Finansijski pritisak roditelja na djecu

[agnostic_front]

Ja mislim da bi dosta studenata, bez obzira prekucavaju li ili obnavljaju par puta, rado pocela raditi kad bi imali uslove za to
Pri tome ne mislim da su na faxu od 8 do 3 pa da od 4 do 9 rade za 300KM jer ne vrijedi

Kako bolan ne vrijedi?

[graue_maus]

upoznah curu na poslu , mislila sam da je ucenik pa radi praksu, pocele smo se druziti... mala je 20 god, zavrsila je skolu i prvi posao joj je to....stanuje kod staraca 2trecine plate im daje, oni prave kucu u bosni ..... pitala sam je jesili si sta od svojih para kupila kaze ona ne spara za vjencanje...

[blesava]

Već neko vrijeme razmišljam o ovom problemu pa odlučih da otvorim i temu na forumu da čujem tuđa iskustva/mišljenja.

Naime, u posljednje vrijeme sve više i više mojim poznanicima i kolegama sa fakulteta u razgovoru izleti kako im roditelji vrše pritisak da što prije završe fakultet, pogotovo ako su obnovili godinu ili dvije. Shvatam potrebu roditelja da trznu svoju djecu i ne dozvole im pad u ljenčarenje/letargiju/depresiju tako da je to u njihovom najboljem interesu.

Međutim, u posljednje vrijeme sve više čujem od tih kolega izjave njihovih roditelja: "Vrijeme je da i ti počneš doprinositi ovoj porodici." ili "Zašto te školujemo ako ćeš samo pare uzimati nizašta?"

No nije li to neprirodan tok "odrastanja" gdje roditelji odjednom očekuju od svoje djece da pridonose kućnom budžetu? Nedavno sretoh jednu prijateljicu i njenu majku i nakon što sam joj čestitao na diplomiranju na fakultetu i u šali poželio da se što prije uda, majka gotovo uvrijeđeno reče: "A što sam je školovala, neka i ona meni pomogne sada malo?!"

Mislim, možda ja to prenaivno posmatram, ali kada sam upisao fax meni je rečeno da to radim zbog sebe i svoje budućnosti i da ću imati podršku dok god to opravdavam radom i da se od mene ne očekuje ništa zauzvrat. Međutim, sve češće i češće dolazim u "neugodne situacije" gdje mi kolega iz škole ili drug iz komšiluka konobariše jer su roditelji odlučili da više ne žele da ga školuju već je vrijeme da se zaposli kako zna (i to ne iz finansijske potrebe, obično oba roditelja rade, čisto kao neka odluka rezanja troškova). Kao neko prisilno otrežnjenje i bacanje u životne probleme.

Naravno da treba pomoći ako je kućni budžet tanak, no koliko je opravdano uskraćivati vlastitoj djeci obrazovanje i teoretski svjetliju budućnost zarad nekih 200-300 maraka mjesečno ako već za tim neke neke prijeke potrebe? Ovo sve pod uslovom da neko nije 5 godina na prvoj godini sa 3 položena ispita, svako može zaribati na fakultetu no gdje povući granicu?

Da li je ovo normalno ili je izuzetno sebično od roditelja?

Postoji mogućnost da će ovo biti pogrešno shvaćeno no nadam se da će biti i onih koji će kroz ove riječi shvatiti šta sam želio reći.

obzirom na ovu novonastalu tesku situaciju na ekonomskom polju ove nase lijepe drzave, ocekivanja roditelja su sasvim normalna. rezanje troskova je neophodno svima pa cak i onim porodicama u kojima dvoje rade.
posebno mi je razumljivo ako dijeca olako shvacaju svoje obaveze prema fakultetu pa studiraju sto godina.

[JoeMessi]

Pa šta hoćete, da i dalje živite kod roditelja, a da ne doprinosite ničim? Je l' vam palo na pamet da su se oni tokom vašeg odrastanja i školovanja odricali svega kako bi vam dali hljeb u ruke? I sada vam teško da platite ono što vam im dalje pružaju, jedan reče sobu i izvanrednu hranu (dodajem: pranje, peglanje, socijalni život i drugo).

