Fudbal, nogomet i još ponešto

[AmiĐa_Idriz]

Ko nije piso po Traffordu nije ni postojao

A ti prodori navikli su posjetioci tog stadiona gledati protivnike kako to rade

[kiligonzales]

Čudan je dan bio taj 23. lipnja 1972. godine. Toga dana sunce je izašlo na zapadu, a zašlo na istoku. Noć i dan nesvjesno su zamijenili uloge. Ribe su letjele po nebu, ptice plivale u vodi, a Zemlja se prvi put zaustavila u svojoj rotaciji i revoluciji kako bi i oni van nje, na nekim drugim planetima i u nekim drugim galaksijama iz najboljeg kuta mogli vidjeti što se to čudesno događa.

Ocu Smailu na poslu je javljeno: "Rodija se mali, 3 i 800, 47 cm, ćelav, dešnjak!" Ćaća je brzo pohitao u obiteljsku štalu u Marseilleu da prvi put ugleda svog potomka. Tamo ga dočeka red ko na Hajduk-Roma. Stričevi i strine, ujčevi i ujne, tetke i tetci... 50 maraka, 100 franaka, slatkiši, plišanci... Mali ne trza. Hladan, s karizmom u očima, gustog pogleda i s nešto manje kose nego one noći kad je Materazziju onako romantično zaspao na prsima.

Dobri pošteni Smail naručio je najbolje vino, janjci su se već u skipu okretali, a na crno-bijelom televizoru neprestano se vrtila alžirska verzija Jelavićevog evergreena "Rodija se sin, šesan, lip i fin, bog mu sriće da, sve osvojia..." Otac je zaplakao. Oči su sjajile ko ona Zlatna lopta koju će mali potomak uzeti 26 godina poslije.

Stigla su i tri kralja s poklonima prateći zvijezdu predatoricu iz dalekih krajeva. Prvi, Just Fontaine mu bijaše ime, donio je copa mundialke i crno-bijelu bubamaru. Drugi, Rinus Michels, donio je nogometnu tehniku s istančanim prvim dodirom kakav svijet više nikada neće vidjeti. Treći, Tomislav Ivić, donio je potpisani Žungulov dres.

Skinuli su kapute, uzeli svaki svoj žmul i za okruglim drvenim stolom započeli vijećanje kako će se mali zvat. Fontaine je rekao: "Nek bude Michel!" "Ne, ne!", odvratio je Ivić. "Platini je Michel. Neka bude Stanko, Almir ili Neno!" Nadovezao se i Rinus: "Ma Tomo, Stanko je za Bubala, Almir za Turkovića, a Neno za Katulića. Njemu triba nešto osebujno. Stanimo i dobro razmislimo". U tom trenu već vidno natamburani Smail udara o stol buteljom u kojoj su se znojile posljednje kapi najboljeg alžirskog vranca i zaurla: "Ma nek bude Zinedine!" Muk. Grobno zatišje pred potvrdno kimanje glavama trojice kraljeva. Enchanté! Nek bude Zinedine i nek svijetu približi nogomet.

Mali Zizou se trznuo, zagrlio bubamaru i Žungulov dres te utonuo u san. U san koji je godinama kasnije postao stvarnost...

Zemlja se drugi put zaustavila u svojoj rotaciji i revoluciji 12. srpnja 1998. na Stade de Franceu kako bi francuski puk u miru mogao proslaviti prvu titulu nogometnog prvaka svijeta. Zemlja se zaustavila zbog njega. Zemlja se treći put zaustavila u svojoj rotaciji i revoluciji 15. svibnja 2002. u Glasgowu kada je opet maleni Zizou očarao planetu možda i najljepšim pogotkom svih vremena. Zemlja se nažalost nije zaustavila 2006. godine u Berlinu, ali se zaustavila karijera jednog od najvećih ikad...

Hvala ti, idolu, šta si mi pomogao da se zaljubim u nogomet. Ponosan sam šta su me nekad uspoređivali s tobom. U trećem srednje kad sam izgubio kosu zbog vraga utjelovljenog u liku i djelu profesorice iz matematike...
NI
Kakvo je ovo štivo


Eto da ovim postom otvorim temu,na kojoj možemo komentarisati sve vezano za fudbal,ali prije svega se prisjetiti igrača koji su manje ili više doprinjeli da zavolite balun.

