Gledali ste film, preporuĆite ga drugima

[merk030]

Odlican ovaj novi od Guy Ritchie, akcija slash heist slash revenge film. Statham standardan, mali od Clinta Eastwooda isto odlican u filmu , isti otac jebo sebe, Hartnett takoder dobra sporedna uloga. Preporuka.

Ma top, tako mi se dopada kako lik radi, nevjerovatno.. Kako radnju zapetljava, pa otpetljava, vraca događaje, ali da to nije davez i smor. Odlična akcija, a ni priča nije loša. Muzika fenomenalna, zao mi je što ga u kinu nisam pogledao. Zanimljivi kadrovi, dosta je odabrao nekih industrijskih zona za snimanje što je dalo poseban štimung. Jason hladan, prehladan i za njega, ali se ubio za ove uloge. Riči ili ko vec za njega radi kasting, 100% ubude s glumcima. The Gentleman (za njega preporuka također ) je savršen s McConaugheyem pa i Hugh mi je u njemu nepropoznatljiv. Jedva čekam naredni uradak.

Dečki, hvala na preporuci, dobar film.

[90minut]

Samo da se neko ne zajebe film je toliko drugaciji od Ritchijev filmova po kojima je poznat do te mjere kao da ga uopšte nije on radio, al' dobra akcija.

[Billy The Pljuc]

Samo da se neko ne zajebe film je toliko drugaciji od Ritchijev filmova po kojima je poznat do te mjere kao da ga uopšte nije on radio, al' dobra akcija.

Upravo, s te strane sam pomalo i razočaran, solidna akcija i ništa više, nije za pljuvanja ali se nadam povratku istog onome po čemu je prepoznatljiv.

[nekome]

Samo da se neko ne zajebe film je toliko drugaciji od Ritchijev filmova po kojima je poznat do te mjere kao da ga uopšte nije on radio, al' dobra akcija.

i ja sam razocaran, prosjecan statham akcioni brainless film sa par dobrih kadrova
6/10

[House]

'nako

[90minut]

Samo da se neko ne zajebe film je toliko drugaciji od Ritchijev filmova po kojima je poznat do te mjere kao da ga uopšte nije on radio, al' dobra akcija.

i ja sam razocaran, prosjecan statham akcioni brainless film sa par dobrih kadrova
6/10

Ako hoces dosta realniji i rekao bi trunku kvalitetniji film pogledaj originalni francuski po kojem je rađen.

[johnnykola]

HRT3 21.05 sati.

Katjin se život raspadne nakon što joj muž i sin poginu u bombaškom napadu. Neutješna i ogorčena nepravdom, Katja odluči osvetiti se.

Film je osvojio mnogobrojne nagrade i nominacije na svjetskim filmskim festivalima, među ostalim: Zlatni globus za najbolji film na stranom jeziku 2018. godine; u Kanu 2017. nagradu za najbolju glumicu (Diane Kruger) te nominaciju za Zlatnu palmu (Fatih Akin); Njemačka filmska nagrada 2018. za najbolji scenarij (Fatih Akin, Hark Bohm); Nagrada Udruženja njujorških filmskih kritičara 2017. za najbolji strani film.

Film je prikazan 2017. godine na dvadesetitrećem SFF-u u okviru Open air programa. Iz biltena festivala:





Žurnal dvadesetitrećeg SFF-a možete preuzeti na ovom linku, a katalog na ovom linku.

[nekome]

In the Fade (2017)

[JoseMujica]

American Traitor: The Trial of Axis Sally
2021
R
1h 49min
https://www.imdb.com/title/tt7050946/


pristojan film

[merk030]

Sinoć "Honest thief", večeras ovaj:


Dobra oba, moje preporuke.

[ExNihilo]

Imamo dva nova sajns fikšna na repertoaru.

Voyagers (2021)

Spoiler

Show

Premisa: da bi se ispitala zemljolika planeta, naš potencijalni budući dom, nakon što iscrpili resurse na postojećem, potrebno je poslati astronaute na misiju dugu 86 zemaljskih godina. Drugim riječima, na put bez povratka, čije odredište će vidjeti tek njihova djeca, rođena na samom putu.

