Gorazde u ratu - period 1992 - 1995

[Porsche]

Postavite ovdje fotografije i tekstove o Gorazdu

Gorazde – BiH: Google info http://www.google.se/search?sourceid=na ... &q=gorazde

[Anony]

mozda si mislio u ratu od 92 do 95 ili na koji rat mislis

[pitt]

Krizarski :D:D

[Toozla]

....nista na CNN nije bilo....

[Porsche]

Izvinjavam se, naslov prepravljen

[The_Flyer2002]

[Bosanac sa dna kace]

ja lijepih dimija!

[Bosanac sa dna kace]

ja lijepih dimija!

[Novi_Nick]

Izvor: http://www.bbc.co.uk/radio4/history/gorazde.shtml

THE LATEST PROGRAMME

Thursday 5 December 2002, 20.02-20.30

Gorazde: The Peacekeepers' Tale is not about the diplomatic battles that went on at the UN and elsewhere, it's about the soldiers themselves.

Listen to the programme
Seven years ago, the Serbs attacked the UN 'safe area' of Gorazde in Bosnia, taking British Army UN Peacekeepers hostage and isolating scores of others. Unable to protect its troops, Whitehall panicked, fearing huge casualties. But against overwhelming odds, they survived. This is their remarkable, untold story. The programme's presented by Corporal Dave Vaatsra, a former Corporal in the Royal Welch Fusiliers.

British Saxon APC armoured car, part of UN Peace Keeping forces in Bosnia.

"Gorazde: The Peacekeepers' Tale" is not about the diplomatic battles that went on at the UN and elsewhere, it's about the soldiers themselves. The men on the ground who had to every day interpret and apply a hazy, unclear mandate. We hear from the soldiers from the three regiments who served there in succession: the Duke of Wellington Regmt, the RGBW's - the Royal Gloucestershire, Berkshire and Wiltshire Regmt, and the Royal Welch Fusiliers. In May 1995 33 men of the Fusiliers were held hostage by the Serbs.

A bloody war had raged in Bosnia since 1992, but by 1995 the Bosnian Serb superiority in the conflict was under threat. The balance of power was shifting in favour of the Croatian and Muslim forces. This placed the Serbs under pressure to consolidate their gains in eastern Bosnia, where Gorazde lies, and to seek an end to the war. Meanwhile, however, the US Clinton administration, NATO, the UN, and the EU in Brussels,not to mention the various European governments were struggling to rein in the Serb President Milosevich, and the Bosnian Serb leader, Radovan Karadjic.

UN Peace Keeper in Bosnia.

In 1994, John Major's government and Whitehall defence chiefs had sent hundreds of British peacekeepers to the UN-declared 'safe area' of Gorazde. The UN had established six of these areas in Bosnia in 1993, but the Security Council resolutions 819, 824 and 836, which governed them, were ambiguous. The peacekeepers were to 'deter' attacks on the town (the UN avoided the more explicit terms 'defend' or 'protect'), and the use of force was authorised but linked to 'self-defence'. As we hear, British officers and their troops had to translate this unclear language into decisive action on the ground, in the face of Serb hostilities, their front line just 3km outside Gorazde.

As it happened the outcome at Gorazde was a relative success story. In contrast to the terrible fate that befell Srebrenica and Zepa, the other Bosnian 'safe areas', the Bosnian army ultimately held the town. And crucially, Gorazde proved a turning point from the point of view of UN peacekeeping: it provides a rare and generally neglected example of effective, robust peacekeeping.

This is the larger picture, the diplomatic and military background to this compelling documentary. This was the larger drama the soldiers found themselves unwitting players in.

[savjest]

Preporucujem knjigu Ubijanje Tvica od Mehmeda Bradarica.

Radi se o ratnom dnevniku autora. Porijeklom je iz Foce odakle je protjeran u Gorazde. Detaljni zapisi o desavanjima u Gorazdu i okolnim mjestima i gradovima tokom agresije na RBIH.

533 stranice

evo skanirao sam i predgovor
http://dl8.rapidshare.de/files/6617971/ ... stscan.jpg

[Ida_gz]

knjiga se zove "Grihota je ubijanje tvica"...nije losa i ako ima neki gresaka,np neka imena...jer ipak dosta tih dogadjaja je prepricano od jedne do druge mahale dok je dosla do usiju pisca...nije bitno jer i ako ima pogresni imena,prezimena nisu pogresna, a pravi gz znaju prava imena pojedini "komsija"...tako knjigu vrijedi procitati,i pokazuje prava lica bivsi komsija...

