Feedback

pirpa · Post by **pirpa** » 20/04/2017 19:20

HERENDA: ...Ljudi koji ti pucaju u glavu, triput, a prije toga tortura koja je bila, to ni nacisti nisu radili.

UGLJEN: Možeš li se sjetiti... (nerazumljivo)

HERENDA: Mogu. Bili su već (nerazumljivo)... ovdje... (nerazumljivo)... Ja ih čak trojicu poznajem. Trojicu čak poznajem izviđenja. Viđao sam ih gore često. Jednog iz specijalne policije, jednog sam u zgradi viđao često i pozdravljali smo se čak. Ne mogu imena da mu se sjetim nikako...

UGLJEN: (nerazumljivo)

HERENDA: Boli me glava... Izgubio sam ga više iz vida. Znao sam njega dobro, al' ne mogu da se sjetim nikako...

UGLJEN: (nerazumljivo)

HERENDA: Znam prezime, znam prezime...

UGLJEN: Kako?

HERENDA: Muran, a Mućo ga zovu.

UGLJEN: Mućo?

HERENDA: Aha.

UGLJEN: (nerazumljivo)

Od utorka do subote

HERENDA: Treći, nisam bio siguran. Međutim, oni kažu da ga već dugo ganjaju, valjda... Ne vjerujem, jer frajeri su tu po gradu, stalno... (nerazumljivo)... ovo-ono, zujim, besposlen, ono, izađem, kafa, ovo, tako da ne vjerujem. I tih zadnjih šest dana ja sam dva puta, koincidencija neka, dva puta sam bio u Splitu. Sasvim slučajno, jednom na molbu prijatelja da idem sa njim, jer ide nekim poslom, da vodi neku djecu dole. I pita, hoćeš li i ti sa mnom? Hoću, što neću, besposlen sam, što ne bi' otišao, ako ništa okupaću se i vratiću se. I otišao sam. I kad sam se vratio, to je bila srijeda na četvrtak, prenoćili dole, gledali utakmicu i, normalno, zasjedneš s rajom, nekakvom njegovom, sjeli... Haj' da prenoćimo. Hajde, prenoći. Sutra, vratili su se u četvrtak, u petak mi mati javlja, treba u subotu na avion u Split. Ide, dobila kartu, vizu, da malo ode na Maltu, mjesec dana, da se odmori, eto, čitav rat je ovdje, kod te od daidže ćerke. Ja rekoh... hajde, mater, đe neću mater odvuć... ja, rekoh, ja ću te odvuć. I povedem djecu usput, da se okupaju... bio petak... subotu i nedjelju. Haj', reko', vratiću se u nedjelju naveče...

Šta sam ja radio u Splitu, po čijem nalogu, ko me šalje, ko mi je veza? Al' pitanja... to je trajalo, ta tortura, ispitivanje, od utorka u podne do subote ujutro. Oni su mene u utorak popodne pok... u utorak prije podne pokupili. Odveo sam dijete na trening na Koševo, i s treninga malo sjedi... na Koševo, na trening, s treninga... hajde, reko', dijete da popije sok... ono svratili dole do "Ele", u onaj kafić. Najčešće ondje svratim. Sjednem, popio mali sok, i svratim prekoputa u onaj atelje; njega nešto zainteresovalo kako ide sito štampa. Haj', reko', da vidiš. Tamo, u atelje uđemo...

UGLJEN: (nerazumljivo)

HERENDA: Ona glumica Suada Kapić...

UGLJEN: (nerazumljivo)

HERENDA: Ona glumica Suada Kapić... Nešto, ključ nekakav, neko joj pravio pa joj ne valja, i ja se sam ponudim. Reko', daj, otiću ti ja napraviti ključ. Kontam, zamoliću... (nerazumljivo)... što ne... da napravi ključ, ako treba i platiti, nema problema. Viče ona: hoćeš li, molim te? Ma hoću, što neću, hajde, to je najmanji problem. I uzmem ključ i kažem malom, sinu, vičem: Nino, ti ostani... da ga ne bi' vucar'o tamo-'vamo... onaj, reko': ostani, eto mene za deset minuta. Samo što sam izašao... dole silazim u onaj pasaž, njih dvojica... (nerazumljivo)...

Viđam ga po zgradi, uštogljen, kratko ošišan, pejdžer... (nerazumljivo)... ne znam šta je, uglavnom, viđao sam ga po zgradi, uvijek je, ono, obučen, dotjeran nešto, tašnica ona, pejdžer... Ma znam, poznaješ, nema problema... Jedan pištolj na sljepoočnicu, drugi u bubrege, uza zid. Ne mrdaj. Šta je, reko', hoću da znam... Ja se počeo smijat, bolan. Reko', zeza se.

UGLJEN: Jesi ti imao tad pištolj?

HERENDA: Ma nisam...

UGLJEN: Hi, jebote...

HERENDA: Pa šta ću i da sam imao? Nećko, bolan, ko očekuje?... (duža pauza) i da sam imao, sumnjam da bih stigao reagovati. Prije bih se pozdravio s njima. Kad sam već prišao i hoću da se pozdravim s njima, ovaj odjednom za ruku i uza zid me gurnu i pištolj mi ovdje stavi... (nerazumljivo)

UGLJEN: Je li Muran bio?...

HERENDA: Nije Muran bio, bio je taj što ne mogu imena da mu se sjetim, i ovaj za kojeg sam poslije saznao da mu je ime Haris. Njega sam ja jednom vidio, ali sam ga izgubio iz vida. Onako, mlađi momak, crn... Ne mrdaj! Jesi li naoružan? Nisam, rekoh... Čekaj, objasni mi. Ništa ne pričaj, ni jedne. Lisice na leđa i u auto... odmah auto tu bilo ispred mene...

UGLJEN: BMW?

HERENDA: BMW. Nakon tipa, ko... (nerazumljivo) parkiran ovako bio, ispred Elmine radnje

UGLJEN: Gdje je tvoj auto bio?

HERENDA: Ne znam, uzeli su mi poslije, kad su me, znaš, u tu kuću odveli... i ključeve i sve dokumente, pare što sam imao uza se, sve, sve, sve, sve... odvukli auto, istovarili... (nerazumljivo)... i onda sproveli su me u taj auto i povukli me. Nisu mi glavu dole sapinjali, vidio sam kuda se vozimo, 'vamo pored bolnice, dole pored škole "Vuk Karadžić". Ja, u bazu, viče ovome... Ne znam ko je vozio, čini mi se... Viče onaj, vozi u bazu. Ide gore uz Bjelave, prošli su školu "Vuk Karadžić" i kad se spustiš odmah... (nerazumljivo)... hotel, čim malo kreneš nizbrdo, prva nalijevo uličica, to je, ja mislim, tamo prema Kartalu izlazi se, ima Donji Kartal, ovako nešto. Čim smo ušli u tu uličicu, stali su, prva ili druga kuća na desnoj strani, ne mogu da se sjetim, stara je kućica, bosanska, ovako, neugledna... dole u avliju i u neku sobu. Sjedi. Ja sjednem. Dobro, sad... Prvo, hoće li mi neko reći šta je, o čemu se radi, zabuna neka, ne znam šta je. Znaš ti, znaš sve. Dobro, reko', valjda će se znat, ja, reko', ne znam, ali valjda će mi neko reći. Istom priđe i - pljus, u glavu opali štosom, okrenu se. Sve ćeš ti nama reć'...

UGLJEN: Ko?

HERENDA: Taj šef, što ga zovu šef, taj što ne mogu imena da mu se sjetim. Poslije u jednom, u toj torturi, jedan od ta četiri što su me maltretirala, čuo sam, dva puta mi je nešto spominjao, kao oni su snaga, a on je mozak, tako nešto. Spominjali su Kemu, da im je on, kao, glavni šef. I, ovaaaj... Dobro, pitanja su bila... (nerazumljivo).... ko je sve sa mnom u grupi, šta ti radiš, šta radi Bakir... Ljudi, reko', to morate pitati njih, ja znam šta sam ja radio, sad ću vam reći šta je moj posao, nisam radio ništa specijalno. Što znam, reću. Rećeš ti nama sve. Potencirali su da kažem i što ne znam i za stvari koje znam da nisu. Vješanje givikta

UGLJEN: Jesu li te snimali?

HERENDA: Nisu... (nerazumljivo)... Samo papir, i piši. Šta ću pisat? Piši. Rećeš nam, treba da nam kažeš to i to i dobićeš, ako treba, lažni identitet, porodici ćemo dati lažni identitet, zini đe 'oćeš pare, ali da nam kažeš ko je radio s drogom, ko je pare... đe su pare... Huuuu... mislim, znaš, ne stigneš progovorit, odmah udarci, takva tortura, od vješanja lisicama za nakve štange, vješanja givikta na jaja, da izvineš, skidali mi gaće. Napišali se u nakve peškire, gurali mi to u usta... Onda... (nerazumljivo). Ne mogu reći što nije, što ne znam. Sad ćeš ti sve reć... To je bilo neđe pet poslije ponoći. Uzeše nakvu krpu i njih četvorica se ispišaše u peškir, pun, i naguraše mi u usta, ulijepili selotejpom, i to dobro, svu glavu... I ovaj priđe, ovaj Haris, sa škorpionom s prigušivačem, dva metka u koljeno.

UGLJEN: U koljeno?

HERENDA: Ja! Viče, smiju se, sad ćeš, sad ćeš, kaže, sve reć'. Koja ti je, kaže, noga draža, kojom igraš lopte? Ja ne mogu da prevrnem glavom, 'nako ulijepljen, ono u ustima, davim se, dušim se... On priđe i dva metka u koljeno. Znaš kakav bol, ko u mozak, okrenu se sve. Dok sam malo sebi došao... a već svezan sam, dole i ruke i noge svezane lisicama, dole jedne na nogama, pa ono isprepletene... (nerazumljivo)... u položaj saget. E onda... to je, tako, bilo od dvanaest naveče, do petka, tako, s tim na nogama...

UGLJEN: A gdje je to? Jesu li te... tamo na Bjelavama?

HERENDA: Nije, odatle su me... To je gore trajalo, prvo to, par pitanja i par udaraca jedno pola sata. Onda je taj, kao, šef, rekao: obezbijedi napolju... u tom je došao i taj Muran... obezbijedi sve napolju. Onda su mi stavili opet lisice, i njih dvojica, taj šef i taj Haris, izveli napolje i opet na BMW-a, al' druge boje... dva su BMW-a bila... druge boje, možda godinu-dvije mlađi ili stariji, uglavnom ona je tipa, malo stariji. Dva BMW-a UGLJEN: (nerazumljivo)... je li to žućkasta boja?

HERENDA: Jedan je... Ne, oba su metalik. Jedan je lijepa ona plavo-zelena, tirkizna, nekakva neodređena boja, lijepa baš boja, a drugi je isto metalik, ko i srebrena i zlatna... E, onako nešto, aaa. I tu nakon pola sata utrpa me u tog... i ovaj... vozio je Muran, naprijed im je sjeo taaaj... ne mogu, pokušavam već četiri dana da se sjetim... a Haris je sjeo iza, sa mnom... i viče im taj šef: nabij mu glavu među noge! Onda me uhvatio za kosu i...

UGLJEN: Znaš ti Harisa?

HERENDA: Vidio sam ga jednom. Ne znam ga, lično ga ne znam, jednom sam ga vidio. Čak on kaže da smo jednom uz kafu sjedili, pili, a bezveze momak, pa nisam pridavao značaj, nisam ga ni upamtio. Možda bih ga se sjetio da nije promijenio... jer sad bradu nosi. Kaže: nisam im'o bradu pa me se ne sjećaš. Sad nosi ko mudžahedinsku, ovako, bradu... Onda mi je on nabio glavu među noge, tako da nisam mogao... koliko sam mog'o pratit' ono po vožnji kuda idemo... znam odakle smo krenuli... negdje sam do Pofalića uspio upratit', i onaj... dalje nisam... negdje je auto... Uglavnom, znam, doveli su me u jednu kuću... vozili smo se možda jedno dvaes minuta, dobrih... u jednu kuću, utjerali su auto u garažu, zatvorili vrata od garaže i onda izbacili me kad su zatvorili. Vrata iz garaže ulaze pravo u kuću. Uglavnom, kuća je negdje blizu aerodroma, jer sam, koliko sam čuo, stalno, čitavo vrijeme, čuo avione, slijeću, slijeću... Nema struje u njoj, nije bilo nikako ta četiri dana... I ovaaaaj... ubacili su me tu, u tu kuću. Tu je počela onda tortura, udaranje, tamo-'vamo, svašta...

pirpa · Post by **pirpa** » 20/04/2017 19:33

Nedžad (Alije) Herenda prije rata bio je VK vozač, odnosno taksista. Prema specijalnoj informaciji FOSS-a (nasjednik AID-a) Herenda je, kao taksista, bio sklon sitnom kriminalu te je, kada su se formirale "Ševe", bio sklon prihvatiti prljave poslove uz obećanje da će sve njih počistiti država, uništavanjem dokaza, neprocesuiranjem zločina i terorizma. Državni sistem je sve do skoro, zaista, održao obećanje i Herenda i njegovi sudruzi u zločinima, ostali su nekažnjeni. Ipak, Bosna i Hercegovina mora u Europsku Uniju. Bez Herende i njegovih šefova, političkih zaštitnika i pravosudnih spoznora.

U personalnom kartonu pripadnika "Ševa", do kojih je došla naša Redakcija, vidi se da je sam Herenda upisao da je pripadnik "Ševa" još od aprila 1992.godine, dakle prije nego je počinio zločin u Velikom parku. "Ševe" su tada odabrane unutar Specijalne jedinice MUP-a RBiH a odabir je vršio Nedžad Ugljen i Musin Džaferović, uz punu asistenciju Asima Dautbašića i naredbu Alije Delimustafića. U ovom poslu, prema saznanjima BNN-a, pomogao im je i Dragan Vikić pružajući im, kao rukovodiocima MUP-a, normalnu asistenciju vjerovatno ne znajući šta su rukovodioci MUP-a smislili sa "Ševama".

"Ima onih koji ne zaslužju da im se sudi" rekao je Alija Delimustafić kada je naredio osnivanje grupe za ubijanje "Ševe". O nastanku i djelovanju "Ševa" postoje dva svjedoka iz vrha tadašnje države koji su posvjedočili da su "Ševe" osnovane s ciljem "suđenja" bez suda, odnosno s ciljem ubijanja.

Unutar "Ševa" postojala je grupa od nekoiko ljudi (Herenda, Dragan Šošić) koji su se struktno bavili ubistvima. Također postojala je grupa koja je za "Ševe" pravila eksplozivne, ubojite naprave a taj posao su radili Vladimir Popilovski zv. Makedonac, Mirza Jamaković i Faik Kulović zv. Inžinjer.

Kada je u pitanji obavještano logisticiranje "Ševa" taj dio posla radili su Mira Poštić, Mijana Demirović, Branko Duborija, Enver Mujezinović i Fikret Muslimović. Oni su za Službu državne bezbjednosti naacivali "neprijatelje" pisanjem informacija, pokretanjem obavještajnih kombinacija, dostavljanjem prisluškivanih razgovora, mape kretanja ciljeva i sl. Iza cijele grupacije stajao je vrh MUP-a Alija Delimustafić - kratko na početku agresije na rBiH, a potom u punom kapacitetu Bakir Alispahić.

Ovu grupaciju pokrivao je i "rad" nekoliko tužilaca koji su, svjesno, opstruirali istragu o zločinima "Ševa". U prvom redu to su Mustafa Bisić, Branko Šljivar, kasnije Goran Salihović ali i Dalida Burzić. Svakako i Burzićkina prethodnica, Nies Kanevčev nije apsolutno ništa uradila na istraživanju zločina "Ševa" i državne mafije. Ko je politički stajao iza cijele ove grupe nije teško shvatiti jer je opće poznato čiji su, svi navedeni, bili kadrovi o čemu, također, postoji niz svjedočenja.

