http://www.bhdani.com/default.asp?kat=t ... ekst_rb=19
Nasao sam da postoji na netu al mi se ne placa preplata
Intervju Andrije Zafranovica
Moderator: _BataZiv_0809
-
barbabaraba
- Posts: 2
- Joined: 27/02/2006 23:13
#1 Intervju Andrije Zafranovica
u BH danima, da l ga neko ima u cjelini pa da ga postira ovdi il posilje na e-mail?!
http://www.bhdani.com/default.asp?kat=t ... ekst_rb=19
Nasao sam da postoji na netu al mi se ne placa preplata
http://www.bhdani.com/default.asp?kat=t ... ekst_rb=19
Nasao sam da postoji na netu al mi se ne placa preplata
-
danas
- Posts: 18796
- Joined: 11/03/2005 19:40
- Location: 10th circle...
#2
DANI: 23. 12. 2004
Intervju: Andrija Zafranović, kultni filmski radnik i najčuveniji filmski montažer u Evropi
Autori se poznaju po energiji u kadru
Nekadašnji student čuvene praške filmske škole FAMU, na filmu je debitirao prije 23 godine. Saradnik većine značajnih autora s područja bivše Jugoslavije i neko čiji je estetski filmski autoritet neupitan, boravio je u Sarajevu gdje je radio na filmu Go West. Dani donose eksluzivni intervju u kojem Zafranović govori o umjetnosti, načinu filmskog razmišljanja, Emiru Kusturici, svom starijem bratu Lordanu...
Emir Imamović i Ahmed Burić
DANI: Prije skoro četvrt stoljeća ste debitirali na žanrovskim filmovima, ali poznati ste uglavnom po tome što ste montirali filmove kojima je ili trebalo malo da budu fenomenalni, ili su bili na ivici propasti. Kakva je povijest filmskog hirurga Andrije Zafranovića?
ZAFRANOVIĆ: Prvo što sam u životu radio bile su neke dvije televizijske drame za TV Beograd s Batom Čengićem. Potom sam bio na dva ratna filma, pa u Sloveniji, i stigao u Sarajevo na Oca na službenom putu, na koji me je, preko nekih prijatelja, pozvala Vera Mihić, direktorica filma. Nešto nije išlo, taj se film montirao dva-tri mjeseca i bio je pod traumom. Tu sam imao prvi kontakt s Emirom Kusturicom, i on je izvršio, čini mi se, presudan utjecaj na moj način mišljenja. Dotad sam radio žanrovske filmove sa starijim rediteljima i tu je moja uloga bila zanatska, da se film spoji i ništa drugo. On je u to vrijeme bio poznat kao veliki talent i prepuštao je drugima da mu rade na filmu. Znao je uzeti najbolje od čovjeka i dati mu neograničenu slobodu. Sjedili smo kod njega u stanu u Šenoinoj ulici i pričali o filmu, a njega sutra ne bi bilo u montaži. Danas, kad razmišljam o tom vremenu, shvaćam da ne bih imao ovakvu misaonu metodologiju da je tada nisam stekao.
DANI: Danas, skoro 20 godina otad, prošli ste kroz sve faze, uvjetno kazano, postjugoslavenskog filma i evo Vas na montaži filma Go West. Koliko u tom krugu ima simboličkog, odnosno koliko se podudaraju ozračja - tadašnje Kusturicino i današnje Imamovićevo?
ZAFRANOVIĆ: Ne znam da li te stvari treba upoređivati, jer se radi o dva perioda, ovo i ono su dvije različite Bosne. Istina, osjeća se neka sličnost u smislu one energetike koja postoji u kvadratu. Inače, autori se poznaju po tome koliko energije imaju u kvadratu, odnosno kadru. Ahmed ima tu energetiku, a to se jednom riječju zove - talenat. Ta metafizika kvadrata kod njega postoji. Dakle, to nije samo ona slika koja priča priču, nego i nešto više. To je isto imao i Otac na službenom putu, tamo u toliko materijala nije bilo nijednog lažnog kvadrata, i to je specifikum vezan za ovo podneblje, taj jak energetski naboj. Teško je, kad radite na filmu, znati koliko je to zaista vrijedno u odnosu na svijet za koji je to napravljeno. Univerzalni kodovi su tu, jasno mi je da će to "hvatati" neke ljude, ali teško je dešifrovati sve, teško je pretpostaviti kakav on uspjeh može polučiti. Umjetnost je igra, i uglavnom je unutrašnja stvar. To govorim za autorski film. Kad su u pitanju komercijalni filmovi, tu je stvar jasna: producenti koji ulažu u to znaju šta će dobiti natrag.
