radile obdukcije i istrage da se vidi ko je pucao i iz kojeg oruzja i odakle? I da je neko smio reci "ovoga nije ubio snajper sa Trga Heroja vec metak sledja"?

Da se razumijemo, nasi itekako jesu gadjali snajperima, ali ne po radnim vodovima, ili po djeci.

Oooooooooooooo! Prijatelju ovdje grdno griješiš! Snajperisti ABiH su itekako djelovali po radnim vodovima posebno onima koji su bili zaduženi za kopanje tranšeja i zidanje bunkera. Većinom se pucalo u noge i to u butine sa rasprskavajućim mecima tako da osoba bude u potpunosti izbačena iz stroja jer su povrede bile takve da su većinom završavali sa fiksatorima na nogama i poslije svega sa kraćim ekstremitetima od par milimetara pa do centimetra.

Moj otac kad je ranjen kod Šoping centra na grbavici bio je u radnom odjelu sa lopatom u ruci išli su istovarati smeće iz kontejnera na onom parkingu iza Šopinga kod Youth housa metak je pogodio lopatu, rasprsnuo se i čelični dio zrna prošao kroz kost jedne natkoljenice i meso druge (nikad do smrti nije više normalno hodao) taj isti dan ranjene su još dvije babe i ubijene dvije djevočice to je bio Decembar '94.

Majka mi je ranjena na balkonu dok je sterala veš negdje u Martu '94 znam i ko je pucao na nju jer smo kasnije spletom okolnosti upoznali momka koji je bio snajperista i koji se sam izdao isti taj tip je pucao na mene 2x ranio komšinicu i od prijatelja sestru dok je nosila kanistere sa vodom tad joj je bilo nekih 17 godina.

Negdje na ljeto 93' radni vod je pravio bunker na Ljubljanskoj ulici ondje negdje na raskrću sa Visočkom ulicom (gdje je Bimina-GRAS vila) gađani su tromblonom direktno rezultat 5 povrijeđenih jedno kritično (komšija katolik kasnije nekako evakuiran u Kanadu gdje je imao 10 operacija)

Gađanje zapaljivim mecima i paljenje kuća po Ljubljanskoj i Travničkoj ulici (kuća u kojima nisu bili četnici niti snajperska gnijezda).

Ima toga dosta.

[sinuhe]

Majka mi je ranjena na balkonu dok je sterala veš negdje u Martu '94 znam i ko je pucao na nju jer smo kasnije spletom okolnosti upoznali momka koji je bio snajperista i koji se sam izdao isti taj tip je pucao na mene 2x ranio komšinicu i od prijatelja sestru dok je nosila kanistere sa vodom tad joj je bilo nekih 17 godina.

Strasno. Je li barem rekao zasto je pucao?

[O'zone]

Majka mi je ranjena na balkonu dok je sterala veš negdje u Martu '94 znam i ko je pucao na nju jer smo kasnije spletom okolnosti upoznali momka koji je bio snajperista i koji se sam izdao isti taj tip je pucao na mene 2x ranio komšinicu i od prijatelja sestru dok je nosila kanistere sa vodom tad joj je bilo nekih 17 godina.

Strasno. Je li barem rekao zasto je pucao?

Nećeš vjerovati iz zajebancije! Još mrtav hladan pita moju majku "Jesam li Vas gospođo bar puno ranio?"

[saravara]

Majka mi je ranjena na balkonu dok je sterala veš negdje u Martu '94 znam i ko je pucao na nju jer smo kasnije spletom okolnosti upoznali momka koji je bio snajperista i koji se sam izdao isti taj tip je pucao na mene 2x ranio komšinicu i od prijatelja sestru dok je nosila kanistere sa vodom tad joj je bilo nekih 17 godina.

Strasno. Je li barem rekao zasto je pucao?

Nećeš vjerovati iz zajebancije! Još mrtav hladan pita moju majku "Jesam li Vas gospođo bar puno ranio?"

I ja bi njeg rani iste sekunde....

[svjezi_ustipak]

Da se razumijemo, nasi itekako jesu gadjali snajperima, ali ne po radnim vodovima, ili po djeci.

oooooooooooooo, itekako jesu dobri Bosnjani gadjali i radne vodove i djecu. znam ko je ubio dvije djevojcice na Grbavici. jos se covjek time hvalio. steta sto nije vise ziv, da dobije jedno 50 godina zatvora. zivotinja bolesna.

[ins]

Oooooooooooooo! Prijatelju ovdje grdno griješiš! Snajperisti ABiH su itekako djelovali po radnim vodovima posebno onima koji su bili zaduženi za kopanje tranšeja i zidanje bunkera. Većinom se pucalo u noge i to u butine sa rasprskavajućim mecima tako da osoba bude u potpunosti izbačena iz stroja jer su povrede bile takve da su većinom završavali sa fiksatorima na nogama i poslije svega sa kraćim ekstremitetima od par milimetara pa do centimetra.