Hapšenje i izručenje Herende Bosni i Hercegovini sasvim sigurno je početak kraja jedne prljave obavještajno-policijsko-političke strukture koja je ubijala u BiH i zataškavala ubistva a od preživjelih pravila "izdajnike" putem svojih medija i obavještajnih struktura kako bi opravdavali ubistva i prikazivali ih "normalnim". Ako je BiH krenula u EU, a jeste, tada tje sigurno da tamo nećemo stići sa ubicama i prljavim policijacima, kao i njihovim pravosudno-političkim zaštitnicima. Zato će slučaj "Ševe" i predmeti koji iz njih prozilaze biti početak nove BiH ili kraj budućnosti ove zemlje.

pirpa · Post by **pirpa** » 21/04/2017 13:56

Živjela neovisna Republika Foča

pirpa · Post by **pirpa** » 03/05/2017 22:56

pirpa · Post by **pirpa** » 18/05/2017 16:02

Svjedoci tvrde da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka". Iškolovan po zatvorima i vaspitno-popravnim domovima bivše Jugoslavije, više puta ranjavan u predratnim obračunima, ali i u ratu, Juka je maja '92. postrojio više od 3.000 momaka pred Drugom gimnazijom i poručio: oni brane Sarajevo. Zvali su ih Jukinim vukovima, i ma kako hrabri bili i ma kakvi borci bili, nosili su pečat svoga komandanta. A on je, opet, imao svoje štabove, svoje savjetnike, svoje svađe pred TV kamerama, svoje pjesme i svoje pjesnike, svoje logistike i svoje ratove. I neskrivenu ambiciju da bude neprikosnoveni vlasnik Sarajeva. Septembra 1992. najvažniji vojni i policijski autoriteti opkoljenog grada birali su: Sefer Halilović ili Juka Prazina. Izbor je bio prvi, a drugom je ponuđeno da teško ranjenu suprugu prati na liječenje. No, Juka se, nakon kratkog izbivanja, vratio na Igman, sukobio sa Armijom BiH i postao bojovnik Mladena Naletilića Tute. Iako su trojica njegovih suboraca, presudom belgijskog suda, odležala ubistvo svoga komandanta, o Jukinoj smrti i danas kolaju različite verzije. Šta o Juki Prazini kažu njegovi nekadašnji vojnici, a šta nesuđeni komandanti? Kako je Juka shvatao svoje mjesto i ulogu u ratu u BiH? U ovom i nekoliko narednih brojeva Dani donose dosad neobjavljene detalje i svjedočenja o ratnom putu Juke Prazine. Nermin Uzunović Šok prije rata bio mu je prijatelj, a u ratu njegova desna ruka. Ovo je njegova priča

Ne vjerujem da je Juka mrtav!, reći će i danas, osam i kusur godina nakon službene obavijesti belgijske polici je o pronađenom lešu Jusufa Juke Prazine, negdašnja desna ruka najkontroverznijeg od svih lokalnih sarajevskih komandanata. Nermina Uzunovića imenom malo ko zna, ali njegov nadimak - Šok - još uvijek se pamti. U svojoj je ludoj mladosti, kako danas opisuje predratne decenije, probao gotovo sve zatvore u bivšoj Jugoslaviji, među opakim momcima sarajevske margine slovio za relevantnog rivala, zajedničkim snagama sa tadašnjim inspektorima policije vodio računa da im se putevi ne ukrste…

Jusufa Juku Prazinu upoznao je pred Trgovačkom školom: već tada, osamdesetih, Juka je bio neprikosnoveni problem profesora, strah dobrih i idol loših đaka. Što je Juka bio u Trgovačkoj, Šok je bio u Medicinskoj školi: veli da su se poštovali. Juka je pripadao raji iz Sutjeske, Šok Bjelavama: solidarnost i međusobno razumijevanje značili su pozive u pomoć prilikom mladalačkih obračuna. "Iskreno: mene niko nije smio ni pogledati u školi, ni žensko ni muško", gotovo sa snebivanjem priča danas Šok, sretno oženjen i ponosan otac djece o čijim ocjenama strogo vodi računa. "Pa, mi smo bili naopaki odlikaši, ali moja djeca treba da budu obrazovani ljudi." I to je jedan od razloga što nevoljko priča o svojoj prošlosti: ova je ispovijest više zbog Juke, zarad istine koju mnogi ne znaju ili neće da znaju…

KAKO SE KALILO PRIJATELJSTVO: Naše pravo druženje počelo je belajem. Malo prije rata. Bilo je to ispred SOS-a (u to vrijeme jedan od najpoznatijih sarajevskih kafića, op. aut.). Njih petorica ili šestorica, zajedno s njim, naletjeli su na mene i namlatili me k'o vola. Prošlo je par dana, Juka i ja smo se sastali i odlučili da to riješimo nas dvojica. Dogovor je pao: vidimo se u Jug Bogdanovoj, pobijemo se, pa kako ko prođe - poslije ćemo, naravno, opet biti prijatelji. Tako se to rješavalo. Ja sam došao sa trojicom svojih prijatelja, njih je bilo barem trista - čitava Koreja, pola Alipašinog… Ali nema tu povlačenja: potukli smo se. Čak sam ja vodio jedno vrijeme, ali me je onda, slučajno, udario u vrat, onesvijestio sam se i probudio na Ortopediji. U istoj sobi ležimo Juka i ja. Oko nas milion boja: plavo, bijelo, sivo… Ustvari, tu su bila četvorica policajaca, dvojica inspektora, sestrice i doktori. Meni su pukla dva vratna pršljena, stavili su mi gipsanu kravatu i pojaseve preko leđa. Sproveli nas na Bjelave: mi smo obojica rekli da je to sve naš problem i da smo ga riješili, da se oni ne trebaju brinuti jer dalje frke neće biti, a hoće li pisati prijave i prekršaje - do njih je. Tu smo se zadržali, bogami, i sat i po, pričali s njima i razišli se k'o veliki prijatelji: svaki dan smo poslije bili u kontaktu, jedan drugom pomagali - nije se gledalo kako i na koji način. Poslije toga je on registrirao firmu za utjerivanje dugova. To nisam radio s njim, ali je bio dogovor: ne daj bože velika belaja, tu sam.

APRIL 1992: Kad je krenuo rat, bio sam na Bjelavama. Svi negdje idu: s Jukom sam najbolji, idem i ja njemu. On kaže: "Šok, pamet u glavu." Prvih pet-šest dana bio sam obični vojnik i stražu čuvao. Valjda je htio vidjeti hoću li podivljati, pa me tako iskušavao. Onda me zovnuo sebi i pitao hoću li auto. Dobio sam jednu staru, bijelu "džetu dizel", jedva je išla. Od tridesetak šofera koji su dužili auta, svaki je morao nakon vožnje predati i ključeve i stanicu. Ja nisam. Dao mi je i mobilnu i fiksnu stanicu i naoružanje. Juka je malo kojem vojniku davao pištolj, imali su puške. Samo nas nekoliko je imalo i puške, i to dobre, i po pištolj. Juka je među prvima u Sarajevu dobio onu američku pušku, prva liga, a onda je nabavio još nekoliko takvih. Imali smo i nešto pumparica. Poslije sam od njega dobio "golfa", novog, nije bio prešao ni 1.100 km. To je bilo kad su se uzela ona 72 vozila iz Vogošće. Tog sam "golfa" imao jedno 20 dana. Onda Juka kaže: "Šok, evo tebi BMW, pusti ta slaba auta. I da znaš - ruke su ti odriješene, ne interesuje me gdje hodaš i šta radiš, samo mene nemoj uvaljivati." To je auto pripadalo MUP-u i Juka je imao punomoć koju je prebacio na mene. Dvije godine sam ga konstantno vozao, a tablice su bile armijske. Kad je Juka izlazio iz Sarajeva, rekao je svom pratiocu da meni dâ njegov kolt sa IC zracima.

NAFTA I BENZIN: Mene nafta nije ni interesovala, imao sam benzina svaki dan. Dnevno sam trošio između 60 i 70 litara. Isto tako i Juka. Išlo se na pumpe i vadilo se sa dna, šta je ostalo; bilo je po garažama, a i ljudi su donosili sami.

BAZA: Imao je dosta svog oružja, još od prije rata, a onda je dobio nešto iz Krtelja, kad se raspala Specijalna, a dio je oružja zadužio od Vikića (Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.). Više od pola oružja iz Kasarne "Maršal Tito", nakon što je ispražnjena, bilo je neispravno, ali dobar se dio uspio i srediti. Imali smo smještaj odmah uz Vikića - 50 metara od Doma policije, u onom obdaništu. Tu nas je bilo sedamdesetak. Manje-više, znali smo se međusobno, to je bio taj naš svijet i neko je još doveo brata ili rođaka. U našoj bazi je bio drugačiji režim nego u ostalim: tu je bio Juka, tu mu je bila žena, porodica, i sve je bilo k'o pod konac. U drugim bazama, iako su sve bile pod Jukinom komandom, bilo je onako kako njihov komandant baze naredi. Juka je bio strog komandant: jedna greška, on uzme pištolj i spuca te u koljeno, ili te udari, namlati. Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breci, na Skenderiji Jasmin, bilo je puno naših baza i sve je to valjalo kontrolirati. Bilo je i onih koje je Juka držao reda radi. Danas svi kažu "Juka je bio lopov", a nije. Sve smo to mi dobijali. Recimo, televizore: direktor Feroelektra zamoli Juku da nađe kamione i da se televizori prebace iz Feroelektra u Zetru. Mi to uradimo i direktor nam pokloni 100 komada: nešto je otišlo po jedinicama i bazama, nešto je otišlo u MUP. Bilo je i krađa, ali za 90 posto Juka je saznao tek kad nama stigne kamion; bilo je i belaja zbog toga. On je za "Fructal" saznao tek kad je nama došao kamion pun sokova. Ali odmah se sve ustanovilo. Sistem je bio takav: sve se čuje na stanici i sve se zna. I ja sam sve znao - imao sam dvije stanice i pratio oba kanala, a kad sam spavao, onaj novinar Fudo Dorić mi dao diktafon koji je automatski snimao ko se uključi, i sve znaš. Tako je bilo i sa "Zorom" - došla čokolada i onda Juka naredio da se sam prijavi onaj koji je tamo ušao. Glavni logističar bila je Jukina sestra Vasvija. On je to na svoj način rješavao. Kad su trebale uniforme, Juka kaže "trebaju" i odmah nam ljudi sašiju: neću da griješim dušu, možda su to neki i iz straha radili, ali neki su se sami nudili da nam poklone nešto i da Juku pripaze. Tu gdje je bio Juka - bilo je kako on kaže, ostali komandanti nisu smjeli raditi ono što on radi. I morali su ga slušati. Bilo je i svađe i vriske, ali nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste. Ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio par razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna, kaže: dovedite ga. Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena.

SNAJPERISTI: Jeste, istina je da je Juka bacio jednog snajperistu. To je bilo kod Socijalnog. Ali, nije on imao namjeru da ga baci, nego kad mu je prišao sleđa, ovaj je zamahnuo rukama i tako je i izletio. Onda ljudi kažu: Juka baca snajperiste. To nije istina. Bilo je ljudi koje smo hvatali s oružjem u rukama pa ga Juka ni prstom ne dotakne. Zarobimo ga, jednostavno.

AKCIJE: Zvali smo se preko stanica. Prava zajednička akcija bila je ona na Skenderiji, drugog maja, kad je transporter krenuo preko mosta Vrbanja. Sjećam se dobro: Juka je sa svojim pratiocem bio u vozilu, na onoj velikoj raskrsnici, kada su iz pravca Vojne bolnice naišla tri džipa sa oznakama JNA. Odmah su zapucali prema njegovom autu. On je ranjen i to teško, ali se, i tako ranjen, uspio vratiti na rikverc i pobjeći im. Ja sam bio ispred zgrade "Valtera Perića", sa Nusretom Šišićem Dedom rahmetli. On je pucao iz napravljene cijevi, a ja sam mu dodavao granate. Dedo je pogodio prvog džipa.

ZAROBLJENICI: Jedno 25 posto je otišlo u zatvor, nešto se razmijenilo, a neke je i mrak pojeo. Sve u svemu, opet se dalo nešto i zakonu.

SUSRET S VLASTITOM PROŠLOŠĆU: Prije rata, jedan inspektor iz CSB-a meni je nakačio 12 godina zatvora. Radio na detektoru laži. Igrom slučaja, naši ga privedu: Bela i ona njegova ekipa pronašli mu snajper u stanu. On je njima rekao da radi u policiji, ali šta će mu snajper? Doveli ga nama u bazu. Čim sam ga ugledao, rekao sam: on je moj. Odveo sam ga u sobu, dao mu da popije, da zapali. Šta sad? Kažem mu: vidi kako se zakon promijeni - ti se onda meni nakačio, ja opet izašao. A šta ćeš ti? Mogu s tobom šta hoću. On me gleda. Familija mu nije bila tu, on je ostao u Sarajevu, ali vidim da je dobro isprepadan. Napio se. Pričali nas dvojica, ja ga onda smjestio u auto i vratio na Otoku. Stan mu prekoputa pijace, u onim prvim neboderima. I poslije rata smo se sretali - pozdravi me, pitamo se i svak' sebi. Vidio je da sam čovjek.

JUKA I….: Nama je, po pravilu, komandant bio Vikić. Međutim, ja nisam slušao Vikića, niti me je interesovalo šta on govori: slušao sam Juku i Zorana Čegara - s njim sam bio dobar još s Bjelava. Juka je poštovao i Vikića i Čegara k'o prave borce. Visili smo kod Jusufa Pušine, i on i ja. Nije da je Juka slušao Pušinu, nije on njemu mogao narediti, ali mu je davao savjete šta treba promijeniti i kako se prema kome treba ponašati. Prvo, prema Seferu Haliloviću: Juka Sefera očima nije mogao vidjeti. Sefer je htio da sve bude po njegovom. On nama nije bio komandant, nikad nije smio ni doći u našu bazu. Juka je jednom ili dva puta silazio kod njega, a redovno su se svađali na onim konferencijama za štampu. Svađao se i sa Stjepanom Šiberom. S Jovom (Jovan Divjak, zamjenik načelnika Štaba OS RBiH, op. aut.) je bio korektan odnos, pozdravimo se. Alija (Izetbegović, predsjednik Predsjedništva RBiH, op. aut.) je bio druga priča. Juka je išao u Predsjedništvo i tamo je viđao Aliju. Nije ga nešto posebno spominjao, ali je uvijek govorio: mora se raditi što on kaže. Slušao ga je. Alija mu je i objasnio da trebamo preći u Armiju. Ipak smo mi bili ljudi sa takvom prošlosti da nismo mogli biti policajci. A Armija je drugo, pogotovo kad si specijalac. Sefer je bio komandant samo na papiru. Opet su se slušali isti ljudi - Vikić, Čegar, Alija ili Pušina.

OSTALI KOMANDANTI: Sa Ramizom Delalićem Ćelom smo uvijek bili korektni. Nismo puno zalazili u njegove teritorije - od Vječne vatre prema gore. Nije ni on dolazio nama. Jednom je samo došlo do konflikta, tad je Juka bio na Igmanu, ali i tad se sve dobro završilo. Nije bilo frke. Kod Ćele Ismeta svi su morali kucati i čekati pred vratima k'o kerovi; ja, stvarno, nisam. Ulazio sam kao u svoju kuću. To je bilo skroz fer. Sa Mujom Zulićem nije baš nešto bilo ekstra, ali moglo se. Sa Puškom (Zakir Puškar, komandant Druge brdske, op. aut.) - ni fine ni loše priče nismo imali. Rahmetli Talijana (Mustafa Hajrulahović, komandant Prvog korpusa ARBiH, op. aut.) smo poštovali. I on je dolazio nama i Juka je išao njemu. Talijan je vazda govorio Juki: čuvaj se svojih divljih savjetnika. A bilo je tu stvarno svakakvih likova: bio jedan Slobo, Juka ga zagotivio, zavolio, a on je nama dosta odmogao. Onda je samo jednog dana nestao.

Zbrisao. Bilo je i nekakvih pravnika, nekakvih školovanih ljudi koji su kod nas dolazili kao na radnu obavezu - dođu ujutro i poslije ih odvezemo kući. Kao na posao. Tako su nam i pjevači dolazili: Davorina Popovića i Kemala Montena ja sačekam pred FIS-om, dovezem gore i onda ih vratim.

RAZMJENE: Ja sam radio razmjene. Bio je u policiji jedan načelnik, Nermin, on je među prvima zarobljen na Palama kao policajac. I mene Juka zaduži da sa njim radim razmjene. To je sve trebalo biti legalno, preko policije. Taj Nermin meni da papir sa adresama, koga dajem a koga uzimam, da mi gorivo i putni nalog. Odem na adresu, neki ljudi nisu ni znali da će biti razmijenjeni, natovarim ih u kola i idemo na Butmirsku kapiju ili na Bristol. Tu stanem, zovem četnika stanicom, a oni mi dovedu muslimane. Nakon jedno pola godine ispostavilo se da je taj Nermin uzeo pare i da je zbrisao. Tako sam razmijenio i brata Zorana Milanovića: on je bio zarobljen na Kuli jedno mjesec i po, sa porodicom, i onda sam ja dobio nalog da idem po njih. Za njega sam odveo dvoje Srba s Višegradske kapije. Oni prvo govorili da neće da idu, ja im lijepo objasnio da njih dvoje mijenjam za troje Srba, pokazao im papir koga treba da uzmem i još im rekao da Zorana znam još iz osnovne škole - on bio odlikaš i pomagao mi. I dužnik sam mu. Onda ih povedem, dođem do naše rampe, zovnem stanicom četničku stranu i oni me pitaju koga vodim. Ja kažem i odmah kažem i koga primam. Oružje ostavljam na rampi i samo s ljudima u autu vozim se do prve krivine, gdje je njihov bunker. Tu stanem, izađem, ruke stavim na auto i ne mičem dok me ne pretresu. Onda sjednem i čekam 15-20 minuta dok četnici ne dovedu moje. Oni sve sa mnom lijepo - hoćeš popit, hoćeš pojest, ja neću ništa, samo čekam i gledam. Znam da me znaju, ali sve je stvar petlje. Tako sam razmijenio 120-130 ljudi. Najveći je rizik bio kad oni nekog daju a nikog ne traže, ali onda rizikuješ zbog onih koje dobijaš. A, i šta znaš, možda je neko drugi njima isporučio šta su tražili.

JUKIN ODLAZAK IZ GRADA: Kad je Jukina žena Žaklina ranjena, naša je baza žestoko granatirana. Ranjena je i njena rodica Sanja. Žaklina je imala teške rane i Alija je Juki omogućio izlazak i to tako da i Juka ide. Ja sam ih ispratio: bio sam s njim u Predsjedništvu taj dan kad je krenuo. I nije mu bilo drago što ide. Rekao mi je: "Šok, ja ću se vratiti. Neće dugo vremena proći." Nudio mi je, kad je pošao, da preuzmem bazu. Ja nisam školovan za sastanke i nisam to htio da preuzmem. Rekao sam mu: imaš brata kojeg ne voliš, ali ga postavi za komandanta. Njegov brat Mustafa, Mute, preuzeo je bazu.

