Sad sam skontao da sam fakat "pro u nastanku". Da kopiram post iz grupe samo...
Svašta sam vidio u Fifi. Puno toga i sam doživio. Naprimjer, doživio sam da na 18-0 u 118. minuti kod 3:3 moj golman napuca protivnika u leđa i odbije se u gol. Ili na 16-0 3 DC-a zaredom dobijem. Bilo je bizarnih golova, autogolova, golčina... Protivnički golmani su znali braniti zicere stomakom, vratom, leđima, protivnički igračima rukama, jajima... Gubio sam utakmice u kojima sam u 60. minuti vodio 5:0, 5:1, 4:1 (pozdrav drugovima iz grupe). Znači, kao i svi drugi, nagledao sam se svega.
Ali, sad sam nadmašio samog sebe. Dođem do 21-0. Grozna vikend liga, odbija se lopta protivnicima 16 puta svaki napad, mojima je teško pomaknuti nogu pola metra da uzmu loptu, okrećem tekme u zadnjih pet minuta...
Dolazi brutalna ekipa i frajer koji zna igrati. Drž, ne daj... 1:1, 80. minuta, penal za mene i čovjek izađe. Isti onaj čovjek koji kad je sretno poveo 1:0 mi se izvinjavao na golu (dabogda ti svi u kući plakali, a samo pop da ti pjevo).
Tu već poludim. Već sam u glavi upisao pobjedu. Ništa, uđem u sljedeću utakmicu i primim kikof (stisne frajer pauzu da izađem. Ne izađem.). Zabijem kikof. Zabijem neki šugav gol, vodim 2:1 i čovjek zaglavi džojstik. Ništa, džentlmenski mu zabijem još jedan gol, uzmem loptu, držim s L2 i upišem u aplikaciju sebi 3:1 RQ pobjedu. I tako dočekam poluvrijeme, razmišljam kako me još jako malo utakmica dijeli da se pridružim svetom balkanskom dvojcu koji je išao 30-0. Vidim se da igram finale Adrije, osvajam hrvatsku ligu, da me žena časti jutarnjim sexom kad joj kažem "ustaj Dinče, 30 je", Eso na aparatima...
U tom maštanju dignem glavu s mobitela prema TV-u i vidim da primam gol. Koji kurac? Umjesto da imam sigurnih i zasluženih 23-0, ja sad trebam igrati za jebenih 22-0. Tu mi padne mrak na oči. Pola minuta kasnije je bilo 3:4, a pola minute kasnije sam bio u krevetu.
Pouka ove priče, a možete je iskoristiti u svim sferama života, je - trpajte dok možete, nikad ne znate kad više nećete moći.