Bismillah!
Jos nesto, sta ako ti kazem da je ukupna energija svemira 0 !!!
Nista
Reces mi jednu stvar, koja odavno "Kruzi" Po Ibn Arebijevim kitabima: A to je da nista osim Allaha dž.š. i ne postoji, ali ovoj teoriji se mora prici sa velikim oprezom, posto njeno poimanje zahtjeva veliki duhovni kapacitet, i sa pogresnom interpretacijom iste se veoma lako moze zakoraciti u zabludu.
Procitaj ovo ne bilo ti mrsko
Svijet je iluzija; ali takođe i realnost.
Pod svijetom iluzije (vehm) mi mislimo na stanje u kojem ima pojava (numud) bez egzistencije (bi bud). Kada se Zejdova figura pojavi u ogledalu ona je samo pojava, jer u realnosti ona nema egzistencije. Jer Zejdova figura ne postoji u ogledalu, ona samo ima iluzornu pojavu (numud vehmi) bez egzistencije. Nama je otkriveno u autentičnom kešfu i jasnoj viziji da je Svojom savršenom moći Allah stvorio svijet u domenu iluzije (vehm) i da je Svojom usavršavajućom vještinom poklonio egzistenciju na puku pojavu (numud-i-mahad). Domen iluzije ima samo pojavu bez egzistencije. Ali pošto je Allah stvorio svijet u tom domenu, on je uz pojavu zadobio i neku vrstu egzistencije (bud). On postoji time što je akt Božanske volje. Pošto je svijet pojava kvalifikovana s egzistencijom on je stoga nešto stvarno (nefs emri); on može imati stvarne predikate i proizvoditi rezultate. Domen iluzije je drukčiji i od domena ideja (mertabah 'ilmi) i od domena vanjske egzistencije (mertabah hãridži). Ali naspram domena ideja on je bliži domenu vanjske egzistencije; njegova egzistencija je više kao egzistencija vanjskog domena nego kao bivstvovanje ideja za koje se kaže da imaju mentalnu egzistenciju. Na drugoj strani domena iluzije, se nalazi domen objektivne egzistencije. Manifestacija Bitka u iluziji ima veću sličnost s objektivnom manifestacijom naspram idealne manifestacije u ravni skrivenog i ne-manifestovanog Bitka. Allah uvodi, takoreći, sjenovitu objektivnost u domen iluzije i iznosi ideju u tom domenu, i nakon toga proizvodi vanjski svijet sa sjenom Njegove objektivne egzistencije u domenu sjenovite objektivnosti.
Prema tome, tamo u stvarnosti (hãridž) nema ništa osim Apsolutne Jednoće, a u sjenovitoj realnosti svijet postoji u svojoj multipliciranosti s sjenovitim bitkom proizvedenim Allahovom kreativnom voljom. U ultimativnoj realnosti Jednoća je stvarna, a u sjenovitoj realnosti množina je stvarna jer je stvarna u domenu ideja. Prema tome, i Jednoća i množina su stvarne, svaka u svom domenu, i u ovome nema kontradikcije. Isto kao što su objektivnost i egzistencija svijeta sjenovite, slično tome sve njegove kvalitete kao život, znanje, moć, itd., su takođe sjene Allahovih kvaliteta. Čak je i realnost (nefs emr) koja je atributirana egzistenciji svijeta u stvari sjena realnosti Egzistentnog Bitka.
Ja nisam ništa donio iz svoje kuće.
Sve što imam je Tvoj poklon,
I ja takođe pripadam Tebi.
II
Tom 11:98 (str. 1155-6)
Svijet ne postoji.
Pitanje: Ti prihvataš da svijet ima stalno bivstvovanje (subut) - iako je ono na levelu iluzije i imaginacije, i pridružuješ mu vječnu nagradu i kaznu. Zašto onda ne pripišeš egzistenciju (vudžud) svijetu i odnosiš se prema njemu kao prema nečemu što ima egzistenciju (vudžud)? A tebi je poznato da je u pogledu teologa bivstvovanje sinonim za egzistenciju.