PRVI PERIOD BEZ JUKE: Malo je bilo pritisaka na Muteta, ali i na Solaka i još neke, i već su konci počeli popuštati. Prvi koji se povukao bio je Adnan Solaković, on je i inače bio ulizica. I dok je Juka bio u gradu, nikada nije govorio na sastancima. Sabina, njegova žena, govorila je, a on šutio k'o zaliven. Ali, to nije ni važno. Sem Solaka, još je dio baza prešao u Armiju, a jedan dio u HVO. Solak je jednom mene odveo Seferu. On je došao po mene i ja ga pitam: ko garantuje da će me pustiti. Nešto priča, a ja mu kažem: idi vidi sa Seferom, ja bez garancija ne idem. I tako, dođe on sa još dvojicom, garantuje, kaže, Sefer da ćeš kući. I mi krenemo. Sefer je tad kod zatvora sjedio. Dvojica su pred njegovim vratima, jedan unutra: pretresli me, a ja unio pištolj, eto kakvi su. Da se Sefer mašio telefona, ja bih pištolja. Nisam mu vjerovao. Kaže Sefer: "Jesi li ti Šok?" Jesam. "Šta ti je Juka rekao za mene?" Šta će Juka za tebe govoriti, nit te znam, nit te poznam, niti me interesuješ. Kaže on: "Tebi je Juka nešto naredio, čuo sam na stanici." Čuo si, kažem, kad mi je Juka rekao: riješi se jednog čovjeka, i ti misliš da si ti taj. E, pa, nisi. I stvarno nije za njega poručio, već za jednog iz jedinice, a on odmah mislio Juka samo o njemu govori. Rekao sam mu tad: ako vi stvarno mislite da će Juka tako nešto stanicom poručiti, vi plitko mislite. Da je Juka to htio, ne bi se išlo preko stanice, koju svako sluša. Drukčije bi se išlo. I onda me je pustio.

SAM NA GRBAVICI: Prije rata sam imao tamo prijatelje, neki su bili u policiji pa me tako mlatili, a onda smo u ratu bili isto - samo na različitim stranama. Čujemo se, kažu: dođi, ali bez oružja. To su bili dosta jaki ljudi tamo, mogao sam im vjerovati. Znaš, oni su ti imali taj sistem komande. Evo, ja sam dva puta prelazio na Grbavicu i vraćao se a dlaka mi s glave nije zafalila. Nije nikakva tajna: mi smo bili u redovnom kontaktu s njihovim lokalnim komandantima, s Radetom Pržuljem, koristili smo to kad nam je trebalo da razmijenimo neke informacije.

DOLAZAK NA IGMAN: Prvo je gore došao Juka, onda smo izlazili mi. Išli smo preko piste i bez oružja. Skupilo nas se oko 250. Ja sam bio malo u gradu, malo gore. Prolazilo se uz dogovor s četnicima jer je njihova linija išla krajem piste: čuješ se stanicom, kaže ti prođi ili ti kaže nemoj. Ali, kad se najavim onda nema veze što su cijevi uperene - prolazim i znam da neće pucati. Znaju i oni: mogu me ubiti, ali treba i svojima položiti račun. Mi smo i sa HVO-om imali dobre odnose, zato smo imali i njihove iskaznice. Ja sam dva puta išao s Jukom da se on vidi s Jasminom Jaganjcem: sastajali su se u kafani "Hajduk".

PREDSJEDNIČKA KUĆA: Juka je prvo ušao hotel "Maršal". Gore su već bile Crne mambe, oni su imali smještaj malo niže, ispod "Maršala". Juka se jedno vrijeme bio dobro zbližio s njima, toliko da su mu neki naši zamjerili. Gore je bio i Zuka (Zulfikar Ališpago, komandant Specijalne jedinice GŠ ARBiH, op. aut.). S njim smo bili korektni - nismo se kačili. Onda su se ljudi smjestili u "Maršal", a Juka, sekretarica Azra, Sejo, Davor, Božo i ja kad sam bio gore, bili smo u Predsjedničkoj kući. Igman je tada bio posve druga priča: svega je bilo. Imali smo ovaca, konja, svega. Jedna ovca - jedna marka, tako smo plaćali. Juka je imao dogovor za nabavku granata: punili smo ih u Rijeci, 1.660 maraka komad. Ja sam jednom pratio kamion: svi se sklanjaju s ceste, a ti voziš. Super. Te granate smo davali na korištenje Vehbiji Kariću, koji je došao iz Sarajeva i imao svoju vojsku, nekih 50 vojnika, u jednom objektu, niže od nas. Mi smo bili dobro naoružani: imali smo i jednu samohotku, da se nađe.

SUKOB S KARIĆEM: Prvo, Karić nije vratio 10 praznih granata za punjenje, to je Juka prešutio. Onda je naš kamion sa uniformama zaplijenjen, a vozač, koji je bio civil, pretučen. Poslali smo predstavnika na razgovor. Nije ga ni pogledao. Onda smo mi otišli, opkolili objekat, upali unutra i zatekli Vehbiju u nekakvoj sobi za konferenciju. Tu mu je bio i sin i još neki oko njega. Juka nije rekao ništa, samo mu je prišao i udario ga pištoljem. Odmah mu je izbio jedan zub. Mi smo obišli sobe, pokupili šta je valjalo, vojsku postrojili, a Vehbiju doveli.

KONAČNI OBRAČUN: Tog dana smo trebali zajedno sa Zukom napasti Crne labudove. Takav je bio dogovor. Naša prva četa je krenula Zuki. Odmah su razoružani, ali se jedan uspio javiti. Juka je htio da sam ode, da vidi šta se dešava, ali mu momci nisu dali. Krenuo je Kruško i odmah je ubijen. Nije to bila borba. Drugi je zarobljen Davor Seferović. Ni danas mu tijelo nije nađeno. Tek onda su oni krenuli na nas. Dio momaka je uspio pobjeći, Juka se preko Bjelašnice izvukao sa jednom grupom, ostali su ubijeni, ranjeni, zarobljeni. Četnici su tada Juki nudili pomoć: 20 tenkova. Juka je tražio da se ne miješaju.

DAVOR: Bio mu je pratilac. Prije rata, on se znao napiti, znao je i za belaj, sijalica mu smetala kad je trijezan, a kamoli kad je pijan. Juka mu je rekao: "Davore, ako ćeš prestat s pićem - bit ćeš uz mene, ali ako pristaneš pa popiješ - ubit ću te." Taj čovjek, Davor Seferović, postao mu je sjena. Nije se od njega ni koraka odvajao. Kakav je to momak bio.

LEGENDA: U vrijeme tog konačnog obračuna zatekao sam se u Sarajevu. Nisam više izlazio, ne znam šta je bilo u Hercegovini, ali sigurno i tu ima preuveličavanja. Juka je slutio šta mu se sprema: jedne noći, mene i još dvojicu momaka poslao je na čeku. Nismo znali ko treba naići, znali smo samo da nam ne smije proći. Niko se nije pojavio. Sem Sefera, još me je samo Bakir Alispahić pitao za Juku: tad je bio ministar, poslao policiju, oni tražili oružje i pare. Uzeli mi pištolj, ispitivali sedam dana i mene i ženu. Juku više nisam ni čuo ni vidio, ali ne vjerujem da je mrtav. Neko nešto treba da dobije da bi se znalo da je Juka mrtav. Toga još nema. Zato mislim da je živ.

Alfonso Rojo sreće Juku, koji, sa svojom svitom Ramboa, zavodi red u prijestolnici na svoj način. Trećeg juna 1992. objavljuje svoje utiske
Piše: Alfonso Rojo (The Guardian)

Pravo mu je ime Jusuf Prazina, ali ovdje ga svi zovu Juka. Dok prije dva mjeseca nije počela bitka za Sarajevo, bio je kum podzemlja bosanske prijestolnice. Danas vodi specijalne snage policije Bosne i Hercegovine. Kao kad bi Al Caponea zamolili da odmijeni Eliota Nessa. "Slali su me u zatvor pet puta jer su pokvarenjaci koji su držali konce ovdje pravili lažne optužbe protiv mene", hvali se tridesetogodišnji Juka. "Sad vidimo ko su dobri, a ko loši momci." Juka je muslimanski odgovor na "Kapetana Dragana", srpsko-australijskog plaćenika koji je zauzeo hrvatski gradić Glinu. Zasad, nije otišao u krajnosti užasavajućeg "Majora Arkana" koji se šetka okolo s mladunčetom tigra i čije zarobljenike po njegovoj naredbi svlače i prebijaju prije pogubljenja. No, čini se da ide uglavnom istim smjerom.

Priča se da je nedavno uhvatio neprijateljskog snajperistu na šestom katu neke zgrade pa je, da uštedi vrijeme i metke, naredio da bude bačen preko ivice. "Oni su jako opasni", kaže Juka za srpske snajperiste, "ali trijebimo ih kao pacove." Prije tek nešto više od mjesec dana, Jukina su kola prepoznali stražari dok je prolazio pored Vojne bolnice, i pogođen je u butinu i ruku. Uprkos prostrelnim ranama, kirurškim fiksatorima koji su ostali u njemu, i štaki bez koje ne može hodati, uspijeva i dalje čeličnom rukom vladati svojom organizacijom.

U pratnji zanosne plavuše koja izgleda kao da bi mogla glumiti zapovjednicu gerile u filmu B-produkcije, Juka koordinira gradske policijske snage i nadgleda odbranu ključnih instalacija iz ureda koji vri od žamora radiostanica i likova koji se vrzmaju okolo nosajući hecklere. Njegovi paravojnici gotive zalizane frizure, košarkaške patike i RayBan očale. Pitao sam ga koliko ljudi ima pod svojom komandom, a on, ni ne trepnuvši, odgovara, "tri hiljade pet stotina". Ovo je vjerojatno peterostruko više od stvarnog broja. "Prije nego posjetimo položaje na liniji fronta, svratit ćemo u bolnicu da vidimo treba li hrane. Onda ćemo ići posjetiti neke izbjeglice", objašnjava Juka. "Mnogi me ljudi u Sarajevu vole." Dok se spremamo da idemo, stiže patrola sa dva osumnjičenika. Jedan se zove Robert Kričančić, svjetlokos, visok i snažan dvadesettrogodišnjak. Drugom muškarcu, Nenadu Dragiću, trideset pet je godina. Niži od Roberta, više je ličio na radnika.

Obojica su bili Srbi i zaustavljeni su na periferiji grada noseći vreće hrane. Dok je Juka rigao pitanja na njih s par cola razdaljine, ova dvojica su činila natčovječanske napore da se doimlju mirno i odgovore daju tihim, monotonim glasovima, kao da su osjećali da bi im smrt mogla ovisiti o nekom gestu, izrazu, imenu. Usred ispitivanja, jedan od Jukinih ljudi je ušetao i rekao da zna Roberta, da dolazi iz istog dijela grada. "Jesi spreman da odgovaraš za njega?", zarežao je Juka. Borac je oklijevao djelić sekunde, koji se dvojici Srba morao činiti stoljećem. "Da", rekao je. Juka je bacio na sto dvije lične karte. "Pustite nek' idu", naredio je.

Jukin službeni automobil je besprijekoran crni chevrolet, friško iz izloga. Nema čak ni registarskih tablica. U patrolu smo krenuli kao iz topa ispaljeni, uz riku motora i škripu guma. Predgrađa Sarajeva "posijana" su Jukinim ljudima, koji, kad ga vide, ostavljaju svoje položaje, još noseći ručne bacače ili automatske puške, da bi ga potapšali po leđima, zatražili par litara nafte ili uzeli kutiju cigara, sve vrijeme govoreći "Juka, Juka", sa zadivljenošću i fasciniranošću. U povratku, na suprotnoj strani krivine gdje je neko postavio upozorenje "Pazi, snajper", polovni renaultov krš nam je zakrčio put. Vozač se uspaničio i auto mu je zašlajdrao. Bijesan, Juka je zgrabio revolver i, ne rekavši ni riječ, ispalio metak u motor renaulta. Nekoliko ulica prije njegovog štaba u obdaništu, naletjeli smo na neki par koji je vozio seata, također bez tablica. Juka je zahtijevao da vidi njihove papire, a zatim naredio konfiskaciju kola, ostavljajući svog tjelohranitelja da malo "izrezili" ženu zato što se svađala. "Nisu imali nikakva dokumenta za vozilo, a nisu imali ni registarskih tablica", rekao je kroz prozor svog auta. "Mislim, ne mogu ljudi tek tako ići okolo i krasti šta požele."

pirpa · Post by **pirpa** » 18/05/2017 16:17

CBS (Canadian Broadcast Corporation) je decembra 1992. godine emitirala prilog sa Igmana koji su u to vrijeme preuzele televizijske mreže diljem planete: Jusuf Juka Prazina reporteru BBC-a objašnjava kako je potrošio sve pare da bi kupio oružje za akciju koju priprema. Riječ je o deblokadi Sarajeva, za koju Juka kaže da je pitanje dana jer on želi da ona bude poklon Sarajlijama za Božić. Dok se iza sugovornika vide borci obučeni u majice sa velikim JUKA na prsima, novinar skeptično iznosi osobnu prognozu da za takav naum naprosto nema dovoljno oružja.

Da bi priča bila potpuna, nedostaje joj nekoliko važnih detalja: novac o kojem Prazina govori zarađen je na crnoj sarajevskoj berzi i to opet prodajom oružja. U opsjednutom gradu, po Jukinom naređenju, o čijem se izvršenju brinula njegova sestra i logističar Vasvija, borci imaju zadatak da se riješe dugih cijevi i ostalog naoružanja i da izađu na Igman, za svojim komandantom?! "Počeo je da izvlači ljude. I mene je zvao bezbroj puta. U tom periodu bilo mi je najnezgodnije. Iako sam imao podršku i Korpusa i Cace rahmetli, i Ćele jednog i Ćele drugog (Ismeta Bajramovića i Ramiza Delalića, op. aut.), ipak nisam uspio hvatati one njegove sljedbenike što su s njim odrasli. Izvlačio ih je preko piste, a meni je najvažnije bilo da ostane puška, da se imamo čime braniti", sjeća se tog perioda Adnan Solaković, nekadašnji Jukin zamjenik pa potom nasljednik na čelnoj poziciji u brigadi, danas brigadir, komandant Centra za borbene simulacije u Žunovnici Zajedničke komande Vojske Federacije BiH.

Svako je htio biti njegov prijatelj Solaković je, kao i Juka, u rat ušao sa Zelenim beretkama, a na mjesto zamjenika komandanta Brigade za specijalne namjene Glavnog štaba ARBiH imenovan je u paketu sa svojim pretpostavljenim 12. jula 1992. godine, naredbom Alije Izetbegovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH. Iako je već tada najveći dio domaćih medija Juku slavio kao neprikosnovenog heroja odbrane Sarajeva, strani reporteri nisu propuštali da istaknu i njegovu crnu stranu: The Times je iz pera Rogera Boyesa donio reportažu o tajnovitim paravojnicima koji drže nade grada, dok je Blaine Harden iz Washington Posta bio još precizniji: Jukini vukovi šuljaju se Sarajevom u potrazi za Srbima i robom bez nadzora. U tekstu, u kojem govori o krađi 20.000 pari patika yugo-sport koje tih dana Sarajevom nose isključivo vukovi, Harden piše i o Jukinim postratnim ambicijama: "Nakon rata, Prazina kaže da želi napustiti detektivski biznis i postati uzgajivač pasa. Već ima 20 čistokrvnih štenaca, koji laju naokolo po njegovom štabu-obdaništu. Psi djeluju uhranjeno, a opsada Sarajeva ulazi u šesti mjesec."

Terence Sheridan iz The Plain Dealera sarajevsku pjesmu vukova ovako opisuje: "Kad bi mu se auto dopao, prosto bi ga uzeo - oteo u ime vlade. Ako ste, bez obzira na nacionalnost, izbjegavali regrutaciju, ili pak bili drčan Srbin, moglo je loše poći po vas. Tad bi vas, sa zastrašujućom zlobom, mogao ščepati za kosu i lupati vam glavu o kola, iznova i iznova, sve vrijeme se cereći u kamere koje su ga ropski svukud slijedile. Svako je htio biti Jukin prijatelj. Jedna Srpkinja u Beogradu, izbjeglica, dobro se sjeća Juke. Njen uticajni muž pobjegao je iz Sarajeva ostavivši 97.000 maraka, a Juka je i nju i novac odvukao u svoj štab u Skerlićevoj ulici. Prebrojao je novac i rekao da ima 40.000 maraka. Ispravila ga je. 'Ne', rekao je, polako špartajući onih 97.000, 'ima samo 40.000.' Zadovoljno se nacerio, a ona se brzo predomislila. Samo 40.000, složila se pristavši da primi potvrdu umjesto njih. Rekao joj je da izađe, ali da ne ide kući; prisvojio je njen veoma fin stan - u ime vlade. Bilo je jedan po ponoći. Bojala se poći, ali rekla mu je da mora: kod kuće ima psa, simpatičnog irskog setera, za kog se mora pobrinuti. Juka je pogledao i nasmiješio se, iskrenim osmijehom, zatim rekao jednom od svojih ljudi: 'Ova luda kuja je kao ja. Voli cuke. Vodi je kući.'"

Solaković, pak, ne da reći da je bilo šta ukradeno: on ulogu svog nekadašnjeg komandanta vidi drugačijom. Istina, zamjera mu što nije koristio kabinet koji su imali u Predsjedništvu, "četiri-pet soba od predsjednika", jer vjeruje da bi, da je tako bilo, drugačije završili. Sam mu je, kaže, barem hiljadu puta rekao da ide u Predsjedništvo - "da bude uz Sefera, Jovu i Šibera, jer otamo vjetar puše, a oni će ratovati". No, Juka nije pristajao: zato su ga i teško ranjenog vozili u akcije. Na optužbe za krađe, Solaković ovako odgovara: "Šta je pokradeno? U Kur'anu lijepo piše šta je ratni plijen. Je li ukradeno ako ti svoga borca nahraniš? Žalosno je reći: ovaj narod koji smo mi branili nije nam donio da jedemo. A morali smo nahraniti ljude. Odakle nama vozila? Mi smo ih uzimali i, htio - ne htio, morao si se nekome zamjeriti. Ja imam sve potvrde i mi stojimo iza tih potvrda i naših potpisa. Ja sam potpisivao auta. Nisam uzimao zlato, stanove ni živote. Ni Juka to nije radio. Možda jeste neko drugi: trebalo je kontrolisati 2.500 ljudi. Haram je da nam neko zamjeri ako smo pogriješili prema nekome. A što se tiče njegovog patriotizma, tu se nema šta reći, sve dok nije otišao iz Sarajeva."

