Fudbal, nogomet i još ponešto

Fudbal/nogomet, Premijer liga, Liga prvaka, svjetska i evropska prvenstva...

Moderators: Tomahawk11, Charuga

Post Reply
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#1 Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

Čudan je dan bio taj 23. lipnja 1972. godine. Toga dana sunce je izašlo na zapadu, a zašlo na istoku. Noć i dan nesvjesno su zamijenili uloge. Ribe su letjele po nebu, ptice plivale u vodi, a Zemlja se prvi put zaustavila u svojoj rotaciji i revoluciji kako bi i oni van nje, na nekim drugim planetima i u nekim drugim galaksijama iz najboljeg kuta mogli vidjeti što se to čudesno događa.

Ocu Smailu na poslu je javljeno: "Rodija se mali, 3 i 800, 47 cm, ćelav, dešnjak!" Ćaća je brzo pohitao u obiteljsku štalu u Marseilleu da prvi put ugleda svog potomka. Tamo ga dočeka red ko na Hajduk-Roma. Stričevi i strine, ujčevi i ujne, tetke i tetci... 50 maraka, 100 franaka, slatkiši, plišanci... Mali ne trza. Hladan, s karizmom u očima, gustog pogleda i s nešto manje kose nego one noći kad je Materazziju onako romantično zaspao na prsima.

Dobri pošteni Smail naručio je najbolje vino, janjci su se već u skipu okretali, a na crno-bijelom televizoru neprestano se vrtila alžirska verzija Jelavićevog evergreena "Rodija se sin, šesan, lip i fin, bog mu sriće da, sve osvojia..." Otac je zaplakao. Oči su sjajile ko ona Zlatna lopta koju će mali potomak uzeti 26 godina poslije.

Stigla su i tri kralja s poklonima prateći zvijezdu predatoricu iz dalekih krajeva. Prvi, Just Fontaine mu bijaše ime, donio je copa mundialke i crno-bijelu bubamaru. Drugi, Rinus Michels, donio je nogometnu tehniku s istančanim prvim dodirom kakav svijet više nikada neće vidjeti. Treći, Tomislav Ivić, donio je potpisani Žungulov dres.

Skinuli su kapute, uzeli svaki svoj žmul i za okruglim drvenim stolom započeli vijećanje kako će se mali zvat. Fontaine je rekao: "Nek bude Michel!" "Ne, ne!", odvratio je Ivić. "Platini je Michel. Neka bude Stanko, Almir ili Neno!" Nadovezao se i Rinus: "Ma Tomo, Stanko je za Bubala, Almir za Turkovića, a Neno za Katulića. Njemu triba nešto osebujno. Stanimo i dobro razmislimo". U tom trenu već vidno natamburani Smail udara o stol buteljom u kojoj su se znojile posljednje kapi najboljeg alžirskog vranca i zaurla: "Ma nek bude Zinedine!" Muk. Grobno zatišje pred potvrdno kimanje glavama trojice kraljeva. Enchanté! Nek bude Zinedine i nek svijetu približi nogomet.

Mali Zizou se trznuo, zagrlio bubamaru i Žungulov dres te utonuo u san. U san koji je godinama kasnije postao stvarnost...

Zemlja se drugi put zaustavila u svojoj rotaciji i revoluciji 12. srpnja 1998. na Stade de Franceu kako bi francuski puk u miru mogao proslaviti prvu titulu nogometnog prvaka svijeta. Zemlja se zaustavila zbog njega. Zemlja se treći put zaustavila u svojoj rotaciji i revoluciji 15. svibnja 2002. u Glasgowu kada je opet maleni Zizou očarao planetu možda i najljepšim pogotkom svih vremena. Zemlja se nažalost nije zaustavila 2006. godine u Berlinu, ali se zaustavila karijera jednog od najvećih ikad...

Hvala ti, idolu, šta si mi pomogao da se zaljubim u nogomet. Ponosan sam šta su me nekad uspoređivali s tobom. U trećem srednje kad sam izgubio kosu zbog vraga utjelovljenog u liku i djelu profesorice iz matematike...
NI
Kakvo je ovo štivo :cry: :cry:


Eto da ovim postom otvorim temu,na kojoj možemo komentarisati sve vezano za fudbal,ali prije svega se prisjetiti igrača koji su manje ili više doprinjeli da zavolite balun. :sax:
User avatar
leškarenje
Posts: 17455
Joined: 30/12/2010 20:49
Location: Sa druge strane

#2 Re: Fudbal,nogomet i još ponešto

Post by leškarenje »

:thumbup:

Jel ovo sa one fb stranice nogometne ikone,imaju ovakvih tekstova bruku :thumbup:
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#3 Re: Fudbal,nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

leškarenje wrote::thumbup:

Jel ovo sa one fb stranice nogometne ikone,imaju ovakvih tekstova bruku :thumbup:
Jeste,stavio sam na kraju NI,ima još stranica koje pratim,pa valjda se nakon nekih tekstova uspije razviti neka rasprava,sjećanja i tako to :mrgreen:
Sad ide jedan tekst za tebe.
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#4 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