Rješenje: Laboratorijski uzgojiti ljude, izolovati ih već po rođenju, a zatim trenirati u posebnim uvjetima, tako da im neće “nedostajati” Zemlja, jer neće ni imati iskustvo iste.

OK, zanemarimo sad etičke implikacije uzgajanja ljudi samo da bi spašavali guzice drugim ljudima i postavimo kudikamo važnije pitanje: znaju li naučnici iza tog programa da je čovjek evoluirao na planeti Zemlji, da nije uopće važno ima li neposredno iskustvo iste, jer je neurološki baždaren za sunce, vodu, plavo nebo, i sve ostalo što čini njegov evolutivni ekosistem? Nema veze ako nisi išao na piknik kao mali, još uvijek će ti psihološki problem predstavljati jama svemirskog prostranstva dok plutaš zatočen u četiri zida. Voyagers je film koji nam predstavlja svijet u kome su naučnici sposobni kolonizirati druge planete, ali istovremeno nisu savladali gradivo Biologije za peti osnovne.

Hajd dobro, jebo to. Al' kome je ba naumpalo kako je dobra ideja poslati hrpu tinejdžera u svemir da spašavaju ljudsku rasu, neovisno od toga hoće li gore im trebati psihoterapija ili ne? Šta, nisi pomislio da će se tinejdžeri zajebavati, ili biti buntovni? Nisi uvrstio u jednačinu da su svi autistični by design, jer nisu upoznali nikad nikoga osim jedni druge. Oh da, i Colin Farrela, koji im je mentor, pri čemu su zahvaljujući genetskom sekvencioniranju barem dvjesto puta inteligentniji od njega. Hmm, zvuči kao odličan plan, šta bi moglo poći po zlu? Well, I’ll tell you šta će poći po zlu: u prvih pet minuta znaš da će Colin Farrel najebati.

Često za filmove kažemo da imaju dobru premisu, ali lošu realizaciju. Voyagers, s druge strane, ima urnebesnu premisu, koju je nemoguće prihvatiti bez traumatske ozljede mozga, ali nakon sekvence moždanih udara tokom prvih 15 minuta filma, spreman si uživati u dinamičnom nastavku. Mali genijalci brzo provale da uz obrok piju tečnost koja mijenja njihovu svijest i sputava nagone, kako bi bili produktivniji i disciplinovaniji, ali kako bi ujedno racionalizirali resurse eliminirajući reprodukciju i hedonizam. Naravno, osjećaju se izdani i pokradeni za bazičnu ljudsku prirodu, zbog čega odbacuju autoritet misije koja ih je lagala “za njihovo dobro”.

Needles to say, stvari brzo eskaliraju, tinejdžeri speedrunaju hiljadu godina filozofije i počnu postavljati sofisticirana pitanja kao što su: što bismo mi spašavali ičiju guzicu? Cijela stvar se pretvara u Lord of the Flies u svemiru (Junaci Pavlove ulice u svemiru, anybody?) i postavlja egzistencijalistički kontekst za poznate, ali važne teme: Jesmo li više ljudi, ako smo manje ljudi? Ako nema ljubomore, strasti, prkosa, gordosti, i straha? Ili nas sve to baš čini ljudima. Koliko čovjek može (i treba) zatomiti sebe individualno zbog nečeg višeg?

Kako se socijalna dinamika na brodu raspliće, tako nam film otvara širu tematsku lepezu: ideološka šizma među posadom kao parabola podjele čovječanstva, strah od nepoznatog kao oruđe manipulacije i izvor sujevjerja, te vlast kao produžena ruka sile. Dok antagonist filma preuzima kontrolu nad brodom, a posada ga upozorava da krši pravila, na šta on odgovara da će sam kreirati pravila, skoro da nad narativom lebdi duh fašističkih filozofa s početka prošlog stoljeća: pravila su tu da se poštuju u normalnim vremenima, dok izuzetna vremena traže silu i autoritet. Dakle, film pretenduje da bude svojevrsna meditacija nad temama ideologije, religije, i vlasti.

