The things people call love
Napravili smo zbrku od ljubavi,
Jer smo od nje napravili ideal (Laurence)
Pisati o Ničeu i ljubavi, te odnosima između muškaraca i žena je nemoguće a da se ne spomenu neke žene koje su ostavile trag u njegovom životu poput - Lou Andreas-Salome – Ruskinja koja je ostavila trag na životima Ničea, Frojda, Rilkea… na neki čudan način prokleta vlastitim spolom, ali koji je možda na neki način i dao drugačiji uvid u psihoanalizu. Vjerujem da se dosta Ničeovih stavova o odnosima između muškaraca i žena, te ljubavi i braku mogu posmatrati kroz prizmu njegovog odnosa sa Salome. Te naravno to je u tuđa žena
Wagnerova. Također je bitno istaknuti i njegov odnos sa Malwidom von Meysenbug, ženom drugačije prirode od Salome, djelujući aktivno u tadašnjem društvu i sudjelujući u društvenim promjenama.
Ničeova čežnja da bude voljen čini mi se je skoro jednaka njegovom strahu od ljubavi same. Zapravo paradoks je u srži njegove filozofije i njega kao čovjeka, te se taj koncept
coincidentia oppositorum (evo me kao harač
), odnosno podudarnost suprotnosti provlači i kroz njegov predstavljeni koncept ljubavi, mogli bismo reći da je Niče u svom razumijevanju ljubavi skoro biseksualan.
Njegova ženska strana koju možda na prvu i ne vidimo jer je sakrivena iza funkcionalnih maski Übermenscha i Zaratustre, dok on sam ostaje tih. Dok iščitavamo njegova djela, te skidamo maske mizoginog muškarca, antikrista,luđaka otkrivaju nam jednog “ženstvenijeg” Ničea ispod tvrde, odbojne površine, ispunjenog boli i tugom jer njegova čežnja za ljubavi ostaje neispunjena zbog same prirode – svjesno povlačenje u unutrašnji svijet samoće i ponosa ne samo kao muškarca, već kao ljudskog bića definisanog vlastitim emocijama.
Kao što je i sam napisao:
“Stalni nedostatak osvježavajuće i iscjeljujuće ljudske ljubavi, te apsurdna izolacija koju ona podrazumijeva, čineći gotovo bilo kakav ostatak veze sa ljudima samo nešto što nanosi bol i ranjava - to je zaista veoma loše ... "
U Dionizovim ditirambima (sam naslov nije slučajno izabran, uzevši u obzir da je Niče Dioniza uzeo za svog patrona – boga nesvjesnih sila) nalazi se pjesma “Arijadnina naricaljka”
Ko me još grije, ko voli me još?
Ponudi mi svoje vrele ruke!
Ponudi mi grumen vrelog uglja da ugrije moje srce!...
(moj prevod nako ofrlje, mrsko mi bilo tražiti neki izdati prevod – kome nije mrsko neka ubaci).
Za razliku od Tezeja, Niče
nema svoje Arijadne, iako je tražio u nekim ženama (čak i tuđim! – Wagnerovoj) – te se on sam upućuje u labirint vlastite duše i emocija, bez spasonosne niti koja će mu omogućiti povratak natrag u stvarnost, u razumnost vanjskog svijeta. Naravno da u taj labirint moramo ući sami, jer je to jedino i moguće, da bismo našli put natrag, potrebna nam je ta nit ljubavi i razumijevanja druge osobe da izađemo (kao u filmu What Dreams May Come sa Williamsom) inače ćemo kao Niče ostati izvan realnosti i eventualnog uspješnog ovaploćenja saznanja o sebi kroz plodnu vezu sa drugom osobom, te se nikada nećemo uspješno vratiti iz labirinta vlastite duše u potrazi za samim sobom.
Imajući ovo na umu, te Ničeovu misao da je čovjeku najteže da otkrije sam sebe, dolazimo do nemogućnosti apsolutne samotransparentnosti, odnosno spoznaje iste, što se takođe primjenjuje i na Drugog, odnosno predstavlja prepreku za prihvatanje drugosti drugog kao nečeg u što ne možemo u potpunosti prodrijeti, te se tu javlja element „nepoznavanja“ koji nas tjera da „znamo/spoznamo“ i vrijednujemo ono u drugima što ne može biti znano, što opet kreira tu Ničeansku dilemu i naizgled suprostavljene pozicije.
Zapravo su tamo dvije strane iste medalje kada se posmatra ljubav i prijateljstvo – kao da želite da provedete noć sa Pinheadom iz Hellraisera, zagrljeni u krevetu – potrebna je svjesno prihvaćanje rastojanja jer prevelika bliskog nanosi bol, a opet je moguća neka vrsta prisnosti koja rezultira toplinom i sigurnošću drugog ljudskog tijela.
