Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

TV i novinske vijesti, vaši komentari, vaše teme...

Moderator: anex

User avatar
dr.gog
Posts: 4943
Joined: 09/09/2007 12:52
Location: S@nitet-X
Grijem se na: briketi kanabisa
Horoskop: Vodolija

#1 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by dr.gog »

Fakat ,zna li neko gdje su ovi trolovi...znam da je Đogo nađubrio dno jezera zbog suviška informacija koje je imao...Skoro sam zaboravio na ove likove, iz razloga mentalne higijene i očuvanja nerava..
User avatar
Luke Perry
Posts: 1862
Joined: 07/04/2008 17:59

#2 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Luke Perry »

ti ljudi su svi zavrsili fakultet politickih nauka, dakle -propagandisti.
User avatar
Loulou
Posts: 3015
Joined: 16/04/2008 15:18

#3 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Loulou »

Risto Đogo je zaista bio - dno dna! Završio je - prema zaslugama.

A, fakat, gdje je Jugoslava Šiljak?

Čitava ta "novinarsko-voditeljska" postavka paljanske televizije s početka i tokom rata... :roll: Horor.
User avatar
Loulou
Posts: 3015
Joined: 16/04/2008 15:18

#4 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Loulou »

Znam da je, poslije rata, radila kao prevoditeljica za neku međunarodnu organizaciju i da je bila nešto :D Carlu Bildtu, ali sam se pitala gdje danas i šta radi... U kakvim je vodama :D
A sad se pitam da li će Facebook dati odgovor...

:D
User avatar
Luke Perry
Posts: 1862
Joined: 07/04/2008 17:59

#6 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Luke Perry »

to neki partizan iz zlatne doline. nema fajla na speedyshareu
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#7 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »


Milijana na zadatku


Piše: Gojko Berić
11/06/09
Oslobodjenje

Milijana Baletić, glasovita zvijezda srpske ratne propagande, ponovo se pojavila na televizijskim ekranima. Vidjeli smo je ovog ponedjeljka u političkom magazinu „60 minuta", istog dana kad je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije saopštilo da je pokrenulo istragu protiv za sada nepoznatog broja bivših i sadašnjih novinara i urednika Večernjih novosti, Politike i državne radio-televizije kako bi se utvrdilo da li su svojim radom podsticali na ratne zločine. Emisija Bakira Hadžiomerovića podsjetila nas je na uvježbani scenario prema kojem je Baletićeva izvještavala o "otporu golorukog srpskog naroda" i njegovoj "pravednoj borbi protiv ustaša i muslimanskih fundamentalista". U ovom slučaju obrela se u Čajniču, zabitoj planinskoj varošici u istočnoj Bosni, u kojoj je 11. maja 1992. u jednoj noći ubijeno najmanje 30 bošnjačkih civila. Masakrirani su u Lovačkom domu u Mostini, gdje su bili zatvoreni. Milijana Baletić je ovako počela svoj izvještaj sa njihovog stratišta: "Noću su Zelene beretke napale ovaj zatvor sa ciljem da izvuku one koji im trebaju, a one koji su odslužili svoje, zverski su likvidirali."

"A šta je, po vašem mišljenju, bio glavni motiv da se pobiju ovi ljudi?", propituje Milijana načelnika Opštine Duška Kornjaču, koji je u to vrijeme bio gospodar života i smrti u tom kraju. Uniformisan kao četnik, sa bradom do pojasa, Kornjača se drži dogovorenog scenarija: "Vjerujem da su u njima prepoznali one koji su sarađivali s njima, pa su donijeli odluku, da oni ne bi ispričali o njihovom ponašanju, da ih uklone sa lica zemlje." Elem, Bošnjaci su ubijali Bošnjake!? Ta je laž u srpskoj ratnohuškačkoj histeriji proturana kao zakleta istina. Strategija velike obmane sastojala se u tome da Srbi pripišu drugima ono što su sami učinili. Milijana Baletić je samo jedna od žena koje su se 90-ih stavile u službu "viših interesa" svog naroda. Prva je na ratište otišla u helankama i imala je naglašen erotizirani imidž, po čemu je pamte koliko i po njenim monstruoznim lažima. A kad je odslužila svoje, beogradske gazde su je gurnule u zaborav. Danas, sedamnaest godina nakon "svjedočenja" o pokolju Bošnjaka u Čajniču, ne kaje se ni zbog jedne izgovorene riječi. Čak smatra da su joj zvijezde bile naklonjene: "Poklopilo se da je državnoj televiziji odgovaralo da kažem sve što sam rekla izveštavajući sa ratišta u Hrvatskoj i Bosni. A meni je odgovaralo da iznesem istinu koju sam želela da kažem".

Rat počinje mržnjom. Nož i metak mogu ubiti nekoliko ljudi, a mržnjom inspirirana laž može odvući pod nož milione. Raspadom Jugoslavije, dojučerašnji vatreni komunisti među novinarima iznajmili su se novim gospodarima i zaposlili kao oduševljeni fabrikanti mržnje i nacionalističke propagande. Oni koji na to nisu pristali, ostali su u zanemarljivoj manjini. Šovinistički patriotizam - sintagma koja mi se čini najprikladnijom za razumijevanje prevlađujuće medijske slike tih godina - regrutovao je cijelu bulumentu poznatih i manje poznatih novinara. Kad je o Bosni i Hercegovini riječ, neizbrisiv trag među novinarskim kliconošama zla ostavio je Risto Đogo. U studiju bi podigao noge na sto i pred kamerama pričao morbidne viceve o silovanim Muslimankama: "Poturkinje tvrde da ih silujemo, a evo baš neki dan u jednom izbjegličkom kampu jedna od silovanih rodila je crnca." Za razliku od mnogih njemu sličnih, kako na srpskoj, tako i na hrvatskoj strani, stigla ga je zaslužena kazna - završio je na dnu Zvorničkog jezera.

Srpsko tužilaštvo je odlučilo da malo pretrese i pomenutu novinarsku bratiju. Učinilo je to nakon što su neki od pravosnažno osuđenih za zločine počinjene u Vukovaru i Zvorniku izjavili da su zločine činili pod uticajem medija. Niko ne očekuje da će epilog ove akcije biti spektakularan sudski proces. Problem je, navodno, u složenom dokazivanju uzročno-posljedične veze. Ali, što reče mudri Bašeskija - zapisano ostaje. Oni koji su već počeli analizirati prikupljeni materijal tvrde da postoje brda dokaza - novinskih tekstova, radio i TV priloga - o neviđenim izljevima šovinističke mržnje, laži i poziva na nasilje koje su fabrikovali državni mediji. Ako ništa drugo, osvjetljavanje medijskog zla reflektorima pravde pomoći će srpskom društvu da se suoči sa bliskom prošlošću i omogućiti mu da shvati da krivica velikog broja Srba ne može biti zamijenjena samo krivicom onog mrtvaca iz Požarevca.

Podržavajući akciju srpskog tužilaštva, Vojin Dimitrijević, profesor međunarodnog prava, primjećuje kako danas mnogi sjede u Haagu ili nekom drugom zatvoru, dok "ima mnogo onih koji su ih na to podstrekivali, uključujući i pripadnike novinarske profesije, koji ne samo što nisu iskusili nikakve sankcije nego se smatraju nacionalnim veličinama i objavljuju knjige u velikim tiražima". Ta bagra mirno spava, baš kao i hiljade onih koje je podsticala na zločin.
oldplague
Posts: 1534
Joined: 21/03/2009 09:45

#8 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by oldplague »

sunce100 wrote:Evo pojedinih segmenata iz emisije koju je na HTV Mostar uredjivao i vodio Smiljko Sagolj. Gost mu je ozloglaseni ustasa i fasista Mladen Mišić - Dedo.
Za ovog zadnjeg nema infomacija da li je đubre živo, a Smiljko se vucara po mostarskom Sveucilistu i studente podučava moralu i etici u novinarstvu:

http://www.youtube.com/watch?v=nqRhERngaas

http://www.youtube.com/watch?v=sBpGC0mzyKI

http://www.youtube.com/watch?v=cC06qaN78nw

http://www.youtube.com/watch?v=DLd0jLKenec

http://www.youtube.com/watch?v=ANlw7NvkH0o
Kad mu može biti. :wink:
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#9 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Centar za građansko obrazovanje

ULOGA CRNOGORSKIH MEDIJA U RATNIM ZLOČINIMA


Objavljeno: Sub, 13. 06. 2009. 11:16
Beta / e-Novine http://www.e-novine.com/sr/region/clanak.php?id=27025

Crnogorski Centar za građansko obrazovanje (CGO) pozvao je tužilaštvo da istraži odgovornost novinara u ratnim dešavanjima na prostoru bivše SFRJ tokom devedesetih godina prošlog veka

„Poražavajuća je činjenica da se mnogi novinari još uvek nalaze na ključnim mestima u medijskom sektoru i da nikada nisu odogovarali za posledice svog rada”, navodi se u saopštenju CGO-a i ocenjuje da je potrebno ispitati ulogu novinara tokom ratnih devedesetih zbog „istinskog suočavanja sa prošlošću”.

CGO smatra da je „par izvinjenja” sa najviših državnih adresa „bilo korisno, ali nedovoljno žrtvama”, i da suočavanje sa prošlošću „zahteva konkretne mere koje uključuju i ispitivanje uloge novinara”.

Ta nevladina organizacija predlaže da državni organi formiraju komisiju koja će analizirati rad novinara tokom ratnih godina, kao što su to učinile neke susedne države.

„Crna Gora jeste i biće još dugo daleko od funkcionalnog demokratskog društva, ali pročišćavanje medijskog sektora od onih koji nose ovaj ratni balast bi svakako ubrazalo proces demokratizacije”, zaključuje se u saopštenju.

U dokumentarnoj seriji „Veliki rat” Branka Baletića može se videti na koji način su izveštavali crnogorski mediji sa ratišta u Dubrovniku.
http://www.youtube.com/watch?v=KRHyPkWQbv0&
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#10 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Intervju: Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva za ratne zločine

UŠLI SMO MRAČNO MEDIJSKO POLJE


Objavljeno: Sre, 17. 06. 2009. 13:03
Razgovarali: Žarka Radoja i Dejan Kožul
http://www.e-novine.com/sr/intervju/clanak.php?id=27135

Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije obznanilo je 8. juna da analizira ratnohuškački angažman medija i novinara, povezan sa ratnim zločinima u Vukovaru 1991. i Zvorniku 1992, za koje su izrečene prvostepene presude. Iz Tužilaštva je saopšteno da je reč o analizi tekstova i priloga na elektronskim medijima, a takvu nameru podržala su novinarska udruženja, Udruženje novinara Srbije, u kojem su se mnogi uznemirili i Nezavisno udruženje novinara Srbije koje su osnovale žrtve patriotskog novinarstva, otpušteni novinari, urednici i ljudi iz tehničkih službi u medijskim kućama. Namera je Tužilaštva da pronađe direktnu vezu između izvršenja ratnih zločina i novinarskog angažmana režimskih propagandista angažovanih na državnom poslu, velikosrpskom projektu koji je podrazumevao stvaranje etnički čistih teritorija genocidom, nečovečnim postupanjem, ratnim zločinima i drugim sudski dokazanim vidovima nasilja nad pripadnicima drugih etničkih grupa.

Postpetooktobarskom “lustracijom”, februara 2001. iz Udruženja novinara Srbije izbačeni su Dragoljub Milanović, bivši direktor RTS, Milorad Komrakov, urednik Informativnog programa ove kuće i bivši predsednik UNS, Dragan Hadži Antić, direktor i glodur Politike, Dušan Čukić, urednik u RTS i bivši predsednik Saveza novinara Jugoslavije, Goran Matić, bivši savezni ministar informisanja, Zoran Jevđević, bivši direktor Tanjuga, Đorđe Martić, glavni urednik Večernjih novosti i Živorad Đorđević, bivši direktor Borbe.

Osnova da se istražuje rad medija u vreme rata jesu izjave dobrovoljaca i učesnika u sukobima koji su govorili da su se odlučili da krenu u rat "kad su videli priloge na televiziji". Stručnjaci, uglavnom, govore da će dokazivanje krivice ratnih huškača iz pisanih i elektronskih medija biti teško, ali i ostvarivo. Ostali su neizbrisivi pisani tragovi i kilometri video zapisa neljudske ratne propagande, a njeni kreatori i dalje, na različitim medijima, šire isti govor mržnje iza kojeg su ostale stotine hiljada mrtvih.

Kako smo najavili, e-novine će se narednih dana, meseci, godina...konkretnije „pozabaviti“ ovim problemom. Krenuli smo redom - od Tužilaštva za ratne zločine i portparola Bruna Vekarića.

* Da li ste kontaktirali međunarodna udruženja novinara i postoji li sa te strane podrška? Novinari iz BiH su hteli da pokrenu nešto slično, međutim nisu dobili podršku.

Nismo konktaktirali međunarodna novinarska udruženja. Najvažnije je da se shvati da Tužilaštvo analizira ima li elemenata krivičnog dela ili nema. Tu nam novinari mogu pomoći, prikupljati sa nama materijale i dati nam neke sugestije u stručnom smislu šta jeste etika a šta nije, ali samo to. Samo tužilac može da pretpostavi šta je krivično delo. Dovoljno je da postoji određeni stepen osnovane sumnje da bi pokrenuo postupak i to je ono što je različito u odnosu na sve polemike koje se sada vode.

* Koje polemike?


Mi sada vodimo polemike o moralu nekih ljudi koji su nekada izveštavali a suština je sasvim druga, tražimo pravosudnu istragu. S jedne strane to je mnogo teže, ali je s druge strane i jednostavno, jer će se videti da li ima ili nema krivičnog dela, dakle pozivanja i podstrekivanja na izvršenje ratnih zločina. Imate tu i krivično delo raspirivanje rasne i verske netrpeljivosti ali to je u nadležnosti nekih drugih sudova, sudova opšte nadležnosti, i kada su u pitanju događaji iz devedestih, ono je zastarelo. Slobodu govora u članovima 19 i 20 detaljnije reguliše Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, ugovor koji je prihvatilo više od dve trećine zemalja sveta. Član 19 tako propisuje da niko ne može biti uznemiravan zbog svog mišljenja, da svako ima pravo na slobodu izražavanja, ali da je uživanje tih sloboda skopčano sa posebnim dužnostima i odgovornostima. Tako član 20 Pakta eksplicitno propisuje ono što prelazi granice slobode izražavanja i predstavlja zloupotrebu prava slobode govora: svaka propaganda u korist rata biće zakonom zabranjena, zakonom će biti zabranjeno svako zagovaranje nacionalne, rasne ili verske mržnje koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje. Uprkos rezervi pojedinih zemalja da bi ovakva zabrana ugrozila slobodu izražavanja, Komitet UN za ljudska prava u svom Opštem komentaru broj 11 iz 1983. godine, precizira koju vrstu ratne propagande zabranjuje ovaj član: „To je ona propaganda koja preti da će proizvesti ili izazvati akt agresije ili narušavanja mira protivan Povelji UN“

Ne morate biti pravnik da biste videli veoma jasno da ima elemenata krivičnog dela u izveštavanju pojedinih ljudi u to vreme sa onim što sama povelja definiše, i to je ono iza čega se ni jedan novinar ne može sakrivati pozivajući se na na slobodu govora. Kada laži počnu da stižu sa fronta, one stimulišu ljude na terenu i da ubiju. Vi tada imate dokazano krivično delo. Na Ovčari je ubijeno 200 ljudi, 50 u Zvorniku, to je utvrđeno prvostepenom presudom. U našim optužnicama koje se takođe odnose na tragične događaje u Zvorniku 1992. godine ima preko 700 žrtava, uglavnom pronađenih u masovnim grobnicama. Samo kroz do sada izrečene presude mi imamo uzrok i posledicu, što je apsolutno podložno našoj oceni da li tu ima elemenata krivičnog dela ili nema. Polemike se svode na to da se ne pravi razlika između slobode govora, novinarskih kodeksa i etike u odnosu na krivično delo. To je pogrešno.

* Posle objave vesti da Tužilaštvo Srbije planira istragu o ulozi novinara u podstrekivanju na ratne zločine u regionu su takođe usledile reakcije, s obzirom da su mediji na početku objavili da će biti analizirani i izveštaji iz regiona. To je kasnije demantovano. Da li postoji i kakva je saradnja u regionu sa tužilaštvima u vezi ovog slučaja?


U javnosti je predimenzionirana priča u odnosu na to što mi objektivno možemo da postignemo. Slučaj je usko definisan baš zato što je to klizav teren, graniči se sa osnovnim demokratskim vrednostima, pravom na slobodu govora... U Evropi, čak i među predstavnicima UN, veoma je različito tumačen taj međunarodni pakt o članu 20. i postojali su različiti stavovi. Neki su imali vrlo jasne ograde pa je zato i donet opšti komentar koji precizira šta znači prekoračenje slobode govora u smislu stimulisanja na agresiju, na nasilje... Činjenica je i da Ženevska konvencija ne sprečava ratnu propagandu. U Drugom svetskom ratu propaganda je bila više nego jasna. S druge strane, imate puno manipulacija, po čemu se vidi da je to težak posao. Do sada postoji samo šest presuda urednicima i novinarima za ratne zločine. Ušli smo u dela koja su veoma teško dokaziva. Da li ćemo uspeti videćemo, ali imamo ne samo obavezu prema našem društvu da ozdravi već imamo obavezu u skladu sa zakonom kada čujemo i vidimo da je nešto krivično delo da to istražimo i prema tome delujemo. Isto tako, dolazi se uvek do relativizacije - „mi smo radili to ali i oni drugi su radili isto“. Jeste, bilo je ratne propagande na svim stranama. Ne bežimo od toga da i neki drugi pregledaju svoje arhive i vide da li ima elemenata krivičnog dela, bez obzira što se to tretira kao odbrambeni rat na toj strani. I u odbrambenom ratu su moguća krivična dela i ratni zločini i bilo ih je. Tužilaštvo je sada ušlo u delić tog mračnog velikog medijskog polja koje je egzsitiralo u to vreme na ovom mestu, i to je to. Imamo još 30 predmeta ratnih zločina koje istražujemo i koje ćemo ubuduće po svoj prilici procesuirati. Ovo je, kao i svi naši predmeti, važno sa aspekta ozdravljenja društva i suočavanja sa prošlošću.

* Deo medija ovo smatra progonom novinara i stvaranjem atmosfere straha, što je rekla i predsednica Udruženja novinara Srbije Ljiljana Smajlović?

To nije hajka na novinare, to su dva konkretna primera u kojima imamo uzrok i posledicu i to ćemo pokušati da dokažemo u postupcima koji nisu ni brzi ni laki. Teza da neko ne može da razmatra ili da gleda kroz svoju prizmu kako je ko izveštavao ne stoji. Kao da se zaboravlja da je u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije ubijeno 130.000 ljudi, kao da se zaboravlja medijska slika koja je mlela sve nas iz dana u dan tih devedesetih godina. Normalni ljudi to nisu mogli da gledaju, neki su, opet, uzimali puške i odlazili na ratište. Tu je bilo puno i dobrovoljaca. Kroz naše predmete može da se vidi kakve posledice mogu da proizvedu novine koje su na naslovnoj strani donele „fotografiju“ deteta koje plače na grobu svoje majke, u stvari slika Uroša Predića iz 19 veka, ili kad izveštač koji navodno izveštava iz Vukovara, a u stvari sedi u Pančevu, kaže da je ta i ta ulica oslobođena, pa vojnici koji ga slušaju odu tamo da popiju nešto i protivnička strana ih izrešeta.... Pokušavam kroz ove primere da vam pokažem kako jedan odnos prema stimulaciji zločina može da proizvede posledice. NUNS je 1994. godine nastao kao reakcija na takav način izveštavanja. Isto je činjenica da je osam ljudi isključeno iz UNS i to je jedna vrsta sankcije.

* Koliko su pisanja medija i navođenja primera od pomoći ili odmažu i skreću temu od onoga čime se bavite?

Preglasna je medijska rasprava, osećamo se kao da moramo da objašnjavamo ono što po zakonu radimo. Nije ni uobičajeno da Tužilaštvo sada objašnjava svoje akcije koje su u skladu sa zakonom. Istražujemo ima li elemenata tog i tog krivičnog dela i tačka. Međutim, pogledajte šta se desilo ovih dana. Pojavili su se duhovi iz prošlosti. Mila Štula, Milijana Baletić... Na njih smo skoro zaboravili, niko ih nije ni pomenuo. Same su se našle prozvanim da brane svoje patriotizme iz tog vremena. To, koliko je loše toliko je i dobro. Ljiljana Smajlović je i sama rekla da je maltene ceo UNS u panici, da se svi boje. Meni je to strašno. Mi istražujemo krivično delo pa se zbog toga boji 1.000 članova UNS-a? To je nešto što bi trebalo da zabrine samo udruženje, jer zna se ko je šta radio i šta državni organ može da istražuje. To je zaista zabrinjavajuće. Mi nikada nismo naveli ni jedan konkretan medij, ni jedno ime nije pomenuto. Imena će se pojaviti ukoliko dođe do faze istrage. Nadam se da će je biti.

* Na koji način se analiziraju mediji?


Ta analiza se radi ovde, NUNS je uradio pregled stanja iz tog vremena koji su objavili u Dosijeu. Te stvari nam mnogo pomažu. Razgovarali smo sa novinarima, sa ljudima koji imaju te materijale, sa profesorima... Ova druga strana koja se oseća uplašenom pita ko sad analizira za nas, pa analiziraju ljudi koji znaju nešto o tome, koji imaju neke materijale, koji sa nama tužiocima, pokušavaju da daju informaciju više od onoga što imamo kao obični građani i što svi mi koji smo živeli na ovim prostorima, u to ludo vreme znamo. Pokušavamo sa pravno - procesnog apsekta da gledamo na stvari ali isto tako u svakom procesnom aktu vi imate analizu stanja i obrazloženje koja želimo da budu što kvalitetnija. Zato nam je svaka pomoć dobrodošla.

* Kako komentarišete činjenicu da se insistira na imenima ljudi koji vam pomažu?

Mislim da je to sukob između dva udruženja novinara, pokušaj omalovažavanja, jer uvek se može reći „aha to su oni tamo koji su lovili veštice“. To je stara priča, sukobi iz prošlosti. Gostujući u emisiji Utisak nedelje došli smo i na temu učešća medija u stvaranju atmosfere za ubistvo premijera Zorana Đinđića. Itekako su mediji učestvovali u tom ubistvu. Bio sam član komisije Žarka Koraća, analizirali smo pisanje medija. Postoje na hiljade tekstova koji prave od njega mafijaša i podgrevaju atmosferu u kojoj je bilo normalno da su ga ubili.

* Pomenuli ste i analizu ambijenta. Šta to tačno znači?

To znači da je postojala jedna opšta slika u to vreme u jednom pogrešnom režimu koji je zastupao Slobodan Milošević i da su mediji imali svoju ulogu na tom mestu. Ja to nisam izmislio, to imate u haškim postupcima direktno navedeno, u konkretnim predmetima koji još nisu završeni ali i u predetima koji su završeni. Prema tome, svakako da su mediji ovde imali jednu ulogu i mi želimo da istražimo koliko su oni doprineli da bi došlo do onog najgoreg, do ratnih zločina prema civilima i nad ratnim zarobljenicima.

* Šta je sa ljudima koji su bili na vlasti i učestvovali u stvaranju tog ambijenta a na vlasti su i danas. Lustracije nije bilo, makar i simbolične pa imamo situaciju povratka snaga iz devedesetih u državni vrh. S obzirom da postoji veliko nepoverenje u samostalnost pravosuđa, a samim tim i tužilaštva u odnosu na vlast, koliko činjenica da su se pojedinci na velika vrata vratili na scenu može negativno da utiče na samu istragu?

Biću potpuno otvoren. Ivica Dačić je za mene najprijatnije iznenađenje u ovoj vladi, ne vidim ni jednu njegovu grešku kao ministra policije. Bio sam kao građanin Srbije koji ima drugačija vrednovanja nego onaj SPS veoma zabrinut kada su ušli u vladu. Pored Ivice Dačića, ministar odbrane i ministarka pravde su najpozitivniji u Vladi Srbije. Ne govorim to samo ja, to piše u izveštajima Evropske komisije. Kako će kome to odgovarati mi o tome ne razmišljamo, samostalnost i odgovornost morate da imate u sebi da biste mogli da radite ono što piše u Ustavu i zakonskim aktima. Mi smo se toga uvek držali.

* Da, ali deo tih ljudi se još uvek poklanja na grobu Slobodana Miloševića i nisu se javno distancirali od te politike.

Mislim da se jesu delimično distancirali, bar Dačić, a s druge strane terate me da budem političar a to nisam, mislim da je to pokušaj da se sačuva njihova ciljna grupa. Oni moraju da neguju one koji će ubaciti glasački listić za njih.

* Koliko se čini realnim da se pokrene istraga?


Veoma realno, mi smo veoma blizu pretkrivičnog postupka. Imamo još nekoliko stvari da prikupimo, izdvojili smo osam primera koji su najdrastičniji, iza tih osam primera ne stoji osam ljudi već mnogo manje. Imamo neke granice u okviru kojih se krećemo i s obzirom na ono što je izjavljeno u sudnici možemo da nađemo uzrok i posledicu da bude dovoljan stepen osnovane sumnje. Kad uđemo u sudnicu želimo da budemo potpuno jasni i argumetnovani, da se vidi da to nije atak na novinare već da je to napor da se sankcioniše određeno krivično delo, o čemu će konačnu odluku doneti sud.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#11 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

ISPOVEST GREŠNICE

Objavljeno: Uto, 16. 06. 2009. 13:00
Piše: Ljiljana Jokić Kaspar
http://www.e-novine.com/sr/stav/clanak.php?id=27104

Čitajući pravoslavni sajt Pakibitija (nejasno mi je značenje te reči), zaključila sam da među nama žive čudaci koji ne potiču od ljudi! U 1023 propisana pravila kako treba da se ponaša i živi pravoslavna vernica, sabrana je neverovatna količina nebuloza i gluposti. Čitajući ove ludačke „zapovesti“ shvatila sam da sam daleko od pravoslavlja kao nebo od zemlje! Neopojana sam nevernica i grešnica kojoj nema spasa, počevši od toga da sam živa i da po članu 288 činim greh jer neprestano „razdražujem umno poremećene“. Kritikujem političare umesto da se za njih molim! Volim da se kupam. Čitam „svetske knjige i novine“ (i činim još mnogo toga grešnog), a ljutim se na one koji neće da rade, psujem, pijem da se oraspoložim, da ne pominjem bar 500 pomenutih grehova zbog kojih bi svaka normalna osoba iz pravoslavlja prešla u budizam samo da spase dušu. Moji gresi su toliko strašni da sam odlučila da se uobičajeno i u ovom tekstu javno ispovedim bez pričešća! Neću da zakačim neku boleštinu zbog pola kašičice razvodnjenog vina koju pre mene treba da oliže bar pedeset ljudi. Molim za razumevanje čitalaca jer se pred svakim sveštenim licem zastidim od same pomisli koliko mi je elementarno obrazovanje naškodilo u veri i odvuklo me na grešni put.