Slavimo rodjendan na isti datum haha

[kiligonzales]

OTIŠAO GAUČO

Legendarni brazilski fudbalski čarobnjak Ronaldinjo definitivno se oprostio od fudbala. Umjesto podsjećanja na njegove fudbalske dane, evo jednog dirljivog pisma kojeg je Ronaldinjo prije godinu napisao mlađem sebi. Ronaldinjo je ispričao čitav život kroz obraćanje sebi kada je imao osam godina i na dan kada je izgubio oca, a emocija, kojom je protkano pismo, dirnulo je u najtvrđa srca.

Pismo glasi ovako:

Kada se vratiš kući s igranja fudbala, mama se uvijek smije i šali.
Ali ovaj put, plakaće.

I onda ćeš vidjeti Roberta. On će te zagrliti i odvesti u kupatilo kako bi bili sami. Tada će ti reći nešto što nećeš razumjeti.

"Dogodila se nesreća. Tate više nema. Umro je."

To ti neće imati smisla. Pitaćeš se šta to znači i kako tate može da ne bude više?

Tata te naučio da fudbal igraš i shvataš kao maštu, da igraš slobodnim stilom ili da se samo igraš s loptom.

Vjerovao je u tebe više nego iko. Kada je Roberto prošle godine počeo igrati za Gremio kao profesionalac, Tata je svima govorio: "Roberto je dobar, ali vidjećete njegovog mlađeg brata."

Tata je bio superjunak. Obožavao je fudbal toliko da je nakon posla u brodogradilištu, vikendom radio na stadionu Gremija kao osiguranje. Kako bi ga mogao da ga više nikada ne vidim? Nećeš razumjeti šta ti Roberto govori.
Nećeš odmah osjetiti tugu. To će doći kasnije. Nekoliko godina kasnije, prihvatićeš da se ne vraća. Ali, želim da shvatiš da svaki put kada budeš s loptom u nogama, tata će biti s tobom.

Kada imaš loptu u nogama, slobodan si. Sretan si. To je kao da slušaš muziku. Taj osjećaj tjera te da užitak dijeliš s drugima.

Sretan si što imaš Roberta. Iako je deset godina stariji od tebe i već igra za Gremio, uvijek će biti uz tebe. Neće ti biti samo brat, postaće ti i kao otac. I više od svega, biće ti junak.

Željećeš da igraš kao on, željećeš biti kao on. Svakog jutra kada odeš na trening mlađih kategorija Gremia, otići ćeš u svlačionicu svog velikog brata, fudbalske zvijezde. I svake noći kada odeš u krevet, mislićeš kako si sretan što dijeliš sobu s idolom.

Nema postera na zidovima vaše sobe, samo mali televizor. Nema veze, jer nećete imati vremena zajedno da gledate utakmice. Kada ne ide na utakmice, Roberto te vodi napolje da igrate fudbal. Kada živiš u Porto Alegreu, okružen si drogom i bandama. Biće teško, ali dok igraš fudbal, na ulici, u parku, s tvojim psom, osjećaćeš se sigurno.

Da, rekao sam s psom, koji je uz to neumorni defanzivac. Igraćeš s Robertom, s drugom djecom i starijima iz parka. Na kraju ćeš se umoriti, ali ćeš i dalje htjeti igrati. Zato uvijek sa sobom povedi psa Bomboma, koji je pravi brazilski pas, jer obožava fudbal. Na njemu ćeš vježbati dribiling i vještinu. Godinama kasnije, kada budeš igrao u Evropi, neki defanzivci podsjećaćete na Bomboma.

Djetinjstvo će ti biti veoma teško. Kada napuniš 13 godina, počeće se pričati o tebi. O tvojoj vještini i tome šta sve možeš s loptom. Tada će ti fudbal još biti samo igra. Ali, 1994., kada budeš imao 14, Svjetsko prvenstvo pokazaće ti da je fudbal više od jednostavne igre.