Odgovor: Prema mišljenju (skoro svih) Sufija pojam egzistencije je najviša, najplemenitija i najveličanstvenija stvar. To je izvor cjelokupne dobrote i perfekcije. Sufije su stoga nevoljni da pripišu takvu plemenitost ne-Božanskom, koje je potpuno zlo i pokvarenost, i odbijaju da pripišu atribut najvišeg onom najnižem. Osnova njihovog takvog ubjeđenja je kešf i uvid (firasat). Oni znaju kroz kešf i viziju da je egzistencija Božanski prerogativ. Ako oni pripišu egzistenciju ne-Božanskom, to je zato što ne-Božansko ima neki odnos sa Božanskim iako nepoznat, i opstoji Njime kao što sjena opstoji svojim objektom. Njeno bivstvovanje u domenu iluzije i imaginacije je sjena od Egzistencije. Pošto ona ima tamo a i Allah takođe ima tamo, onda osoba može s pravom smatrati da je domen nerealnog (vehm) proizveden i uspostavljen od Samog Allaha zapravo sjena Božanske realnosti. Osoba također može s pravom smatrati nerealno bivstvovanje objektivnom egzistencijom, pod uslovom da se ima na umu njegov dvojni sjenoviti karakter. I osoba može također vjerovati da svijet postoji kao sjenoviti bitak (sjena).
Ukratko, šta god da moguće ima, to je sve posuđeno od Božanskog Bitka; 'iz kuće svojih roditelja ona ništa nije donijela.' Reći da svijet postoji, bez ukazivanja na njegov sjenoviti karakter, ne može biti korektna izjava. To bi značilo da moguće sudjeluje u najistaknutijem Allahovom atributu (vudžud). Uzvišen je On od ovakve potvore. U mojim pismima ja sam često govorio da svijet postoji tamo ali to nisam klarifikovao, ali ona moraju biti shvaćena u svjetlu moje gornje klarifikacije, i egzistencija svijeta mora biti razmatrana u smislu sjenovite egzistencije. Teolozi, dakako, koriste termine subut (često preveden kao bivstvovanje) i tehaqquq (realizaciju) naizmjenično s vudžud (egzistencijom). Ali ovo je lingvističko razmatranje. Filosofski vudžud i subut su dva različita koncepta. Veliki broj ljudi koji vjeruju u kešf i viziju kaoi oni koji vjeruju u rezonovanje i argumnet drži da je egzistencija (vudžud) u stvari esencija Neophodnog Bitka, a bivstvovanje (subut) je kategorija misli. Očigledno je da postoji velika razlika između to dvoje.
III
Tom 11:99 (str. 1171-2)
Priroda nepostojanja svijeta.
Pitanje: Ne-bitak ('adam) je, po tebi, puki ne-entitet, te je stoga apsolutno ne-postojeći. I pošto nema egzistencije, iako ima mentalni bitak, onda ne može imati kvalitete i proizvesti posljedice. Ako, uopšte i može, one moraju biti samo mentalne naravi i neće postojati van uma.
Odgovor: Molim te da imaš na umu da iako je ne-bitak u stvari ništavilo, cjelokupna građevina (stvorenog) svijeta je izgrađena na njemu. Njegovo ogledalo je uzrok raznolikosti i multiplicitnosti (stvorenih) stvari. Idealne forme Božanskih imena koje se reflektiraju u ogledalu ne-bitka ga individualizuju, poklanjaju mu idealnu egzistenciju, uzdižući ga time s levela čistog ništavila, i osposobljavaju ga s kvalitetama i posljedicama. Ove kvalitete postoje izvan Božanske svijesti u domenu percepcije i imaginacije. I pošto one imaju stabilnost i permanentnost u tom domenu kao savršeni akt Božanskog stvaranja, one ne prestaju postojati nakon prestanka njihove percepcije i imaginacije. One mogu biti smatrane kao objektivne i realne.
Zašto se čudiš dostignućima ne-bitka!