No, teško se oteti dojmu da je kompletan narativni kontekst, dakle cjelokupna premisa sa djecom koja putuju u prazninu kosmosa kako bi spasila čovječanstvo, postavljena nazor i sklepana “ni sebi ni svom”, tek kao labava platforma za filozofiranje, zanemarujući da je pitanje uvjerljivo tek toliko koliko je uvjerljiv onaj koji ga postavlja. Film ipak dobiva prolaznu ocjenu, jer cijenim autore koji smjelo postavljaju velika pitanja, čak i onda kada je egzekucija krš. Umjetnost i jeste tu da nam postavi pitanje - čekićem u glavu. Voyagers postavlja takva pitanja, mada šeprtljavo.

Stowaway (2021)

Spoiler

Show

Mada je dobrim dijelom prošao ispod radara, Stowaway je film koji se nastoji izdvojiti realizmom. Putovanje u svemir nije, bez obzira što nas je science fiction razmazio takvom slikom, putovanje prostranim, udobnim, i dobro osvjetljenim brodovima. Prije je riječ o putovanju klaustrofobičnom metalnom strukturom, koja je svakog časa na ivici raspada, te unutar koje postoji krhki balans koji čini razliku između života i smrti. Stowaway to dočarava kao rijetko koji naučnofantastični film u historij kinematografije. Istina, neki ustupci su napravljeni radi fluidnije naracije. Recimo, skeptičan sam prema gravitaciji koju brod kreira u tkivu prostora i vremena, tako da posada nijednog trenutka nije u beztežinskom stanju na samom brodu. Naravno, sam put na Mars još uvijek je fikcija, ali uprkos tome, niti jedan ustupak koji je napravljen, ne čini mi se odveć pretjeran, i moguće ga je zamisliti kao tehnički izvodivog.

Možda još važnije: film ne upada u zamku dokumentarnog stila i ne gubi dodir s magijom pričanja. Drugim riječima, nije prosječnom gledatelju odveć bremenit tehničkim detaljima, realizam se ne postiže nauštrb naracije, niti je sam sebi svrha. Štaviše, unutar takvog, nazvao bih ga teatar-u-svemiru settinga, s obzirom da se glavnina radnje odvija u 2-3 uske prostorije broda, film pred aktere stavlja drevnu filozofsku dilemu, svojevrstan Trolley problem u kosmosu. Kako je na brodu zatečen slijepi četvrti putnik, a kisika ima dovoljno tek za tri člana posade, neko mora prestati disati.

Logičan izbor je slijepi putnik, jer nije ni trebao biti tu, ne služi misiji, niti je produktivan član posade. Enter moral dynamics. Utilitarizam, personificiran kroz lik biologa Davida, zna da se odluka, ma kako teška i tragična bila, ipak mora donijeti, da bi se spasili ostali članovi posade i sama misija, jer stvar se svodi na život sljepog putnika ili život svih njih, nasuprot kategoričkog imperativa, oličenog u doktorici Zoe, na koju bi Kant bio ponosan, a koja vjeruje u svetost života, i zna da je instrumentaliziranje fellow humana za više ciljeve uvijek pogrešno samo po sebi.

Nakon mnogo soul searchinga i borbe s vremenom, dilema se u konačnici raspliće jedinim rješenjem koje je konzistentno sa obje pozicije, ali kojeg neću otkriti. Jedna stvar je sigurna: dok budete gledali Stowaway, bit ćete svjesni kisika koji udišete.

[nekome]

Voyagers (2021) bezze, izgasio ga

[90minut]

Voyagers je meni bio ok stowaway je baš krš

[Logovan]

[johnnykola]

Prva 22.00 sati.

