Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Rasprave na razne teme... Ako ne znate gdje poslati poruku, pošaljite je ovdje.

Moderator: O'zone

Locked
User avatar
snaga_znanja
Posts: 3385
Joined: 05/10/2009 22:03

#1 Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by snaga_znanja » 01/04/2012 18:46

Kuduz je film snimljen prema scenariju Abdulaha Sidrana koji je motiviran slučajem ubojice Junuza Keče u saradnji sa Ademirom Kenovićem ekranizovao ovu ljudsku tragediju.

Iako je Sidran dobro secirao prosječno razmišljanje i ponašanje seoskog muškog stanovništva u ovom filmu ono što je po meni frapantno i nakon 10 gledanja, a to je nedostatak kritike prema djelu Kuduza. Čak i više. Po meni ovaj film poziva na nasilje prema ženama i to otvoreno.

Dok je Kuduz u bjekstvu priviđa mu se Badema koja mu govori:

"Nisi ti meni mrzak!Samo je u mene srce prebrzo.
Ne mogu ti ja Bećo biti na jednom mjestu, ja vičem stani Badema! Kud si navrla?
Al noge same odoše haj-haj. Ne mogu ništa kad sam takva!

I neka si me vala ubio!
"

Uzimajući u obzir popularnost ovog filma kod svih generacija u ovoj državi posebno je interesanta prijetnja koju mladi u "šali" citiraju: "Badema ne velim ti se ja dva puta ženiti"!

Dakle film Kuduz otvoreno poziva na nasilje!


User avatar
Richard Wagner
Posts: 1138
Joined: 30/04/2011 11:18

#2 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by Richard Wagner » 01/04/2012 18:51

ako poziva, neka poziva

User avatar
snaga_znanja
Posts: 3385
Joined: 05/10/2009 22:03

#3 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by snaga_znanja » 01/04/2012 18:53

Richard Wagner wrote:ako poziva, neka poziva
Mislis da je ok zadaviti zenu ako te vara?

User avatar
cyprus
Posts: 38211
Joined: 21/03/2007 22:00
Location: Σαράγεβο / Saraybosna

#4 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by cyprus » 01/04/2012 18:54

Vala, Bademe mi nije žao, nimalo :mrgreen: :oops:

User avatar
Richard Wagner
Posts: 1138
Joined: 30/04/2011 11:18

#5 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by Richard Wagner » 01/04/2012 18:57

snaga_znanja wrote:
Richard Wagner wrote:ako poziva, neka poziva
Mislis da je ok zadaviti zenu ako te vara?
mislim

User avatar
snaga_znanja
Posts: 3385
Joined: 05/10/2009 22:03

#6 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by snaga_znanja » 01/04/2012 18:58

Richard Wagner wrote: mislim
Ti ces u zatvor ako te prevari necu ja. :D

I btw. pogresno ti misljenje!
Last edited by snaga_znanja on 01/04/2012 18:59, edited 1 time in total.

User avatar
BHF_Manijak
Posts: 21884
Joined: 02/03/2009 23:21
Location: Jedno jedino, Seher Sarajevo

#7 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by BHF_Manijak » 01/04/2012 18:59

Hocemo li svaki film pojedinacno izanalizirati pa da vidimo skrivene poruke ili otvorene pa da vidimo na sta poziva?! :? :roll:

Ljudi ba bavite se necim konkretno u zivotu... :roll:

User avatar
bez_ideje
Posts: 4553
Joined: 27/01/2008 19:30

#8 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by bez_ideje » 01/04/2012 19:00

Jah i jedno 70 % ex yu kinematografije......

Jay Gatsby
Posts: 1688
Joined: 06/03/2012 18:14

#9 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by Jay Gatsby » 01/04/2012 19:01

snaga_znanja wrote:
Richard Wagner wrote:ako poziva, neka poziva
Mislis da je ok zadaviti zenu ako te vara?
Nije, naravno da nije. Ali i majku ubijene mi je teško shvatiti:

Nezapamćeno svjedočenje u sudskoj praksi imala je Rasemina majka Hatidža Fazlibašić, koja je na neki način branila čovjeka koji je ubio njenu kćerku.

- O odnosu Junuza i Raseme i njegovom ponašanju ne mogu ništa reći izuzev da su bili najbolji mogući, bar s njegove strane. Ona je hodala, išla je kud joj je volja. Trčao je, radio i njeno dijete čuvao, kao da je njegovo. Kada prođemo pored Raseminog mezara, Sanela kaže: "Što meni Junuz ne može biti babo?" Među njih se umiješao Atif, koji im je brak slomio. Pokušavali smo je ubijediti da se vrati Junuzu, ali nije nas slušala. Ja sam majka, moja kćerka je poginula od ruke ovog čovjeka. Ovdje sada kažem da je Junuz dobar čovjek, i da protiv njega nemam ništa. Ne tražim da se kažnjava - kazala je Hatidža na sudu.

User avatar
dale cooper
Posts: 21675
Joined: 03/04/2007 09:55
Location: Twin Peaks/Red Room

#10 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by dale cooper » 01/04/2012 19:02

bez_ideje wrote:Jah i jedno 70 % ex yu kinematografije......
Upravo, to je odraz društva u kojem živimo i mentaliteta ljudi na ovim
prostorima.

amko76
Posts: 1144
Joined: 17/06/2010 15:38

#11 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by amko76 » 01/04/2012 19:02

Mislio sam da sam ja besposlen, ali vi...