[savjest]

Da greskom sam izostavio prvu rijec u naslovu.

Pa svakako da nije mogao biti na svakom mjestu gdje se nesto dogadalo i da on to vidi svojim ocima. To je prosto nemoguce. Ali se bar zato pobrinuo da opise sto vise stvari koje su se desavale u tim vremenima. (na prvoj liniji, na putu za grebak, u bolcnii u gradu na selima itd...

[rumenko]

http://www.bhdani.com/arhiva/255/t25515.shtml

[Liberalism]

Danas je dan kada je 1992 godine potpuno oslobodjena teritorija opstine Gorazde.

18. septembra 1992, VRS je protjerana iz centra grada i do 30 Km od Gorazda. Od ovog datuma, punih četri mjeseca srpske snage su morale nanovo i iznova pomjerati svoju vojsku dalje od Gorazda.

Slucajno ili namjerno ovako je sve bilo dok nije doslo do opste poznatih smjena u vrhu ARBiH u 1993. godini.

[Loading...]

....nista na CNN nije bilo....

Uz RAT, jednom sam sjedio u kući u Holandiji i gledao CNN kad na vijestima Goražde, tačnije fiskulturna sala Nikole Tesle gdje su pričali moja rodica Saida, Kruger, Hadžija mlađi i još neko. Oni su tu igrali odbojku itd. Bio sam presretan što sam ih vidio i čuo njihov glas. Taj osjećaj me je držao mjesecima.

Što znači da je bilo na CNN-u...

[BarbaDue]

GORAŽDE, 4. maja (FENA) - Polaganjem cvijeća na centralnom spomen-obilježju “Goražde grad heroj, svojim braniocima” te odavanjem počasti poginulim braniocima ovog područja, danas je u Goraždu počela tradicionalna manifestacija “ Dani otpora” u Bosanskopodrinjskom kantonu.

Cvijeće su položila djeca poginulih boraca, delegacije boračkih udruženja, komandanata brigada i jedinica koje su branile ovaj grad, kao i izvršne i zakonodavne vlasti Kantona i općina u njegovom sastavu.

Premijer BPK-a Nazif Uruči, ministar za boračka pitanja Dževad Adžem te nekadašnji komandant 31. drinske udarne brigade Abduselam Sijerčić Pelam podsjetili su na značaj i obavezu sjećanja na herojske dane otpora Goražda i hrabre branioce ovog područja od kojih su mnogi u temelje današnje slobode ugradili svoje živote.

“Ono najteže ratno doba i hrabrost koju su pokazali građani i branioci Goražda uvijek treba čuvati od zaborava te uspomene iz tog perioda prenijeti i na buduće generacije “, istakli su oni.

Upriličen je i obilazak šehidskih mezarja širom Goražda dok će danas u holu Centra za kulturu biti otvorena i izložba ratnih fotografija rahmetli Raifa Sijerčića iz Goražda. Centralni događaj prvog dana manifestacije “Dani otpora” bit će svečana akademija koja će biti održana danas u 15 sati u Centru za kulturu dok će večeras u Gradskoj galeriji biti otvorena i izložba slika “Metamorfoza” akademskog slikara Mehmeda Klepe.

Manifestacija “Dani otpora” počela je na dan kada su prije 17 godina na Goražde pale prve granate. U skladu s programom Odbora za obilježavanje značajnih događaja i datuma iz odbrambenooslobodilačkog rata godišnjica agresorskih napada na ovaj dio BiH uz sjećanje na borbe i žrtve bit će obilježena tokom cijelog maja nizom sadržaja u znak sjećanja na značajne datume i događaje novije goraždanske historije.

Četvrti maj 1992. bio je jedan od najtežih dana za jedini preostali slobodan grad u ovom dijelu BiH. Prvi napad na Goražde krenuo je u rano jutro 4. maja kada su na ovaj grad pale prve granate. Opsada u trajanju od 1.336 dana okončana je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

U historiji ratovanja Goražde je dobilo epitet “grada heroja” dok s druge strane, za bjesomučna razaranja i masovna stradanja i ubijanja nevinih civila u Goraždu ni 17 godina poslije još niko nije odgovarao.