John Quincy Archibald (D. Washington) nježan je i odan muž, marljiv radnik, divan otac. Unatoč svemu, zbog neplaćenih računa obiteljska imovina odlazi na plaćanje dugova, a njegova žena Denise (K. Elise) gubi povjerenje u svoga muža. Stvar postaje mnogo gora kad njihov inače zdrav sin padne na nogometnom igralištu i kad liječnici u hitnoj službi ustanove da će umrijeti ako ne dobije novo srce. Ravnateljica bolnice (A. Heche) otkriva Archibaldovima da njihovo zdravstveno osiguranje ne pokriva troškove skupe operacije, a John od poslodavca dozna da mu je polica izmijenjena bez njegovog znanja. Postoji mogućnost žalbe, ali njihov sin rješavanje vjerojatno ne bi dočekao. U slučajevima kad pacijent nema zdravstveno osiguranje, bolnica traži plaćanje u gotovini, a da bi pacijent uopće došao na listu za donirane organe, trećina iznosa mora se platiti unaprijed. Tako se John Archibald nađe pred zadatkom da što prije prikupi 75.000 dolara. Iako rasprodaje sve što ima, a prijatelji sakupljaju dobrovljne priloge, nije skupio više od nekoliko tisuća. Mali Mike već polako gubi bitku s bolesnim srcem. John se odlučuje na očajnički korak: otme glavnog kirurga i drži kao taoce sve pacijente koji su se zatekli u hitnoj službi.

[Tito_i_Partija]

Imamo dva nova sajns fikšna na repertoaru.

Voyagers (2021)

Spoiler

Show

Premisa: da bi se ispitala zemljolika planeta, naš potencijalni budući dom, nakon što iscrpili resurse na postojećem, potrebno je poslati astronaute na misiju dugu 86 zemaljskih godina. Drugim riječima, na put bez povratka, čije odredište će vidjeti tek njihova djeca, rođena na samom putu.

Rješenje: Laboratorijski uzgojiti ljude, izolovati ih već po rođenju, a zatim trenirati u posebnim uvjetima, tako da im neće “nedostajati” Zemlja, jer neće ni imati iskustvo iste.

OK, zanemarimo sad etičke implikacije uzgajanja ljudi samo da bi spašavali guzice drugim ljudima i postavimo kudikamo važnije pitanje: znaju li naučnici iza tog programa da je čovjek evoluirao na planeti Zemlji, da nije uopće važno ima li neposredno iskustvo iste, jer je neurološki baždaren za sunce, vodu, plavo nebo, i sve ostalo što čini njegov evolutivni ekosistem? Nema veze ako nisi išao na piknik kao mali, još uvijek će ti psihološki problem predstavljati jama svemirskog prostranstva dok plutaš zatočen u četiri zida. Voyagers je film koji nam predstavlja svijet u kome su naučnici sposobni kolonizirati druge planete, ali istovremeno nisu savladali gradivo Biologije za peti osnovne.

Hajd dobro, jebo to. Al' kome je ba naumpalo kako je dobra ideja poslati hrpu tinejdžera u svemir da spašavaju ljudsku rasu, neovisno od toga hoće li gore im trebati psihoterapija ili ne? Šta, nisi pomislio da će se tinejdžeri zajebavati, ili biti buntovni? Nisi uvrstio u jednačinu da su svi autistični by design, jer nisu upoznali nikad nikoga osim jedni druge. Oh da, i Colin Farrela, koji im je mentor, pri čemu su zahvaljujući genetskom sekvencioniranju barem dvjesto puta inteligentniji od njega. Hmm, zvuči kao odličan plan, šta bi moglo poći po zlu? Well, I’ll tell you šta će poći po zlu: u prvih pet minuta znaš da će Colin Farrel najebati.

Često za filmove kažemo da imaju dobru premisu, ali lošu realizaciju. Voyagers, s druge strane, ima urnebesnu premisu, koju je nemoguće prihvatiti bez traumatske ozljede mozga, ali nakon sekvence moždanih udara tokom prvih 15 minuta filma, spreman si uživati u dinamičnom nastavku. Mali genijalci brzo provale da uz obrok piju tečnost koja mijenja njihovu svijest i sputava nagone, kako bi bili produktivniji i disciplinovaniji, ali kako bi ujedno racionalizirali resurse eliminirajući reprodukciju i hedonizam. Naravno, osjećaju se izdani i pokradeni za bazičnu ljudsku prirodu, zbog čega odbacuju autoritet misije koja ih je lagala “za njihovo dobro”.