Šta je zajedničko Dennisu Bergkampu i ikoni sa slike? Pa boje se aviona i jedan i drugi. Sritan 47. rođendan Ture, Almir Turković!
Image
bosanska senzacija
Posts: 2065
Joined: 14/02/2011 09:48

#5 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by bosanska senzacija »

Ima i ona rodjedanska cestitka Zidanu kad ga gledaju Osim, Lippi i Del Bosque sa krova Bernabeua. Omiljena stranica uz jutarnju kafu.
User avatar
AmiĐa_Idriz
Posts: 40567
Joined: 21/05/2012 22:46

#6 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by AmiĐa_Idriz »

Ikone su jedini razlog zsto koristim drustvene mreze :D
Čak i najmoćnije žene svijeta padale su na šarm i ikonstvo velikog Tomislava Piplice.
Image
...i naravno, "Bože čuvaj nas toplih piva, hladnih žena i lošeg centaršuta :D "
User avatar
AmiĐa_Idriz
Posts: 40567
Joined: 21/05/2012 22:46

#7 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by AmiĐa_Idriz »

Na prvi pogled kada ga vidiš zamisliš neki zagušljivi poslovni prostor s malom binom i hrpu rokera masne, ispucale kose među kojima je i njegovo Veličanstvo. Ispred te rock gromade svaka bi djevojka na njegov 'mig' vrisnula od sreće. Ali on nije to. Prve nogometne patike izlizao je na vrelom Gračanačkom betonu i starim, generacijama izlizanim, igralištima. Noćna mora za protivnička krila i bekove, brži od mjesečnih računa za komunalije, prekopao je svaki talijanski stadion. Nepoželjan rival kao pršut na meniju nekog muslimana. Ljubav prema lopti još uvijek nije izblijedila tako da je još uvijek tamo gdje je i počinjao. Na svakosedmičnim terminima malog nogometa. Babo ove igre, Vedin Musić!
Image
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#8 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

Image
:izet:
User avatar
mali_milojica
Posts: 14185
Joined: 02/09/2012 17:42
Location: Hadis: Govorite istinu,pa makar bila i na vasu stetu.

#9 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by mali_milojica »

Image
User avatar
leškarenje
Posts: 17455
Joined: 30/12/2010 20:49
Location: Sa druge strane

#10 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by leškarenje »

:D

Image
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#11 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

Image
A danas..
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#12 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

Amidžaaaaaaa ovo moraš znat

Image
User avatar
aveos
Posts: 1662
Joined: 28/02/2012 08:42

#13 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by aveos »

Image

Kako je se meni ovaj gol urezao u sjecanje..s tim svjetskim prvenstvom sam poceo pratit intezivno ovaj sport
User avatar
leškarenje
Posts: 17455
Joined: 30/12/2010 20:49
Location: Sa druge strane

#14 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by leškarenje »

Imaju i ovi dobrih zajebancija na ovaj fazon :thumbup:

https://www.facebook.com/kornerfudbal/


Gdje ćeš s njim u zračni duel? Lik 8 mjeseci bio na frontu. Gdje ćeš s njim skakati, kad je 9 dana nakon što je obje ruke slomio saobraćajnoj nesreći, debitovao za Belišće? Kako ćeš njega nadskočiti kad su mu umjesto plate davali hranu samo da se ne vraća u polja krvi iz kojih se jedva izvukao? Možeš mu probaciti kroz pišu, pretrčati ga, okrenuti fakinskim driblingom. Al’ nemoj, živ bio, skakati s njim. Unaprijed gubiš duel. A možda I zube.


Image
User avatar
mali_milojica
Posts: 14185
Joined: 02/09/2012 17:42
Location: Hadis: Govorite istinu,pa makar bila i na vasu stetu.

#15 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by mali_milojica »

aveos wrote:Image

Kako je se meni ovaj gol urezao u sjecanje..s tim svjetskim prvenstvom sam poceo pratit intezivno ovaj sport
Jedan od najdrazih igraca. U jednom razgovoru sa novinarom kaze,necu da zabijam bezveze golove :lol:
Kasnije kad skontas,svaki gol malo remek djelo :thumbup:
User avatar
SmokingMan
Posts: 18496
Joined: 08/07/2012 18:11
Location: I am back!

#16 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by SmokingMan »

mali_milojica wrote:
aveos wrote:Image

Kako je se meni ovaj gol urezao u sjecanje..s tim svjetskim prvenstvom sam poceo pratit intezivno ovaj sport
Jedan od najdrazih igraca. U jednom razgovoru sa novinarom kaze,necu da zabijam bezveze golove :lol:
Kasnije kad skontas,svaki gol malo remek djelo :thumbup:
Moje najdraže svjetsko prventsvo ikada. :thumbup:

User avatar
SmokingMan
Posts: 18496
Joined: 08/07/2012 18:11
Location: I am back!