17. juli 1994. dan je kojeg pamti svaki Brazilac. Tog dana putovaćeš s mladom ekipom Gremia na utakmicu u Belo Horizonte. Finale Svjetskog prvenstva je na TV-u, Brazil protiv Italije. Da, Brazil je u finalu prvi put nakon 24 godine i cijela zemlja je stala. Svuda po Belo Horizonteu su brazilske zastave, nema boja osim žute i zelene. Na svakom punktu u gradu gleda se utakmica i sve je puno ljudi. Gledaćeš finale sa saigračima. Nakon kraja regularnog dijela i produžetaka rezultat je 0:0, slijede penali i trenutak koji neće promijeniti samo tvoj, nego i živote miliona Brazilaca: Bađo izvodi penal za Italiju i promašuje. Brazil je prvak svijeta. Tokom lude proslave, postaće ti jasno šta želiš raditi do kraja života. Konačno ćeš shvatiti šta fudbal znači Brazilcima. Osjetićeš snagu ovog sporta. Najvažnije, osjetićeš sreću koju fudbal donosi običnim ljudima.

"Igraću za Brazil." Reći ćeš sam sebi tog dana. Neće ti svi vjerovati, posebno s obzirom na način kojim igraš. Biće nekih trenera, posebno jedan, koji će ti reći da ne igraš onako kako to radiš. Misliće da trebaš biti ozbiljniji, da moraš prestati toliko driblati. "Nikad nećeš uspjeti kao fudbaler", reći će ti on.

Koristi ove riječi kao motivaciju. Koristi ih kako bi ostao fokusiran. I misli na fudbalere koji su igrali fudbal predivno - Maradonu, Ronalda.

To je nešto što mnogi treneri neće shvatiti, ali kada budeš na terenu, nikada nećeš kalkulisati. Sve će ti dolaziti prirodno. Prije nego što stigneš da promisliš, tvoje noge će već donijeti odluku. Kreativnost će te odvesti dalje nego kalkulacije.

Jednog dana, par mjeseci nakon što vidiš Romarija kako diže trofej svjetskog prvaka, tvoj trener u Gremiu će te pozvati u kancelariju i reći da si pozvan u reprezentaciju Brazila za igrače do 17 godina. Kada dođeš u kamp u Teresopolisu, vidjećeš ono što nikada nećeš zaboraviti, uokvirene slike Pelea, Zika, Bebeta.

Hodaćeš istim hodnicima kao i ove legende, sjedićeš za istim stolovima u kantini kao i Romario, Ronaldo i Rivaldo, ješćeš istu hranu kao i oni, spavaćeš u istim sobama kao i oni. Kada legneš na spavanje, pitaćeš se koji od tvojih heroja je spavao na tvom jastuku.

Idućih godina nećeš raditi ništa drugo nego igrati fudbal. Provodićeš život u autobusima i na terenima. Od 1995. do 2003. nećeš imati ni dana praznika. Ali, kada napuniš 18, postići ćeš nešto na šta bi tvoj otac bio ponosan, debitovaćeš za seniorski tim Gremia. Jedino je tužno što Roberto neće biti tamo. Povreda koljena prekinula je njegovu karijeru kući i otići će da igra u Švajcarskoj. Nećeš dijeliti teren sa svojim herojem, ali proveo si toliko godina gledajući Roberta da ćeš znati šta treba da radiš. Na dan utakmice, hodaćeš parkingom gdje je tvoj otac radio kao redar, koristićeš svlačionicu u koju si za bratom ulazio kao dijete, oblačićeš plavo-crni dres Gremia i misliti kako život ne može biti bolji od ovoga.

Ali, tvoja priča ne završava tu.

Iduće godine debitovaćeš za seniorsku reprezentaciju Brazila, a u kampu ćeš se pojaviti dan nakon saigrača. Zakasnićeš zato što Gremio igra finale prvenstva države protiv Internasionala.