[Henry Chinaski]

Užas! Kakvi su to roditelji koji ne dozvoljavaju svojoj djeci da čitav život budu nehljebi od kojih ni porodica, ni društvo, a ni oni samo nemaju koristi? Valjda je to zadatak roditelja da umru za svoju djecu, a da ne traže nikad ništa zauzvrat?
Ipak je to najzdraviji odgoj kad napraviš dijete nesposobno za samostalan život ni da se malo odmakne od mamine suknje.

[kockica_kockica]

Mislim da malo rada nikome ne skodi. Kako @Havana rece malecka ima 14 godina i za raspust moze raditi bilo sta, prodavati sladoled, nista joj nece faliti. Naucit ce cijeniti zaradjeni dinar. I ja sam kao djevojcica od 14 godina prodavala sladoled na moru. I dobro sam planirala sta cu sve kupiti sebi, da mi na kraju ostane za dzeparca. A roditelji nisu bili siromasni, cak sta vise, bili smo uvijek dobrostojeci. Kad sam pocela raditi bilo mi je logicno da doprinosim u kucu. Nisam se osjecala izrabljivanom ili tako nesto, bila sam ponosna na sebe jer mogu doprinositi kucnom budzetu. I ne vidim problem u tome. Fakultet sam zavrsila u isto vrijeme dok sam radila.

Najvise me nervira kad vidim kako roditelji prave debile od svoje djece, pa ono sa 30 godina ne radi nista, jos uvijek se vodi kao nekakav student, ispija kafe po cijeli dan ili igra igrice na racunaru, visi na facebook-u, i kad mu ponudis da radi sve je ispod njegovog/njenog nivoa. Nece raditi za male pare, a hoce svaki mjesec placen racun za internet, nove patike ili cipele, super modernu jaknu, ljetovanje itd.
I dok sam bila na fakultetu uzasvala sam se onih koji nisu radili nigdje, cijeli dan su kuci, a ispit spreme tako sto naprave djonove da prepisuju. I jos se bune kad im asistent uzme te iste papirice i oduzme rad.

[male_okice]

Prvo ako dijete studira kao sto ih vecina studira a to je da kad odu na faks budu kao pusteni s lanca i u te prve dvije godine faksa ne urade haman nista, a pritom im se placa taj isti faks, hrana, stan, rezije, odjeca, obuca, knjige izlasci itd. i pored sveg toga vecina roditelja to odtrpi i podnese oni su odlicni. mislim roditelji ne djeca.

Drugo u idealnim uslovima dijete bi kad zavrsi faks i zaposli se trebalo iseliti iz roditeljske kuce, pa u podstanare u podstanare, a ne ostati u kuci primati platu, a pritom i dalje jesti, piti, biti cist, opeglan na racun mame i tate koji su u svojim 50-60-tim i vise izradjeni od svega. Smatram da bi to bio idealan scenario i za roditelje i za dijete, jer bi dijete vidjelo kakav je pravi zivot, a roditelji bi osjecali zadovoljstvo da su svoje dijete izveli na pravi put i pripremili ga za zivot.

Mislim da covjek treba shvatiti da su i roditelji ljudi, da i oni imaju osjecanja, potrebe itd. Nisu oni neka nadnaravna bica kojima to dijete mora biti citav smisao postojanja i sve se mora vrtiti oko tog djeteta koje vise nije dijete nego je odrasla osoba. Iako su oni rodili to dijete ja ne smatram da oni trebaju biti obavezni oko tog djeteta citav njihov ostatak zivota. Pomozi tom djetetu koliko mozes, daj mu sve uslove koje mozes, voli ga, postuj, trudi se oko njega, ali neke stvari treba i samo dijete skontati. Treba i roditeljima dati oduska, treba i njih pustiti malo da uzivaju u starackim danima ako nista iz postovanja sto su donijeli neke zrtve za tebe i sto su ulozili toliko vremena i truda u tvoj odgoj.

