https://www.klix.ba/magazin/kultura/vel ... /240929063
Goran Simić, pjesnik, prozni i dramski pisac, libretist, rođen je 1952. godine u Vlasenici.
Najveći dio života proveo je u Sarajevu, gdje je u statusu profesionalnog pisca radio kao glavni urednik časopisa Lica, te kao pokretač knjižara Valter i Renesansa. Od 1996. godine živio na relaciji Sarajevo – Toronto (Kanada), gdje je djelovao kao gostujući pisac na Massey koledžu, Guelph univerzitetu, Banff centru za umjetnost i Edmonton univerzitetu.
Osnovao je izdavačko preduzeće Luna Publications. Objavio je brojne knjige poezije i proze, drame i libreta. Knjige su mu prevedene na petnaestak stranih jezika, poezija mu je uvrštena u bosanskohercegovačke antologije pjesništva kao i u antologije svjetskog pjesništva dvadesetog vijeka.
Njegova Zbirka poezije Sunrise in The Eyes of The Snowmen (Svitanje u očima Snješka Bijelića) proglašena je za najbolju knjigu 2012. godine u Kanadi. Nagrađena zbirka napisana je na engleskom jeziku.
Ovu prestižnu nagradu dodjeljuje Udruženje Kanadskih pisaca (CAA) koje predstavlja najznačajniju profesionalnu književnu organizaciju u Kanadi. Među dosadašnjim laureatima su i Leonard Cohen, Michael Ondaatie, Margaret Atwood... Ono što je posebno značajno jeste činjenica da je ovo bio prvi slučaj u historiji ove institucije da je navedena nagrada dodijeljena autoru sa drugog govornog i kulturnog prostora.
Simić je tvorac libreta za prvu Sevdah operu, a njegova drama za djecu Bajka o Sarajevu na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodila se preko 16 godina.
SARAJEVSKA TUGA
Na pocetku, nakon svega
Nakon sto sam sahranio majku bjezeci sa groblja na
koje su padale granate, nakon sto sam bratovu pusku
vratio vojnicima kad su ga donijeli u satorskom krilu,
nakon sto sam vidio pozar u ocima moje djece dok
bjeze u podrum medju strasne pacove, nakon sto sam
kuhinjskom krpom obrisao lice starice sa strahom da
ce ga prepoznati, nakon sto sam vidio gladnog psa
kako lize krv covjeka koji lezi na raskrsnici,
nakon svega
volio bih pisati pjesme koje bi licile na novinske
izvjestaje, prazne i hladne toliko da bi ih mogao
zaboraviti onoga casa kada me neko u prolazu upita:
Zasto pises pjesme koje lice na novinske izvjestaje?
hvala za temu