Za Internacional će igrati Dunga, kapiten sa Svjetskog prvenstva '94. U tom susretu ćeš igrati jako dobro i kada dođeš u trening-kamp, tvoji novi saigrači, likovi koje si gledao kako osvajaju Svjetsko prvenstvo, pričaće o samo jednom igraču: malom koji nosi broj 10.

Pričaće o tebi.

Pričaće kako si predriblao Dungu. Pričaće o tvom golu za osvajanje titule. Ali, neka te to ne ponese, jer oni ti neće nimalo olakšati. To će biti najvažniji dio tvog života. Kada dođeš na ovaj nivo, ljudi puno očekuju od tebe.

Hoćeš li nastaviti igrati onako kako si uvijek igrao? Ili ćeš početi kalkulisati i postati ziheraš?

Jedini savjet koji ću ti dati je ovaj: Radi svojim načinom. Slušaj muziku. To je jedini način na koji trebaš živjeti.

Igranje za Brazil promijeniće ti život. Odjednom će se otvoriti vrata za koja nisi znao da postoje.

Počećeš da razmišljaš o igranju u Evropi, gdje su mnogi tvoji heroji otišli da se dokazuju. Ronaldo će ti pričati o životu u Barseloni, vidjećeš njegove nagrade, Zlatnu loptu. Počećeš maštati dalje od Gremia i 2001. potpisaćeš za PSŽ.

Kako da djetetu rođenom u drvenoj kući u faveli objasnim kakav će život biti u Evropi? To je nemoguće. Nećeš razumjeti, čak i ako ti pokušam objasniti. Od trenutka kada odeš u Pariz, pa u Barselonu, onda u Milano, sve će se odvijati vrlo, vrlo brzo. Neki novinari u Evropi neće shvatati tvoj način igranja. Neće shvatati zašto se uvijek smiješ.

A ti se smiješ jer je fudbal zabava. Zašto bi bio ozbiljan? Tvoj cilj je širiti radost. Opet ti govorim - kreativnost ispred kalkulacije. Ostani slobodan i s Brazilom ćeš postati prvak svijeta. Ostani slobodan i osvojićeš Ligu šampiona, Primeru i Seriju A. Ostani slobodan i osvojićeš Zlatnu loptu.

Najviše ćeš biti ponosan na to što si svojim načinom igre pomogao promijeniti Barselonin stil igre. Kada dođeš tamo, Real će biti nedodirljiv. Kada odeš, djeca će maštati o tome da igraju kao Barselona.

U Barseloni ćeš čuti za jednog dječaka u mladom timu. Kao i ti, nosi broj 10. Nizak je kao i ti. Igra se s loptom kao i ti. Sa saigračima ćeš ići da ga gledaš kako igra za mladu ekipu i odmah ćeš znati da je on više od velikog fudbalera. Taj dječak je drugačiji. Zove se Leo Mesi. Reći ćeš trenerima da ga dovedu kako bi trenirao sa seniorima. Kada dođe, igrači Barselone govoriće o njemu kako su reprezentativci Brazila govorili o tebi kada si prvi put došao na trening. Želim da mu daš savjet. Reci mu: "Igraj sa srećom. Igraj slobodno. Samo se igraj s loptom." Čak i kada odeš, slobodni stil živjeće u Barseloni kroz Mesija.

Puno toga dogodiće ti se u životu, dobrog i lošeg. Ali sve što se dogodi, dugovaćeš fudbalu. Kada budu kritikovali tvoj stil ili to što se smiješ nakon poraza, želim da se sjetiš jedne uspomene.

Kada tvoj otac ode, nećeš imati njegovih snimaka. Tvoja porodica nema novca, pa tvoji roditelji nemaju kameru. Zato se nećeš moći prisjećati glasa tvog oca ili ga opet čuti kako se smije.

Ali, uvijek ćeš ga se sjećati po fotografiji na kojoj ti i on igrate fudbal. Nasmijani ste i sretni, s loptom u nogama. On je srećan gledajući te.

Kada dođe novac, pritisak i kritičari - ostani slobodan. Igraj kako ti je on rekao da igraš.

Igraj se s loptom.

Ronaldinjo.