User avatar
Loulou
Posts: 2996
Joined: 16/04/2008 15:18

#12 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by Loulou » 01/04/2012 19:04

Evo, u cjelosti, s podvučenim dijelom koji se odnosi na ex-YU kinematografiju.
"Jer mi smo dečki", Dubravka Ugrešić

Ako se stranac zatekne u Zagrebu, "metropoli" novopečene evropske države Hrvatske, a osobito ako se zatekne subotom prijepodne, ostat će zatečen prizorom koji će, čini se, prije pribrojiti kakvom dalekoistočnom nego evropskome gradu." Glavni zagrebački trg subotom prijepodne prepun je muškaraca.

Muškarci stoje, često s novinama u rukama, puše, razgovaraju, važno šetkaju gore-dolje, radosno se osmjehuju jedan drugom, tapšaju se, mladi se srdačno gurkaju i grle, svi tapkaju poput jata pingvina. Ako stranac usmjeri pogled prema jednom uglu vidjet će stepenice koje vode prema platou. To je Dolac, zagrebačka gradska tržnica. Stepenicama se uspinju i silaze žene ozbiljnih lica noseći u rukama plastične vrećice, uglavnom bijele. To su Zagrepčanke, stanovnice nove evropske "metropole", koje subotom kupuju namirnice i žure kući da skuhaju subotnji ručak. Ova slika spada u tipični jugo-imaginarij, i posve je svejedno je li vezana uz zagrebačku, beogradsku, urbanu ili ruralnu, katoličku ili ortodoksnu, "zapadnu" ili "istočnu" sredinu. Ona je tako opća i prirodna da je za vrijeme nastave seksualnog odgoja u osnovnoj školi (dakako, za vrijeme komunizma; danas se u školi uči vjeronauk) jedna učiteljica ostala zatečena pitanjem. Dok je učiteljica demonstrirala crteže golog ženskog i golog muškog tijela objašnjavajući spolne oznake, jedno ju je dijete zabrinuto prekinulo.
- A gdje su mami vrećice?
Vrećica s namirnicama u maminoj ruci bila je za dijete relevantna spolna razlika.



Homo balkanicus ili točnije jugo-muškarac, muški građanin bivše Jugoslavije, jedva da postoji u jednini. On je rijetko usamljeni primjerak, osoba, individua, on je najčešće - GRUPA MUŠKARACA. Jugo-muškarac se odgaja u grupi, u grupi raste, u grupi živi, u grupi umire. Muška grupa je njegov prirodan okoliš, bez nje lipše kao riba na suhom. Jer mi smo dečki što pijemo stojećki - glasi refren jedne popularne zagrebačke gradske pjesme. Jugo-muškarac najčešće ostaje adolescentom, čak i kad ima formalna pokrića da se odvojio od grupe i da je odrasla osoba, on ostaje najdublje vezan za svoje dečke. Čini se da jugo-muškarci šeću kroz život mentalno držeći jedan drugoga za ruke.

U imaginariju jugo-muškarca jedno od važnih mjesta pripada, dakako, ženi. Imageu žene nisu naškodile ni političke promjene koje je sa sobom donio Drugi svjetski rat (gdje su žene, mahom intelektualke, ravnopravno s muškarcima sudjelovale u partizanskom pokretu), ni gotovo pedesetogodišnja praksa socijalizma (koja je zakonski, ali ne i u svakidašnjem životu, izjednačila prava muškaraca i žena), ni dominirajuća zastupljenost žena u pojedinim djelatnostima (obrazovanje, medicina), ni njihova prisutnost u javnom životu (novinarstvu, sveučilištima, umjetnosti), ni pojava feminizma, ni tzv. demokratske promjene, niti pak novi rat. Žena u tom muškom imaginariju ima nepromijenjeni, čvrsti status - nižeg bića.

Žena je već u rječniku jugo-muškarca diskriminirana sa zapanjujućom lakoćom i prirodnošću. Ona je u muškom jeziku svedena na svoj vlastiti spolni organ. Kolokvijalni sinonim za ženu, s dugom tradicijom i raširenom upotrebom, je pička. U jednako širokom opticaju je i druga kolokvijalna riječ, pizda. Dok pizde mogu biti i muškarci - riječ je, naime, o slabu, pokvarenu, nepouzdanu čovjeku (muškarcu, dakle, koji se ponaša kao žena!) - pičke su isključivo žene. Ovi su kolokvijalizmi tako rašireni i česti da su izgubili uvredljivo značenje, često ih, uostalom, upotrebljavaju i same žene.

U intervjuu za Village Voice pisac i jugo-muškarac Milorad Pavić je na pitanje novinara što je za njega demokracija insistirao na tome da je demokracija "pičkin dim". Kako novinar nije razumio o čemu se radi, Pavić je na mucavom engleskom ponovio, "a smoke of a cunt", ne potrudivši se da nađe pristojniji i razumljiviji odgovor. A pičkin dim je u hrvatskom i srpskom jeziku najraširenija fraza za ništa, za nepostojeću stvar. Kada ljudi koji se sporazumijevaju na tim jezicima žele za neku stvar reći da je posve bezvrijedna, upotrijebit će poetsku sliku ženskog spolnog organa iz kojeg se dimi.

Promjenjivi urbani sleng će temeljnom kolokvijalizmu pička povremeno dodavati varijante: riba, komad, vuk. ili kao u novijem zagrebačkom slengu, baka (pritom baka može imati dvadeset godina).

Kada nekome opasno prijeti, balkanski muškarac će se odmah prisjetiti ženskog spola (Dobit ćeš po pički ); kada želi objasniti da je netko šutio kao zaliven, reći će: Šutio je kao pička; kada se pak želi pohvaliti da je nekoga prebio kao, reći će: Prebio sam ga kao pičku.