Teško mi je da se molim za našeg premijera Mirka Cvetkovića, koji je, kako ankete pokazuju, od javnog mnjenja dobio samo jedan odsto podrške. Neću da budem ni izuzetak, ali da popravim svoj pravoslavni imidž, uzdržaću se da pominjem vladine propuste i nabrojim Cvetkovićeve „poslovne“ grehe. Možda premijer neki drugi put dobije veću podršku građana od postojeće (jedan odsto), pa da posle moram da se kajem i u samoći bičujem. Zbog Mlađana Dinkića sam već odavno grešna do neba jer sam popila njegovu „bogojavljensku vodicu“ na gladan stomak, zbog čega mi je već nekoliko godina muka. A šta da kažem za tužni skup DSS održan protekle nedelje u Novom Sadu, gde je Vojislav Koštunica dramatičnim glasom pozvao građane Srbije da spreče usvajanje Statuta Vojvodine, osim da je po ko zna koji put u svojoj dramatici neiskren. Neuspešni kohabitator je došao na lice mesta da prkosi Vojvodini jer na Kosovo ne može, a ni u tazbini nije dobro došao. Čini se da članovi DSS u Novom Sadu nisu ručali, izgledalo je kao da je čitavom skupu pao šećer, pa su delovali izgladnelo i onemoćalo. Dok je Koštunica govorio, slušali su ga pognute glave kao da trebe vaške. Bledunjav i zamišljen, bivši ministar prosvete Lončar sedeo je u prvom redu i u mislima odleteo na Kosovo. Još se nije vratio.

Ministar inostranih poslova Vuk Jeremić nam je pokazao da je barabar drug sa Olijem Renom, pa kad reče „Ja i Oli smo zaključili“, pomislila sam da to nije pravi Oli Ren, već neki Jeremićev pajtos sa basketa kome tepa iz uvlakačkih razloga da mu u svlačionici ne razvali šamarčinu što mu je bezbroj puta na terenu podmetnuo nogu. Ali, avaj, beše to na konferenciji za novinare, gde se očekuje da ministar inostranih poslova oslovljava ne samo stranog diplomatu već bilo koga sa minimumom protokola. Da je Vuk Jeremić gospodin, znao bi kako da gospodina Olija Rena nazove pred novinarima.

Nije bilo šanse da ne pogledam privatne, porodične snimke Ratka Mladića. Tako sam počinila još jedan od hiljadu grehova (radoznalost je neprihvatljiva za pravoslavne vernice), ali kunem se da sam ih gledala sa gađenjem! Ups! (Opet sam se saplela, ali više ne znam pod kojim brojem). Elem, naša televizija nam nije prikazala snimke u kojima se zaviruje u tuđ tanjir, stan, žalost i veselje, ali je bilo poželjno da smo videli i čuli tačne podatke rođenja Mladićevih unuka, pa da sami shvatimo iz kog su perioda snimci. Sasvim jasno se vidi da na jednom snimku Ratko Mladić drži bebu u ružičastom, očito svoju unuku, a na drugom je mnogo manja i mlađa beba u plavom. Muška beba se rodila 2006. godine, tvrde (nepouzdani) izvori, a slavlje je u Mladićevoj vili u kojoj on otvara flašetinu pića i časti goste.

Ako se zna koje godine mu je rođena unuka, onda se sigurno zna i koje godine je rođen unuk. Vojni objekti u kojima je slikan postoje i danas, kao i ljudi koji su ga štitili u slali u te objekte. Svi su u Srbiji, osim onih koji su u Hagu. Nekim medijima je trenutno mnogo važnije da duvaju u čorbu vlasti, a debeo doprinos zbunjivanju javnosti povodom ovog slučaja dao je ministar Rasim Ljajić. Upeo se da objasni kako svi snimci datiraju od pre osam godina. Nebitno, ako se tvrdi da od Ratka Mladića u Srbiji danas nema ni traga ni glasa. Očito je izumro i sav onaj svet i nesvet koji se pojavljuje na snimcima. Njih niko ne traži. I niko se ne pita od kojeg novca je izgrađena Mladićeva kuća, hoće li je ikada po zakonu kao plen nečasnih radnji država konfiskovati.

Vest da će tužilaštvo pokrenuti istragu o novinarima koji su svojim zlonamernim i lažnim izveštavanjem u vreme ratova na prostoru bivše Jugoslavije, govorom mržnje navodili na ratne zločine, uznemirio je novinarsku javnost. Posle skoro dvadeset godina ratni lajavci bi mogli da odgovaraju pred zakonom. Nije valjda da će naše tužilaštvo posle toliko godina podići optužnice protiv ratnih huškača i novinskih zločinaca? Sto posto nije domaća ideja! Tim povodom već se čuje zavijanje olinjalih novinarskih vukova, dok psi kevću kako se u demokratiji opet rađa verbalni delikt. Niko nije ni za šta kriv, svi su radili po savesti i izveštavali po pravilima esnafa. Tim povodom razgovaralo se u TV emisji B92 Utisak neđelje. Ne znam zašto se zbog ideje tužilaštva toliko uzbudila predsednica UNS-a Ljiljana Smajlović, tvrdeći da je kao „običnu“ građanku brine kako će se sprovoditi pravda. Tvrdila je da su za utvrđivanje krivice novinara neophodni eksperti, jer ko će znati šta je novinar hteo da kaže kada je (prim. aut) u svom tekstu tvrdio da se u Sarajevskom zoološkom vrtu lavovi hrane srpskom decom! To je bilo u vremenu kada je gospođa Ljiljana Smajlović bila novinarka u Sarajevskom Oslobođenju, ali sumnjam da se te vesti danas uopšte seća. Zato je brine moguća „odmazda“ prema novinarima koji su pratili gradske vesti i otkrivali mahinacije predsednika kućnih saveta.

Prema njenoj logici mogu biti prozvani i suđeni novinari koji nisu objavili vest da je N.N lice usralo zajednički klozet u podrumu usred granatiranja Sarajeva i nije povuklo vodu!
:x Zna se šta može biti razlog optužbe na račun novinara i svi znamo ko su bili, šta su radili i o čemu su izveštavali svih godina rata. Ne verujem da će novinari zločinci ikada biti procesuirani, jer ni lustracija nije nikada sprovedena. Zato je, između ostalog, u Srbiji u odnosu na proteklu godinu, kako izveštavaju neki mediji, porasla upotreba tableta za smirenje i to za 300 posto! Ovo se odnosi na lajt varijantu zvanu bensedin. Građanima ovakav život nikako ne ide u glavu i ne mogu da se pomire sa činjenicom da u državi nema pravde. Da se zakoni ne poštuju i da im život zavisi od raznoraznog ološa. Da su zločinci heroji, a gluperde i lopuže uspešni biznismeni. Da lečeni duševni bolesnici slobodno šetaju i ubijaju koga stignu. Samo protekle nedelje desilo se tri ubistva od strane „lečenih“ i svaki put je pre ubistva policija bila obaveštena o pretnjama. Niko u Srbiji ne štiti običnog, malog građanina od terora daljnih i bližnjih. Zaštitu uživaju samo najgori jer njihovo vreme nije prošlo.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#12 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Umetnost propagande: O novinarima i ratnim zločinima

U RALJAMA KRVNIKA


Objavljeno: Sre, 17. 06. 2009. 14:15
Piše: Andrej Nikolaidis
http://www.e-novine.com/sr/stav/clanak.php?id=27138

Da se razumijemo: od priče o sudskim procesima protiv novinara-ratnih huškača najviše koristi imaće upravo novinari-ratni huškači. Profitiraće na isti način na koji su ovdašnji fašisti postali oni koji su imali najviše koristi od presude kojom je utvrđeno da Srbija i Crna jesu krive što genocid nisu spriječile, ali nisu krive za genocid. Besramnost te presude je jedinstvena, ali ću je pokušati opisati ovako: to je kao da producenta i snimatelja snuff filma osudite da nisu krivi za ubistvo djevojke kojoj je ratko-mladić-sa-sm-maskom-na-licu-i-mačetom-u-ruci rasporio stomak, nego su krivi što ubistvo nisu spriječili.

Pa kao što svaki ovdašnji fašista sada ponosno ponavlja kako je čak i neprijateljski nam Sud, nemajući kud pred neoborivim činjenicama, utvrdio kako “nismo krivi za genocid”, tako će, nakon što dva-tri novinarčića budu osuđeni, svi oni koji nisu osuđeni ponavljati kako su svoj posao obavljali pošteno i, ovo najviše volim, “u skladu sa najvišim profesionalnim standardima”. Zapamtite: svi oni protiv kojih ne budu podignute optužnice, činjenicu da nisu u zatvoru biće slobodni tumačiti kao dokaz vlastite nevinosti.

VRHUNSKI DRIBLER: Tijekom upečatljivog gostovanja u Utisku nedjelje, gospođa Ljiljana Smajlović je, u svojstvu branitelja novinarskih prava i ljudskih sloboda, posve nenadano ali ipak šarmantno, zlikovačko izvještavanje srpskih i crnogorskih medija usporedila sa umjetnošću. I couldn’t agree more – umjetnost, vaistinu, transcendira, a mainsream SCG novinarstvo devedesetih jeste bilo čista transcendencija medijskog zločinaštva.

Gospođa je, kako bi ilustrovala posvemašnju nevinost srpskih (daodajmo: i crnogorskih) novinara i njihovu apsolutnu neodgovornost za naše ratove devedesetih, izvoljela objasnila zašto oni, novinari, ne mogu biti odgovorni za zločin na Ovčari: To je kao da neko pogleda Šindlerovu listu i nakon toga ubije nekog Nemca. Da li je za to kriv Spilberg?

Rečeni iskaz gospođe Smajlović je, recimo, nešto što ne može biti pravno sankcionisano. Ne može, iako je, kao vrhunski dribler na malom prostoru, madamme u rečenicu-dvije reprodukovala kičmu Miloševićeve propagandne mašinerije: tri kratke, a tako ubojite riječi - mi smo žrtve.

Pitanje glasi: ako je po novinarki Smajlović ratni izvještač RTS-a Spilberg, a tema njegovog novinarsko-umjetničkog djela nije stradanje Jevreja, nego stradanje Srba, ko su onda nacisti? Pod a) Bošnjaci, pod b) Hrvati, ili pod c) Hrvati i Bošnjaci, sve je to isti kurac?

Tako to rade majstori: jedna dobra, kako bi rekli, filmska referenca i naša revizionistička istina je saopštena - mi smo žrtve, oni drugi su nacisti, naši su zločini bili akt pravedničkog bijesa zbog njihovog nacizma, šta sad za to ima da odgovaraju oni koji su samo upozoravali na naše stradanje?

SUD SVOJE PROFESIJE: Gospođa Smajlović je ipak predložila da se i takvima, iako nevinima, sudi. Njima, više je puta ponovila, treba da sudi profesija. Umjesto Priznajem samo sud svoje partije, predloženo je: Priznajem samo sud svoje profesije. Pa ako se čovjek zbog čijeg je izvještavanja dobar patriota osjetio poriv da ubija dušmane svog naroda ogriješio o profesionalne standarde, njemu se lijepo oduzme licenca, nakon čega ga, o surova sudbino!, novinari više ne smatraju kolegom. Zauvijek osramoćen, on je primjer brze i neselektivne pravde.

Kako se toga ranije nisu sjetili radnici na terenu? Umjesto da ih šalju u Hag, mogli su se profesionalno organizovati, pa bi razna strukovna udruženja zločinaca mogla suditi svojim članovima. Recimo: Udruženje palitelja Crne Gore isključi pet svojih članova zbog „nesavjesnih podmetanja požara u Konavlima i okolini Foče“. Ili: zbog „neselektivnog rezanja grkljana“ bez licenci i preofesionalne časti ostane 20 članova Nezavisnog udruženja koljača Srbije. Sa nepravilnostima u svojim redovima bi se, imamo li razloga sumnjati?, energično obračunao i Jugoslovenski silovateljski savez, strukovna organizacija koja odbija da prizna raspad državne zajednice Srbije i Crne Gore. Udruženje snajperista Sarajevskog ratišta - Sveti Vid isključilo bi članove koji su se o profesiju ogriješili tako što su pucali na djecu mlađu o pet godina, pa tu djecu, umjesto da ih brzo i humano ubiju, greškom ranili. Naravno da bi takvi bili isključeni, jer nije u redu da zbog nečijeg šlamperaja dijete čitav život provede kao bogalj.

Slijedi skromni prilog usporedbi naših novinara-ratnih huškača sa Spilbergom:

TOP 5 FILMOVA KOJI NAVODE NA ZLOČIN:

5. RALJE – Stiven Spilberg
Ajkule širom svijeta postale su žrtve ljudi u čija je srca Spilberg usadio strah od ajkula. Ta morska stvorenja prikazana su kao nemilosrdni tamanitelji svega ljudskog – čak ni gliseri nisu ostali pošteđeni. Da ne govorimo o tome da je film nedvojbeno mizoginijski: rediteljeva ajkula i nije drugo nego plivajuća vagina dentata.

4. KRALJ LAV – Rodžer Alers, Rob Minkof
Zli lav preuzima vlast uz pomoć hijena, koje su u ovom filmu prikazane kao ništarije koje se boje jačega i zlostavljaju slabije. U trenutku kada reditelj skup hijena prikaže kao nacistički miting, povratka više nema: djeca koja su odrasla uz The Lion King mrziće te životinje do kraja života. Ako 2015. vidite tridesetogodišnjaka kako, ničim izazvan, puca na hijene u zoološkom vrtu, možete biti sigurni da je kao dijete gledao ovaj film. Opasnost koju ovaj raskadrirani zločin predstavlja postaje jasna tek kada uočimo da je sam Kralj Lav, zapravo, rasno-čista-naci-figura, dok su hijene prikazane onako kako su hitlerovi filmmejkeri prikazivali Jevreje.

3. PLANETA MAJMUNA – Frenklin Šafner
Ko nakon gledanja ovog filma nije poželio da ubije nekog majmuna, ili mu barem spali drvo na kojem živi, taj i nije čovjek nego – majmun.

2. AUTOSTOPER – Robert Harmon
Strah rađa mržnju. Ovaj film rađa strah. Zbog Harmonovog autostopera, u svakom neznancu na putu vidimo potencijalno zlo. U takvom svijetu, u kojem je sve oko nas prijetnja, nema mjesta za humanost. „Autostoper“ je, stoga, celuloidni zločin protiv humanosti.

1. PTICE – Alfred Hičkok
„Ne prodaju li se dva vrapca za jedan novčić? Pa ipak, nijedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega“, kaže Novi zavjet. Boj se ptice svoje, kao što se bojiš sebe samoga, kaže Alfred Hičkok. Opravdanje za svaku iz obijesti ustrijeljenu pticu, ovaj film nevina pernata stvorenja pretvara u snagu koja će uništiti čovječanstvo. U svijetu u kojem su čak i vrapci smrtna opasnost koju treba uništiti, rat je doista otac svih stvari.

NEOBORIVI ARGUMENTI: Ovih pet filmova, uz već pomenutu Šindlerovu listu, predstavljaju pet (pardon – šest) neoborivih argumenata zašto se ne može suditi srpskim i crnogorskim novinarima. Ako se nije sudilo autorima The Lion King i njihovom filmskom jeziku mržnje, ako se nije sudilo njima, koji su čitavu jednu životinjsku vrstu – hijene - prikazali kao pokvarenu i sklonu nacizmu, zašto bi se sudilo TV reporterima Televizije Crne Gore koji su pred kamerama zlostavljali starce u Konavlima, a u pauzama sadističkih seansi gledalištu otkrivali sve što su ikada željeli da znaju o Hrvatima prirođenom ustaštvu, a nisu smjeli da pitaju?

Guess what: oni! su se izvukli. Kao što nas je bilo manje onda, manje nas je i sada. Čim se ukaže prilika, oni! će nastaviti tamo gdje su, silom prilika i mimo svoje volje, stali. I mi ne možemo da uradimo ništa da ih u tome spriječimo. Posebno zato što su oni!, kako je, negativno odgovorivši na inicijativu da se sudi i crnogorskim novinarima-ratnim huškačima, rekao visoki funkcioner vladajuće Demokratske partije socijalista, okrenuti budućnosti, dok smo mi okrenuti prošlosti. Jasno: oni! looking forward da nastave. Njihova je politika vrsta ekspoatacijskog horror filma – sad kad im je dobro prošao prvi, spremni su za nove nastavke. Njihova horror franšiza je, uostalom, dugovječnija od Petka 13: u svakom nastavku serijala, koji je počeo još turskim osvajanjima, njihovi se junaci svete za zlo počinjeno u prethodnom. To što nam se serijal ne dopada, naš je problem. Šta bismo mi: vječito samopropitivanje histeričnih vudialenovskih likova? Jebi ga, u pogrešnom smo bioskopu: raji oko nas film se baš dopada.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#13 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Biljana Kovačević Vučo, predsednica JUKOM

IZMEĐU MORALA I KRIVIČNOG DELA


Objavljeno: Pet, 19. 06. 2009. 14:18
Razgovarao: Bojan Tončić
http://www.e-novine.com/sr/srbija/clanak.php?id=27208

Pozivanje i podsticanje na agresivni rat i vođenje agresivnog rata su krivična dela protiv čovečnosti i međunarodnog prava, ali Tužilaštvo će teško dokazati da je Srbija vodila agresivni rat i pokrenuti postupak za to krivično delo, jer ova država ne smatra da je to bio agresivni rat, a Tužilaštvo je državni organ, smatra Biljana Kovačević Vučo, predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava



Ona naglašava da ne postoji krivično delo propagande, ali postoje ona krivična dela koja ne zastarevaju, od genocida do ratnih zločina.

“Postoji u Krivičnom zakoniku odredba po kojoj onaj ko poziva na izvršenje tih krivičnih dela kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. To bi moglo da se svrsta pod propagandu, nešto za šta bi novinari mogli da odgovaraju. Bez obzira na moj stav, činjenica je da se rat u bivšoj Jugoslaviji pred Haškim tribunalom naziva 'oružanim sukobima'. I kad nas nekoliko govorimo o agresivnom ratu, upućuju nam optužbe sa svih strana”, kaže predsednica JUKOM-a.

Zločin protiv čovečnosti, ratni zločin, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i ratni zločin protiv bolesnika i ranjenika krivična su dela zbog kojih bi i novinari mogli da odgovaraju.

“Sigurna sam da Tužilaštvo traži direktnu vezu između onoga što su radili novinari i krivičnih dela. Ali, ako je tolika kazna predviđena, mislim da bi to moglo da bude zastarelo. Naše knjige o angažmanu Željka Cvijanovića i Aleksandra Tijanića su ukazivanje na njihov propagandistički angažman, ali nisu osnov za krivično gonjenje. Da je postojao osnov za krivični progon, mi bismo podneli krivičnu prijavu. Ako je neko bio šef Biroa za informisanje kod Radovana Karadžića, bez obzira na to što ja mislim da to, po mom mišljenju, recimo kolokvijalno, predstavlja zločin, nije krivično delo. Željko Cvijanović jeste bio šef Biroa za komunikacije čoveka optuženog za ratne zločine, ali moralna odgovornost se ne poklapa sa krivičnom. Mi pišemo o tim ljudima, o njihovoj neetičnosti, nečasnosti, o tome da su doprineli stvaranju te ratne atmosfere. Knjige su svedočanstvo kako nam oni koji su bili s druge strane drže predavanja o patriotizmu i etici, a cela njihova prošlost je neetična i u svakoj državi koja bi rešila da raskine s prošlošću imala bi elemente za lustraciju. Ali, lustracija i krivična odgovornost nije jedno te isto”, kaže naša sagovornica.

Ona ističe da se Tužilaštvo bavi pronalaženjem nekih elemenata krivične odgovornosti nekih medija. “Ne znamo koji su to mediji, u dva pravosnažna postupka je, naime, utvrđeno da su izvršioci ratnih zločina konkretno govorili o svojoj motivaciji da izvrše ratni zločin, kad su pročitali ili čuli nešto u medijima. Tužilaštvo ne može da se bavi opštom pojavom, nego samo konkretnim krivičnim delima. Ako utvrde da je, na primer, Radio televizija Srbije pozivala direktno na izvršenje ratnih zločina, preko priloga pojedinih novinara, može da optuži urednike za podsticanje na izvršenje ratnog zločina. Međutim, to je pravno veliki problem zato što treba da se pronađu konkretan uzrok, konkretan tekst ili prilog. Da se utvrdi kako je nastao, da li je urednik odgovoran za njega, da li je bio deo smišljene propagande da bi podstakao na izvršenje krivičnog dela", kaže Biljana Kovačević Vučo.

+++

DA SE PODSETIMO: PRIZIVANJE LUDILA (IZ BEOGRADSKIH MEDIJA PRVIH RATNIH GODINA)

Varaju se oni koji misle da je Una granica srpskog naroda, jer Srbi Krajine će Unu popiti.
Vinko Stupar, predstavnik Bosanske Krajine u ravnogorskom govoru, 11. maj 1991. (Vreme, 20. maj 1991)

Ja vam garantujem, sa jednom divizijom od deset hiljada četnika, da bih za 48 sati do Zagreba dopro. Razume se, zabranio bih četnicima da ulaze u Zagreb, jer bih se bojao da se ne izgube po zagrebačkim ulicama. Ipak je to veći grad!
Vojvoda Šešelj, On, 24. maj 1991.

Srbija, spremna za rat, najveća je zaloga mira.
Vuk Drašković, na mitingu USDO, 9. jun 1991.

Jugoslaviju ćemo braniti dijalektikom reči i dinamitom.
Zoran Čičak, na konferenciji SK-Pokreta za Jugoslaviju, 29. jun 1991.

Najvažniji faktor na našoj strani je motiv. Motiv je toliki da mi prosto ne možemo da izgubimo. Nijedan narod na ovom prostoru nije izgubio, pa nećemo ni mi.
Milan Martić, šef krajinske milicije, Borba, 1. jul 1991.

Nama je vrhovni komandant patrijarh Pavle.
Željko Ražnatović Arkan, komandant srpske dobrovoljačke garde, Borba, 30. oktobar 1991.

Pošto je Vizental mnogo star čovek, ja sam osnovao sopstvenu fondaciju koja će goniti ustaške zločince iz ovog rata. Prema tome, nijedan ustaša, nijedna zver neće moći da pobegne.
Željko Ražnatović Arkan, NIN, 23. novembar 1991.

Vukovar je danas razrušen, ali oslobođen grad.
Miodrag Popov, voditelj Dnevnikovog dodatka, TV Beograd, 13. decembar 1991.

Ako Srbija ne prihvati prisajedinjenje Krajine, stvorićemo vlastitu državu, jaču i od Srbije!
Lazar Macura, ministar za informisanje Vlade SAO Krajine, Srpska nova riječ, Dvor na Uni, 13. decembar 1991.

Hrvati u svojoj istoriji imaju vrlo malo dokaza da uopšte postoje!? I sami se muče, pošto im je teško da dokažu ko su, šta su i odakle su.
Duška Jovanić, u intervjuu sa Vasom Kazimirovićem, Duga, 4-18. januar 1992.

Rat nije ni počeo, a nek'moli da je završen.
Brana Crnčević, predsednik Matice iseljenika Srbije, TVB, Dodatak Dnevnika, 7. januar 1992.

Čini mi se da je u ovom trenutku Beograd, na žalost, pravi petokolonaški grad, pun smutljivaca, kukavica, lažnih pacifista, navijača za suprotni tabor, ali to nije čitava ova zemlja Srbija, koja može sebi i u ovakvom trenutku da dozvoli taj luksuz i trpi tu menažeriju na svojoj grbači sa koje može da je strese kao onaj vepar sa Karađorđeve zastave koji stresa dosadne buve.
Momo Kapor, Borba, 7-8. mart 1992.

Izem ti državu kad ne možemo, da tako kažem, obične funjare da nateramo na front.
Zarija Martinović. delegat Skupštine SFRJ, Borba, 24. mart 1992.

U krajnjem, pod rukovodstvom starešina naše vojske i ostvarena je značajna vojna pobeda. Oko 95 odsto teritorija na kojima srpski narod živi i ima većinu u njegovim je rukama.
General-major Vuk Obradović, načelnik Uprave za moralno vaspitanje pri SSNO, ekskluzivni intervju Politici, 26. mart 1992.

Milošević je prvi uzdrmao komunizam u Jugoslaviji.
Dr Budimir Košutić, ambasador SFRJ u Izraelu, NIN, 27. mart 1992.

Sve je dozvoljeno što nije zabranjeno, a ništa nije zabranjeno... Pijem dok ne zaboli glava.
Dobrovoljac Srpske radikalne stranke, čuvar vinarije u "oslobođenom" Vukovaru, RTS (1), 4. april 1992.
Pera Trta
Posts: 5420
Joined: 06/02/2009 00:20
Location: Zabela kod Požarevca,rodnog mesta predsednika,njegova je zadužbina i njegova verna slika.

#14 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Pera Trta »

sunce100 wrote:Vlado Slijepčević - slijepi poslušnik Karadžićevog SDS-a i četničke propagande:

http://www.youtube.com/watch?v=WXPcWzoAkoI

http://www.youtube.com/watch?v=q07OVGaLXxA
Uh, od samog tog prezimena se naježim :-x
Čuveni četnički zlikovci iz Drugog svjetskog rata, koji su nad Bošnjacima u fočanskom kraju počinili užasne zločine (a smatra se da su učestvovali i u ubistvu Ivana Gorana Kovačića) tako su se prezivali. Ovo im je vjerovatno neki potomak.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#15 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Krivična prijava NUNS-a protiv N.N. lica iz medija

Kako su podsticani genocid i ratni zločini


Bojan Tončić
http://beta.enovine.rs/srbija/vesti/277 ... loini.html

Image

Nezavisno udruženje novinara Srbije podnelo je u sredu Tužilaštvu za ratne zločine krivičnu prijavu protiv, kako se navodi u prijavi, "N.N.licа (оdgоvоrnih licа i nоvinаrа u Rаdiо-tеlеviziјi Bеоgrаd, Rаdiо-tеlеviziјi Nоvi Sаd, dnеvnim listоvimа Politika, Vеčеrnjе nоvоsti i dr.), zbоg krivičnоg dеlа оrgаnizоvаnjе i pоdsticаnjе nа izvršеnjе gеnоcidа i rаtnih zlоčinа iz čl. 145. KZ SRЈ".