(Fena)

[IBM]

ima li ko ovdje Mehmeda Bradarica "Grihota je ubijanje tvica" u pdf?

[BarbaDue]

Nemojte nikad zaboraviti 4. maj 1992. godine!!!

[sharwoodforest]

ma kako da zaboravim.....taj dan, ponedjeljak i prve granate....i tako jos cetiri jos gore godine.....prvo granate, pa nestalo struje, pa telefona, pa vode...pa hrane, pa zivota.....sve u svemu, izgubljena mladost

[BarbaDue]

Kada sam se 3.maja 1992. g. vratio iz Austrije, izlazeci iz autobusa na donjem mostu primjetio sam neopisivu tisinu koju dok sam god ziv necu zaboraviti. Taj dan se oko 15.00 sati nije cula ni ptica ni muha, cini mi se da je bilo nemoguce cuti ili osjetiti da neko zivi u gradu. Cak, prolazeci svojom ulicom, i ona zelena trava i prelijepo cini se nikad ljepše izbeharalo voće nije micalo. Sve je ukazivalo na to da nam se sprema džehenem, meni tada nista nije bilo jasno. Desetak sati poslije toga, shvatio sam da od tog 4.maja u 07.00 pocinje moj novi zivot, tacnije moja borba za normalan zivot, koja nazalost jos uvjek traje.

Don't Forget Gorazde 4. Maj!!!

[zmaj56]

Kada sam se 3.maja 1992. g. vratio iz Austrije.....

Kako bas tad?
Bilo je prevruce jos od marta '92.

[Jimmy_The_Saint]

Kako - tako što ga je očito sa svake palete p... sledovao onaj jedan k..., k'o i mnoge od nas. Sjećam se ta dva-tri dana maja, sve do 4. se moglo i (pokušati) izaći, i ući (ako te puste), skroz bizarna situacija - barikada nji'ova s jedne strane pumpe, naša s druge, i tako sve na cik cak, a sve kao "dure", ne puca se, to "tamo daleko" u Foči....

Jazuk Višegrađana, njih je tad dooobro zajebalo.

[Yuber]

Na um pade mi, koga interesira - neka se javi na pp, imam mnogo filmova iz ovoga perioda.. to kad grad gori, stižu izbjeglice... Grebak... jbga., a i knjiga... mali sam arhiv ove teme i perioda o mome gradu

[Bumerang]

Central Intellegence Agency
THE WORLD FACTBOOK (Kompletne informacije Bosnia & Herzegovina)
https://www.cia.gov/library/publication ... os/bk.html

Sarajevo


Visegrad


Gorazde


SJEĆANJE NA RAT

Sada Demir, višegradska heroina: Željela sam da i mene ubiju, ali moj posao me "vratio" u život

Piše: E. A./Klix.ba
prije 2h 35m

Sada Demir, višegradska heroina: Željela sam da i mene ubiju, ali moj posao me "vratio" u život
Foto: Klix.ba

Životna priča Sade Demir bi mogla poslužiti kao scenarij za film. Početak rata u Višegradu prekida porodičnu idilu glavne medicinske sestre Doma zdravlja. Bijeli orlovi ubijaju njenog supruga, uglednog višegradskog profesora hemije, i još petero najbližih članova porodice.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

"Za dlaku" izbjegne smrt i biva jedini zdravstveni radnik u getu od 5000 izbjeglica. Spoznaja da je nekom potrebna vraća je u život iz teškog psihičkog šoka. U trenutku kad vjeruje da je sve nestalo, heroina u bijelom Sada Demir ponovo živi.

"Nikada se nisam pokajala zbog svog poziva.Bila sam prva mještanka koja se vratila da radi u Višegrad, kao medicinska sestra u intervencijama, a kasnije i glavna sestra. Udala se, bila je to velika ljubav, dobili smo dva krasna sina. On je toliko volio svoju djecu kao da je predosjećao da će se nešto ružno desiti", prisjeća se Sada.

Devedesete su počele kobno. Sada je izgubila majku, a onda je došao rat.
"Mog muža su ubili 28.maja 1992. godine. Stariji sin je bio u Sarajevu u vazduhoplovnoj školi, mlađi je tek završio osmi razred. Doživjela sam teški psihički šok. Željela sam da i mene ubiju. Borila sam se s mišlju da moja djeca to ne zaslužuju, i ako su već izgubili oca da im moram biti i otac i majka", priča Sada.