Ova čudesna struktura svijeta je podignuta na njegovim temeljima. Razmisli o moćnoj Allahovoj sposobnosti; On je stvorio cijeli svijet od ne-bitka, i otkrio perfekcije Bitka kroz njihove oprečnosti. Vrijednost (smisao) ne-bitka leži u tome da omogućava savršenu manifestaciju. Idealne forme Božanskih imena obitavaju u ne-bitku, sjede u njegovom naručju i leže na njegovoj postelji. On je slijep ko ne uvidi da postoji otvoren put od pojave do realnosti i od sjena do Originalne Esencije. "Ovo je opomena. Ako želiš možeš odabrati put prema svom Gospodaru." (79:19, 76:29) Nemoj da te riječi kao svijest (zihn) i imaginacija (hajal) zbune, i nemoj dopustiti da ti dostignuća i perspektive ne-bitka izgledaju nemoguće. Šta god da jeste, nije izvan svijesti ili imaginacije. Ali postoji razlika između jedne imaginacije i druge imaginacije. Svijet je u jednom domenu imaginacije, a produkti iluzije (vehm) su u drugom domenu imaginacije. Prvi je nešto stvarno (nefs emri) za koje se čak može reći da i postoji tamo; dok potonje ne sudjeluje u realnosti i nema permanentnosti i stabilnosti.
IV
Tom 111:114 (str. 1532-3)
Svijet je odvojen od Allaha, ali Ga ipak ne ograničava.
Svijet je stvoren na takvoj ravni da ne može imati oprečnost ili konfrontaciju sa Transcendentnim. Tačno je da postojanje dvaju bića podrazumjeva ograničavanje jednog spram drugog, ali ovaj princip se ne može primjeniti u ovom slučaju. Jer egzistencija svijeta ne ograničava ili uslovljava egzistenciju Transcendentnog, niti uspostavlja bilo kakvu relaciju ili odnos s Njim. Odraz Zejda koji se pojavljuje u ogledalu postoji u takvom domenu gdje se njegova egzistencija ne suprostavlja i konfrontira s Zejdovom egzistencijom, tj. svojim originalnim objektom. Niti odraz ograničava ili uslovljava Zejdovu egzistenciju niti ima ikakve relacije s njim. Svijet dakle postoji samo kao odraz (slika) čiji bitak je domenu iluzije (vehm) i kao takav nije suprostavljen svojoj originalnoj Realnosti koja postoji tamo. Njegova iluzorna pojava ne postavlja nikakva ograničenja na egzistenciju originalne Realnosti niti uspostavlja bilo kakvu relaciju s Njim. Kako su veličanstveni Allahovi putevi!
Iz ovog pojašnjavanja je očigledno da je značenje izjave o egzistenciji svijeta u domenu iluzije to da, svijet naspram svoje originalne Realnosti i stvoren na ravni sličnoj iluzornoj ravni na kojoj se odraz oformio kroz reflekciju, ima svoju egzistenciju. Takođe se može reći da bi pripisivanje vanjske egzistencije Transcendentnom značilo zaključivanje nečega na osnovu analogije, zato što "tamo" nema mjesta u toj perspektivi. A kada egzistencija nema pristupa Transcendentnom, šta se onda može reći o "tamo" koje se odnosi i ovisi o egzistenciji? [Prevodilac: Nadam se da ste uočili da intelektualno rezonovanje izraženo kroz poređenje oprečnih ili sličnih pojmova ima svoj limit a to je level primarne determinacije tj. egzistencije (vudžud). Stoga svako poimanje koje možemo razmatrati o egzistenciji i drugim stvarima je apsolutno neprimjenjljivo Transcendentnom tj. Allahovom Esencijalnom Biću (zat). Stoga sve ove zavrlzlame oko usklađivanja terminologije i teoloških postavki nemaju nikakve supstancijalne važnosti na levelu Transcedentnog jer tamo vlada apsolutni mir i blaženstvo neopisivo i neobjašnjivo i nedokučivo.]
V
Tom 11:98 (str. 1152-4)
Allah nije ni u svijetu niti izvan njega, niti je jedan sa svijetom niti odvojen od njega.
Ti si pitao kako se treba razumjeti doktrina teologa po kojoj Allah nije niti u svijetu niti izvan njega, niti je istovjetan sa svijetom niti drukčiji od njega.