"Smаtrаmо dа su, prе izbiјаnjа оružаnih sukоbа nа prоstоru bivšе Јugоslаviје, nа tоm istоm prоstоru, u mеdiјimа, gоvоrоm mržnjе i širеnjеm lаžnih infоrmаciја vršеnе pоlitičkо-prоpаgаndnе priprеmе dа sе u јаvnоsti stvоri uvеrеnjе о оprаvdаnоsti оružаnоg sukоbа i, u njеmu, grubоg kršеnjа nоrmi mеđunаrоdnоg humаnitаrnоg prаvа. Smаtrаmо, tаkоđе, dа su tо bili prаvnо nеdоzvоljеni оblici prоpаgаndе i dа su, sаmim tim, prеdstаvljаli krivičnа dеlа", ističe se u krivičnoj prijavi NUNS.

U krivičnoj prijavi, kao dokaze ratnog huškanja i neprofesionalnosti NUNS prilaže tekstove, sociološke analize i transkripte televizijskih priloga. U nekim prilozima novinari isleđuju ratne zarobljenike koji priznaju svoje navodne zločine; prednjači RTS, a podršku sa zemlje daju Novosti i Politika. Srpska krv curi sa stranica ovih patriotskih dnevnika, kao i mržnja iz komentara Milorada Vučelića iz januara 1991: "Moramo se do kraja i bez iluzija i samoobmana suočiti sa činjenicom da se u Hrvatskoj, među Hrvatima, do sada nije našao niko ko bi izrekao bar jednu reč osude javnim planerima ‘kasapljenja’ i novog ustaškog genocida nad Srbima i svim drugim nepoćudnim. To do sada nije uradio nijedan hrvatski intelektualac, niti književnik, nijedno društvo ili udruženje, niko od poslenika javne reči, niko od ugleda i autoriteta, nijedan propagandista, a ni katolička crkva. Hrvatska, dakle, ponovo šuti..."

"Naše udruženje je i nastalo zbog toga što smo se pobunili protiv ratnohuškačke politike, mržnje i svega što je podrazumevao zločinački režim Slobodana Miloševića. Može nam se staviti primedba zbog toga što krivičnu prijavu nismo ranije podneli, ali u poslednje dve - tri godine imali smo u Dosijeu NUNS autorske tekstove koji su ukazivali na to šta se dešavalo na medijskoj sceni Srbije od 1991. do 1999. Na osnovu toga smo odlučili da podnesemo krivičnu prijavu, a na istražiteljima je da dokažu da li je reč o podstrekivanju na zločine. Duboko smo uvereni da kultura zaborava i kultura pomirenja neće nikom doneti dobro, a mi imamo pravo da sudimo o svojoj profesiji, što smo i uradili", kaže za e-Novine predsednica NUNS Nadežda Gaće.

Ona ističe da "Slobodan Milošević nije mogao da ostvari svoje pogubne ciljeve da nije imao podršku akademika, slikara, novinara".


"Mi možemo da govorimo o novinarima, a iz naše analize se vidi da su na ključnim mestima u medijima u Srbiji bili ljudi koji su istovremeno bili i visoki funkcioneri SPS, predsednici skupštinskih odbora, komisija za idejni i teoretsaki rad, kadrovska pitanja itd. Teško je onda govori da ti ljudi nisu znali šta rade i da nisu odgovorni", ističe naša sagovornica.

U saopštenju NUNS kaže se da su se ljudi na odgovornim mestima u medijima "оtvоrеnо stаvili u službu tаdа аktuеlnоg rеžimа, pоdstičući i širеći prе svеgа mеđunаciоnаlnu i vеrsku mržnju, аli i nеdоzvоljеnu prоpаgаndu".

"Sа јоš vеćim intеnzitеtоm nаstаvili su svојu аktivnоst i u tоku оpštе pоznаtih оružаnih sukоbа nа оvim prоstоrimа u vrеmеnu оd 1991. dо 1999.", kaže se u saopštenju i naglašava da te ljude Udruženje smatra "suodgovornim za ratna dešavanja na prostoru bivse Jugoslavije koja su dovela do ogromnih materijalnih gubitaka i ljudskih žrtava i najstrašnijih ratnih zločina".
:thumbup:
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#16 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Umetnost propagande: Rat i novinari

Odgovornost medija za ratne zločine (1)


Piše: Vesna Budimir
http://www.e-novine.com/drustvo/27936-O ... loine.html

U svakom društvu postoje vrijednosti, kao što su, između ostalih, sloboda i sigurnost, koje se štite kaznenim zakonodavstvom. Napadi na ove vrijednosti podliježu kaznenoj odgovornosti. U pravnom sustavu bivše Jugoslavije postojale su brojne odredbe koje su štitile sigurnost ljudi i imovine, ali isto tako su postojale odredbe koje su ograničavale slobodu govora, izražavanja, okupljanja, organizovanja i djelovanja. Jedan važan dio ljudskih sloboda vlasti su reducirale i oduzele od građana i nacija pod izlikom da se tako štiti njihova sigurnost. U okviru ovog pravnog sustava nije postojao balans između sigurnosti i slobode. Ove univerzalno zaštićene vrijednosti slobode i sigurnosti su bile suprostavljene.

Međunarodni pravni autoriteti i istraživači danas ukazuju da je to bilo „vrijeme globalne političke debate između Istoka i Zapada u vrijeme «hladnog rata» u kojem je za Zapad od ključnog značaja bilo načelo „slobode govora“ dok su istočne zemlje više brinule zbog prava na život, jednakost ili zabrane diskriminacije.

U okviru takve debate Istoka i Zapada, unutar Ujedinjenih naroda, formulirana je koncem 1948. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je usvojena na Općoj Skupštini Ujedinjenih naroda 9. prosinca iste godine. Iznesena su različita mišljenja predstavnika SAD i Sovjetske delegacije. Članovi jugoslovenske delegacije, koju je predvodio dr. Milan Bartoš podržali su sovjetske stavove. Svojim prijedlozima amandmana na prijedlog Konvencije, sovjetski pravnici su nastojali da pojačaju odredbu o zabrani izravnog i javnog poticanja genocida. Tražili su da bude kažnjivo ne samo poticanje na zločin počinjen na određenom mjestu, u određeno vrijeme, protiv određene grupe osoba, već i zabranjeno generalno poticanje na genocid, kada takvo poticanje uzima oblik narodnog obrazovanja ili oblikovanja javnog mišljenja razvijanjem rasne, nacionalne ili vjerske mržnje“. Bartoš je naglašavao da „propaganda koja širi mržnju mora biti kažnjena jer je ona sam izvor genocida“.

U konačnom tekstu članka 3. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida se kaže da su kažnjivi genocid; dogovor o provođenju genocida; izravno i javno poticanje provedbe genocida; pokušaj genocida i sudioništvo u genocidu. Tako je po prvi put u jednom međunarodnom sporazumu propisana kažnjivost za djelo izravnog i javnog poticanja provedbe genocida. Konvencija je stupila na snagu 1951. godine. Jugoslavija je potpisala Konvenciju 1948. i potom je ratifikovala 1950. godine. U prosincu 1966. godine je usvojen Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. U članku 19. se naglašava pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koje može biti podvrgnuto nekim ograničenjima samo pod zakonskim uvjetima radi zaštite prava drugih. U članku 20. ovog Pakta se naglašavaju dva stavka. U prvom stavku propisano je da svaka propaganda za rat treba da bude zabranjena. Stavkom 2. regulirano je da „svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koje predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo i nasilje treba da bude zakonom zabranjeno. Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije u svom Statutu, usvojenom 25. svibnja 1993. godine, navodi u članku 7. stavak 1. poticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti.

U formuliranju Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. godine postojali su prijedlozi da se kažnjivost poticanja proširi na zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i agresiju. Nije postignuta međunarodna suglasnost o tome i ove odredbe nisu uključene u Statut Međunarodnog kaznenog suda. Time nisu okončana nastojanja da poticanje na najteže zločine postane kazneno djelo po međunarodnom pravu. Vrijednosti slobode izražavanja i sigurnosti nisu suprostavljene i moguće je u uređenoj pravnoj državi imati i slobodu i sigurnost. Ali ove zaštićene vrijednosti se ne čuvaju samo instrumentima kaznene politike. Ključno je pitanje „preovladavajuće moralnosti u zemlji o kojoj je riječ“. Ako u jednom društvu preovladava univerzalistička i tolerantna moralnost, onda nema velike opasnosti od govora mržnje jer će svaki takav govor biti izoliran i odbačen od samog društva. Ali, kada u raspadu jedne složene države u društvu preovladavaju etnička i vjerska mržnja te antagonizmi, govor mrženje postaje posebno opasan i njega je nužno kriminalizirati.

Uoči raspada socijalističke Jugoslavije, dakle nekoliko godina prije nego je došlo do sukoba na području bivše Jugoslavije, tadašnje društvo je ubrzano osvajalo nove slobode dok su se dotadašnje mjere kontrole i sigurnosti raspadale. U vrijeme raspada Jugoslavije govor mržnje je postao oblik javnog i političkog govora. Često je korišten kao vid ideološkog pravdanja zločina koji su pripremani ili su se već desili. U državi koja se ubrzano raspadala nije bilo društvenih i političkih snaga koje bi osigurale kriminalizaciju takvog govora.

Korištenje medija radi namjernog podsticanja mržnje i nasilja nazivamo govorom mržnje. Postoje brojne definicije govora mržnje, ali se izdvaja definicija napisana u jednoj preporuci Vijeća Evrope: izraz „govor mržnje" podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diksrimininacije i neprijateljstva prema manjinama, migrantima i ljudima imigrantskog porijekla.

Od 1993. do 1997. godine, kada je ova definicija usvojena, napravljena je razlika između uloge koju mediji mogu imati u širenju mržnje, na jednoj strani i u borbi protiv netolerancije, na drugoj strani.

U periodu od 1991. do 1995. godine na području bivše Jugoslavije bili smo suočeni sa brojnim javnim oblicima izražavanja i prenošenja mržnje, te poticanja na zločine. Mediji su korišteni i za podsticanje mržnje i nasilja i za ratnu propagandu. Potrebno je razlikovati zabranjeni „govor mržnje“ od dozvoljenih oblika ratne propagande. Postoje posebni testovi kojima se može utvrdili razlika između govora mržnje i ratne propagande, zabranjenog i dozvoljenog oblika. Takođe postoje međunarodne konvencije koje relugiraju legitmno prihvaćeni sadržaj ratne propagande. Svaki oblik propagande koji uključuje opravdanje etničke ili vjerske supremacije jedne grupe nad drugom je neminovno zabranjeni i kažnjivi oblik.

U ovim ratnim godinama mediji, pogotovo televizija, je potpuno potisnula svoju informativnu funkciju i postala je propagandno sredstvo, propagandni servis vlasti. Mnogi novinari su tada zaboravili da postoji kodeks, da postoji obveza novinarska o točnom i objektivnom izvještavanju i poslužili su nekim drugim ciljevima. Ti drugi ciljevi su bili izazivanje etničke mržnje. To je, naravno, olakšalo da se taj rat rasplamsa, da se vodi, da se ocrne svi drugi. U tim novinarskim iskazima, u tim reporterskim izvješćima , uvijek je bilo - postoje dobri i loši momci. Dobri su naši, oni nisu agresori, nisu ubice, pripadnici su nebeskog naroda, herojskog naroda. Drugi su ubice, drugi su činili zločine nama, iza drugih stoji svjetska zavjera. Dakle, krivica je na drugoj strani, krivi su drugi narodi. Nesporno je da je nacionalistička politička propaganda, čiji su nositelji bili sredstva informiranja, pripremala i kondicionirala javno mijenje za rat, dajući na taj način svoj doprinos izvršenju kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Bila je to priprema krvavog pira kome smo svjedočili, osobito u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu.

Sa stajališta oružanog sukoba, od ključnog značaja su bili elektronski mediji, posebno radio i televizijske stanice. Prija početka rata u Bosni i Hercegovini, glavne političke snage se nisu mogle suglasiti o načinu reforme informativnog sustava u Bosni Hercegovini. Nastajali su novi listovi, časopisi, ali i radio i televizijske stanice na lokalnoj, republičkoj i federalnoj razini. Većina medija nije imala jasnog titulara vlasništva, nego se radilo o društvenom vlasništvu. Stoga je političkim i vojnim prilikama u određenoj zajednici bilo predodređeno tko će preuzeti kontrolu nad pojedinim medijem. Dio medija je korišten za govor mržnje, dio medija je prikrivao ili pružao ideološko i političko pravdanje počinjenim ili pripremljenim zločinima, a dio medija je bio samo sredstvo pod kontrolom vojnih i političkih struktura ili interesnih grupa.

I sami mediji su bili žrtva nasilnog preuzimanja u kome su brojni novinari zbog nacionalne pripadnosti ili uvjerenja gubili radna mjesta i živote. Kazneni progon osoba osumnjičenih za ratne zločine treba da konačno odgovori na pitanja o brojnim zatvaranjima, pogibijama, ubistvima i smaknućima novinara od 1992. do 1995. godine, od Kjašifa Smajlovića koji je ubijen 9. aprila 1992. u Zvorniku do Jadranka Božanovića koji je ubijen 1995. godine u Zavidovićima. Takvo nasilje nad medijima i novinarima koji su časno radili svoj posao bilo je preduvjet uvođenja brutalne kontrole nad medijima i novinarima, koje je omogućavalo ratnu propagandu i govor mržnje.

Svo to medijsko previranje nastavljeno je u tijeku samog rata, kada je povećan značaj medija za ostvarenje različitih vojnih i političkih ciljeva. Istina je postala prva žrtva medijskog rata koji je pripremao stvarne ratove na području bivše Jugoslavije. Medijski rat nisu vodili sami novinari, mada su neki od njih bili svojevoljni izvršitelji. Medijski rat je vođen kao dio različitih oblika doktrine specijalnog rata u okviru tadašnjih koncepcija i vojnih doktrina. Bio je to produžetak političkih sukobljavanja, antagonizama i priprema vojnih sukobljavanja. Mediji su postali žrtva zlouporabe jer nisu imali razvijene vlastite profesionalne standarde rada, niti ekonomsku samoodrživost i političku neovisnost. U nekim slučajevima opredjeljenjem samih urednika i novinara. No u većini slučajeva kao poslušnici vladajućih struktura političke i vojne vlasti. Nesporno je da su mediji korišteni kao ratno oružje, odnosno kao glavno oružje propagande za ostvarivanje političkih ciljeva za osvajanje teritorija silom, etnička čišćenja, ubojstva , mučenja, silovanja... ne videći u tome ništa nemoralno ili pogrešno, jer su slijedili ideje preovladavajućeg morala u čijem kreiranju su i sami sudjelovali. Sistematska uporaba lažnih informacija, poluinformacija, odsustvo medijskog pokrivanja određenih događaja, omogućilo je da se u nacionalne zajednice udahnu i uliju mržnja i strah. Mediji su pripremali teren za narastanje međunacionalne mržnje, pretvorivši se u oružje po izbijanju rata.

Sve ovo nam olakšavaju uvid u odnos pojedinog medija prema stvarnom zločinu koji je počinjen na određenoj teritoriji. Rijetka su istraživanja o odnosu medija prema pojedinim zločinima. Uglavnom su dostupna istraživanja generalne naravi koja govore o kontroli vlasti ili pojedinih osoba nad medijima. Malo je dostupnih podataka o ratnom statusu medija. S obzirom na vojnu i radnu obvezu u ratu, moguće je pretpostaviti da je većina vlasnika medija, direktora, urednika i novinara bila u statusu radne ili vojne obveze. Već tim statusom u ratu oni su bili dio jedne vojne i političke strukture.

Iz brojnih izvješća, studija, članaka i svjedočanstava, nesporno je da su mediji u bivšoj Jugoslaviji, osobito od kraja 80-tih godina pa do kraja dvadesetog stoljeća, postali najvjerniji promicatelji interesa nacionalnih, bolje reći nacionalističkih programa i stranaka. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije doista se razbuktavao propagandni rat. Mediji su po svojoj naravi i funkciji u to uključeni i upregnuti. Naravno, ne svi i ne svi jednakim intezitetom, obimom i sadržajem. Rezultanta takvog stanja i opće društvene klime je da je istina postala prva žrtva rata.

Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda je u Specijalnom izvješću o medijima iz prosinca mjeseca 1994. godineupozorio na negativan utjecaj određenih sredstava javnog informiranja na javno mijenje bivše Jugoslavije, ističući da „od početka sukoba, informacije koje su objavljivali mediji u bivšoj Jugoslaviji u suštini su se sastojale u nacionalističkom govoru i sveprisutnim napadima i uvredama uperenim protiv drugih naroda i da ne iznenađuje što je taj fenomen direktno doveo do užasnih zvjerstava na bojištima, kao i na cijelom teritoriju“.

U takvom ponašanju i djelovanju treba tražiti i nalaziti uporišta i dokaze za kazneni progon osoba koje su pisanom rječju, izvještavanjem, izravno i javno poticale na zločin. Kazneni progon neće uspjeti da zaštiti vrijednosti društva ako zaštitom slobode govora ne ostavi mogućnost slobodnog suočavanja i preispitivanja pitanja prošlosti. Kazneni progon treba da napravi jasnim razlikovanje između zabranjenih oblika govora mržnje i dozvoljenih oblika javne debate. Kazneni progon treba da podstiče ozdravljenje društva, a ne daljnje sukobljavanje različitih grupa. Kazneni progon se temelji na uvjerenju o neprihvatljivosti poticanja na zločin, kako u pojedinom ubojstvu, tako i u masovnom zločinu. Zbog toga je svakom tužitelju danas i ubuduće tako potrebna i značajna pomoć i potpora medija u rasvjetljavanju svakog ratnog zločina i mijenjanju preovladavajućeg stanje moralnosti u Bosni i Hercegovini i dolaženju do istine koja je osnov pravičnog postupka i pravedne sankcije. Neophodno je fokusiranje na univerzalne i tolerantne moralne vrijednosti koje će omogućiti procesuiranje konkretnog zločina umjesto beskrajnog politiziranja i nacionaliziranja pitanja kaznenog progona ratnih zločina. Takvo politiziranje i nacionaliziranje pitanja progona konkretnih slučajeva ratnog zločina predstavlja svojevrsnu opstrukciju pravde.

Slobodna sam izraziti osobno mišljenje da, novinari, pa i mediji za koje pišu u ne malom broju slučajeva nisu na visini svog inače vrlo odgovornog i značajnog zadatka i uloge. Nerijetko se ne razlikuje uloga tužiteljstva od uloge suda. Nedovoljno se shvaća da je tužiteljstvo ravnopravna stranka u postupku, a da sud izriče presude. Opravdane su frustracije žrtava i javnosti na sporost procesuiranja izvršitelja ratnih zločina. Ali temeljita i kvalitetna istraga i utemeljena optužnica je najbolja, pa i jedina garancija da će krivce stići ruka pravde. Neophodno je fokusiranje i istrajavanje na uneverzalnim pravima, pravdi i pravičnosti koje će omogućiti procesuiranje konkretnog zločina umjesto beskrajnog politiziranja.

U ratu u Bosni i Hercegovini ljudi su protjerivani sa svojih ognjišta, protivpravno zatvarani, ubijani, mučeni, silovani... Novinari su kroz izgovorenu i napisanu riječ, proizvodeći mržnju i strah postali akteri rata, vojnici s druge, ne manje bitne strane bojišnice. Nijihova je riječ često bila ubojitija od metka. I stoga novinari, urednici i vlasnici medija koji su korišteni kao oružje u ratu podliježu kaznenoj odgovornosti.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#17 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Umetnost propagande: Rat i novinari

Odgovornost medija za ratne zločine (2)


Vesna Budimir
http://www.e-novine.com/drustvo/28011-O ... loine.html

Za kazneni progon osoba koje su izravno i javno poticale na zločin potrebno je utvrditi odnos te osobe prema konkretnom zločinu, te njen status u vojno-političkoj strukturi koja je kontrolirala određeni medij, odnosno potrebno je prvo utvrditi status pojedinog medija - da li je bio i ako jeste pod čijom kontrolom u trenutku kada je govorom mržnje putem tog medija poticano nasilje, progon ili izvršenje određenog kaznenog djela, kao i status osobe (novinara) koja je govorom mržnje putem medija poticala na izvršenje kaznenog djela ratnog zločina, odnosno kaznenog djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine za ratne zločine inkrimiše osobe koje organiziraju i pozivaju, te potiču druge da čine ratne zločine. Naime, odredbom članka 176. ovog Zakona je regulirano da je kažnjivo organiziranje skupine ljudi i poticanje radi izvršenja kaznenih djela Genocida, Zločina protiv čovječnosti, Ratnog zločina protiv civilnog pučanstva, Ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i Ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika.

Članak 176. stavak 4. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine glasi:
- „Ko poziva ili potiče na učinjenje kaznenih djela iz članka 171. do 175. ovog Zakona (a to su kaznena djela Genocid, Zločini protiv čovječnosti, Ratni zločin protiv civilnog pučanstva, Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina“.

Kada se govori o mogućim zakonskim okvirima za procesuiranje medijskih djelatnika kao odgovornih za ratne zločine, treba imati u vidu članak 172 . (1) (h) koji definira kazneno djelo Zločin protiv čovječnosti izvršen progonom, a koji glasi: „Ko, kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad učini progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stavka ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda BiH, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora".

Na temelju Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u izvršenju kaznenih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajednički dogovor više osoba da će se počiniti neko od ovih kaznenih djela i da je na temelju teorije podjele rada postojala stvarna i na činjenicama utvrđena uloga novinara kroz javno izgovorenu riječ, kroz izravno poticanje izvršenja kaznenog djela, odnosno da su radnje svake osobe koja sudjeluje u izvršenju djela tako međusobno povezane da izvršeno djelo i nastala protivpravna posljedica predstavljaju rezultat zajedničkog djelovanja svih sudionika i da je na strani svakog saizvršitelja postojala svijest i volja da djeluje sa drugima na ostvarenju zajedničkog kriminalnog cilja. Isto tako Kaznenim zakonom Bosne i Hercegovine propisano je da onaj tko drugog s umišljajem potiče odnosno podstrekava da učini kazneno djelo kaznit će se kao da ga je i sam počinio. Općeprihvaćeno stajalište teorije i prakse je da poticanje može biti izvršeno svakim sredstvom i djelatnošću kojima se može utjecati na volju drugoga u donošenju odluke o izvršenju kaznenog djela.

Također, novinari mogu odgovarati i u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Nepobitno je da udruženi zločinački poduhvat predstavlja institut međunarodnog običajnog prava koji je postojao i bio u primjeni mnogo prije izbijanja rata na teritoriju bivše Jugoslavije. Iako ni KZ BiH, pa ni Statut MKSJ ne pominju izričito udruženi zločinački poduhvat kao oblik kaznene odgovornosti, taj se koncept našao u brojnim presudama MKSJ, a pojavljuje se i u predmetima koji se vode pred Sudom BiH, kao i u presudama tog Suda. Imajući u vidu da su odredbe međunarodnog običajnog prava, pa tako i one koje se odnose na udruženi zločinački poduhvat bile obvezujuće i za Bosnu i Hercegovinu, a prije toga i za SFRJ, zbog činjenice da oba Ustava i Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisuju direktnu primjenu potpisanih ratificiranih međunarodnih ugovora, pa tako i onih iz oblasti međunarodnog humanitarnog prava (uključujući i Ženevske konvencije i oba Dopunska protokola, a posebno Martensovu klauzulu koja osigurava zaštitu građanskih osoba i boraca sukladno međunarodnom običajnom pravu) primjenom doktrine udruženog zločinačkog poduhvata primjenjuju se pravila međunarodnog običajnog prava.

Kroz dosadašnju praksu MKSJ i Suda BiH iskristalizirala su se tri oblika udruženog zločinačkog poduhvata i to: „osnovni", „sistematski" i „prošireni".

„Osnovni“ oblik udruženog zločinačkog poduhvata podrazumijeva postojanje nekoliko elemenata, odnosno, neophodno je sudjelovanje više osoba, postojanje zajedničkog plana ili projekta koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela koji ne mora biti izričito formuliran niti ranije dogovoren, te da je potrebno da optuženi sudjeluje u ostvarivanju zajedničke svrhe, bilo tako što izvrši neko konkretno djelo iz članka 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata), bilo tako što na drugi način doprinosi izvršenju iste.

„Sistemski“ udruženi zločinački poduhvat predstavlja varijantu osnovnog oblika udruženog zločinačkog poduhvata, s tim da, kao dodatni element, zahtijeva znanje optuženog o postojanju organiziranog sustava zlostavljanja i namjeru optuženog da se isti ostvari, dok se treći oblik („prošireni“ udruženi zločinački poduhvat) odnosi na slučajeve u kojima postoji zajednička namjera da se počini neko kazneno djelo, ali jedan ili više izvršitelja počine i ono djelo koje je, iako van okvira zajedničkog cilja, bilo prirodna i predvidiva posljedica ostvarenja tog cilja.

Poštovana gospodo, činjenica je da smo svi mi imali mogućnost izbora. Mogli smo biti suci, tužitelji, novinari, vojnici, ali prije svega imali smo izbor da budemo i ostanemo ljudi, da svoj posao i u ratu radimo zakonito, profesionalno i objektivno poštujući tuđi život, pravo svakog čovjeka na tjelesni i psihički integritet, njegovo pravo na dom. I stoga za svoj izbor moramo snositi odgovornost i to svi, bez izuzetka.

DODATAK

1. Međunarodne konvencije i praksa suđenja novinarima u svijetu.

U suđenjima u Nirnbergu, nakon Drugog svjetskog rata održavana su suđenja ministrima propagande i radio-difuzije zbog njihove uloge u zločinima nacističkog režima. Primjer procesa u Tribunalu u Nirnbergu za zločine protiv čovječnosti iz članka 6. Pravilnika Nuremberškog suda, je suđenje Juliusu Streicheru, osnivaču i uredniku anti-semitskog magazina „Der Sturmer“, koji je osuđen za progone, kao zločin protiv čovječnosti za njegovo podstrekavanje na ubojstva i istrebljenje. Hans Fritzsche, viši zvaničnik Ministarstva narodnog prosvjetljenja i propagande te šef Odjeljenja za Radio ovog Ministarstva je optužen za poticanje na izvršenje ratnih zločina, ali je oslobođen. Hans Fritzsche je naknadno osuđen od strane Okružnog suda I u Nirnbergu na 9 godina prisilnog rada zbog njegovog sudjelovanja kao jednog od najutjecajnijih i najodgovornijih osoba nacističkog režima i jednog od intelektualnih utemeljitelja sistema. Otto Dietrich je bio Naci propagandist i šef Odjela za štampu III Rajha i državni sekretar Ministarstva za obavještavanje i propagandu. Kontrolirao je Odjel za štampu pri tom ministarstvu. Zbog svoje antisemitske propagande i podstrekavanja, Vojni sud Sjedinjenih država, ustanovljen pod kontrolom Zajedničkog kontrolnog zakona br.10 ( koji je bio skoro identičan u svom sadržaju sa Pravilnikom Nurmberškog suda), osudio ga je za zločine protiv čovječnosti. Ovi slučajevi kaznenog progona su postavili brojna pitanja koja su relevantna sve do danas.