A kad je Juka otišao, Solaković je zadužio 2.600 vojnika i 1.700 cijevi. O vremenima borbe za svaku pušku ne voli govoriti, ne voli se ni sjećati tih detalja: definitivno se, kaže, razišao s Jukom kada ga je Tuta postavio za komandanta specijalnih jedinica Herceg-Bosne. Tada mu je Juka poslao faks o postavljenju koji su potpisali Slobodan Praljak i Mladen Naletilić Tuta. Identičan primjerak poslao mu je i u ruke, po kuriru preko piste. Razišli su se radiovezom. Adnanu Solakoviću ostale su uspomene na zajedničke akcije iz prvih ratnih dana, na Jukinu neiscrpnu energiju i nagli temperament, zahvaljujući kojem baš niko nije znao kako će ga komandant dočekati, te brojne anegdote iz neprospavanih noći kada se Juka pjesmom borio protiv četnika: "Imao je teku: uzme je, lista i pjeva sve jednu po jednu pjesmu preko stanice. Četnici njemu Cecu i Vesnu Zmijanac, on njima Zaima Imamovića i Safeta Isovića."

Kaseta teško optužuje Svog je komandanta Solaković iz milošte zvao Dobermenom, a ovaj njega Nosonjom. Njihov specifičan smisao za šalu jednom je prilikom zgranuo i Christian Amanpoure, zvijezdu CNN-a. "Meni je najdraže bilo da dođem i legnem pored njega. On je imao one fiksatore, ubi me njima, guramo se, ali na kraju zaspimo. I tako nas je jednom zatekla Christian Amanpoure", sjeća se Solaković i ne krije da je volio Juku. Ko nije u to vrijeme, pita. "Lider se rađa, on se ne pravi. A Juka je bio lider: umio je povući masu, imao je tu hemiju. Ljudi su ga voljeli, zaklinjali se u njega, ne treba lagati: svi su se oko njega skupljali."

Ovakvu Solakovićevu tvrdnju može ilustrirati i podatak da je i četiri godine nakon rata, u anketi jedne ovdašnje lokalne radiostanice, mišljenje Sarajlija o Juki Prazini bilo nepodijeljeno: proglašen je za jednog od dvojice najvećih junaka odbrane grada. No, Juka u Sarajevu i Juka u Mostaru su dvije potpuno različite priče. Kada je 9. maja 1993. godine HVO krenuo u veliki napad na Mostar, svjedoci tvrde kako je upravo Juka Prazina učestvovao u progonima Bošnjaka u zapadnom dijelu grada, iz ulica Matije Gupca, sa Podhuma, Strelčevine, Avenije… Ista svjedočenja Prazini pripisuju upadanje u kuće, maltretiranje ljudi, otimanje zlata, silovanja…

I ovaj dio Jukinog vojevanja bilježi The Times. Andrew Hogg piše: "Juku Prazinu, muslimana, znali su kao 'Heroja Sarajeva'. Nemilosrdni vođa ganga, zadobio je status Robina Hooda jer je bio među prvima koji su organizirali odbranu grada. (…) Ubio je više ljudi nego što može nabrojati. Prošlog tjedna ovaj lik duguljaste face opet je bio u akciji, s majicom na kojoj piše Mess with the best, die with the rest (Kačiš li se s najboljim, umireš sa ostalim; geslo specijalaca SAD-a, op. prev.). No, ovaj put predvodio je bitku protiv svojih sunarodnjaka muslimana. (…) U predahu akcije tvrdi: 'Ovi ljudi protiv nas nisu pravi muslimani. To su ekstremisti. Nemam problem da ih ubijam. Mjesecima su pokušavali da me ubiju.' Hrvatski napad na Mostar šokirao je svijet. (…) Sve to ništa ne znači Juki, koji se uvezao sa Hrvatima nakon što ga je komanda bosanske armije optužila za ovisnost o kokainu, iznuđivanje i prevaru, navodi koje je porekao sve redom. Tokom borbi, tridesetogodišnji Juka i njegovi ljudi istjerali su sve civile koje su zatekli na desnoj obali Neretve. Upadali su u kuće, i grupice zatečenih ljudi bivale su pretučene i hapšene. Žene i djeca su morali kroz vatru hodati dok su nagonjeni u ruke hrvatskih paravojnika. Muslimanski domovi, tvrde i Juka i Hrvati, morali su biti očišćeni da snajperisti ne bi imali osmatračnice. No, za mostarske muslimane to je značilo samo jednu stvar: etničko čišćenje grada je bilo u toku, početak pripremanja Mostara za prijestolnicu hrvatske zajednice u Bosni."

Još prije odsudnog napada na Mostar, Juka se dokazivao na punktu oformljenom na magistralnom putu Sarajevo - Mostar, kod hidroelektrane Salakovac, na kojem su Bošnjaci zaustavljani, maltretirani, a nerijetko i batinani, naročito ako su dolazili iz Sarajeva ili porijeklom bili iz Sandžaka. Nakon devetog maja, Juki se stavlja na dušu odvođenje Bošnjaka u logore HVO-a, ali i 34 ubistva.

"Postoji kaseta koju je emitovala Hrvatska televizija i na kojoj je snimljeno zauzimanje komande u zgradi Vranice (9. maj '93, op. aut.). Juka Prazina sa svojim bojovnicima i sa jedinicama HVO-a je učestvovao u tom zauzimanju i vidi se na snimcima. Tom je prilikom zarobljeno 12 boraca, to se vidi na kaseti, ali još su dvojica bila u toj grupi. Ti ljudi su odvedeni, Juka ih je odveo, i nikad više nema nikakvog traga o njima", svjedočio je za Dane Muhamed Taslidža. U narednih nekoliko mjeseci ljeta '93, dok je Juka još bio na prostoru Hercegovine, odgovarao je za liniju fronte na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža". Također je nerijetko posjećivao Heliodrom, zloglasni logor Hrvatskog vijeća obrane, u kojem je, po izjavama dijela svjedoka, osobno maltretirao Bošnjake. Ima i onih koji su potvrdili da ih Juka nije dirao, čak je nekima dao paketić hrane ili kutiju cigareta.

Iz Jukinog intervjua Slobodnoj Dalmaciji

Za deset dana oslobađam Sarajevo
Marta 1993. godine Jusuf Juka Prazina je o svom prelasku u HVO razgovarao sa novinarima Slobodne Dalmacije. Dani prenose dijelove teksta Vese Vegara i Ante Šuljka
Dok jedni za Jusufa Juku Prazinu tvrde da je kriminalac kojemu je rat dobro došao za maskiranje, drugi ga dižu do razine heroja, čak ga i u pjesmama veličaju: "Sarajevo, grade moj, heroj Juka sin je tvoj..." Ipak, danas se Juka mnogima nalazi na nišanu, ne samo četnicima, nego i onima s kojima se donedavno zajedno borio.

Juka je, kao što je svima poznato, svoj ratni put započeo u Sarajevu, organizirajući među prvima postrojbe branitelja, kasnije popularno nazvane "Jukini specijalci". No, od tada se uz njega vežu svakojake priče, prije svega one o neposlušnosti, uglavnom u izvršavanju zapovijedi Štaba Armije BiH, ali i o sukobima, čak i oružanim, s pojedinim zapovjednicima pojedinih grupa branitelja unutar Sarajeva, prvenstveno s Mustafom Hajrulahovićem Talijanom.

U sklopu posljednje, još jedne u nizu neuspješnih deblokada Sarajeva, Juka sa svojim specijalcima odlazi na Igman. "Deblokada može biti stvarno obavljena vrlo brzo. Međutim, postoje neki nesporazumi koji nas trenutačno sprečavaju da to obavimo", izjavljivao je tada. Međutim, sukob u koji je ušao s Vehbijom Karićem i Zulfikarom Zukom Ališpagom, također dvojicom zapovjednika čije su postrojbe sudjelovale u deblokadi, nije se stišavao - "svi bi oni htjeli naređivati nam, a nisu nam u stanju pružiti nikakvu potporu, opskrbljivati nas". Na kraju "igmanske faze", Juku i njegove i oružano napadaju, nakon čega "Jukini specijalci", zajedno sa svojim zapovjednikom, odlaze u Mostar, gdje se priključuju Hrvatskome vijeću obrane.

U ovome krajnje otvorenom razgovoru Juka nam otkriva mnoge detalje o odnosima unutar Armije BiH, osobito nakon dolaska Sefera Halilovića na njezino čelno mjesto. Prvo je pitanje bilo o situaciji u Sarajevu, ishodištu čitava Jukinog puta.

- Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao "titrati" i govoriti: "Jest, tako je?", pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam.

"Ubit će mi ljude"

Kako je i zašto došlo do vašeg prelaska u redove Hrvatskog vijeća obrane?

- Slušajte, kad su mene smijenili s mjesta člana glavnog štaba, s mjesta komandanta specijalnih jedinica i s mjesta prvoga komandanta brigade specijalnih jedinica, odmah sam prešao, prvo, pod zajedničko zapovjedništvo, a pošto od toga zapovjedništva nije bilo ništa, nemam ni taj papir. Poslije sam prešao u kažnjeničku bojnu. S time da sam dobio iskaznice, ali nisam dobio napismeno. Onda sam četrnaestoga siječnja zamolio zapovjednika Tutu da to dobijem napismeno i već se počelo govoriti na Igmanu kako tamo ne može biti HVO, kako njima gore ne treba HVO. Međutim, ja nisam htio ostati kao paravojna jedinica, već sam se htio boriti legalno.

Tko, po Vašem mišljenju, stoji iza svojedobnoga napada boraca Armije BiH na Vašu postrojbu?

- Ni jedan pametan čovjek neće narediti da dvjesta Muslimana napadne trista do četiristo Muslimana. Meni to izgleda kao da je načelnik Vrhovne komande Armije BiH založio dvjesta ljudi, ono - napadni, Juka će pogriješiti i pobit će vas, i sve ono što je uradio u toku rata past će u vodu. Međutim, ja nisam na to nasjeo, niti je meni bilo logično da ja uzvraćam i pucam po njima. Ja sam naredio povlačenje i da nitko ne smije pucati. I svi su moji ljudi, koji su sada zatvoreni, potvrdili da sam izdao takvo naređenje.

Međutim, ipak je došlo do borbi. Bilo je mrtvih i ranjenih boraca na objema stranama.

- Oni su četiri dana planirali kako da nas napadnu. Šest tenkova je na nas krenulo, a nikada na deblokadu Sarajeva ni jedan tenk nije išao, a kamoli šest. Planski su nam pohvatali 28 ljudi, jednog po jednog, po dvoje, po troje. Ono - odu dvojica ljudi donijeti vodu sa cisterne - zarobe ih. Ode netko zalijepiti gume u Pazarić - zarobe ga. Odu kupiti hranu, jer ja sam sve kupovao svojoj vojsci, oni ih zarobe. I sve tako dok nisu nakupili točno dvadeset i osam ljudi.

Kada sam primijetio da mi se s karaule nitko ne vraća, pitao sam Zuku da li je on umiješan u ovo. Kaže on: "Nemamo mi ništa s tim." Ja kažem da ću proći sa ljudima vidjeti šta se događa. Kaže on da prođem. Kada sam došao ispred Borika, iz svih mogućih oružja pucali su na nas. Minobacačima, "patovima", "pamovima", strojnicama… Nema što nisu radili. Ubijali mi nenaoružane ljude. Ja sam naredio da ne smiju uzvraćati paljbu. Oni odlože oružje, predaju se, a Zukini ih povedu u stroju jedan po jedan, s dignutim rukama. Dovedu ih pred Borik i prvom 30 metaka u trbuh. Mali 17 godina ima...

Koliko Vam je tih dana poginulo ljudi?

- Prema mojim podacima, imao sam četiri ili pet mrtvih. Međutim, spremaju mi se ubiti još neke ljude koji se nalaze u zarobljeništvu. Spremaju mi se ubiti Nuhića, Dundu... ljude koji su bili cijelo vrijeme uz mene i koji su mirni, odani, pravi borci.

Imate li ikakvih informacija o ljudima koji su u logoru?

- Njih oko 150 nalazi se u silosu u Tarčinu, u teškim uvjetima, čak su se porazbolijevali. Jedu iza četnika, neopranim žlicama i iz neopranih tanjura. Spavali su na podu, ali sada su im ubacili neke pokrivače i madrace. Neće ih pustiti natrag u Sarajevo niti igdje drugdje da ne bi istina izašla na vidjelo. Međutim, ostali moji ljudi su ovdje pa oni mogu potvrditi sve ovo što govorim.

"Prejak je Sefer"

Tko je u biti Sefer Halilović? Tko stoji iza njega? Jer, bez obzira na sve što je o njemu proteklih mjeseci izrečeno, a i što je on sam kazao, još uvijek je čelni čovjek bosanskohercegovačke armije?

- To je ona sandžačka linija. Drži ga Ganić, Mahmutćehajić. On je tako ukopan na tom mjestu. Ta sandžačka linija, po meni, traži rezervnu državu. Zna se da Sandžak u Srbiji kad-tad pada. Znači, njima sada odgovara jedino ovdje, da sebi u Bosni i Hercegovini naprave rezervnu državu gdje bi sve položaje popunili svojim ljudima, a već su ih dobro popunili. U Predsjedništvu, u Vladi, u općinama... svagdje guraju svoje ljude. Još malo im se otima policija. Kažem malo, jer su već počeli i tamo gurati svoje ljude. Još malo im fali pa da to bude kraj priče. Oni su sve obitelji povukli u Sarajevo, stanove i radnje pouzimali, anarhija živa. Po meni, ako im se dozvoli da oni nastave tako, bit će rata između Hrvata i Muslimana. Četnici će promatrati, pa će se na kraju i oni uključiti i to će onda biti do istrebljenja. To ti je ta igra, "zakuhavanje" Sefera između Muslimana i Hrvata. Da što više "zakuha", da se to istrijebi, da olakša svojim prijateljima četnicima posao.

Zašto ga predsjednik Izetbegović ne smijeni?

- Izetbegović mi je jednom rekao da može da smijeni Sefera, ali da ne smije. Boji se negativnih posljedica. Prejak je, ipak, Sefer da bi se smijenio.

Kako objašnjavate svojedobno uhićenje, pa zatim puštanje na slobodu Jove Divjaka?

- To je sve Seferova igra da dokaže kako te može zatvoriti i raditi šta ti hoće ako ne budeš slušao. Tako on radi i po gradu s tim nekim komandantima - imaju suđenje na sudu, podare im optužnicu ali ga ubuduće moraju slušati, shvaćaš? To je sada anarhija u gradu. On može ući u sud i sve pocijepati.

Primjerice, koji su to ljudi (koji vladaju Bosnom, op.prir.)?

- To je Sefer, zatim Mustafa Hajrulahović Talijan. Vehbija ti je isto jedan od tih ljudi, razumiješ, i Kerim Lučarević, načelnik sigurnosti Armije BiH, opasna karika u svemu tome. Opasna karika, koji nenormalno mrzi Hrvate i pravi je fundamentalist. Pravi. U stanju je reći: kada se obračunamo s četnicima, onda ćemo, kaže, s Hrvatima. Ja mu to mogu potvrditi u lice i mogu dovesti deset, dvadeset, sto ljudi za svjedoke. To je istina od koje ne možemo pobjeći. Na primjer, jedne prilike se skupimo pred akciju u Štabu. Sve Muslimani i samo jedan Hrvat. A sve do jednoga zadrti Muslimani. Znaš, pa merhaba, pa ovo, pa ono. Mislim, ja jesam Musliman, ali sam Musliman na svoj način. Poštujem sve, Musliman sam se rodio, što ću ja sada. Ali mene to ne zanima, ja sam običan čovjek.

Nabrojali ste dio ljudi iz vojnoga vrha. Je li, možda, gospodin Izetbegović upoznat s takvim stanjem?

- On sve to zna. Međutim, po mojim saznanjima, Alija je nemoćan. I njega ponekad ubace u taj vrtlog, on potpiše nešto što ne treba pa onda izleti iz toga vrtloga jer vidi da je pogriješio. Shvaćaš, on je, po meni, čovjek koji nema podrške u Predsjedništvu, koji je tamo osamljen.