[kiligonzales]

P.P.S. Tito upravu si, nekako je klosarski uzeti covjeku broj. A kad skontas to je napravio Zamoranu ali ne i Morientesu

Sad citam nesto, izgleda da nije Ronaldo kriv, nego Roberto Baggio.

http://www.planetfootball.com/nostalgia ... e-wore-18/

Zamorano and Ronaldo dovetailed brilliantly that season, but Roberto Baggio signed in the summer of ’98 and insisted on taking the Brazilian’s No.10 shirt, with Ronaldo duly handed Zamorano’s No.9.

Bam Bam had a rather unique solution to that problem. He had successfully fought for everything else he had wanted in life – it should have come as no surprise that he found a way to get what he wanted this time.

Well, sort of. He decided to take the No.18 shirt, adding a + sign between the two numbers. This was a man who knew what it meant and what it took to be a No.9.

Inace je odlican cijeli clanak, ja sam k'o dijete gotivio Zamorana, bio mi je jedan od najdrazih igraca uopste.

Macheta u kopackama.

Odlican igrac. A dobar mu je bio i drug iz reprezentacije Marselo Salas.

[kiligonzales]

Jos jedan virtuoz u kopackama. Velicanstvo Jay Jay i nesretni Bekam i Kin.

[kiligonzales]

Topnik...

[kiligonzales]

Jedan juznoamericki umjetnik sa odlicnim igrama u Spaniji i Italiji...

[kiligonzales]

Neki dan upalim klasik mec Milan - Lazio 5-3 iz 1992 godine... Kakav mec...

[kiligonzales]

Ubica s cigarom u ustima, obiljezio je Apenine igrama za jedan tim koji vise nije u Seriji A. Pogodite mu ime!

[SSemir]

http://telesport.telegram.hr/kolumne/na ... udena-asa/

Fin test. Suocavanje sa realnoscu za one koji zive u bajkama.
A i zanimljiv ovaj historijski dio

[Romanista 101%]

Ubica s cigarom u ustima, obiljezio je Apenine igrama za jedan tim koji vise nije u Seriji A. Pogodite mu ime!

Brescia, to vecina zna.

[MOSALJOZE]

Skols,Zidan,Del Piero ali ovaj čovjek se uistinu igrao

[kiligonzales]

Ubica s cigarom u ustima, obiljezio je Apenine igrama za jedan tim koji vise nije u Seriji A. Pogodite mu ime!

Brescia, to vecina zna.

Dario Hubner. Koji car. Nikada nije bio reprezentativcem Italije. Drzi rekord bio je najbolji strijelac u Serije C, Serije B i Serije A.
U Seriji A je napravio podvig jer je bio pored mangupskih imena prvim strijelcom lige.

[Koshpa]

[mali_milojica]

[Point.]

Silver Fox.

[kiligonzales]

toto skilaci?

[kiligonzales]

[kiligonzales]

[cyprus]

Asprilja, zbog kojeg je Valderama tek drugi Kolumbijac za kojeg sam čuo

[pizarro]

"das magische dreieck"
imao sam njihov poster u sobi

[Tromblon]

Jel ima ko gif ili video onog prodora Redonda cini mi se na Old Trafordu kad Real popisha Manu?

Svaka cast vryzas!!! Inace,jedna od najjacih tekmi ikada, a pogledao sam ih dosta. Jos kad sam procitao poslije izasli igraci Reala da osjete teren prijere tekme i brko Del Bosque im kaze "razvalite ih" i ode sa smjeskom. Ubili ih sa osmjehom.

[Tomahawk11]

Naružio je Real njih više puta tamo....kad im debeli tricu strpa

[Tromblon]

Naružio je Real njih više puta tamo....kad im debeli tricu strpa

uhh i ta je dobra bila, ali ovo mi nekako vece ponizavanje bilo

[turbofolk]

Jedan juznoamericki umjetnik sa odlicnim igrama u Spaniji i Italiji...

Mora da ti je mnooooogo drag igrač bio, pa si ga i u nick ubacio.

Kako mi je draga bila Valencia sa njim, Aimarom, Barajom, Rufeteom, Vicenteom i Canisaresom na golu