Riznica znamenitog jugo-humora (pritom etničke, nacionalne, InIW rne i religijske razlike igraju malu ulogu) učvršćuje se ponavljanjem viceva do pripovjedačeva i slušaočeva iscrpljenja. Prepričavanje viceva će stranac protumačiti kao oblik pervenije koja ima stručan naziv k.oprolclija, a koja na Balkanu ima status društvene igre ili konvencije. Žena u tim vicevima ima samo jednu ulogu: ulogu vlastita spolnog organa.

Ako naš stranac zaluta na periferiju ili u kakvu provinciju neće mu promaći detalj: brojni plakati pjevačica i pjevača zabavne ili narodne glazbe. Muški stanovnici kao da jedva čekaju pojavu svježeg plakata. Kao zakleti homo deflorans jugomuškarac ne može odoljeti intervenciji u prostom. Već ujutro će žensko lice biti nagrđeno brkovima, crtežima penisa i prostačkim primjedbama. Plakati s muškim licima ni izdaleka ne izazivaju slična zadovoljstva. Nisu smiješni. Jer jugo-muškarcu nema ničeg smješnijeg od žene s brkovima koja je napadnuta rojevima penisa. U tim anonimnim atacima na plakat pažljivi promatrač primijetit će neskriveno samozadovoljstvo penetrirajuće muške ruke.

Ako našem zamišljenom strancu odvrtimo nekih pedesetak filmova jugoslavenske (one bivše) kinematografije, taj će ostati zapanjen mnogim stvarima, ali će se iz gomile kadrova, pretpostavljamo, izdvojiti kruti i nepromijenjen image žene. Jugoslavenske filmove su pedesetak godina radili gotovo isključivo muški režiseri i ujedno godinama učvršćivali jedan te isti ženski lik. Gledan iz te perspektive jugoslavenski film duboka je i poražavajuća istina o slici koju jugomuškarac ima o ženi. Žene su u tim filmovima grubo silovane (omiljeni, po stotinu puta korišteni kadar jugoslavenskog filma je grubo cijepanje ženske odjeće i ženska dojka poklopljena dlakavom muškom rukom), maltretirane na raznorazne načine, najčešće tučene (omiljeni kadar: muška ruka na ženskom obrazu). Staromodni kulturni stereotip svetica i kurva u jugo-varijanti bit će često zamijenjen stereotipom starica-majka i kurva. Između stare, dobre majke i mlade "kurve", s beznačajnim otklonima i podvarijantama, učvršćivao se godinama sistem muških kulturnih stereotipa. Pritom ti stereotipi nisu samo "kino", nego tvrda balkanska svakidašnjica.

Stranac, kome smo prethodno prikazali retrospektivu jugoslavenskog filma, a nakon toga dokumentarne snimke o ženama silovanima u ratu (koji još uvijek traje), neće primijetiti bitnu razliku. I makoliko se trudili mjesni ljudi da strancu dokažu kakav su strašan seksualni teror sprovodili Srbi ponižavajući "naše žene", stranac će zbiljska silovanja pribrojiti općoj kulturi odnosa prema ženi na Balkanu, dakako pooštrenoj u ratnim prilikama. I bit će na neki način u pravu. Na balkanskom prostoru, bez obzira na svoj zakonski tretman, silovanje nije bilo smatrano ozbiljnim kriminalnim aktom. Silovatelji su, ako su bili prijavljeni i privedeni na sud, što se događalo rijetko, dobili po koji mjesec zatvora i na tome se slučaj završavao.

Kada mladi jugo-mužjak želi svome muškom krdu (a to često čini) objasniti kako je sinoć s nekom djevojkom vodio ljubav, on će reći:

- Izjeb'o sam je do smrti!

Našeg stranca nećemo gnjaviti s antologijskim stranicama jugoslavenskih književnosti da bismo i tu potvrdili tezu da je jugo-muškarac udžbenički primjer mizoginije i patrijarhalizma. Trajalo bi predugo. Umjesto toga mogli bismo našeg stranca nakratko upoznati s masmedijskom kulturom, popularnom i populističkom kulturom, s pop glazbom, s brojnim erotskim magazinima, stripovima, novinama, sa ženskim novinama i novinama za žene, s kulturom novinskih kioska. Mogli bismo ga nadalje upoznati sa statističkim podacima, provesti po političkim institucijama, po redakcijama, mogli bismo ga natjerati da gleda televizijski program, da posjeti urede, tvornice, i tako dalje i tako redom. Naš će stranac svugdje, i prije i sada, i lijevo i desno, i zapadno i istočno, i južno i sjeverno, vidjeti prizor koji se ponavlja: tople, srdačne, muške grupe i žensku sjenu u kakvom kutu, šutljivu sekretaricu, šutljivu čistačicu, šutljivu pratiteljicu bučnog jugomužjaka. A mjesta gdje će sretati isključivo žene bit će - dječji vrtići. Dodajmo slici i dječačića ovlaženih hlača koji se dere: Mamaaaaaaaaaaa!..... Vidi što sam napravioo. Ne zato što bi mali dodatak bio nužno istinit, nego zato što nam treba radi jedne druge istine.

I zašto smo uopće u priču ubacili zamišljena, idealna stranca? Naprosto zato što smo svi, i jugožene i jugo-muškarci, tako savršeno stopljeni i saživljeni s vlasti6m kulturnim okolišem da više nismo u stanju zamijetiti njegove abnormalnosti. Tako je moj kolega, pisac, nedavno primijetio:

- Tvoja je dužnost da pišeš o silovanjima koja su vršili Srbi nad tvojim "sestrama", Muslimankama i Hrvaticama.

- Nisu li silovanja vršila tvoja "braća"? - priupitala sam.

Kolega je zapanjen zinuo. Ta jednostavna misao ne bi mu nikada samom pala napamet. Mislim cia je ipak ostao uvjeren da je to moja dužnost, silovanje, dovraga, ipak spada u... one ženske stvari.