Needles to say, stvari brzo eskaliraju, tinejdžeri speedrunaju hiljadu godina filozofije i počnu postavljati sofisticirana pitanja kao što su: što bismo mi spašavali ičiju guzicu? Cijela stvar se pretvara u Lord of the Flies u svemiru (Junaci Pavlove ulice u svemiru, anybody?) i postavlja egzistencijalistički kontekst za poznate, ali važne teme: Jesmo li više ljudi, ako smo manje ljudi? Ako nema ljubomore, strasti, prkosa, gordosti, i straha? Ili nas sve to baš čini ljudima. Koliko čovjek može (i treba) zatomiti sebe individualno zbog nečeg višeg?

Kako se socijalna dinamika na brodu raspliće, tako nam film otvara širu tematsku lepezu: ideološka šizma među posadom kao parabola podjele čovječanstva, strah od nepoznatog kao oruđe manipulacije i izvor sujevjerja, te vlast kao produžena ruka sile. Dok antagonist filma preuzima kontrolu nad brodom, a posada ga upozorava da krši pravila, na šta on odgovara da će sam kreirati pravila, skoro da nad narativom lebdi duh fašističkih filozofa s početka prošlog stoljeća: pravila su tu da se poštuju u normalnim vremenima, dok izuzetna vremena traže silu i autoritet. Dakle, film pretenduje da bude svojevrsna meditacija nad temama ideologije, religije, i vlasti.

No, teško se oteti dojmu da je kompletan narativni kontekst, dakle cjelokupna premisa sa djecom koja putuju u prazninu kosmosa kako bi spasila čovječanstvo, postavljena nazor i sklepana “ni sebi ni svom”, tek kao labava platforma za filozofiranje, zanemarujući da je pitanje uvjerljivo tek toliko koliko je uvjerljiv onaj koji ga postavlja. Film ipak dobiva prolaznu ocjenu, jer cijenim autore koji smjelo postavljaju velika pitanja, čak i onda kada je egzekucija krš. Umjetnost i jeste tu da nam postavi pitanje - čekićem u glavu. Voyagers postavlja takva pitanja, mada šeprtljavo.

Stowaway (2021)

Spoiler

Show

Mada je dobrim dijelom prošao ispod radara, Stowaway je film koji se nastoji izdvojiti realizmom. Putovanje u svemir nije, bez obzira što nas je science fiction razmazio takvom slikom, putovanje prostranim, udobnim, i dobro osvjetljenim brodovima. Prije je riječ o putovanju klaustrofobičnom metalnom strukturom, koja je svakog časa na ivici raspada, te unutar koje postoji krhki balans koji čini razliku između života i smrti. Stowaway to dočarava kao rijetko koji naučnofantastični film u historij kinematografije. Istina, neki ustupci su napravljeni radi fluidnije naracije. Recimo, skeptičan sam prema gravitaciji koju brod kreira u tkivu prostora i vremena, tako da posada nijednog trenutka nije u beztežinskom stanju na samom brodu. Naravno, sam put na Mars još uvijek je fikcija, ali uprkos tome, niti jedan ustupak koji je napravljen, ne čini mi se odveć pretjeran, i moguće ga je zamisliti kao tehnički izvodivog.

Možda još važnije: film ne upada u zamku dokumentarnog stila i ne gubi dodir s magijom pričanja. Drugim riječima, nije prosječnom gledatelju odveć bremenit tehničkim detaljima, realizam se ne postiže nauštrb naracije, niti je sam sebi svrha. Štaviše, unutar takvog, nazvao bih ga teatar-u-svemiru settinga, s obzirom da se glavnina radnje odvija u 2-3 uske prostorije broda, film pred aktere stavlja drevnu filozofsku dilemu, svojevrstan Trolley problem u kosmosu. Kako je na brodu zatečen slijepi četvrti putnik, a kisika ima dovoljno tek za tri člana posade, neko mora prestati disati.

Logičan izbor je slijepi putnik, jer nije ni trebao biti tu, ne služi misiji, niti je produktivan član posade. Enter moral dynamics. Utilitarizam, personificiran kroz lik biologa Davida, zna da se odluka, ma kako teška i tragična bila, ipak mora donijeti, da bi se spasili ostali članovi posade i sama misija, jer stvar se svodi na život sljepog putnika ili život svih njih, nasuprot kategoričkog imperativa, oličenog u doktorici Zoe, na koju bi Kant bio ponosan, a koja vjeruje u svetost života, i zna da je instrumentaliziranje fellow humana za više ciljeve uvijek pogrešno samo po sebi.

