Prenijecu svoj clanak koji sam napisao sinoc za New York Times
Sinoć je u prepunom Bosanskom kulturnom centru održana premijera filma "Mi nismo anđeli 2", reditelja Srđana Dragojevića. Iako je publika gromoglasno pozdravila glavne glumce, režisera i producenta, film je po mnogima, naročito publici starije generacije koji pamte prvi dio, blijeda kopija prvog dijela. U film je, slučajno ili namjerno, utkano dosta citata i "štoseva" iz prvog dijela i zbog toga je dosta izgubio na originalnosti. Iako, da se ne griješi duša, ima i dosta novih što se tošno i moglo primijetiti po jačini i intenzitetu smijeha publike. No daleko je to od očekivanog. Prvi dio je bio "rokenrol" film, no od prvog dijela je proslo 15 godina. Sada, ako je film isplativiji nego prvi dio koji je bio vise eksperimentalan, onda - "aferim" Srđanu.
U jednom momentu, na samom početku filma kada Nikolu juri prevareni muž i komšije naoružani vatrenim i hladnim oružjem, imao sam osjećaj da gledam "Žikinu dinastiju". No publika je ipak više uživala nego se dosađivala, prije svega zahvaljujući odličnoj glumi Nikole Koje koji je pobrao najduži aplauz publike, kao i nenadmašnom Srđanu Todoroviću koji se u ulogu "đavola" unio kao i u sve svoje druge uloge. Srcem i dušom. Treba spomenuti i mladu debitanticu koja je odlično odigrala ulogu Sofije - Nikoline kćerke, Mirku Vasiljević za koju sam siguran da ću je viđati u još puno filmova.
Na filmu se, uglavnom, pojavljuje ista glumačka ekipa kao i u prvom dijelu, osim legendarne Sonje Savić čiji je izostanak možda i ključan za potpuni uspjeh ovog filma. Uglavnom, film se isplati pogledati iz prostog razloga što je ovo možda i najbolji film koji nam je ponuđen iz Srbije u zadnje vrijeme. Svakako je za koplje bolji od filma "Kad porastem biću kengur".