Međunarodni kazneni sud za Ruandu, u svom dosadašnjem radu, procesuirao je nekoliko predmeta koji se odnose na kazneno procesuiranje novinara, urednika i vlasnika medija. Da bi se bolje razumjela cjelokupna situacija, treba znati da su sudski procesi u Ruandi vođeni protiv osoba koje su bile osnivači, novinari ili urednici pri Radio Television Libre des Milles Collines ("RTLM"), koji su optuženi da su djelujući kao medijski djelatnici pozivali na istrebljenje pripadnika plemena Tutsi, te da su u svojim medijskim izvještajima javno publicirali spiskove imena Tutsi obitelji, te pozivali na njihovo ubojstvo. Također, optuženima se stavlja na teret da su javno objavljivali lokacije na koje su se sklonile pojedine izbjeglice, te pozivali na njihov pronalazak i uništenje. Proces se vodi i protiv nekadašnjeg glavnog urednika novinskog izdanja pod nazivom “Kangura” zbog pozivanja na neprijateljstvo, međuplemensku mržnju i istrebljenje.

U MKSR procesi protiv novinara i medijskih djelatnika vođeni su u predmetima protiv:

- Ferdinand Nahimana (ICTR-99-52-T)
- Jean-Bosco Barayagwiza (ICTR 99-52-T)
- Hassan Ngeze (ICTR 99-52-T)
- George Henri Ruggiu (ICTR-97-32)

- Optuženi Nahimana bio je profesor povjesti , te direktor Ureda za informiranje Ruande i osnivač stanice RTLM.

- Optuženi Ruggiu bio je novinar na radiju RTML u periodu od 06.01.1994. pa do 14.07.1994. godine.

- Optuženi Barayagwiza bio je jedan od osnivača i član Odbora radio-stanice RTML.

- Optuženi Ngeze bio je osnivač i glavni urednik novina „KANGURA“.

Neki od ovih predmeta su pravomoćno okončani a neki su u žalbenoj fazi.

Prilikom prezentiranja dokaza, sudu je predočeno preko 700 snimaka emisija, u kojima se pozivalo na mržnju, ubojstva i neprijateljstva. U optužnicama protiv navedenih osoba podignutim sukladno pravilima i statutu Tribunala za Ruandu navodi se da se optuženi terete za zavjeru sa namjerom činjenja genocida, izravno i javno podržavanje činjenja genocida, saučesništvo u genocidu i zločine protiv čovječnosti. Kako se navodi u presudi žalbenog vijeća u predmetu protiv Hassana Ngeze, Ferdinand Nahimane i Jean-Bosco Barayagwiza br. ICTR-99-52-T na strani 15:

- „Sudsko vijeće zaključuje da je radio-tv stanica RTML pokrenula etničko označavanje sa namjerom za počinjenje zločina nad populacijom Tutsija, i pozivala slušatelje da „izađu van, uzmu oružje i krenu na neprijatelja“. Kao neprijatelji su definirani pripadnici skupine Tutsi i protivnici Hutu-a. Ova RTV stanica je eksplicitno pozivala na istrebljenje pripadnika etničke skupine Tutsija.

Tijekom 1994. godine, prije i nakon 6. travnja/aprila, RTV stanica RTLM je objavljivala imena pojedinih Tutsija i njihovih obitelji, kao i političkih protivnika Hutu-a koji su podržavali Tutsije. U nekim slučajevima ove osobe bile su nakon toga ubijane. Specifična uzročna veza je bila uspostavljena izmedju objavljivanja imena putem RTV stanice RTLM i ubojstava ovih pojedinaca, ili putem manipuliranja njihovim kretanjem i direktivama da se oni ubiju, kao skupina.

- Vijeće je zaključilo da su članici i uređivačka politika lista „Kangure“ pridonijeli preziranju i mržnji prema etničkoj skupini Tutsija, naročito prema ženama Tutsija. U jednom od izdanja „Kangure“ promovirano je nasilje podržavanjem poruke da se «mačete trebaju iskoristiti za eliminaciju Tutsija, jednom zauvijek». To je bio poziv za uništenje etničke skupine Tutsija kao takve. Kroz zastrašivanje i propagandu mržnje, „Kangura“ je prokrčila put za genocid u Ruandi, bodreći Hutu populaciju da ubija bjesomučno, zaključuje u presudi Žalbeno vijeće.

Presuda žalbenog vijeća je glasila:
- optuženi Ferdinand Nahimana osuđen je na kaznu doživotnog zatvora
- optuženi Hassan Ngeze osuđen je na kaznu doživotnog zatvora
- optuženi Jean-Bosco Barayagiza osuđen je na kaznu od 35 godina zatvora.

Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u svom statutu i nizu presuda navodi podsticanje na izvršenje nekog kaznenog djela kao oblik individualne kaznene odgovornosti. Haško tužilaštvo se nije odlučilo za kazneni progon bilo kojeg novinara, urednika ili direktora medija sa područja bivše Jusgolavije, ali jeste koristilo ovaj oblik individualne kaznene odgovornosti u nizu kaznenih postupaka protiv odgovornih vojnih i političkih rukovoditelja, koji su optuženi ili osuđivani zbog podsticanja drugih na činjenje ratnih zločina. Ne postoji, nažalost, detaljna analiza optužnica i presuda Haškog tirbunala sa ovog stajališta.

2. Mogući osnovi odgovornosti medija za ratne zločine u BiH

“Progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u svezi sa bilo kojim kaznenim djelom iz ovog stava ovog članka, bilo kojim kaznenim djelom propisanim u ovom zakonu, ili bilo kojim kaznenim djelom u nadležnosti Suda BiH.” Dakle, što se tiče Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, djelatnici medija mogli bi eventualno biti procesuirani kao saizvršitelji u kaznenom djelu ukoliko bi se moglo dokazati da je postojao zajednički dogovor više osoba da će se počiniti neka od ovih kaznenih djela i da je na temelju teoriji podjele rada postojala definitivna uloga novinara kroz javno izgovorenu riječ, kroz izravno podržavanje izvrđenja kaznenih djela ratnog zločina.

Sa stajališta žrtava kao i sa stajališta samih pravnika, posebno tužitelja, od posebnog interesa je mogućnost kaznenog procesuiranja zbog govora mržnje kao progona određene grupe osoba. Veliki broj osoba je iz razloga nacionalne i vjerske pripadnosti, porodičnih okolnosti ili političkog uvjerenja doživljavao govor mržnje prenošen medijima kao progon i sebe i grupe ljudi kojoj pripada. Za medije je stoga posebno važno da razvojem svojih profesionalnih standarda izvještavanja i osvajanjem ekonomske samoodrživosti i političke neovisnosti sami onemoguće pretvaranje u propagandna sredstva za podsticanje nasilja i mržnje te postanu profesionalni i neovisni glas. To je najbolji način na koji novinari sami sebe mogu da zaštite od kaznenog progona i sami odbrane čast svoje profesije.

3. Sprečavanje zloupotrebe medija i stvaranje zakonske regulative u budućnosti

Zakonska regulativa i pravosudni sistem žive su materije koje se u svome društvenom postojanju dograđuju i mijenjaju kako bi mogle odgovoriti izazovima mogućih društvenih situacija. U demokratskim državama u svijetu, pa i u Bosni i Hercegovini, postoje regulatorna tijela čija je zadaća kontroliranje i nadziranje medija, te sprečavanje emitiranja neprimjerenih sadržaja. Postojanje regulatornih agencija, Vijeća za štampu i sličnih institucija dobro je i pozitivno kako bi se osiguralo postojanje regulative koja će imati mogućnost za sankcioniranje zlouporabe medija.

Međutim postojanje ove vrste regulative moguće je i dovoljno samo unutar demokratskih društava i u mirnodopskim situacijama. U Bosni i Hercegovini, regionu, Europi i svijetu, kazneno zakonodavstvo tj. Zakon o kaznenom postupku i kazneni zakon u stalnim su fazama izmjena i dopuna. Pojave suvremenih oblika kriminala, kao što su internet kriminal i novi oblici počinjenja kaznenih djela, iziskuju izmjene zakona i pravosudne regulative, kako bi se države mogle suočiti sa novim oblicima kriminala.

Zbog složenih mogućnosti zlouporebe medija i sredstava informiranja, realno je očekivati da bi u budućnosti i kazneno zakonodavstvo moglo biti izmijenjeno u pravcu da se jasno definiraju eventualne pojave zlouporabe medija koje će se tretirati kao počinjenje kaznenih djela. Također, realno je očekivati da će pojedine države, ali i cjelokupna međunarodna zajednica i čovječanstvo, poučeni tragičnim iskustvima zloupotrebe medija i sredstava komuniciranja prilikom počinjenja ratnih zločina diljem svijeta u bliskoj prošlosti, u budućnosti razmatrati donošenje regulative u vidu konvencija koje će striktno definirati rad medija i onemogućavati njihovu zloupotrebu u ratnim sukobima.

U povijesti čovječanstva donošenje različitih konvencija najčešće je bilo posljedica traumatičnih i stravičnih iskustava, pa je sjelokupno čovječanstvo osnivanjem UN-a i usvajanjem npr. Ženevskih konvencija tražilo način kako da se zaštiti od neke opasnosti u budućnosti.

Možda upravo svjesnost pojedinih država i međunarodne zajednice bude inicijator donošenja regulative u budućnosti, koja će se odnositi upravo na sprečavanje zloupotrebe medija u oružanim sukobima.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#18 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Umetnost propagande: Analiza “Politike” (1988-1991)

Priprema za odstrel (1)


Pisao: Petar Luković
http://www.e-novine.com/feljton/27459-P ... strel.html

Režim je dozvolio i podsticao da u medijima ovlada atmosfera u kojoj je Govor Mržnje predstavljao uobičajeni način izražavanja i jezičke prakse uopšte. Mediji su stvarali i stvorili uverenje da iskazivati mržnju prema prema pripadnicima nesrpskih naroda predstavlja Slobodu Govora, da ubistvo ne-Srbina koji javno demonstrira svoje protivljenje politici ne predstavlja zločin koji se mora istražiti i počinilac kazniti, da je pravo nesrpskih naroda bivše SFRJ na suverenost u svojim republikama manje od prava na suverenost, kako u Srbiji tako i u ostalim republikama SFRJ u kojima žive srpske etničke zajednice, da pravo uopšte a posebno međunarodno javno i humantarno pravo - nemaju vrednost po sebi, već da su vredni samo onoliko koliko pozivanje Miloševićevog režima na njega doprinosi ostvarenju srpskog nacionalnog programa i očuvanju vlasti režima (Iz Analize pripremljene za međunarodnu konferenciju o medijima u ex-SFRJ, održanoj 2002. godine u Holandiji)



1.1. Uvod, opšte napomene:
Tragični serijal pomahnitalog nacionalizma, šovinizma, pravoslavnog fašizma - započet populističkom propagandom po obrascima Srpske Akademije Nauka i Umetnosti (“Memorandum”), a nastavljen sadejstvom Crkve i Vojske - ne bi bio moguć bez nezapamćene medijske manipulacije koja je godinama eskalirala u esencijalni, slavodobitno-ratni govor mržnje kakav se na prostorima Evrope nije čuo još od nacističkih vremena.

Iskazivanje mržnje u srpskim medijima (pre svega na Televiziji i u štampi) bilo je korišćeno za sledeće ciljeve:
*Srpski nacionalni narcizam
*Etničku ksenofobiju
*Neprijateljstvo prema svim onim državama koje se protive ciljevima i metodima delovanja srpskog režima
*Sumnja u međunarodne institucije, te stvaranje uverenja u srpskoj javnosti da su one neprijatelji srpskog naroda i srpske države
*Sistematsko anatemisanje država i naroda sa kojima je srpski narod kroz istoriju bio u sukobu, kao i država i naroda koje je propaganda ocenila kao najvažnije prepreke ostvarenju srpskog nacionalnog programa

Režim je dozvolio i podsticao da u medijima ovlada atmosfera u kojoj je Govor Mržnje predstavljao uobičajeni način izražavanja i jezičke prakse uopšte. Mediji su stvarali i stvorili uverenje (do današnjeg dana ničim nepomućeno) da iskazivati mržnju prema prema pripadnicima nesrpskih naroda (Hrvatima, Muslimanima, Makedoncima, Albancima, Slovencima) predstavlja Slobodu Govora, da ubistvo ne-Srbina koji javno demonstrira svoje protivljenje politici ne predstavlja zločin koji se mora istražiti i počinilac kazniti, da je pravo nesrpskih naroda bivše SFRJ na suverenost u svojim republikama manje od prava na suverenost, kako u Srbiji tako i u ostalim republikama SFRJ u kojima žive srpske etničke zajednice, da pravo uopšte a posebno međunarodno javno i humanitarno pravo - nemaju vrednost po sebi, već da su vredni samo onoliko koliko pozivanje Miloševićevog režima na njega doprinosi ostvarenju srpskog nacionalnog programa i očuvanju vlasti režima.

Da propaganda protiv svih navedenih, Ustavom i zakonima zaštićenih vrednosti, ima podršku režima i javnosti Srbije - jasno je stavljeno do znanja time što državni tužioci nisu nijednom u periodu od 1989-2000. pokrenuli sudski postupak ni protiv nekog javnog medija i njegovog odgovornog urednika ili novinara za dela propagiranja verske, nacionalne ili rasne mržnje.

1.2. Propaganda
Odmah nakon septembra 1987, kad je Miloševićev režim preuzeo “Politiku”, ona je u rekordno kratkom vremenu postala najmoćnije oružje Populističke Propagande u kojoj je floskula “Narod” (“volja naroda”, “potreba naroda”, “narod se pita”, “narod zahteva”) bila alibi za ostvarivanje ciljeva iz “Memoranduma”. Gostovanja mnogobrojnih akademika u “Politici”, kao i ostalih “nacionalnih radnika”, bila su priprema za nezapamćenu propagandnu kampanju – u kojoj su čitaoci “Politike”, sinonim za Srpski Narod, imali glavnu reč.

1.3. Odjeci i reagovanja
Rubrika koja je započela svoj “život” jula 1988. i koja je do svoje “smrti” marta 1991. imala čak 4122 priloga (!) svojim spektrom tema, jezikom mržnje i nacionalističko-fašističkim tezama, predstavljala je poligon za mobilizaciju masa; tekstovi u ovoj rubrici imali su precizan i jasno definisan zadatak – da podrže Slobodana Miloševića i njegovu politiku i da, istovremeno, ostalim narodima i rukovodstvima upute preteću poruku: ili će Jugoslavija biti po meri Miloševića ili je neće biti!

Analiza tema u ovoj rubrici govori o ciljevima Napada odnosno Pohvala: mitinzi solidarnosti i antibirokratska revolucija su “nešto najbolje što se dogodilo ovoj zemlji”; srpski narod je “slobodarski, nepotkupljiv, dostojanstven, patriotski, hrabar, nebeski, inteligentan, radan, vredan” ; bivše srpsko rukovodstvo na čelu sa Ivanom Stambolićem je “izdajničko, proalbansko i prohrvatsko”; ekonomsko iskorišćavanje Srbije traje decenijama a najveći krivac za to su pokojni Josip Broz Tito (“mrzitelj srpskog naroda, ustaša, saradnik Vatikana, hohštapler, kriminalac, ubica srpskih generacija, tzv. partizan, špijun…”) i savezni premijer Ante Marković (“Hrvat, poslušnik Zapada, antisrbin, dokazani prevarant, navodni privrednik, hulja, kriminalac…”).

Ovako, recimo, o Markoviću u rubrici “Odjeci i reagovanja”, decembra 1989. piše Batrić Jovanović, tadašnji poslanik Srbije u Saveznom parlamentu: “Ante Marković je činio sve da dvije glavne grane njegove republike, SR Hrvatske, turizam i industrija nafte – imaju povlašćen tretman. Zato je vršeno neprestano ‘klizanje’ dinara, neuporedivo intenzivnije nego ikad ranije, to jest, upropašćavanje nacionalne valute, mimo svake ekonomske logike a na štetu Jugoslavije (računa se da smo od 1983. do danas izgubili oko 25 milijardi dolara na izvozu, zbog politike slabog dinara). Istovremeno je neprestano povećavana cijena nafte i naftnih derivata, mnogo brže no što su podizane cijene drugih oblika energije. Nije teško odgonetnuti – da je u toj politici bila namjera da se manje razvijene republike zadrže u statusu sirovinskih privjesaka SR Hrvatske i SR Slovenije i velikog tržišta za njihove preskupe i nekvalitetne proizvode… A šta je bila drugo njegova politika u proteklih devet mjeseci – do izraz dominacije SR Hrvatske i SR Slovenije, u savezu sa inflacionim bogatašima iz drugih republika, u vođenju ekonomske politike koja je bila na štetu zemlje kao cjeline, a jedino u interesu dviju razvijenih republika koji su u inflacionoj eri nezasluženo stekli ogromno blago. SR Hrvatska i SR Slovenija su u čitavom poslijeratnom periodu, sve do danas, imale dominantnu ulogu u kreiranju ekonomske politike u ovoj zemlji. Stoga su se obje, a osobito SR Slovenija, najbrže ekonomski i kulturno razvijale u čitavom tom periodu. Nije naodmet podsjetiti da su se Hrvatska i Slovenija iako 'potlačene' takođe najbrže razvijale u prvoj Jugoslaviji, neuporedivo brže od njihovog 'tlačitelja' – Srbije… Ante Marković opširno i slatkorečivo govori o jedinstvenom jugoslovenskom tržištu (koje odavno ne postoji jer su ga razorili moćnici iz dviju razvijenih republika) sa ogoljenim aluzijama koje su u stvari packe SR Srbiji, koja je prekinula odnose sa SR Slovenijom zbog podrške te republike albanskom separatističkom pokretu na Kosovu i Metohiji, koji predstavlja smrtnu opasnost za SFRJ. Ali predsjednik SIV-a nije izustio ni jednu rečenicu o veleizdajničkoj (po svim nacionalnim i internacionalnim mjerilima) podršci zakletim neprijateljima Jugoslavije – velikoalbanskim separatistima, koja ne dolazi samo iz SR Slovenije, već isto toliko i iz SR Hrvatske, i iz SR BiH…”

U istoj rubrici, Slobodan Milošević je jedini “pravi političar, heroj, Vođa, Vožd, ponos svih srpskih generacija… nepotkupljiv, hrabar i moderan”. Socijalistička partija Srbije deluje “u ime naroda i za – narod”, ostale partije rade protiv interesa naroda; srpski neprijatelji su Albanci, Hrvati, Muslimani… Evo pisma Duške Dodik koja početkom 1990. piše: “Ni narod nije više ono što je godinama bio. U mozaiku svog rukovodstva, počeo je da razlikuje one pojedince koji su ga do ove krize doveli. Narod je postao svestan svoje nevolje, ali bogami i svoje snage… I čudnog li vremena u kome ti neki pojedinci tome narodu zabranjuju pesme o njegovim junacima iz istorije i borbe za slobodu, a na sve kičarske načine, za utehu i prehranu, u ovoj ekonomskoj krizi, podmeću mu na angro novokomponovanu pevačku slamu. Ali, ako to narodu nije dovoljno, ako traži više od pomenute slame, na primer, ako traži da se ispravi neki feler, ako traži sigurnost hleba za sebe i svoju porodicu, ako traži da mu se vrati to nekakvo svoje rastureno bratstvo i jedinstvo, e, za taj i takav narod ima drugi aršin. E, taj i takav narod treba kazniti… Ne znam samo šta bi tome mladom i neiskusnom Slobodanu, kako je smeo tome tamo, daleko bio, kosovskom narodu bez dogovora s nama, da obeća da ga više niko ne sme tući. Išao sam, tamo, pitao sam na licu mesta, na tome Kosovu, šta je on to tamo govorio i kome je obećavao kad se nismo bili tako dogovorili. E, bogami kriv je. Kriv je što više voli narod nego dogovor s nama. Treba ga kazniti, podmetnuti mu nekoliko kukavičjih jaja, izdobošariti na sve strane da on hoće treću Jugoslaviju, da on hoće veliku Srbiju…”

1.4. Nove teme
“Odjeci i reagovanja” iz dana u dan širili su teme: Srbija i njeni neprijatelji, srpsko rukovodstvo, susedi, manjine, Zajam za preporod Srbije, prvi višestranački izbori, bojkot slovenačke robe, amandmani na Ustav i otcepljenje Slovenije, slovenačko rukovodstvo, Slovenija i JNA, Slovenija i Kosovo… Potom su na red došli Hrvati: NDH, ustaše, jame, Jasenovac, HDZ i Tuđman, Hrvatska i Srbija, Hrvati i Srbi, Hrvatska i Kosovo, hrvatski mediji, hrvatsko rukovodstvo, Srbi u Hrvatskoj, mitinzi solidarnosti, SDS, hrvatski nacionalizam… Najzad Muslimani: BiH i Srbija, Srbi u BiH, BiH i Kosovo, mediji u BiH, Muslimani u BiH, SDA, prvi višestranački izbori u BiH… pa sve do “jedinica” kakve su: makedonsko rukovodstvo, VMRO, SDA u Sandžaku, slučaj Špegelj, četnici, Goli otok, istorijski spomenici, kosovski mit, Hrvatska i Hrvati u istoriji, mape, karte i granice….

Uvodi se termin “pošteni Albanac” a naziv “Šiptar” postaje kolokvijalan i uvredljiv; publikuju se, recimo, ovakva pisma, kao što je “rad” Đorđa Kadijevića, beogradskog slikara i reditelja: “U mnoštvu javnih reagovanja na kosovska zbivanja u proteklih sedam godina ponavlja se kao lajtmotiv pitanje: zašto ćute Albanci? Pitanje je ponekad upućeno albanskoj inteligenciji – zašto se ona ne distancira od kontrarevolucije na Kosovu? Ponekad, isto pitanje upućeno je čitavom albanskom narodu – zašto u njemu nema jasnije i odlučnije diferencijacije od iredente i od kontrarevolucije? Pri tom se ne misli na reagovanja organa i institucija političkog sistema koji posle svakog većeg ekscesa, ubistva, silovanja ili uništavanja imovine kosovskih Srba i Crnogoraca, izdaju saopštenja u kojima se takvi ekscesi politički osuđuju. Ono što se očekuje od Albanaca u takvim prilikama jeste, pre svega, spontano suprotstavljanje nasilju nad Srbima i Crnogorcima na Kosovu, pokrenuto moralnim osećanjima i motivima ljudske savesti, više nego političkim razlozima. Kakve svrhe ima, uostalom, politička osuda najsvirepijih zločina kao što su ubistva i silovanje dece i starica? Nije li besmisleno politizirati moralnu indignaciju koju takva gnusna dela izazivaju u svakom normalnom čoveku, bez obzira na njegovo političko ubeđenje i na njegovu nacionalnu pripadnost?

Na pitanje zašto ćute Albanci, najčešći je odgovor koji je najteže prihvatiti – oni oklevaju da se konfrontiraju sa iredentom, jer zaziru od njene odmazde, od pretnji, od uznemiravanja, od fizičkog ugrožavanja. Takav izgovor može da služi samo na sramotu albanskog naroda, a da koristi iredenti koja se njime nesmotreno promoviše kao najveća sila na Kosovu. Osim što već sedam godina prkosi jugoslovenskoj državi i Partiji i odoleva svim njihovim akcijama, ta iredenta, dakle, drži u strahu i sam albanski narod, koji ne sme da joj se suprotstavi!

Pitanje koje se ponavlja – zašto ćute Albanci – ima otud moralni koliko i politički prizvuk. Nije reč samo o podgrevanju već gotovo ugašene nade da bi snažan otpor nasilju nad Srbima i Crnogorcima od samih Albanaca na Kosovu, a pre svega od njihove inteligencije, bio teži udarac za iredentu od svih akcija službe bezbednosti i specijalnog odreda milicije. Ćutanje kosovskih Albanaca, kao i drugih širom Jugoslavije, izaziva zebnju mnogo dublju od zebnje za ishod kosovske političke drame. U toj drami ne strepimo samo za sudbinu Jugoslavije i Srbije, i za budućnost našeg ustavnog poretka, samoupravljanja i bratstva i jedinstva. Na Kosovu je ugroženo i ono što stoji iznad svake politike – ugrožena je NAŠA LJUDSKOST I ČOVEČNOST. Kosovo nije veliko iskušenje samo za našu vladu i partiju, i za sadašnje političko rukovodstvo, kosovsko i jugoslovensko. Ono je veliko iskušenje naroda, pre svega albanskog, a sa njim i ostalih jugoslovenskih naroda”.

I uvek – pozivanje na Narod (“Mi moramo da čujemo šta narod kaže./ Samo je narod oslobodio ovu zemlju. /Samo je naš čovek, naš narod stvorio ovo što imamo. /To narod mora i da čuva. /Poznato je da se sve dobro, sve progresivno i sva mudrost nalazi u narodu. /Narod jedini zna da pati i da žali. Zato ne treba narod potcenjivati i izbegavati. /Treba ga, ako ništa drugo, bar malo poštovati. /I narod treba da oceni da li ima pravo i odgovarajuće rukovodstvo”.)

Slovencima se zamera na sebičnosti (“Nisam ni političar, ni rukovodilac, već običan građanin Jugoslavije. Ipak mi nije jasno, pa želim kao građanin ove zemlje da nešto upitam neke rukovodioce SR Slovenije. Za vas nije bol i sramota kada su se kolone Srba i Crnogoraca selile sa svojih pradedovskih ognjišta pod pritiskom albanskih nacionalista i separatista sa Kosova? Za vas nije bol i sramota kopanje dečijih grobova i grobova njihovih dedova, očeva, majki, silovanja, ubistva i druga nedela koja se čine nad nealbanskim stanovništvom? Zar vas nije zabolelo kada su malu Romkinju hteli da zapale naočigled njene majke? Tada niste osećali bol i sramotu. Da li je neko prisilio rudare da sede u jami rudnika, ili oni to sami čine? Kao rukovodioce i javne radnike htela bih drugove u Sloveniji podsetiti da nemaju isti aršin prema bolu i sramoti. Ljubica Mastilović, Novi Sad).

Kritikuje se Jože Školč, predsednik Omladine Slovenije (“Vama je očigledno malo poznato čemu su Jevreji bili izloženi u toku svoje duge istorije, posebno za vreme drugog svetskog rata, kada Vam je uopšte moglo pasti na um da njihova stradanja uporedite sa položajem Albanaca u Jugoslaviji. No, kada ste već pomenuli Jevreje, za čuđenje je što se proteklih godina niste setili da su Srbi i Crnogorci doživeli sudbinu koja je dugo pratila Jevreje: stalna strepnja za bezbednost dece i ostalih članova porodice, napuštanje domova, kidanje korena, seobe... Otkud pravo da izjavite „danas jugoslovenskom društvu Albanci su Jevreji”? S kojim pravom koristite jevrejski amblem za izražavanje vašeg antijugoslovenskog stava? Eva Berković, Beograd).