Iako to djeluje ucjenjivacki, ili kao da roditelji izrabljuju svoje dijete, hoce da imaju neke koristi to meni stvarno nije tako, jer to dijete bi se trebalo samo ponuditi da kaze mama tata hvala vam za sve odsad cu ja placati racun struje, ili racun grijanja. Ili otici u trgovinu mjesecno barem jednom itd. Jer to dijete vise nije dijete, to je odrasla osoba spremna da sama zakljucuje, donosi svoje odluke, doprinosi drustvu sto onda ne bi doprinosilo i kuci u kojoj jede pije stanuje itd.?!

[palamuda]

Roditelje treba pomoći ako možeš i koliko možeš. Međutim danas su ljudi generalno vrlo bezobrazni i sebični pa ne čudi i činjenica da danas djeca nemaju nikakvih osjećaja, pa je više kul otići na vucaranje po Hostelima i nekim Srednjoevropskim obilascima centara prostitucije nego pomoći materi da lakše dočeka prvi u mjesecu.

[Melami]

Već neko vrijeme razmišljam o ovom problemu pa odlučih da otvorim i temu na forumu da čujem tuđa iskustva/mišljenja.

Naime, u posljednje vrijeme sve više i više mojim poznanicima i kolegama sa fakulteta u razgovoru izleti kako im roditelji vrše pritisak da što prije završe fakultet, pogotovo ako su obnovili godinu ili dvije. Shvatam potrebu roditelja da trznu svoju djecu i ne dozvole im pad u ljenčarenje/letargiju/depresiju tako da je to u njihovom najboljem interesu.

Međutim, u posljednje vrijeme sve više čujem od tih kolega izjave njihovih roditelja: "Vrijeme je da i ti počneš doprinositi ovoj porodici." ili "Zašto te školujemo ako ćeš samo pare uzimati nizašta?"

No nije li to neprirodan tok "odrastanja" gdje roditelji odjednom očekuju od svoje djece da pridonose kućnom budžetu? Nedavno sretoh jednu prijateljicu i njenu majku i nakon što sam joj čestitao na diplomiranju na fakultetu i u šali poželio da se što prije uda, majka gotovo uvrijeđeno reče: "A što sam je školovala, neka i ona meni pomogne sada malo?!"

Mislim, možda ja to prenaivno posmatram, ali kada sam upisao fax meni je rečeno da to radim zbog sebe i svoje budućnosti i da ću imati podršku dok god to opravdavam radom i da se od mene ne očekuje ništa zauzvrat. Međutim, sve češće i češće dolazim u "neugodne situacije" gdje mi kolega iz škole ili drug iz komšiluka konobariše jer su roditelji odlučili da više ne žele da ga školuju već je vrijeme da se zaposli kako zna (i to ne iz finansijske potrebe, obično oba roditelja rade, čisto kao neka odluka rezanja troškova). Kao neko prisilno otrežnjenje i bacanje u životne probleme.

Naravno da treba pomoći ako je kućni budžet tanak, no koliko je opravdano uskraćivati vlastitoj djeci obrazovanje i teoretski svjetliju budućnost zarad nekih 200-300 maraka mjesečno ako već za tim neke neke prijeke potrebe? Ovo sve pod uslovom da neko nije 5 godina na prvoj godini sa 3 položena ispita, svako može zaribati na fakultetu no gdje povući granicu?

Da li je ovo normalno ili je izuzetno sebično od roditelja?

Postoji mogućnost da će ovo biti pogrešno shvaćeno no nadam se da će biti i onih koji će kroz ove riječi shvatiti šta sam želio reći.

procitao sam pola posta i nema potrebe dalje da citam.
U jendu ruku, malo sebicno od roditelja kao sto ovaj rece al u drugu ruku, gdje to ima da te starci izdrzavaju i skoluju do 25te? Odskoluju te i onda bi ti da zasnujes porodicu cim nadje sposao a roditeljima da izvines q? Nadji, radi, pa skolu zavrsavaj.