Nakon mnogo soul searchinga i borbe s vremenom, dilema se u konačnici raspliće jedinim rješenjem koje je konzistentno sa obje pozicije, ali kojeg neću otkriti. Jedna stvar je sigurna: dok budete gledali Stowaway, bit ćete svjesni kisika koji udišete.

Welcome back babe.

U vezi Voyagers, nimalo me ne cudi strasno losa ocjena na imdb-u i Rotten Tomatoesu, jer je film pis'o i rezir'o Neil Burger, koji je po mom misljenju filmska verzija seoske varalice i sibicara. Nije mi jasno kako i danas uspijeva da finansira svoje fimove i usput pokupi poneku zvijezdu da glumi u njima. Tvoja recenzija (pogotovo prva polovica) ukazuje na isto, tako da, iako volim sci-fi, vjerovatno cu ovo zaobic' u velikom luku.

Za ovaj drugi film nisam cuo, al' mi malo ona Kendrickovica ide na zivce. Personal taste, jbg.

[johnnykola]

Večerašnji Posebni dodaci su posvećeni Davidu Lynchu.



Rick Gassko (Tom Hanks) sprema se oženiti prekrasnu Debbie Thompson (Tawny Kitaen) i na putu im ne stoje nikakve prepreke. Osim njegovih prijatelja koji Debbie baš i ne vole te njezinih bogatih roditelja koji nipošto ne odobravaju Debbienu vezu sa siromašnim Rickom. Kada mu Rickovi prijatelji odluče prirediti nezaboravnu momačku večer, Debbieni roditelji dogovore se s njezinim bivšim dečkom da upadne na zabavu i pokvari im planove. Kaos nastupa prije nego zabava uopće počne.

Vrckava i razigrana komedija o suprotnostima koje se privlače i klasnom nerazumijevanju, Momačka zabava redatelja Neala Israela je film uz koji ćete provesti iznimno zabavnih 105 minuta. Upravo kada pomislite kako je dosegnut plafon komičarskog urnebesa, Momačka zabava se diže stepenicu više pa je smijeh na rubu suza gotovo zagarantiran.



Čudno. Bizarno. Uznemirujuće. Redatelj Lynch nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Malo je filmova koji se tako bave mračnom stranom ljudske prirode. Kroz lik Jeffreyja Beaumonta, prosječnog, neiskvarenog mladića koji simbolizira drugi, benevolentniji aspekt ljudske životinje, redatelj nas vodi na nadrealistični ili realistični put do dna onoga za što je čovjek sposoban.

Mladi Jeffrey Beaumont (K. MacLachlan) odrasta u tipičnom američkom gradiću u kojem se rijetko događa išta zanimljivo. Njegova rutina mijenja se kad u travi pokraj ceste pronađe ljudsko uho. Odnosi ga u policijsku stanicu gdje se utvrđuje da je uho odrezano škarama i da bi njegov bivši vlasnik još mogao biti živ. Lokalna policija upušta se u temeljitiju istragu, ali Jeffreyju se njihove metode čine presporima pa uz pomoć kćeri šefa policije, plavokose Sandy (L. Dern), odluči na svoju ruku istjerati istinu na vidjelo i pokušati provesti pravdu. Prvi tragovi vode ga do Dorothy Vallens (I. Rossellini), barske pjevačice, a kad ga ona jednom uhvati kako se skriva u njezinom stanu, uvučen je u vrtlog situacija iz kojih se više ne može izvući. Dorothy je u bizarnom odnosu s Frankom (D. Hopper), oličenjem zla.