Naš zamišljeni stranac, razgovarajući s jugomuškarcima prije rata, ostao bi, pretpostavljam, začuđen nad spremnošću s kojom su muškarci razgovarali o dvije teme. Muškarci su u svojim razgovorima uvijek rado prepričavali zgode iz vojske, pa čak i ako su bile desetogodišnje davnosti (jugo-muškarci morali su, naime, služiti jednogodišnji vojni rok u jugoslavenskoj narodnoj amiiji, danas bivšoj). Druga tema bile su seksualne zgode u kojima su jugo-muškarci rado preuveličavali vlastitu seksualnu moć i rado se šalili na račun seksualne nemoći onih drugih, "šonja". U toj muškoj jugo-mitologiji postojao je mit kako Hrvati, eto, ne mogu kao što mogu Srbi i Crnogorci. Srpski jugo-muškarci nalazili su potvrdu za svoje teze da su Hrvati "šonje" u jeziku, odnosno u hrvatskim kolokvijalnim sinonimima za riječ penis. MUŠKA KLAPA (vojska, sport, kavana, radno mjesto i t.sl.) i SEKS, eto, dvaju prioritetnih punktova iz života jugo-muškarca. Rat je samo aktivirao ono što je u muškom imaginariju oduvijek postojalo. Vicevi i zgode na račun vojske (one bivše) ustupili su mjesto ratnom junaštvu, "čojstvu", iskušavanju hrabrosti, a priče o nepobjedivosti na polju kreveta preselile su se na polje fronta. Ratništvo i seks bogato su se isprepleli. Slabići će, ali i neprijatelji, biti nazivani "pederima" ("peder" je ratnički sinonim za kukavicu). Vinkovački Hrvatski vjesnik, provincijske ustaške novine, pun je prostačkih tekstova i homoseksualnih pornografskih karikatura u kojima su "pederi", dakako, Srbi. Gotovo identičan ratničko-pornografski muški sleng u opticaju je na svim zaraćenim stranama. Tradicionalističku ratničko-pornografsku retoriku potvrđuju nazivi oružja (često ženska imena), ratne fotografije (ratnika s izbočenom puškom, vojnika koji grle topovsku cijev), ratnička subkultura (stripovi, "literatura", šale, humor, "ratnička publicistika"). Ratna propaganda rjeđe dizajnira rat kao svetu, asketsku borbu za domovinu. Rat, koji je u svojoj biti brutalno "seosko nadmetanje" medu momcima (ne zaboravimo, bivšom "braćom"), ratna propaganda dizajnira kao uzbudljivu mušku avanturu.

U muškom ratničkom pojmovlju postoji dakako i domovina. Domovina je, kao i uvijek, ženskog roda. Na apstraktnoj razini ona je majka (domovina-mati, koja, kad je obrana u pitanju, uvijek zove u pomoć), a na praktičnoj velika banka za pranje svakovrsnog "prljavog novca". Tako je, uostalom, u svakom ratu.

Prašnjava i zastarjela rodoljubna retorika i dalje dokazuje djelotvornost mitema. Nitko nije ispisao toliko staromodnih rodoljubnih pjesama kao suvremeni "pjesnici" sviju zaraćenih strana. Domovina (Ti si Ljubav moja, Hrvatska moja sveta, glasi jedan hrvatski stih) je i dalje napaćena majka, bogorodica, djevica, koju su "krvoloci" (tudi muškarci) obeščastili, natopili krvlju, i tako dalje, i tome slično. Domovina, dakako, prašta sve i svima. Mamaaaaaa, vidi što sam napraviooo! I domovina se blago smiješi, uzima našeg dječaka u krilo i buci-buc i gili-gili...

Domovina-mati je apstraktna, dijete (čas otac, čas dijete) konkretno. Kad je srpski vožd, Slobodan Milošević, u nekom intervjuu izjavio da njegova žena slabo kuha, već drugi dan javilo se nekih dvjestotinjak žena s ponudom da mu kuhaju one. Kada bi mi netko dao priliku da biram jedan od najstrašnijih prizora 20. stoljeća, u prvih deset svakako bi ušla televizijska snimka jedne od sjednica srpske (krnje jugoslavenske) skupštine. U skupštini su prirodno sjedili muškarci, ostariji, odeblji, najčešće podbulih lica, najčešće zadrigli, svi malo zapušteni, oznojeni, s olabavljenim kravatama i poluraskopčanim košuljama. U jednom trenutku taj koji je stajao za govornicom učinio je NEPODOPŠTINU bacivši zgužvani papirić na drugoga, koji je sjedio u publici. U tom trenutku kao da je nevidljivi magnet privukao lica prema kameri. Desetine muških lica gledale su u kameru i - cerekale se. Ta lica nisu mogla ne znati da njihovi vojnici mjesecima ruše Sarajevo, da siluju, ubijaju, pale, nisu mogla ne znati da je s njihovim blagoslovom rušena cijela zemlja, gradovi Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Zadar.... Bila su to lica demokratski izabranih predstavnika onih koji ubijaju, ruše i pale, ali i onih koji u istom tom trenutku kopaju po kantama za smeće ne hi li našli nešto za jelo, ali i onih koji u istom tom trenutku sahranjuju trupla svojih sinova. I vožd se cerekao i izabranici naroda cerekali su se, i sve je najednom bilo tako smiješno. Mamaaa, vidi što sam napravioooo! - likovala su lica ohrabreno, jer SVI su napravili, i nije bilo razloga da se pojedinačno stide, i nije im nikada ni padalo na pamet da bi se trebalo stidjeti, jer stide se samo odrasli ljudi... Bio je to cerek olakšanja, kako je sve, eto, lako, kako je sve moguće, i tko uopće tvrdi da je politika odgovorna stvar, i tko to kaže da bilo kome i za bilo što treba odgovarati. Televizijsku snimku zasjedanja srpske skupštine doživjela sam kao fotografiju nogometnog tima pod čijim se nogama umjesto lopti valjaju bezbrojne Ijudske glave. A tim, dečki, slikaju se pritom s veselim cerekom na licu.