#17 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by SmokingMan »

Možda će neko reći da se danas igra ljepši fudbal,da su Messi i Ronalno ispred svih onih koji su nama bili uzori sredinom i krajem devedesetih,ovo govorim u ime svoje generacije,Ali henry je samo jedan od nekolicine onih zbog kojih sam zavolio fudbal,posebice generaciju u Arsenala koja je svojevremeno igrala najromantičniji fudbal u Engleskoj,ako ne i šire,u tom periodu.Kada god bi zaigrali lopte na užarenom ili ledenom betonu svako od nas je želio da bude Henry,Thuram,Bergkamp,Ravanelli,Conte,Wright,Zola,Basler,Del piero,Staam,Ronaldo,jedan od braće De Boer,...vjerujte mi,bilo je i svađa zbog toga. :D

Image
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#18 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

Rođak imao dres Nedveda,baci ga u korpu za veš ja uzmem i pronosam po mahali onako znojav 16 brojeva veći,ali ipak Pavel 8)
bosanska senzacija
Posts: 2065
Joined: 14/02/2011 09:48

#19 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by bosanska senzacija »

Nekom krizma nekom karizma.
Švabo je naručio 'tursku' i baklavu. Del Bosque veliku s puno pjene jer voli kada obliže jezikom pjenu s brčine i omiriše je prije prvog gutljaja. Onda se čuo i tihi čovjek.
''Un espresso para me'', uzeo je zippo i pripalio kubu. Iz iste one kutije iz koje je izvadio onu debelu nakon prokletog berlinskog finala. Na stolu je bila njegova knjiga ''Igra ideja''. Marcelo Lippi, Ivica Osim i Vicente Del Bosque sjedili su na nogometnim nebesima. Krovu Santiago Bernabeua. Tri nogometna ratna havera.
''Nije mi ćeif ako on ne igra'', ubacio je Švabo kockicu šećera, promiješao i kucnuo žličicom o rub šalice.
''Dali su mu blokadu u leđa, kaže da može'', srknuo je mudri brk iz Salamance.
''Jel ti igra onaj Kplus bek? Kako ono zaboravio sam mu ime?'' ubacio se Lippi.
''Igra Celades'', sva trojica su zastala i nasmijala se. Španjolac dobroćudno jer drukčije ne zna, Švabo mudro jer drukčije ne zna, Lippi pozerski jer mu je urođeno.
''E pa dobro je. Znači da im i ne trebaš dolje. Taj bek ionako ne zna da teren ima 110 metara kad smije samo do centra. Nemoj mu ni otkrit to, počet će pametovat i umislit da je Rendulić.''
''Šta će na drugoj strani, nek trči za njega i pripomogne Hierru oko Tristana. Rekao sam mu to, ovima gore ionako nemam što objašnjavat a On mi je klimnuo i pokazao na leđa da će bit sve uredu. Onda ste me vas dvojica nazvala da sjedite na krovu. Pa nisam ja jedina budala koja će vodit utakmicu s klupe a vas dvojica da guštate i zajebavate se ovdje'', drčno će Vicente.
Od kad je arbitar fućnuo za početak nisu progovorili. Svaki put kad On primio loptu nagnuli su se preko ruba krova i onako lagano ustali iskusne guzice desetak centimetara sa stolice ne bi li ispratili akciju do kraja. Švabo je gricnuo malo bosanske bajadere a Lippi je obrisao malenim rubčićem one famozne naočale da ne bi štogod propustio.
''Znaš li zašto je najbolji na svijetu?'' promrmljao je Švabo žvačući baklavu.
''Gukni golube'', obojca su se nalaktila na lijevu stranu stolice prema Straussu s Grbavice.
''Zato kada ovako nogomet i Njega gledamo s neba, kada je najlakše vidjeti što igrač treba napraviti u određenoj situaciji, on u devet od deset akcija odigra najidealnije rješenje.''
Auditorij madridskog amfiteatra odjednom se podignuo na noge. Svi su poglede uperili gore prema loži. Ne prema krovu ne prema terenu nego prema loži. Stigao je mađioničar. S rukama (i s još nečim) je mogao gotovo sve što i On sa nogama. Jajoglava glava i osmjeh širi od duge došao je priredbu kakve ne postoje u njegovoj zemlji. Na utakmicu je stigao i Magic Johnson.
''Ko je tamnoputi bucko?'', Lippi je znatiželjno pogledao upitao svoje sugovornike.
''Onaj košarkaš. Magic Johnson'', odgovoriše mu.
''Nikad čuo. A i svakoga danas zovu mađioničarem…'', zbunjeno će vlasnik viteškog reda za posebna dostignuća svoje zemlje.
''Ajde ne benavi stara budalo. Možda nije Dževad Alihodžić ali je znao lopte…''
I onda je bljesnulo. Bum, tres, prah iz šešira. On je pogledao bucka i da je znao bilo kakav oblik trash talka vjerojatno bi mu i popmozno najavio točku kao Bruce Buffer iz UFC-a ''It's timeeee''. Veži se bucko. Ovo je tebe i one prdonje gore. Ali kako i Švabo kaže ''nije to bio njegov ćeif''.
Cijela momčad Deportiva je skakala oko Njega i vikala ''jel mogu ja ja ja ja….'' kao djeca kad se svađaju kome će otac dopustiti da se prvi spusti niz tobogan u lunaparku. Odabrao je trojicu. Valerona, Maura Silvu i onog trećeg. Ne znam kojeg. Jebi ga bek je.
Figo je dodao a On kao Posjedon. Zamahnuo nogom i pomaknuo valove s jedne na drugu stranu. Indijski ocean se prebacio u Tihi. A kada je zamahnuo i drugi put Atlanski se prelio u Sredozemlje. Svi su se sinkronizirano u opakoj momčadi iz La Corune njihali baš kako im je rekao. Molina je molio Boga da ne obrani jer čemu kvariti ovakav solo akt. ''Tko sam ja u nogometnim euharistijama da spriječavam apostole u obavljanju svetih dužnosti?'' pitao se sjajni vratar momčadi iz Galicije.
I nije spriječio. Nije ni mogao.
''Oleeeee'', zagrmio je Vicente.
''Ovo je fenomenalno. Ovo je inspirirajuće!'' skakao je oduševljeno američki košarkaš.
''Jebo mater meraklije…'' uhvatio se Švabo za glavu.
A Lippi? Talijan je likovao. Onako kao Paul Newman u ''Hladnokrvnom kažnjeniku'' kada pojede 50 jaja u sat vremena. On naime jedini nije znao američkog košarkaša. ''Mađioničara''. On je otresao zippo i pripalio još jednom nakon što je svjetina utihnula a Švabo i Vicente dovršili kave.
''I vi svakog zovete mađioničarem…''
Španjolac se nasmijao dobroćudno jer drugačije ne zna. Švabo mudro jer drugačije ne zna. A Talijan pozerski – jer mu je urođeno.
Isto kao što je prije 45 godina ovom čovjeku na slici bilo urođeno da se upiše u naša sjećanja…