DANI: Radili ste s tri generacije reditelja, montirali preko 70 filmova, veliki broj kolega o Vama govori kao o najboljem suradniku kojeg se može imati. Kako posmatrate kinematografije nastale raspadom bivše Jugoslavije?
ZAFRANOVIĆ: Nikad nije jasno kako se pojavi vrijeme u kojem naiđu talenti. Italijani nakon smrti svojih velikana ulažu silne novce ne bi li se pojavio neko vrijedan kao što je, recimo, bio Fellini, ali stvar ne ide. Ljudima je teško objasniti kako se Bosni, koja je prošla kroz takvu golgotu, dogodilo da ima tri ili četiri vrhunska imena. U Sloveniji, recimo, koja se smatrala impotentnom za film u ex-Jugoslaviji, pojavilo se nekoliko autora koji prave sjajne filmove. Ta stvar najlošije stoji u Hrvatskoj, a imaju sve. Problem postoji i na velikim evropskim školama: nije se promijenilo ništa u metodologiji pedagogije, a promijenilo se sve drugo - od načina finansiranja do državnog ustrojstva. U filmu je tako da se vežeš za reditelje ili za materijal. Do rata sam bio najmlađi član u ekipama, sad sam najstariji, i teško se na to navikavam. U posljednje vrijeme najviše radim filmove u kojima ili spašavam reditelja ili film, najčešće oboje. Rijetko sam radio velike produkcije, spektakle, to su uvijek bili budžetski "srednji" filmovi, s rediteljima koji imaju neke ambicije, i to nije loše uspijevalo. Tajna montaže je kombinatorika, odnosno montažna kombinatorika. Istina, znalo je biti i tako da reditelji žele da radiš samo za njih, tako da ponekad to nije bilo lako.
DANI: Tako je bilo s Kusturicom. Vas je, pored apsolutnog obostranog uvažavanja, vezivalo i kumstvo, a ipak je "puklo". Zbog čega?
ZAFRANOVIĆ: U Parizu 1992. sam rekao da je Arizona Dream najvjerovatnije zadnji film koji radim s njim. Postajalo je naporno, oko njega se u tim vremenima stvarala velika šminka, bile su to velike igre i velike produkcije, a ja sam se želio vratiti u neke male filmove, i raditi s nekim normalnim ljudima, uslovno kazano, normalne filmove. S druge strane, ja nisam opčinjenim tim vanjskim manifestacijama filma, na festivale rijetko idem, mene zanima stvaralački proces.
DANI: Ipak ste započeli rad na Undergroundu, filmu koji je kao rijetko koji evropski imao tu vanjsku dimenziju. Novinari su izvještavali sa bezmalo svakog dana snimanja, Miloševićeva mašinerija je u tom filmu našla svog zmaja od papira, po sistemu - "evo vidite, mi ne ratujemo, nego pravimo filmove koji, zapravo, objašnjavaju zašto se ratuje". Osjetili ste podvalu?
ZAFRANOVIĆ: Osjetio sam da se film pravi da bi dobio veliku nagradu, a ne da bi bio dobar. Od tih 10 sati materijala se pažljivom montažom mogao dobiti pristojan film, ali to nije bio cilj, i ja sam se izmakao. Taj se projekat preselio iz Praga u Beograd negdje početkom 1994. godine, i ja sam kao prvi izašao iz tog filma. Završilo je tako da je Emir to podnio dosta teško, i nikad više nije razgovarao sa mnom. On se već tad bio totalno zatvorio, i sve skupa je to bilo teško. Ja bih izdržao do kraja da se nije selilo u Beograd, nisam mogao podnijeti da 1994. radim s RTS-om, jer je tamo bio mrak. Ostale stvari baš i nisu za javnost.
DANI: Na nekoliko škola ste bili profesor filmske montaže. Koje filmove preporučujete studentima i šta je najvažnije za dobar film?