Neka ti bude jasno da relacije (odnosi) između imanentnosti i transcendentnosti, jedinstva i podvojenosti pretpostavljaju dualnost bitkova. Gdje god ima dva bitka oni moraju stajati u jednom od ovih relacija. Ali s obzirom da mi vjerujemo da ne postoje dva bitka, dotično pitanje se ne postavlja. Samo Allah postoji a svijet mimo Allaha je imaginaran (mutehajjal) i iluzoran (mevhum). Ali pošto ga Allah stvara i obdržava, on je dovoljno čvrst i stabilan, i ne gubi se s prekidom imaginacije ili misli.
On je zadovoljavajući teatar (tlo) za vječnu nagradu ili kaznu. Svijet, pak, u stvari bivstvuje samo u ravni percepcije i iluzije (hiss ve vehm), i ne posjeduje nikakvu egzistenciju izvan te ravni. Allahova moć je ta koja prenosi permanentnost i stabilnost egzistencionog na imaginarno i iluzorno, te ga pravi da se ponaša kao egzistenciono. Ali uprkos svemu Egzistentno je egzistentno a imaginarno je imaginarno, čak iako površni posmatrać može, u pogledu permanentnosti i stabilnosti koju ima, misliti i vjerovati da on (svijet) postoji. Ja sam obrazložio ovaj predmet u mojim drugim pismima, i ti ih možeš razmotriti ako hoćeš. Egzistentni nema nikakve relacije sa imaginarnim: On nije ni unutar niti izvan imaginarnog, niti je ujedinjen niti odvojen od njega (svijeta). Jer gdje Egzistentni jeste tamo nema traga od imaginarnog, i nikakva relacija se ne može zamisliti među njima. Ja ću pojasniti ovaj point kroz ilustraciju. Kada je svjetla tačka u brzom kretanju ona proizvodi iluziju kruga. Ali u stvarnosti postoji samo ta tačka a krug ne postoji osim u viziji. Na levelu egzistencije tačke nema ni traga od kruga. U ovakvoj situaciji niko ne može reći da je tačka unutar kruga niti da je izvan kruga. Isto tako niko ne može ustanoviti identičnost ili različitost između dvoga. Na levelu tačke nema kruga, stoga između njih ne može biti ni relacije. Osoba treba da ima platno prije nego što može na njemu slikati.
Pitanje: Allah je potvrdio relacije Njegove blizine (qurb) i obuhvatnosti (ihatah) spram svijeta. To je uprkos činjenice da Egzistentni ne može imati relacije bliskosti i obuhvatnosti s iluzornim; jer gdje je Egzistentni tamo nema ni traga od iluzornog, tako da bi osoba mogla razmišljati o onome koji obuhvaća i obuhvaćenom.
Odgovor: Ova vrsta blizine i obuhvatnosti nije blizina ili obuhvatnost jednog tijela s drugim. Ova obuhvatnost ili blizina je jedna od onih istina koje su neodredive. Mi potvrđujemo Allahovu blizinu i Njegovu obuhvatnost i imamo vjeru u njih iako ne znamo njihovu prirodu. Ovo je u kontrastu četiri relacije koje smo ranije negirali; jer one su i neodredive kao i nestvarne. Šeri'at ne govori o njima; stoga mi ne moramo da ih potvrdimo i držimo da su neodredive. Mi možemo govoriti o neodredivom ujedinjenju (ittisal) Allaha sa svijetom na isti način na koji govorimo o neodređenosti blizine i obuhvatnosti. Ali pošto se riječ ujedinjenost (ittisãl) nije pojavila u (u Šeri'atu) dok blizina i obuhvatnost jeste, osoba ne treba da kaže da je Allah ujedinjen sa svijetom iako može reći da je On blizu svijetu ili da ga obuhvata. Ako mi zaključimo o pokretnoj tački u odnosu na imaginarni krug, u gornjoj ilustraciji, da ga ona obuhvata, ili da mu je blizu, ili da je ujedinjena s tim krugom, te relacije će onda biti neshvatljive. Jer relacija zahtijeva dva termina, ali u stvarnosti ima samo jedna egzistencija, tj, pokretna tačka. Mi možemo razmišljati o neodređenoj jednoći, podvojenosti, isključivosti i uključivosti u gornjoj ilustraciji iako ona nema dva termina. Da bi relacija bila shvatljiva egzistencija obadva termina mora biti poznata i definisana. Što god je neodređeno (ne-determisano) ono je van dohvata razuma. Ako u takvom slučaju mi zaključimo egzistenciju objekta relacije, to će biti nerealan zaključak, nevrijedan razmatranja, i to će biti rasuđivanje o nepoznatom objektu putem analogije koja se primjenjuje na poznati objekt.