[wewa]

bome, u svojoj okolini primjecujem vise slucajeva neupotrebljive omladine nego ostrih roditelja. kao, ne mogu im dati svoje vrijeme, pa im daju novce. onda djeca studiraju po 10 godina, cure zicaju pare za privatne ginekologe i kontracepciju, putovanja, odjecu i sportsku opremu, dok u isto vrijeme prodaju pricu kako su odredjeni poslovi ispod njihovog nivoa, jer su eto zaboga na putu da postanu akademski gradjani. mosh mislit. a postoji i cijeli roj onih sto im je ispod casti ustati iz kreveta za manje od 6-7 stoja. zanimljivo, nije im ispod casti da im babo i mati kupuju gace...

[Pasiflora]

Apsolutno mi je suludo da djeca izdrzavaju roditelje (osim u slucaju bolesti ili sl.) ako roditelji imaju uredna primanja. Ako moja djeca (obojica ove godine zavrsavaju faxove - hvalim se ) zarade nesto love na nekim poslovima, moja je teorija (a boga mi i praksa ) da trebaju sebi nesto kupiti, a ostatak love stekati. Ocekujem da ce uskoro poceti raditi i ne pada mi na pamet da im uzmem i jednu marku na ime troskova boravka u nasem porodicnom stanu.
Abd, kad usparaju nesto love, morace dizati kredite (po suludim kamatama ) da bi kupili sebi neke stambene prostore. Pa kako bih ja mogla traziti i kintu od njihove zarade?

[male_okice]

Ja mislim da bi dosta studenata, bez obzira prekucavaju li ili obnavljaju par puta, rado pocela raditi kad bi imali uslove za to
Pri tome ne mislim da su na faxu od 8 do 3 pa da od 4 do 9 rade za 300KM jer ne vrijedi

Kako bolan ne vrijedi?

meni isto nije jasno kako ne vrijedi? Jesi ti svjestan da ljudi rade za 300 KM po 8-10h dnevno i to 6 dana u sedmici?

[photo]

dok sam studirao, gurali su me roditelji. nakon sto sam zavrsio skolovanje, zaposlio se, davao sam odredjenu sumu u kucu za hranu, rezije i slicno (pokrivao svoje troskove) dok su svi ostali moji licni troskovi bili moji.

ozenio se, odselio i dalje dajem neku manju sumu roditeljima za pomoc, svaki mjesec.

meni je to nekako normalno. jeste da meni to predstavlja finansijski teret, pogotovo sada kada je para sve manje, ali to vidim kao neku svoju ne obavezu vec zelju da se iskupim za njihove troskove mene kao djeteta i skolarca pa zatim studenta. pogotovo kako znam da im ta moja mala pomoc znaci dosta jer ni oni nemaju dovoljno para.

[ultima_palabra]

Slažem se da ima dobar procenat djece koja iskorištavaju roditelje predugim studiranjem, džabahljebarenjem... trebalo bi kod nas postati normalnije da se uz studij radi bar par sati dnevno. Ali sve dok nema posla ni za kvalifikovane, ta će praksa teško zaživjeti.

S druge strane, uzimati djetetu koje je tek osjetilo šta znači zaraditi dinar pola ili trećinu plate mi je pravo jadno i bijedno... ako ono osjeti da ti treba pomoć samo će se valjda ponuditi. Druga stvar je da bi se dijete trebalo odvojiti od roditelja najkasnije kad počne zarađivati, a po mogućnosti i ranije... bolje je biti i podstanar nego u 30-tim nemati vlastiti životni prostor.

