Lovina, a ne lovac
Krvoločni, agresivni, sposobni za obranu – takvi su prije nekoliko milijuna godina morali biti naši preci, jer se inače ne bi mogli suprotstaviti drugim primatima. No, pojedini znanstvenici polaze od toga da je pračovjek bio lovina, a ne lovac što je odigralo odlučujuću ulogu u njegovu razvoju.
Robert Sussman sa Sveučilišta St. Louis u Washingtonu vjeruje da su divlje životinje predstavljale veću opasnost za pračovjeka nego on za njih: „Hijene, vukovi, leopardi, zmije, krokodili. Prije pet milijuna godina čovjek se nalazio na početku svog razvoja, a sve su te divlje životinje bile daleko veće nego danas – hijene i tigrovi bili su veliki poput medvjeda.“
Američki se znanstvenik suprotstavlja prevladavajućem mišljenju da je pračovjek bio agresivna vrsta s ubilačkim nagonima: „Opće je mišljenje da je rani čovjek bio lovac, a s tim se povezuje predodžba da je zato još i danas u osnovi agresivan, rođeni ubojica. No, nova istraživanja na današnjim majmunima i fosilnim ostacima pokazuju da pračovjek na početku uopće nije bio lovac, nego plijen.“
“I čimpanze su plijen a ne lovci”
Robert Sussman iznosi više dokaza za svoje tvrdnje. On tako smatra da već zubi pračovjeka pokazuju kako on nije bio sposoban za žvakanje mesa, nego samo voća i povrća. Osim toga, američki znanstvenik ističe da su i današnji majmuni česti plijen divljih životinja: 6 posto čimpanza biva pojedeno, isto koliko i antilopa. A budući da je pračovjek po građi bio vrlo sličan čimpanzi, vjerojatno je i on bio omiljena poslastica pretpovijesnih hijena i tigrova. U svemu tome je odlučujuće, ističe Robert Sussman, da je uloga plijena imala veliki utjecaj na ljudsku evoluciju. On kao glavni razlog navodi: „Jedna od najvažnijih strategija progonjenih životinja protiv njihovih proždrljivih neprijatelja bila je stvaranje skupina. Svi primati koji su danju aktivni, uključujući i čovjeka, žive u grupama. Kroz taj život u grupi prijašnji je čovjek razvijao mehanizme koji jačaju njegovu sposobnost za suradnju, socijalno ponašanje i spremnost na timski rad. Ti mehanizmi učinili su čovjeka kooperativnim umjesto agresivnim.“
Tipične ljudske osobine kao posljedica razvoja
Prema toj teoriji, na prijašnjeg je čovjeka u velikoj mjeri utjecala upravo njegova sudbina kao plijena. Tipične ljudske osobine poput inteligencije i timskog rada bile su posljedica nužde da se izbjegne proždrljive neprijatelje. Pračovjek je bio prisiljen razviti učinkovite strategije za bijeg i upozoravanje, a to najbolje funkcionira u suradnji s drugima. To vjeruje i Augustin Fuentes sa Sveučilišta Notre Dame u Parizu: “Naš model pokazuje na jednostavan način: ako je pračovjek bio pod pritiskom zbog svojih prirodnih neprijatelja, onda su već i najmanja poboljšanja njegovog socijalnog ponašanja imala vrlo pozitivni učinak na njegovo preživljavanje. Prvi su ljudi uže surađivali i razmjenjivali više informacija i to na drugačije načine nego što je to bilo moguće drugim primatima. Tako su počeli sve više komunicirati i izvan svojih obiteljskih granica, a poboljšana je i suradnja između generacija i spolova. Time je sve više rasla i razmjena informacija.”
Čovjek tek kasnije postaje lovac
Tek kasnije, razvojem oružja, čovjek je postao lovac i mesožder. Nova teorija tvrdi da je on svoje socijalno ponašanje usvojio znatno ranije, kada je kao mali bespomoćni pračovjek primjetio da se u organiziranoj grupi, u kojoj se komunicira, lakše može obraniti od neprijatelja. Za Roberta Sussmana ta je nova teorija promijenila i čitavu sliku modernog čovjeka, Homo sapiensa. Jer, ako su te pretpostavke ispravne, onda on po prirodi nije bio agresivni lovac nego pripadnik čopora koji teži za harmonijom: "Ne tvrdim da smo mi po prirodi ljubazni i kooperativni. Naravno da imamo i obrambene sposobnosti. No, kada šećemo New Yorkom vidimo ljude koji su unatoč žurbi i gužvi ljubazni jedni prema drugima i ne sukobljavaju se. Sve što činimo uglavnom činimo na jedan ljubazni i susretljivi način.“
Izvor:
https://m.dw.com/hr/lovina-a-ne-lovac/a-2282667