Povodom događaja u “Cankarjevom domu” , početkom marta 1990, jedan od čitalaca “Politike” (Miloš Ćorović) piše: “Izgleda da je trebalo da kosovska drama dođe do krajnje užarenosti pa da se svim ljudima dobre volje i sposobnosti objektivnog rasuđivanja konačno otvore oči i postane im jasno šta ko u ovoj državi hoće i čemu teži. Bez krupnih i suvišnih reči, smireno i trezveno, sabrano i uljudno, mogli bismo reći organizatorima mitinga u ljubljanskom Cankarjevom domu i govornicama na njemu, kao i svima koji su im oduševljeno aplaudirali, da su neopozivo pošli stranputicom koja će ih neumitno dovesti do razlaza sa milionima ljudi koji žele jedinstvenu, Federativnu Jugoslaviju, državu kojoj su temeljni principi AVNOJ-a.

Jugoslavija je pretprošle noći bila šokirana. Potekle su i mnoge suze. Bila je i žalosna da bi žalosnija mogla biti samo onda ako bi se ostvarile neke zloguke poruke sa ljubljanskog skupa. Tragika našeg trenutka i tragika naše zajednice očitavala se kao na dlanu u sazvučju plime reči koje su nas svojom ubistvenom zbiljom zbunile, ali i učinile pametnijim. Jer, pozicije su tako snažno omeđene, da više nema nikakve sumnje ni za koga gde je ko. Da li je zaista naša zajednica fikcija, nestvarna tvorevina osuđena na propast, na umiranje, pitamo se opsednuti crnim slutnjama koje nam u srcu i duši ostaviše ljubljanski 'humanisti'. Pitamo se da li zaista lider jedne republičke partije, da li jedan profesor univerziteta, da li, napokon, jedan publicista koji nam je svojevremeno preko beogradskog lista tumačio i najsuptilnije svetske procese – da li oni, i svi koje smo slušali – zaista ne mogu da vide ko je inicirao ubistveno sedenje nedužnih ljudi sa Kosova pod zemljom, i čijim interesima je taj štrajk poslužio? Ako ne mogu da vide, onda je to manjak inteligencije, ali nas u to niko ne može uveriti, iako bi to bilo manje zlo…

Da li su vodeći ljudi Slovenije računali s time da će ovakvim istupanjima kakva smo slušali i gledali, učiniti dosad najkrupniji, ako ne i sudbinski korak na liniji konfrontiranja s ogromnom većinom naroda Jugoslavije koji ne mogu već osam godina da gledaju bespomoćnost države i Partije da, upravo zbog opstrukcije jednog dela države, učini bilo šta efikasno na otklanjanju kosovske patnje? Da li su mogli poverovati da će narodi Jugoslavije koji saosećaju s obmanutim rudarima biti toliko maloumni i ne prozreti igru koja se vodi oko rudarskih života i sudbina? I da li su poverovali da će apelom koji su potpisali i lansirali tronuti ljude iz drugih sredina i izazvati njihovu solidarnost kakvu žele?

Isprazno zvuče sve obmanjujuće fraze o solidarnosti s rudarima kada im je ideja vodilja podređena jednom drugom cilju – onom koji odvaja Kosovo od Srbije i Jugoslavije. Zbog čega, kad se već toliko trude, ne učine samo pola koraka dalje i kažu jasno i otvoreno: Mi smatramo da Kosovo treba da bude republika?! To je već dovoljno jasno rekao Rupel kada je teatralno uzviknuo: Neka Albanci pišu SVOJ ustav! Milan Kučan žesti se pred mogućnošću da neko njemu i rukovodstvu Slovenije prebaci da podržavaju separatiste. Ne znam kako će se osećati drug Kučan ako bude u stanju u jednom mirnijem trenutku da se suoči sa svim činjenicama koje bi mogle njegove strahove da učine realnim.

Ako je Kosovo životno pitanje pre svega Srbije, kao što i jeste, onda neshvatljivi povici o 'varvarstvu' i 'cinizmu' politike Srbije i njenog rukovodstva neće biti dobra preporuka za vozove prijateljstva; u nastaloj klimi koju diktiraju slovenački prvaci čini se sve da takvi vozovi budu samo farsa. Ali, mi dobre i drage ljude – ratne izgnanike iz Slovenije i dalje primamo otvorena srca i široke duše i uvek ćemo im poželeti dobrodošlicu…U svakom slučaju, svima je bilo jasno da se u Starom Trgu radi o čistoj uceni, o otporu kroz štrajk koji se tvrdoglavo pruža politici ne samo Srbije, već Jugoslavije, ako pod politikom Jugoslavije podrazumevamo ovu politiku koju je usvojio plenum CKSKJ.

I možda bi dobro bilo – zarad opšteg sporazumevanja i međusobnog poverenja – da se polupriznanja o zakasnelom reagovanju ostalih delova Jugoslavije povodom kontrarevolucije na Kosovu ne garniraju neukusnim i neuverljivim izjavama kakve je sebi dopustio, ovaj put visoki funkcioner iz Hrvatske – Ivica Račan. Ako iko drugi, ono bar Račan se mogao za proteklih dugih godina naslušati vapaja sa Kosova, pa čovek da se upita: Otkud mu smelosti da iziđe s tezom da Kosovo kao temu neko 'zloupotrebljava', da kroz Kosovo taj 'neko' nastoji da ostvari neke svoje 'šićardžijske interese' radi sticanja nadmoćnih pozicija i radi homogenizacije svog naroda? Zaista, svašta smo čuli i otrpeli zadnjih godina u povodu kosovske tragedije, pa ćemo valjda preživeti i trpeti i ovo. Ako u svemu ima ičeg dobrog, onda je to što je sada sve jasno”.

Ili ovakvo pismo: “Uvek sam se ponosio što u mom rodnom gradu, Beogradu, preovladava duh jedinstva, zajedništva i jugoslovenstva. Ne postoje nikakve parole u stilu 'Srbija je moja dežela!' Nema 'etnogenetičara' koji bi dokazivali kako Srbi, tobože, nisu ni u kakvom srodstvu sa ostalim južnoslovenskim narodima. Mi, u Beogradu, jezik i dalje zovemo srpskohrvatski – ne 'srpski', iako se u mnogim sredinama van granica naše republike ističe samo 'svoj' jezik. Kada je jednom rečeno da se kaže 'zarez', nama više nikad nije palo na pamet da vaskrsavamo 'zapetu', već smo zarez ispoštovali i poštujemo ga i danas. Nama ostaje da se ponosimo činjenicama da smo sve zakonom određeno ispoštovali do dana današnjeg”. Branislav Kovač, Beograd).

Nacionalnistički narcizam svoju pravu dimenziju dobija u ovakvom pismu: “Kao običan građanin zbunjen sam ovom galopirajućom inflacijom i nezapamćenom srbofobijom, a još se više čudim što se kroz vaš list brojni novinari, a i cenjeni javni i kulturni radnici, preko rubrike 'Odjeci i reagovanja' brane od te srbofobične napasti koja kao gnoj nadire kroz brojne listove Jugoslavije. Pitam se zašto se Srbi brane?! Da se podsetimo: ...brane se za Prvi svetski rat, za cersku i kolubarsku bitku, brane se za milione nevino pobijenih Srba, brane se za pobedu u tom ratu, brane se za predratnu, trulu, nenarodnu, diktatorsku Jugoslaviju, koju 'nije trebalo braniti', ali koja nije ostala nikom dužna i u kojoj je radnik, 'eksploatisan od srpske buržoazije', a ne hrvatske i slovenačke imao 50% plate radnika u Evropi. A danas? ...Brane se od 'srpskog bauka' koji navodno stalno kruži Jugoslavijom, brane se pred fašistima, pred Kominternom, pred saveznicima i nesaveznicima.

Objektivna svetska javnost zapanjena je sa kojom se mržnjom mi napadamo, kao da smo mi krivi za zločine ustaša, balista, četnika, belogardejaca i da ne nabrajam sve koji su vršljali po ovoj napaćenoj zemlji, kao da smo mi klali u Jasenovcu, Jadovnu i brojnim golubnjačama, kao da smo mi pobili milion ljudi, što se već godinama zataškava i krije…

Branimo se kao da smo mi krojili novu Jugoslaviju, kao da smo mi sami sebi na 'demokratski' način oduzimali zemlju, sami sebi stvarali pokrajine, a ostalima, naravno, branili da to rade, kao da smo sami sebi pisali zakone po kojima se Srbima zabranjuje povratak na rodnu grudu, a Šiptari mole da uđu iz Albanije u Jugoslaviju, ali samo u jednu pokrajinu, jer su ih kao 'kužne' lovili po železničkim stanicama Ljubljane i Zagreba i prvim vozovima milicijski sprovodili u 'njihovu deželu'.

Branimo se kao da smo mi, preko Kardelja i drugih, poklanjali Kosovo i Metohiju, odvajkada srpsku zemlju, a samim tim i zatirali istorijsku baštinu, pa i danas padaju glave zbog te sramne izdaje. Branimo se kao da smo mi pravili dosadašnje 'demokratske' ustave i zakone, naročito onaj iz 1974. godine, kao da smo mi ovih 45 godina upravljali ovom zemljom, davali osnovne političke i ekonomske pravce kretanja, kao da smo mi izmislili seljačke zadruge i batinama 'dobrovoljno' terali seljake u njih, kao da smo mi uništili agrar, a u isto vreme maksimalnim cenama prelili sredstva od agrara i energetike u zapadne krajeve, kao da smo mi slali fabrike bez naknade u 'sigurnije krajeve'. Danas se vrednost tog prelivanja ni kompjuterima ne može izračunati…”, Vladimir Basara, Beograd)

Svaki se povod koristi da se podrži režim Slobodana Miloševića, čak i kad je reč o Zajmu za preporod Srbije (“Pošto su se u zagrebačkom 'Vjesniku' pojavili krajnje nekorektni i neukusni komentari o raspisanom zajmu za privredni razvoj SR Srbije, u kojima se o ovom zajmu govori sa neviđenom zajedljivošću i potcjenjivanjem njegovog uspjeha i efekta ne samo za cijelu Jugoslaviju, već i za SR Srbiju (kakav cinizam!) – ovim putem izjavljujem da ću kao Jugosloven, iako sam čovjek sa relativno skromnim primanjima, zajedno sa svojom porodicom upisati ovaj zajam u granicama svojih materijalnih mogućnosti. U mojoj republici BiH do sada je raspisivano više zajmova (za puteve, za zapošljavanje), ali ni jedan nije bio dočekan ovakvim nekorektnim komentarima u drugim sredinama. Svi su oni imali svoje efekte, pa uopšte ne sumnjam ni u privredne efekte ovog zajma i njegovom doprinosu u rješavanju privredne krize na planu cijele Jugoslavije, a ne samo SR Srbije”. Omer Jakupović, Banjaluka).

Još jedan primer o Zajmu pod naslovom “Vraćam dio duga srpskom narodu”: “Upisujem zajam za preporod Srbije i Jugoslavije 7.000 američkih dolara (devizna ušteđevina od rada u Iranu) i bespovratno jednomjesečnu zaradu. Ovo je moje hvala rukovodstvu Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem, koje je meni, a i mnogim drugim – raspisivanjem zajma – pružilo mogućnost da vratimo dio duga tome slobodarskom narodu, srpskom narodu koji svakome otvara i daje dušu i srce. Evo moje priče: Našao sam se na beogradskom asfaltu 1960. godine, sa završenom gimnazijom, bez roditelja, bez stipendije, bez ikakvih sredstava za život, samo sa dobrom voljom da se upišem na fakultet. Upisah se na fakultet, smestih se u studentski dom, dadoše mi studentski kredit, obezbjediše mi da završim fakultet. Sve to uradiše ti 'južnjaci', taj 'necivilizovani svijet', a da me niko i nikada ne upita ni odakle sam – iz koje republike – ni šta sam – koje vjeroispovjesti i nacionalnosti – ni da li pišem ćirilicu ili latinicu. A, eto obezbjediše mi bezbrižnu, sigurnu i bez stresova mladost, obogatiše me i odgojiše da cijenim, poštujem i tolerišem svakoga čovjeka, skinuše sa mene najveći teret čovjeka-mržnju prema drugim ljudima. Učiniše me sretnim, postadoh ono što sam danas”. Dr Luka Čulić, Mrkonjić Grad).

Podatak da su dva gornja pisma pisali Muslian i Hrvat – trebalo je da pokažu da Zajam/Slobodan Milošević uživaju široku podršku “poštenih Muslimana” i “poštenih Hrvata”.

+++

Kalendar događaja
(za vreme trajanja rubrike “Odjeci & Reagovanja”)

1987.

24. april 1987: Odlazak Slobodana Miloševića u Kosovo Polje ("Niko ne sme da vas bije!").
3. septembar 1987: Pucnjava u Paraćinskoj kasarni: vojnik Aziz Keljmendi ubio četvoricu vojnika, a potom pronađen mrtav.
23-24. septembar 1987: U Beogradu održana VIII sednica CK SK Srbije, na kojoj je pobedila struja Slobodana Miloševića, tadašnjeg predsednika CK SKS, nad strujom tadašnjeg predsednika GK SK Beograda Dragiše Pavlovića i Ivana Stambolića, predsednika Predsedništva Srbije.
8. decembar 1987: XI sednica CK SKJ na kojoj je razmatran ustavni položaj SR Srbije. Posle masovnih demonstracija Srpkinja i Crnogorki s Kosova, iz SK isključen Fadilj Hodža.

1988.

7. januar 1988: Predsedništvo SR Srbije pokrenulo inicijativu za promenu ustava Srbije.
16. juni 1988: Zbog "odavanja vojne tajne" u Ljubljani pritvoreni J. Janša, I. Borštner i D. Tasić.
17. juni 1988: Demonstracije radnika "Zmaja" pred zgradom Skupštine SFRJ. Taj prvobitno socijalni protest, kao i mnogi masovni protesti koji su usledili, predstavljao je uvod u "događanje naroda".
9. juli 1988: Miting Srba i Crnogoraca sa Kosova u Novom Sadu, zbog nezadovoljstva politikom vojvođanskog rukovodstva.
25. juli 1988: Miting Srba i Crnogoraca sa Kosova u Pančevu.
25. juli 1988: Skupština Srbije usvojila Nacrt amandmana na Ustav SR Srbije. Iste večeri, CK SK Srbije oštro osudio "autonomaško ponašanje vojvođanskih komunista" i pozvao narod da masovno izađe na ulice i dâ podršku "ugroženim Srbima sa Kosova".
28. juli 1988: Sednica CK SKJ o Kosovu: zatražena odgovornost za nesprovođenje programa o Kosovu.
20-21. avgust 1988: Masovni mitinzi u Titogradu i Kolašinu protiv crnogorskog rukovodstva.
29. avgust 1988: Miting u Titovom Vrbasu.
4. oktobar 1988: Pobuna radnika Rakovice ispred Skupštine Jugoslavije (govor Slobodana Miloševića: "A sad svako na svoj radni zadatak!").
5. oktobar 1988: Miting u Novom Sadu, na kojem se zahtevaju ostavke vojvođanskog rukovodstva ("jogurt revolucija"). Miting organizuju Mihalj Kertes i Radovan Pankov.
6. oktobar 1988: Vanredna sednica PK SK Vojvodine na kojoj Predsedništvo podnosi kolektivnu ostavku.
7. oktobar 1988: Demonstracije radnika titogradskog "Radoja Dakića".
17-21. oktobar 1988: Masovne demonstracije Albanaca protiv srpskog nacionalizma i narušavanja autonomije Kosova.
17. novembar 1988: Na sednici PK SK Kosova sa dužnosti predsednika Predsedništva PK SKK smenjena Kaćuša Jašari, a Azem Vlasi razrešen članstva u tom telu. Masovne demonstracije Albanaca u Prištini.
19. novembar 1988: Na Ušću u Beogradu održan "Miting bratstva i jedinstva". Prema pisanju Politike, mitingu prisustvovalo milion i pet stotina hiljada ljudi. Tog dana se, po Milovanu Vitezoviću, "dogodio narod".
25. novembar 1988: U Skupštini SFRJ usvojeni Amandmani na Ustav SFRJ.
27. novembar 1988: Miting u Crnoj Gori: intervencija milicije protiv radnika nikšićke željezare ("Žuta Greda").
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#19 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Umetnost propagande: Analiza “Politike” (1988-1991)

Rat može da počne (2)


Pisao: Petar Luković
http://www.e-novine.com/feljton/27518-Rat-moe-pone.html

1.5. Istorijske lekcije
Među hiljadama objavljenih pisama, zanimljivo je naći ona koja pripremaju na rat protiv Hrvatske. Recimo: „Čovek je naše najveće bogatstvo! Ovaj slogan podugo i počesto izvikivaše mnogi naši važniji i najvažniji 'narodnobrižnici' i tražiše da se to njihovo 'otkriće' upiše u sve đačke čitanke, što morade da se učini i – učini se. Ovaj aksiom važno je u novoj Jugoslaviji za sve njene narode i narodnosti, sem za Srbe – i žive i mrtve, kao i za njihovu nazovimo državu. Srbi ni u Srbiji a naročito drugde nisu smeli govoriti ko su i šta su, da ne bi vređali osećanja drugih. U poslednjih desetak godina Srbe po Hrvatskoj hapse (i svoje i one iz Srbije) samo i isključivo zato što za vreme svoga godišnjeg odmora na obalama Jadranskoga mora pevaju svoje pesme – a to, kažu, vređa braću Hrvate. Srpske grobnice po zemlji Hrvata još odmah na početku slobode, godine 1946. ti isti 'narodnobrižnici' uništiše a da im ni sveće ne zapališe. Hiljade jama po zemlji Hrvata zatrpaše i srpske žrtve sakriše i zabetoniraše. A ove žrtve su činjene u ime Hrvata, valjda to nije sporno i nije sporno to ko ih je činio. Samo je sporno to što to neki neće da vide i da priznaju. Ali takva priznanja nisu ni potrebna. Istorija će ovo zapisati”, Milovan Radisavljević, Beograd).

Politički događaji u Hrvatskoj 1990. prate se sledećom reakcijom: “Ono što se ovih dana dešava u Jugoslaviji zbunjuje ceo kulturni svet. Najverovatnije da ovakve 'pravne' države nema nigde. Gde su državni organi i šta rade? Razmišljaju li o posledicama koje, nakon Tuđmanovog proglasa i ustoličenja Endehazije usred Zagreba, može da snađe ovu zemlju? Do danas se niko ne obrati ovom narodu preko sredstava javnog informisanja da mu kaže makar neku reč utehe i smirivanja. Istina o politici koja se vodi u SR Hrvatskoj od 1971. god. sada je preplavila zemlju. Desetkovanom srpskom narodu u Hrvatskoj trebalo je, izgleda, još otvorenije poručiti, ako nećete da doživite sudbinu kao 1941. god. selite se kud znate jer ćemo biti još nemilosrdniji!

Sve ovo što se dešavalo u 'Vatroslavu Lisinskom' neka sredstva javnog informisanja u Hrvatskoj nazivaju VRHUNSKOM demokratijom!? Državni organi na svi nivoima prihvataju bez ikakvog reagovanja najavu rušenja Ustavom utvrđenog poretka i prekrajanje teritorijalne podele zemlje, ne preduzimaju nikakve mere iako su im još uvek u rukama sve mogućnosti za zaštitu postojećeg ustavnog poretka. Hoće li se setiti neko da pokrene krivični postupak protiv najodgovornijih za ovo haotično stanje. Pitam ceo jugoslovenski politički vrh da li se ovako odužuju žrtvama ustaške kame, kao i onima koji proliše krv širom Jugoslavije da bi se živelo u miru”. Jandre Žakula).

O međunacionalnim odnosima iz srpskog ugla, daju se sledeći komentari: “Godine 1941. ustaše su srušile spomenik kralju Petru I Karađorđeviću u Mrkonjić-Gradu. Nedavna inicijativa grupe građana Mrkonjić-Grada da se spomenik Petru I ponovo podigne – nije prošla.

Obrazloženje kao u stara, dobra vremena: moglo bi to negativno da utiče na međunacionalne odnose u ovoj višenacionalnoj sredini. Čudi me da se već nije neko, a sve zarad razvijanja i bogaćenja međunacionalnih odnosa, pojavio sa idejom da se briše i sadašnje hegemonističko ime Mrkonjić-Grad, i da se kasabi vrati stari turski naziv Vascar Vakuf. Valjda je čuvarima međunacionalnih odnosa smetala i spomen-ploča na zgradi bivše bolnice u Mrkonjić-Gradu, gdje su ustaše, 1942. godine, zaklale 250 Srba. Ne znam kako drugačije da objasnim njen volšebni nestanak. Baš me interesuje da li bi smirivanju međunacionalnih trvenja u Jugoslaviji doprinijelo uklanjanje spomenika ustaškim žrtvama u Jasenovcu? A građani Novog Sada, na primjer, da imaju imalo smisla za međunacionalne odnose, uklonili bi smjesta spomenik Svetozaru Miletiću iz centra grada.

Za normalne ljude ovo su, naravno, besmislice, ali ne i za one koji misle da se zajedništvo gradi na zaboravljanju zločina, i koji između praštanja i zaborava stavljaju znak jednakosti. Ne mogu, na kraju, a da se ne upitam: jesmo li, zaista, toliki slijepci da ne vidimo kome to smeta Petar I, kome smeta spomen-ploča kao sjećanje na srpsko stradanje od ustaškog noža? (Boris Vuković, Mrkonjić Grad”).

1.6. Zaključak o “Odjecima i reagovanjima”:
Mobilisano svakodnevnom propagandom preko “Politike”, “Ekspresa”, “Večernjih novosti” i RTS-a, javno mnjenje Srbije – u trenutku kad su na prostorima SFRJ počeli prvi sukobi – već je bilo instruirano, spremno da saučestvuje u nacionalističkim orgijama protiv mnogobrojnih srpskih neprijatelja. “Politika” je odlično obavila posao: Albanci su prikazani kao divlja, plemenska skupina, nesposobna za bilo šta sem za razmnožavanje; Hrvati su prikazani kao neoustaše, fašisti, željni da sve Srbe još jednom pokolju i isteraju s “vekovnih ognjišta”; Slovenci su prikazani kao hladni, cinični i sebični, zaboravni da se sete srpske pomoći tokom Drugog svetskog rata; Muslimani su prikazani kao islamisti, kao prljava sekta koja sanja o Džihadu, nezahvalni prema Srbima iz čijeg su “genetskog koda” proizašli.

U takvim koordinatama, sve je bilo moguće: da se krene u rat i zločine, jer je Milošević – godinama pažljivo radeći na svojim pristalicama – uspeo da pod svoj ideološki vizir pruvuče četnike, partizane, ravnogorce, monarhiste, komuniste… sve one koji jesu ali i one koji nisu poverovali u tezu o “odbrani Jugoslavije”, za koje je stvorena nova virtuelna granica: Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Kad je posle 4.000 napisa zadatak izvršen – “Odjeci i reagovanja” su ukinuti. U istoriji srpske štampe ostavljen je najsramniji trag: dokaz kako se manipulisalo, lagalo, kako se dizala nacionalna temperature i kako se, polako, spremao Rat.

Veliku pomoć rubrici predstavljali su i sami “svesni” čitaoci. Čuvena rubrika “Odjeci i reagovanja” nije samo obavljala funkciju mobilisanja i propagiranja “događanja naroda” i “antibirokratske revolucije” nego je i novinarima otvarala nove teme, obezbeđivala nove sagovornike, ideje, serije tekstova... Reč je o mašini koja je precizno isprogramirana i kojoj su obezbeđeni stalni prostor i vreme za delovanje, tako da je potrebno samo proizvesti prvi okret, neku vrstu impulsa ili stvaralačke iskre, pa da ona sama, poput modernog demijurga, počne da proizvodi. Najveći broj ljudi koji u ovome učestvuju nemaju nikakve predstave o vremenu, odnosno trajanju takve proizvodnje. Zajedničko im je uverenje da se ovog puta “mora ići do kraja”. Nema predaje, nema posustajanja. Pa ipak, i tome, pre ili kasnije, dođe kraj. Najtragičnije kod ovakve vrste propagande i osvajanja javnog mnjenja jeste što se oni vremenom nužno radikalizuju.

Elias Kaneti u knjizi “Masa i moć” daje pregled stereotipa-simbola vezanih za razne nacije. Tako, ako definišemo Engleze samo pomoću jednog simbola onda će to biti “more”, za Nemce je to “šuma” – odnosno vojska, za Francuze “revolucija”, za Špance “matador”, za Jevreje “lutanje”....

Koji bi simbol karakterisao Srbe? To je, pre svega, “prošlost”. Ta zaglednost u prošlost otkriva Srbe kao neumorne, neustrašive i nepobedive borce. Zbog toga je, u državnim medijima nikad objavljena, a izrečena tvrdnja Slobodana Miloševića pred predsednicima opština iz cele Srbije, 1991. godine, da: “ako ne znamo da radimo umemo da se bijemo” prisutna od samog početka bujanja populizma i “događanja naroda”. Vođa je samo izrekao ono što su dominantna kultura i sveprisutna istoriografija ponavljali godinama. Miloševićev govor na Gazimestanu podstakao je to uverenje o nepobedivosti i neustrašivosti srpskog naroda, ispravnost njegovih težnji i namera. “Istoričar zna koliko je povredljivo čitavo tkivo faktičkih realnosti u kojima provodimo naš svakodnevni život. Ono je vazda u opasnosti da ga probuše pojedine laži ili da ga pocepa ili unakazi organizovano laganje grupa, nacija ili klasa; često je brižljivo prekriveno brdom neistina, a onda opet prepušteno zaboravu. Činjenicama su potrebni verodostojni svedoci kako bi mogle da budu utvrđene i održane, kako bi našle sigurno boravište na području ljudskih stvari.” (Hana Arent: “Istina i laž u politici”)

Ono što je bitno za većinu novina, a posebno za “Politiku”, kao glavnog medijskog kreatora državne politike iz toga perioda, jeste specifičan, ali veoma opipljivi gubitak novinarskog (profesionalnog) identiteta. Od 1988. godine samo “posvećeni” novinari mogu da dobiju stalne rubrike, veliki prostor, najave na prvim stranama, feljtone, ilustratore, više fotografija... Tako izrastaju: Hadži Dragan Antić, Momo Kapor, Goran Kozić... Retko se koji stariji, iskusniji novinar usuđuje da preuzme tako “posebne” i odgovorne zadatke u novinarstvu. U isto vreme, povećava se uloga državne novinarske agencije Tanjug. Kombinacijom slepe svakodnevne rutine i bespogovorne individualne lojalnosti novine se čiste od svega što bi moglo da unese sumnju i nedoumicu u izabrani put.