[Seyfo]

Primjeri koje navodiš u prvom postu jesu ekstremni i to ne odobravam.Djeci treba omogućiti koliko se može ako se trude a kasnije, ako su zahvalna, učinit će i oni roditeljima u skladu sa svojim mogućnostima.
Međutim ja sam studirao na EFSA i lično poznavao toliko uhljupa, lezihljeba, debila da to nije normalno ! Uvijek sam bio stava da bih ih se odrekao da su mi takva djeca. Doduše, oni vjerovatno imaju posebnu priču (socijalu) za roditelje, a ovakve izjave njihovi roditelji nikad nisu čuli:
"ja bez milje ipo ne ustajem iz kreveta" "ko je mojim starcima kriv što me trpe, dok je njih ja ću studirati" "starci me ne smiju ni pitati kako mi ide studij,zabranio/la sam im" "ionako sam iz Sarajeva, izdržavali bi me i da ne studiram" itd. Da se kosa na glavi digne.
Posebna priča su ovi iz Sarajeva, koji misle da su više vrijedni od ovih iz drugih gradova. Zbog toga često i ne završe a možda bi i završili da su iz drugog grada i da su osjećali grižnju savjesti zbog žrtvovanja svojih roditelja.
Dodatno tome svemu je čest stav koji je prisutan u našem društvu da roditelj gine za djecu, kupuje mu / joj najskuplje mobitele, odjeću, auta i stanove čak a od usta odvaja zadnji dinar.A ta djeca to opet ništa ne cijene i misle da su roditelji to obavezni raditi. Skroz suprotne primjere sam sretao npr.u zapadnoj Evropi, gdje i imućni roditelji neće da daju novac djeci, koja moraju raditi uz studij a kasnije i sami sve steći.
Ja, npr, uz studij nisam radio, samo povremeno. Uglavnom sam imao novac za izlaske i knjige. Doduše nisam ni imao potrebu niti su me roditelji tjerali, ali ipak sam završio u "razumnom" roku. Da sam otegao još koju godinu studija ili mijenjao fakultete, sam bih osjećao grižnju savjesti.

[Henry Chinaski]

Ovi kojima ne vrijedi da rade za par stoja će za 10 godina plakati kako su već 10 godina na birou, a vlast neće da im ponudi priliku da rade.

[fia]

No nije li to neprirodan tok "odrastanja" gdje roditelji odjednom očekuju od svoje djece da pridonose kućnom budžetu? Nedavno sretoh jednu prijateljicu i njenu majku i nakon što sam joj čestitao na diplomiranju na fakultetu i u šali poželio da se što prije uda, majka gotovo uvrijeđeno reče: "A što sam je školovala, neka i ona meni pomogne sada malo?!"

Neprirodan tok odrastanja je gdje djeca sve ocekuju i dobiju od roditelja.Neprirodan tok odrastanja je da djeca ne stvore radne navike,osjete vlastiti dinar,osjete kako ga je tesko zaraditi a lako potrositi.Neprirodno je da djeca ne osjete potrebu da pomognu roditeljima u bilo cemu,neprirodno je da im je normalno da im je sve cisto,opeglano,da imaju sve sto pozele ne zapitavsi se kako to,zasto , zbog cega i do kada?

Neprirodno je stvoriti debila od vlastitog djeteta koje sutra i kad zavrsi skole nece imati veze sa zivotom.Skola je jedno a zivot je drugo.Zivot je malo veca skola od svakog fakulteta.Kada se te dvije skole zavrse i spoje...a uz odrastanje u normalnoj porodici u kojoj si imao podrsku za sve ispravne poteze i kritiku za neispravne,tek onda,kad se to dvoje spoji imas bingo.
Sto se mene tice,roditeljima bih skinuo zvijezde sa neba(pogotovo majci) a moju djecu...to je borba koja traje i koja ce jos dugo trajati...Nadam se da cu uspjeti od njih napraviti dobre i vrijedne ljude a pri tome ne mislim samo na uspjeh u skoli,on je samo jedan dio koji moze puno znaciti a i ne mora...
Starijoj je sad 14 godina i najsretniji bih bio kad bi vec ovo ljeto nasao nesto da radi na raspustu...bar jedan mjesec da dijeli letke,prodaje sladoled,skuplja sudje...bilo sta.Pa nek je malo ko i naruzi,nabrza ali da osjeti kako ih je zaraditi...a onda nek ih potrosi kako hoce,meni ne trebaju.