ZAFRANOVIĆ: Ne znam, nekad bih se morao podsjetiti, jer sam puno radio, pa i zaboravim filmove. Rijetko studentima puštam svoje filmove, njima je sve dosadno. Istina, volim pustiti neke: Arizona Dream ili Život je lijep Bore Draškovića. Volim i jedan intiman film koji sam skoro radio u Makedoniji, zove se Kao u lošem snu. Imate filmova čija montaža traje predugo jer se ne koristi pravi rukopis. Poštujem želje svojih studenata: prošle godine smo birali dva autora i ispalo je da smo radili sve filmove Davida Lyncha i Jima Jarmuscha. Kad se pokazuje vrhunski film za kinosale, onda se, recimo, radi Coppola. No, svaki je film drugačiji i u svakom možete vidjeti nešto za sebe.
Tajne i želje
Preneseno znanje i čamac kod Šolte
"Za dobar film je najvažniji način razmišljanja, osjećaj koji dešifruješ i onda ga upotrebljavaš. Iskustvo je tu također bitno, ne smije se događati da se pogrešan kadar otvara u pogrešnom trenutku. Moje je da ne dozvolim da energija iscuri iz scene. Kad pogledaš materijal, odmah znaš kakav će film biti, montaža ga može unaprijediti, ali mora se paziti da se koristi pravi način, da se materijal 'napada' često, ali s prave strane. Najbitnije je znati šta vam je cilj: moj cilj je da sve svoje filmsko znanje, koje je kao i svako upitno, predam u ruke mlađih, onih koje odgajam. Evo, sad sam, nakon svega, ponovo na prostoru po kojem sam se uvijek kretao, imam dva državljanstva i dvije dozvole za rad, i nemam nekih velikih prohtjeva, ne bi me moglo umiriti nikakvo drvo u bašti i nikakva kuba u kraju usana. Možda neki čamac na pučini, tamo oko Šolte, gdje sam rođen."
Lordan Zafranović, moj brat
Križ jedne obitelji
DANI: Vi ste sudbinom vezani za još jednog ex-jugoslavenskog autora čiji su lik i djelo u Hrvatskoj donedavno bili proskribirani. Kako je biti brat Lordana Zafranovića, čovjeka koji se bavio filmovima koji govore o zločinima počinjenim u ime hrvatstva?
ZAFRANOVIĆ: Nosim križ svoje familije: otac je bio antifašist, dva strica su nam poginula u ratu u Španjolskoj, tako da se Lordan time bavio kroz medij. Istina, meni je lakše jer nisam eksponiran prema vani, moja profesija je jedan dio režijskog postupka i nisam imao potrebu da se javno određujem u tom smislu, ali stojim iza svog brata u tom smislu, on je izabrao da ne pravi kompromise i ispada smiješan kad ih čini.
Intervju: Andrija Zafranović, kultni filmski radnik i najčuveniji filmski montažer u Evropi
Autori se poznaju po energiji u kadru
Nekadašnji student čuvene praške filmske škole FAMU, na filmu je debitirao prije 23 godine. Saradnik većine značajnih autora s područja bivše Jugoslavije i neko čiji je estetski filmski autoritet neupitan, boravio je u Sarajevu gdje je radio na filmu Go West. Dani donose eksluzivni intervju u kojem Zafranović govori o umjetnosti, načinu filmskog razmišljanja, Emiru Kusturici, svom starijem bratu Lordanu...
Emir Imamović i Ahmed Burić
DANI: Prije skoro četvrt stoljeća ste debitirali na žanrovskim filmovima, ali poznati ste uglavnom po tome što ste montirali filmove kojima je ili trebalo malo da budu fenomenalni, ili su bili na ivici propasti. Kakva je povijest filmskog hirurga Andrije Zafranovića?
ZAFRANOVIĆ: Prvo što sam u životu radio bile su neke dvije televizijske drame za TV Beograd s Batom Čengićem. Potom sam bio na dva ratna filma, pa u Sloveniji, i stigao u Sarajevo na Oca na službenom putu, na koji me je, preko nekih prijatelja, pozvala Vera Mihić, direktorica filma. Nešto nije išlo, taj se film montirao dva-tri mjeseca i bio je pod traumom. Tu sam imao prvi kontakt s Emirom Kusturicom, i on je izvršio, čini mi se, presudan utjecaj na moj način mišljenja. Dotad sam radio žanrovske filmove sa starijim rediteljima i tu je moja uloga bila zanatska, da se film spoji i ništa drugo. On je u to vrijeme bio poznat kao veliki talent i prepuštao je drugima da mu rade na filmu. Znao je uzeti najbolje od čovjeka i dati mu neograničenu slobodu. Sjedili smo kod njega u stanu u Šenoinoj ulici i pričali o filmu, a njega sutra ne bi bilo u montaži. Danas, kad razmišljam o tom vremenu, shvaćam da ne bih imao ovakvu misaonu metodologiju da je tada nisam stekao.