Moj otac kad je ranjen kod Šoping centra na grbavici bio je u radnom odjelu sa lopatom u ruci išli su istovarati smeće iz kontejnera na onom parkingu iza Šopinga kod Youth housa metak je pogodio lopatu, rasprsnuo se i čelični dio zrna prošao kroz kost jedne natkoljenice i meso druge (nikad do smrti nije više normalno hodao) taj isti dan ranjene su još dvije babe i ubijene dvije djevočice to je bio Decembar '94.

Majka mi je ranjena na balkonu dok je sterala veš negdje u Martu '94 znam i ko je pucao na nju jer smo kasnije spletom okolnosti upoznali momka koji je bio snajperista i koji se sam izdao isti taj tip je pucao na mene 2x ranio komšinicu i od prijatelja sestru dok je nosila kanistere sa vodom tad joj je bilo nekih 17 godina.

Negdje na ljeto 93' radni vod je pravio bunker na Ljubljanskoj ulici ondje negdje na raskrću sa Visočkom ulicom (gdje je Bimina-GRAS vila) gađani su tromblonom direktno rezultat 5 povrijeđenih jedno kritično (komšija katolik kasnije nekako evakuiran u Kanadu gdje je imao 10 operacija)

Gađanje zapaljivim mecima i paljenje kuća po Ljubljanskoj i Travničkoj ulici (kuća u kojima nisu bili četnici niti snajperska gnijezda).

Ima toga dosta.

Prvo, glupo pitanje, ali jesi li siguran da ti je majka ranjena u martu 1994? Tada je bilo primirje nakon Markala, koliko ja znam?

Drugo, ja nisam rekao da se nikad u 3 godine nije desilo da neko puca po radnom vodu.
Ali isto tako vrlo dobro znam da se nije pucalo po radnim vodovima. Isto tako znam za puno slucajeva kada su cetnici Unproforu prijavljivali ranjavanja od snajpera, a da taj dan nije bilo snajperskih aktivnosti sa nase strane...

Ako nisi shvatio moju poentu, ja sam rekao da jako puno onoga sto se prijavilo kao snajperski pogodak iz pravca grada, nije bio to. A da ih nije bilo nikako, to niko nije ni rekao.

[GTR R34]

Nesto vise o tim snajperskim aktivnostima imate na temi Snajperi u Sarajevu,pa malo procitajte o tome.Spomenut je lik koji je ubio te djevojcice i sl.

[O'zone]

Oooooooooooooo! Prijatelju ovdje grdno griješiš! Snajperisti ABiH su itekako djelovali po radnim vodovima posebno onima koji su bili zaduženi za kopanje tranšeja i zidanje bunkera. Većinom se pucalo u noge i to u butine sa rasprskavajućim mecima tako da osoba bude u potpunosti izbačena iz stroja jer su povrede bile takve da su većinom završavali sa fiksatorima na nogama i poslije svega sa kraćim ekstremitetima od par milimetara pa do centimetra.

Moj otac kad je ranjen kod Šoping centra na grbavici bio je u radnom odjelu sa lopatom u ruci išli su istovarati smeće iz kontejnera na onom parkingu iza Šopinga kod Youth housa metak je pogodio lopatu, rasprsnuo se i čelični dio zrna prošao kroz kost jedne natkoljenice i meso druge (nikad do smrti nije više normalno hodao) taj isti dan ranjene su još dvije babe i ubijene dvije djevočice to je bio Decembar '94.

Majka mi je ranjena na balkonu dok je sterala veš negdje u Martu '94 znam i ko je pucao na nju jer smo kasnije spletom okolnosti upoznali momka koji je bio snajperista i koji se sam izdao isti taj tip je pucao na mene 2x ranio komšinicu i od prijatelja sestru dok je nosila kanistere sa vodom tad joj je bilo nekih 17 godina.

Negdje na ljeto 93' radni vod je pravio bunker na Ljubljanskoj ulici ondje negdje na raskrću sa Visočkom ulicom (gdje je Bimina-GRAS vila) gađani su tromblonom direktno rezultat 5 povrijeđenih jedno kritično (komšija katolik kasnije nekako evakuiran u Kanadu gdje je imao 10 operacija)

Gađanje zapaljivim mecima i paljenje kuća po Ljubljanskoj i Travničkoj ulici (kuća u kojima nisu bili četnici niti snajperska gnijezda).

Ima toga dosta.

Prvo, glupo pitanje, ali jesi li siguran da ti je majka ranjena u martu 1994? Tada je bilo primirje nakon Markala, koliko ja znam?

Drugo, ja nisam rekao da se nikad u 3 godine nije desilo da neko puca po radnom vodu.
Ali isto tako vrlo dobro znam da se nije pucalo po radnim vodovima. Isto tako znam za puno slucajeva kada su cetnici Unproforu prijavljivali ranjavanja od snajpera, a da taj dan nije bilo snajperskih aktivnosti sa nase strane...

Ako nisi shvatio moju poentu, ja sam rekao da jako puno onoga sto se prijavilo kao snajperski pogodak iz pravca grada, nije bio to. A da ih nije bilo nikako, to niko nije ni rekao.

Jesam siguran sam, a to što je bilo primirije ne znači apsolutno ništa. Za vrijeme jednog takvog primirija na moju zgradu je ispaljeno 22 tromblona pa su srbi likovali čak je i srna dolazila da snima izvještaj kako muslimanske snage krše primirije.
Primirija su se onako više primjenjivala za neke veće akcije jer toga nije billo a puškaranja i gađanja snajperima nikad nije falilo.