https://www.youtube.com/watch?v=-_UQ1AGLIQI
User avatar
Romanista 101%
Posts: 8479
Joined: 25/05/2010 22:24
Location: Trigoria
Contact:

#20 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by Romanista 101% »

Samo cu ovo napisati..Gabriel Omar Batistuta. Kljucaj temu :mrgreen:
User avatar
MOSALJOZE
Posts: 120392
Joined: 26/11/2012 20:09
Location: Republika Bosna i Hercegovina

#21 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by MOSALJOZE »

Romanista 101% wrote:Samo cu ovo napisati..Gabriel Omar Batistuta. Kljucaj temu :mrgreen:
User avatar
cyprus
Posts: 39269
Joined: 21/03/2007 22:00
Location: Σαράγεβο / Saraybosna

#22 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by cyprus »



:stolica:
User avatar
ljevoruki
Posts: 4747
Joined: 20/05/2011 22:49

#23 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by ljevoruki »

Zidane - bajka s produžecima

Prije dva tjedna, na dan kad se u Kölnu igrala posljednja utakmica G-grupe Svjetskog nogometnog prvenstva između Francuske i Toga, na ovom istom mjestu napisao sam mali, patetičan hommage Zinedineu Zidaneu, jedan od onih hagiografskih tekstova kakvi su se svojedobno pisali o drugu Titu. Nije to bez veze: i dan danas u Bosni - a nije ni to bez veze - za časna i poštena čovjeka, ili nekoga tko je u nečemu jednostavno najbolji, bilo to umijeće nabijanja nogometne lopte u rašlje ili janjca na ražanj, kažu samo: "Ma on je Tito".

Francuska je toga dana morala pobijediti Togo bez pomoći kapetana Zidanea, koji je još prije početka Weltmeisterschafta najavio da se povlači iz nogometa i da će mu utakmice u Njemačkoj biti posljednje: Zizou je, naime, odrađivao kaznu zbog drugog žutog kartona, zarađenog na utakmici protiv Južne Koreje. U slučaju poraza, blijeda bi utakmica protiv Koreje, završena rezultatom 1:1, bila tako upisana kao posljednja utakmica jednog od najvećih igrača u povijesti te igre. Sve je slutilo da će ta priča tako i završiti: Zidane i njegovi legionari odigrali su dvije sive utakmice, te s hipotekom sramotnog ispadanja u prvom krugu prethodnog Mundijala, i prosjekom starosti s kojim se u Hrvatskoj ide u penziju, od svih su nogometologa bili predodređeni za ispadanje.

Napisao sam zato bilo-je-časno-živjeti-sa esej o još jednom - sasvim izuzetnom, ali ipak samo još jednom - velikanu koji nije otišao na vrhuncu, od onih kakvi su bili Muhamed Ali, Michael Jordan ili Diego Maradona; zapravo, svi osim legendarnog Rockyja Marciana. Završio sam onom mitskom utakmicom na Santiago Bernabeu, kad su Puyol, Deco i Ronaldinho sa 3:0 demontirali Real, a Zidane svoju krunu uz smiješak predao brazilskoj desetki, s Jordanovim riječima: "Ostavljam ovu igru u dobrim rukama".