Krivci za rat u bivšoj Jugoslaviji, kao, uostalom, i za svaki rat, su ipak muškarci. Muškarci su srušili Jugoslaviju, muškarci su zamislili i izazvali rat, muškarci su u ratu sudjelovali. LI jesen 1991. žene u Sarajevu pokušale su zaustaviti rat. Mi smo majke, a ne nacionalnost! Generali, ubojice! Pred televizijskim kamerama žene su demonstrirale kratki uvod u buduće smrti. Jedna je okrenula prema kameri metalnu pločicu s brojem pokazujući kako vojnicima nakon smrti stavljaju pločicu u usta radi identifikacije. Nakon nekoliko dana stotine žena iz Hrvatske i Bosne krenule su prema Beogradu, gdje su ih čekale žene iz Srbije. Sve zajedno trebale su krenuti pred generalštab jugoslavenske narodne armije, tada već bivše. Žene su u rukama imale samo jedno oružje: male fotografije svojih sinova. Generali (muškarci), po prvi puta shvativši da su žene (zamislite samo!) polovina stanovništva i da bi im mogle pokvariti ratnu igru, učinili su sve da im ne dopuste susret. Vojnici su blokirali puteve koji vode u Beograd i zabranili onima koje su pristigle ulazak, onima koje su čekale izlazak. I žene su se ponižene vratile kućama. Već drugi dan na srpskoj televiziji viđeni su kadrovi uplakanih srpskih majki koje radosno šalju svoje sinove u vojnike. Ovo je najsretniji dan u mome životu, rekla je jedna otirući suze. Već drugi dan, drugi muškarci, hrvatski, uvjerili su svoje žene da nema druge nego dati sinove, za "obranu domovine", za "slobodu". Već treći dan grupa žena iz Hrvatske viđena je u jednom televizijskom kadru u Njemačkoj, u audijenciji visokog njemačkog političara. Umjesto malih fotografija svojih sinova, žene su ovoga puta nosile veliku fotografiju svoga predsjednika. Bio je to ponižavajući kadar, ne manje ponižavajući od onoga koji je uslijedio nakon nekoliko mjeseci kad je čovjek s velike fotografije, predsjednik, udovicama i majkama uručivao odlikovanja za hrabre hrvatske muževe koji su položili svoj život na oltar domovine. Jedna je tom prilikom zahvalno poljubila predsjednikovu ruku.

Jednu od najpoznatijih kazališnih i filmskih glumica u bivšoj Jugoslaviji, Zagrepčanku udanu za Beograđanina, hrvatski mediji optužili su za nacionalnu izdaju. Glumica je napisala za novine potresan antiratni tekst. Uslijedili su žestoki napadi (većinu članaka pisali su muškarci), glumica je napustila zemlju. U hrvatskim novinama mjesecima su u nastavcima izlazili pornografski, uvredljivi tekstovi, njezine nage fotografije, duboko uvredljivi detalji iz njezina osobna života, monstruozne političke optužbe. Medijska lomača nije se dala ugasiti. Svi su zdušno puhali u vatru i osobno donosili grančice. Istina, neki su došli s lončićima vode, medu njima i neki muški novinari. Bilo je to veliko kolektivno silovanje, neobično uzbudljivo. Uzbudljivosti je doprinosila činjenica da pritom nitko nije morao imati osjećaj krivice, jer SVI su silovali. U isto to vrijeme glumičine donedavne prijateljice i kolegice (njih četiri) snimale su za neku diskografsku kuću hrvatsku verziju pjesme "Lili Marlen". Dakako, za momke na frontu koji su u isto to vrijeme ginuli. Prije desetak godina trojica razdraganih mladića na ulicama Prištine zapalila su suknju Ciganke koja je prolazila s djetetom u naručju. Slučaj su zabilježile samo slovenske novine. Ciganka se, na upit novinara hoće li ih tužiti, začudila.

- Samo su se šalili - rekla je.

Žene su u ratu izgubile domove, djecu, muževe. Žene su u ratu silovali. Najprije jedni muškarci, zatim moralno i njihovi vlastiti muževi ("Iz polupane čaše se ne pije"), zatim strani mediji, pa domaći mediji. U ovom trenutku o silovanima i prognanim ženama i njihovoj djeci brinu - druge žene. Ne muškarci. Muškarci imaju važnijeg posla. Pretpostavljam da ponekad razmišljaju o tome kako da novac koji pristiže ženama od brojnih svjetskih humanitarnih organizacija prigrabe na legalan, pravni način, da ga "privremeno posude" za prioritetnije stvari. Za kupnju "obrambenog" oružja, na primjer.

Rat u Jugoslaviji je duboko muški i duboko homoseksualni rat. Žene u ratu ne služe kao seksualni objekti, kao tijela za seksualna iživljavanja muškaraca. Ženska tijela služe za odašiljanje "ljubavnih" poruka onim drugim muškarcima. Pritom muškarcima koji su sve do nedavno bili "braća".