[Nekako s proljeća]

„Postoje razne vrste zločinaca. Ovo je priča o „ober zločincu“. Zove se Veselin Vlahović, poznat po nadimku Batko. Ovo nikšičko pašče je sredinom osamdesetih godina u Sarajevo, kao i mnoge druge Crnogorce, doveo i lijepo ugostio Veljko Cerović, vlasnik diskoteke Sloga, jednog od najpopularnijih sastajališta sarajevske omladine.
Batko je rođen 1969. godine u Nikšiću, a u šeher je došao u poderanim tenama 1986. godine, kao bokser lake kategorije i boksovao u Bokserskom klubu Željezničar. Uporedo s tim angažmanom Cerović je „dugogodišnjeg beskućnika iz Nikšića“ zaposlio kao izbacivača u popularnoj Slozi, dok je jedno vrijeme radio i na obezbjeđenju hotela „Bristol“ i diskoteke „BB“ u okviru tadašnjeg hotela Beograd. Stanovao je u stanu Asima Buljubašić u neboderu kod Šopinga na Grbavici. Domaćin Buljubašić, po starom dobrom bosanskom običaju, punog srca primio je „musafira“, koji će ga početkom rata u potpunosti opljačkati, a, navodno, i pokušati likvidirati. Velika podrška Batku po dolasku u Sarajevo, po pričama nekadašnjih boksera, bio je i Hamdo Guska, jedan od trenera u „Želji“. Sarajevski bokseri se monstruma sjećaju kao primitivca koji je na vaganju u pripremama za boks-mečeve uživao da se skine gol, pokazujući drugim bokserima svoj polni organ. Počeo je rat, Batkov mentor Cerović je zbrisao za Beograd, a svog štićenika ostavio da se krvavo zahvali Sarajlijama na gostoprimstvu koje su mu ukazali po dolasku iz Niksšića.
Prve značajnije akcije na Grbavici Batko je imao tokom martovskih barikada. Tokom marta obavio je specijalnu obuku za koljača. Obuka se odvijala negdje u zabitima Romanije, a obavljana je na klanju svinja. Pretpostavlja se da je, zajedno sa svojim sljedbenicima Zoranom Jeftimić Ćentom, braćom Čamur, Sašom Baričanin, izvjesnim Krompirom sa Vraca, Branislavom Gavrilović Brnetom - vođom „sarajevskih šešeljevaca“, a u sadejstvu sa specijalcima pod komandom Milenka Karišik, Batko iz kuča ispod Jevrejskog groblja pucao na okupljeni narod ispred Skupštine RBiH, 5. aprila 1992. godine, kada su na mostu Vrbanja ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić.
Početkom maja 1992. godine sarajevsko naselje Grbavica I je okupirano od strane „Belih orlova“, te paravojnih jedinica SDS-a. Jedan od predvodnika okupacije Grbavice bio je već spomenuti Brne Gavrilović, koji je pod Šešeljevom komandom predvodio sarajevske četnike na Vukovar. Brne je lakše ranjen u prvom četničkom napadu na „Loris“ i slastičarnu „Palma“ kod Željinog stadiona, 21. aprila, 1992. godine, da bi, nedugo nakon toga, kada je Grbavica okupirana, prvi počeo sa mučenjima i pljačkom Muslimana. Krajem juna iste godine, Brne će se preseliti na Ilidžu, formirati štab u „Vili Voćnjak“ u Vlakovu, a Grbavicu prepustiti još većem monstrumima. 5. juna 1992. godine, bez ispaljenog metka je okupirana i Grbavica II. Bio je to signal da Batko počne sa klanjem Sarajlija. Batko je najkrvaviji trag ostavio na Grbavici. Po pričama preživjelih Sarajlija, koji su rat proveli na okupiranoj Grbavici, računa se da je monstrum Batko u ovom sarajevskom naselju ubio (u više slučajeva dobro uvježbanom metodom klanja) oko 170 ljudi. Sena i Omer Pecar su očevici njegovih zločina, i tvrde da su za smrt njihove šestogodišnje kćerke Azre, koja je ubijena u „živom štitu“ na Jevrejskom groblju, odgovorni Veselin Vlahović Batko i Miro Ždrale. I u knjizi „******“, čiji je autor Božo Debelonogić, istaknuti četnik i siledžija, cijelo jedno poglavlje posvećeno je Batku i njegovim „podvizima“. Uz ostalo, Debelonogić piše: „Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugim. Batko je Muslimane mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno, recimo - koliko ljudi postrojenih jedan iza drugog može ubiti jednim metkom iz puške papovke, riješio je tako što je pokupio u stanovima deset nesretnih Muslimana, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u prelomu stomaka, i opalio. Zadnju dvojicu koja pokušaše pobjeći, pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji stade prebrojavati. „Samo osam!“ Sjede u auto i ode niz Vraca prema Grbavici“