U Ničeovoj ljubavi i prijateljstvu (kao nekom „savršenom“ krajnjem cilju ujedinjenja dvije osobe) voljeti drugoga znači dopustiti i živjeti i prihvatati saznanje da jedno nikada neće u potpunosti razumjeti drugo, već samo može cijeniti razlike, odnosno „Kada se oni koji su razdvojeni se ne spoje zajedno, te ne prestanu da budu ono što su predodređeni da budu ... razdvojeni, "osamljeni", singularizovani, konstituirani u monadne varijante ... ono što je ispravno za alter ego nikada neće biti dostupno " (Derrida)
Ovo prihvaćanje vlastite različitosti, kao i tuđe nas dovodi do straha kojim se Niče bavio kao jednim od prepreka u ostvarenju ljubavi.
Da li često žrtvujemo vlastitu različitost da bismo se uklopili jer nas je jednostavno strah odvojenosti i različitosti? Ne znam koliko bi se forumaši vjernici složili sa tvrdnjom da samo iz straha i potrebe se svaka religija rađa, hinjski se uvlačeći u postojanje putovima razuma, da parafraziram Ničea? Ta naša iskonska želja da volimo i prije svega da budemo voljeni se zadovoljava na toj višoj ravni postojanja bezuvjetne (?), neograničene Božje ljubavi koja se otjelovila u religijama za sva živa bića. Ljudska potreba za pripadanjem (koja se može posmatrati kao jedan oblik ljubavi jer je prihvaćanje od strane grupe) je jača od naše želje da ostanemo svoji, te se odlučujemo na stapanje bez integriteta, kranji eskapizam i pretvaranje. Za Ničea je to zapravo odbacivanje realnosti, zapravo urušava samu bit ljudskog bića, jer umjesto da pojačava taj život u nama, sprječava nas da doživimo puni spektar ljudskog iskustva.
Jer iako postoji mnoštvo toga zastrašujućeg u čovjeku, ako odlučimo da to potisnemo u cilju pripadanja, prema Ničeu istovremeno postajemo slijepi i na ljudsku dobrotu i potencijal i moć koja je skrivena u dubinama naše duše. Mogućnost ljubavi kao dio ovog spektra je stoga onemogućena.
Za Ničea, suprotstavljene dualnosti poput tijela i duše, pojavnosti i realnosti, čovjeka i prirode, dobra i zla su umjetne i lažne, te negiraju život per se, te naše napore da spoznamo istinu.
Te dualnosti u svojoj artificijelnosti stavljaju razum iznad čulnog iskustva, postojanje stvarnosti izvan one doživljene čulima, uzdižući nas iznad životinjske strasti i instinkta, i namećući nam moralne kodove dobra i zla istovremeno negirajući inherentnu dvosmislenost koja postoji u takvim konceptima.
Iako zvuči možda ironično, ono što nam je potrebno je realističnija procjena ljudskog bića, gdje se stanje u kojem se nalazi čovjek treba sagledati onakvo kakvo jeste u svoj svojoj kompleksnosti i ambivalentnosti. Ili što je i sam rekao:
Mi koji smo mješovite prirode, ponekad sijamo vatrom i ponekad se ohladimo intelektom", te svi ovi umjetni principi zapravo guše život i postojanje jer „svaka od ovih moralnosti je tiranija protiv „prirode““.
Na koji se način ovo reflektira na ljubav i prijateljstvo?
Odlučujemo se za obmanu, gušeći vlastitu prirodu, a u cilju izbjegavanja autentičnog suprotstavljanja sa stvarnim ja i drugim – stvarno iskustvo ljubavi, prijateljstva i zajedništva nestaje jer prihvatamo
sigurniju, manje zahtjevnu, slabiju formu pseudointimnosti, te sve što činimo, činimo u potrazi za odobravanjem, na taj način apsolutno negirajući dvosmislenost vlastite prirode i stvarajući prepreku da zaista doživimo život dok se gušimo pogonjeni strahom u sigurnom toru.
I da, to radimo svjesno, kao što i sam Niče navodi „
pojedinac dozvoljava sebi da bude prevaren“ u strahu od slobode na način kako je to Sartre definisao jer nas je strah postojanja naše vlastite moći da biramo, te stoga tražimo spas u sigurnosti i udobnosti gomile, možda u sebi vrišteći ne, ali naše usne govore da u nekom obrambenom položaju zaštite vlastitog ja pristajući na pseudopripadanje stvarajući konflikt u vlastitom umu i duši što je samo cijena pristajanja na takvo postojanje.
Niče nam nudi alternativu takvom postojanju – prihvaćanjem razlika i raznolikosti – „umjesto uniformiranosti, možemo pronaći veću vrijednost za obogaćivanje znanja slušanjem mekanog glasa različitih životnih situacija“.
