Moderator: _BataZiv_0809
tacno tako. iz ovog filma cu se sjecati samo i jedino ruznih bakandži u cice i pidžna.:pppharač wrote:wow, ko bi kazao da će prvo razočarenje doći baš od Hanekea [daleko od toga da je loš]
Nego na kojoj se temi pljuje po onima sa akreditacijama? 
SPOILERjohnnykola wrote:tacno tako. iz ovog filma cu se sjecati samo i jedino ruznih bakandži u cice i pidžna.:pppharač wrote:wow, ko bi kazao da će prvo razočarenje doći baš od Hanekea [daleko od toga da je loš]
a holy motors u kanu ne dobi nijednu nagradu. nidje veze.
stio bih jos dodati da je malo i prevod stekao pa tako da neke brojke nismo bas pofatali. neka vremenska razdoblja, stope i tako to. no mjesto njih su stajali upitnici.qqq:
] 
I ja, ili bar kao njegovu demenciju...horion_bosona wrote:meni je Amour takodje bio odlican, dozivio sam ga emotivno iz nekih licnih razloga...
scenu izlaska iz stana, shvatio sam kao njegovu smrt... medjutim dosta mi je intrigantniji golub, jos uvijek ne mogu odgonetnuti sta simbolise...
glumacki par veterana je maestralan...
ma daj!!!!!!!!!!! pogledaj radije jos jednom breaking the waves. tamo je sve istoharač wrote:dan naknadno ne mogu se načuditi gotovo orgazmičnim pohvalama [istina večinom samo kritike] za "amour" (pratim dodjele zlatnih palmi već neko vrijeme, i čini mi se da je ovo bio prvi "standing ovation" u dugo vremena i to je potrajao dobrih 10-15 min.); čak, šta više, mnogi govore i da su plakali, bili duboko potreseni etc.!
kad nekako razmislim "crys and whispers" mi je najbliži tematski, odnosno dio patnje pred smrt, te iako me nervira ona bergmanovska histeričnost, film je na mene ostavio veliki dojam. razlog razočarenja ovdje jeste upravo u gotovo potpunoj ravnodušnosti. film ću svakako pogledati ponovo.
gledam trailer sad i vidim ovo posljednje tumačenje i nije na mjestu. kad ona ulazi u stan na kraju zove majku i oca i hoda sobama u potrazi za njima. osim ako i ona nije pukla [it runs in the family], ovdje je nešto drugo u igri [opet se vraćam na prvu scenu, koja nije u kontinuitetu s ovim, ni sa ostatkom filma prije njegove posljednje halucinacije/sna]johnnykola wrote:da, mislim da sanja izlazak sa zenom mu u njega.
a na kraju kad scer dolazi, sve je zavrseno.
mama je pokopana, a otac u buksi, u jagomiru eventualno,qqq: mrtav ili u nakom starackom domu.
<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3<3In a last anecdote, he recalls when as a child he was sent to summer camp. His mother had told him to send her a daily postcard, drawing flowers on it if he was happy, stars if unhappy. The camp did not suit him, and one day he sent a postcard covered with stars. Sometimes, Haneke suggests, life is flowers, and sometimes all stars. Georges’ life has become blanketed with stars — black holes of misery — even as Anne’s has gone blank. It is time for his final act of love, their last consummation.
]. ja sam čekao da nacrta cvijet ili zvijezdu na onom pismu, a sad kontam da je ono cvijeće oko nje ustvari bila ta veza. kraj i početak mi je još uvijek nepovezan, ali nadoći ću [ps @zomri ] ] away from her nisam gledao pa ne znam kasti. ovo za slike moze biti da se tice vizuelnih kompozicija kad prikazuje stan, tj. toga da su slicne iste. toliko dobar nisam da to upratim, ali moguce je da je to. odlicna je ova paralela s funny games. oni teroristi u njemua su sad pidžn. to je to. sjecas li se sta pise u onim pismima? o golubu, ili?harač wrote:sjajna interpretacija goluba [baš gledam na youtube neki interview s njim s nekim njemačkim novinarom; pita ga ovaj "pa odakle je došao golub [konceptualno]?", a ovaj odgovara "Pa, s polja"
inače, jedan kritičar reče na svom twitter accountu: "I'm fascinated by the montage of landscape paintings in AMOUR, which I now see precisely mirrors an earlier montage of shots of their apt." Nisam siguran da ga kontam.
[sad se sjetih da je film "Away from Her" također tematski blizak; iako je i on neke ostavio potresenim (mati mi je plakala danima nakon gledanja tog filma), i on me je ostavio ravnodušnim [mislim na odsustvo katarze], ali upoređujući dva filma jasno je zašto je "Amour" remek-djelo]
[također, gledajući film smješten u de facto penthouse, nisam mogao a da ne primijetim privilegovanost tih ljudi (sa ciničnošću što nužno ide uz to), i činjenicu da je to još jedan od hanekeovih uradaka o evropskoj buržoaziji. ovaj komentar objašnjava zašto baš to film čini boljim: “The story of the film was inspired by an event in Haneke’s own family—an elderly relative who took her own life rather than suffer a prolonged descent into infirmity—and the film’s setting is one that Haneke has now mapped more acutely than any other director working today: the lives of bourgeois European artists and intellectuals whose privilege fails to insulate them from the violence and horrors of everyday life. Indeed, despite the various critics who chided earlier Haneke films for their supposed finger-wagging moralism and chilly Protestant air, and who are now falling over themselves to praise Amour as the director’s most compassionate work to date, Amour is as much of a home-invasion horror show as Haneke’s earlier Funny Games. Only, in this case, the masked intruder is none other than death himself.”]
[trivia par exellence: ukoliko se ne varam hanekeova žena ima cameo na početku filma, i u istoj je haljini kao i na premijeri/prijemima u kanu
] 
da, razumijem to, ali izgleda sam i ja posenilio pa se ne sjećam rasporeda u stanu, a još manje slikajohnnykola wrote:da, ali pisem o kompoziciji. nebitna je dzungla i to sve vec kakva je kompozicija slike, recimo bas te dzungle ->
kad snima u stanu iz hodnika dnevnu sobu i prolaz do kuhinje, da li je to isto, slicno. ovdje se samo
bavim mirrors apt recinicom koju si gore postao.
ovo je stvar koju će riješiti dvd SPOILER ALERT! Looking back, the endings of Haneke's films are almost always about some kind of escape. Sometimes it's an escape through suicide (The Seventh Continent, 71 Fragments and The Piano Teacher), sometimes it's through some other kind of death (Funny Games) or near death (Time of the Wolf) and sometimes it's through the acceptance of past wrongs (Benny's Video and Caché). But over and over again, Haneke's films end with characters reaching some kind of turning point or breaking point—and depending on how they reach that point, sometimes the ending seems mostly hopeful (say, Benny's Video and Time of the Wolf) and sometimes it seems just sad (Funny Games, 71 Fragments and The Piano Teacher), and sometimes it's a combination of both (Code Unknown and The White Ribbon) and sometimes it's hard to tell (Caché).
[btw, neologizam sedmice] 