O ratnim zločinima, koje je počinio Vlahović u BiH, postoje brojna svjedočenja. Batkova grupa se formalno vodila kao dio jedinice „Bijeli anđeo“, kojom je, do svoje pogibije, juna 1992. godine, komandovao Zoran Vitković, a kasnije Predrag Jovančić, zvani Peđa. Ubijao je iz vatrenog oružja, klao nožem, a o sudbini mnogih koje je Batko odveo iz Lenjinove, radničke, Splitske i ulice Rave Janković, ni do danas se ništa ne zna. Mnoge Muslimane je ubio u prostorijama firmi Drvo-Rijeka i Digitron, te garažama ispod ovih firmi, zatim u neboderima u Lenjinovoj ulici, garažama Šopinga ... Batko nikad nije ratovao, niti je učestvovao u operacijama Vojske Republike Srpske. Isključivo je klao i pljačkao. Najbliži saradnici su mu bili Saša Baričanin sa Koševskog Brda i izvjesni Krompir sa Vraca. Krompir je, krajem rata misteriozno nestao, a među sarajevskim Srbima se priča da je ubijen od strane ljudi bliskih tadašnjem vrhu Republike Srpske, jer je previše znao o ratnim zločinima na Grbavici, a posebno o tome pod čijom su se komandom dešavali.
„Pored ubistava, Vlahović je silovao žene i djevojke nesrpske nacionalnosti. Na Vracama je formirao javnu kuču, u koju je dovodio i silovao starice, ali i trinaestogodišnje djevojčice. Silovao je i majke i kćeri pred članovima njihovih porodica. To je radio sam, ali i u grupi. Neke od žena je silovao više puta, o čemu postoje brojna svjedočenja“ - pisale su sarajevske „Večernje Novine“. Posebno bi se okomio na visoke muškarce. Zbog svog izrazito niskog rasta imao je neobjašnjiv kompleks ubijanja visočijih od sebe.
„Batku sam platio 70.000 maraka i dao mu kilo zlata da me ne ubije. Kad me poveo u zatvor, vidio sam mnoštvo ubijenih ljudi, govorio mi je da ću i ja tako završiti. Ostaće mi vječito u pamćenju po tome što, kad počne biti ljude, toliko ga ponese to da ne zna stati“, priča stanovnik sa Grbavice Dino D. Dobro prepoznatljiva Batkova parola bila je „imaš 2.000 maraka, otkupi glavu“.
Jedan od najkrvavijih Batkovih zločina desio se nedaleko od raskrsnice Grbavica-Vraca, gdje je u „kuči smrti“ zaklao braću Amira i Emira Balvanović. Batko je braću klao pred očima majke i njihovih supruga, koje su sve to gledale. Preklana braća su dugo umirala, a kad su se s dušom rastali, Batko je zaklao i majku. Kad je izašao iz „kuče smrti“, proderao se: „Ja koliku sam dvojicu ****** zaklao“. Batko je informacije o Muslimanima koje treba zaklati dobijao od nekolicine Srba, među kojim je najaktivnija bila Jadranka Pejčić, inače prva komšinica nesretne braće Balvanović. Jadranka je nakon pokolja nad grbavičkim Muslimanima, nagrađivana opljačkanim stvarima, a uživala je da na sebi nosi bunde i zlato ubijenih Muslimanki. U svom stanu na Vracama svezanu je držao i izvjesnu Hrvaticu Manuelu, djevojku koja je u Sarajevo odnekle iz unutrašnjosti došla da studira. Nakon raznoraznih iživljavanja, Manuelu je ubio na Zlatištu. Prije nego je ubio iz puške M-48, pitao je da li ima nekih želja. Kad je nesretna djevojka izjavila da nema, u nju je ispalio nekoliko smrtonosnih hitaca.
A.Z. je sa suprugom Hajrijom, par godina prije rata, dobio stan na Grbavici. Sretna porodica je sa dvoje djece lijepo živjela u ovom sarajevskom naselju. A.Z. je radio u stabilnoj firmi i sve je ličilo na jednu lijepu „porodičnu bajku“. Početkom rata ta bajka će se pretvoriti u pepeo. Djecu će prebaciti preko Miljacke u slobodni dio grada, a A.Z. sa suprugom Hajrijom ostati da čuva stan na Grbavici. Nakon što je Grbavica u potpunosti okupirana, njega će Batko i kompanija odvesti u jedan od grbavičkih logora, gdje će ga svakodnevno tući. Nakon toga će ga prebaciti u zatvor Kula, gdje će ga držati dvije godine. Suprugu Hajriju su odveli i zatvorili je u jedan od grbavičkih stanova. Silovali su je. Hajrija je zatrudnjela i kada je bila u već poodmakloj trudnoći, pustili su je da se vrati u svoj stan. Zlikovci, saznavši da Hajrija ima nultu krvnu grupu, prilikom porođaja u bolnici Kasindol su joj uzeli svu krv, tako da je Hajrija ubruo umrla. Tada su iz Kule pustili A.Z. i dali mu dijete, koje je njegova supruga rodila kao posljedicu četničkog silovanja, sa striktnom naredbom da će ga ubiti bude li šta djetetu falilo. Nekoliko dana poslije, A.Z. su izveli iz stana i naredili mu pod prijetnjom smrću da dijete sa sobom povede preko Mosta bratstva i jedinstva u dio Sarajeva koji se nalazio pod kontrolom Armije RBiH. Dugo nakon prelaska na slobodu, A.Z. se liječio od batina. Nakon rata ponovo se vratio u svoju staru firmu. Zbog navale emocija i proganjanja lične tragedije koju je preživio, A.Z. se propio, doživio veliku psihičku nestabilnost, a stan na Grbavici prodao. Dijete, koje je kao posljedicu silovanja rodila njegova rahmetli Hajrija, i danas živi s njim.