- Silovanje u ratu je popratna stvar, dio muške psihologije, ono je iracionalno, ono je, nadam se da ćeš me pravilno shvatiti, ne branim ja silovanje... ono je neka vrsta negativnog komplimenta ženi, ružna seksualna NEPODOPŠTINA. Ali to što premašuje sve, što je zaista monstruozno, to su namjerna srpska oplođivanja Hrvatica i Muslimanki! Ne tek puko silovanje, dakle, nego namjerno oplođivanje! To je monstruozni nacistički koncept. I takvo što su mogli učiniti samo Srbi, nitko drugi do Srbi! rekao je uzbuđeno moj kolega, pisac.

Žene na ruševinama njihovih domova (a rat još traje), muškarci danas uvjeravaju da treba ubrzano "podizati novi život". Vjerski oci, katolički, pravoslavni, muslimanski (ali ne samo oni!), javno kukaju nad zastrašujućim demografskim podacima. Jedan je muslimanski vjerski poglavar nedavno rekao: Svojim Muslimankama sam već naredio, petoro djece minimum! Dvoje za sebe, troje za Bosnu!

Jedna članica hrvatskog sabora - koja ulazi u onaj ubogi jednocifreni postotak (3%) žena u hrvatskom saboru - prigodom vlastita predstavljanja hrvatskoj javnosti navela je tri, poredane po važnosti, činjenice. Kao prvo, da je majka petoro djece; kao drugo, da je Hrvatica po nacionalnosti; kao treće, da je apotekarica. Intelektualac N., čovjek široke kulture, izašao je iz Sarajeva zahvaljujući intervenciji najviših političkih predstavnika Bosne. N. se našao u mirnom hrvatskom gradu, okružen pažnjom prijatelja. N. je za sobom u Sarajevu ostavio ženu koju je - kako je sam slomljen krivnjom i očajem ponavljao - "volio više od svega na svijetu". Za ženu, naime, nisu mogli intervenirati. Nakon dva mjeseca, jedva iznijevši živu glavu, iz Sarajeva je uspjela izaći i žena.

- Dobro je da si konačno izašla - rekli su N-ovi prijatelji. - N. je tako jako smršavio.

Na pitanje što su žene jedan je dječak odgovorio: Žene su djevojčice, a djevojčice su drek, na šibici. Žene u patrijarhalnim i mizoginičkim društvima imaju svoje ustaljene funkcije, one služe za nešto (za rađanje djece, za domaćinstvo, za rad u polju), one, između ostaloga, služe i kao MASKA muškarčeve odraslosti, odgovornosti, normalnosti i "seksualne podobnosti", već prema tome. Znam za priču o jednoj nervno ne suviše pouzdanoj muškoj osobi. Muškarac je bio lošeg imovnog stanja. Oženio se, dobio dijete. Nisu imali stan. Rastali su se. Ženi je odmah krenulo nabolje. Nedavni politički događaji vrtoglavom brzinom izbacili su našeg anonimusa na površinu i on se prometnuo u političku ličnost, dobio visoku funkciju, počeo je držati govore, putovati, ići na prijeme, slikati se na televiziji, na pomolu je bilo i ambasadorsko mjesto u stranoj zemlji. Njegovo rodoljublje bilo je nagrađeno uspjehom o kojem nije mogao ni sanjati. I sve je, osim jedne stvari, bilo savršeno. Nije imao ženu. Bio je to suviše vidljiv (Obitelj je osnovna ćelija društva; Svi smo dobri, oženjeni katolici) statusni nedostatak. I naš je čovjek hitro vratio bivšu ženu, brzo su se još jednom vjenčali, dobili veći stan. Ni ženino zadovoljstvo zbog nagle promjene društvenog statusa nije izostalo. Čovjek je ženu nadalje prilagao po potrebi, kao iskaznicu, propusnicu, kao masku vlastite normalnosti. A žena je na sreću bila zgodna i - njegova. I svima se svidjela. Dečkima, dakako. Sada je sve bilo savršeno. Slučaj Herak našao se u gotovo svim svjetskim novinama i televizijskim stanicama. Srpski silovatelj i ubojica je u jednom dokumentarnom filmu na pitanje novinara zašto je sve to činio i kako je samo mogao, odgovorio:

- Ja nikada ništa nisam imao...

Jedan je novopečeni hrvatski političar napisao kratki dnevnik za hrvatski tjednik Danas, u kojem su se redale misli na temu rata, teške političke situacije u Hrvatskoj, misli zabrinuta rodoljuba, ali i lakše, poetske opservacije na temu voljena grada i njegovih stanovnika. Tako opisuje šetnju s prijateljem, sunčan dan i noge prolaznica.

- Dobro su nađubrile... - zaključuje poetski jedan. Rečenica podrazumijeva da je došlo proljeće, a Zagrepčanke još nisu depilirale noge.

Ukoliko se jugo-muškarci (u bivšem komunističkom ili sadašnjem postkomunističkom sistemu) usude da nešto javno kažu, oni postaju "disidentima", "mučenicima sistema", "nacionalnim umovima", "našim najhrabrijim muževima", "hrvatskim Havelima" ili "srpskim Rushdijima", Ukoliko isto učine žene, one postaju samo - "kurvama".