Zoran Čegar
Bio je hrsuz još kao dijete

"Došli su kriminalci da se zajedno borimo protiv agresora: kad rat stane, opet će svako na svoju stranu." Ovako je, negdje u maju 1992. godine, Zoran Čegar, tada zamjenik komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, objasnio učešće Jusufa Juke Prazine u odbrani Sarajeva. Deset godina kasnije, Čegar, koji je u međuvremenu živio izvan BiH i po povratku postao inspektor u federalnom MUP-u, kaže:

- Juku sam znao još kao dijete: i tada je bio hrsuz. Poslije je prerastao u velikog kriminalca, ali mislim da je to od njega napravio sistem. Pošto se rat dugo spremao - trebali su podobni ljudi. Oni su njih svjesno naoružavali. Zna se da je Juka imao prvu paravojsku ovdje. No, ja moram reći da ni Vikić (Dragan Vikić, tadašnji komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH, op. aut.) ni ja s njim nismo imali problema: znao je izvršiti zadatak. Šta su sve njegovi borci radili pod okriljem borbe za grad, ja ne znam, ali svi znamo da četnik u Sarajevo nije ušao a da je grad poharan. Uostalom, sve se zna - i ko je šta radio i na koji način, ali se ništa ne poduzima. Jukine jedinice su s nama, sa Specijalnom, zapravo surađivale: stavile su nam se na raspolaganje. U to vrijeme, svaki je naoružan čovjek bio važan, a njegovi su borci bili dobro opremljeni, dobro obučeni i dobro naoružani. Ja sam u ljeto 1992. izašao iz Sarajeva: Juku sam sreo jednom u Zagrebu i jednom u Njemačkoj. Kad smo se vidjeli u Zagrebu, rekao mi je da su i njegovi ljudi pucali na miting pred Skupštinom i da je sve bilo dogovoreno. Ustvari, objasnio mi je da su na mitingaše pucale sve tri paravojske - i srpska, i hrvatska, i njegovi momci. Kada smo u Njemačkoj razgovarali, pričao mi je da su ga najurili s Igmana zato što je provalio da je sukob Hrvata i Bošnjaka počeo zbog jednog šlepera cigareta. Kazao mi je da hoće da ga uklone jer previše zna. Čuo sam poslije razne verzije o njegovoj smrti. No, šta god ko rekao, ne može poreći činjenicu da je Juka sa svojim ljudima izašao da brani Sarajevo onda kada je to bilo najpotrebnije.

pirpa · Post by **pirpa** » 18/05/2017 16:27

"Mogu reći da smo u našem oslobodilačkom ratu, pravednom ratu, u borbi za opstanak naroda BiH, nisam rekao muslimanskog, imali nekoliko momaka koji su trebali biti heroji našeg oslobodilačkog rata. Trebali! Jedan od njih je Mujo Zulić, koji, nažalost, nije više živ, pa Puška, koji me je poslušao, pa Caco, koga nikada nisam vidio, pa Ismet Bajramović Ćelo, koji me nikada nije poslušao, a uvijek je govorio: bit će, pukovniče, kako ti kažeš. On je jaran moga mlađeg sina, ima i isti broj cipela - 47, i, nažalost, u zatvoru je. Jedan od njih je i Dževad Topić Topa, koji me je našao u New Yorku kada smo Ganić i ja pokušavali ubijediti američki Kongres da nam odmrzne embargo. Jedan od njih je i Jusuf Juka Prazina." Ovako danas govori Stjepan Šiber, tokom rata zamjenik načelnika Glavnog štaba ARBiH, koji po prvi put pripovijeda svoju večeru s Jusufom Jukom Prazinom. Ovo je njegovo svjedočenje.

ZAŠTO SE SMIJAO SEFER: Juka je čovjek koji je meni u neku ruku prirastao za srce i čovjek sa kojim, poslije onih događaja kada su njegovi crnokošuljaši opkolili Predsjedništvo, niko nije smio pričati. Sefer Halilović, tada šef, pitao me je: "Stjepane, bi li ti razgovarao s njim, pita Alija Izetbegović?" Odgovorio sam: "Jutros sam bio s Alijom, što me nije pitao? Ali, pristajem, pod jednim uslovom: da mu kažem sve što mislim i o vama i o njemu." Sefer se smijao, a ja sam pozvao Juku. Dogovorili smo se da dođe i rekao sam mu tada da povede koga hoće, ali da ima na umu da je u kabinetu šest stolica, ali i da mu za mene obezbjeđenje ne treba. Kada sam rekao sekretaru Almiru da dolazi Juka Prazina, zamalo nije pao u nesvijest. Pripremili smo specijalnu večeru: isti smo jelovnik imali i za Božić: kineska pita i mućkani himber. Juka je zakasnio i još poveo i mitraljesca sa sobom, jedan od njih je bio Jasmin Erović, sada bokserski trener. Srdačno smo se rukovali i kada sam mu rekao da mu mitraljez ne treba, poslao je Erovića kući.

KAKO SE VEČERALO: Ostalo nas je šestero: Juka, dvije ženskice u mini suknjama, dva momka, sve četvero pravnici, i ja. Rekli su da su večerali, tako da moju pitu nisu ni probali, a onda smo razgovarali. Objasnio sam mu da s njim nije htio pričati nijedan ministar, ni Sefer Halilović, ni Alija Izetbegović, predsjednik, a da sam ja dobio zadatak, ali i odobrenje, da mu kažem sve što mislim i o njima i o njemu. A on se samo uzmigolji. Pokažem mu tri naredbe: za komandanta specijalnih jedinica, koje nismo imali, za komandanta specijalne brigade Armije BiH, koja je trebala biti njegova jedinica, i za člana Generalštaba ARBiH. Onda kažem: "Moj Jusufe, ovom naredbom od tebe prave budalu. Ni u jednoj vojsci na svijetu, pa čak ni u preduzeću, jedan čovjek ne može biti na dvije stolice. A ti si ovdje na tri!" On se okrenu i upita one svoje: "Jeste li znali za to, pravnici?" Oni kažu: "Jesmo." "Što mi vi to niste rekli?" "Nismo smjeli."

KOGA JE PERSIRAO JUKA: On je mene sve vrijeme persirao; nikada to nije radio sa Seferom. Rekao sam mu: "Ti moraš stati, moj Jusufe", i pokažem mu debeli dosje koji su CSB i vojna služba dostavili o njegovim momcima, kakve su zločine radili nad ženama u Sarajevu. Onda kažem: "Ovo ne smije da se dešava, mi smo Armija države Bosne i Hercegovine i moramo biti čisti k'o suza. I, ne smije se više dešavati kao prije neki dan kad smo Zagi, Doko i ja došli u Sokoštark, da se ti grliš sa Velimirom Marićem. Ramiz Salčin, velika ljudina i pravi komandant, svoje je potjerao koji su htjeli krasti, a ti si doveo svoje ljude da kradete. Ne smiješ, Jusufe, to raditi. Moraš biti heroj."

Još smo pričali, pitao me šta predlažem da prihvati jer se tada govorilo i o varijanti da bude načelnik u pravnoj upravi, gdje smo imali vrsnog pravnika Mušira Brkića, i rekao je da će razmisliti. Iste je večeri poslao gajbu sokova i neko meso, koje smo odmah poslali u kuhinju.

SUSRET U ZAGREBU: Sljedeći put smo se vidjeli drugog ili trećeg maja 1993. Bio sam u delegaciji koja se vraćala s pregovora i u Zagrebu smo spavali: Silajdžić i Izetbegović u "Esplanadi", a u hotelu "Dubrovnik" Tunjo Filipović, Miro Lazović, Kasim Trnka i ja. Zove me predsjednik. U holu "Esplanade" četvorica ljudi: Željko Knez, koji je morao otići s mjesta zapovjednika i za kojim i dan-danas žali i moj kolega Hazim Šadić, Jerko Doko, Hasan Efendić, prvi komandant Teritorijalne odbrane, koji je tamo u Zagrebu zaratio s Čengićem, i Jusuf Prazina. On me je prvi ugledao: volio bih da sam ga slikao tada - sav u džinsu, momak pravi, delija…

Dakle, odmah me je povukao prema recepciji i rekao: "Šibere, oprostite, grdno sam pogriješio. Idete kod Alije, ima li šanse da kleknem pred njega da ga molim za izvinjenje?" Odgovorio sam: "Da sam ja Alija, ja bih te primio, ali bih te i smijenio kada bi napravio prvu grešku." "Znam, Stjepane, iskreno ste mi govorili kao sinu svom, ja molim popravak." Rekoh: "Jusufe, pokušat ću, ali sumnjam. Znam da je predsjednik merhametli, ali ne oprašta nikom."

OFICIRI I HEROJI: To je bilo naše zadnje viđenje. Neko će reći to je izdaja. Neko će reći to su naši izrodi. Međutim, ti su momci na neki način od početka žrtvovani: mi jesmo imali mnogo oficira iz bivše JNA, ali oni nisu ni htjeli da idu u jedinice. Mislili su da je za njih Korpus ili Generalštab, a ti su momci - recimo, Mujo Zulić i Puška - tražili od nas, molili da imaju stručnjake za savjetnike. Ja znam priče i o Jusufu Prazini da je skupljao pare po Njemačkoj, znam i priču jednog prijeratnog visokog dužnosnika da je Jusuf ispod košare, gdje mu je dijete ležalo, kada je ulazio u avion imao komade zlata, ali ja govorim samo ono što sam vidio: na mene je ostavio dojam čovjeka koji mnogo hoće. Želio je da bude general, ali, pazite, i tu ima razlika: on je htio biti prvi general, dok je Ismetu Bajramoviću pojam bio pukovnik. Sjećam se, kad nam je nestala nafta iz Šenoine, a Rusmir Mahmutćehajić je tada bio kapo nad naftom, dok smo Pušina i ja bili supotpisnici za po pet litara, zovem ja Ćelu. Pokradena nafta. Neki mali odgovara: gospodin pukovnik je odsutan. Ja se razljutim i kažem: daj mi tog feldmaršala Ćelu, hitno ga trebam. Zove Ćelo i kaže: "Stjepane, matere ti, šta ti je to feldamaršal?" Ma, pusti, Ćelo, neko je ukrao naftu. A on će meni: "Prvo mi objasni to pa ću ti vratiti naftu." Nažalost, heroji oslobodilačkog rata u BiH su pod zemljom. Mnoge znam. Čovjek sam koji obilazi mezarja, i vidim ih tamo - to su oni momci koji su dolazili na vrata i pitali: Šiber, ima li koji metak. Nisu tražili papuče, ni pantalone, ni cigare… Tražili su metak. Nisu se bojali smrti, bilo ih je strah da četnici ne zauzmu Sarajevo.

Jovan Divjak
Prošao je put do antiheroja

- Na početku agresije Juka je bio pozitivan mit jer je zajedno sa još nekolicinom imponirao svojom drskošću u odbrani grada, trenutnim izlaskom na linije odbrane i spremnošću da se bore. Naprosto je davao snagu neophodnu u to vreme. No, on je to obilato koristio, i vrlo brzo, barem kod nas u Štabu, izgubio popularnost: odluke je donosio samostalno, u prvih nekoliko meseci zauzeo je najbolje objekte u gradu, bilo je upada u stanove, oduzimanja tuđe imovine. Mada je, to mu se mora priznati, oko sebe okupljao dobru ekipu ljudi koji su mu stručno pomogli u organizaciji i mada je imao dovoljno mladih i hrabrih boraca sa kojima je uspevao napraviti i tako drzak pothvat kakav je bio upad u Pretis, iz čijeg su skladišta tada izvezli 10 audija. Jukine jedinice su već tada ličile na organizirane, dobro opremljene i dobro obučene: dok je u ostalim jedinicama naoružanost bila između 40 i 50 posto, kod njih je neretko prelazila 90 procenata. Međutim, on je bio nedorastao za tako ozbiljnu ulogu komandanta koja je sem drskosti zahtevala i znanje. Ne znam trenutak kada je priključen Štabu ARBiH, ali znam da je od istog časa bio u konstantnom sukobu sa načelnikom Halilovićem, tadašnjim komandantom, jer nije prihvatao starijeg iznad sebe. U tom sukobu sa Seferom, negde u leto je sa stotinjak ljudi opkolio zgradu Štaba tražeći postavljenje na mesto komandanta svih specijalnih jedinica ARBiH. Tada je Izetbegović zovnuo Sefera, Pušinu i Doku htijući da se utvrde odnosi i odlučio da se Juka postavi na mesto komandanta, što je formacijski i bila generalska pozicija. Nakon toga, stvari su se još više komplicirale: sećam se, mislim da je bio početak septembra, kada je usred Međunarodnog pres-centra u toku konferencije za štampu na kojoj je istupao Šiber, počeo da optužuje Sefera za slabe rezultate u odbrani i deblokadi Sarajeva, tvrdeći pritom da bi on, da je komandant, to bolje radio. To je bio razlog zbog kojeg je 18. septembra održan sastanak na kome se raspravljalo o Jukinom ponašanju: bili su tu i Vikić i Talijan kada je Sefer rekao "ili ja ili Prazina". Velika većina je dala podršku Seferu, što je naljutilo Juku. On je napustio sastanak, ali je tada i dogovoreno da mu se omogući da napusti grad kako bi odveo suprugu, koja je u međuvremenu teško ranjena, na liječenje, a, s druge strane, da se smiri konfliktna situacija koju je provocirao. Pritom se naročito imalo u vidu da su jedinice kojima je komandovao bile izuzetno jake, organizirane i hrabre. Kad je 14. oktobra ponovo došao na Igman, nastavio je sa konfliktima: fizički se obračunavao sa tadašnjom komandom, jednom je bio i zatvoren, gore je maltretirao pojedine članove armijskog štaba - Karića, Bradu, Aliju Ismeta, sukob sa Zukom je eskalirao, da bi se, nakon svega, Juka priključio HVO-u u Mostaru. Znam da je terorisao izbjeglice iz istočne Bosne, znam da je, nažalost, jedan deo pripadnika njegovih jedinica bio zaveden, pa su bili i protesti roditelja u Sarajevu, ali također znam i da je on, koji je u samom početku uistinu trebao Sarajevu, na kraju došao do pozicije antiheroja - kaže danas Jovan Divjak, u ratu zamjenik načelnika Glavnog štaba ARBiH.
Makarskoj u pohode

"Moj je daidža bio zarobljenik na Heliodromu. Kad je ugledao Juku, progurao se do njega i rekao mu - ja sam Belin daidža. 'Takvi kao on su mene izdali', odvratio je i bacio mu kutiju cigareta", priča danas Nermin Sukić Bela, nekada komandant jedinice kojom su se, ne bez razloga, podjednako ponosili i Juka Prazina i Prvi korpus Armije BiH.

Eko, Vlado, Čupko, Muhamed, Samir, Dino, Joško, Zlaja, Keno, Bunga, Ćosa, Emina, Memo, Zijo, braća Smećanin, braća Velić, braća Ćimić… Sem po braći koja su se mahom bavila sportom - Ćimići su u prijeratnoj zajedničkoj državi bili reprezentativci u hrvanju grčko-rimskim stilom, u kojem su vrhunske rezultate ostvarivali i braća Sukići, Bela i Eko (Eko je, zapravo, Emir Sukić, koji i dan-danas ima najbolji bh. rezultat: osvojio ga je pobjedom na turniru u Firenci) - ovi su momci u historiji odbrane Sarajeva ostali upisani po spavaonici na liniji fronta. Zvali su ih Bjelašnica 30 B, a zapravo su oni od Milinkladske ulice napravili neosvojivi vrh za agresora. Njihov je najdraži savjetnik bio rahmetli Jasmin Haseta, najdraži logističar Fićo Bahtić, najčešći gost Jovan Divjak, a od ostalih jedinica koje su bile pod Jukinom komandom razlikovali su se i po tome što su samo u dva navrata dobili - plaće?! Zato su imali neprikosnoveno pravo da učestvuju u bitkama za Trg Pere Kosorića, Otes, Vidikovac, Vogošću… I, naravno, da čuvaju najčešće napadanu liniju odbrane na kojoj je zona razdvajanja iznosila ravno sedam metara. Valjda i zbog toga, i u Jukinim su očima bili nešto veći od ostalih: cijenio je i poštovao njihov borbeni žar, ali i uspjehe koje su bilježili. Naravno, očekivao je i njihov doprinos na Igmanu.

"Bio je jedan sastanak komandanata bataljona: Kruško rahmetli je već bio izašao, očekivalo se da se izjasnimo Edo Omerović, Trta i ja. Dogovorili smo se da se niko ne šalje na Igman, ali je to trebalo reći i Juki. Ja sam odmah rekao da ću ja izaći da mu kažem da na moj bataljon ne računa: niti jedan čovjek neće sa linije odbrane grada, a kamoli u HVO", sjeća se Bela. Šestog januara 1993. Edo Omerović, Nijaz Geko, Haris Jažić i Bela kreću na Igman, Juki u pohode. Vodič im je Nijaz Karkelja. "Bilo je to šest nezaboravnih dana: tada sam prvi put od početka rata vidio banane i jaja sa suhim mesom. Vozili smo skutere po snijegu, a jedan dan išli i u Makarsku, gdje je bila Kruškina familija. Kada smo krenuli u Makarsku, dobro se sjećam, u džipu smo bili, Juka kaže: 'Birajte auto - samo ga prstom pokažite, birajte koji hoćete lokal u Mostaru - sve ćete imati'. Od nas se očekivalo da pređemo u HVO. Edo mi tada išareti očima, on je vječni zaljubljenik auta, a ja naglas kažem: u ovaj sam rat ušao za odbranu zemlje, i tako ga mislim i nastaviti. Jedno sat vremena poslije, svi smo šutjeli."

U toj su tišini stigli i do Mostara, kod Bajrama, u lokal u zapadnom dijelu grada. Prvi je progovorio Omerović: "Bela je u pravu: i ja ostajem u Sarajevu." No, Juka se nije dao - ponude i obećanja nastavili su se do Makarske, ali i poslije, istina, na način prilično nesvojstven Juki - razgovaranjem i ubjeđivanjem. Po povratku na Igman, Omerović i Bela definitivno se razilaze sa svojim nekadašnjim komandantom: Edi Omeroviću Juka je čak u nekoliko navrata i prijetio. "Čuo sam za to. Meni nije", kaže Bela. On je po povratku u Sarajevo nastavio da zajedničkim snagama sa ostatkom komande svoga bataljona jedinicu i dalje ustrojava i sa 1.200 ljudi ušli su u sastav 102. brigade Prvog korpusa ARBiH. Na njihovo ratovanje ni poslije kao ni prije - nije bilo primjedbi. Bili su i ostali vrsni borci.

pirpa · Post by **pirpa** » 18/05/2017 16:29

Našli su ga dok je još trajalo novogodišnje slavlje, bačenog u blatnjavi kanal pored autoputa, nekoliko stotina metara od njemačke granice. Ispostavilo se da je tijelo ležalo neprimijećeno tri tjedna. Konačno ga je otkrio par autostopera na putu ka Liegeu. Belgijska policija identificirala je leš kao Jusufa Prazinu, znanog kao Juku, čiji je nestanak prijavljen četiri sedmice ranije. Jedan metak pogodio ga je u potiljak, drugi u glavu.