„Monstrum sa Grbavice“ ubio je i Gorana Čengića, nekadašnjeg člana rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu, 1992. godine, a njegovo tijelo je, nakon devet godina, pronađeno i pokopano. Čengić je bio član Rukometnog kluba Bosna, a igrao je u generaciji sa Nožicom, Mostarcem, Pilićem, Janjićem, Šarenkapom, Rebićem, Metikošom, Vukovićem i Miloševićem. Sredinom šesdesetih godina prošlog stoljeća bili su jedna od najboljih rukometnih momčadi Starog kontinenta, no, niko od tih momaka, koji su kasnije izgradili izvanredne karijere u novinarstvu, advokaturi, arhitekturi, nije ni slutio kako će se sudbina sa svima njima, tri decenije kasnije, surovo poigrati, i da će, možda najbolji od njih - Goran Čengić, okončati svoj život pod kamom „krvavog paščeta“, Veselina Vlahovića Batka. Novinarka Oslobođenja, Edina Kamenica ovako opisuje Goranovo ubistvo: „U danu kada se to desilo, Batko je iz Šopinga na Grbavici poveo sa sobom doktora Husniju Ćerimagić. Na isljeđivanje. tako je zvao svoje ubijanje. Starac u pidžami drhtao je na stubištu. Goran, čija je porodica ranije otišla iz Sartajeva (u Beograd) zbog liječenja starijeg djeteta, i koji je majci, u posljednjem telefonskom razgovoru, dao samo da nasluti kako i on pokušava da izađe sa Grbavice - ali to nije nimalo lako - otvorio je vrata, i povikao na Batka: „Šta to radiš! Vidiš da je čovjek bolestan?“ „A, evo i jednog Čengića“, obradovao se Batko. „Žrtva je došla sama“. Tog dana Batko je pucao u cijelu jednu grupu ljudi. Pucao, pucao, pucao. Mislio je da je to njihov kraj. Ali instikt životinje traži oprez. Sutradan je ponovo došao u Trebevički potok, gdje su ležala tijela. Nešto se micalo. Goran je bio živ. Od svoje košulje je otrgnuo komad, i zavio ranu. Zaustavio krv“ Svjedok koji je prisustvovao ubistvu još je na Grbavici. kaže, a to je potvrdio i Momčilo Mandić, kada su se neki Goranovi prijatelji interesovali za njega, da je Batko bio sretan što ga „nos“ nije izdao. Uskliknuo je: „A ******, mislio si da ćeš preživjeti“ , bilježe sarajevski mediji. Prema kazivanju Goranove majke Nataše Čengić (rođene Zimonjić), Goranova prababa je rođena sestra crnogorske kraljice Milene Petrović. Goranov otac, Fićo, (pravo ime mu je bilo Ferid, ali su ga svi znali po onome koje je nosio u partizanima), bio je prvi gradonačelnik Sarajeva nakon II sv.rata, da bi, nakon sukoba sa Aleksandrom Rankovićem, na Golom otoku robijao pet godina. Goranova majka je porijeklom iz partizanske porodice, sa svojim suprugom Feridom Čengiće Fićom, upoznala se dok su oboje bili u partizanima. Imali su trojicu sinova; Goran i Igor su mrtvi, sa majkom je ostao samo bolesni Rodoljub, Roćko, kako ga svi zovu, kome je partizanski narodni heroj Rodoljub Čolaković bio kum. „Godinama sam tražila bilo kakvu informaciju o svom sinu koji je ubijen samo zato što je pokušavao spasiti svoje prijatelje i komšije. Ljudi koji su izlazili sa Grbavice nisu znali ništa o njemu, a oni koji su znali, nisu mi htjeli kazati istinu, valjda da bi me poštedjeli. Tek sam mnogo kasnije saznala da je ubijen i ostavljen u nekom potoku izvan Grbavice“, rekla je Nataša. Srđan Aleksić, hrabri mladić iz Trebinja koji je tokom rata ubijen spašavajući svog prijatelja Muslimana, Goranov je rođak. Ako se dublje zaroni u njihovo porodično stablo, doći će se i do tetke Ksenije, partizanke ubijene u svojoj 21. godini života na Majevici. No, posebno mjesto u njihovoj porodici zaslužuje bratić Goranove majke - Stevan Zimonjić, beogradski ilegalac koji je obješen tri dana prije oslobođenja srbijanske prijestolnice. Po njemu je lik iz popularne serije Otpisani, kojeg je glumio Voja Brajović, dobio ime Tihi.