[palermo]

No nije li to neprirodan tok "odrastanja" gdje roditelji odjednom očekuju od svoje djece da pridonose kućnom budžetu? Nedavno sretoh jednu prijateljicu i njenu majku i nakon što sam joj čestitao na diplomiranju na fakultetu i u šali poželio da se što prije uda, majka gotovo uvrijeđeno reče: "A što sam je školovala, neka i ona meni pomogne sada malo?!"

.

Principjelno se slažem sa tobom, meni je isto ružno kada vidim roditelje da djecu posmatraju kao investicije. Postoji obaveza roditelja prema djetetu da ga iškoluje, naravno u okviru svojih mogućnosti, i da ga postavi na ono što se kaže čvrste noge. Ne mislim da postoji obaveza djeteta prema roditelju da mu vrati ono što su oni uložili u njega. Naravno, stvar je ljudskosti, čovječnosti, da ne dozvoliš da ti se roditelji pate. Al to je više stvar opšte humanosti koju čovjek sa sobom nosi ili ne nosi, nego odnosa dijete -roditelj

Djecu posmatrati kao investiciju. Ne.

[Toffee karamela]

U ovoj priči ima svašta, krajnosti za ne povjerovati. Na jednu stranu omladina/debili (i muška i ženska) bezobrazna i nehumana do kosti, koja bi popila zadnju kap krvi najprije svojim roditeljima, onda svoj rodbini uključujući i prananu i pradedu a na kraju i nesretnicima koji se zateknu u njihovoj blizini (prijatelji, kolege, partneri). Ti obično imaju mamu ili tatu koji će im šukati po 200-300 KM onako jaranski u džep kad oni već budu čekali i treće dijete i još će osjećati obavezu da gura i unuke i snahu....ropstvo do smrti!

Na drugoj strani skale roditelji koji na djecu gledaju kao na investiciju, još u osnovnoj djeca počnu gutati njihova verbalna g.... o "žrtvi koju podnose za njih" i kuku njima koliko će je još morati podnositi, koja osjetljivoj djeci stvori doživotne traume ili želju da se vrate tamo odakle su i došli na ovaj svijet. Ne pravi se više razlika ni među muškom i ženskom djecom, kćer se ne tjera na udaju ko nekada, ipak je živa lova sad draža, brak je nesigurna institucija, bog zna šta joj se u drugoj kući može desiti....tu se već postavljaju ultimatumi, priziva se gnjev božji, suze, histeriziranja, tračanje djece po komšiluku i na porodičnim okupljanjima. Uđete im u kuću, niste ni kafu popili do kraja, već počinje rafal pritužbi kako on/ona taj mjesec nisu ostavili ništa, kako to tako ne može bla bla bla...još i ako su oboje roditelja na isti kalup i udruženo nastupaju...

[addy_sa]

s obzirom da sam jako vezan za roditelje i s njima živio donedavno, oduvijek sam govorio da ću im pomagati čim budem imao svoj novac i tako je i bilo..kad sam počeo raditi plaćao sam sve režije i redovno kupovao namirnice jer sam smatrao da je došlo vrijeme da dam svoj doprinos nakon toliko godina njihovog doprinosa gdje su mene stavljali na prvo mjesto..i sretan sam što pomažem mada to niko od mene ne traži niti očekuje..i sada kad živim sam trudim se da napravim situaciju da uopšte ne osjete da nisam s njima, odnosno, kod njih..
s druge strane ja vidim više zloupotreba roditelja od strane djece nego obratno, gdje se "školuje" deceniju i ne radi ništa a roditelji daju od plate ili penzije..
studij uz rad je nekako idealno rješenje, ko može naravno.. užasava me pomisao da neko ne pomaže roditelje, a može..

[enko 1964]

Kad čujem ove tužne ispovijesti jadne "djece" koja su nekako sa tridesetak godina uspjeli završiti fakultet i naći pristojan posao sa platom i koja žive sa roditeljima koji im otimaju dio te krvavo zarađene plate, ostanem... .
Najmanje što se može učiniti za takvu "djecu" jeste oduzeti ih od roditelja koji nemaju razumijevanja i ne znaju kako je teško zaraditi novac i dati ih nekoj socijalnoj ustanovi na skrb .