Ko ga je ubio? U njegovom burnom tridesetogodišnjem životu, jedino oko čega nije bilo sumnje jeste da će umrijeti u čizmama: no, kome je to pošlo za rukom?

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao: "Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega - kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije."

Meci, auto, nestanak Vijest o Jukinoj smrti i tada i kasnije izazivala je izmiješane emocije, ali i fabrikovala različite verzije. Ona najvažnija nastala je u Liegeu, gdje su s Jukom i njegovom porodicom bili i momci koje je iz Sarajeva, preko Igmana i Mostara, vodio sa sobom: Juka se, naime, nakon hercegovačke krvave epizode u Kažnjeničkoj bojni Mladena Naletilića Tute, skrasio nekoliko mjeseci u jednoj vili u Promajni, na jadranskoj obali. Ostalo je zabilježeno da je Juka bio bez pištolja - hrvatske vlasti su mu zabranile da bude naoružan. Bio je ogorčen i rezigniran i postoje svjedočenja kako se podmićivanjem i prijetnjama uspio izboriti za odlazak ka Sloveniji, a kasnije i dalje. Osam dana mala karavana je putovala: Juka, njegova supruga Žaklina i mala kćerkica, sestra Vasvija, njen muž i troje djece, dva nećaka, nekoliko boraca i dvije prijateljice sredili su u Austriji i Njemačkoj tranzitne vize i do septembra je cijela ekipa našla dom u Liegeu, dobivši od belgijskih vlasti dozvolu za ulaz kao raseljene osobe. Juka je smjestio njih dvadesetak u malu kuću u Rue du Pontu, kvartu koji je vrvio od doseljenika iz Turske i Magreba. Živio je sa Žaklinom i kćerkicom nedaleko odatle.

Dane je provodio po kafićima jugoslavenskih emigranata, uvijek u pratnji četvorice tjelohranitelja: ponašao se manje-više pristojno. Postoji priča o tuči u Cafeu "Sarajevo", ali i potvrde da je bio iznimno oprezan pred belgijskim vlastima. Novac je bio ozbiljan problem: s vremena na vrijeme nestao bi preko njemačke granice, da "prikupi priloge" - ekipi koju je poveo sa sobom bio je i skrbnik i zaštitnik, pa ipak, dokazi su sugerirali da su upravo oni prvoosumnjičeni.

Posljednji put Juka je viđen u noći 3. decembra 1993: po izjavi jednog od njegovih ljudi, večer je počela relativno uobičajeno. Juka je kartao s tjelohraniteljima. Jedan od njih je svjedočio: "Vidio sam ga u kući. Nije bio nervozan. Bio je s prijateljima. Pjevao je." Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani "Šljivo" i bistrou "Paradis". No, kući se nisu vratili. Po policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a po tvrdnjama obitelji - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Već 4. decembra njemačka je policija našla napušten audi blizu željezničke stanice u Aechenu, tik uz belgijsku granicu. Na karoseriji su bile dvije rupe od metka, kalibra 9 mm, najvjerovatnije iz berete. Odgovarali su mecima kasnije nađenim u Jukinoj glavi. Znalo se da je jedan od tjelohranitelja nosio beretu. "Veza je očita", izjavio je Rolf Lennartz iz ureda javnog tužioca gradića Eupen, gdje je belgijska policija vodila istragu. "Meci, auto, nestanak. Vjerujemo da je ubijen u kolima i pretpostavljamo da su to učinili tjelohranitelji. No, što se tiče motiva, o tome ništa ne znamo."

Lov na ubice preselio se u Njemačku i povezivan je sa švercerskim kanalima oružja: saznalo se da su u jednom prisluškivanom telefonskom razgovoru sugovornici raspravljali o planu da ubiju Juku. Iseljenici su nudili svoje varijante Jukine smrti: "Svi su ga se bojali: ako ste se trkali s njim, morali ste ga pustiti da pobijedi ili se bojati za vlastiti život. Bio je bolestan", ustvrdio je jedan od njih. Drugi je pak operirao ciframa ubijenih Bošnjaka u Mostaru i novinarima izjavio: "Šuškalo se o masakrima u kojima su njegovi pobili i do 700 ljudi. Mislim da je ubijen zbog pokolja, i da su to zato uradili njegovi tjelohranitelji. Niko od ljudi koji su bili s Jukom nije mogao zaboraviti šta su činili."

Šta je Mesić rekao Tuđmanu Četvorica tjelohranitelja su kasnije uhapšena, a trojici je suđeno: Jadranko, Muris i Samir odležali su kazne u belgijskim zatvorima, ali su teorije o tome ko stoji iza Jukine smrti ostale. Ni danas se ne zna motiv: zato su sve opcije i dalje u igri. Prošle godine, kada je objavljen stenogram posljednjeg razgovora pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa današnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, ispostavilo se da je pominjan i Juka?! Tuđman i Mesić sastali su se ujutro 5. februara 1994. i Tuđman je tada optuživao Mesića zbog sabotiranja "državne politike" jer se Mesić spremao na put u Sarajevo na Prvi sabor Hrvata BiH. Na istom sastanku Mesić je odbio mogućnost da bude hrvatski ambasador u Bruxellesu: iako su hrvatski mediji u tom periodu za Jukinu smrt optuživali Ejupa Ganića i Bakira Izetbegovića, Mesićeva nervozna reakcija u razgovoru s Tuđmanom ukazuje da je on pak smatrao kako je Jukina likvidacija djelo hercegbosanskih ekstremista: "Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju - neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje, neću ići da me ubiju, Juku Prazinu su ubili, i da ja sada idem u Belgiju da me ubiju…"

No, ni zvanični Beograd nije ostao izvan zbivanja: kada je srbijanski SDB novembra 1999. objavio hapšenje "članova špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriji prethodne Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika SRJ Slobodana Miloševića", iz afere "pauk" isplivala je i Jukina smrt?! Tadašnji jugoslavenski savezni sekretar za informacije Goran Matić, govoreći o "nedjelima" uhapšenih - Jugoslava Petrušića, Milorada Pelemiša, Branka Vlače, Radeta Petrovića i Slobodana Orešanina, javnosti je obznanio kako je "Petrušić učestvovao u likvidaciji šefa paravojnih formacija u Sarajevu Juke Prazine i to tako što mu je bio zadatak da dokaže da je on mrtav". Matić je tada ustvrdio da je u Jukinu likvidaciju bio direktno umiješan francuski general Phillipe Morillon, da je komanda mirovnih snaga dala konkretne instrukcije po kojima je Petrušić namamio Juku, a egzekutori su - po Matićevoj verziji - bili francuski obavještajci koji su se svetili za smrt svoja dva oficira u Sarajevu?! Petrušić je, potom, snimio mrtvog Juku?!

Naravno, postoje i bosanske verzije Jukine smrti: jedna od njih tiče se novca i po njoj Juka je ubijen nakon svađe oko velikih suma para prikupljenih za pomoć Sarajevu?! Po istoj verziji, put Liegea uputila su se dvojica domaćih branilaca Jukinog soja - jedan iz Mostara, drugi iz Sarajeva, pasoše i vize obezbijedio im je sami tadašnji državni vrh, a zadatak im je bio: Jukina smrt po svaku cijenu. Druga, pak, verzija kaže da je Jukinim tjelohraniteljima katul-ferman iz Sarajeva uručio jedan ugledni domaći biznismen koji i danas šeta Sarajevom i zbog toga svi šute.

Juke više nema: sahranjen je u vodnjikavu glinu groblja Robermont na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva iz bajke. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: "Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav. I niko ne vjeruje da će njegova smrt biti zaboravljena." Poput mnogih koji su znali Juku, i ovaj njegov sudrug govori o osveti. Čak i iz groba.

pirpa · Post by **pirpa** » 26/05/2017 15:02

Na današnji dan-26.05.1992-26.05.2017...

26.05.1992

26.05.2017

https://www.klix.ba/vijesti/bih/obiljez ... /170526042

dok na na drugom dijelu grada...

https://www.klix.ba/vijesti/bih/gradska ... 70526093#1

a gdje ce ko sa nasim pojedinim balijama i njihovim moralem koji se jedino moze mjeriti sa cistinom guzice ravnogorskog cetnika. i to onog cetnika iz perioda 1946 koji se skrivao godinama po raznim sumama i zemunicama ..

Us and them · Post by **Us and them** » 31/05/2017 01:41

Jedno pitanje:

Zanima me jedan događaj iz rata za koji mi je rečeno da su se bezbjednjaci Armije RBiH bavili njime i da se ti izvještaji nalaze u "arhivi Armije RBiH u Sarajevu".

Ja nisam imao pojma ni da postoji takav arhiv, zna li neko gdje se to zapravo nalazi?

Kojom procedurom doći do uvida u te dokumente i je li to uopće moguće, nešto sumnjam da bi upalilo da se samo tako pojavim, predstavim se i kažem da mi daju povjerljive ratne izvještaje

pirpa · Post by **pirpa** » 31/05/2017 09:16

Posalji upit ministarstvu odbrane...

Us and them · Post by **Us and them** » 31/05/2017 22:50

Obilino Kasino wrote: Znam da nije tema, ne zelim otvarati novu. Koje ili koja brigada/jedinica je bila najkvalitetnija po vama ucesnicima u ratovima 91-95 bez obzira na stranu cisto vojnicki gledano?

Silver Fox!

pirpa · Post by **pirpa** » 31/05/2017 22:58

stakasa · Post by **stakasa** » 01/06/2017 09:25

pirpa wrote:

Ko ga je ubio? U njegovom burnom tridesetogodišnjem životu, jedino oko čega nije bilo sumnje jeste da će umrijeti u čizmama: no, kome je to pošlo za rukom?

Posljednji put Juka je viđen u noći 3. decembra 1993: po izjavi jednog od njegovih ljudi, večer je počela relativno uobičajeno. Juka je kartao s tjelohraniteljima. Jedan od njih je svjedočio: "Vidio sam ga u kući. Nije bio nervozan. Bio je s prijateljima. Pjevao je." Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani "Šljivo" i bistrou "Paradis". No, kući se nisu vratili. Po policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a po tvrdnjama obitelji - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Šta je Mesić rekao Tuđmanu Četvorica tjelohranitelja su kasnije uhapšena, a trojici je suđeno: Jadranko, Muris i Samir odležali su kazne u belgijskim zatvorima, ali su teorije o tome ko stoji iza Jukine smrti ostale. Ni danas se ne zna motiv: zato su sve opcije i dalje u igri. Prošle godine, kada je objavljen stenogram posljednjeg razgovora pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana sa današnjim hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem, ispostavilo se da je pominjan i Juka?! Tuđman i Mesić sastali su se ujutro 5. februara 1994. i Tuđman je tada optuživao Mesića zbog sabotiranja "državne politike" jer se Mesić spremao na put u Sarajevo na Prvi sabor Hrvata BiH. Na istom sastanku Mesić je odbio mogućnost da bude hrvatski ambasador u Bruxellesu: iako su hrvatski mediji u tom periodu za Jukinu smrt optuživali Ejupa Ganića i Bakira Izetbegovića, Mesićeva nervozna reakcija u razgovoru s Tuđmanom ukazuje da je on pak smatrao kako je Jukina likvidacija djelo hercegbosanskih ekstremista: "Htjeli su da me ubiju, evo, zato ne idem, ja nisam Juka Prazina, i neću da me ubiju - neka me ubiju tu. Ako smo završili, ubijte me ovdje, neću ići da me ubiju, Juku Prazinu su ubili, i da ja sada idem u Belgiju da me ubiju…"

No, ni zvanični Beograd nije ostao izvan zbivanja: kada je srbijanski SDB novembra 1999. objavio hapšenje "članova špijunsko-terorističke grupe, pripadnike francuske obavještajne službe koji su poslije niza počinjenih zločina na teritoriji prethodne Jugoslavije, za koje je okrivljen srpski narod, planirali i atentat na predsjednika SRJ Slobodana Miloševića", iz afere "pauk" isplivala je i Jukina smrt?! Tadašnji jugoslavenski savezni sekretar za informacije Goran Matić, govoreći o "nedjelima" uhapšenih - Jugoslava Petrušića, Milorada Pelemiša, Branka Vlače, Radeta Petrovića i Slobodana Orešanina, javnosti je obznanio kako je "Petrušić učestvovao u likvidaciji šefa paravojnih formacija u Sarajevu Juke Prazine i to tako što mu je bio zadatak da dokaže da je on mrtav". Matić je tada ustvrdio da je u Jukinu likvidaciju bio direktno umiješan francuski general Phillipe Morillon, da je komanda mirovnih snaga dala konkretne instrukcije po kojima je Petrušić namamio Juku, a egzekutori su - po Matićevoj verziji - bili francuski obavještajci koji su se svetili za smrt svoja dva oficira u Sarajevu?! Petrušić je, potom, snimio mrtvog Juku?!

Naravno, postoje i bosanske verzije Jukine smrti: jedna od njih tiče se novca i po njoj Juka je ubijen nakon svađe oko velikih suma para prikupljenih za pomoć Sarajevu?! Po istoj verziji, put Liegea uputila su se dvojica domaćih branilaca Jukinog soja - jedan iz Mostara, drugi iz Sarajeva, pasoše i vize obezbijedio im je sami tadašnji državni vrh, a zadatak im je bio: Jukina smrt po svaku cijenu. Druga, pak, verzija kaže da je Jukinim tjelohraniteljima katul-ferman iz Sarajeva uručio jedan ugledni domaći biznismen koji i danas šeta Sarajevom i zbog toga svi šute.
.

pirpa · Post by **pirpa** » 10/06/2017 13:13

Od ponedeljka ekskluzivni feljton: Državne tajne i politička ubistva

Redakcija BNN-a odlučila je svojim čitaocima, od ponedeljka 12.6.2017.godine, ponuditi ekskluzivni feljton i političkim ubistvima i najčuvanijim i najprljavijim državnim tajnama obavještajno-policijskog miljea ratne i poratne Republike BiH iza kojih su ostali brojni neriješeni slučajevi koji se danas tretiraju kao terorizam, rušenje države, ubistva i ratni zločini.

U feljtonu ćete moći vidjeti ekskluzivne i sakrivene dokumente, svjedočenja najistaknutijih aktera, fotografije skrivane od javnosti, dokaze koji jasno upućuju na činjenicu kako su pripremama i vršena politička ubistva, kako su odstrijeljivani "nepodobdni kadrovi", kako je formirana teroristička grupa "Ševe" i ko joj je komandovao, kako su praćenii prisluškivani najsitaknutiji državni funkcioneri, kako su se, za sada, ubice i naredbodavci ubistava spašavali od robije, kao i mnoge druge intrigantne detalje. BNN od ponedeljka sa Vama!

http://bnn.ba/vijesti/od-ponedeljka-eks ... ka-ubistva

pirpa · Post by **pirpa** » 12/06/2017 10:20

Spisak "Ševa", kako su formirane, ko im je naređivao i koga su ubijale!

BNN od danas počinje ekskluzivni feljton koji će govoriti o najčuvanijim državnim tajnama i informacijama o počinjenim političkim ubistvima u Sarajevu. Radi se o općem javnom interesu jer je glavni grad Bosne i Hercegovine, nakon 20 i više godina od počinjenja ubistava, još uvijek prepun lica koja su počinila politička i druge vrste ubistava a koji se nalaze na slobodi. Da li iza ubica stoji sistem ili je, pak, dio samog sistema ubica. "Ševe" su dio jedinice MUP-a RBiH koji je formiran sa ciljemda obavlja prljave poslove. Samim tim dat joj je teroristički prefiks. Broj ubistava koje su počinila mjeri se desecima. BNN ekskluzivno donosi priču o najprljavijoj terorističkoj jedinici, "Ševama", koje i danas štiti veliki dio sistema vlasti za kojeg su, očito, radili.

“Prvi dio informacije se odnosi na Ugljen Nedžada pošto mi je poručeno da o njemu napišem ono što znam, naveo sam da je on prije višestranačkih izbora bio jedan od ključnih ljudi Duška Zgonjanina, odnosno Sredoja Novića i da je kao čovjek od povjerenja zajedno sa Božom Bagarićem ispred Saveznog SUP-a odrađivao zadatke prema Zulfikarpašić Adilu... Asim Dutbašić je zadužio Ugljen Nedžada da po nalogu Alije Delimustafića oformi grupu za likvidaciju za koju ću kasnije saznati da je dobila naziv „Ševe“...” - napisat će juna 1994.godine, bivši šef Službe državne bezbjednosti, Munir Alibabić, u pismu koje je uputio predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću.

"Ševe" su od njenog formiranja bili najčuvanija državna tajna. Za njeno formiranje znalo je svega nekoliko ljudi a isti ti ljudi bili su uključeni i u davanje zadataka kao i pokrivanje krvavih i rpljavih tragova "Ševa". Svoj put otpočeli su onako za šta su bili i namijenjeni - zločinom.