Zajebanu pak okolnost da tekst pišem dan uoči utakmice lukavo sam - bar sam tako mislio - riješio jeftinom doskočicom kako će njen rezultat biti sasvim nevažan za priču o Zinedinu Zidaneu: "Ako Francuska prođe, gledat ćemo ga još jednu-dvije utakmice", napisao sam iskreno vjerujući da će Francuska proći, i iskreno ne vjerujući da stvarni život može ponuditi više od toga: "To, međutim, neće biti važno: on može dati još jedan, može dati još tri pobjedonosna gola lijevim volejom, ali neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest".

Točan kao smrt

Bio sam, naravno, u krivu. Kao i uvijek kad se pravim pametniji nego što jesam. Tada, međutim, nisam mogao znati da onaj smiješak na kraju utakmice s Barcelonom, one koja je označila simbolički kraj Zidaneove vladavine, znači nešto posve drugo: on je spremao osvetu.

Tog petka Francuska je ipak nekako pobijedila Togo i u osmini finala čekala ju je Španjolska, koja je predvođena mladim genijem Torresom do tada već betonirala status jednog od prvih favorita Mundijala. Gledao sam tu utakmicu na sarajevskoj Čaršiji, u restoranu "Pod lipom". Prije nje gledali smo meč između Brazila i Gane, te uz burek i klepe, kao i svih ostalih tri milijarde najvećih živućih stručnjaka za nogomet, analizirali sastave i predviđali ishode. Prognozirao sam rutinskih 3:0 za Brazil i založio ugled na 2:1 za Francusku, za što mi je živ svjedok vlasnik kafane, jedini trijezni očevidac. Više od svega, međutim, bilo mi je stalo da dvojica koje su svi otpisali - debeli Ronaldo i stari Zidane - zabiju po jedan.

Najprije je Ronaldo odradio svoje. Već u 5. minuti Kaka ga je navođenim projektilom zemlja-zemlja izbacio pred vratara Gane, a debeljko je, kao u najboljim danima, zavrtio pedale na svojoj staroj bicikli, slomio Kingsona na pola i poslao loptu tamo gdje joj je oduvijek i bilo mjesto.

Onda je na travnjak AOL Arene u Hannoveru izašao Zinedine Yazid Zidane, da odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Takva je bila, recimo, ona između Engleske i Argentine 1986., nakon Falklandskog rata, kada smo znali da gledamo povijest i prije nego je Maradona najprije huliganski uvalio gol rukom, a onda na svojoj polovici uzeo loptu pa predriblao cijelu englesku reprezentaciju zajedno s rezervnim igračima, navijačima, britanskom mornaricom, avijacijom, ministrom obrane i premijerkom Margaret Thatcher, pa na kraju preko Shiltona zabio za 2:0. Ova u Hannoveru bila je jedna od takvih, jer svi smo znali da velikog Zizoua gledamo zadnji put. Svi, osim Zinedina Zidanea: njemu to nitko nije javio.

Pet-šest minuta prije kraja, točan kao smrt, pronašao je Vieiru za 2:1, a onda - kao da mu je malo bilo što me zajebao za onaj tekst, nego je još riješio da me zajebe i za okladu - u sudačkoj nadoknadi, poput svog legendarnog zemljaka Noureddinea Mourcelija, na lijevom krilu pretrčao je 1500 metara, uzeo Wiltordovu loptu, okrenuo Puyola i na kraju, kao da puca penal, balun poslao u Bremen, a Cassilasa u Braunschweig. Stup obrane Barcelone i španjolske reprezentacije Carles Puyol još uvijek se vrtio na rubu šesnaesterca, a Zizou se smješkao, kao da kaže: to ti je za onih 3:0.

Penal

Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je tako u produžetke. U četvrtfinalu francusku je reprezentaciju trećeg svijeta čekao Brazil, nuklearna žuta podmornica s Ronaldinhom, Ronaldom, Adrianom i Kakom, jedina momčad u povijesti u kojoj je moguće da Juninho bude rezerva. Peterostruki prvaci svijeta do tada su na Mundijalima nanizali jedanaest pobjeda zaredom i postojale su - kleli su se stručnjaci - samo dvije ekipe koje su je mogle pobijediti: jedna od njih bio je onaj seleçao s Garrinchom, Didijem, Vavom, Peléom i Zagallom. Drugi se, pak, još nije rodio.

Onda je na travnjak FIFA World Cup stadiona u Frankfurtu izašao Zinedine Yazid Zidane, da drugi put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Frankfurtu bila je jedna od takvih, jer svi smo znali da velikog Zizoua ovoga puta zaista gledamo zadnji put. Svi, osim Zinedina Zidanea: njemu to nitko nije javio. Protiv možda najjačeg Brazila svih vremena odigrao je možda najbolju partiju svog života, plesao s loptom na centru i slao je suigračima preciznošću za kakvu NASA-i treba deset tisuća ljudi i dvadeset milijardi dolara. U 57. minuti uzeo je tako zalet za slobodni udarac s lijeve strane, izračunao vlažnost zraka, smjer vjetra, Zemljinu gravitaciju, specifičnu težinu lopte i azimut do Thierryja Henryja, koji je stvar završio zakucavši pobjedonosni gol. Na kraju utakmice Zidane je zagrlio maestra Ronaldinha, kralja Brazila i Barcelone, i očinski mu se nasmiješio, kao da kaže: to ti je za onih 3:0.

Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je tako u drugi produžetak. U polufinalu su ga čekala Eusebijeva djeca predvođena čudesnim Cristianom Ronaldom, luzitanskim ljubavnikom Luisom Figom i Zidaneovim dobrim znancem, Andersonom Luizom de Sousom zvanim Deco. Zlatna je generacija poslije četrdeset godina ponovo ugurala Portugal među četiri najbolje na svijetu, časteći Antu Padovanskog, svoga sveca iz Lisabona, što im je iz polufinala izbio njihovu brazilsku koloniju onako kako im je u grupi namjestio sirotu Angolu.

Onda je na travnjak FIFA World Cup stadiona u Münchenu izašao Zinedine Yazid Zidane, da treći put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Münchenu bila je jedna od takvih, jer svi smo se bojali da velikog Zizoua ovoga puta možda ipak gledamo zadnji put, i jer smo znali da Portugalci spremaju osvetu za dva europska polufinala - ono iz 1984., koje im je presudio Platini, i ono iz 2000., koje im je iz penala presudio upravo Zizou. Svi smo to znali osim Zinedinea Zidanea: njemu to nitko nije javio.

I kad je u 33. minuti Carvalho zapeo nogu Henryju, svi smo znali da će jedanaesterac pucati Zidane. Kao što smo znali da su kaznene udarce na Mundijalima promašivali svi veliki igrači, od Maradone i Platinija do Baggia i Ševčenka. Bio je samo jedan koji nikad u životu na službenoj utakmici svoje reprezentacije nije promašio penal: zove se Zinedine Zidane. Uzeo je samo dva koraka zaleta, kao na laganom treningu, i loptu snažno odapeo u Ricardov desni kut. Komad originalnog francuskog Art Décoratifa. Onaj drugi A. Deco, Luiz de Sousa, direktor sredine terena portugalske selekcije i Barcelone, u bunilu je gledao proćelavog gospodina kako mu se smješka. Prepoznao ga je - bio je to Zizou Osvetnik: "To ti je za onih 3:0".

Bajka o Zinedineu Zidaneu ušla je u sudačku nadoknadu: u finalu njegov će razuzdani umirovljenički dom čekati strašna Lippijeva Italija, prva talijanska momčad u povijesti koju sam u posljednjih petnaest minuta kod 0:0 vidio s tri napadača. U nedjelju će tako na travnjak Olympia Stadiona u Berlinu izaći Zinedine Yazid Zidane, da četvrti put odigra posljednju utakmicu svoje veličanstvene karijere. Malo je utakmica za koje unaprijed, još dok traju reklame, znaš da će biti historijske. Ova u Berlinu bit će jedna od takvih, jer veliki Zizou će ovoga puta uistinu istrčati posljednji put.

Zidane je Tito

I mogu se ja sada praviti pametniji nego što jesam, mogu jeftino doskočiti zamci pisanja unaprijed i reći kako Zidane u finalu može Buffonu dati prvi gol na prvenstvu, može pogoditi i odlučujući jedanaesterac, ali da neće zbog toga biti ništa veći nego što već sad jest. Kako god, međutim, završila sutrašnja utakmica, ovaj put neće me zajebati: otići će onako kako nikad nijedan veliki nogometaš nije otišao, zamijenit će na kraju utakmice dres s Tottijem i mahnuti publici kao prvi u povijesti koji je otišao na vrhuncu. Zinedine Yazid Zidane, možda ipak najveći. Tito.
Boris Dežulović
User avatar
ljevoruki
Posts: 4747
Joined: 20/05/2011 22:49

#24 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by ljevoruki »

Zbog Zidanea više ne vjerujem u bajke

Može i ovako: prekrasni bijeli labud, najljepši kojega je svijet ikad vidio, na kraju priče pretvorio se u crno, ružno pače. C'est la vie. A la vie nije en rose. Život nije bajka. Najgluplje što se odraslom muškarcu može dogoditi jest da to shvati tek u 42. godini života, da u petoj deceniji života konačno shvati da ne postoje vile i vilenjaci, da ne postoje Petar Pan i Djeda Mraz, i da mu to objašnjavaju sportski komentatori i njihovi gosti u studiju. Tako je u deset i petnaest navečer, u nedjelju 9. lipnja 2006. godine, završila bajka o Zinedineu Zidaneu, tako je završilo naše djetinjstvo.