Žrtve Veselina Vlahovića, zvanog Batko, su i Mustafa Zele, Zvonko Bodović, Hajrudin i Sabaha Husanović, Elbisa Subašić ... Vidjevši pločicu pričvršćenu za njen poštanski sandučić, samo je prokomentarisao: „Lijepo prezime ...“ Malo kasnije je zalupao na vrata profesorice Subašić, i naredio joj da pođe s njim. Njegove žrtve su Azra i Džemal Gološ, Nazija i Šerif Koristoviš, Kemal Smajić, Zlatko Alagić ... Zaklao je i uglednog sarajevskog doktora Miru Kundurevića. Nesretni doktor Kundurović je živio u neboderu u Lenjinovoj ulici. Kada mu je Batkova delegacija došla na vrata, doktor im je dao svu ušteđevinu, 50.000 maraka, da ga ne ubiju. Nakon toga došao je i Batko. Doktor mu je rekao da je sve pare već dao, a onda ga je monstrum na svoj način ubio.
Batka se odlično sjeća i Biljana Plavšić, bivši član Predsjedništva RBiH i Republike Srpske, haški osuđenik. „U julu 1992. godine imala sam sastanak u Lukavici sa Visokim predstavnikom UN-a za izbjeglice, g-đom Sadaka Ogatom. Na raskršću, gdje se odvajaju putevi za Trebević, Lukavicu i Grbavicu, uvijek je bilo mnogo svijeta. Upravo mi maše jedna grupa ljudi, i ja izađem iz kola. Odmah su prešli na stvar. Pričaju o događajima na grbavici, a oni su Srbi. Prema njihovom kazivanju, opasno je za ljude nesrpske nacionalnosti živjeti u tom dijelu grada. Kazali su mi da neki Batko sa nekoliko sličnih njemu, upada noću u muslimanske i hrvatske stanove, i odvodi muškarce. Oni pljačkaju i ucjenjuju ljude. Srbi, koji su se tome suprotstavili, postali su meta tog manijaka i njegove družine. Niko ga ne poznaje. On nije sa Grbavice i nije iz Sarajeva. Opljačkane stvari nosi u Đački dom na Vracama, gdje je magacin. Umjesto u Lukavici, na raskrsnici se okrenem na Grbavicu i pravo u zgradu opštine u Šumarski fakultet. Nije bilo predsjednika opštine, ali nije ni važno, drugi su se brzo sakupili. Ispričam im zašto sam došla, i pitam ih da li je to moguće, da se takva zla dopuštaju. Oni ćute. Gledam te face i mislim se zašto tako uporno ćute, a pogledi im nisu nimalo prijateljski. Pitam ih ko im je predsjednik opštine. Spomenuše njegovo ime. On je ljekar koji se bavi trgovinom lijekova, zastupa neku firmu, Crnogorac je. Iz tog kratkog sastanka u opštini odem u štab Teritorijalne odbrane, u namjeri da razgovaram sa Zoranom Vitkovićem. Sve mi je potvrdio. Batko je Crnogorac, ima svoju bandu koja pljačka, i ima neku podršku od autoriteta. Tom prilikom ispričao mi je o magacinu gdje lageruju te opljačkane stvari. Veli da je za magacine nadležan Momčilo Mandić, tadašnji ministar pravosuđa. Dok smo mi razgovarali, upadoše u prostoriju pet naoružanih mladića. Jedan od njih je onizak, širok, na glavi mu šajkača sa kokardom, navukao je do obrva. Mene gleda pogledom punim mržnje. Odmah sam krenula, a Zoran me isprati i reče da je to Batko. Po Batkovom ponašanju se vidjelo da je dobio informacije iz opštine da je meni sve poznato. Sa sastanka sa Ogatom u Lukavici odjurila sam velikom brzinom na Pale, da pokušam da spriječim djelovanje sumanutog Batka. Ulazim u jednu od prostorija u „Kikindi“, i tu zatičem sve relevantne osobe za rješavanje ovog problema. Tu su Radovan, Momo Krajišnik, Momčilo Mandić, ministar policije Mićo Stanišić. Odmah sam prešla na događaje sa Grbavice. Očekujem čuđenje, zabrinutost, zaprepaštenje, ali ništa od toga. Momčilo Mandić se iskezi (to je pravi izraz lica u tom trenutku), i reče: „Ah, Batko ...“ Isto i Mićo Stanišić, ministar unutrašnjih poslova, kao da govorimo o nekom nestašnom djetetu i njegovim igrama. Prema tome, poznat mi je čovjek i njegove „aktivnosti“. Odlično ga poznaju i to ne kriju. Dakle, to su njegovi zaštitnici i naredbodavci. Sutradan, vojvoda Slavko Aleksić mi je pojasnio neke stvari i odnose. Monstrum sa Grbavice, zvani Batko, i danas mu ne znam pravo ime, Mandićev je čovjek i još nekoliko Mandićevih ljudi, i zajedno su radili sa njim“, pisala je Plavšićka.