Dana 22.aprila 1992., zarobljeno je osam rezervista tzv. JNA: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović, koje je sarajevski kriminalac Davor Matić zvani Žmiro sproveo u Dom policije. Odatle su, po svjedočenju Dragana Vikića, upućeni u neki od sarajevskih zatvora da bi ih, na samom izlazu iz Doma policije, sačekao čovjek po nadimku Brko, koji će ih svirepo likvidirati. "Brko" je bio vođa ubica iz "Ševa" - Nedžad Herenda.

U trenutku kada je HErenda ubio svoje, moguće, prve(?) žrtve, on je skupa sa NEdžadom Ugljenom i Musinom Džaferovićem bio poslat u Specijalnu jedinicu MUP-a RBiH da u istoj izvrši odabir onih koji bi radili iste poslove - zločine.

Vikić će posvjedočiti da su mu njegovi ljudi reklii kako je zarobljenike poubijao “čovjek po nadimku Brko” za kojeg će saznati da se zove Nedžad Herenda. Šef Službe državne bezbjednosti - sektor Sarajevo, Munir Alibabić, izjaviće kako mu je Asim Dautbašić kazao da su zarobljeni vojnici likvidirani od strane “nekog iz naše specijalne grupe”.

Alibabićev nasljednik na mjestu šefa Službe državne bezbjednosti - sektor Sarajevo, Enver Mujezinović, izjaviće da su mu “neke stvari poznate iz akcije "Trebević”, ali za Mujezinovića se sumnja da je i autor službenog dokumenta kojeg su potpisali ministar odbrane Jerko Doko i komandant TO RBIH pukovnik Hasan Efendić u kojem je stajalo da su vojnici "na vlastiti zahtijev otišli svojim kućama".

Sasvim sigurno za zločin u "Velikom parku" znali su svi funkcioneri MUP-a RBiH od Alije Delimustafića, Jusufa Pušine, Bakira Alispahića, Nedžada Ugljena, Dragana Vikića, preko dijela u MO RBiH i TO RBIH, Jerka Doke, Hasana Efendića, Envera Mujezinovića i drugih. Niko ništa nije poduzeo jer su ubistva počinili "naši iz specijalne grupe". Tako su prvi zločini "Ševa", zapravo, podvedeni pod "patriotizam", odnosno ubice iz "Ševa" bile su od početka amnestirane za svoje zločine.

O Samom nastanku terorističke skupine "Ševe", NEdžad Ugljen će izjaviti: “Asim Dautbašić mi je rekao: Ideš sa mnom u specijalnu jedinicu... Ja i Musin Džaferović smo radili na selekciji, jer smo imali iskustva u Službi. Ja sam kroz selekciju lica koja su se javljala u specijalnu jedinicu, krišom odlagao zabilješke i pribilješke o ljudima za koje sam cijenio da su nekih jačih sposobnosti, da mogu nešto uraditi u smislu specijalnih dejstava... Tako sam odabrao grupu „Ševe“... Neću da mi se zna ko su mi ljudi u „Ševama“. Zbog toga sam tražio novčana sredstva i njima na potpis davao platu ...”

"Ševe" su svoja primanja vršili putem papirića koje je, uglavnompotpisivao Ugljen koji je bio direktni rukovodilac "Ševa" u operativnom smislu, iako je naređenja za njihova djelovanja primao vertikalom u MUP-u i istom tom vertikalom putem politike. "Ševe" su bile izuzetno dobro opremljene vojnom i policijskom opremom, za njih su specijalno nabavljani snajperi, jurišne puške i kratko oružje, sredstva fizičke zaštite, municija i eksplozivna sredstva za šta im je logističku podršku pružao MUP RBiH, paralelno finansiranje putem stranačke, SDA-ove tadašnje strukture, kao i putem korištenja nekih resursa Armije RBIH.

Ševe” su izvršile likvidaciju nekoliko civila na Grbavici "vježbajući" svoje djelovanje. O jednom takvom ubistvu BNN je objavio svjedočenje B.Š, prije nekoliko dana, koji je lično sa svojim saradnikom u MUP-u RBIH vidio pisanje izvještaja od strane Dragana Šošića u kojem je stajalo da je ubio ženu na Grbavici dok je prala suđe. Za pretpostaviti je da su "Ševe" ovo svirepo ubistvo, koje je ratni zločin, podvele pod "ubistvo četnika".

Također, prema svjedočenju Edina Garaplije, bivšeg agenta AID-a i SDB-a, "Ševe" su, također, ubile Boška Brkića i Admiru Ismić, koji su u svjetskoj javnosti poznati kao “Sarajevski Romeo i Julija”.

Spisak do sada registrovanih ubistava za koje se pripadnici "Ševa" osnovano sumnjiče dosegao je brojku od 13 ubijenih lica što je ogroman ratni zločin ali nijedno tužilaštvo u Bosni i Hercegovini ne istražuje rad i krvavo djelovanje terorista iz "Ševa", niti se sistematski istražuje njihov način formiranja i djelovanja.

Pripadnici “Ševa” bili su:

1. Đulić (Mehmed) Memsudin, rođen 1972. godine 2. Gološ (Mirza) Edin, rođen 1966. godine

3. Gološ (Mirza) Sead, rođen 1969. godine

4. Hazrolaj (Nazif) Edin, rođen 1962. godine

5. Herenda (Alija) Nedžad, rođen 1953. godine 6. Morović (Vasilije) Jerko, rođen 1958. godine 7. Islamović (Omer) Damir, rođen 1962. godine 8. Ivačić (Ante) Zvonko, rođen 1956. godine

9. Jahić (Hasan) Sejo, rođen 1952. godine

10. Jakubik (Rajmund) Alen, rođen 1963. godine 11. Jusović (Medo) Fehmija, rođen 1956. godine 12. Muranović (Dijaz) Edin, rođen 1961. godine

13. Nedžibović (Mustafa) Samir, rođen 1963. godine 14. Šahbaz (Salim) Hazim, rođen 1962. godine

15. Šošić (Ivan) Josip, rođen 1967. godine

16. Šošić (Petar) Dragan, rođen 1967. godine

17. Torlaković (Nesib) Nedim, rođen 1968. godine 18. Zorlak (Aziz) Nedim, rođen 1957. godine

19. Kadrić (Edhem) Abdulah, rođen 1950. godine

20. Faik Kulović zvani Inžinjer

21. Senad Goljo

22. Dino Abazović

FOSS (Federalna obavještajna služba" će napraviti Specijalnu informaciju o formiranju i djelovanju terorističke grupe “Ševe” u kojoj će, između ostalog, stajati sljedeće:

“Grupa Ševe će jedno vrijeme biti smještena u Domu policije u Sarajevu, u bazi Specijalne jedinice MUP-a RBiH, da bi se nakon stabilizacije i sređivanja stanja u SDB grupa preselila u prostorije MUP SDB u sjedištu. Međutim, krajem 1992., grupa Ševe prelazi u novu bazu koja se nalazila u prostorijama Planinarskog društva u Starom Gradu. Tu se zadržavaju vrlo kratko (oko desetak dana) nakon čega prelaze u jednu privatnu kuću u Velešićima. Pomenuta baza korištena je oko pola godine, ali zbog nemogućnosti nor- malnog dolaska u bazu, zbog ratnih dejstava, sjedište grupe ponovo je vraćeno u zgradu MUP-a... Identitet pripadnika jedinice Ševe znao je i određeni broj ljudi koji su u SDB bili na nižim rukovodnim funkcijama: Stipan Petrović, Boriša Delić, Enver Mujezinović, pa čak i sekretarica Nedžada Ugljena, Suvada Hodžić. Prema raspoloživim informacijama u rad ove grupe povremeno su bili uključivani Fikret Muslimović i Jusuf Jašarević iz vojnog vrha, a grupa je imala podršku i od najvišeg političkog vrha države...Grupa Ševe nije imala jednonacionalni sastav, pa se može reći da je formirana po obrascu KOS-a, čiji je metod bio formiranje specijalnih jedinica od pripadnika manjinskih nacija koji su kao manjine, kroz psihološku krizu identiteta, imali pojačanu potrebu dokazivanja lojalnosti. Budući da je Enver Mujezinović iz centrale KOS-a iz Beograda u Sarajevo stigao u maju 1992., sas- vim je moguće da je ideju o formiranju ovakve grupe upravo Mujezinović donio ili prenio Delimusta ću. Na formiranje i rad grupe Ševe određeni uticaj preko svojih ljudi imali su i KOS i SIS, kojima je odgovarala ideja o stvaranju male muslimanske državice, jer bi se na taj način lakše izvršila podjela BiH. Njene usluge su istovremeno koristili ljudi koji su bili na vezi sa KOS-om (Mujezinović, Muslimović), SIS-om (Ugljen, Jozić), odnosno ljudi koji su bili zagovornici i radili na etabliranju MOS-a, Muslimanske obavještajne službe (Alispahić, Ugljen). Zbog te činjenice u grupi Ševe bilo je ljudi za koje se sumnja da su bili u vezi sa KOS-om (niški specijalci Dragan i Josip Šošić) ili zavrbovanih kriminalaca (Nedžad Herenda), zatim pripadnika SIS-a (Zdravko Faketi) i ljudi koji su podržavali stvaranje MOS-a... Pojačane aktivnosti Ševa tokom 1993., na unutrašnjem planu, dovode se u vezu sa političkim aktivnostima najvišeg državnog vrha oko budućeg ustroja BiH i eliminisanjem iz političkog i javnog života probosanski orjentisanih kadrova, i političkih neistomišljenika koji su se suprostavljali podjeli BiH. Saznanja ukazuju da je s tim u vezi, u junu 1993. u Sarajevu, zavedena akcija pod šifrom Ševa koja je za cilj imala obračun sa pomenutim licima...Upravo za taj period djelovanja Ševa vežu se neka nerazjašnjena ubistva koja su se desila na teritoriji pod kontrolom Armije BiH, posebno u Sarajevu, uključujući atentat na Sefera Halilovića...”

Pored svega navedenog, "Ševe" su u svom djelovanju vršile snajperisanje unutar Sarajeva što se posebno istaklo 26.10.1993.godine kada je buknuo bratoubilački sukob u opkoljenom Sarajevu, (za koji će se poslije ispostaviti da su ga režirali oficiri KOS-a i SDB-a Fikret Muslimović, Enver Mujezinović i ostali) i kada su "Ševe" snajperisale po objema sukobljenim stranama kako bi sukob imao što krvavije posljedice.

Da su o postojanju i djelovanju terorističke skupine "Ševe", znali i pripadnici agresorske tajne službe svjedoči i izvod iz izjave zamjenika komandanta Specijalne jedinice "Lasta", Joze Anđića.

Kada je 6. novembra 1993., od strane srpskog MUP-a uhapšen Anđića će, nekoliko dana prije razmijene, isljeđivati inspektori agresorskog MUP-a. Inspektor srpskog MUP-a, Milan Vojinović će Anđića pitati o "jednoj drugoj jedinici koja je formirana da bi odrađivala samo prljave poslove". Anđić će im, tokom isljeđivanja, reće da ne zna ništa o tome na šta mu je inspektor Vojinović kazao da laže.

Dana 18. novembra 1993., Srpska nacionalna bezbedonost napisaće informaciju o postojanju «Ševa». U Informaciji koju će potpisati jedan od načelnika agresorske Službe, Srđan Šehovac, između ostalog stoji:

“Obaveštavamo vas da smo u razgovoru sa S.V. došli, pored ostalih saznanja, i do podatka da u MUP-u bivše RBiH deluje i posebno organizovana jedinica koja radi u potpunoj ilegali - osnovao je Asim Dautbašić, sada je vodi Nedžad Ugljen. Pomenuta grupa je za specijalne zadatke - prljave poslove, a između ostalih poslova radi i likvidacije nepoželjnih osoba. Sastavljena je od poverljivih ljudi, koji su većinom nepoznati okolini...”

Agresorska saznanja bila su gotovo istovjetna informacijama koje su o "Ševama" bile prikupljene na opkoljenoj strani Sarajeva. Svi su znali da unutar Sarajeva postoji grupa koja vrši prljave likvidacije, svi su znali ko ju je osnovao, ko joj je davao zadatake, ko ju je finansirao a ko operativno pokrivao ali niko, otada do danas, nije službeno reagovao.

O njenoj ulozi je, očito, blisko bio upoznat i ministar MUP-a Jusuf Pušina koji je ubice iz "Ševa" odlikovao policijskim priznanjem “Reljefni grb RBiH”. Uslugama "Ševa" se direktno koristio i bio im direktno nadređeni i naredni ministar MUP-a RBiH Bakir Alispahić za čije vrijeme su se, također, dogodila brojna ubistva koja su počinile "Ševe".

"Ševe" su, po dokumentima FOSS-a, formirane po obrascu KOS-a. To posebno treba istaći kada se uzme o obzir da su tajnom službom i u MUP-u i u Armiji RBiH, rukovodili kadrovi KOS-a, Fikret Muslimović, Jusuf Jašarević, Nedžad Ugljen i Enver Mujezinović uz cijeli splet dodatnih saradnika na raznim pozicijama.

Upravo tu leži početak cijelog problema: otkud najkrvaviji KOS-ovci, koji su u redove odbrane ARBiH došli aprila i maja mjeseca 1992.godine (i odmah raspoređeni na vodeće funckije u državi) na čelu tajnih službi!? Kakva je uloga KOS-ovih oficira u državnom udaru 2.maja 1992.godine? Zašto su sistematski zataškavali zločine od kojih su poslije stradavali generali Armije RBiH!? Ko ih je poslao u Sarajevo i sa kojim zadatkom? Kako su izazivali bratoubilačke sukobe u Sarajevu i zašto su od komandanata Armije RBiH sistematski proizvodilli "zločince" Sutra: Ubačeni KOS-ovci koji su u Bosnu donijeli "Ševe", zločine i politička ubistva!

(Nastavak sutra)

http://bnn.ba/vijesti/spisak-seva-kako- ... -ubijale-0

pirpa · Post by **pirpa** » 13/06/2017 11:11

ONEMOGUĆAVANJE ODBRANE, IZAZIVANJE BRATOUBILAČKIH SUKOBA, JEDINICE ZA LIKVIDACIJE IZUM SU OFICIRA KOS-A
Muslimović, Mujezinović, Delimustafić, Ugljen - KOS-ovi ljudi koji su napali RBiH

“Pošto je u Hrvatskoj prvi proces paravojnog organizovanja krenuo istjerivanjem ovih kvalitetnih kadrova iz MUP-a i popunom najekstremnijim članovima HDZ-a, nastojali smo da se takav, sličan proces i recept ne odvija u BiH i to smo uspjeli preko ministra Delimustafića. On je smjenio jednog od ekstremnih ljudi stranke SDA, koji je bio u MUP-u na visokom položaju, a to je bio Avdo Hebib, i na njegovo mjesto upućen je oficir Sead Rekić...I tako je Republički MUP u BiH ušao pod našu jurisdikciju.“ - svjedočio je nekadašnji šef KOS-a JNA general Aleksandar Vasiljević

“Ranije je u Bosni postojalo jedno političko jezgro kojem je bilo stalo da se očuva BiH u Jugoslaviji. Po toj opciji trebalo je smjeniti Aliju Izetbegovića, Radovana Karadžića i Stjepana Kljuića, a na njihovo mjesto da dođu: Fikret Abdić, profesor Kecmanović od Srba i Josip Pejaković od Hrvata...Od mene je tražio Alija Delimustafić da ga Vojska podrži u ovoj opciji...da će Vojska podržati jednu takvu opciju, da ne kažem državnog udara u Bosni. Onda je on tražio, ako može, Blagoje Adžić da omogući nekome iz ove grupacije kontakt sa Miloševićem...” – kazat će u svojoj izjavi šef KOS-a JNA Aleksandar Vasiljević izgovarajući na taj način, zapravo, scenarij pod kojim se odigrao pokušaj državnog udara u Republici BiH 2.maja 1992.godine.

Krajem aprila 1992.godine, pravo iz centrale KOS-a u Beogradu, preko svih četničkih barikada i prolazeći kroz prsten opkoljenog Sarajeva, u glavni grad Republike BiH stići će oficir KOS-a Enver Mujezinović.

Prisjećajući se događaja od 2.maja 1992.godine, član Predsjedništva RBiH, Stjepan Kljuić, kazat će kako misli da je upravo Mujezinović bio jedan od ključnih aktera pokušaja izvođenja državnog udara 2.maja 1992.godine kao, bez sumnje, vrhunske operacije KOS-a što je svojom izjavom potvrdio i Vasiljević.

Čim je došao u Sarajevo, Mujezinović će, doslovno odmah, biti postavljen na mjesto šefa sigurnosti Ministarstva odbrane Vlade RBiH i to bez ikakvih prethodnih provjera s obzirom da je stigao zi Beograda kroz agresorske barikade.

Kako je MUP RBiH, instaliranjem Alije Delimustafića, Nedžada Ugljena ali i oficira KOS-a Seada Rekića, već bio potpuno poklopljen od strane KOS-a, srbijanski agenti su računali da su izvršili sve neophodne pripreme za izvođenje državnog udara i, praktično, zadržavanje Republike BiH u okviru Velike Srbije.