Nakon komercijalnog neuspjeha solidnog, ali ne i antologijskog SF filma Dina (i on je večeras na TV-u kao i Lynchov Unutarnje carstvo), kultni američki redatelj vratio se među najzanimljivije suvremene američke filmaše feneomenalnim Plavim baršunom, po mnogima najboljim američkim filmom snimljenim osamdesetih. To je središnji film Lynchova opusa i u njemu su svi postupci i motivi karakteristični za ovoga autora, poput sklonosti prema bizarnim pričama i likovima, pomaknutim atmosferama te nevjerojatnom kombiniranju humora i okrutnosti. Plavi baršun svjedoči o Lynchu kao unikatnom nadrealistu, najdosljednijem sljedbeniku te poetike među svim današnjim umjetnicima, ne samo filmašima. Svi glumci svoje su uloge odigrali fantastično, no posebno vrijedi istaknuti Dennisa Hoppera čiji je Frank Booth jedan od najuvjerljivijih negativaca u filmskoj povijesti.

Slavujko ilitiga Patak Dača o Velvetu:



Film se na mapi Movielanda nalazi u kvadrantu E5:

[House]

odličan

[90minut]

Prije 10tak dana naletim slucajno na trailer i imao sve elemente da bude baš vrhunski i izbaciše na torrente jucer cini mi se.


E'o i trailer cisto da pokazem zbog cega sam ga baš jedva cekao da pogledam.
Dale ima Lyncha u sebi dosta konfuzan baš do pm na kraju ne znaš jesi li pošao ili došao, a cini se da je to bio i cilj.

Tako da ako neko voli taj tip filmova preporucujem mu iz sveg srca.

[90minut]

Strašno da je Minari oskara pokupio teška kar'na od filma.

Prvi A24 film da me razocarao.

[johnnykola]

Odličan o korupciji, prostituciji i rasapu egipatskog društva. Jedan od najboljih neameričkih filmova koji sam pogledao u 2020. godini.





Izvrstan britanski mali film, koji kombinuje humor i laganu dramu u priči o posljedicama nezaposlenosti. Humor dolazi iz realističnih situacija i nije nimalo nategnut ili isforsiran. Dobrodušan, dopadljiv i lepršav, film do kraja zadržava gledatelju osmijeh na licu, a zasluge za to u prvom redu idu spontanim glumcima i redatelju koji priču razvija u neforsiranoj, laganoj maniri.

U Sheffieldu u Engleskoj vlada nezaposlenost, jer su u lokalnoj čeličani umjesto radnika prevlast dobile mašine To baca u očaj Gaza (R. Carlyle), njegova prijatelja Davea (M. Addy) i bivšeg šefa Geralda (T. Wilkinson). Nezaposlenost ne ugrožava samo njihov standard nego ozbiljno nagriza njihovo samopouzdanje i samopoštovanje: Gaz više nije pouzdan otac svojemu sinu, jer bivšoj supruzi ne može plaćati alimentaciju; Dave zakazuje u postelji; Gerald se boji priznati svojoj ženi da je izgubio posao. Zato jednog dana Gaz smisli kako će stati na kraj njihovim problemima: oformit će skupinu od šest muških plesača-stripera, koji bi se u finalu svoje tačke skinuli do kraja. To izaziva probleme druge vrste.

Jedan od najboljih filmova 1997. godine, o čemu govore i mnogobrojne nagrade: Oscar za muziku (Anne Dudley), BAFTA (nagrada publike, najbolji glavni glumac – Robert Carlyle; najbolji sporedni glumac – Tom Wilkinson), British Comedy Awards (najbolja komedija), Edinburški festival (nagrada publike), Europske filmske nagrade (nagrada publike, najbolji film) itd. Nominiran je za Oscara za najbolji film, redatelja i scenarij, Césara za najbolji strani film, Zlatni globus za najbolji film u kategoriji komedije/mjuzikla itd. Soundtrack vrvi pop-hitovima.



Film se na mapi Movielanda nalazi se u kvadrantu H2:

[konektovan]

Dani gnjeva,....odličan, Guy Ritchie zna svoj pos'o .

[moonca]

````

[_BataZiv_0809]

Samo da vas pozdravim.

Gledam serije na Netflixu u zadnje vrijeme, uskoro se vracam filmovima

[johnnykola]

Samo da vas pozdravim.

Gledam serije na Netflixu u zadnje vrijeme, uskoro se vracam filmovima

Pusti to, vrati se u tim filmova.