Po Batkovoj naredbi, Srbi na Grbavici su ispod svojih prozora bijelom farbom obilježavli svoje stanove, tako da bi zločincima olakšali otkrivanje muslimanskih i hrvatskih stanova. Sa Grbavice Batko se izgubio negdje krajem oktobra 1992. gdine. Pobjegao je nakon navodnog sukoba sa četničkim vojvodom Slavkom Aleksićem, poslije jednog incidenta u kojem je jedna Muslimanka u bijegu od Batkovog silovanja skočila sa Šopingovog nebodera. Po jednim, u autu sa Grbavice ga je izvukao Momčilo Mandić, a po drugim Momčilo Krajišnik.
Pored Batka, preživjeli stanovnici Grbavice kao svoje mučitelje, ubice ili naredbodavce ubistava, silovanja i progona, spominju i imena braće Dragana i Dragiše Maletić, Mlađe Šehovac, Jove Nikolić Žutog, izvjesnog Gunjka sa Sokoca, Novice Tomović Čupe (koji je vozio transporter i sijačem smrti pucao po narodu na Marijin Dvoru i zgradi Izvršnog vijeća), Mome Glišić, Veljke Papić - zloglasnog četničkog komadanta u Splitskoj ulici u Kovačićima, koji je, nakon što je na ratištu nagazio na minu ostao slijep (Papića mnogi grbavički Muslimani spominju kao monstruma koji je svojom pojavom, naoružan sa dva pištolja, ulijevao strah), tenkiste Čađe Kovačević, koji je svakodnevno sa Grbavice granatirao grad, Duška Dabetića Dabe, snajperiste sa Šopinga - Dragana Jakovljevića, Dragana Laleta Drage, Željka Rodića, Duška Đurišića Bibera, Zorana Lizdeka, Aleksandra Glogovca Ace, Dušana Šolaje Šoleta, bivšeg Željinog napadača - Slobodana Kojića Koke, snajperiste Igora Osima, Željke Vasića, Gorana i Pere Pandurevića sa Sokoca, Rore iz Pofalića, komandira policije Sime Šipčića, Momira Marčete Mačka, Ljube Delića, koji je toliko ubistvima iz snajpera okrvario ruke po Marijin Dvoru, da su četnici sa Jevrejskog groblja znali dozivati civile koji su živjeli u blizini, govoreći: „Hodajte slobodno, danas nije Ljuban na smjeni“, zlikovca Zorana Jeftimića Ćente, koji je na Grbavicu stigao odmah poslije pada Vukovara. Ćentu je ubio Dragiša Maletić, kako bi osvetio svog druga, konobara Zoku, kojeg je Ćenta ubio zato što mu pijanom nije htio služiti piće u restoranu „Aleksandrija“ ... Takođe, među ljudima koji na duši nose ubijene Muslimane na Grbavici su i Milivoje Čavarkapa i Željko Mitrović Gilmar, koji su bili komandiri radnih vodova Prve sarajevske mehanizirane brigade Vojske Republike Srpske, sastavljenih od Muslimana i Hrvata. 70 ljudi iz ovog radnog voda je ubijeno i nestalo na Grbavici ili tokom kopanja rovova na Zlatištu, Debelom brdu, Moravskoj ulici, na Željinom stadionu ... Željko Mitrović Gilmar je dijete Grbavice, tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je rezervni golman FK Željezničar. U svakom trenutku trudio se da što više zagorča život Muslimanima i Hrvatima, koji su bili u njegovom radnom vodu. Nakon rata sudilo mu se u Sarajevu. Saslušano je oko 50 svjedoka, a nakon izvjesnog vremena, na zahtjev advokata Fahrije Karkina, odobreno mu je da se brani sa slobode. 17. marta 2009. godine, Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu zločinca Željku Mitrovića Gilmara osudilo je na 2 godine zatvora. Čavarkapa je danas predsjednik udruženja „Povratak Srba u Sarajevo“, sa sjedištem u Lukavici, dok živi u federalnom dijelu Sarajeva, u Zagorskoj ulici iznad Željinog stadiona, i skoro svaki dan dolazi u Srpsku pravoslavnu crkvu Svetog preobraženja Gospodnjeg, koja se nalazi u Vilsonovom šetalištu, kod hotela Bristol. Zajedno sa Batkom, u zločinima na Grbavici su učestvovali i Rusi, dobrovoljci, koji su uglavnom bili smješteni na Jevrejskom groblju i bili zaduženi da snajperom ubijaju civile po Marijin Dvoru, a nagrada za ubijanje je bila poneka flaša rakoje.
Negdje krajem devedesetih, Veselin Vlahović Batko je uhapšen u Podgorici. Iz zatvora je „monstrum sa Grbavice“ podgoričkom nedjeljniku „Monitor“, 19. novembra 2000. godine, poslao pismo slijedeće sadržine: „Pored sve svoje dobre volje, ne mogu da Vam ne zamjerim što ste, bez prethodne provjere, objavili ovakve izmišljotine, koje ne blate samo moje ime, već i cjelokupnu moju porodicu i bratstvo Vlahovića. U navedenim tekstovima se govori o nečuvenim zločinima kojih se svaki normalan čovjek gnusa. Ne mogu da shvatim kome je moglo da padne na pamet da mene dovede u bilo kakvu vezu s tim zločinima. Ni u jednom zločinu nijesam učestvovao, niti mu bio svjedok !!! U Sarajevu sam živio od 1986. godine, gdje sam pohađao školu i