VII
Tom 11:45 (str. 991-6)
Svijet nema supstance: on je samo sklop mogućih događaja koji opstoje Allahom slično kao što magija opstoji mađioničarem.
Cijeli svijet je teatar za manifestiranje imena i atributa Neophodnog Bitka. Ako bi bilo života u mogućnom, to je samo reflekcija života Neophodnog Bitka; ako ono ima znanja to je samo reflekcija Njegovog znanja; ako ono i ima snagu, to je samo reflekcija Njegove snage. Ali Allahova Esencija (zat) nema niti manifestacije niti reflekcije. Ne postoji ništa u svijetu što reflektuje ili sudjeluje u Božanskoj Esenciji, čak ni u imenu ili formi. Allah Veličanstveni apsolutno transcendira svijet (sve stvoreno)!
Slučaj sa Božanskim imenima i atributima je, dakako, nešto drukčiji. Svijet uistinu reflektuje i sudjeluje u njima iako samo u imenu i formi. Ako Allah ima znanje to znanje onda ima reflekciju u mogućnom; ako On ima snagu, onda se ta snaga reflektuje u mogućnom. Ali svijet ne posjeduje esenciju (zãt), njemu nije podareno samo-opstojanje. Pošto je stvoren samo sa formama Božanskih atributa i imena, on je satkan od događaja. Mogućno nema uopšte supstance (džewhar); ono opstoji o Allahovoj Esenciji (zat).
Filosofi su podjelili mogućno u supstancu i atribute. Ovo je površni pogled na stvari. Istina je da jedna mogućnost opstoji o drugoj mogućnosti, ali ona postoji kao što jedan događaj opstoji o drugom događaju, a nikada supstancom. Mogućnosti su sve događaji koji opstoje o Božanskoj Esenciji. Među njima nema supstance, i Božanska Esencija ih sve obdržava. Oni nemaju esencije (zat); u stvarnosti postoji samo jedna Esencija koja obdržava sve atribute, Božanske i moguće. Obraćanje sebi koje osoba izvodi riječi ‘ja’ se ultimativno odnosi na Jednu Esenciju kojom svaki ego opstoji, bilo da je osoba toga svjesna ili ne. Ali sasvim svejedno, Allah nije objekt nikakve referencije niti je On poistovjećen s ikakvom stvari.
Površni čitaoci mogu pomiješati ove istine s idejama Jedinstvom Bitka (tewhid wudžudi) i poistovjetiti jedno s drugim. Protagonisti Jedinstva vjeruju da ima samo Jedno Biće, da su Njegova imena i atributi puki intelektualni obziri, i da mogućne realnosti nemaju udjela u egzistenciji. U njihovim riječima 'esencije nikada ne dosegnu ni miris egzistencije'. Na drugoj strani, ja vjerujem da Allahovi atributi imaju egzistenciju koja je drukčija od Njegove Esencije kao što Učenjaci Istine (Ehl l-Haqq) vjeruju. Ja vjerujem da mogućnosti koje su teatri za Božanska imena i atribute imaju egzistenciju. I ja vjerujem da mogućnosti nisu ništa više do događaji; oni ne opstoje po sebi, one nisu supstance. Sve u svijetu opstoji o Božanskoj Esenciji.
Pitanje: Iz tvoje doktrine se može zaključiti da je esencija (zãt) mugućeg istovjetna esenciji (zat) Neophodnog, tj. da je moguće jedno s Allahom. To je, ipak, nemoguće, jer bi podrazumjevalo transmutaciju realnosti bitaka.