Posle tragičnog zločina u Paraćinskoj kasarni, ujesen 1987, “Minović je bio razdragano uzbuđen kada je nama nekolicini (...) govorio o paraćinskom ubistvu ‘u kome su stradala četvorica srpskih vojnika’, što je za ovakvu situaciju kao poručeno!... Nekoliko minuta kasnije sledio je novi šok. Ponovo je zvao Minović da nam, ovog puta sa vidnim razočaranjem, saopšti da iako sva četvorica ubijenih nisu Srbi, ovom događaju moramo dati veliki publicitet. (...) Umesto da smiruje strasti, beogradska štampa je enormnim publicitetom, naslovima, komentarima i pismima čitalaca dolivala ulje na vatru, stvarajući antibalkansko (i osvetničko) raspoloženje. Politika je nekoliko dana ovom događaju posvećivala po četiri stranice, uključujući celu naslovnu stranu.” (Slavoljub Đukić, 1992). Pri tome nije bilo važno što je izvršilac zločina bio mentalno poremećena osoba, koji nije birao žrtve po nacionalnoj osnovi, tako da su među poginulim vojnicima bila dvojica Muslimana, dva Hrvata i jedan Slovenac. Ni intonacija ostalih tekstova nije previše vodila računa o činjenicama i logici. “Nekada su Albanci karakterisani kao antijugoslovenski kontrarevolucinari, nekada kao muslimanski silovatelji monahinja. Suština je uvek bila ista: Kosovo mora ponovo biti Srbija; ili kako je to rekao Milošević, Srbija će biti ili jedinstvena, ili je neće biti.” (Mark Tompson, 1995)

1.7. Rat je počeo
Povodom odluke Srpskog narodnog vijeća iz Knina 30. septembra 1990. godine da proglasi punu autonomiju Srba u Hrvatskoj, na stranicama "Politike" su se narednog dana i tokom meseca oktobra pojavljivali naslovi sledećeg tipa: “Srpska deca kao taoci”, “Napad na srpski narod”, “Glas protiv ustaša”, “Mi nismo fašisti, mi smo ustaše”, “Vrhovništvo ponovo sramoti hrvatski narod”, (ponovo) “Napad na srpski narod”, “1941. je počela istim metodama”, “Svim sredstvima se odupreti teroru ustašoidne vlasti”, “Genocid se ne sme ponoviti”, “Ustaše ruše Jugoslaviju, a odgovornost prebacuju na Srbe”, “Suluda politika hrvatske vlasti”, “Specijalci govore šiptarski” itd...

Hronologija događaja u tom periodu, u drugim medijima, između ostalih, beleži i sledeća zbivanja: “Oteto oružje i municija tokom nemira na Baniji (Sisak, Petrinja...). "Teško ranjen pripadnik MUP-a (1.10.)”; “Minirana železnička pruga duž reke Une (2.10.)”; “Ponovo minirana pruga duž reke Une (5.10.)”; “Minirana železnička pruga u Ličkoj Jasenici (12.10.)”; “Miniran put Obrovac - Zagreb (14.10.)”; “Ukradeno oružje iz vojnog voza u Kninu. Pucano na mašinovođe ŽTP Zagreb na pruzi Knin – Benkovac (17.10.)”; “Minirana ‘Lička pruga’ između stanica Zrmanja i Milovan (21.10.)”. Nijedan od ovih događaja nije pomenut u "Politici", jer se to nikako ne bi uklopilo u propagandnu sliku “golorukog naroda” koji, braneći se, “oslobađa ognjišta”.

1.8. Jezik "Politike"
Pošto bi bilo teško, a za svrhu ovog teksta i suvišno, dati iscrpan katalog retoričkih sredstava, navešćemo primere za neke od navedenih tipova koje navodi Stjepan Gredelj.

Ključni simboli: sloboda, dostojanstvo, oslobođenje, patriotizam, narod, domovina, pravda, mir
Parole: Srbija cela - ne iz tri dela, ‘Bando crvena’, Mir našoj deci
Metafore: Srpska Atina, kosovska drama, kolevka srpstva, svete kosti, divlje horde, Tantalove muke, goloruki narod, legionarska škola, preteće aveti, ratne sekire, seme zla, unitaristička alhemija
Idiomi: istorijska prava, slobodarski narod
Klišei: iredentisti, kontrarevolucija, separatisti svih boja, razbijači Jugoslavije, antisrpska koalicija, pošteni Albanci, izdajnici, agenture, agresija, teror(isti), satanizacija Srba, avanturističa politika
Kovanice: Autonomaši, srbofobija, desrbizacija, ustašoidno, genocidno, ustašluk
Tradicionalizmi: Ognjište, dom, otadžbina, junaštvo, nejač, zbegovi, Šiptari, Arnauti, hajdučija, stratišta
Neotradicionalizmi (bliska prošlost): Ustaše, bojovnici, vrhovništvo, redarstvenici, šahovnica, NDH
Stereotipi: Lukavi Janezi, podmukli Šiptari, genocidni Hrvati, versajska, avnojevska, brionska Jugoslavija
Pozajmljenice: Falangisti, crnokošuljaši, “psi rata”, dežela, demokracija, ‘nova vojaška armada’
Etiketiranje: Monstruozno, bestijalno, krvoločno, čudovišno, animalno, razulareno, podivljalo
Novorečničke kovanice: Janšovci, tuđmanovci, hadezeovci, zengovci, dotepenci

Semantički pomaci i obrti su pravi “orvelizmi”, pervertiranje izvornih značenja za sto osamdeset stepeni, u njihovu suprotnost. Samo nekoliko primera:
– autentična istorija (bezočni falsifikat)
– patriotizam (šovinizam)
– odlučnost (nemilosrdnost)
– odbrana, uzvraćanje (napad)
– oslobađanje (osvajanje i/ili razaranje “oslobađanje od ljudi i stvari”)
– pobeda (uništenje)
– čišćenje (zatiranje, progon, genocid itd.)

+++

Kalendar događaja
(za vreme trajanja rubrike “Odjeci & Reagovanja”)

1989:

10-11. januar 1989.
Miting ispred Skupštine Crne Gore sa zahtevom za smenu državnog i partijskog rukovodstva ove republike, što se i dogodilo posle nekoliko dana. Na vlast u Crnoj Gori stupa grupa mladih ljudi (Momir Bulatović, Milo Đukanović). Pobeda »antibirokratske revolucije« i u Crnoj Gori.
3. februar 1989.
U Zagrebu osnovano Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI), kao prva autonomna politička organizacija.
20. februar 1989.
Štrajk oko hiljadu albanskih rudara u »Starom trgu«, zbog isključenja Azema Vlasija iz CK SKJ. Rudari odbijaju danima da izađu iz okna, tražeći ispunjenje sledećih zahteva: obustava najavljenih ustavnih promena i smena trojice albanskih funkcionera – Rahmana Morine, Ali Šukrije i Husamedina Azemija, pristalica Slobodana Miloševića.
27. februar 1989.
U Cankarjevom domu u Ljubljani održan skup podrške rudarima »Starog trga«.
28. februar – 1. mart 1989.
Studenti iz beogradskog Studentskog grada okupljaju se ispred Skupštine SFRJ, zahtevajući odlučan obračun sa kosovskim rukovodstvom. Govor Slobodana Miloševića (masa skandira: »Uhapsite Vlasija!«).
1. mart 1989.
Uhapšen Azem Vlasi.
3. mart 1989.
Zavedene posebne mere na Kosovu, uveden policijski čas; pored Vlasija, uhapšeni i Burhan Kavaja i Aziz Abraši, pod optužbom da su organizovali štrajk rudara i demonstracije.
17. mart 1989.
U Skupštini SFRJ izabrano novo Savezno izvršno veće na čelu sa Antom Markovićem.
24. mart 1989.
Skupština Vojvodine usvaja Amandmane na Ustav SR Srbije, što pod pritiskom čini i Skupština Kosova.
28. mart 1989.
U Beogradu svečano proglašeni Amandmani na Ustav SR Srbije, kojim je pokrajinama oduzeta mogućnost veta na ustavne promene u Srbiji i deo zakonodavne, upravne i sudske funkcije (»Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ćeš biti cela«). Za to vreme, na Kosovu se održavaju masovne demonstracije (24 mrtva, prema zvaničnim informacijama).
15. maj 1989.
Odlukom Skupštine SR Srbije, Slobodan Milošević izabran za predsednika Predsedništva SR Srbije.
20. maj 1989.
U Skupštini SR Srbije doneta odluka o raspisivanju Zajma za privredni preporod Srbije.
28. juni 1989.
Na Gazimestanu proslava šest stotina godina od Kosovske bitke, kojoj je, prema zvaničnim medijima, prisustvovalo oko dva miliona ljudi. Govor Slobodana Miloševića: »... danas, opet smo u bitkama, i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene«.
Juli 1989.
U Sloveniji se raspravlja o Temeljnoj povelji.
9. juli 1989.
U Kninskoj krajini održana proslava šest stotina godina od Kosovske bitke. Izneti zahtevi u pogledu ravnopravnosti Srba u Hrvatskoj (pravo na sopstvenu kulturu, jezik i pismo). Posle ovog događaja, usledila su hapšenja viđenijih Srba (Jovo Opačić).
Avgust 1989.
U Kninskoj krajini ne prestaju protesti zbog hapšenja Jove Opačića.
28. septembar 1989.
Skupština Slovenije usvaja prve amandmane na republički Ustav.
3. oktobar 1989.
Počelo suđenje Azemu Vlasiju i trinaestorici optuženih za »kontrarevolucionarno« delovanje na Kosovu.
Oktobar 1989.
U Srbiji još jednom svečano dočekan »voz bratstva i jedinstva« iz Slovenije.
Novembar 1989.
XVII sednica CK SKJ koja je pokazala dubinu neslaganja između republičkih rukovodstava. Izjava Vasila Tupurkovskog o »neprincipijelnoj koaliciji« ostalih republika protiv Srbije.
12. novembar 1989.
Referendum za izbor predsednika Predsedništva Srbije: Slobodan Milošević dobio 86% glasova.
1. decembar 1989.
Udruženje »Božur« zakazalo miting istine u Ljubljani. Slovenačko rukovodstvo zabranilo miting. Predsedništvo Republičke konferencije SSRN Srbije u proglasu građanima Srbije zatražilo prekid svih veza sa Slovenijom (počinje »bojkot slovenačke robe«).

1990:

6. januar 1990.
U Novoj Pazovi osnovana stranka Srpska narodna obnova.
6. januar 1990.
U Splitu održan osnivački skup Hrvatske demokratske zajednice.
20-22. januar 1990.
U Beogradu održan XIV kongres SKJ. Slovenačka i hrvatska delegacija napustile Kongres. SKJ praktično prestao da postoji.
24. januar 1990.
U Prištini demonstracije 40 000 studenata koji zahtevaju ukidanje vanrednog stanja i prekid sudskog procesa Vlasiju.
31. januar 1990.
Studenti Beogradskog univerziteta pred Skupštinom SFRJ okupljeni pod parolama »Ne damo Kosovo!«, »Idemo na Kosovo!«, »Hoćemo oružje!«.
1-2. februar 1990.
Izlazak vojske na ulice u nekoliko kosovskih gradova (27 poginulih demonstranata i 54 povređena, jedan policajac ubijen, 43 povređena)
3. februar 1990.
Osnivačka skupština Demokratske stranke.
6. februar 1990.
Pripadnici Združenog odreda milicije saveznog SUP-a iz Slovenije napuštaju Kosovo.
10. februar 1990.
U Zagrebu obnovljen rad srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«.
14. februar 1990.
Sabor SR Hrvatske usvojio Amandmane na Ustav dotične republike, kojima je ozakonjen višestranački sistem.
17. februar 1990.
U Kninu osnovana Srpska demokratska stranka.
20. februar 1990.
Predsedništvo SFRJ aktiviralo jedinice JNA na Kosovu.
21. februar 1990.
Na Kosovu ponovo uveden policijski čas.
22. februar 1990.
Izvršno veće Slovenije donosi protivmere privrednoj blokadi Srbije.
24-25. februar 1990.
U Hrvatskoj održan I sabor HDZ-a.
4. mart 1990.
Na Petrovoj Gori održan miting Srba iz Hrvatske na kojem se pretilo hrvatskom rukovodstvu.
8. mart 1990.
Odlukom Skupštine Slovenije izbrisan pridev »socijalistička« iz naziva ove republike.
14. mart 1990.
Osnivački sabor Srpskog pokreta obnove.
21. mart 1990.
Afera oko navodnog trovanja albanske dece na Kosovu. Toksikološke analize negativne.
3. april 1990.
Pripadnici Združenog odreda milicije iz Hrvatske u sastavu SSUP-a povlače se sa Kosova.
8. april 1990.
U Sloveniji održani parlamentarni i predsednički izbori. Pobeda DEMOS-a i Milana Kučana.
16. april 1990.
Republički SUP Srbije preuzima sve poslove javne i državne bezbednosti na Kosovu.
19. april 1990.
Predsedništvo SFRJ ukinulo vanredno stanje na Kosovu i amnestiralo 108 političkih zatvorenika. Usledila i oslobađajuća presuda za Vlasija i trinaestoricu.
22. april – 6. maj 1990.
U Hrvatskoj održani prvi višestranački izbori. Pobeda HDZ i Franje Tuđmana.
13. maj 1990.
Sukob navijača Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru. Povređeno 79 policajaca i 59 gledalaca.
15. maj 1990.
Za predsednika Predsedništva SFRJ izabran Borisav Jović.
18. maj 1990.
Posle napada na člana SDS u Benkovcu, Miroslava Mlinara, ova stranka odlučila da povuče svojih pet zastupnika iz Sabora.
30. maj 1990.
Proslavljen Dan državnosti Republike Hrvatske. Tuđman proglašen za prvog demokratski izabranog predsednika Hrvatske.
13. juni 1990.
Zbog neuspelog početka razgovora vlasti i opozicije u Srbiji, u Beogradu na Trgu Republike održan prvi protestni miting opozicije. Intervencija policije u Takovskoj ulici, ispred zgrade Televizije.
1-2. juli 1990.
Održan referendum u Srbiji na kojem je odlučeno da se najpre donese novi Ustav Srbije, a potom održe višestranački izbori.
2. juli 1990.
Skupština Slovenije usvojila Deklaraciju o punoj suverenosti Republike Slovenije. Albanski delegati Skupštine Kosova ispred zgrade Skupštine doneli Ustavnu deklaraciju kojom su Kosovo proglasili republikom.
5. juli 1990.
Skupština SR Srbije donosi odluku o raspuštanju Skupštine Kosova. Albanci stupaju u masovni štrajk 9. jula, a Predsedništvo SFRJ na sednici od 11. jula podržava mere Srbije na Kosovu.
16. juli 1990.
SKS i SSRNS se ujedinjuju u Socijalističku partiju Srbije (SPS). Za predsednika izabran Slobodan Milošević.
25. juli 1990.
Hrvatski Sabor usvaja Amandmane na Ustav Republike Hrvatske. Menjaju se državni simboli (»šahovnica«). U Srbu održan sabor Srba na kojem je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda i osnovano Srpsko nacionalno vijeće kao organ Srba u Hrvatskoj.
29. juli 1990.
Predsednik SIV-a Ante Marković na mitingu na Kozari objavljuje osnivanje sopstvene stranke, Saveza reformskih snaga Jugoslavije.
13. avgust 1990.
Borisav Jović, predsednik Predsedništva SFRJ, primio delegaciju iz Knina koja ga je informisala o »ugroženosti Srba u Hrvatskoj«.
16. avgust 1990.
Srpsko nacionalno vijeće donosi odluku o raspisivanju referenduma o autonomiji Srba u Hrvatskoj, na koju su hrvatske vlasti reagovale najavom da će referendum sprečiti »svim sredstvima pravne države«.
17. avgust 1990.
Posle sukoba sa hrvatskom policijom u Benkovcu, Srbi otimaju oružje od rezervnog milicijskog sastava i podižu barikade na saobraćajnicama. Ovim je praktično počeo »srpski ustanak« u Kninskoj Krajini.
19. avgust – 2. septembar 1990.
Referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj.
24. avgust 1990.
Na vanrednom zasedanju hrvatskog Sabora zbog nemira u Kninskoj krajini, usvojena Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i o nacionalnim pravima u Hrvatskoj. Za člana Predsedništva SFRJ iz Hrvatske izabran Stjepan Mesić.
3. septembar 1990.
Počeo generalni štrajk Albanaca na Kosovu.
7. septembar 1990.
Na tajnom sastanku u Kačaniku delegati raspuštene Skupštine Kosova doneli Ustav Republike Kosovo.
11. septembar 1990.
Sukob između Srba i Muslimana u Foči.
27-30. septembar 1990.
Masovna okupljanja Srba na Baniji. Intervencija snage MUP Hrvatske i hapšenje 360 ljudi u Petrinji. Srbi traže zaštitu u vojnoj kasarni.
28. septembar 1990.
Skupština SR Srbije donosi novi Ustav Republike Srbije. Pokrajine gube atribute državnosti i postaju oblik teritorijalne autonomije.
1. oktobar 1990.
Proglašena autonomija Srba u Hrvatskoj.
6. oktobar 1990.
Objavljen projekat konfederalnog modela jugoslovenske zajednice, koji su predsedništva Repubike Hrvatske i Republike Slovenije 3. oktobra dostavila Predsedništvu SFRJ.
23. oktobar 1990.
Skupština Srbije donosi Uredbu o uvođenju poreza i taksi na robu iz Slovenije i Hrvatske.
11-25. novembar 1990.
U Makedoniji održani prvi višestranački izbori. Pobeda VMRO-DPMNE.
18. novembar 1990.
Višestranački izbori u Bosni i Hercegovini (SDA, SDS, HDZ).
19. novembar 1990.
U Beogradu održan osnivački skup SK-PJ.
29. novembar 1990.
U Dvoru na Uni uhapšen Željko Ražnatović-Arkan sa oružjem i četničkim obeležjima.
3. decembar 1990.
Objavljen intervju Miroslava Lazanskog sa saveznim sekretarom za narodnu odbranu Veljkom Kadijevićem, u kojem se on zalaže za jedinstvenu i socijalističku Jugoslaviju. Ovaj intervju je u slovenačkoj i hrvatskoj javnosti protumačen kao pretnja njihovim republikama.
9. decembar 1990.
U Srbiji i Crnoj Gori održan prvi krug višestranačkih izbora; drugi krug održan 26. decembra (pobeda SPS-a i Slobodana Miloševića).
21. decembar 1990.
Štampa objavljuje da je čehoslovačkim avionom dopremljena velika količina oružja za potrebe Hrvatske.
22. decembar 1990.
Sabor Hrvatske usvojio novi Ustav Republike Hrvatske.
22. decembar 1990.
Donet Statut SAO Krajine i proglašena SAO Krajina.
23. decembar 1990.
U Sloveniji održan plebiscit na kojem se 86% glasača izjasnilo za nezavisnu slovenačku državu.
26. decembar 1990.
Skupština Slovenije proglasila samostalnost Republike Slovenije.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#20 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Umetnost propagande: Analiza “Politike” (1988-1991)

Konačno, rat! (3)


Pisao: Petar Luković
http://www.e-novine.com/feljton/27564-Konano-rat.html

1.8. Konkretizacija rata: Priprema za Vukovar, maj 1991.

Priprema za rat u Hrvatskoj bili su tekstovi/naslovi kao ovaj: "Plitvice su srpska zemlja": Pred deset hiljada ljudi na ulazu u selo Jezerce govorili dr Milan Babić, dr Boško Božanić, prof. Petar Štikovac, Jovo Korenica i dr Vojislav Šešelj ("Politika", 3. maj 1991). Već idućeg dana (4. maja 1991) pod nadnaslovom: "Napetost i nemir u Hrvatskoj" pojavljuje se naslov: "Vukovar odsečen grad" gde se kaže da je u "oružanom okršaju u Borovu Selu poginulo 12 redarstvenika MUP Hrvatske i tri građanina". Da li se Jugoslavija tako našla na ivici ambisa sa koje nema povratka – zabrinuto se pita "Politika" i dodaje: "Ma koliko nade bile jake da će razum prevagnuti, nemogućno je i sasvim odbaciti dalje produbljivanje tragedije".

Po starom običaju “Politike” usledio je komentar (autor: Radivoje Petrović) u kojem se glede događaja u Borovu Selu kaže sledeće: “Disciplinovanje Srba vikendom ili praznikom, koje se poslednjih meseci sprovodi u Hrvatskoj uz pomoć specijalaca i redarstvenika Ministarstva unutrašnjih poslova, stiglo je posle Pakraca, Plitvica i Knina i do Borova Sela, nadomak Vukovara, ostavljajući krvave tragove i dovodeći čitavu političku situaciju u kritičnu fazu. Teško je sa sigurnošću odgovoriti na pitanje da li je ili ne počeo građanski rvt, ali ukoliko je jedno pitomo selo u srcu sremske ravnice blokirano satima, bez mogućnosti da se proveri šta se u njemu dešava, uz sporadičnu pucnjavu i raznorazne glasine, onda je očigledno da smo na ivici haosa iz koga se, po pravilu izlazi sa velikim žrtvama.

Očekivani udar policijskih snaga na Borovo Selo drugog dana radničkog praznika ima sve karakteristike prethodnih poteza hrvatskih vlasti na Plitvicama i u Pakracu, potvrđujući potpunu nesposobnost mlade demokratije da politički, a ne policijski, reši problem Srba u ovoj republici. Demonstriranje suvereniteta tamošnje vlasti noćnim ili jutarnjim prepadima na naselja u kojima je srpski živalj, potpuna blokada i zatvaranje svih kanala komunikacije, uz naknadno utvrđivanje da je primenjivana krajnja brutalnost i fizičko zlostavljanje, kao što je to bio slučaj u Plitvicama, navode na zaključak da je, i pored svih verbalno-političkih slaloma i pregovora, čak i na najvišem nivou, hrvatska strana izabrala samo jedan put - silu.

Naravno, uvek je moguće prigovoriti da ni jedna pravna država neće dozvoliti svojatanje ili cepanje svoje teritorije, pa ni uspostavljanje paralelne vlasti, ali takav princip važi samo ukoliko je država zaista pravna i ukoliko i sama ne doprinosi konfuziji, nervozi i osećaju nesigurnosti u jednom delu svog građanstva. Iz sredine, koja je bila stalno bombardovana informacijama o velikosrpskim scenaristima i scenarijama za rušenje legalne i demokratske vlasti u Hrvatskoj poslednjih meseci povlače se konci koji su providnih namera i za ljude nevezane za policijski zanat. Oni govore da šema zaluđivanja ljudi u ovoj republici ima jasne obrise. Potpuno je politički neozbiljno, ali i za kompletnu konfuziju dobrodošlo, kada drugi čovek MUP-a Hrvatske Slavko Degoricija javno izjavi da nema pojma o korišćenju oružja u Borovu Selu.

Tako se unapred zamenik republičkog ministra policije otresao odgovornosti, spasavajući i sebe i resor u kome radi, a bogami i čoveka koji je na čelu takve vlasti. Istina, primećeno je da zajedno sa predstavnicima MUP-a u akcijama učestvuju i civili, pripadnici HDZ naoružani do zuba, što je slab alibi za Degoriciju i drugu gospodu koja su sada u poziciji da preuzimaju na sebe svaki potez iz partijske vojske, jer su direktno učestvovali u njenom naoružavanju...

Srbi su, prvo, najureni iz Ustava svoje republike, zatim je uklonjen i naziv njihovog jezika, a ćirilično pismo počelo je da se koristi posle takvih 'demokratskih' poteza samo u 'disidentskim' opštinama. Istovremeno, koncipirani su državni simboli koje i srpski živalj u Hrvatskoj mora da poštuje. Ali, insistirajući upravo na tom poštovanju, zvanične hrvatske vlasti su razmahivale 'šahovnicom' toliko agresivno da su je ogadili i onim najlojalnijim građanima, bez obzira na nacionalnost. Opterećenost nacionalnim kompleksom na jednoj strani i istorijsko pamćenje o zlodelima pod sličnim barjakom za vreme prošlog rata svakodnevno su zaoštravani, pa su počele da padaju i prve žrtve ovih iracionalnih igara sa zastavama.

Sav neuspeh političkih pregovora jugoslovenskih lidera tokom pet rundi ogleda se upravo u sudbinama svih koji su poginuli i mnogih drugih koji u strahu čekaju sledeću noć ili sledeće jutro. Sve je učinjeno da se narod zaplaši, na jednoj strani, kao i da se pokaže koliko dr Tuđman, na drugoj strani, drži ozbiljno do pregovora sa čije je poslednje sesije otišao ljut. Mnogi su već u njegovom teatralnom napuštanju Cetinja naslutili da je to najava nove demonstracije suverenosti. Lako je objašnjivo što je izabrano naselje u okolini Vukovara, gde je mahom srpski živalj, jer time Tuđman poručuje svima da je i u blizini sadašnje granice sa Srbijom spreman da najsurovije brani svoj imidž državotvorca, kao i da ga nikakvi razgovori ne mogu odvratiti od konačnog cilja..."

Idućeg dana (5. maja 1991) “Politikin” naslov (“Specijalci držali žene i decu kao taoce”, autor: Rada Subotić) ne ostavlja sumnju ko je zapravo kriv za događaje u Borovu Selu: “Jake snage specijalaca, koje su stigle jednim privatnim automobilom, autobusom i sa nekoliko specijalnih policijskih vozila, najpre su pokušale da zauzmu prostorije mesne zajednice, gde se inače nalazi štab nezadovoljnih meštana ovog sela. Pucajući iz automatskog oružja, po tvrdnji očevidaca, specijalci su odmah na platou ispred mesne zajednice ubili Vojislava Milića, iz okoline Nove Pazove. Bio je to signal da se selo digne na oružje. Na specijalce se otvorila vatra sa svih strana i raznim oružjem, pa su se oni spasavali na sve moguće načine. Sklanjali su se u nekoliko kuća i u seosku ambulantu u koju su, kao taoce, poveli nekoliko žena i dece. U neviđenom okršaju i pucnjavi isped zgrade mesne zajednice i ambulante, poginulo je jedanaest specijalaca, na desetine je ranjeno a pedeset zarobljeno.

Ko zna kako bi se sve završilo da nešto oko 17 časova juče po podne u Borovo nisu stigle jake vojne jedinice, sa tenkovima i vojnim transporterima i uspele da spreče dalje krvoproliće. Oni su istovremeno u transporterima preveli zarobljene specijalce do Vukovara. U Borovo se danas moglo ući tek posle svestrane kontrole vojske. Iako u selu vlada prividan mir, kad se stigne u centar, gde se narod ne razilazi, čoveku postaje jasno da je u ovom lepom i bogatom selu juče i noćas bio pravi rat. Pokušali smo od predstavnika vojske da dobijemo informaciju o događaju i akcijama. Jedan potpukovnik u prolazu nam je rekao da vojska radi po naređenju i da je u Borovo stigla da spreči dalje sukobe.

U spontanom razgovoru sa meštanima Borova, koji su još pod jakim utiskom stravičnih događaja, saznali smo da su incident izazvali specijalci MUP-a Hrvatske koji su nenadano upali u selo i zapucali. Ljudi su još zgranuti, ali i odlučni da po svaku cenu brane svoja ognjišta i nejač...".