DANI: Danas, skoro 20 godina otad, prošli ste kroz sve faze, uvjetno kazano, postjugoslavenskog filma i evo Vas na montaži filma Go West. Koliko u tom krugu ima simboličkog, odnosno koliko se podudaraju ozračja - tadašnje Kusturicino i današnje Imamovićevo?
ZAFRANOVIĆ: Ne znam da li te stvari treba upoređivati, jer se radi o dva perioda, ovo i ono su dvije različite Bosne. Istina, osjeća se neka sličnost u smislu one energetike koja postoji u kvadratu. Inače, autori se poznaju po tome koliko energije imaju u kvadratu, odnosno kadru. Ahmed ima tu energetiku, a to se jednom riječju zove - talenat. Ta metafizika kvadrata kod njega postoji. Dakle, to nije samo ona slika koja priča priču, nego i nešto više. To je isto imao i Otac na službenom putu, tamo u toliko materijala nije bilo nijednog lažnog kvadrata, i to je specifikum vezan za ovo podneblje, taj jak energetski naboj. Teško je, kad radite na filmu, znati koliko je to zaista vrijedno u odnosu na svijet za koji je to napravljeno. Univerzalni kodovi su tu, jasno mi je da će to "hvatati" neke ljude, ali teško je dešifrovati sve, teško je pretpostaviti kakav on uspjeh može polučiti. Umjetnost je igra, i uglavnom je unutrašnja stvar. To govorim za autorski film. Kad su u pitanju komercijalni filmovi, tu je stvar jasna: producenti koji ulažu u to znaju šta će dobiti natrag.
DANI: Radili ste s tri generacije reditelja, montirali preko 70 filmova, veliki broj kolega o Vama govori kao o najboljem suradniku kojeg se može imati. Kako posmatrate kinematografije nastale raspadom bivše Jugoslavije?
ZAFRANOVIĆ: Nikad nije jasno kako se pojavi vrijeme u kojem naiđu talenti. Italijani nakon smrti svojih velikana ulažu silne novce ne bi li se pojavio neko vrijedan kao što je, recimo, bio Fellini, ali stvar ne ide. Ljudima je teško objasniti kako se Bosni, koja je prošla kroz takvu golgotu, dogodilo da ima tri ili četiri vrhunska imena. U Sloveniji, recimo, koja se smatrala impotentnom za film u ex-Jugoslaviji, pojavilo se nekoliko autora koji prave sjajne filmove. Ta stvar najlošije stoji u Hrvatskoj, a imaju sve. Problem postoji i na velikim evropskim školama: nije se promijenilo ništa u metodologiji pedagogije, a promijenilo se sve drugo - od načina finansiranja do državnog ustrojstva. U filmu je tako da se vežeš za reditelje ili za materijal. Do rata sam bio najmlađi član u ekipama, sad sam najstariji, i teško se na to navikavam. U posljednje vrijeme najviše radim filmove u kojima ili spašavam reditelja ili film, najčešće oboje. Rijetko sam radio velike produkcije, spektakle, to su uvijek bili budžetski "srednji" filmovi, s rediteljima koji imaju neke ambicije, i to nije loše uspijevalo. Tajna montaže je kombinatorika, odnosno montažna kombinatorika. Istina, znalo je biti i tako da reditelji žele da radiš samo za njih, tako da ponekad to nije bilo lako.
DANI: Tako je bilo s Kusturicom. Vas je, pored apsolutnog obostranog uvažavanja, vezivalo i kumstvo, a ipak je "puklo". Zbog čega?
ZAFRANOVIĆ: U Parizu 1992. sam rekao da je Arizona Dream najvjerovatnije zadnji film koji radim s njim. Postajalo je naporno, oko njega se u tim vremenima stvarala velika šminka, bile su to velike igre i velike produkcije, a ja sam se želio vratiti u neke male filmove, i raditi s nekim normalnim ljudima, uslovno kazano, normalne filmove. S druge strane, ja nisam opčinjenim tim vanjskim manifestacijama filma, na festivale rijetko idem, mene zanima stvaralački proces.