Nogometna mitologija dobila je pak još jednu epizodu o kojoj će sljedećih desetljeća pisati slijepi homeri sportskih rubrika, onako kako je do danas ostalo zagonetkom je li Hearstov narančasti balun 1966. pao iza gol crte na Wembleyju, i što se događalo s Ronaldom noć uoči finalne utakmice Mundijala prije osam godina, iste one večeri kad se na Saint Denisu jedanaest ružnih pačića, na užas Jean-Marieja Le Pena, pretvorilo u jato labudova.

Što se, dakle, događalo u onih nekoliko sekundi kada je Zidane prolazio pokraj Marca Materazzija, što mu je ovaj rekao kad se Zizou onako iznenada okrenuo i znanstveno potpuno neobjašnjivo zabio mu glavu u prsi, tako snažno i vulkanski gnjevno da smo prvi put u životu vidjeli talijanskog nogometaša kako leži na travi, a da ne simulira i ne krade Bogu minute?

Što se događalo u Zidaneovoj glavi u 110. minuti finalne utakmice na Olympia Stadionu u Berlinu, pita se u ponedjeljak ujutro cijela jedna generacija preko noći odraslih muškaraca. Eh, kad bismo znali što se u njegovoj glavi događalo tada, znali bismo i što se u njoj događalo u 7. minuti, kad je Panenkinim udarcem poslao loptu u prečku, pa pedalj iza gol crte, zaledivši svijet onako kako je prije nekoliko milijuna godina slična jedna lopta zaledila planetu i istrijebila dinosauruse. Kad bismo znali što se u nedjelju u deset i petnaest navečer događalo u glavi Zinedinea Zidanea, znali bismo što se u njoj događalo i kad je koju minutu ranije istu loptu poslala na isto mjesto, pod talijansku prečku, tamo odakle je ne bi izvukla ni Gorska služba spašavanja, zapravo nitko osim Luigija Buffona, znali bismo što se u njoj događalo i dok je čekao onaj volej na Hampden Parku u Glasgowu, znali bismo dakle i ostale tajne vradžbine iz te ćelave glave, a te tajne nama nije dano znati.

Samo jednu od njih Zidane je otkrio novinarima: već se bio oprostio od reprezentacije kad ga je prije godinu dana - u vrijeme dok se pomlađena francuska reprezentacija selekcija mučila u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo - jedne noći probudio čudan glas. "Do smrti vam neću reći tko je to bio", rekao je kasnije novinarima, "to je ionako netko koga vjerojatno nikad nećete sresti. Razgovarao sam s tom osobom u spavaćoj sobi i na kraju odlučio da se vratim u reprezentaciju. Nikad prije ništa slično nisam doživio."

Zidane se sljedećeg jutra javio selektoru, a ostalo je povijest. Otpisanu, poniženu i razbijenu Francusku Zizou je dovukao do Njemačke i odvukao u finale, a onda nakon dva sata waterlooa u Berlinu pukao. Glas koji je čuo ovaj put nije bio onaj iz spavaće sobe. Bio je to Marco Materazzi. Jedni kažu da ga je optužio za doping, drugi da mu je opsovao majku, treći pak da mu je opsovao majku arapsku. Što god da je Zidane čuo te večeri, bilo je previše. Previše čak i za njega, kojemu to nije ni prvo finale Mundijala, a kamoli prva psovka koju je čuo.

Zašto onda? Niti je Francuska gubila 0:4, niti je Zidane igrao loše pa da se znanost ima čega uhvatiti: igrao je posljednju utakmicu svog života, igrao je najbolju posljednju utakmicu koju smo ikad vidjeli, lagan i nadahnut kao nekad, bilo je 1:1 i samo ga je deset minuta dijelilo od jedanaesteraca, od onog odlučujućeg penala koji bi - nikad to nećemo znati - umjesto Trezegueta možda pucao upravo on.

Što god da je talijanski branič rekao, nije bilo ništa novo iz njegova rječnika: Materazzi je poznat kao igrač koji ne preže od najnižih poteza, najpodmuklijih provokacija i psovanja oca  Kad unucima budem pričao priču o siromašnom alžirskom dječaku, koji se oprostio od nogometa kao najbolji, zijevnut će i reći: 'Dida, ne seji'
i matere, sasvim u duhu svog prezimena, kako je svojedobni gol Mortena Pedersena rukom objasnio onaj genij iz Sportske redakcije HTV-a. A nije, sad smo se iznenada sjetili, ni Zidane djevičanski bijeli labud iz bajke: nije li ono i na Mundijalu u Francuskoj, iznerviran stalnim udaranjem i provokacijama, barbarski nagazio beka Saudijske Arabije i zaradio crveni karton? Pamti ga i Jochen Kientz iz Hamburgera, kojega je prije pet godina, u zadnjoj sezoni za Juventus, na utakmici Lige prvaka demolirao glavom o glavu.

Znanost će odgovore vjerojatno potražiti u La Castellani, radničkom predgrađu Marseillea. Tamo, u sirotinjskim suburbijama i mračnim favelama, opstaju samo najjači, i zato odatle dolaze najveći. Tamo su Diega prvi put nazvali patuljkom, tamo je Edson Arantes dobio prve batine, tamo je mali Zinedine prvi put u životu čuo tu riječ, "beur": tu će mu prvi put opsovati majku beursku, i psovati mu je sljedećih trideset godina, sve do danas, kad mu majku beursku psuju i Jean-Marie Le Pen i Marco Materazzi.