U Hrvatskoj su protiv rata, protiv nacionalizma i šovinizma, protiv mržnje, protiv povrede Ijudskih prava, protiv korupcije, protiv gluposti, protiv totalitarna mentaliteta, protiv silovanja, protiv nademokratskog ustroja Hrvatske, protiv brojnih grešaka hrvatske politike i hrvatskih vladajućih foruma - pisale hrvatske novinarke, spisateljice, žene intelektualke. Pisale su o tome prve, upozoravale, pišu marljivo i danas. Sve su te žene, za razliku od muškaraca, uvijek bile i ostale autsajderi. U Hrvatskoj su te žene javno proglašene: "izdajicama", "ženama koje ' ... konspiriraju protiv Hrvatske", "ozbiljnom opasnošću", "ženama koje prodaju domovinu zbog vlastita probitka", "amoralnim osobama", "družinom nesretnih i frustriranih žena", koje su postale "organizacijska jezgra međunarodnog otpora i difamiranja hrvatskog domovinskog rata", "ženama koje siluju Hrvatsku" i na kraju VJEŠTICAMA. Hrvatske vještice (izabranih pet, iako ih ima više) mjesecima su gorjele na hrvatskoj medijskoj lomači. Ulje su dolijevale i poneke žene, kolegice, ali su lomaču uglavnom održavali muškarci, kolege. "Vještice" je malo tko branio, poneki novinari (da, muškarci! ), poneki prijatelj.

Ponovimo, kada se u Hrvatskoj (tako je u svim sredinama bivše Jugoslavije) intelektualac muškog spola - prethodno naglasivši svoje duboko rodoljublje, svoju mržnju prema agresoru i svoju duboku odanost novom hrvatskom političkom poretku - usudi da stavi kritičnije primjedbe na račun hrvatske politike, takav muškarac dobija javnu auru "mučenika kojem je budućnost Hrvatske svetija od svega". I kolege odmah polete da napišu koju riječ u obranu "poštenog hrvatskog intelektualca". U svemu tome ima i jedan dodatni kuriozitet: većina tih "poštenih hrvatskih intelektualaca" istakli su se, između ostaloga, svojim napadima na "hrvatske vještice". Lista njihovih imena je podulja. Njihovi članci imaju kvalitetne i duhovite naslove, kao na primjer: BABE PROGONE HRVATSKU. Tako ili nekako slično. A jedan se od njih javno začudio zašto se zapadni tisak toliko zabrinuo oko medijskog spaljivanja "hrvatskih vještica", kada se, zapravo, radi tek o jednoj medijskoj NEPODOPŠTINI.

- Rat je pucanje i tucanje, karanje i ubijanje - rekao je jedan mladić vrativši se s fronte.

U ratu u bivšoj Jugoslaviji od samoga početka pobijedila su DJECA, dečki. I zato će im NEPODOPŠTINA, koja se ovoga puta zove RAT, vjerojatno biti oproštena. Jer samo odrasli ljudi odgovaraju za svoje činove. To je jedan pogled na stvari. Koji, dakako, nigdje neće proći. Nije relevantan. Jer gdje ćemo onda s međunarodnim pregovaračima, s međunarodnim visokim političkim forumima, visokim političarima, gdje ćemo s budućim nacionalnim povijestima, gdje ćemo s poginulima, herojima, s brojnim herojskim žrtvama, s ustrojstvom budućih žrtava...? Od nepodopština se ne stvara povijest. Svi su oni, dakle, radili na teškom zadatku "rađanja povijesti". Jedna veoma popularna pjesma (čiji je autor muškarac, dakako) govori o ništavnom muškarcu-komarcu. Pjesma se završava refrenom u slavu muške ništarije i srdačnom, šeretskom porukom ženama: Kakav je, takav je, drži ga, ne daj ga, jer je muškarac.

Jugo-muškarci i jugo-žene kuhat će se i nadalje u svom sado-mazohističkom loncu. Žene će za početak popraviti razbijeno, počistiti smeće, ukloniti muška govna (Mamaaa, vidi što sam napravio!), sve oprati, nastojati zaboraviti i tiho se, kao i uvijek, povući u kut. Štetu su, uostalom, počinili - oni drugi muškarci. Polovica populacije, žene, bit će nadalje šutljive sjene, mumije pratiteljice, maske muške odgovornosti, banke za "pranje prljavog novca", roditeljice, dok će druga polovica, muškarci, nastaviti svoje povijesne igre. Te igre imat će, dakako, ozbiljna imena: izgradnja države za sve nas, demokracija za sve nas, uspostavljanje mira za sve nas, budućnost za sve nas.

DOVIĐENJA, U SLJEDEĆEM RATU, naslov je jednog jugoslavenskog filma (snimljenog u drugom međuratnom razdoblju). Rečenica se trajno zaglavila u mome (ženskom!) pamćenju. Dakako, da bih je željela izbrisati, ali ne mogu, jer je uporno podupire druga: DJECA SU NAŠA BUDUĆNOST!

User avatar
snaga_znanja
Posts: 3385
Joined: 05/10/2009 22:03

#13 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by snaga_znanja » 01/04/2012 19:04

Jay Gatsby wrote: Nije, naravno da nije. Ali i majku ubijene mi je teško shvatiti:

Nezapamćeno svjedočenje u sudskoj praksi imala je Rasemina majka Hatidža Fazlibašić, koja je na neki način branila čovjeka koji je ubio njenu kćerku.

- O odnosu Junuza i Raseme i njegovom ponašanju ne mogu ništa reći izuzev da su bili najbolji mogući, bar s njegove strane. Ona je hodala, išla je kud joj je volja. Trčao je, radio i njeno dijete čuvao, kao da je njegovo. Kada prođemo pored Raseminog mezara, Sanela kaže: "Što meni Junuz ne može biti babo?" Među njih se umiješao Atif, koji im je brak slomio. Pokušavali smo je ubijediti da se vrati Junuzu, ali nije nas slušala. Ja sam majka, moja kćerka je poginula od ruke ovog čovjeka. Ovdje sada kažem da je Junuz dobar čovjek, i da protiv njega nemam ništa. Ne tražim da se kažnjava - kazala je Hatidža na sudu.
Ma jasno je da niko tu nije normalan sa glavom. Od Bademe i njene make pa do samog Junuza koji je na kraju zavrsio u vezi sa njenom cerkom.