DANI: Ipak ste započeli rad na Undergroundu, filmu koji je kao rijetko koji evropski imao tu vanjsku dimenziju. Novinari su izvještavali sa bezmalo svakog dana snimanja, Miloševićeva mašinerija je u tom filmu našla svog zmaja od papira, po sistemu - "evo vidite, mi ne ratujemo, nego pravimo filmove koji, zapravo, objašnjavaju zašto se ratuje". Osjetili ste podvalu?
ZAFRANOVIĆ: Osjetio sam da se film pravi da bi dobio veliku nagradu, a ne da bi bio dobar. Od tih 10 sati materijala se pažljivom montažom mogao dobiti pristojan film, ali to nije bio cilj, i ja sam se izmakao. Taj se projekat preselio iz Praga u Beograd negdje početkom 1994. godine, i ja sam kao prvi izašao iz tog filma. Završilo je tako da je Emir to podnio dosta teško, i nikad više nije razgovarao sa mnom. On se već tad bio totalno zatvorio, i sve skupa je to bilo teško. Ja bih izdržao do kraja da se nije selilo u Beograd, nisam mogao podnijeti da 1994. radim s RTS-om, jer je tamo bio mrak. Ostale stvari baš i nisu za javnost.
DANI: Na nekoliko škola ste bili profesor filmske montaže. Koje filmove preporučujete studentima i šta je najvažnije za dobar film?
ZAFRANOVIĆ: Ne znam, nekad bih se morao podsjetiti, jer sam puno radio, pa i zaboravim filmove. Rijetko studentima puštam svoje filmove, njima je sve dosadno. Istina, volim pustiti neke: Arizona Dream ili Život je lijep Bore Draškovića. Volim i jedan intiman film koji sam skoro radio u Makedoniji, zove se Kao u lošem snu. Imate filmova čija montaža traje predugo jer se ne koristi pravi rukopis. Poštujem želje svojih studenata: prošle godine smo birali dva autora i ispalo je da smo radili sve filmove Davida Lyncha i Jima Jarmuscha. Kad se pokazuje vrhunski film za kinosale, onda se, recimo, radi Coppola. No, svaki je film drugačiji i u svakom možete vidjeti nešto za sebe.
Tajne i želje
Preneseno znanje i čamac kod Šolte
"Za dobar film je najvažniji način razmišljanja, osjećaj koji dešifruješ i onda ga upotrebljavaš. Iskustvo je tu također bitno, ne smije se događati da se pogrešan kadar otvara u pogrešnom trenutku. Moje je da ne dozvolim da energija iscuri iz scene. Kad pogledaš materijal, odmah znaš kakav će film biti, montaža ga može unaprijediti, ali mora se paziti da se koristi pravi način, da se materijal 'napada' često, ali s prave strane. Najbitnije je znati šta vam je cilj: moj cilj je da sve svoje filmsko znanje, koje je kao i svako upitno, predam u ruke mlađih, onih koje odgajam. Evo, sad sam, nakon svega, ponovo na prostoru po kojem sam se uvijek kretao, imam dva državljanstva i dvije dozvole za rad, i nemam nekih velikih prohtjeva, ne bi me moglo umiriti nikakvo drvo u bašti i nikakva kuba u kraju usana. Možda neki čamac na pučini, tamo oko Šolte, gdje sam rođen."
Lordan Zafranović, moj brat
Križ jedne obitelji
DANI: Vi ste sudbinom vezani za još jednog ex-jugoslavenskog autora čiji su lik i djelo u Hrvatskoj donedavno bili proskribirani. Kako je biti brat Lordana Zafranovića, čovjeka koji se bavio filmovima koji govore o zločinima počinjenim u ime hrvatstva?
ZAFRANOVIĆ: Nosim križ svoje familije: otac je bio antifašist, dva strica su nam poginula u ratu u Španjolskoj, tako da se Lordan time bavio kroz medij. Istina, meni je lakše jer nisam eksponiran prema vani, moja profesija je jedan dio režijskog postupka i nisam imao potrebu da se javno određujem u tom smislu, ali stojim iza svog brata u tom smislu, on je izabrao da ne pravi kompromise i ispada smiješan kad ih čini.