U trenutku kad je sebi dala u zadatak da iz teškog stanja izađe kao pobjednik, četnici su provodili krvavi pir u Višegradu.
"U kuću su mi ušli Bijeli orlovi. Kao nakaze su bili sa rukavicama i lancima. Jedan mi je prislonio kamu na vrat govoreći 'Ovdje da završimo'. Odnekud se pojavio drugi sa slikom mog sina u plavoj uniformi. Gledala sam bez riječi. Sklonio je kamu sa mog vrata i pitao 'Gdje ti je sin?', a ja sam dogovorila da ne znam. Strahovala sam da će ga dovesti i ubiti pred mojim očima. Ljudima koji su rušili po kući rekao je da tu više ne ulaze. Kad su izašli, ja i mlađi sin smo pobjegli. Nismo bili ni 50 metara, a jedan od njih se vratio i ispucao rafal. Samo me je nešto više spasilo da me tad ne ubiju. Da sam povjerovala vjerovatno danas ne bi bila živa".

Prošle su godine od trenutka kad su Demiri napustili kuću u Višegradu. Put u neizvjesnost obilježen ratnim strahotama, istovremeno je bio i spas od pokolja Bošnjaka koji je tih dana počeo na ćupriji, a nastavio se lomačama na Bikavcu, Pionirskoj, logorima smrti u Uzmanici, Vilinoj Vlasi...

Jedini zdravstveni radnik u getu
"Pobjegli smo u obližnje selo, gdje su stigli borci Višegradske brigade i ja sam se priključila. Svakodnevno smo granatirani, a u tom getu je bilo oko 5000 izbjeglica. Bila sam jedini zdravstveni radnik i koliko sam znala pružala sam pomoć ranjenicima i oboljelim, u tom selu sam porađala i žene".

Dešavale su se teške i ružne stvari, veliki gubitci. Za samo nekoliko dana Sadi su ubijeni šestero najbližih iz familije, suprug, otac, sestra, brat, snaha od najmlađeg brata i njihova beba od 2 i po mjeseca.

"Mene je samo rad vratio u normalan život. Bio je rat, ostala sam sa djecom bez ikakve zaštite. Ostavila sam svoje ognjište, sve što smo stekli je nestalo. I u tom selu smo bili do 11.avgusta a onda je naređeno povlačenje prema Međeđi, a onda opet pokret prema Goraždu".

Po dolasku u Goražde dobrovoljno se prijavila za rad u tadašnji Dom zdravlja, kasnije Ratnu bolnicu, radeći u najtežim ratnim okolnostima, najprije u hitnoj pomoći, a od 1994.godine i kao glavna sestra na odjelu hirurgije.

Foto: Klix.ba


"Nastojala sam raditi savjesno, da ne ugrozim život nikome, a ono što nisam mogla, vjerovatno je tako trebalo da bude. Izgubila sam najmilije i suosjećala sa ljudima koji su doživljavali isto. Znam šta su gubitci i kad ostaneš sam, posebno žena. Ljudi su skloni da te omalovaže i povrijede. Ja sam iz tih situacija izlazila kao pobjednik. Davalo mi je snagu da idem kroz život. Cilj mi je bio da mi djeca ostanu nepovrijeđena. Bili smo bez ičega, gladni, moj stariji sin je bio u Sarajevu i nisam čula za njega devet mjeseci, je li živ, povrijeđen, bilo šta".

Jednog dana Haris je putem Radio Sarajeva poslao poruku u kojoj traži roditelje i brata. Nije znao da mu je otac ubijen, vjerovao je da je njegova porodica otišla prema Žepi.

"Kasnije će se ispostaviti da je krenuo sam za Goražde, mjesec dana je tumarao i došao 13.aprila 93. Tad je bila najveća glad, nismo imali hrane niti zaliha, nije bilo humanitarne pomoći. Ono što bi nam neko dao bilo je sve. Moj brat i mlađi sin koji je imao 14 godina išli su na Grebak da bi nam donio 10 kg brašna, toliko je mogao ponijeti. Kad je došao Haris bilo je lakše, svi na okupu, jedna misao manje".