Indikativan je izveštaj (6.5.1991) iz Prištine gde se čitav događaj predstavlja kao "teror protiv Srba" uz napomenu – da se separatizam na Kosovu podstiče kako bi se odvukla pažnja s priprema "genocida" u Hrvatskoj!

"Iako su prvomajski praznici na Kosovu i Metohiji prošli bez ozbiljnih narušavanja reda i mira, događanja u SAO Krajina, a posebno u Borovu Selu, uznemirila su Srbe i Crnogorce. Ovde se Jugoslovenskoj narodnoj armiji zamera što nije blagovremeno intervenisala i sprečila hrvatske redarstvenike da terorišu civilno srpsko stanovništvo. Kosmetski Srbi i Crnogorci smatraju da šiptarski separatisti deluju u sprezi s hrvatskim vrhovništvom i ne isključuju mogućnost oružanih provokacija i na Kosmetu. Smatra se da je sadašnje vrhovništvo Hrvatske, kao i ranije hrvatsko rukovodstvo, podsticalo separatizam na Kosmetu da bi odvuklo pažnju sa priprema genocida nad Srbima u toj republici.

Inače, na Kosmetu se potpuno podržava pravedan otpor Srba u SAO Krajina, Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu i ističe da Srbi bilo gde da žive u Jugoslaviji neće više dozvoliti da ih goloruke kolju fašistoidne horde, kao što je bilo 1941. godine i kasnije u toku Drugog svetskog rata".

Par dana kasnije, Miroslav Lazanski, vojni komentator "Politike" piše: "Bilo je samo pitanje dana kada će oružje progovoriti u etnički mešovitim sredinama u Hrvatskoj. Pucnjava u Borovu Selu ima, naravno, i svoju predistoriju, pa bi se zbog poštene analize događaja valjalo vratiti malo unazad. Ko je koga tu prvi ubio i zašto je uopšte došlo do tako tragične zategnutosti u međuncionalnim odnosima na tom području nešto je duža priča. Tek, Jugoslavija je u predvečerje majskih praznika i de fakto postala Liban. Svako selo ima svoju miliciju, ili policiju, stranke formiraju svoje vojne formacije, narodu se deli oružje po nacionalnoj pripadnosti. Savezna armija interveniše u ulozi 'Plavih šlemova' i za sada je praktično tampon zona između zavađenih strana. Armija još nije ispalila ni jedan metak, ali treba voditi računa da je i njenim pripadnicima već pomalo svega dosta. Ljudi su umorni od stalnog dežurstva, neispavani, napeti, a oružje sa municijom je tu pored njih. Da li Predsedništvo SFRJ ima predstavu o celokupnoj situaciji, i može li se uopšte govoriti o odgovornosti političkih faktora u ovoj zemlji kada u noći u kojoj ginu ljudi u Hrvatskoj - na Palati federacije nema ni jednog osvetljenog prozora.

Kakva je odgovornost SIV-a čiji je predsednik bio na vreme upoznat sa ilegalnim uvozom oružja u Hrvatsku i Sloveniju? Zašto savezna vlada nije ništa preduzela po tom pitanju, pa je ona uz Predsedništvo Jugoslavije direktan krivac za sadašnje prolivanje krvi u Hrvatskoj. Može li se sada situacija smiriti pozivima i apelima na mir, tolerantnost, zalaganjima za reforme i kulturu dijaloga?

Što se tiče reagovanja političkog vrha Republike Hrvatske ono je pažljivo nijansirano, igra na kartu podeljenosti u rukovodstvu Armije, kojoj se istovremeno priznaje suzdržanost i neutralnost, ali čiji se pojedini komandanti obasipaju pravom lavinom optužbi i insinuacija. Ipak, predsednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman zamerio je i svojim 'jastrebovima' na 'pozivanju naroda na spontani otpor, neorganizirani otpor, što može dovesti do tragičnih posljedica'. Predsednik Hrvatske, naime, kaže da će se suverenitet i sloboda braniti oružjem...".

Gotovo slučajno, "Politika" prenosi 6. maja sledeću vest: „Forum Srba Bele krajine, Gorskog kotara, Korduna, Pokuplja i Žumberka doneo je odluku kojom se obraća javnosti a u kojoj se ka-že: 'Vrhovno državno veće Republike Hrvatske predložilo je, a predsednik Republike Hrvatske je prihvatio, predlog za raspisivanje referenduma 19. maja 1991. godine po kojem bi se građani izjasnili između dve mogućnosti: samostalne Hrvatske ili savezne Jugoslavije. Provođenjem referenduma po pojedinim republikama i pod njihovom kontrolom sa pitanjima koja isključivo odgovaraju republičkom rukovodstvu, smatramo lukavom podvalom s namerom da se izvuku maksimalni politički ciljevi i okolišno dovede do razbijanja Jugoslavije, unatoč grube povrede historijskih istina o pravima naroda a ne republika na otcepljenje, bez obzira na posledice koje će imati narodi Jugoslavije. Na toj osnovi pozivamo narode ovih prostora da ne izađu na najavljeni referendum jer je njihovo opredeljenje jasno i nedvosmisleno potvrđeno nebrojenim žrtvama i životima palih boraca za slobodu. Narodi ovih prostora treba da se odazovu referendumu kojeg će organizovati Savezna skupština SFRJ na način koji neće povrediti ni interes ni ponos bilo kog naroda u Jugoslaviji."

Javio se i dr Milan Babić u intervjuu za "Politiku" (6. maja); novinar Milan Četnik piše o velikom događaju – prisajedinjenju Krajine Srbiji: "Predsednik Izvršnog veća Srpske autonomne oblasti dr Milan Babić na današnjoj konferenciji za štampu govorio je o predstojećem referendumu za prisajedinjenje SAO Krajine Republici Srbiji. Dr Babić je rekao da nije slučajno što hrvatska sredstva informisanja prećutkuju referendum o prisajedinjenju Krajine Srbije. Bilo je za očekivati, kaže Babić, da će se posle odluke Skupštine SAO Krajina o raspisivanju referenduma sručiti prava lavina optužbi i uvreda prema srpskom narodu i njegovim legitimnim organima u Krajini. Međutim, to se nije desilo. Procenjeno je, verovatno, da je o referendumu za prisajedinjenje Krajine Srbiji bolje ćutati, računajući na to da u Krajini ne postoje dovoljno moćna medijska sredstva preko kojih bi se moglo narodu ukazati na istorijski značaj odluke koja će se doneti na referendumu. Međutim, izvesno je da je srpskom narodu u Krajini jasan istorijski značaj referenduma, a lično očekujem od masmedija, pre svega onih u Republici Srbiji, da svojim pisanjem ukažu na značaj ovog čina, ne zbog toga da bi delovali na odluku naroda, jer je ona nesporna, već da to učine zbog samog gesta, koji će sam po sebi mnogo značiti.

Babić je, takođe, apelovao na sve srpske intelektualce da svojim javnim delovanjem pojasne značaj predstojećeg referenduma. Nije slučajno to što je vrhovništvo Republike Hrvatske, smatra dr Babić, preko svojih legionara upravo uoči referenduma o prisajedinjenju izvelo akcije koje su donele ljudske žrtve i unele nemir i nespokojstvo kako bi se time na tobože indirektan, a u osnovi krajnje direktan način, pokušao sprečiti srpski narod da se demokratski opredeli za prisajedinjenje Republici Srbiji.

Slična situacija, podsetio je Babić, stvorena je i pre letošnjeg plebiscita o autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj.

- Smatram da je hrvatski narod prvi put pred stvaranjem kakve-takve samostalne države, naravno u svojim etničkim i realno istorijskim granicama, a ne nekakvim granicama 'povjesnih snova' i političkih bajki. Srbi nijednim svojim potezom, ukoliko su istorijski zreo narod, ne bi trebali nakon svih iskustava zajedničkog života sa hrvatskim narodom u tome ih ometati. Naprotiv, trebali bismo učiniti sve da se što prije rastanemo, jer se, izgleda, nikad nismo uprkos 70-godišnjem zajedničkom življenju, čestito ni sastali. Svi naši susreti bili su nasilni i što se nas Srba tiče neretko i pogubni. Osim toga, mislim da se aktuelna hrvatska vlast s Tuđmanom na čelu pokušava održati s obzirom na to da je izgubila svaki kredibilitet kod onih koji su ih na vlast doveli uvođenjem haosa i nereda. Oni se bukvalno žele na vlasti održati po svaku cijenu i ja tu vidim osnovnu opasnost od te vlasti - istakao je dr Babić i dodao:

Mislim da su oni u svojoj paranoji dospjeli do one tačke na kojoj je potrebno takvu vlast staviti pod međunarodni nadzor, odnosno starateljstvo, jer bi svaki jugoslovenski nadzor bio smatran pristrasnim u prvom redu zbog onih koje oni navodno ali i stvarno predstavlaju. Svako odgađanje takvih mjera imaće tragične posledice i biće opasno ne samo za Jugoslaviju i Balkan već i za Evropu u cjelini - rekao je dr Milan Babić.

Odgovarajući na pitanja novinara o tome da li Krajina može egzistirati kao potpuno samostalna državna teritorija, bez ujedinjavanja sa Republikom Srbijom, dr Babić je rekao da je želja naroda Krajine da živi u jugoslovenskoj federaciji ali da Krajina kao srpska zemlja treba prethodno da se ujedini sa Republikom Srbijom..."

1.9. Interpretacija tekstova

Čitajući “Politiku” prvih desetak dana maja 1991, jasno je da je politički cilj - prisajedinjenje “srpskih delova Hrvatske” Republici Srbiji. Govori o tome ne samo dr Babić, već događaji u Borovu selu, predstavljeni na način da su hrvatski policajci, u stvari, bili ti koji su upali u naselje i iz čista mira počeli da pucaju. Hoće se reći: da je Srbija prisutna u Hrbvatskoj i da će ovako proći svako ko se bude “igrao” sa Srbijom (u Hrvatskoj).

+++

Kalendar događaja

(za vreme trajanja rubrike “Odjeci & Reagovanja”)

1991:

9. januar 1991.

Predsedništvo SFRJ izdalo Naredbu o rasformiranju svih neregularnih oružanih snaga i vraćanju oružja, ilegalno unetog u zemlju, najbližim ustanovama ili jedinicama JNA (rok 10 dana). Slovenija i Hrvatska se odlučno izjašnjavaju da neće dozvoliti sprovođenje ove naredbe.

15. januar 1991.

SIV dostavio Skupštini SFRJ stavove o stanju u zemlji i merama za prevazilaženje tog stanja.

20. januar 1991.

Stjepan Mesić, potpredsednik Predsedništva, na izbornoj skupštini HDZ rekao da je Hrvatska naoružala svoju policiju i opredelila se za samoodbranu.

24. januar 1991.

Organi krivicnog gonjenja JNA u Hrvatskoj lišili slobode veći broj lica zbog sumnje da su učestvovali u organizovanju i naoružavanju paravojnih jedinica.

25. januar 1991.

U Beogradu održan sastanak rukovodstava Srbije i Hrvatske. Iste večeri TV Beograd u Dnevniku emitovala tajni film o ilegalnom uvozu oružja u Hrvatsku ("afera Špegelj").

31. januar 1991.

Vojni sud u Zagrebu izdao nalog za privođenje Martina Špegelja, ministra odbrane Hrvatske, zbog umešanosti u aferu oko uvoza oružja. Vijeće narodne obrane Hrvatske odbacilo optužbe, a Špegelj nije nikad priveden.

1. februar 1991.

Štrajk prosvetnih radnika na Kosovu.

2. februar 1991.

Delegacija ilegalne Skupštine Kosova u poseti hrvatskom Saboru.

7. februar 1991.

Na sednici proširenog Predsedništva SFRJ u Beogradu Janez Drnovšek izjavio da će Slovenija i formalno pokrenuti postupak "razdruživanja" od Jugoslavije. Na primedbu Vasila Tupurkovskog da "u slučaju izlaska iz Jugoslavije makar jedne republike, SFRJ više ne postoji", Milošević odgovara "Malo morgen!".

16. februar 1991.

Dolazak specijalnih jedinica MUP Hrvatske na podrucje Plitvickih jezera izazvao brojne proteste i negodovanje lokalnog srpskog stanovništva.

20. februar 1991.

Usvajanjem 99. amandmana na Ustav, Republika Slovenija definisana kao samostalna država. Vlada Hrvatske podnela Saboru dopunjeni Ustavni zakon po kojem u Hrvatskoj važe samo zakoni ove republike.

23. februar 1991.

Osnovana Srpska radikalna stranka.

28. februar 1991.

Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine doneli odluku da se SAO Krajina "razdružuje" od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji, "odnosno u zajedničkoj državi sa republikom Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa srpskim narodom u republici Bosni i Hercegovini".

2. mart 1991.

Oružani sukob jedinica MUP-a Hrvatske sa srpskim stanovništvom u Pakracu. Po nalogu Predsedništva SFRJ intervenišu snage JNA da bi razdvojile sukobljene strane. U Beogradu SPS organizovala miting pod parolom "Jasenovac se neće ponoviti".

4. mart 1991.

Postignut dogovor jugoslovenskog i hrvatskog rukovodstva da specijalna jedinica hrvatskog MUP-a napusti Pakrac, a da JNA ostane.

6. marta 1991.

Skupština Slovenije proglasila moratorijum na odlazak slovenačkih regruta u JNA.

9. mart 1991.

Demonstracije opozicije u Beogradu protiv vladine kontrole nad sredstvima javnog informisanja; dvojica mrtvih; tenkovi na ulicama Beograda; policija upala u Radio B-92 i Studio B; uhapšen Vuk Drašković.

10-13. mart 1991.

Demonstracije studenata kod Terazijske cesme (studentski zahtevi: oslobađanje Vuka Draškovića, smenjivanje Dušana Mitevića, direktora TV Beograd, i Radmila Bogdanovića, ministra unutrašnjih poslova).

13. mart 1991.

Oslobođen Vuk Drašković; ostavke Mitevića i Bogdanovića.

12-14. mart 1991.

Podizanje borbene gotovosti JNA zbog pogoršane političke i bezbednosne situacije u zemlji.

14. mart 1991.

Borisav Jović dao ostavku na funkciju predsednika Predsedništva SFRJ.

16. mart 1991.

Slobodan Milošević objavio da je s Jugoslavijom gotovo, te da odluke saveznih organa Srbiju više ni na šta ne obavezuju.

16. mart 1991.

Na zatvorenom sastanku sa predsednicima opština, Milošević prvi put najavio mogucnost razgraničenja sa Hrvatskom ("A, ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo!")

25. mart 1991.

Sastanak Miloševića i Tudmana u Karađorđevu.

31. mart 1991.

Pale prve žrtve prilikom napada Srba na policijsku stanicu u Plitvicama.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#21 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Kako su Večernje novosti i Politika izveštavali o Vukovaru (1)

Olovka piše mržnjom


Priredili: Bojan Tončić i Milica Jovanović
http://www.e-novine.com/region/region-h ... rnjom.html

Šovinizam, pozivanje na ubistva različitih i nasilje svake vrste, mobilizacija vojno sposobnih i ostalih i mržnja koja je prevazilazila dotad poznate jezičke figure obeležili su štampane medije u Srbiji 1991.



I površan pregled provladinih listova koji su novembra 1991. prizivanjem Drugog svetskog rata abolirali angažovanje Jugoslovenske narodne armije u sukobima na teritoriji Hrvatske, kao i sve očigledniju finansijsku i organizacionu podršku države paravojnim jedinicama, dovoljan je za lekciju o medijskom trovanju nacije, koje sa „oslobađanjem” Vukovara ulazi u dotad neviđenu fazu. Dominiraju priče o klanju srpske dece po slavonskim selima, genocidnim planovima ustaša, te slike razorenih naselja. Izveštaji o galopirajućoj hiperinflaciji i počecima sistematske pljačke srbijanske privrede zauzimaju sve skromniji prostor. Za srbijansku vlast, rat više nema alternativu. Front prema Evropi i svetu takođe poprima osnovne obrise – na delu je „informatička blokada” o stradanju Srba, zavera svetskih sila protiv malog slobodarskog naroda, sa Slobodanom Miloševićem na čelu. U začelju su paravojske koje za sobom ostavljaju tragove užasnih zločina.


Šovinizam, pozivanje na ubistva različitih i nasilje svake vrste, mobilizacija vojno sposobnih i ostalih i mržnja koja je prevazilazila dotad poznate jezičke figure obeležili su štampane medije u Srbiji 1991.

Najtiražniji jugoslovenski dnevnik, kako je sebe titulisala tiskovina mračne provenijencije Večernje novosti, svoju je uređivačku koncepciju dokazao tokom Vukovarske operacije. Laž i mržnja bili su temelj svih napisa o uništavanju Vukovara koji su našli svoje mesto na prvim stranama ovog beogradskog dnevnika. Maštovitost je ponekad prevazilazila razmere zdravog razuma. Glavni i odgovorni urednik bio je Radislav Rade Brajović. Glavni i odgovorni urednik Politike bio je Aleksandar Prlja, pod čijom se komandom ostvarila uređivačka politika gebelsovskog tipa koja se temeljila na laži i sumanutom komentaru koji poziva na masovna ubistva Hrvata i rušenje svega pred sobom. Naravno, i afirmisanje svake granate koja pada na razoreni Vukovar.

Kadijević: Sprečićemo ponavljanje genocida

Prva epizoda rastanka Večernjih novosti sa moralom, a bilo ih više i nastavljaju se, počela je pred kraj Vukovarske operacije. Vukovar o koncu, čitamo sa naslovne strane lista od 17. novembra 1991. Saznajemo da su „udružene snage JNA i Teritorijalne odbrane dospele do najstrožeg centra Vukovara”, te da je „od juče popodne Borovo naselje u rukama jedinica JNA”. Izveštači Novosti koji su bili u blizini mesta radnje (iza haubica JNA) D. Stojić i M. Petrović saopštavaju da se najžešće borbe vode oko dvorca grofa Elca, Pošte, Gradske vijećnice, policijske stanice i Gradske bolnice: „Ustaške snage u Vukovaru i Borovu Naselju razbijene su na četiri više delova koji međusobno nemaju nikavu komunikaciju. S druge strane, napredujući iz četiri pravca – iz Sotina i Negoslavaca, sa trpinske ceste kod Borova sela i iz Bršadina preko Lušca i Vukovarskog silosa na Dunavu, jedinice JNA i Teritorijalne odbrane i srpskih dobrovoljaca su se na više mesta spojile, nastavljajući zajednička dejstva”.

Najavu pada Vukovara izriče samouvereni predsednik vlade izmišljene države Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, docnije haški optuženik u bekstvu pod zaštitom države Srbije, Goran Hadžić, i ispostavlja se da je bio u pravu: „Vukovar je pred padom, centar je slobodan, ostalo je da se od ustaša očisti njihovo gnezdo Mitnica. Moram da istaknem da naše snage u ova dva dana oslobađanja Vukovara nisu imale mrtvih. Bilo je samo nekoliko ranjenih”.

Novosti pišu i o drugim frontovima – Ofanziva ustaša u Lici, Potisnuti bojovnici (Perušić i Stari Lički Osik) – kao i pregovorima na Dubrovačkom ratištu. Puno toga se saznaje i od izbeglica koje su, nekim čudom, iz Dubrovnika dospele u Herceg Novi: „Izbezumljeni, slomljeni novim porazima u borbi sa pripadnicima JNA, 'branioci' Dubrovnika koriste uveliko alkohol i drogu. U takvom stanju izlaze na ulice i maltretiraju pre svega žene, ne raspitujući se mnogo koje su vere i nacije. Zabeleženo je više slučajeva drskog silovanja koje neretko izvode na ulici”, uvereni su izveštači Novosti Savo Gregović i Momir Čabarkapa.

Istog dana ovaj dnevnik donosi izveštaj o obilasku jedinica Prve vojne oblasti saveznog sekretara za narodnu odbranu Veljka Kadijevića, pod naslovom Sprečićemo ponavljanje genocida. On je u ime Armije rekao: „Ne možemo i nećemo dozvoliti da se bilo ko igra životima pripadnika JNA u blokiranim garnizonima i sudbinom srpskog naroda u kriznim područjima. Sprečićemo ponavljanje genocida i odbraniti pravo naših naroda koji žele da nastave zajednički život u Jugoslaviji”.

Najava defilea oslobodilaca i trubača

Politika dan kasnije na naslovnoj strani saopštava: Vojska ovladala gotovo celim Vukovarom, uz dodatno objašnjenje u podnaslovu da „paravojne jedinice Hrvatske imaju jako uporište u vukovarskom naselju Mitnici i okolini vodotornja".

Vukovar pod kontrolom Vojske udarni je naslov Novosti od 18. novembra; ostali tekstovi se slažu sa izveštajima Politike, kao da ih je, ne daj Bože, pisao isti čovek. U Novostima saznajemo da „Armija i teritorijalci čiste poslednja ustaška uporišta u centru grada”, te da su poražene „ustaške snage u Borovu”. „Zenge još drže Mitnicu, u oslobođenom Slunju razbijeno najmanje dve hiljade ustaša”, pišu Novosti.

Isti izveštači iz Vukovara kažu da se prema uhvaćenim radio porukama može zaključiti da je „među ustašama zavladalo rasulo” i da su predaju ponudili i „mupovci” i „zenge”. „Ni iz Mitnice, koja je, takođe, opkoljena sa svih strana, ustaše nemaju kud. Do konačnog sloma ostaje im da iz mitničkih bara i šikara mučki napadaju oslobodioce. Taj čas je već kucnuo, jer razrušenim vukovarskim ulicama koje u 90 odsto slučajeva kontrolišu snage JNA, TO i srpskih dobrovoljaca, sloboda uveliko korača. Dan oslobođenja biće, kažu meštani i oslobodici, proslavljen defileom oslobodilaca ulicama Vukovara, uz muziku dragačevskih trubača”. U blizini Šida su „razbijene ustaše”, a „energičnim dejstvima JNA oslobođeni Nijemci”, pišu Novosti. Prenose i izjavu generala Andrije Biorčevića, koji saopštava da je palo Borovo, odnosno da su „poražene ustaške snage”.

Provukla se tog 18. novembra i jedna vest iz Beograda koja ima veze sa ratom: General Kolšek „juri” penziju, obavešten je list koji saznaje da se smenjeni komandant Pete armijske oblasti „posle debakla JNA u Sloveniji ovih dana šeta u Beogradu i prikuplja na VMA dokumente za penziju”.

„Da li će, dakle, penzija (i to visoka) biti nagrada generalu Kolšeku za pogibiju 43 vojnika JNA u Sloveniji može samo da se nagađa, ali je njegov 'tajanstvani boravak' na VMA izazvao gnev mnogih lekara ove poznate zdravstvene ustanove”, konstatuju Novosti.

Nije sve tako crno, sa naslovnice čitaoci istog dana saznaju i nešto tačno – da se udaje Lepa Brena, što će „sve zabeležiti kamera da može i narod da gleda”. A ekskluziva je i to da „Mesić kupuje kafane”.

Politika se pozabavila posetom izaslanika Peresa de Kueljara, Sajrusa Vensa i na udarnom mestu na naslovnoj strani mesto daje tekstu pod naslovom Vens: Borbe i ubijanja moraju prestati. Ni reči o udaji Lepe Brene – kakve teme, takva i naklada. „Vens je, naglašavajući da on i Mark Gulding dolaze po nalogu Peresa de Kueljara, rekao da je cilj njihove misije ispitivanje mogućnosti za slanje 'plavih šlemova' u Jugoslaviju, da počinju odmah da rade, a po povratku u Njujork, podneće detaljan izveštaj generalnom sekretaru i Savetu bezbednosti. Nakon toga Savet bezbednosti bi se sastao i odlučio da li će slati mirovne snage u Jugoslaviju”, piše Politika.

S druge strane, nema ničeg o večernjim bdenjima i paljenju sveća pod parolom „Za sve poginule u ratu” ispred zgrade Predsedništva SR Srbije; na platou kod Andrićevog venca okupljaju se Žene u crnom, antiratne organizacije, građanke i građani, ispisuje se knjiga Grobnica za Miroslava Milenkovića, rezervisti koji se ubio između dva stroja, onih koji idu na Vukovar i dezertera koji odlažu oružje.

Ali, imamo Politikinu potresnu belešku iz pera Mirjane Nikić, tadašnje i sadašnje izveštačice iz Skupštine Srbije, pod naslovom Miran san majke Milanke. Ona se (majka) „spokojna vratila iz posete dvadesetogodišnjem sinu Ivanu koji je trenutno u kasarni u Trebinju”. „Dirnuta dobrotom i hrabrošću ljudi kojima je bila okružena u kasarni i u gradu, kaže, vratila se sa željom da svima ispriča koliko je ponosna što i njen sin može biti od pomoći" (kome, čemu?, prim. red).

„U teška vremena prava dobrota, kao i ono pritajeno zlo, izlaze na videlo!... Starešine jedinice u kojoj je moj sin sve vojnike oslovljavaju sa 'sine', jedni drugima zamenili su porodice. Ipak, najviše me ganula briga trebinjskih majki i očeva koji se prema vojnicima ophode kao prema svojoj deci. Kada je čula da sapun i cigarete kupujem za vojnika, prodavačica u samoposluzi mi nije dozvolila da platim. Na putu do kasarne srela sam mnoge majke koje su bile srećne da vojniku pošalju bar kutiju hercegovačkog duvana! U hotel 'Leopard', u kom se pored ranjenih i izbeglih mogu smestiti roditelji vojnika, dolazili su neprestano oni koji su nudili meni i suprugu smeštaj u svojim domovima...”

Sprijateljila se, saznajemo, majka Milanka sa Muslimanom iz Nove Varoši, ocem vojnika Enesa Halispahića, koji joj je rekao da tamo, u Novoj Varoši, Srbi i Muslimani najbolje žive i da „neće dozvoliti nerede”.

Dirnut ovim izlivima nežnosti, čitalac Politike uspeva da registruje i naslove: Hrana najskuplja, Izbeglice u redu za pomoć, te foto-priču o izbeglicama, u kojoj su glavni likovi „krava Šarka”, „umorni konjić”, pas Goro koji se „priljubio uz gazdaricu”. „Pita se, valjda, kakva je to sudbina zadesila ljude”, naslućuje Politikin izveštač M. Branković.

Ispod ove skaske, gotovo neprimetno, potkrala se vest o tome da je Branko Kostić gost SDS Srbije. Najavljuje se da će imenovani „večeras u 18 časova na tribini u Skupštini opštine Novi Beograd članove ove stranke i posetioce upoznati sa aktuelnom političkom situacijom u Jugoslaviji”.

I pored svih ovih bisera, čitaoci ovog lista dobijaju i poklon, kartu Kraljevine Jugoslavije iz 1940, valjda radi lakše orijentacije u predstojećim epopejama.