aktivno se bavio sportom. Mislim da sam bio zadnji čovjek u gradu kome je trebao rat. Bio sam, mlad i talentovan, sa velikim planovima za budućnost. Prve ratne dane sam proveo sa svojim sugrađanima, većinom srpske nacionalnosti (jer su bile takve okolnosti). Ljude, koji se spominju u tim tekstovima, a predstavljaju se kao moji saborci ili žrtve, nisam nika sreo i upoznao, niti mi je poznata njihova sudbina. Još jednom se ograđujem od sadržaja tih tekstova i dovođenja mog imena u bilo kakvu vezu sa njima.I na kraju Vas molim da ubuduće vodite računa o objavljivanju raznoraznih tekstova i pisama koje sadrže moje ime i služe blaćenju ličnosti. S poštovanjem, Veselin Vlahović.
Pola godine kasnije, 18. juna 2001. godine, pod izuzetno sumnjivim okolnostima, krvolok Batko je pobjegao iz zatvora „Spuž“ u Podgorici. Slučajno ili ne, iz zatvora u Spužu „pobjegao“ je upravo u dan kada je u Podgorici, na sastanku predstavnika Ministarstva pravde Crne Gore i BiH postignut dogovor, po kojem bi zvanično Sarajevo Podgorici ustupilo dokumentaciju na osnovu koje bi se moglo suditi Vlahoviću. Mostrum Veselin Vlahović je iz spuškog zatvora „pobjegao“ (bolje reći prošetao) pored tri čuvara, usred bijela dana, preskočivši zid visok četiri metra. Pri tom je, bez problema, prošao kroz „zabranjenu zonu“, široku tri metra. Prema svjedočenju jednog mještanina koji je bio očevidac Vlahovićevog bjektva, bjegunac je, nakon što je „savladao“ brojne prepreke, preplivao rijeku Zetu, gdje ga je čekao bijeli Golf, kojim se udaljio u nepoznatom pravcu. Da ovu nemoguću misiju Vlahović nije mogao sam izvesti, svjedoče i izjave tadašnjeg direktora Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija u Spužu - Željka Jovičića, koji je kazao da „Prikupljene činjenice nakon ovog bjekstva svjedoče o tome da je sve bilo unaprijed pripremljeno i sinhronizovano, u i izvan spuškog zatvora. Na osnovu do sada prikupljenih saznanja lako je zaključiti - to bjektvo bilo je organizovano. Vlahović je tačno u određeno vrijeme, neometan od strane službenika kojima je isključivi posao da obezbjeđuju bedeme zatvorenog dijela KPO, pobjegao do vozila koje ga je čekalo i nestao u nepoznatom pravcu. Bio je, dakle, potpuno siguran da će bez problema preskočiti bedeme visoke četiri metra, i pretrčati brisani prostor od nekoliko stotina metara“ - izjavio je Jočić tada, i dodao „da je zanimljiva činjenica da policija tokom vršenja uviđaja nije uzela izjave od zatvorenika koji su prisustvovali bjekstvu, iako se osnovano sumnja da su neki od njih pomogli Vlahoviću“
Ko je u Crnoj Gori i zašto pomogao Vlahoviću, osumnjičenom za ratne zločine, da izbjegne sud pšravde? Ako se zna da se ova država ni do dana današnjeg nije suočila sa svojom krvavom ratnom prošlošću, te da je mnogo onih koji su direktno ili indirektno učestvovali u ratnim zločinima, sasvim je jasno da je podugačak spisak onih koji bi i danas bili motivirani da učine isto.
Batko se krije negdje u Crnoj Gori i Srbiji, navodno, jedno vrijeme je bio u pratnji Radovana Karadžića, tokom njegovog skrivanja po manastirima Crne Gore i istočne BiH, a njegov mentor Veljko Cerović je 23. decembra 2001. godine sa spiska živih „precrtan“ u Beogradu. Cerović je ubijen u svom kafiću „Plavi jahač“ , koji se nalazi na Studentskom trgu 21, kao dio obračuna beogradskih kriminalnih bandi. Priča se da je do pogibije redovno održavao kontakte sa Batkom, pa čak i da mu je, po ko zna koji put, bratski pomogao u životu, tako što mu je pomogao u bijegu iz podgoričkog Spuža“

[Nekako s proljeća]

[Obuca9]

Zanima me jedna priča, to jeste koliko je istinita, pa ima li neko od starije raje ko bi mogao potvrditi istu.

Riječ je o bivšem fudbaleru Sarajeva, Draganu Simiću, koji je imao svoj kafić na Grbavici i koji je navodno krajem 1991. godine, ubijen u istom kafiću, jer je pokušao istjerati bradate spodobe koji su se skupili za jednim stolom i pjevali četničke pjesme.

@Nekako s proljeća

Znaš li ti nešto više o ovome? Možemo ostaviti i za onu subotnju kafu, ako nije priča za "internet"

[Dupli_skalp]

a gdje je bio taj zloglasni "digitron"?

za drvorijeku neko napisa da je odmah ispod današnje sanase.