Odgovor: U mom mišljenju esencija (zat) mogućeg, zapravo njegova suština (mahijah) ili realnost ( haqiqah), je skup događaja koji reflektuje Božanska imena i atribute, ali oni nisu ni u kom smislu identični ili ujedinjeni s Božanskom Esencijom. Stoga, nema nikakvih transformacija realnosti. Sve što ja tvrdim je da događaji opstoje Božanskom Esencijom koja sve obdržava.
Pitanje: Pošto se obraćanje vlastitom egu koje svaki od nas pravi riječju ‘ja’ ultimativno odnosi na Božansku Esenciju, iz toga slijedi da esencija mogućeg, tj. njegova suština ili realnost, je zapravo sama Božanska Esencija. Jer obraćeno sa ‘ja’ nije ništa drugo do suština ili realnost govornika. To nadalje uklučuje transformaciju realnosti, i u biti nije drukčije od doktrine Jednog Bitka (wahdet l-wudžud).
Odgovor: Naravno da se svako obraća svojoj realnosti riječju ‘ja’. Ali pošto je ta realnost samo skup događaja, ona ne može biti referenca od ‘Ja’, pošto događaji sami u sebi su nesposobni da budu objekt bilo kakva obraćanja. I pošto ta realnost ne može biti referent, onda referentnost mora biti usmjerena Obdržavatelju (Qajjum) realnosti. Ukratko, suština mogućeg je skup događaja, i stoga nekompetentan, ono ne može biti referent od ‘ja’. Stvarni referent je onaj ko ga obdržava, doslovce Neophodno Biće. Naš pogled, stoga, ne uključuje mutaciju realnosti, ili transformaciju mogućeg u Neophodno. To je totalno drukčije od doktrine Jednog Bića. Važna stvar u našoj doktrini je to da iako se ‘ja’ od mogućeg ultimativno odnosi na Neophodno Biće, moguće ostaje moguće kao što je to uvijek i bilo i nikad ne zbori: 'Slava meni', ili 'Ja sam Haqq (Allah)'. Ono to ne može zboriti, jer ono nikad ne gubi svoju diskreciju.
Pitanje: Doktrina da moguće opstoji Neophodnim podrazumjeva inherentnost kontingenata u Božanskoj Esenciji. A ovo je očigledno odbijeno.
Odgovor: Egzistencija kontingenata Neophodnim u smislu inherentnosti u Božanskoj Esenciji je, naravno, nemoguća. Ali ja ne gledam na egzistenciju u smislu 'inherentnosti u'. Ja je posmatram u smislu obdržavanja. Moguće je obdržano tj. opstoji Neophodnim.
Pitanje: Ako je moguće sve skup događaja, onda ono mora imati lokus (latinski: poziciju, mjesto) da se inherira. Šta je onda taj lokus? Neophodno nije lokus, a moguće nije sposobno da to bude.
Odgovor: Da budemo načisto događaj ne opstoji po sebi, nego mora opstojati o drugome. Filozofi koji ne poznaju nikakvo značenje opstojanja osim inherentnosti su bili primorani da pretpostave lokus za svaki događaj bez kojeg je, za njih, opstojanje nepojmljivo. Ali opstojanje kako smo ga mi iznad objasnili ima drukčije značenje u kojem nema potrebe za lokusom. Mi smo vidjeli i proživjeli da sve opstoji Allahom bez ikakve inherentnosti ili lokusa. Racionalisti mogu ovo prihvatiti ili odbiti. Ali ono što je nama očigledno ne može se pobiti njihovim skepticizmom, i naša ubjeđenost ne može se porušiti njihovim sumnjama.
Ja ću objasniti moj point ilustracijom. Opće poznato je da mađioničari i čarobnjaci proizvode čudesne stvari i forme. Svako zna da kao događaji te stvari ne postoje same po sebi. One i njihovi događaji opstoje o mađioničaru koji ih proizvodi; one uopšte nemaju lokusa. Svako zna da opstojanje mađioničarevog objekta ne uključuje lokus ili inherentnost. On opstoji o mađioničaru bez inheriranja u njemu. Ovo je tačno slučaj s predmetom naše diskusije. Allah je stvorio svijet u domenu percepcije i imaginacije, i načinio ga čvrstim i stabilnim. On je ga povezao s vječnom srećom ili stalnom patnjom. Svijet ne opstoji po sebi; on opstoji Allahom, ali bez inherencije, bez lokusa i bez inherintirajućeg objekta.