Naravno, strah nas je da se suočimo sa realnosti jastva i sebstva, te se okrećemo iskrivljenim verzijama „čovječnosti/čovječanstva“ i preferiramo pravila i artificijelne procjene u nastojanju da ove distorzije održimo. „Stoga smo eliminisali afektivne pojave jednu po jednu… (i) postavili realnost u negaciji sa željama i efektima“.
Lakše nam je da odbijemo sveobuhvatniju svijest o tome šta smo i slično tome preveniramo susret sa punim spektrom mogućnosti koje su inherentne u drugima, time negirajući život (kao nešto složeno i puno mogućnosti), kreirajući u nama samima nezadovoljstvo koje se suprotstavlja voljenju života u svim njegovim manifestacijama i rezultira pesimizmom i gađenjem naspram života i strahom kao opetovanom elementu koji nas priječi da volimo iz prostog razloga jer
„Ljubav čezne i želi, strah izbjegava…ljubav ne priznaje moć, niti išta što razdvaja, diferencira, rangira više ili niže“.
Selektivnim odabirom aspekata ljudske prirode koje odlučujemo da iskažemo (obično samo oni prihvatljivi, ustaljeni, artificijelni), odlučujući se za strah, priječimo sebe da iskonski se suočimo sa sobom, što nas istovremeno priječi i da se suočimo sa drugim u punini postojanja njegovog ili njenog bića (sa svim spektrom gore spomenutim) , time si negirajući priliku da volimo. Selektivni odabir je negacija potpunost prihvatanja ljudske prirode onakva kakva jeste, sa svim njenim kontradikcijama i nesigurnostima življenja, te prilagođavanjem stvarnosti lične slobode i odgovornosti, dolazimo do afirmativnog nihilizma u kojem nam je dozvoljeno da konstruišemo vlastite vrijednosti, istine…sam život i sebstvo! – kreirajući sebe opet i iznova. Tek vjerom u sebe prihvatamo da niko od nas nije natprirodno divan i savršen ili pak, nepovratno odbojan i odvratan, već smo jednostavno nedefinisani na način koji postoji kao opšte prihvaćeni modus procjene i iznad svega ljudski.
Da bismo dosegli ovo potrebno je da najprije odbacimo iluzije eksternih izvora vrijednosti i autoriteta, te sigurnost i konformizam, te prihvatimo sebe kao krajnjeg stvaraoca i procjenitelja vlastitog života, ovdje bih da naveden primjer onoga što smatram da je „moralnost“ kod ateista - pitanje koje mi često vjernici postavljaju, da li ateisti imaju moral, te kako razlikujemo dobro od zla? – ovdje mi se da parafraziram Ničea jedino čini ispravnim – život je test koji pojedinac ne može izbjeći i sva naša djela su testovi koji radimo pred samim sobom i nema drugog suca za naša djela.
Konformizam i ljubav ne mogu postojati zajedno jer nas konformizam priječi da doživimo život i ljubav u njihovoj punini i svoj ljepoti i užasu, pokrivajući nam um plaštom straha i gurajući nas natrag u toplinu tora. Da bismo zbacili ovaj plašt, neophodno je da da svoj stav, sebe, druge i život posmatramo kroz prizmu okrutne iskrenosti i spremnosti da se promijenimo jer u srži samog života je promjena, a ne izbjegavanje rizika - izbjegavanje koje nam daje iluzornu udobnost i sigurnost, dok nas na kraju čeka duhovna stagnacija i smrt bez ljubavi (i ljubavi prema životu i ljubavi prema drugom).
Kada bismo zbacili ovaj plašt, život bi mogli da živimo bez osjećaja krivice i kajanja, život otvoren za ljubav prema sebi, drugim i svijetu u svim njenim manifestacijama jer mogućnost ljubavi je usko vezana za prihvaćanje i ljubav prema životu jer „mi volimo život ne zato što smo navikli da živimo, već zato što smo navikli da volimo“.
Sva naša djela ili kao što sam gore navela „testovi“ su međusobno povezani, te živjeti život znači željeti živjeti opet i iznova, time radeći odabir šta je važno i značajno u našim životima, cijelo vrijeme ne gubeći iz vida iskreno čuđenje nad iskrenim čudesima stvarnog života jer se „život sastoji od rijetkih, izoliranih momenata od velikog značaja, i beskonačno mnogo intervala, za vrijeme kojih siluete ovih momenata lebde nad nama, Ljubav, proljeće, svaka lijepa melodija, planine, mjesec, more – svi oni govore našem srcu“.
Odlučujući se za ljubav priznajemo postojanje sebičnosti, pohlepe, seksualnosti, nasilja, jedinstvenosti, energije u vlastitoj prirodi. Prihvaćajući ono „životinjsko“ u svojoj prirodi, ne potiskujući bazične instinkte, prihvaćamo istinu o vlastitoj ljudskosti, te postižemo ono što se naziva „organska harmonija“ , odgurujući u stranu sve obmane i iluzije navedene ranije, postajemo vlastiti gospodari, prevaziđemo sami sebe.