Ratna bolnica kao spas
Heroji u bijelom u goraždanskoj ratnoj bolnici zapravo su činili "čuda" bez osnovnih uslova za rad i medicinskog materijala, bez lijekova i zavoja.
"Ono što mo mi uradili u vrijeme rata mnogi neće nikad i hvala Bogu da neće, i daj Bože da neće vidjeti, a kamoli raditi. To su bile teške situacije, tek kad su došli ljekari iz Zenice i formirali operacionu salu nestalo je straha zbog ranjavanja koja su se dešavala. Nismo imali ništa, ni vode ni struje, radilo se pod izvanrednim uslovima, sa onim što smo imali. Povrede su bile strašne. Plakala sam kad se gase ti životi, posebno djece. Tamo gdje se očekivalo da će neko preživjeti znalo se završiti smrću, a tamo gdje smo očekivali smrt, ljudi su se vraćali u život. Gubili su dijelove tijela, ali su se borili se. Bili su moji heroji, svaki je bio heroj".

Potresne priče iz ratne goraždanske bolnice zauvijek su urezane u njeno pamćenje, baš kao vrijeme gladi i smrti.

" Znala sam ostati gladna, ali onu krišku hljeba u bolnici bih ponijela djeci. Kako je majci kojoj dijete kaže da je gladno, a ona mu nema šta dati?".

Iako je vjerovala da će kraj rata zdravstveni radnici dočekati u boljim uslovima, to se nije dogodilo.

"Kad se završio rat ja nisam više imala snage da govorim o tome. Ostavila sma to negdje po strani i odlučila da idem naprijed. 15 godina sam radila pri Medicinskoj školi u Goraždu kao instruktor praktične nastave i vodila učenike na federalna takmičenja. Imali smo sjajne rezultate i danas kad me sretnu kažu mi da pamte sve što sam ih učila. To me čini sretnom".

18 godina čekanja
Sada Demir penzionisana je kao glavna sestra Kantonalne bolnice, a danas je posvećena sinovima i njihovim porodicama koje često posjećuje u Sarajevu.

"Djeca su me slušala, završili su škole, postali uspješni i pošteni građani ove zemlje. Ostali su dosljednji riječi koje im je prenio njihov otac. Ponosna sam na njih i na dvije krasne snahe i moje unuke koje najviše volim na svijetu".

Njen dom je u Goraždu, a Višegrad danas posjećuje rijetko.

"Uspjela sam povratiti kuću u Višegradu I kad je bio masovni povratak Bošnjaka ja sam dala da se smjeste ljudi, da ne bi bili pod šatorima. Bilo je 12 porodica".

Sada je 18 godina tragala za kostima ubijenog muža.
"Najteže su mi padale identifikacije, zvali bi me na svaku iskopanu zajedničku grobnicu. Išla bih od kostura do kostura, negdje kompletno tijelo, negdje dvije kosti. Poslije se ispostavilo da je sahranjen u Višegradu kao NN, tada nije bila DNK analiza. Iskopali su ga i vratili u Visoko. Upao mi je u oči njegov džemper na kojem je bilo nekoliko rupa, vjerovatno od metaka. Pitali su me hoću li ga ponovo vratiti. Nisam dala. Ja sam njega 18 godina čekala i ja ću njega sahraniti u harem Sinan begove džamije. Sad nas ima na tri strane. Majka na mezarju u Višegradu, otac u Sarajevu, muž u Goraždu. Odem ja i u Višegrad, ali svaki put se loše osjećam".

Bole je smrti njenih najbližih, komšija, prijatelja, sugrađana koji su nevini ubijeni samo zbog drugačijeg imena.
"Ubili su oko 3000 ljudi. Ponekad mislim da je to bio film, i ne volim da pročam o tome. Dolazila sam u grozne situacije, bila sam u Goraždu, bio je rat, ali nije bilo bliskog susreta s četnicima licem u lice. Ja sam bila u situaciji da me ubiju, preživjela sam najgori mogući scenarij. I cijelo to vrijeme sam mislila šta će biti sa mojom djecom ako me ubiju. Dragi Allah me je sačuvao", kaže Sada Demir.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/sada-de ... /181213029

[BarbaDue]

na ovom albumu ima mnogo slika, prilično dobro oslikavaju stanje u ratnom Goraždu.
Goražde - Rat u slikama