Biti Ivo Gregurević? Ne, previše macho, kao neka Škorina pjesma s kockanjem i konjima. Bivstvovanje kao Božidar Alić? To bi zapravo čak bilo i zanimljivo, ali ne, nipošto! Kada smo već kod tog imena, možda Biti Božidar Orešković, čiji je hubertus – duga priča! – jedan frend godinama nosio… Ili Biti Zvonko Lepetić? Mmda, ipak, sve skupa nekako bolje zvuči na engleskom.
Predmnijevam da se većini obožavatelja ovaj film sviđa zbog tih ideja s ulaskom u nečiji um, bizarnog zapleta, možda i zbog svih onih šarada oko otkrivanja seksualnosti i mijenjanja ekipe za koju se igra, no ja ga pamtim ponajprije po jednoj stvari, i genijalan mi je upravo zbog nje. A to je lokacija u kojoj se sve odvija, taj skriveni, pomalo lovecraftovski međukat, između sedmog i osmog, skučeni prostor s niskim stropovima, koji kao da se usput još i steže oko junaka, kao u Pjeni dana Borisa Viana.
To je prostor mojih snova, odnosno takvi se prostori pojavljuju u mojim snovima. Ako ćemo, a nadam se da hoćemo, raditi i najbolje filmove osamdesetih (Hoćemo! – op. Admin), meni će se negdje pri samom vrhu naći Antonionijeva Identifikacija jedne žene, koja je bila prvi film u kojem sam, ponajprije na zvučnoj ravni, prepoznao vlastite snove. Being John Malkovich ih je, donekle, oživio tim međuprostorom između katova. Čak možda u dovoljnoj mjeri da ih, nakon gledanja, gotovo prestanem sanjati.
Djetinjstvo sam proveo u Velom Lošinju, najjužnijem mjestu na otoku, no ipak dosta daleko od same najjužnije točke istog. Do devedesetih nije bilo prohodnih staza kroz taj dio, moglo se uz jednu obalu do uvale Jamna, uz drugu do Balvanide, a po sredini više-manje nikamo. Djed i ja jednom smo se, kada sam imao desetak godina, odvažili na avanturu i krenuli po nekim suhozidima, prateći rutu kojom su uvodili, valjda, struju na Ilovik. Uspjeli smo se probiti skoro do kraja, do neke zastrašujuće kuće s mrtvom, raščerečenom pticom u cisterni, i ovčjim kožama koje su se sušile unutra, iza prozora. Dolje, razmjerno blizu, ali posve nedostižno, vidio se kraj otoka, more i Ilovik.
Blizu, a nedostižan, taj je neistraženi južni dio Lošinja postao – i godinama bio – poprište mojih najluđih snova. Dobro, iza onoga u kojem sam za pola zamaha pobijedio Antuna Vrdoljaka u plivanju od Punte do Rive, taj je ipak izvan konkurencije… Kada su devedesetih raskrčili staze i izgradili cestu sve do uvale Mrtvaška, odakle kreće pruga za Ilovik, propješačio sam ih sve i u mozgu mapirao taj nekoć tako zagonetan predio, tjerajući ga tim mapiranjem zauvijek iz svojih snova. Nestankom misterija, povukli su se i više nikada nisam sanjao nikakve čudne, nepoznate predjele koji su dotad, bez dokaza da nisu, postojali ondje.
Nešto vrlo slično dogodilo mi se nakon gledanja ovog filma. Do njega sam često sanjao međukatove i izvitoperene dimenzije do kojih se dolazi čudnim, skrivenim prolazima, dostojnim nekog kolodvora Hogwarts Expressa. Nakon toga, nikada više.
Film je mapirao prostor mojih snova i zatvorio ih u ladicu nekog internog Garmina s upisanim koordinatama. Zanimljivo, nikada ga nisam drugi puta pogledao (zapravo, niti jedan od tri filma o kojima pišem crtice) i ne znam kako bi me se danas dojmio, no ladica je ostala, sve do danas, čvrsto zatvorena.
-- Dino Milić-Jakovlić