Tek apsolutnom spremnosti da integrišemo cjelinu svoje ličnosti, prihvatamo onu dvosmislenost koja nam je inherentna jer da parafraziram Ničea
najgore u nama je neophodno za najbolje u nama samima.
Jer haos u nama je potencijal da se rodi zvijezda.
Naravno, sve ovo ne treba posmatrati preskriptivistički, jer kao što i on sam kaže da su ovo samo njegove ideje i njegove istine – personalne istine.
Jer ljubav je suštinski subjektivna, personalna i neophodno iskustvena, a ne mjerljiva, objektivna ili pak teoretska.
Tek kada smo zaronili duboko u sebe i skinuli sa sebe okove konformizma, možemo iskusiti ljubav na način da postanemo „genije srca“, objedinjujući u sebi i zlato i blato ljudskog postojanja, gdje naša ljubav obogaćuje one koji se upuste na taj put sa nama, dajući nam svoje darove, od kojih nismo niti blagoslovljeni niti tlačeni, već obogaćeni u sebi samima, noviji sami sebi više nego ranije, raščerečeni i ogoljeni i nesigurniji, a opet krhkiji, više slomljeni ali opet puni nada koje još nemaju imena.
Onaj koji je voljen i onaj koji voli se nalaze u svim gore navedenim suprotnostima, jer prihvataju puninu života, dvosmislenost i rizik i ranjivost koju nosi takav doživljaj ljubavi. Ovakvo iskustvo ljubavi podrazumijeva poniznost neznanja koja je prisutna prilikom prihvatanja drugosti i otvorenosti prema životu na način koji Niče opisuje kao kod „onog koji dijeli udio radosti kod drugih, koji svuda stiče prijatelje, koji je dirnut sa svime što raste i razvija se, koji uživa u tuđim častima i uspjesima i ne tvrdi da ima privilegiju da sam zna istinu“.
Ljubav ima korijen u pažnji i interesovanju, bez osude i očekivanja, spremna da prihvati voljenog u svoj njegovoj ili njezinoj nesvodljivoj drugosti: „Ko god želi da da stvarno spozna nešto novo (osobu, događaj ili knjigu) dobro je da pristupi novosti sa svom mogućoj ljubavi, da skloni svoj pogled brzo, da čak zaboravi, sve što o toj novosti nađe da je neprijateljsko, upitno ili lažno…i radeći ovo, penetriramo u srce nove stvari, u njen pokretački centar i to je ono što znački upoznati nešto“.
Pristupajući drugom sa „svom mogućom ljubavi“ je moguće jedino kroz odvajanje obmane i prikrivanja, distorzije i slike, projekcije i odbrane od spremnosti da stojimo u svoj svojoj ogoljenoj, nagoj ranjivosti i hrabroj jednostavnosti :
‘Where one can no longer love, one should – pass by!
Tek u tim i takvim momentima lične iskrenosti i susreta sa životom bez skrivene agende, ljubav je moguća, čista ako je jedno od dvoje tiho, čistija ako se drugo smije, da parafraziram, odnosno mogućnosti ljubavi evocira lakoću i prihvatanje, radost i tišinu, omogućava iskustvo odnosa koji uključuje puno izražavanje onoga ko je i otvoreno prihvaćanje onoga ko je drugi.
Uzevši sve ovo u obzir da li možemo reći da smo ikada voljeli? Da li smo sposobni da volimo ovakvi kakvi jesmo, a da nismo spoznali sebe, te se prevazišli omogućavajući Ničeovoj ideji ljubavi da nam pomogne da ostvarimo prijateljstvo ili ljubav sa drugom osobom u punom značenju tih riječi ili nas je jednostavno strah i da probamo, bojeći se osude, sramote, ismijavanja i izopćenja iz ugodnog tora konformizma, unatoč tome što ta osoba u svojim rukama nudi spasonosnu nit ako se ikada odlučimo da se uputimo u labirint vlastite duše?
Da li smo u stanju da prihvatimo voljenu osobu u svoj njenoj „prirodnosti“ ako nismo doživljeli katarzu vlastitog prihvaćanja svoje prirode?
Da li ste sposobni i spremni da stanete ogoljeni na ovaj način pred drugog nudeći ljubav/prijateljstvo?
It is night: now do all leaping fountains speak louder. And my soul too is a leaping fountain…
Something unquenched, unquenchable, is in me that wants to speak out. A craving for love is in me, that itself speaks the language of love…
It is night: only now do all songs of lovers awaken. And my song too is the song of a lover.
Thus Spoke Zarathustra, ‘The Night Song’
imaš i afirmativni nihilizam 