Da ponudim još jednu ilustraciju. Pretpostavimo da ima ogledalo u kojem se reflektuju forme planina i neba. Samo budala bi uzela te forme za stvarne planine ili nebo, i smatrala te odraze supstancama koje opstoje u sebi. Takođe je budalasto smatrati te forme događanjem da opstoje o nećemu drugom i tražiti njihov lokus, i kad ga se ne nađe poreći egzistenciju objekta. To osoba je budala; jer ona poriče iskustvo samo zato što se ne uklapa u vjerovanja ljudi. Čak i osoba sa malo inteligencije zna da odraz (slika) nema lokus i da on to i ne zahtijeva. Ljudima kešfa i vizije moguća bića su kao ti odrazi i ništa više od odraza. Ali Njegovom savršenom vještinom Allah ih je načinio čvrstim i stabilnim da budu bezbjedne od korupcije i degeneracije, i ljudske sudbine i njihovi životi na Ahireti su povezani s njima.
Mu'taziltski teolog Nazzam je sugerirao ideju da je svijet konglomeracija događaja bez supstance. Ovo nije uopšte iznenađujuće, čak i lažov nekad govori istinu. Ali njegov intelekt nije bio dovoljno oštar da događaji opstoje Allahom; i konsekventno on je postao objekat ljaganja i podsmjehivanja učenjaka. Događaji moraju imati nešto o čemu će opstojati. Ali Nazzăm nije vjerovao u supstancu i stoga nije uspio naći nešto o čemu bi opstojali.
Od Sufija, autor Futuhãt Mekkijjah vjeruje da je svijet kompleks događaja koji opstoji u jednoj egzistenciji koju on poistovjećuje s Apsolutom Jednim (Zat Ehadijah). On takođe vjeruje da događaji ne postoje sve do drugog momenta; svaki moment svijet nestaje u ništavilu i pojavljuje se u egzistenciji. Za mene to je samo stvar vizije (šuhudi), a ne realnosti (wudžudi), kao što sam već objasnio u mom Komentaru na Dva Odlomka. U toku svog duhovnog putovanja i prije nego što dostigne level na kom ne-Božansko nestane iz vizije, mistik osmatra kako jednog momenta svijet ne postoji, a drugog momenta on vidi da opet postoji, trećeg momenta on vidi da je svijet opet nestao iz egzistencije, a četvrtog momenta pak da se opet pojavio. Ova alternacija se nastavlja sve dok mistik ne dostigne kompletnu ekstinciju (fena'-i -mutlaq), i otkrije da je ne-Božansko konstantno ne-postojeće. Na ovom levelu svijet se pojavljuje u njegovoj viziji kao beskrajno ništavilo (mustemirr 'l-'adam). Slično, tokom iskustva življenja u Allahu (baqa bi Allah) i povratka svijetu, ponekad se svijet pojavi a ponekad nestane iz vizije mistika. Ovo iskustvo može proizvesti u mistiku iluziju neprekidnog obnavljanja formi. Ali kada se njegovo življenje u Allahu (baqa bi Allah) i povratak svijetu kompletiraju, i on postane kompetentan da upućuje i vodi ljude, svijet se opet pojavi u njegovoj svijesti, i on mu uvidi stalnu egzistenciju. Cijelo iskustvo je prema tome stvar vizije mistika, a ne egzistencije samoga svijeta koji traje zauvijek. Ako ikad i dođe sumnja o egzistenciji svijeta ona se tiče samo vizije mistika. Slava neka je Allahu koji otkriva istinu! Doktrina o ne-opstanku događaja više od jednog momenta koja je tumačena od nekih teologa je problematična i neutvrđena, i argumenti koji su izneseni u njenu potporu su u najmanju ruku nepresudni.
sta kazes NIN..ma na kraju se sve svede na presipanje iz supljeg u prazno..mislim na diskusije..a to cime se bavis je dobro i nastavi..pa ces i sam doci do saznanja da je sve Bozija kreacija 
:D:D 