Zidane je huliganski nasrnuo na tetoviranog huligana, kao da je na prljavom, betonskom igralištu oronule emigrantske škole u La Castellani. Nasrnuo je divljački, kako to nismo vidjeli još od 1982. i onog strašnog napada njemačkog vratara Schumachera na Zidaneova zemljaka Batistona. Razvalio ga je glavom kao najgori mahalski kabadahija, i nije mu bilo prvi put. Posljednji gospodin svjetskog nogometa, kako mu je u Jutarnjem prije koji tjedan brzopleto tepao jedan tupavi kolumnist, nije se pojavio ni na dodjeli medalja. Sve je to točno, i gluplje od njegova poteza bilo bi samo braniti nasilje. Čak i onda kad ga se može razumjeti. Svaki je ubojica imao teško djetinjstvo.

Pa kad je to tako jednostavno, zašto smo se onda svi u nedjelju, u deset i kvarat navečer, osjećali jadno i pokislo, zašto je cijeli stadion do kraja, do posljednjeg penala, zviždao Talijanima, koji su - nota bene - posve zasluženo na svoje dresove prišili i četvrtu zvjezdicu? Zašto nismo zviždali huliganu iz La Castellane onako kako smo zviždali Schumacheru, i kako mu zviždimo do danas? Zašto, neka nam to nauka objasni, zašto nas je u 110. minuti finala u Berlinu zaboljela Zidaneova glava, a ne Materazzijeve prsi?

O da, bogovi su - baš kao u grčkoj mitologiji, jedinoj ljudskoj od svih mitologija - bića od krvi i mesa. Dionizije se opijao kao svinja, Zeus je varao ženu sa svakom smrtnicom koja mu se svidjela, a Zidane je bekove udarao glavom. Zato mu nismo zviždali, zato što bismo i mi onog siledžiju što razbija boce na igralištu pred neboderom, bahato juri BMW-om po kvartu, parkira na mjestu za invalide i psuje nam majku beursku, barem jednom voljeli onako životinjski razbiti glavom, uz pljesak kibicera s balkona.

I bogovi su, kažem, možda smrtna bića, ljudi s greškom, a mi volimo vjerovati u to zato što bi nama, nesavršenim, sitnim grešnicima, tako bilo lakše. Prije će, međutim, biti da je stari Ksenofan bio u pravu i da bogovi nemaju ljudska obličja. A ponajprije da je u pravu bio Sokrat, kad je ono na užas Atenjana učio njihovu djecu da bogovi ne postoje.

Mi smo to naučili u nedjelju navečer. Otrježnjenje je bilo surovo i grubo. Što se mene tiče, stvar je bila i vrlo osobna. Prvi put Zidane me zajebao kad sam u Jutarnjem prije dva i pol tjedna napisao da, bez obzira kako u Njemačkoj bude završila njegova karijera, on neće biti ništa veći nego što je već tada bio. Drugi put Zidane me zajebao nakon što je utakmicom života protiv Brazila i penalom protiv Portugala osigurao sebi mjesto u finalu, među besmrtnicima, kad sam napisao da me više zajebati ne može, jer će otići na vrhuncu, kao najveći. Smije mi se s pravom tko god me vidi, a ja pokunjeno brzam, kao da je onaj crveni karton Horacije Elizondo meni pokazao, i nemušto se branim kako nije mala stvar kad te zajebe najveći svih vremena, čovjek koji je par dana ranije zajebao i Ronaldinha i Ronalda i Adriana i Kaku i kompletni najbolji seleçao ikada.

Ne postoji Djeda Mraz, draga djeco, i to je sve što smo naučili ove nedjelje. Dvadeset prvo stoljeće ne voli bajke, i nama koji smo odrasli na pričama za laku noć to nije bilo lako prihvatiti. Čak su i naša djeca to znala prije nas, pa ćemo priču za laku noć - onu o siromašnom alžirskom dječaku koji se oprostio od nogometa kao romantični, pregaženi borac za pravdu i najbolji igrač jednog davnog svjetskog prvenstva - pričati unucima. A oni će zijevnuti dva puta, pa reći: "Dida, ne seji. Zizu ne potoji, to znaju svi u vjtiću".
Boris Dežulović
User avatar
Jack Be Nimble
Posts: 11059
Joined: 15/01/2010 18:31

#25 Re: Fudbal, nogomet i još ponešto

Post by Jack Be Nimble »

Nema veze koja generacija, ali sva ljubav krece sa ljetom i holandzanima. Pricao sa starijim englezima/skotima koji pamte 74 kao prvo SP u potpunoj boji i narandzaste dresove kako igraju a fudbal koda su vanzemaljci. Sto mi je dan skot kaze, ma tada su holandzani igrali ko dvije barcelone.

Tako je i meni ljeto 88 ostalo u pamcenju zbog narandzasti dresova.
Post Reply