Medjutim film je problem jer ga je pogledalo i suvise ljudi koji to mogu shvatiti kao opste prihvacenu dozvolu za skracivanje glave u slucaju da ti zena svrlja. Nije njega neki amater pisao. Pisao ga Sidran i to daje na tezini!

User avatar
zalizani
Posts: 2368
Joined: 07/05/2008 22:18

#14 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by zalizani » 01/04/2012 19:09

idealna tematika za nedeljno opustanje.
evidentno je da film poziva na nasilje, medjutim kako da u tom periodu snimanja i ekranizacije nije prepoznat ovakav gnusni subverzivni cin.
da li je sad u demokratiji izostrenije culo prepoznavanja raznih vrsta krsenja ljudskih prava?

User avatar
JThomas
Posts: 67508
Joined: 24/05/2008 15:01
Location: Sic semper tyrannis

#15 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by JThomas » 01/04/2012 19:10

ja to uopšte tako ne shvatam. ti filmovi su prikazivali socijalnu realnost kakva je tada bila. a onda gledalac za sebe sudi treba li to tako ili ne treba. na mene lično takvi filmovi imaju upravo suprotan efekat.

User avatar
Loulou
Posts: 2996
Joined: 16/04/2008 15:18

#16 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by Loulou » 01/04/2012 19:11

zalizani wrote:idealna tematika za nedeljno opustanje.
evidentno je da film poziva na nasilje, medjutim kako da u tom periodu snimanja i ekranizacije nije prepoznat ovakav gnusni subverzivni cin.
da li je sad u demokratiji izostrenije culo prepoznavanja raznih vrsta krsenja ljudskih prava?
Odgovor je u tekstu D. Ugrešić koji sam citirala.

User avatar
snaga_znanja
Posts: 3385
Joined: 05/10/2009 22:03

#17 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by snaga_znanja » 01/04/2012 19:13

JThomas wrote:ja to uopšte tako ne shvatam. ti filmovi su prikazivali socijalnu realnost kakva je tada bila. a onda gledalac za sebe sudi treba li to tako ili ne treba. na mene lično takvi filmovi imaju upravo suprotan efekat.
Ma nije problem u 99% gledatelja. Problem je u onih 1% koji ne razmisljaju, a u ovakvim porukama mogu naci opravdanje i dopustenje za takvo djelo.

User avatar
JThomas
Posts: 67508
Joined: 24/05/2008 15:01
Location: Sic semper tyrannis

#18 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by JThomas » 01/04/2012 19:14

budali uopšte ne treba poziv i opravdavanje. a kad normalan čovjek gleda realističnu i zajebanu scenu nasilja, u njemu se javlja gađenje i upravo suprotan impuls, bez potrebe da mu režiser ili glavni glumac kažu da to ne valja.

User avatar
nellington
Posts: 10761
Joined: 11/03/2008 13:32
Location: navedeno lice se udaljilo u nepoznatom pravcu.

#19 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by nellington » 01/04/2012 19:15

snaga_znanja wrote:
JThomas wrote:ja to uopšte tako ne shvatam. ti filmovi su prikazivali socijalnu realnost kakva je tada bila. a onda gledalac za sebe sudi treba li to tako ili ne treba. na mene lično takvi filmovi imaju upravo suprotan efekat.
Ma nije problem u 99% gledatelja. Problem je u onih 1% koji ne razmisljaju, a u ovakvim porukama mogu naci opravdanje i dopustenje za takvo djelo.
To su oni što čitaju Andrićevu NDĆ pa krenu nabijati na kolac? Ako, ako - takvi će i u slikovnici naći opravdanje.

mirage77
Posts: 209
Joined: 09/01/2012 15:59

#20 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by mirage77 » 01/04/2012 19:16

Ruka se pozlatila Beciru Kuduzu. Samo je pogrijesio sto je ranije nije poceo marisati. Mozda bi se i promijenila. Tipican primjer kada se zeni da slobode, pa ona pomahnita. :D

ispravna_mejl_adresa
Posts: 7
Joined: 14/12/2011 08:49

#21 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by ispravna_mejl_adresa » 01/04/2012 19:17

snaga_znanja wrote:
Richard Wagner wrote: mislim
Ti ces u zatvor ako te prevari necu ja. :D

I btw. pogresno ti misljenje!
a ona na bare. Pouka filma ''ne varaj muza''.

User avatar
snaga_znanja
Posts: 3385
Joined: 05/10/2009 22:03

#22 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by snaga_znanja » 01/04/2012 19:18

ispravna_mejl_adresa wrote: a ona na bare. Pouka filma ''ne varaj muza''.
Ma jok. Poruka filma je: "Ne varaj muza jer ce da te udavi i izbode nozem"

User avatar
Richard Wagner
Posts: 1138
Joined: 30/04/2011 11:18

#23 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by Richard Wagner » 01/04/2012 19:19

neki su toliko besposleni da ugrešićku čitaju :lol:

User avatar
snaga_znanja
Posts: 3385
Joined: 05/10/2009 22:03

#24 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by snaga_znanja » 01/04/2012 19:19

mirage77 wrote:Ruka se pozlatila Beciru Kuduzu. Samo je pogrijesio sto je ranije nije poceo marisati. Mozda bi se i promijenila. Tipican primjer kada se zeni da slobode, pa ona pomahnita. :D
Razvod nije opcija ocigledno?

amko76
Posts: 1144
Joined: 17/06/2010 15:38

#25 Re: Film Kuduz - poziv za nasilje nad ženama?

Post by amko76 » 01/04/2012 19:21

A da li se slažete i s ovim što je upucao ovu djevojku manekenku?

Sumnjam da je htio da je ubije zbog njenog političkog angažmana :D

Locked