Pad „hrvatskog Staljingrada”

Vukovar oslobođen glavni je naslov Novosti od 19. novembra, ispod nadnaslova Posle tri meseca juče pao hrvatski Staljingrad. Zašto sintagma hrvatski Staljingrad nije pod navodnicima (samo na naslovnoj strani) možda se i zapitao poneki čitalac ovog lista, no važnije je ostalo u podnaslovu: „Šef vukovarskog ustaškog kriznog štaba Tomislav Merčep među prvima umakao iz opkoljenog i potpuno razorenog grada * Josip Gažo, šef za egzekucije, ubijen na Trpinjskoj cesti, punktu crnokošuljaša * Formiran dosije vukovarskih zločinaca i njihovih žrtava * Većina hrvatskih gardista i policajaca predala se oko 15 časova jedinicama JNA * Zločinci u jazbinama”. Na naslovnoj strani, uz fotografiju na kojoj su žene i deca piše da je iz zatočeništva izašlo civilno stanovništvo... Na naslovnoj je najavljena i ispovest Miloša Lečića, dobrovoljca iz Prokuplja, koji kaže da ono što su dobrovoljci videli „osvajujući kuću po kuću – prevazilazi sve filmove strave i užasa”.

Novosti na početku izveštaja iz Vukovara donose, valjda prvi put od početka Vukovarske operacije, suštu istinu: „Vukovar danas nije 'hrvatski Staljingrad' – danas je to skelet grad. Razoren je potpuno, možda samo u nekoj dugačkoj ulici ima pojedna čitava kuća”.

Naravno, to je tek jedna rečenica ispod koje dolaze salve laži i mržnje, doslednosti u uređivačkoj politici:
„U Vukovaru je proteklih meseci proliveno toliko krvi da preživelima postaje jasnoda zajedničkog života više nema. Pokazalo se, zatim, da su vinovnici ovog krvoprolića odseljeni Hrvati iz zapadne Hercegovine početkom 1941. i posle rata. I još nešto, insistiranje na administrativnoj granici, što je ključni problem versko etničkog rata u Hrvatskoj, znači samo krvavi hrvatsko-srpski rat. Zabrinjavaju, stoga, procene nekih političara i generala da je trenutni rat u Hrvatskoj uvod u još veći i krvaviji građanski rat”, daje svoj komentar na kraju izveštaja izvesni P. Jočić.

Optimisti iz ovog broja saznaju i nagoveštaj primirja, u tekstu pod naslovom Viza plavim šlemovima, u kojem se citira Slobodan Milošević, tada predsednik Srbije: „Ideja o upućivanju mirovnih snaga UN koje bi trebalo da obezbede razdvajanje strana u sukobu je dobra, a sada je najvažnije da hrvatska strana, koja sve vreme napada srpske krajeve, prihvati upućivanje mirovnih snaga” – rekao je Milošević u razgovoru sa Sajrusom Vensom, izaslanikom generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

U dnu sedme strane Novosti donose vesticu pod naslovom Mesić napušta Predsedništvo, iz koje saznajemo da je Vrhovno državno vijeće Hrvatske, savetodavni organ predsednika Republike, konstatovalo da Jugoslavija više ne postoji, te da je i slovenački predstavnik Janez Drnovšek napustio Predsedništvo.

„Srpski narod ne želi iz Jugoslavije i jedino se njemu može dozvoliti da odlučuje o svojoj sudbini", prenosi na naslovnoj strani Politika, u izdanju od 19. novembra 1991, reči tadašnjeg predsednika srbijanske skupštine, Aleksandra Bakočevića. Uz opširan izveštaj sa susreta Miloševića i Sajrusa Vensa („Ostvaren napredak”, „Put ka trajnom i pravednom miru”, „Plavi šlemovi treba da pruže punu zaštitu i garantuju sigurnost i slobodu srpskog naroda u krajinama”), Politika u ovom izdanju donosi i blok izveštaja „o stanju na frontovima”. Na naslovnoj strani objavljen je Tanjugov izveštaj, „Uspešno dejstvo jedinica JNA – Gardisti u Vukovaru se predali”, u kom se navodi da je u toku evakuacija civila.

Uloga provladinih medija u obezbeđivanju podrške javnosti za ratne operacije u Hrvatskoj, razvijanjem priče o očuvanju Jugoslavije, zgodno je ilustrovana kratkom beleškom na 8. strani, „Čičina trobojka na silosu”, o neimenovanom penzioneru iz Zrenjanina koji je, kao dobrovoljac, učestvovao u borbama u Vukovaru i na kraju izneo jugoslovensku zastavu na vrh silosa u Borovo naselju, „pod žestokom vatrom hrvatskih bojovnika”. „Ja sam po ubeđenju Jugosloven i boriću se do kraja, dok ne bacimo na kolena Tuđmanove bojovnike”, rekao je sedokosi junak posle ovog vojničkog podviga, prenosi Politika.
Abacija
Posts: 4493
Joined: 11/01/2008 05:06
Location: Haustor

#22 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Abacija »

Kako su Večernje novosti i Politika izveštavali o Vukovaru (2)

Medijska priprema zločina na Ovčari


Priredili: Bojan Tončić i Milica Jovanović
http://www.e-novine.com/region/region-h ... Ovari.html

„Koljači i zlotvori bili su dojučerašnje komšije Hrvati, a sada su morali da pobegnu pošto su došli oslobodioci. Vukovar je avetinjski grad i treba ga zaboraviti.”



I površan pregled provladinih listova koji su novembra 1991. prizivanjem Drugog svetskog rata abolirali angažovanje Jugoslovenske narodne armije u sukobima na teritoriji Hrvatske, kao i sve očigledniju finansijsku i organizacionu podršku države paravojnim jedinicama, dovoljan je za lekciju o medijskom trovanju nacije, koje sa „oslobađanjem” Vukovara ulazi u dotad neviđenu fazu. Dominiraju priče o klanju srpske dece po slavonskim selima, genocidnim planovima ustaša, te slike razorenih naselja. Izveštaji o galopirajućoj hiperinflaciji i počecima sistematske pljačke srbijanske privrede zauzimaju sve skromniji prostor. Za srbijansku vlast, rat više nema alternativu. Front prema Evropi i svetu takođe poprima osnovne obrise – na delu je „informatička blokada” o stradanju Srba, zavera svetskih sila protiv malog slobodarskog naroda, sa Slobodanom Miloševićem na čelu. U začelju su paravojske koje za sobom ostavljaju tragove užasnih zločina.

Šovinizam, pozivanje na ubistva različitih i nasilje svake vrste, mobilizacija vojno sposobnih i ostalih i mržnja koja je prevazilazila dotad poznate jezičke figure obeležili su štampane medije u Srbiji 1991.

Najtiražniji jugoslovenski dnevnik, kako je sebe titulisala tiskovina mračne provenijencije Večernje novosti, svoju je uređivačku koncepciju dokazao tokom Vukovarske operacije. Laž i mržnja bili su temelj svih napisa koji su o uništavanju Vukovara našli svoje mesto na prvim stranama ovog beogradskog dnevnika. Maštovitost je ponekad prevazilazila razmere zdravog razuma. Glavni i odgovorni urednik bio je Radislav Rade Brajović. Glavni i odgovorni urednik Politike bio je Aleksandar Prlja, pod čijom se komandom ostvarila uređivačka politika gebelsovskog tipa koja se temeljila na laži i sumanutom komentaru koji poziva na masovna ubistva Hrvata i rušenje svega pred sobom. Naravno, i afirmisanje svake granate koja pada na razoreni Vukovar.

Laž na naslovnoj: Večernje novosti o zajedničkoj izmišljotini

Razvrstavanje spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja

Da se ispod naslova „Vukovar konačno slobodan” na naslovnoj strani Politike od 20. novembra 1991, kriju indikaciije zločina, ni novinari ni čitaoci tada nisu bili svesni – „I na vratima bolnice, sa 420 ranjenika i bolesnika, Armija postavila straže”. Rušenje grada do temelja, sprečavanje predstavnika Međunarodnog Crvenog krsta da uđu u vukovarsku bolnicu, podrška paravojnim formacijama – nikome se tada nije činilo zločinačkim postupcima. Ali je zato „talas antisrpske kampanje u italijanskoj štampi”, o kojoj izveštava Politikin dopisnik iz Rima, analiziran s dužnom pažnjom. „Italijanske novine se gotovo utrkuju u oplakivanju zle sudbine 'hrabrih branitelja Vukovara', a o Srbima, kojima se ne priznaje ni pravo na odbranu sopstvenih života, pišu sve najgore”, naznačeno je u uvodu teksta.

U senci „oslobađanja” Vukovara, na petoj strani provukla se i uzgredna beleška o navodima da su „Beli orlovi” Dragoslava Bokana upali u prostorije redakcije Jutela. „Pre nekoliko dana Dragoslav Bokan gostovao je na nezavisnom kanalu Studija B i na direktna pitanja voditelja emisije, bez mnogo okolišenja, izjasnio se u prilog nasilja nad onima koje u ovom trenutku smatra 'lošim Srbima'”, navodi se u tekstu. Loši Srbi, izdajnici i strani plaćenici, polako stižu na dnevni red nacije obuzete ratnom histerijom.

Na desetoj strani, Politika prenosi saopštenje „Velike narodne skupštine Srpske oblasti Slavonija, Baranja i zapadni Srem”, u kom se sve srpske izbeglice pozivaju da nasele „oslobođena područja”.

Iz Večernjih novosti saznajemo da ipak ima nekakvog otpora Hrvata u Vukovaru: „Druga odela za zlodela” naslov je glavne priče, koju na naslovnici najavljuju Novosti, uz podnaslov „Ustaški zločinci zabarikadirali su se u podrumima Kombinata 'Borovo' i više okolnih solitera sa velikom grupom talaca Srba. U jednom podrumu Borova naselja pronađeno 40 zaklanih mališana * Pretpostavlja se da su 'civili' u vukovarskoj bolnici zapravo pripadnici ustaške vojske”.

Poslednja „vest” došla u Novosti, ispostaviće se docnije čista izmišljotina, jeste ta da su „u podrumu jedne kuće u Borovu naselju oslobodioci pronašli četrdesetoro zaklane dece”. „Po tvrđenju očevidaca, slika je jeziva i novinari su odmah krenuli da se uvere u verodostojnost ove informacije”, saopštio je vukovarski Pres centar.

„Koljači i zlotvori bili su dojučerašnje komšije Hrvati a sada su morali da pobegnu pošto su došli oslobodioci. Vukovar je avetinjski grad i treba ga zaboraviti”. Ovo je početak teksta B. B. Mijića koji prenosi navodna tragična iskustva „zatočenih Srba iz podruma Vukovara”. Ovako navodno govori navodna osamdesetogodišnja Srpkinja iz Vukovara, u prihvatnom centru u Šidu: „Njima je bilo ubiti Srbina kao komarca. Čim vide nekog otvara se paljba od više ustaša koje na taj način iskaljuju svoj bes i odanost vrhovništvu. Mogli smo to samo da gledamo i čekamo kada ćemo mi doći na red. O nekakvoj pomoći ili sahranjivanju nesrećnog čoveka nije moglo biti ni govora, jer odmah ode tvoja glava. Pune su nam bašte leševa u raspadanju”. Kako stanovita Milka Dubajić, koja je stotinak dana provela u podrumu, sve ovo zna kad nije napuštala podrum, ostaje da se zaključi, kao i to šta je nekoga motivisalo da puca na nekog, pogotovu otkud onaj deo motivacije vezan za odanost vrhovništvu.

Zabrinjavajuće vesti Novosti donose sa Dubrovačkog ratišta: „Hrvatske snage napale položaje JNA kod Dubrovnika: Nove žrtve primirja”. „Primirje na dubrovačkom frontu, najduže dosad, koje je trajalo punih pet dana, ustaše su – prekinule sinoć. Gardisti i mupovci su preksinoć na položaje koje u neposrednoj blizini Dubrovnika drže snage JNA otvorili streljačku vatru iz reona Čajkovica–Sustjepan–Rožat–Mokošica. Tom prilikom mučki je ubijen vojnik iz Titograda Bato Radusinović, tok je ranjen takođe borac JNA Dmitar Vukašinović”. Najavljuju se primirje i razmena zarobljenika i navodi da ovim područjem kruži Proglas fantomske, osvajačke, Privremene vlade Republike Dubrovnik. Ovde Novosti imaju i drugu stranu. „Čuo sam za proglas, ali mi nije poznato ko je njegov autor, ko je predsednik Privremene vlade i slično. Mi prihvatamo samo zahteve da se područje Dubrovnika demilitarizuje. Ostalo je narod ove opštine rekao slobodnim izborima prošle godine. Dubrovnik je sastavni deo Republike Hrvatske”, rekao je za Novosti Đuro Kolić, predsednik dubrovačke opštine.

Ovaj broj lista krasi i jedna zanimljivost: Kapetan Dragan je „preksinoć iznenada stigao u Knin”. I dok neobavešteni čitaoci razmišljaju kako izgleda kad Kep redovnom linijom stigne u srpsku prestonicu balvan-države, čitamo pod naslovom „Martiću za rođendan”: „Posle prolaska kninskom glavnom ulicom juče na oklopnom transporteru kojeg su knindže zarobile od mupovaca, kapetana smo pronašli u društvu njegovih nekadašnjih učenika. 'Milanu Martiću je rođendan i red je da dođem da ga zajedno proslavimo'”, nasmešio se Dragan. On je istakao da se nada susretu sa Milanom Babićem, koji je izjavio da ga nikada nije video. „Saznali smo, međutim, da je kapetan Dragan došao u Knin na poziv Milana Martića, ministra unutrašnjih poslova u vladi SAO Krajine i više predsednika krajiških opština. Pred dolaska u Knin na putu iz Beograda kapetan je boravio na Baniji, a danas će posetiti svoje borce u Lici”, pišu Novosti.

„Tuđa flota – ni slučajno” naslov je teksta u kojem se obrađuje saopštenje Predsedništva SFRJ, sa sednice kojoj je predsedavao Branko Kostić. „Povodom informacija o nameri Zapadnoevropske unije da ispred Dubrovnika upute ratne brodove koji bi – ako se sa tim saglase jugoslovenske vlast – vršili nadzor humanitarnih akcija i evakuacije ugroženih iz Dubrovnika, Predsedništvo SFRJ konstatuje da od nadležnih jugoslovenskih organa takva saglasnost nije zatražena. Zato nema nikakvog opravdanja, niti dolazi u obzir da strani ratni brodovi štite koridor humanitarne pomoći koji inače intenzivno funkcioniše i ničim nije ugrožen”, zaključuje Predsedništvo SFRJ.

Izmišljanje zaklane srpske dece

Udarni naslov Večernjih novosti, 21. novembra 1991, „Pokolj pre predaje”, doneo je svedočenje „fotoreportera Rojtersa Gorana Mikića” o navodnom masakru 41 deteta u obdaništu u vukovarskom predgrađu Borovo naselje, prema kom su članovi hrvatske nacionalne garde „sekli grkljane deci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum”. Novosti su ovo otkriće ilustrovale fotografijom žive bebe u naručju vojnika JNA, koja je potpisana sa „Stigli spasioci”. Nepotpisani izveštač svoju storiju počinje tvrdnjom da su hrvatski vojnici „optuženi” za masakr dece. „Mikić je izjavio da su mu pripadnici armije rekli da su članovi Hrvatske nacionalne garde sekli grkljane deci između pet i sedam godina i da su ih bacali u podrum obdaništa. On je brojao tela, ali su mu vojnici zabranili da ih fotografiše... Na travnjaku blizu škole su leševi sedmoro odraslih ljudi čije su glave bile razbijene sekirama. Čelo jednog čoveka je bilo razbijeno da se video mozak”. Inače, fotografije koje odgovaraju ovom opisu mogu se naći na Mikićevoj internet prezentaciji. Priča o poklanoj deci dobiće drugačiji epilog.

Ova vest bila je i povod za redakcijski komentar, „Vest kao zver”, koji potpisuje Gordana Brajović, pokojna supruga tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika Novosti, pod čijim je imenom krajem devedesetih ustanovljena nagrada za dečije stvaralaštvo. U komentaru se tvrdi da „ustaše, kao '41. godine, Srbima porod kolju”, te da bi „gospođa Evropa da poseče naše drvo. Na žrtvenik da prinesu našu nevinu decu”. U saopštenju Informativne službe Komande Novosadskog korpusa JNA, objavljenom na 4. strani, kojim se novinari i socijalni radnici pozivaju da dođu u Borovo i „sopstvenim očima uvere se u sva zla i nevolje kojima su nedužni građani, pripadnici srpskog naroda, bili izloženi u protekla tri meseca”, ne pominju se masakrirana deca.

-.-PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ-.-Gde su žrtve oslobađanja Vukovara: Porodice nestalih pred Specijalnim sudom u Beogradu
U izdanju od 21. novembra, Politika saopštava da se „mir polako vraća u Vukovar”, kao i da je prethodnog dana evakuisana bolnica u Vukovaru. Pažnja se sada usmerava na Dubrovnik i „neobičnu inicijativu Zapadnoevropske unije”. U tekstu objavljenom na naslovnoj strani, koji potpisuje D. Ribnikar, navodi se: „Lepo je i humano od Zapadnoevropske unije što brine o sudbini žena i dece u opkoljenom Dubrovniku. Ne treba, ipak, zaboraviti – a francuska štampa na to korektno podseća – da je Zapadnoevropska unija jedina evropska organizacija koja se bavi pitanjima odbrane a ambicija joj je da izvan Atlantskog pakta (ali uz američku saglasnost) stvori neku vrstu brzo pokretne armije”, konstatuje Politikin analitičar. Vukovaru se Politika vraća na devetoj strani, gde se, uz reportažu o vukovarskim parkovima pretvorenim u groblja, donosi i beleška o „raznim lukavstvima” kojima pribegavaju „Tuđmanovi bojovnici” u očajničkoj pokušaju da spasu glave. „Preoblače se u civilna odela, previjaju pojedine delove tela kao da su ranjeni, a mnogi se zaista lakše ranjavaju i ubacuju među ranjenike. Međutim, ta lukavstva 'ne prolaze' kod dobrovoljaca koji mnoge od njih poznaju, a mnogi se razotkrivaju skidanjem lažnih zavoja i, naravno, završavaju u posebnim zatvorima”. Mnogi od njih glave, dakle, neće spasti.

Decenijski dopisnik Politike iz Zagreba Radoje Arsenić vešto je obradio saopštenje Vlade Hrvatske povodom Vukovarske operacije, pa je tekst naslovljen sa „Vlada Hrvatske preti masakrom 'desetaka tisuća ljudi'”. Posprdno citirajući pojedine delove saopštenja, dopisnik nagađa na šta se misli kada se govori o opštem haosu sa nesagledivim posledicama, te zaključuje da je srpski narod u Hrvatskoj „pretvoren u taoce vladajućeg režima”.

Evakuacija i zločin

Pod naslovom „Ustaše glume bolesnike”, nepotpisani izveštač prenosi događaje iz Vukovara, iz kog „pripadnici JNA evakuišu stanovništvo i čiste grad od mina”, odnosno tok evakuacije iz Gradske bolnice u Vukovaru. U izveštaju se precizira da je evakuisano 500 ranjenih i bolesnih civila prema željenim odredištima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i da je među civilima koji su utočište potražili u bolnici otkriveni oni „koji su okrvavili ruke u zločinima nad srpskim življem u Vukovaru, pa su zadržani radi daljeg ispitivanja”. Kako se navodi, „preciznijih podataka o broju zarobljenih gardista i policajaca još nema. Prema za sada nepouzdanim procenama, ima ih oko 200”.

Ratno novinarstvo ne zna za granice

„Sloboda stigla u pakao”, naslov je reportaže iz Borovo naselja koju Večernje novosti u izdanju od 22. novembra 1991. najavljuju na naslovnoj strani, uz opise dirljivih susreta vojnika sa zatočenim roditeljima te fotografiju susreta stanovnika Borovo naselja sa „oslobodiocima”. Krupnim slovima najavljena je i priča o početku razoružavanja hrvatskih paravojnih formacija u Dubrovniku, dok je tek skroman prostor ostavljen za savet srbijanskih bankara štedišama – „da sačekaju devalvaciju i završetak rata”. Tog petka, 22. novembra 1991. nemačka marka se na ulicama Beograda prodavala već za deset dinara više nego prethodnog dana.

Srbija je, međutim, imala preča posla. U redakcijskom komentaru Novosti „Jednostrana 'humanost'”, koji potpisuje Dragana Minić, Međunarodni Crveni krst prozvan je zbog protesta koji je uputio predstavnicima JNA, zbog toga što vojska nije odmah pustila predstavnike Crvenog krsta u vukovarsku bolnicu. „Realno je pretpostaviti da je u pitanju bila želja da pomognu zengama i pripadnicima ostalih paravojnih formacija – koji su u strahu od poraza masovno simulirali ranjenike u ovoj kući zdravlja – da neopaženo, i nekažnjeno, pobegnu sa poprišta. Vojska to – nije dopustila”, konstatuje se u tekstu.

Da neprijatelj vreba svuda, dokazuje i prilog iz Subotice u kom se Demokratski savez Hrvata Vojovodine i njihov čelnik Bela Tonković označavaju kao „školski primer izazivanja međunacionalnih sukoba u severnoj Bačkoj”. Naime, „raznim 'mirotvornim' akcijama i 'antiratnim' protestima, najmilitantniji čelnici DSHV potpaljivali su fitilje mržnje i izazivali gnev građana”.

Domaću ekonomiju karakteriše i vest o sednici Veća republika i pokrajina Skupštine SFRJ, kojoj su prisustvovale delegacije BiH, Srbije, Vojvodine, Kosova, Crne Gore i jedan delegat iz Sabora Hrvatske. Na sednici je usvojen Zakon o finansiranju JNA do kraja godine. „Narodna banka Jugoslavije odobriće Federaciji desetogodišnji kredit, čija otplata počinje tek 15. decembra 1995. uz godišnju kamatu od pet odsto. Za ove potrebe dosad je već odobreno 29,2 milijarde, a do kraja godine obezbediće se još 24,4 milijarde dinara”.

Rat u Hrvatskoj glavna je tema i u Politici od 22. novembra, kada će se na naslovnoj strani naći izveštaj o svođenju „bilansa vukovarskog pakla”, pod naslovom „Zločini pred očima sveta”. Ne misli se, međutim, na zločine tadašnje JNA i pripadajućih dobrovoljaca iz Srbije, već na priču s kojom je Goran Mikić već stigao na notorni Dnevnikov Dodatak, gde je svedočio o masakru 41 deteta u Borovo naselju. Izveštač Dragorad Dragićević stručno opisuje: „U dva dvorišta u neposrednoj blizini vukovarske bolnice leži više od stotinu leševa mučenjem ubijanih ljudi, čije su glave razmrskane, utrobe opljačkane za potrebe nekih stranih klinika, udovi polomljeni”. Inače, uz tekst je i anterfile, u kom se prenosi saopštenje Prve vojne oblasti, u kom se između ostalog kaže da „vest o masakru dece (iz Borovo naselja) nije potekla iz Jugoslovenske narodne armije, niti je ona na bilo koji način obezbeđivala mesto navodnog događaja, pa nije mogla ni ometati eventualno prikupljanje dokaza”. Ovim, kao i kasnijim priznanjem samog „fotoreportera”, stavljena je tačka na Mikićevo „otkriće”. Ali medijska proizvodnja laži i mržnje tek je počela.

Još jedna decenijska vedeta Politike Miroslav Lazanski, stručnjak za vojna pitanja, u izdanju od 22. novembra analizira krucijalno pitanje koje se postavlja pred Armiju posle Vukovara – „Stati ili ići napred”. „Vukovar jeste vojnički poraz za Hrvatsku, ali bi mogao da bude i početak dugotrajnog rata ukoliko se JNA zaustavi na liniji Osijek–Vinkovci”, procenjuje Lazanski. „Da li je Vukovar prekretnica u ratu što besni Jugoslavijom? Hoće li posle Vukovara topovi zaćutati, ili će se cevi užariti?”, nadahnuto razmišlja Politikin vojni analitičar. „Što se tiče Armije, ona je pobedom u Vukovaru povratila deo svog izgubljenog ugleda, stekla samopouzdanje i dragocena iskustva iz uličnih borbi, te prekalila i vojnike i starešine... Pažljivo nastupanje Armije kod Vukovara upravo je diktirano potrebom da se zaštite životi mladih vojnika, ali i civilnog stanovništva sakrivenog u podrumima grada”, zaključuje Lazanski, a potom se, podjednako nadahnuto, upušta u maštanje pred vojnim kartama, pomičući užurbano 200 tenkova vamo, 1.000 aviona tamo, pešadiju i konjicu. Da bi zatim zaključio, „utvrđeni gradovi ne moraju se zauzimati po svaku cenu, mogu se i blokirati i ostaviti da sami padnu”. Dragocene savete vojnog analitičara Vojska će znati da ceni u godinama koje slede.

Kao ilustraciju ove vojne analize, Politika donosi slike iz Borovo naselja, među kojima je i fotografiija imenovane pripadnice hrvatskih snaga, „optužene” za ubistvo deset civila, dok pokazuje mesto na kom je zaklala i zakopala jedno dete. Njeno ime se više neće pojaviti i epilog još jedne Politikine „optužbe” neće ugledati svetlost dana. Poruka je već poslata.
User avatar
ŠefketRamadani
Posts: 25
Joined: 17/02/2010 18:57
Location: Ul. Mehmeda Spahe 14 Sarajevo

#23 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by ŠefketRamadani »

Svi znamo za Ognjena Tadića tu perjanicu nekadašnjih radikala i danas ponos SDS-a i poraženog na zadnjim predsjedničkim izborima u RS-u. Ognjen Tadić današnji advokat i poslanik u narodnoj skupštini RS-a tada je vodio turistički program CPT-a :lol: i ovaj snimak je legendaran jer je napravljen na "srpskom" moru u Novigradu kod Zadra..
User avatar
Truba
Posts: 81020
Joined: 17/03/2004 09:36
Location: Vizantija

#24 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by Truba »

ŠefketRamadani wrote:Svi znamo za Ognjena Tadića tu perjanicu nekadašnjih radikala i danas ponos SDS-a i poraženog na zadnjim predsjedničkim izborima u RS-u. Ognjen Tadić današnji advokat i poslanik u narodnoj skupštini RS-a tada je vodio turistički program CPT-a :lol: i ovaj snimak je legendaran jer je napravljen na "srpskom" moru u Novigradu kod Zadra..

:lol: :lol: :lol: ljudi moji pa ovo je SF :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen: i to kakav retro :D

ili alternativna prošlost 8-) :sax:
jaskov
Posts: 50
Joined: 16/02/2011 17:10

#25 Re: Gdje li su se zavukli ovi medijski zlocinci?!

Post by jaskov »

Dragan Aloric radi na radiju Crne Gore. Vodi emisiju Bisernica.
Dali su mu otkaz prije dva dana na insistiranje
Mihaila Radojičića Šoka. Mihailo je strai liberal i borac protiv rata na prostorima
bivse nam zemlje.
Post Reply