[kockica_kockica]

Ja ne razumijem u cemu je problem, ako osoba ima 20 i kusur godina, radi, zivi sa roditeljima i placa dio troskova??? Pa iskreno da ne daju za dio troskova i svoju zaradu trose samo na sebe, a dozvoljavaju da ih roditelji hrane, da trose struju, vodu, telefon, internet itd.... Mislim tu nesto onda ne stima, ili u glavi te osobe ili u glavama tih roditelja....
Mislim da ovdje ne govorimo o tome da student zaradi 300 Km i da to treba dati roditeljima, vec govorimo o odrasloj osobi koja ima redovna mjesecna primanja koja trosi na svoje potrebe bez bilo kakvog ucesca za hranu, rezije i ostale troskove u domacinstvu.
Roditeljima mnogo znaci ako student zaradi ponekad koju stoju maraka i od te stoje sebi kupi patike, hlace, i mjesec dana ne trazi za cigara i kafe...

Nije to nikakva investicija niti ucjena, vec jedan normalan odnos u porodici, sa normalnim razmisljanjima. Zgrozim se cinjenice da ima toliko "djece" sa 30+ godina koji nigdje ne rade i nemaju namjeru da rade. Da ima studenata koji smatraju da ne moraju polagati na vrijeme ispite i da ih roditelji trebaju vjecno financirati u tom pohodu. I grozim se cinjenice da neki roditelji svoju djecu tlace time sto ih financiraju i stvaraju dodatan pritisak (pod uslovom naravno da ti studenti studiraju a ne ponavljaju svaku godinu po 3 puta jer ih kao profesori ne vole)

[palermo]

Roditeljima mnogo znaci ako student zaradi ponekad koju stoju maraka i od te stoje sebi kupi patike, hlace, i mjesec dana ne trazi za cigara i kafe...

)

Čekaj , to je naravno ok, i nitko ovdje ne govori o tome. Ovdje se govori o praksi, da kad mladi ljudi dođu do neke marke i željom da kupe nove patike, , odmah se jave roditelji sa idejama, e daj te pare da popravimo oluke , linoleum promijenimo i slične gluposti .

Ja barem tako shvatio.

[Qler]

Ja sam studirao u Mostaru, godinu dana stara placala, davala lovu, i ja obnovim godinu, i to debelo

Vratim se u Sarajevo, zaposlim, i pocnem davati dio plate. Ipak sam imao obraza. Sada sam ozenjen, i ne guram starce, ali fala bogu imaju solidna primanja. Ali sam imao tu neku potrebu da bar pokusam sebe "oprati" zbog protracene godine, i bacenih para...

[Zox]

Kad sam vidio naslov teme, mislio sam da je o drugoj pojavi rijec
ja sam naime primijetio da postoji jedan ogroman generacijski jaz izmedju moje generacije (prva polovina tridesetih) i roditelja (60+) u mnogim slucajevima, kod mojih prijatelja pa i kod mene. Radi se o tome da je generacija roditelja ubijena u pojam mnogo vise nego mi, valjda su navikli na guzovacu u komunizmu i na oslanjanje na neku fantomaticnu "raju" koje vise nema, a i vjerovatno su usli u godine kad nema smisla zapocinjati nekakve zabremedet projekte, pa se u velikom broju slucajeva u potpunosti oslanjanju na djecu, cak i kad ne zive s njima. Moj otac je, recimo, najopustenija osoba u univerzumu, ne ganja penziju, ne ganja socijalno, po citav dan prati kladionicu jer zna da sestra i ja nemamo srca da dignemo ruke od njega, mada i mi crncimo za nekakve osrednje platice.
Sto se tice doprinosa studenata, smatram da moraju doprinijeti, pogotovo sto, ruku na srce, studenti devedeset posto vremena samo kake o tome kako trebaju uciti, a samo deset posto vremena uce barem ove neke drustvene nauke ja sam radio skoro cijelo vrijeme studiranja i nesto ne vidim da me to usporilo.