Svjedočeći o svom načinu ubacivanja u MUP- RBiH oficir KOS-a Sead Rekić izjaviće kako je „ otišao kod generala Vasiljevića, a tada me interesovalo na koji način ću preći u MUP BiH kada sam aktivni oficir JNA i KOS-a, iako sam formalno prešao u Savezni SUP. General mi je rekao da je sve uredu i da se samo javim Aliji Delimustafiću. Pitao sam ga kome da šaljem Izvještaje, te me je on ponovo uputio na Delimustafića. Tada mi je Vasiljević rekao da ne bi bio otkriven treba da dobijem rješenje o napuštanju JNA sa datumom prelaska u savezni SUP. Nakon toga odlazim Bakoviću i on me odvodi u Personalu, te sam čuo kada je Baković naredio da mi se izda falsifikovano uvjerenje o prestanku aktivne vojne službe sa 15.9.1991.g.“

Shvaćajući da je, zapravo, KOS potpuno preuzeo MUP RBiH i učinio ga svojom bazom za djelovanje u RBiH, potpredsjednik Vlade RBiH i jedan od ključnih ljudi SDA, dr. Rusmir Mahmutćehajić kazaće da je već u oktobru 1991., bio potpuno siguran da je Delimustafić na suprotnoj strani. “Kada sam prikupio dovoljno dokaznog materijala, to sam sve Izetbegoviću prezentirao. Od svega toga pomenuti ću ti najznačajnije: uspio sam da Vlada RBiH donese Odluku, a mi smo osigurali sredstva, da se za opremanje rezervnog sastava policije odvoji 30 miliona maraka i pouzdano znam da su ta sredstva bila prebačena na račun MUP-a BiH. On jednostavno po tom pitanju nije radio ništa, iako je novac bio osiguran... Imao sam dokaza da se on tada dogovorio sa Bobanom (snimci telefonskih razgovora i neki pisani dokumenti) da nijedan metak ne smije proći kroz Hercegovinu bez njegovog znanja, čime je blokirao rad PL-a. Spriječio je odlazak Hajre Balorde sa mjesta guvernera Narodne banke BiH uz podršku ministara iz SDS-a i HDZ-a da bi mogao dovršiti pljačku deviza iz naših banaka putem zamjene novčanica koje su kamionima dovožene iz Beograda i Zagreba sa ciljem potpunog osiromašenja države Bosne. U dogovoru sa ministrom saveznog SUP-a, generalom Petrom Gračaninom i šefom KOS-a tzv. JNA, generalom Aleksandrom Vasiljevićem dovodi bez našeg odobrenja u dva navrata oko 100 inspektora saveznog SUP-a i oficira KOS-a među kojima je i Sead Rekić, major KOS-a, kome izmišlja mjesto glavnog inspektora policije. I sa ovih stotinjak inspektora potpuno parališe rad MUP-a ucjelini. Pored ovih stvari za koje Izetbegoviću podstirem dokaze, i Izetbegoviću i meni je bivši ministar unutrašnjih poslova Bešić saopštio da je Alija Delimustafić po naredbi generala Vasiljevića 12–17.000 pušaka i drugog pješadijskog naoružanja iz Sarajeva prebacio u zapadnu Hercegovinu. Tako on njega pozove i samo onako utroje ja to njemu sve kažem. On poče da plače...” – izjaviće Mahmutćehajić.

Kada je pokušaj državnog udara, 2.maja 1992.godine, otpočeo, KOS-ovi oficiri su sve dobro bili isplanirali: paralisali su MUP, Službu državne bezbjednosti MUP-a, Službu sigurnosti Ministarstva odbrane RBiH i preostale su samo one snage na koje nisu računali jer nisu znali za kapacitet njihovog postojanja – Patriotska Liga RBiH koja je, tog dana, spasila državu.

Koliko su precizno radili oficiri KOS-a, na rušenju države, govori i izjava KOS-ovca Rekića u kojoj je opisao kakve je zadatke dobio od Fikreta Muslimovića na spriječavanju reakcije Specijalne jedinice MUP-a RBiH.

„Negdje u ljeto 1991., ja sam došao na vikend u Sarajevo, te me je pozvao telefonom Fikret Muslimović i rekao da dođem u njegovu kancelariju. Kada sam došao, rekao mi je da li ja poznajem organizacijsku strukturu i ostale podatke jedinice za posebne namjene MUP-a RBiH, te sam ja odgovorio potvrdno, jer smo zajedno izvodili sa pripadnicima MUP-a vježbe i lično sam poznavao ljude u toj jedinici, a prije svega Dragana Vikića. Fikret je zatražio da na papiru sačinim organizacionu šemu cijele jedinice, rukovodnu strukturu, sastav i nacionalnu strukturu ljudi, vrstu naoružanja, broj naoružanja, te broj i vrstu ok- lopnih vozila. Rekao mi je da hitno napišem i rekao mi je da mu tu procjenu traže „ovi gore“, misleći na centralu KOS-a u Beogradu. Fikret mi je rekao da ja dođem u kontakt sa Vikićem i da snimim razgovor sa Vikićem u cilju da se vidi kakva je borbena gotovost jedinice, odnosno spremnost Vikića da se suprostavi Armiji. Prije nego što ću krenuti na zadatak koji mi je dao Muslimović, rekao mi je isti, da ne postavljam odmah pitanje, nego da se podsjetimo na naše zajedničke dane saradnje, s tim da je prije toga Fikret nazvao zastavnika Vujčića i rekao meni da odem kod Vujčića koji će mi dati mikrokasetofon i koji će mi objasniti način njegovog rada. Tada sam ili ranije nazvao Vikića, pa smo se našli u restoranu Šentada. Sjeli smo u unutrašnjost restorana, a tada sam ja u svemu postupao po zadatku Muslimovića i započeo sam nakon uvoda sa pitanjima kako bi dobio što više odgovora od Vikića.. Kada je Vikić otišao ja sam predao kasetofon sa kasetom Muslimoviću.“

KOS-ovci su sve učinili da pripreme državni udar u Sarajevu. Čekao se samo pogodan trenutak koji se pojavio 2.maja 1992.godine kada je Alija Izetbegović sletio na Aerodrom Sarajevo gdje su ga uhapsili Muslimovićevi, Mujezinovićevi i Delimustafićevi saradnici, odnosno pripadnici srbizirane JNA.

Umjesto da nakon pokušaja državnog udara 2.maja 1992.godine, kompletna struktura KOS-a bude prvo smijenjena, potom uhapšena, ona, paradoksalno nastavlja obavljati svoje funkcije potpuno normalno. Uvidjevši da im se ništa nije dogodilo, postaju još opasniji i nastavljaju posao radi kojeg su poslati u našu zemlju.

Uskoro će sve obavještajno – sigurnosne sektore u Republici BiH kontrolisati jedino oficiri KOS-a. Muslimović će postati šef sigurnosti TO RBiH, odnosno Armije RBIH, Mujezinović šef Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, Nedžad Ugljen šef Službe državne bezbjednosti RBiH, Delimustafić će ostati ministar u Vladi RBiH dok će cijela mreža KOS-ovaca kontrolisati razne sektore koji su se bavili snimanjem, prisluškivanjem i prikupljanjem podataka.

Arhivska građa koja je ostala iza njihovog djelovanja svjedoči o samo jednom: izazivali su netrpeljivost i prozivodili sukobe unutar Republike BiH pomažući, na taj način, direktno centrali KOS-a koja ih je i poslala u našu zemlju.

„Jedino bih Vas još jednom upozorio da SDB-om rukovode ljudi -Mujezinović i Ugljen koji proizvode neprijatelje, vještački proizvode sukob između najodgovornijih ljudi u drža- vi! Mujezinović je svojim dezinformacijama vješto izazivao netrpeljivost između Pušine i Sefera Halilovića, mene i ministra Alispahića. To ne može biti slučajnost, jer ga je agresija na BiH zatekla u školi JNA u Beogradu...“ – napisat će oktobra 1994.godine Munir Alibabić u pismu koje je uputio Aliji Izetbegoviću.

Jezgro koje je radilo na razbijanju KOS-ove mreže u Republii BiH bilo je Rusmir Mahmutćehajić, Sefer Halilović, Munir Alibabić i nekolicina njihovih saradnika. Nakon prikupljanja brojnih podataka prvo su uhapsili oficira KOS-a Seada Rekića koji će priznati da je cijelo vrijeme radio za četničku JNA i to po nalogu Muslimovića.

„Početkom aprila mjeseca 1993. godine kao okružni vojni tužilac zaprimio sam Krivičnu prijavu sa prilozima protiv prijavljenog Rekić Seada. Kada sam na osnovu izvršenog uvida u zaprimljeni materijal ustanovio da postoje indicije o umješanosti Muslimović Fikreta kao i nekih komandanata i jedinica OS RBiH u nezakonite radnje, tj. o saradnji sa agre- sorom, odlučio sam da u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima o istom obavijestim državno rukovodstvo. S tim u vezi, sačinio sam informaciju veličine 5–8 stranica, u kojoj smo Senad Kreho i ja ukratko obradili dokaze vezane za Fikreta Muslimovića, zatim oba- ranje mosta u B. Šamcu, zatim ubistvo Fadila Đoze kao i druge radnje vezane za Igman i slične stvari. Ovu Informaciju koju smo potpisali Senad Kreho i ja, dostavili smo tokom juna 1993. godine najvišem državnom rukovodstvu i to predsjedniku Predsjedništva RBiH, članu Predsjedništva dr. Ejupu Ganiću, zamjeniku ministra za MO, ministru MUP–a RBiH i načelniku GŠ ARBiH, Seferu Haliloviću.“ – napisat će u svojoj službenoj zabilješci glavni vojni tužilac Mustafa Bisić.

Ali Muslimović neće biti uhapšen iako će protiv njega svjedočiti veliki broj svjedoka, iako su Vojno tužilaštvo i Armija RBiH bili spremni na takvu akciju i imali dokaze za nju. Umjesto toga, kao i nakon pokušaja državnog udara od 2.maja 1992.godine, oni će ponovo biti zaštićeni.

„U Informaciji sam naveo da su (Mujezinović i Ugljen) upropastili slučaj Rekić. Zašto su reterirali ključni svjedoci Makusmović, Ovčina i Balta kojima je Ugljen dao posljednji brifing i kakva je tu uloga tužioca Mehića koji je postavljen na prijedlog Mujezinovića, a prešutio nam je podatak da su Mehić i Rekić zajedno radili u kasarni «Viktor Bubanj» i bili Vasiljevićevi ljudi. Međutim, kada je Sektor SDB dokumentovao Rekićevu neprijateljsku aktivnost, pogotovo na Igmanu, i kada je Rekić uhapšen u prvoj polovini 1993. godine, tada će Rekić, između ostalog, istaći svoje prisne kontakte sa Mujezinovićem, dok su službovali u armiji prije rata, u toku samoga rata, pa i pred hapšenje. Istaći će da su bili izuzetno bliski i preko druženja sa dvije sestre od kojih je jedna radila u Ministarstvu odbrane, a druga u Štabu TO prije rata. Onda sam ga pozvao u svoju kancelariju i on mi je odmah sa vrata rekao da pretpostavlja zbog čega ga zovem, da se najvjerovatnije radi o Rekiću, a onda mi je pojasnio da je on tu malo nesretno involviran, da on zna da je Rekić kombinacijom Vasiljevića ugrađen u MUP BiH, da je to jedan od najjačih agenata KOS-a...“

Upravo će MUP RBIH, tokom kasnijeg perioda agresije na RBiH postati baza djelovanja KOS-ovih agenata. U MUP-u RBiH, baš na inicijavitu KOS-ovog agenta Delimustafića, bit će formirana teroristička grupa “Ševe”. U informaciji FOSS-a iz 2001. godine stajat će da su "Ševe" osnovane "po obrascu KOS-a" te da nije isključeno da je ideju za osnivanje ove terorističke grupe donio Mujezinović dolazeći iz centrale KOS-a u Beogradu krajem aprila 1992.godine.

Zataškvanje njenih zločina, njeno obavještajno i vojno logisticiranje, davanje uputa i komandi za ubistva, upravo će preuzeti druga dva agenta KOS-a Ugljen i Mujezinović.

“Posao” će za “Ševe”, pisanjem lažnih informacija, nabacivati treći KOS-ovac Muslimović te će, upravo odatle, proziaći brojna ubistva, atentati, prikrivanje ratnih zločina, podsticanje bratoubilačkog sukoba unutar opkoljenog Sarajeva, te mijenjanje karaktera rata koje će imati nesagledive posljedice po bh.društvo sve do danas. Danas kada ovaj tekst nastaje oficiri KOS-a su i dalje moćni jer nisu odgovorali ni za jedno svoje prljavo nedjelo već, upravo suprotno, postaju svjedoci i tužitelji protiv svojih žrtava što je još jedan od bosanskih paradoksa.

Redakcija BNN

(Nastaviće se)

http://bnn.ba/vijesti/muslimovic-mujezi ... apali-rbih

pirpa · Post by **pirpa** » 13/06/2017 16:01

Presudom je bilo utvrđeno da su Stanišić i Simatović slali u Hrvatsku i BiH jedinice specijalne namjene SDB-a tzv. "crvene beretke" koje su sa "škorpionima", srpskom dobrovoljačkom gardom Željka Ražnatovića Arkana, te milicijom SAO Krajine počinile zločine, ali to nije bilo dovoljno da se utvrdi njihova odgovornost za te zločine jer nije dokazano da su ih slali s namjerom da se počine zločini.

http://bnn.ba/vijesti/icty-pocelo-ponov ... i-poduhvat

PM72 · Post by **PM72** » 13/06/2017 16:28

Pošto sam bio pripadnik MUP-a RBiH (aktivni pripadnik) a nisam čuo za stvari koje navodiš,volio bih da malo pojasniš.Recimo,koja je to "specijalna" jedinica MUP-a postojala sem "Vikićeve"? Kažeš da su Ševe "jedna mala grupica nastala od specijalne jedinice SDB-a".Pojasni živ bio.

Zatim,o kojih likvidiranih "12 sarajevskih komandira" tumačiš?

Kakvi "dupli grobovi"?

pirpa · Post by **pirpa** » 13/06/2017 17:17

Mislim na jedinicu za specijalne namjene SDB-a a koja je napravljena od lojalnih saradnika SDB.a, pripadnika tajne Titine policije, i pripadnika vojnih obavjestajaca koji su bili na platnom spisku SDB.a a radili su poslove po ugovoru.. na tu jedinicu za specijalne namjene sam mislio....Ševe, kao "Ševe" nisu postojale do polovine 93 god...

sto se tice likvidirani komandira...ja ih imenovati necu a necu ni spominjati likvidiranog nacelnika za obavjestajne poslove 115 brigade(Parlament BiH)...al mogu spomenuti onog iz blekinog potoka sto su ga likvidirali na zucu....kako ono bi...hajmo na izvidjanje pa pljus....

a sto se tice dupli grobova....o njima nek pricaju oni sto su ih kopali ....ja sam ih spomenuo i to je dovoljno....

PM72 · Post by **PM72** » 13/06/2017 17:27

pirpa wrote:Mislim na jedinicu za specijalne namjene SDB-a a koja je napravljena od lojalnih saradnika SDB.a, pripadnika tajne Titine policije, i pripadnika vojnih obavjestajaca koji su bili na platnom spisku SDB.a a radili su poslove po ugovoru.. na tu jedinicu za specijalne namjene sam mislio....Ševe, kao "Ševe" nisu postojale do polovine 93 god...

sto se tice likvidirani komandira...ja ih imenovati necu a necu ni spominjati likvidiranog nacelnika za obavjestajne poslove 115 brigade(Parlament BiH)...al mogu spomenuti onog iz blekinog potoka sto su ga likvidirali na zucu....kako ono bi...hajmo na izvidjanje pa pljus....

a sto se tice dupli grobova....o njima nek pricaju oni sto su ih kopali ....ja sam ih spomenuo i to je dovoljno....

Sad sam 100% uvjeren da si provokator.Nikakvog dokaza,imena,datuma...samo ublehe,zavjere...ko je bolan iz Blekinog potoka likvidiran na Žuči?Kakvi dupli grobovi? I taj "tvoj" navodno likvidirani načelnik- gađali ga naši zoljom u Titovoj?

pirpa · Post by **pirpa** » 13/06/2017 17:47

a sta je bilo, ne djasvi ti se sta citas.....

pa ti mi nisi vjerovao ni da je postojao Taib Lojo a kamo li da je likvidiran.... a vidi cuda, tek se nedavno njegovo ime pocelo spominjati u clancima o politickim ubistvima... a ja sam cak i SIS.ov izvjestaj na ovoj temi postavio a u kojem se spominje likvidacija rahmetli Taiba Loje....

PM72 · Post by **PM72** » 13/06/2017 17:54

Istinu ne treba kriti i treba je objaviti da svi znaju a ovo što ti uporno pišeš je gomila budalaština.Ni imena ni dokaza ni datuma.Surfaš po internetu pa kao prikupljaš informacije.Čuj "SIS-ov izvještaj o likvidaciji nekakvog fočaka" relevantan izvor informacija.

Nikad čuo nisam za tu osobu niti mi je interesantan ali bih znao da je neko ubijen "zoljom u sred Titove".

Kažem ti,gomila insinuacija,gluposti,poluprovjerenih tračeva,intriga i zavjera.Navedi ko je iz Blekinog potoka likvidiran na Žuči u izviđanju.Eto,daj barem jednu tačnu informaciju.

pirpa · Post by **pirpa** » 13/06/2017 17:57

moli se korisnik foruma PM72 da procita prethodnu stranicu ove teme...hvala

PM72 · Post by **PM72** » 13/06/2017 17:59

Nema potrebe da čitam budalaštine...

Feedback

#1201 Re: Feedback

#1202 Re: Feedback

#1203 Re: Feedback

#1204 Re: Feedback

#1205 Re: Feedback

#1206 Re: Feedback

#1207 Re: Feedback

#1208 Re: Feedback

#1209 Re: Feedback

#1210 Re: Feedback

#1211 Re: Feedback

#1212 Re: Feedback

#1213 Re: Feedback

#1214 Re: Feedback

#1215 Re: Feedback

#1216 Re: Feedback

#1217 Re: Feedback

#1218 Re: Feedback

#1219 Re: Feedback

#1220 Re: Feedback

#1221 Re: Feedback

#1222 Re: Feedback

#1223 Re: Feedback

#1224 Re: Feedback

#1225 Re: Feedback